Blog

Grad džina

Ž ANR: istorijska fantastika/urbana fantastika

ORIGINALNI NAZIV: The City of Brass

IZDAVAČ ZA REGION: Mitopeja

AUTORKA: Šenon A. Čakarborti

ZEMLJA: SAD

PREVODILAC: Vladimir Cvetković Sever

GODINA IZDAVANJA: 2017.
OCENA:

Ostvarili smo izuzetno prijateljsku i profesionalnu saradnju sa izdavačkom kućom Mitopeja. Što će doneti mnoštvo tekstova pre svega iz domena urbane fantastike, ali i drugih podžanrova spekulativne fikcije. Da, Mitopejino izdavaštvo je u devedeset procenata posvećeno žanrovskim delima, ali oni to čine na izniman način… Naime, izuzetnu pažnju i rad ulažu u prevod i dizajn, za to je zaslužan gospodin Sever, alfa i omega firme, takoreći majstor skoro za sve. Ipak, knjigovestvo prepušta vrsnom maheru. No, neke od knjiga pravi sitnim remek-delima, s obzirom na to da pažljivo bira odgovarajuće fontove u prelomu i insistira na vrhunskim povezima, eko-koži i kutijama za knjige. Gotovo da ne znamo izdavača iz okruženja koji ima ovako fizički moćne i kvalitetne knjige, verujte nam ovi tomovi su pravljeni da budu ugođaj oku, ali i da prežive apokalipsu. Ono što je malo neobično u svemu ovome da je malo ko čuo za Mitopeju izvan njihove grupe na Fejsbuku, a pogotovo van granica Hrvatske. Što je velika šteta, to vam možemo zajamčiti. Mi kao i obično radimo na tome da širimo dobar glas o kolegama. Nadamo se da nam polazi za rukom, jer knjige trebamo, a ne zvona i praporce.

Interesantan je odabir ovog romana za objavu, to jest poprilično riskantan potez za izdavača koji je objektivno još u povoju. Nepoznata autorka i pride deo trilogije. Zaista opasne vode u sredini gde publika zapravo ne ljubi novo, a još manje daje podršku izdavačima za takve ambiciozne poduhvate. Ljubitelji fantastike su dokazano vokabularno upečatljivi i glasni, ali kada treba potkrepiti reči podrške kupovinom, većinom nikom poniknu i u crnu zemlju propadnu. Pored toga, začudno i potpuno u suprotnosti sa žanrom koji vole, izuzetno cene sigurnost i bezbednost, pa stoga mali broj kupuje trilogije i serijale, a da je pri tom svestan da mora čekati sledeću knjigu. Što izdavača stavlja u situaciju da je uložio u nešto što mu neće na kraće staze vratiti ni uloženo, a kamoli dati mogućnost finansijama da se oporave u tolikoj meri da ima za naredni tom. Stoga, entuzijastima treba vremena da se priviknu na činjenično stanje kulturnih brzaka i da im se rasprši vizija utopije. Doduše, mora se kazati i to da poklonici delimično imaju pravo, prethodna iskustva su ih tome podučila. Nažalost, još uvek živimo u siromaštvu, neko manje, neko više, a u oskudici moramo pažljivo birati, jer knjige su luksuz. Pored toga deo publike i dalje živi sa senkom devedesetih nad sobom, to jest s gerilskim pristupom da sve dobije na foru i mufte. Ono što bi poguralo stvari u boljem smeru jeste da dve strane istog novčića postanu tolerantnije jedna spram druge. Ne govorimo o nikakvoj katarzi ili nirvani, samo o razumevanju, jer na kraju krajeva problem je istovetan kod obe strane – odsustvo novca. Da, upravo tako velikoj većini izdavača nije do zarade koliko do toga da imaju za novu knjigu, a čitaoci s druge strane žele da odaberu dobro štivo pošto nemaju neograničen broj pokušaja, u većini slučajeva mogu sebi da priušte jedan tom i greška ne dolazi u obzir. U šestoj umetnosti trebamo jedni druge, skepsi i nepoverenju tu nema mesta, izdavači rade koliko mogu, konzumenti kupuju koliko im buđelar dozvoljava. Želje i mogućnosti se nikada neće poklopiti, ali ljudski je težiti tome.

Šenon A. Čakarborti – u ranoj mladosti biva fascinirana Islamom i počinje ga praktikovati kao vernik. Žarko je želela biti istoričarka s fokusom na Bliski istok, ali to joj se izjalovilo, pa se okrenula pisanju baš usredsređena na tu bogatu baštinu. Grad od mjedi je prvi deo trilogije Devabad i bio je u svim užim izborima za žanrovske nagrade. U međuvremenu je završila serijal s trilogijom i pride zbirkom priča iz istog sveta. Netfliks je najavio seriju, pa je dobro što imamo knjigu na jednom od regionskih jezika. Naravno, autorka nastavlja da piše i najavila je trilogiju o piratskoj kapetanici.

Priča je prikazana iz vizure dva lika. Nahri je nadrihećimka i prevarantkinja koja poseduje određene moći i obitava u Kairu. Već na prvih dvadesetak strana radnja kreće da se zahuktava, egzorcizam u koji junakinja veruje dok zveckaju novčići je pošao po zlu. To će je gurnuti u svet džinija i promeniti joj život. Nije baš ono šta biste očekivali, roman je pun podela, rasizma i borbi za moć. Da bi preživela beži u Devabad s netom upoznatim spasiocem, na putu je snalaze raznoliki doživljaji i pretnje. Drugi protagonista kojeg pratimo je mladi kaid Ali, religijski i naučenjački zanesenjak koji upada u intrige i mrežu revolucije i dvora. Kada se nađu skupa odnos im se razvija od nedraga ka prijateljstvu, jer je Nahri već poklonila srce. Njene nevolje leže u poreklu i velikim očekivanjima, baš kao i Alijeve. Razvoj dešavanja na test stavlja odanost i vodi pripovest u burnu stihiju. Rasplamsali požar nosi i žrtve, i posledice na preživelim u drugi deo trilogije koji jedva čekamo da pročitamo.

Nasuprot široj publici mi izuzetno cenimo nove autore, svaka čast legendarnim piscima, ali trendovi u umetnosti su važni kao i bilo gde drugo. Čakarbortijeva je primer modernog ubrzanog pisanja u kojem ne postoji statičnost. U mnogome podseća na Rušdija, samo je isključila njegova prepričavanja. Vrlo je jak motiv islamske mitologije i pažljivo izgrađen. To je izuzetno dostignuće, fantastika je porasla s ovim romanom. Tako da se ne slažemo sa prikazima koje smo videli i koji su ustvrdili da je narativ spor, baš naprotiv na nekim mestima bi trebalo da je manje direktan. Prevod je izvanredan, gospodin Sever ga radi u prezentu i ova izvedba je ono najviše što prezent može da ponudi. Rečnik je na izuzetnom nivou. Stvar koja smeta dok se ne priviknete jeste samostalno upotrebljavanje oblika ju, što nije po pravopisu… No, izdavač se opredelio od početka za staru enklitiku u izdanjima gde se radnja dešava u prošlosti. Dakle, nije u pitanju nepoznavanje pravila nego svesna namera. Pretpostavljamo da je to proisteklo iz želje da se zvuči što više arhaično. Pored ovog ima reči koje su razdvojene, a pišu se zajedno, ali to je ispravljeno u mekokoričenoj knjizi. Još nešto na šta se treba navići je crta iza naglo prekinutih rečenica. To prvi put vidimo, pa je kuriozitet, jer svaki dan naučiš nešto novo. Kritikujemo, ali vrlo dobronamerno i potpuno smo realni. Razumljivo nam je opredeljenje za izdavačku politiku gde izdanja izgledaju i jesu velelepna. Poštujemo to što niko nije potpisan za lekturu, nema imaginarnih likova kao kod mnogih, u pitanju je isključivo opredeljenje i doza samouverenosti u sopstveno znanje. Na kraju krajeva jasno je da na ovim knjigama radi dobar poznavalac kako knjiga tako i sintakse. No, književnost je takva da ti je neophodan čitav tim znalaca da bi se orukotvorila knjiga i ovo što je gospodin Sever do sada izneo na svojim plećima je za dignitet. Toplo mu savetujemo da podeli breme i ne slomi se, znamo iz iskustva sa čim se suočava i za dobrobit još brojnih romana i svog entuzijazma bilo bi dobro da nađe pomoć.

Ukoliko ste željni dobre, moderne fantastike i knjiga što izgledaju kao da su iz plemićkih biblioteka Mitopeja je kao stvorena za vas. Znamo da je poštarina za Srbiju iz drugih zemalja faktički veća od cene knjige, pa vam savetujemo da uštedite omanje bogatstvo i odete u Osijek na Panonski festival knjige gde će Mitopeja imati štand u poslednjoj nedelji maja. Preporučujemo da utržite Grad od mjedi, roman predodređen da postane savremeni klasik. Kladimo se da vaše police vape za ovako raskošnim ukrasima, ne časite ni časa popunite ih s imetkom vrednijim od papira u novčarki.

Šarm pačijeg grada

ŽANR: antropomorfizam/avantura

ORIGINALNI NAZIV: Powroe do Klondike

IZDAVAČ ZA REGION: Egmont

AUTOR: Karl Barks

PREVODITELJKA: Jelena Bratić

ZEMLJA: SAD

GODINA IZDAVANJA: 1952. i 1953.

OCENA:

Veoma malo izdavača ima toliko dugu tradiciju i trajanje kao Egmont. Naime, osnovan je 1878. godine u Kopenhagenu danas važi za najvećeg evropskog izdavača stripova sa podružnicama u više od trideset zemalja. Najsamostalnija podružnica je u Nemačkoj, i usredsređena je na mange i animee. Kada neko toliko traje i posao se grana u sve sfere, pa se tako bave, i filmovima, i igrama, pored stripova, časopisa i knjiga. Egmont je stvorio skandinavsku verziju Mikija Mausa 1948. godine tako stvarajući čvrstu vezu sa Diznijem.

Kod nas dugo nije prisutan iz razloga što su Dečije novine i Politika objavljivali Mikijev almanah, odnosno, Mikijev zabavnik, pa je tržište bilo pokriveno diznijevim junacima, ali kada su se ovi časopisi ugasili odmah su popunili prazninu. No nisu doneli samo Dizni u Srbiju, tu su još Nacionalna geografija, Spajdermen, Maša i medved, Barbi, Pepa prase, Patrolne šape, Majnkraft, Kokomelon, Vini Pu i tako dalje. Dakle, uglavnom izdanja za najmlađe. Nadamo se da je ovo početak objavljivanja onog namenjenog svim uzrastima, te da ćemo u skorije vreme u rukama imati još kapitalnih tomova kakav je ovaj o kome pišemo.

Karl Barks – Neko ko je poput svojih junaka prošao sito i rešeto. Pre nego što je uspeo u karijeri strip-autora radio je najrazličitije poslove. Važio je za najmarljivijeg delotvorca. Zanimljivo je da je živeo čitav dvadeseti vek.

U ovom tomu se nalazi sedamnaest stripova plus pet jednostranih novinskih, dakle, veoma bogat sadržaj. Naravno, izdvaja se naslovna priča Povratak u Klondajk koja je jedna od najčuvenijih iz Patkovgradskog univerzuma. Što je i logično, jer se bavi prošlošću Baje Patka i donekle prikazuje vreme kada nije bio abnormalno bogat. U ostalim pripovestima ima popriličnog upliva fantastike, naime, pojavljuju se veštice, supercrvi, kontrolori vremena i igračke koje hipnotišu. Tu su i apsurdističke priče poput Superkajgane. Sve su apsolutno u duhu Patkovgrada, prepune ironije i krivih odluka. Od sporednih likova imamo priliku u prvom planu videti Cakanog Caju i Proku Pronalazača, što daje svetu na širini. Normalno da je uvek središnja figura Paja Patak sa svojim neobuzdanim temperamentom i sklonošću ka nekonvencionalnim idejama za poslove ili načine kako da mu Baja da novac. Kada se spoje ti segmenti posledično se sve završi spektakularnim fijaskom.

Kada stignete do kraja shvatićete koliko vam je nedostajao šarm pačijeg grada. Uz to Barks je jedan od boljih i duhovitijih autora koji su davali dušu Patkovgradu. Postoji i animirani film rađen prema naslovnoj epizodi i poprilično se razlikuje od stripa. Strip je daleko bolji. Prevod je na trenutke dosta slobodan, ali se fino uklapa u karaktere. Jedina mana koju smo uočili je ta da se na pojedinim tablama unutar stripova ne može pročitati tekst, to je greška prelamača. No celokupno gledano izdanje za najviše ocene.

Definitivno, ovo je izdanje za sve kolekcionare kojima su diznijevi osnovni junaci u srcu, ali i za sve druge jer je praktično savršen tom. Prepreka može biti jedino malo viša cena, ali jednostavno to je ta cena za nivo ovog kvaliteta u ovom trenutku. Drugim rečima, ko može sebi da priuši ovaj užitak neka to uradi, vredi svaki Bajin cent ili ribu na kraju krajeva. Neke stvari su vrednije od bilo koje valute. Samo da nas ne čuje vlasnik čuvenog trezora, a ni vas koji ćete ovo kupiti. Uživajte u poseti Patkovgradu i njegovim stanovnicima onoliko koliko smo i mi.

Zadužbina – Bleda ruka nade u jeku galaktičke prošlosti

Poštovanje, građanine Galaksije! Da li ste otvoreni za učenje o Seldonovom planu? Uveravam Vas da nećete zažaliti, jer nudi izvesnost u vremenima kada svaki vladar doživi makar jednu pobunu, centralni sistemi uspostave tri carevine i sedam kraljevina napravi obruč oko nekad prosperitetnog sveta na kojem sada živite. Nije poenta u čarobnom štapiću, već verovanju psihoistoriji koju održava Zadužbina.

Svakako, ne možemo baratati sa velikim terminima dok ne razjasnimo kako je došlo do toga i šta se tu dešavalo, stoga počnimo.

Autor: Michael Whelan

Davne 1941.-1942. godine po hrišćanskom računanju vremena, u jeku Drugog svetskog rata, kada su padale velike republike, ratovalo se na skoro četvrtini teritorije planete Zemlje i ljudi su ginuli, patili i pokušavali da shvate svoje mesto u svetu podeljenom grubo na Sile Osovine i Antifašističku koaliciju, negde u Sjedinjenim Američkim Državama je jedan mladi student hemije i zaljubljenik u svemir, nauku i robote, služio vojsku, pisao naučnu fantastiku i došao na veliku ideju čitajući Gibonov „Sunovrat i pad Rimskog carstva“. Ime mu je bilo Isak Asimov.

Počeo je da stvara skice i otišao jednog popodneva i do svog izdavača, Džona Kempbela mlađeg, kako bi mu izložio ideju. Kempbel, inače strog i rigorozan, je pažljivo slušao autora i samo je rekao da će sačekati rukopis. Osmog septembra 1941. Asimov je poslao prvu priču vezanu za serijal „Zadužbina“, a surovi urednik je zvanično otkupio priču nedelju dana kasnije. Usledilo je potonje skupljanje priča „Zadužbine“, koje su prerastale u novele, pa i serijal od sedam romana, koji je preštampavan, nagrađivan Hugo i Nebula nagradama, čak i retroaktivno, pa čak i deklarisano.

Ali zašto bi bilo traženo delo jednog hemičara, potonje biohemičara, u tako velikom obimu? Kakva inspiracija je potekla iz uma čoveka koji je služio u tako strašnom konfliktu, čitajući istorijsku knjigu o padu jednog velikog carstva?

Odgovor leži u tome šta je „Zadužbina“, kako je koncipirana i šta ona predstavlja.

Nekoliko hiljada godina u budućnosti, čovečanstvo je naselilo veliki deo prostranstava rodne galaksije, Mlečnog puta, stvarajući svetove koje prevazilaze maštu, koji zajedno čine Carstvo. Trantor, kao jedan od tih svetova, sedište je Carstva, ogroman ekumenopolis (grad-planeta) od oko četrdeset milijardi stanovnika čiji je cilj da administrativno kontroliše ostatak Carstva, kako bi svemirski brodovi, koji su putovali hipersvemirom, mogli da imaju odredište u civlizovanim prostranstvima, koja bi, povratno, održavala svaki naseljeni delić poznatog i dostupnog svemira.

U suštini, to je bio vrhunac mogućnosti čovečanstva po onome što se može zamisliti, za koji se činilo da će večno trajati.

Ali čovek po imenu Heri Seldon, matematičar i psihoistoričar, zajedno sa svojim učenicima je predvideo drugačiji ishod. Štaviše, jednog popodneva, kada je prikazao proračune izvesnom Gejlu Dorniku, bilo je jasno da će i sam Trantor, sedište Carstva, kroz tri stotine godina da bude u ruševinama.

Vrhovni krugovi Trantora nisu ni sekund čekali kako bi Seldona izveli pred sud zbog izdaje te širenja panike i generalne destabilizacije Carstva. Ali on se držao onoga što mu je psihoistorija, nauka o tokovima masa, dala na osnovu računica – Carstvo će pasti i bez velikih promena, to se ne može izbeći, a računice su dodatno govorile da se velike promene tokova neće odigrati. Zbog toga, po padu Carstva, nastupiće trideset hiljada godina anarhije, ratova i patnje, pre nego što se uspostavi novo Carstvo.

Vrh vlasti mu nije poverovao i deklarisao ga je kao smetnju. Shodno tome, Seldon, zajedno sa dvadeset hiljada porodica je otišao na ivicu Mlečnog puta, na planetu Terminus, kamenitu planetu siromašnu težim elementima od gvožđa i zajedno sa njima je zasnovao takozvanu Prvu Zadužbinu, čiji je cilj uspostavljanje osnove za formiranje Drugog Carstva, jačeg i stabilnijeg nego Carstvo iz kojeg su sad nezvanično proterani, iako snabdevani putevima i sistemima koji su još uvek postojali. I tako počinje vekovima dug put do uspostavljanja Drugog Carstva posle samo hiljadu godina od trenutka egzodusa Seldona i njegovih psihoistoričara, kako bi se ljudska patnja skratila i smanjila u što većoj meri.

U nizu proznih narativnih celina, nalik enciklopediji, koje su prožete dijalozima između ključnih likova, uviđamo, celokupnu istoriju galaktičkog fenomena kao što je Zadužbina. Većina glavnih, uzbudljivih pojava, odigrava se van prikazanih scena i dijaloga, ali ono što „Zadužbinu“ čini posebnom jeste da u svakoj od scena i prikaza mi doživljavamo dubinu svake od ideja i pitanja koja su izložena.

O kojim idejama i pitanjima je reč?

Autor: Michael Whelan

Pošto znamo da se vrti oko predviđanja kretanja masa, dovodimo u pitanje sledeće: Kako se mase vode? Šta utiče na mase? Da li pojedinac može da utiče na globalniji tok? Da li su ekonomija i religija glavni činioci uticaja na mase?

Inicijalno, glavninu serijala je činila trilogija „Zadužbina“, „Zadužbina i Carstvo“, „Druga Zadužbina“. U „Zadužbini“ dobijamo odgovor na prva dva pitanja. U „Zadužbini i Carstvu“ dobijamo odgovor na treće pitanje. U „Drugoj Zadužbini“ dobijamo odgovor na poslednje pitanje.

Svakako, moraju da postoje likovi, jer ovo je ipak fikcija, a ne čisto filozofsko delo. Oni postoje i uglavnom su to ili najbitnije ličnosti u istoriji Zadužbine i Carstva (Heri Seldon, Salvor Hardin,…) ili tipični predstavnici populacije galaksije (Lejton Devers, Han Pričer) ili su… takoreći, posebni slučajevi, koje treba zasebno razmatrati. Svaki od likova je dovoljno istančan da može da se upamti, ali oni nisu dovoljno jedinstveni da mogu da se tretiraju kao nezaboravne celine, iako postoje slučajevi u toku serijala za koje se može ista stvar tvrditi. Pritom, njihova upotrebna vrednost za delo i događaje varira od vremena i prostora u kojem se odigrava taj deo radnje.

Stil je klasično palpovski karakterističan za period kada je Asimov stvarao. Nema preteranih opisa, niti predugačkih rečenica. S obzirom na Asimovljevu obrazovanost, mogu se pronaći poprilično sofisticirane reči čije značenje efektno ilustruje ono što je autor želeo da prikaže. Dijalozi su obilni, stoga očekujte držanje pažnje sa njihove strane pored ideja koje se obrađuju. Postoje, doduše, dugi ekspozicioni delovi, ali njihov kvalitet varira.

Rečenica u prethodnom paragrafu nas dovodi do potrebe da se napomenu mane ovog dela, jer one svakako postoje.

Prvo što se može primetiti jeste da likovi nemaju posebnu dubinu koja bi ih učinila istančanim. Ovo jeste u saglasnosti sa idejama i motivima dela, ali ponekad praćenje radnje i promišljanje o određenim idejama je otežano zbog nedostatka likova sa kojima možemo da se povežemo. Svakako, to uspeva da bude (nad)kompenzovano samom dubinom trilogije. Međutim, ne može se ignorisati stereotipija likova bilo da je zasnovana na socijalnim klasama, bilo da je zasnovana na profesiji kojom se bave. Jedan od gorih primera je jedan od činovnika Carstva, koji dolazi do Zadužbine i izražava se jako iskarikiranim akcentom, čija transkripcija zvuči kao podsmevanje francuskom jeziku u krugovima engleskog visokog društva.

Autor: Michael Whelan

Nadalje, primećuje se nedostatak ženskih likova, pogotovo u prvom delu. Tu gotovo da ne postoje. Srećom, Asimov je promenio ovu manu i dao nam je potonje više odličnih ženskih likova koji su uspeli da budu jedinstveniji i od više različitih muških likova tokom serijala. Međutim, disbalans u brojevima i dalje postoji i on opstaje kroz serijal.

Primećuje se i zastarelost tehnologije koja se opisuje. Nekoliko hiljada godina u budućnost, kada se koriste hipersvemir i roboti, i dalje se koriste filmovi koji se hemijski obrađuju za potrebe prenosa informacija. Između ostalog, elektroencefalografija se i dalje štampa na papirima. Ovo samo deluje neuverljivo, ali i dalje ne oduzima od vrednosti dela, jer njena vrednost i dalje leži u idejama vezanim za tok socijalnih pojava i istorije, koja bez prestanka održava snagu kroz svaki period galaktičke istorije koji se obrađuje, pa i šire.

„Zadužbina“, kao što je spomenuto, delo je koje je nagrađivano i proaktivno i retroaktivno Hugo i Nebula nagradama, najprestižnijim nagradama u oblasti fantastike uopšte, a pogotovo naučne fantastike. Proglašena je za najbolji naučnofantastični serijal svih vremena. Inspirisala je svemirske opere i naučno fantastična dela za sva vremena, počevši od Dine, preko Zvezdanih ratova, sve do Zvezdanih Staza, Prostranstva i drugih… Osnova „Zadužbine“ je poslužila kao obrazac za sve svemirske imperije koje su ikad stvarane. Hipersvemir je postao ustaljena pojava naučne fantastike uopšte, ne samo svemirske opere. Samim tim je Asimov postao jedan od najvećih naučnofantastičnih pisaca svih vremena.

Na kraju, želim da napomenem značaj ovog dela za mene lično. Čitao sam originalnu trilogiju u jako teškom periodu života kada je sve delovalo katastrofalno i fatalistički. Isto to se odražavalo i u trilogiji, ali ono što je opstajalo kroz celo delo, uprkos svim teškoćama, uprkos enormnoj patnji u jeku propasti galaktičke civilizacije jeste perzistentni i nenadmašivi osećaj nade u celokupnoj priči.

Ovo jeste prikaz isključivo originalne triologije, ali ona i jeste bila inicijalno predviđena da bude jedini deo opusa. Proširena je naknadno kako zbog potražnje izdavača, tako i zbog Asimovljeve kreativnosti.

Otkrivati više od ovog smatram nekorektnim tretmanom prema delu, koje treba iskusiti zasebno makar jednom u životu i želim svakome da oseti tu bledu ruku nade koje se oseća u svakom opisanom periodu ove fiktivne filozofske priče.

Do sledećeg susreta. Seldonov plan treba nastaviti. Galaksija Vas pozdravlja.

Zemljani – Oda nesnađenima

Dugo sam razmišljala šta bih napisala u recenziji Zemljana Sajake Murate i da li to uopšte vredi pokušati. Čitajući prethodno Prodavačicu od iste spisateljice upoznala sam se sa njenim stilom, kao i sa temama kojima se često bavi: neuklapanje u društvo, proizvoljnost nametnutih pravila ponašanja i apsurd života u takvim okolnostima su samo neke od njih, ali me ništa nije moglo pripremiti za Zemljane. Jer ipak, Zemljani.

Priču otvara Nacuki Sasamoto, devojčica koja od problema svakodnevnog života beži u izmišljenu verziju stvarnosti. Ona je čarobnica čija je misija da spasi planetu Zemlju uz pomoć svoje plišane igračke, ježa Pijuta. Jedino skrovište od surovog sveta nalazi u kući bake i deke na planini Akišini gde se jednom godišnje tokom praznika sreće sa svojim rođakom Juom, podjednako usamljenim i maštovitim detetom. Roman prati njen život tokom školskih dana i nekoliko decenija kasnije nakon udaje. I dalje je progone neprijatna iskustva, senke iz detinjstva obeležavaju joj život zauvek, a Nacuki kao da se nije pomakla korak dalje od prošlosti.

Izvor: Booka – Zemljani

Iako sinopsis radnje na prvi pogled može zvučati naivno, teško je rečima dočarati nivo šoka i nelagode koji ova priča izaziva. Podrazumeva se da mnoga dela mogu ostaviti trajni utisak na publiku, ali taj osećaj retko može biti jači od svesti da se radi o književnom delu, o rečima na papiru. Ovde ta svest pada u vodu, jer vas delo izaziva doticanjem raznih tabua i veoma detaljnim opisima traumatičnih događaja na koje velika većina čitalaca neće ostati ravnodušna. Ovo nije priča koju posmatrate sa strane, primorani ste da učestvujete dokle god imate ispravan moralni kompas i malo saosećanja. U određenim momentima se na neki način izgubila granica između romana kao fiktivne priče i mene kao čitaoca. Zaista sam strepela od svakog sledećeg poglavlja i često mi je bio neophodan manji mentalni oporavak pre upuštanja u nastavak radnje. Čak i sad kad sam završila sa čitanjem u um mi često dolaze scene iz romana koje bih najradije zaboravila. To je sve što bih mogla da kažem bez spojlera, a ako ste otvoreni za krajnje šokantno iskustvo koje će ostaviti dubok trag, predlažem da roman pročitate bez daljih informacija. Ako pak želite da znate u šta se tačno upuštate, slede potencijalni spojleri.

Foto: Booka (Sajaka Murata)

Izazivanje društvenih normi nije ništa neuobičajeno u Muratinim delima. Njeni likovi su uvek neprilagođeni, usamljeni i neshvaćeni, bilo da žele da se uklope ili ne, društvo ih odbacuje, što sa sobom povlači i svakakve bizarne događaje. Ono po čemu se Zemljani izdvajaju jeste proporcija same dužine knjige (malo preko 200 strana) i količine društvenih tabua kojih se priča dotiče, a bavljenje njima zahteva visok stepen mentalne, i emotivne spremnosti, i snage. Teme koje je Murata razradila jesu nasilje u porodici, pedofilija, incest, ubistva i kanibalizam, i svaku od njih prati barem jedna veoma detaljna scena. Smatrajte se upozorenim.

Čitalačke traume na stranu, Muratin stil je veoma neposredan i jasan. Rekla bih da je knjiga veoma pitka da tematika nije takva kakva jeste. Svaka stranica donosi novi šok i taman kad pomislite da nema dalje i gore, spisateljica vas elegantno demantuje neuvijenim izjavama koje ciljaju u srž stvari. Nažalost, poslednje poglavlje predstavlja razočaranje u odnosu na prethodna i donekle narušava koheziju postavke. Stiče se utisak kao da ni sama autorka nije bila sigurna kako da privede kraju priču u kojoj apsurd eksponencijalno raste. U svakom slučaju, nezadovoljavajući kraj ne oduzima mnogo vrednosti ovom romanu.

Ne mogu otvoreno da preporučim ovo delo bilo kome. Definitivno nije u pitanju lagana literatura koja se čita uz kafu, u gradskom prevozu ili u parku. Ne mogu da kažem da mi se sviđa, niti da mi se ne sviđa. Zemljane ne vidim kao književno delo, već kao životno iskustvo, a sigurno ste upoznati s onim iskustvima iz kojih ste nešto naučili i koja jesu bila uslovno rečeno vredna, ali ne želite da ih ikad više prizovete u sećanje.

Poželimo Punpunu laku noć

ŽANR: drama

ORIGINALNI NAZIV: おやすみプンプン

IZDAVAČ ZA REGION: Laguna

MANGAKA: Inio Asano

ZEMLJA: Japan

PREVODITELJKA: Adrijana Miladinovć

GODINA IZDAVANJA: 2007-2013.
OCENA:

Stigli smo do završetka prvog serijala u Laguninoj ediciji japanskog stripa, zaista velika stvar, jer je nadahnjujući podstrek za nastavak. Doduše, sumnjamo da im manjka elana s obzirom na to da su u međuvremenu objavili i jednotomno remek-delo autora ovog serijala, Sunovrat. Koliki je izdavački pogodak objavljivanje Inia Asana verovatno se ogleda u tome što su inspirisali kolege na sceni da ga i oni objave. Svakako svečana atmosfera ne dopušta opuštanje, sada sledi ono što nas poprilično intrigira, a to je šta je sledeće u Manga biblioteci? Nadamo se da će ostati dosledni kursu koji su zauzeli, jer smatramo da su izabrali pravi smer, utičući na čitavu scenu kada su prvim korakom zakoračili na neistraženu teritoriju seinen ostvarenja.

Da vam pravo kažemo očekivanja su visoka, jer je postavljen visok standard. Međutim, ne bismo se mnogo iznenadili da sada posegnu ipak za nekim šonen serijalom, ne bi nam bilo milo, ali ne bismo se zabezeknuli. Jednostavno Laguna je prevelik izdavač da bi se koncentrisala na samo jednu ciljnu grupu. Zapravo, mi očekujemo da to bude šonen, ukoliko ne bude potvrdiće se naša priča da ovo jeste posao, ali i više od posla. Naravno, mnogostruko je značajnije od pukog obrtanja kapitala, brineš o kulturološkom stanju svesti nacije. Veoma je to izazovan zadatak u današnje vreme kada publika želi sve, sada, i odmah, a ti im to možeš pružiti u određenom tempu i redosledu. Verujemo i da će biti mnoštvo nezadovoljnih štagod da bio sledeći projekat. Mi nismo među njima, svesni smo šire slike i s nestrpljenjem čekamo da vidimo šta sledeće pratimo.

Inio Asano – proslavio se delom Kikuči. Poznat je po serijalima Čudesni svet i Solanin. Za Dem dem demonsko un un un un uništenje dobio je nagradu Šogakukan manga. Kod nas su mu pored ovog serijala objavljena ostvarenja Sunovrat i Niđigahara hologram.

U poslednja tri tankobona zaranjamo duboko u mračnu psihu likova. Zanimljivo je da je to i vizuelno otelotvoreno kod naslovnog protagoniste tako što je zatamnjen. Što još više dolazi do izražaja u kontrastu sa uvek veselom Aiko. No, stvari su umnogome drugačije nego se čine na prvi pogled, u stvari to ima smisla u potpunosti, jer koliko često čujemo: nikada ne bih pomislio, bio je… To u potpunosti važi u ovom slučaju. Tu su i sporedne radnje, odnosi, likovi i prošlost koja ih sve sustiže. Kraj na neki način ne može biti srećniji. Krug se obrnuo i kreće ispočetka. S obzirom na to da je serijal protkan sa pregršt depresije faktički je završio ejakulaciono srećno.

Ove tri sveske skoro pa mogu da čine i zasebno priču, iako nas je prethodnih deset tankobona dovelo do ove situacije. To je čisto autorovo pripovedačko majstorstvo. Glavni tok priče je jasan od prve sveske i to nije teško ispratiti, ali malo nepažljiviji čitalac se može vrlo lako izgubiti u sporednim zamešateljstvima. U suštini delo nema narativnih mana. To nadograđuje perfektan crtež koji koristi kadrove pejzaža i apsolutne crnine bez dijaloga da upotpuni veličanstvenost načina prikaza ljudi na ivici.

Ukoliko ste do sada ispratili pticolikog junaka, sigurno da nećete propustiti ni tri poslednja tankobona. Dakle, nema smisla da vas navodimo u zle potrošačke vode, vi ste već uhvaćeni u tu mrežu bez nade u spas. Poželimo, Punpunu, laku noć i nadajmo se da će sledeći serijal da bude makar upola ovoliko kvalitetan.

Zašto si to uradio? – Nenad Nikolić

U poslednje vreme Lajla bi ga često pitala, „Zašto si to uradio?“. Znao je da će mu i večeras postaviti isto pitanje, ali je predosećao da će ovo biti njegovo veče. Ako večeras pobedi, mogu se skloniti iz Neapolisa i početi život iznova.

Želim da odemo odavde“, odgovorio je kratko. Želeo je da izbegne ponovna objašnjenja svojih postupaka.

Da li si razmislio o drugim načinima?“, bila je uporna.

Ona me zaista voli, pomislio je. Ili se previše plaši njenog boga sa istoka? „Osećam da će večeras karte biti na mojoj strani. Terano mi je javio da su se prijavili loši igrači.“

A šta ako te je slagao?“

Zašto bi to uradio?“

Zato što ste lopovi, Arino.“

Ta tvrdnja je bila istinita. Bili su lopovi, morao je da prizna, ali ne bilo kakvi, uveravao je sebe. Bili su majstori svog zanata. A i odrasli su zajedno na ulici. Kada su mu sestru odveli Škorpioni, jer nije bila pažljiva, Terano mu je bio jedini na koga je mogao da se osloni. „Ja nisam kao moja sestra“, ponavljao je često.

Pogled mu je odlutao ka Gornjem gradu. Velika citadela u kojoj je odsedao arhont, dominirala je na vrhu brda. Jedna pored druge, nizale su se vile trgovaca i aristokratskih porodica, koji su želeli da budu što bliže arhontu. Njihova žudnja za bogatstvom i moći, privlačila je Arina kao magnet, mameći ga poput insekta svetlost.

Zašto moraš uvek da reskiraš?“

Zato što rizik donosi uzbuđenje. Bez toga, život bi bio dosadan“, odgovorio je sa sigurnošću.

Uzdahnula je, znajući da njene reči ništa neće promeniti. Ipak, nije mogla da odustane od pokušaja da ga razuveri.

Zar ne misliš da bi bilo bolje da se posvetiš nečem od značaja, nečem što ima dublji smisao?“, pitala je, dok su se penjali uz strme ulicu ka vrhu grada.

Nasmešio se, podigavši obrvu. „A šta bi to trebalo da bude? Molitva? Ja verujem samo u sebe.“

Zastala je i spustila novčić jednom prosjaku u drvenu posudu. „Da bi imao, potrebno je i dati“, tiho je rekla.

Na se to nasmejao. Naučio je kako da se izvuče sa dna. Borio se na svoj način. Nikog nije žalio i smatrao je da svako zaslužuje da pripada tu gde i jeste.

Prosjak je podigao preplanulu glavu bez kose na njegov podrugljiv osmeh. Oštro ga je pogledao zelenim prodornim očima. „Možda bi trebao da poslušaš svoju prijateljicu mladiću.“

Bilo mu je nelagodno dok je prosjak upirao pogled u njega, kao da mu je prozreo svaku misao. Međutim, brzo je potisnuo neprijatnost, fokusirajući se na Lajlu koja ga je vukla dalje niz ulicu. Zastali su kod jedne fontane koja je lagano šumela. Misli su mu odletele u prošlost, u dane kada su se kao deca igrali ispred ove fontane, ne mareći za posledice ili budućnost.

Povetarac je donosio miris morske soli. Pogledom je pratio brodove koji su mirno isplovljavali iz okruglog pristaništa. Pitao se kuda bi mogli da idu. Trevira, Lagrija, Zapadna kraljevstva? Uskoro ćemo se naći na jednom od njih.

Dokle ćemo ovako šetati? Nisam došao ovde da posmatram tvoje molitve“, pitao je, prevrćući očima, pošto je Lajla ponovo zastala ispred jednog od malih oltara postavljenih na ulicama. Zapalila je sveću i izgovorila tihu molitvu na svom jeziku.

Molitva je put ka miru i razumevanju. Možda bi trebao da pokušaš. Zar ne osećaš prisustvo Gospodara mudrosti?“, upitala je, dok su joj tamne oči blistale od vere.

Osmehom je odmahnuo glavom, ne mareći previše za izgovoreno. „Moja vera je u zlatu i srebru, draga Lajla. Bogovi koje služim su bogovi bogatstva i moći.“

Tuga joj je preplavila srce, ali je znala da to dolazi iz dubine njegove duše. Ipak, nije odustajala od pokušaja. „Ima nešto više, Arino. Nešto što prevazilazi materijalno. Nešto što…“

Prekinula ju je ruka koja je blago stegla njenu. „Draga Lajla, bićeš mi uskoro veoma zahvalna na svemu.“

U tom trenu, iza ugla se pojavio visok, tamnokosi mladić sa izrazito tamnim očima. Stajao je ispred njih s prekrštenim rukama. „Šta se dešava ovde?“, upitao je, prebacujući pogled sa Lajle na Arina. „Zašto si ovde s njim?“

Prijatan ti dan, Džahane“, podigao je obrvu.

Nadam se da znaš šta radiš, Lajla. Ovaj čovek nije onakav kakvim se predstavlja.“

Opet ti? Zar ne možeš jednom da ostaviš po strani tvoje sumnje i da mi dopustiš da odlučim sama?“

Lajla, zar ne vidiš? On je čovek bez časti. Iza te njegove maske leži samo pohlepa i lukavstvo“, izjavio je odlučno.

Arino je samo slegnuo ramenima, osmehujući se u sebi zbog Džahanove upornosti. „Lajla je slobodna da donese svoje odluke.“

Ona je moja sestra i njenom dobru sam posvećen. Ako misliš da ćeš je povesti u neku tamnu avanturu, prevario si se.“

Nema potrebe za ovim“, umirivala ga je. „Arino je…“

On je lopov“, prekinuo ju je. „I neću dozvoliti da te uvuče u svoja spletkarenja.“

Ne znam šta si čuo, ali…“, započela je.

Čuo sam dovoljno“, prekinuo ju je, prebacujući oštar pogled sa nje na Arina. „I neću dozvoliti da se naša porodica upropasti zbog tvojih sumnjivih poslova.“

Ne znam šta ti je rekla, ali nas dvoje imamo planove za budućnost“, pokušavao je da smiri situaciju.

Vreme će pokazati tvoje prave namere. Nadam se da nećeš razočarati moju sestru.“

Lajla je pogledala Arina, a zatim brata. „Videćemo se“, rekla mu je tiho, pre nego što je krenula sa bratom niz ulicu.

***

Dim felidarije je prodirao iz prostorije pored. „Kako mogu ono da puše“, procedio je Arino trljajući oči.

Svetlost sveća je igrala po kamenim zidovima, bacajući senke.

Sto oko kog su sedeli bio je grubo izrađen od hrastovog drveta, sa površinom izlizanom od brojnih partija.

Pored njega je sedeo trgovac, čiji su prsti bili prekriveni prstenjem. Preko puta njega, je mesto zauzeo vojnik s ozbiljnim izrazom lica, dok je pisar iz banke sa strane, pokušavao da sakrije emocije iza stroge fasade.

Još jedna osoba je sedela mirno, gotovo nepomično, za stolom, i pažljivo ih posmatrala. Nosio je odoru sa kapuljačom koja mu je skrivala lice. Bio je kao senka koja se provlači kroz prostoriju, ostavljajući za sobom samo tajanstvenost. Arino nije mogao da pogodi ko je i šta je bio taj misteriozni čovek.

Krupije je podelio karte. Dobio je kralja i damu. Imam sreću, pomislio je krijući osmeh. „Dajem dva zlatnika“, rekao je prepun samopouzdanja.

Podižem za tri“, odgovorio je trgovac, sa izrazom lica koji nije otkrivao ništa više od neophodnog.

Vojnik i pisar su odustali. Srce mu je počelo ubrzano kucati dok je razmatrao sledeći korak. Kada je misteriozni čovek samo klimnuo, pokazujući nameru da ostane u igri, Arino je znao da će biti zanimljivo.

Krupije je izbacio tri karte na sto. Dva kralja i dama. Najjača kombinacija. Jedva je uspeo da sakrije osmeh.

Deset zlatnika“, rekao je trgovac, dodajući zlatnike na sredinu stola.

Misteriozni čovek je odustao, a Arino je sa zadovoljstvom ispratio.

Okrenuli su karte. Trgovac je imao par dama. Arinova kombinacija je bila jača. Tri kralja i dve dame. Trijumf je bio sladak, s uživanjem je uzimao dobitak.

Terano je bio upravu, pomislio je dok je brojao dobijen novac.

U sledećoj ruci, dobio je karte, ali ovog puta nije bio tako srećan. Bio je uzbuđen zbog pobede u prethodnoj ruci.

Dajem tri zlatnika“, rekao je sa manje samopouzdanje nego ranije.

Pisar se nasmejao, a vojnik samo klimnuo glavom, prateći Arina.

Pet zlatnika“, trgovac je podigao ulog.

Želudac mu se zgrčio. Da li da prati ili da odustane? Na kraju, odlučio je da ne blefira, prepuštajući svoje karte dileru.

Kada su karte bile okrenute, video je da bi pobedio da je ostao u igri.

U trećoj ruci, karte su bile na njegovoj strani od samog početka. Dobio je ponovo kralja i damu, i znao je da mu se smeši sreća.

Dajem pet zlatnika“, rekao je, gledajući protivnike sa izazovom u očima.

Vojnik je promrmljao nešto, a pisar samo slegao ramenima. Misteriozni čovek je odustao.

Trgovac je pogledao karte, a zatim se osmehnuo. „Deset zlatnika.“

Podižem za dvadeset“, bio je nepokolebljiv Arino.

Trgovac je razmišljao nekoliko trenutaka. „Pratim“, konačno je rekao. Uložio je sav novac.

Vojnik je takođe uložio sve što ima, dok je pisar odustao.

Karte su bile okrenute. Arino je imao najjaču kombinaciju – četiri kralja.

Ovo je moja igra, pomislio je, dok je gledao vojnika i trgovca kako napuštaju sto.

U sledećoj ruci držao je lovca i damu.

Pet zlatnika“, izjavio je.

Misteriozni čovek je ponovo klimnuo. Pisar je gledao karte. „Petnaest zlatnika“, podigao je ulog.

Pogledao je misterioznog čoveka. „Dvadeset zlatnika“, odlučio je da podigne ulog.

Pratim“, misteriozni suparnik nije oklevao.

Pisar je bio iznenađen, ali nije želeo da odustane.

Krupije je na sto izbacio lovca, damu i čuvara. Dva para, nije loše, pomislio je, dok je uložio još petnaest zlatnika.

Pisar je imao manje pa je uložio sve što ima, a čovek u odori sa kapuljačom je ispratio.

Pokazali su karte. Pisar je imao čuvara i lovca, a Arino i ovaj drugi iste karte. Njihova kombinacija je bila jača od pisareve. I on bi izbačen iz partije.

Ti nisi običan igrač“, prošaputao je Arino, dok su se pripremali za sledeću ruku.

Možda i nisam“, odgovorio mu je hladno.

Imaš hrabrosti da sedneš za sto, ali ne i da otkriješ svoje ime“, primetio je Arino, pokušavajući da otkrije tajnu koju je skrivao protivnik.

Imena su samo senke koje nestaju s vremenom“, odgovorio je. Njegov glas je bio miran kao povetarac pre oluje. „Odustani Arino. Ovo nije igra koju želiš da igraš.“

Nasmešio se, uveren u svoje umeće. „Ti ne znaš s kim igraš.“

Krupije je podelio karte.

Pogledao je prvo jednu, a zatim i drugu kartu. Dva kralja. Boginja sreće mu se zaista osmehivala večeras. Sa ovim novcem mogao bi da ode daleko od Neapolisa i da ima sluge. „Da skratimo igru“, rekao je samouvereno.

Savetujem ti da uzmeš svoj novac i da odeš ovog trena“, odgovorio mu je rival.

Nema šanse, pomislio je. Ne postoji jača kombinacija od ove. „Zašto? Idem do kraja“. Gurnuo je na sredinu stola sve što je zaradio. „Ulažem sve.“

Dobro. Kako želiš.“ Slegnuo je ramenima protivnik i pucnuo prstima.

U trenu kao da je vreme stalo za sve osim za njih dvojicu. Zbunjeno je pogledao oko sebe. Sve oko njih je bilo nepomično, zamrznuto u vremenu, osim njih dvojice. „Šta si uradio?“, upitao je zaprepašćeno. „Kakva je ovo vradžbina?“

Rekao sam ti da odustaneš, dok još uvek možeš. Ali ne, tvoja pohlepa ti to ne dozvoljava. Zar misliš da su čuvar i lovac jača kombinacija od moje?“

Jeza mu se spustila niz kičmu. „O čemu ti to pričaš?“

To su tvoje karte. Pogledaj ih.“ Ispružio je ruku, pokazujući na Arinove karte. Zatim je pokazao svoje – dva kralja.

Arino je drhtao kad je okrenuo karte. Nije mogao da veruje očima. Čuvar i lovac. „Ti… ti…“, reči su mu se gušile u grlu, dok je pokušavao da sklopi rečenicu. „Prevarantu“, procedio je napokon kroz zube i krenuo ka protivniku.

Ali pre nego što je mogao i da ga dotakne, nevidljiva sila ga je uhvatila oko vrata, podižući ga u vazduh. Oči su mu bile širom otvorene od šoka i straha dok se koprcao.

Razočaran sam tvojim ponašanjem, Arino“, reči su zvučale poput ledene kiše, dok je mag odmahivao glavom. „Mislio sam da si dovoljno pametan da shvatiš da ti je neko namestio karte. Nudio sam ti priliku da odeš i sačuvaš zarađen novac, ali ti si hteo više. Pohlepa te je progutala.“

Posmatrao ga je prepun besa. Kada bi mogao samo malo da mu priđe i ščepa ga, pokazao bi mu. Ali ovo vezivanje je bilo previše jako.

Tvoj instinkt za preživljavanje ti je pomogao da se izvučeš iz Buvlje četvrti“, nastavio je. „To je veliki uspeh. Ali to tebi nije bilo dovoljno. Trebao si poslušati tvoju istočnjačku prijateljicu.“

Ko… si… ti?, zapitao se dok se borio za dah, a stisak oko njegovog vrata postajao sve jači.

Misliš li da je pametno provocirati mene?“ Glas je bio hladan, poput smrti. „Pre nekoliko meseci si uzeo nešto što mi je pripadalo. Pitao sam se da li može neko da bude toliko bezobrazan da ukrade od mene? Hteo sam da te uništim, da te pretvorim u pepeo. Niko više ne bi znao da si i postojao. Ali odlučio sam da te posmatram i da vidim tvoje veštine. Ja sam neko kome sada duguješ.“

Ne dugujem ti ništa“, zacvileo je pošto ga je spustio na zemlju i popustio stisak.

Ponovo pokazuješ drskost.“

I tada je došlo, munjevito i surovo. Nevidljiva sila ga je prožela. Bol je probadao svaki deo njegovog tela. Grčevi su ga savladali, dok je vrištao od agonije. Svest mu se mutila poput otrova što se širi venama. Nije mogao da prestane da moli, da se užas što pre završi.

Kada je sve stalo, ležao je potučen i ponižen, dok mu je disanje bilo plitko, a telo slomljeno.

Hoćeš li i dalje pokazivati nepoštovanje?“, glas mu je bio hladan i odlučan kad je ponovo progovorio, probijajući se kroz Arinovu izmučenu svest.

Ne“, zahroptao je.

Odlično. Sada ćeš pažljivo slušati“, reči su bile poput noža na grlu. „Za mene ćeš ukrasti nešto veoma važno.“

Šta?“ Pokušao je da izgovori, ali je bol prigušio reč.

Da li sam ti dozvolio da pričaš?“, rekao je uzdignutim glasom. „Nemoj više da me prekidaš.“

Nemoćno je klimnuo.

U hramu vatre se nalazi nešto što mene zanima“, započeo je. „Oni došljaci sa istoka poseduju moćnu stvar koja leži neiskorišćena. Zamisli šta bi se moglo postići sa takvim oruđem u pravim rukama?“

Pomislio je na Lajlu, na njene savete koje je sada jasno shvatao.

Donesi mi nož iz hrama, i tvoj dug će biti oprošten.“ Nadvio se nad njim. Reči su bile poput ledenog dodira u tišini podruma: „Imaš sedam dana. I ne pokušavaj da uradiš nešto glupo.“

Kako mogu da ti verujem?“, izgovorio je očajnički pokušavajući da nađe izlaz iz zamke u koju je upao.

Ne vidim da imaš neki drugi izbor.“

***

Nije želeo da joj priča, mada ni ona ništa nije pitala. Siguran sam da je shvatila da sam izgubio, pomislio je sluđeno. Samo kad bi znala u šta sam se uvalio? Misli su mu kolale. Ukrašću taj prokleti nož i tako vratiti dug onom magu, nastavio je. Lajla neće ništa saznati. Kada bude sve gotovo, idemo prvim brodom daleko odavde.

U narednim danima se pritajio izbegavajući prijatelje, a posebnu Lajlu. Čekao je četiri dana da mesec bude mlad i da bude manje primetan. Posmatrao je pažljivo hram i razmišljao gde je najbolje ući. Poznavao je dobro unutrašnjost, jer ga je Lajla toliko puta uvodila unutra dok se molila. Čudan mu je bio njihov bog. Kako može da bude bog svega i da nema nikakvu manu?

Koračao je tiho, pazeći da ne izazove buku dok je ulazio u hram. Mesečeva svetlost je bila slaba, pružajući mu tek malo osvetljenja, ali dovoljno da vidi put pred sobom. Unutrašnjost je bila obasjana samo blagim svetlom plamenova koji su titrali sa oltara. Nekoliko sveća postavljenih na zidove dopunjavalo je atmosferu tajanstvenosti, bacajući plamičke i stvarajući senke koje su plesale po zidovima i podu.

Hram je bio prostran, sa visokim svodovima koji su se gubili u tami. U sredini, nalazila se glavna prostorija sa oltarom, okružena izrezbarenim kamenim stubovima. Krenuo je ka oltaru, gde se, prema pričama koje je čuo, nalazio nož.

Dok je gledao jedan od zidova u potrazi za tragovima, iznenada je začuo tihe korake iza sebe. Srce mu je zadrhtalo u grudima, spremajući se za borbu ili beg. Ali umesto neprijatelja, pred njim se pojavio Džahan.

Šta ti ovde tražiš?“, upitao je, držeći nož čvrsto u ruci.

Bio je zapanjen. Nije očekivao da će zateći još nekog u hramu. Morao je brzo da smisli odgovor. „Tražim… tražim odgovore“, izgovorio je brzo, pokušavajući da zvuči ubedljivo.

Pogledao ga je sumnjičavo. „Odgovore?“

Da. Odgovore koji će mi pomoći da razumem… svoju sudbinu“, brzo je smislio. Krajičkom oka je opazio nož.

Oštrica je imala ugravirane zlatne simbole koji su pulsirali na slaboj svetlosti. Na vrhu drške, nalazio se umetnut dragi kamen. Njegova tamnoplava boja bacala je odsjaj koji se širio po oštrici noža.

To je taj nož, shvatio je.

Džahan je nastavio da ga gleda sumnjičavo, ali nije mu dao priliku za dalji razgovor. „Nemaš ovde šta da tražiš“, rekao je odlučno. „Napusti hram i zaboravi na tvoje gluposti.“

Znao je da nema vremena za gubljenje. Morao je brzo da ga se oslobodi i da mu otme nož. Ali pre nego što je mogao išta da kaže ili uradi, vrata hrama su se otvorila, otkrivajući još dva mladića koji su ulazili unutra.

Obuzeo ga je očaj. Morao je da pronađe način da izađe iz ove situacije, ali pre nego što je mogao da se snađe, dvojica mladića su već bili na njemu. Bespomoćno je pokušavao da se odbrani ali njihovi udarci nisu prestajali.

Bol je pulsirao njegovim telom dok su udarali, ostavljajući ga na podu, poraženog, poniženog i osramoćenog. Shvatio je da mu neće biti lako da se izvuče iz problema.

Kroz bolne i smušene misli, primetio je siluetu na ulazu. Bila je to Lajla, stajala je tamo, razočarana i tužna.

Zašto, Arino? Zašto si to uradio?“, pitala je, očiju prepunih bola.

Ćutao je. Reči su ostale zarobljene u grlu dok je ležao slomljen. Video ih je kako napuštaju hram. Njeno razočarenje bilo mu je teže od bilo kog udarca. Bol i očaj su se stopili u nepodnošljivu celinu. Zaplakao je. Prvi put još od kad su mu sestru odveli. Svi planovi koje je imao su propali.

Polako se podizao sa poda. Bol je prožimao svaki mišić njegovog tela. Pogled mu je bio prazan. Dok se uspravljao, svaka kost mu se činila težom, a svakim pokretom kao da se borio protih nevidljivih sila koje su ga vraćale na pod.

Prokleti nož, prokleti mag, misli su mu se vrzmale po glavi. Šta sad da radim? Da bežim? Ne, ne mogu. Sigurno će me naći. Da ukradem nož? Kako? Kako da im priđem? Zašto? Zašto sam ovo uradio?

Došepao je do izlaza iz hrama. Bolne grimase su pratile svaki pokret. Jedva je podigao glavu i pogledao napred. Stao je u mestu, sleđen. Lajla, Džahan i mladići su ležali na zemlji nepomično.

Šta… šta se ovde dogodilo?“, jedva je izustio, pokušavajući da sabere misli. Ignorišući bolove pritrčao joj je. „Lajla“, pokušavao je da je dozove, ali nije uspevao. Umesto odgovora, video je njene sklopljene oči, delovala je kao da spava spokojno.

Ne brini, nisu mrtvi.“

Glas mu je bio poznat. Zaprepašćeno je podigao pogled. Mag je stajao ispred njih, sa zadovoljstvom na licu.

Ti!“, procedio je, i srce mu se uzlupalo od straha i besa. „Šta si im uradio?“

Samo ono što je bilo neophodno“, hladno je odgovorio.

Držao je čvrsto nož koji je do pre nekoliko trenutaka držao Džahan. Posmatrao je kako se mesečina presijava na njemu. „Zaista je veličanstven, zar ne? Sada će moći da ima pravu svrhu.“

Šta ćeš uraditi s njim?“

To nije tvoja briga“, odgovorio je ravno. „Četkica u rukama majstora napravi umetničko delo. U rukama neznalice samo dečju škrabotinu.“

Neću ti to dozvoliti, poželeo je da kaže, ali se nerado podsetio šta se desilo prošli put kada mu se suprotstavio.

Zaradio si ovo“, nastavio je mag. Bacio je kesicu sa zlatnicima pred Arina. „To je novac koji si osvojio pre neko veče.“

Zurio je u kesicu s gorčinom u ustima. Da, zaradio je ovo, ali po koju cenu? „Prokletniče“, procedio je.

Zar nismo svi prokleti?“, upitao ga je. „Tvoje prokletstvo je što nisi zahvalan na onom što imaš. Davao sam ti priliku da odeš, ali ti si hteo još. Zbog toga si izgubio sve. Sada ti dajem ponovo priliku, a ti opet nisi zadovoljan. Da bi imao, potrebno je dati.“

Setio se Lajline rečenice. Bio je zaprepašćen. „Šta si rekao?“

Mag je spustio kapuljaču. Ispod nje se krila glava bez kose i zelenih prodornih očiju. Iste one oči koje su ga onaj dan oštro pogledale. Prosjak?

I dalje si iznenađen? Zaista Arino, razočaran sam. Bio sam uvek tu, blizu tebe. Znao sam ti svaki korak. Znao sam šta ćeš uraditi, a ti si bio slep i nisi video ono što ti je pred očima. Daću ti jedan savet mladiću. Da bi bio arogantan, moraš da imaš nešto čime bi to potkrepio. Bez toga arogancija je glupost.“

Nije znao šta da kaže. Reči su ga ostavile bez teksta. „I šta sad?“, upitao je.

Sada možeš da odeš“, rekao je mag, gestikulirajući prema horizontu. „Ovde više nemaš šta da tražiš. Smatraj ovo mojom velikodušnošću. Ali ona ima svoje granice.“

Trenutak kasnije, mag je nestao. Zora se približavala. Uskoro je vreme za jutarnju molitvu. Pogledao je na još uvek nepomična tela i pomislio koliko bi bilo opasno da ga vide ovde. Moram se skloniti što pre odavde.

Duboko je udahnuo. Shvatio je da je sve izgubio. Bio je lopov i ništa više. Lajla mu se činila kao dete što spokojno spava. Setio se šta mu je poslednje rekla. „Zašto si to uradio?“

Autor: Nenad Nikolić

Nesažimljiva ironija iza maske zabave

ŽANR: epska fantastika/komična fantastika

ORIGINALNI NAZIV: Bone

IZDAVAČ ZA REGION: Čarobna knjiga

AUTOR: Džef Smit

KOLORISTA: Stiv Hamejker

ZEMLJA: SAD

PREVOD: Nikola Dragomirović

GODINA IZDAVANJA: 2023.
OCENA:

Edicija Novi svet služi Čarobnoj knjizi za objavljivanje stripova američkog porekla i svega proisteklog iz dosega njegovog kulturnog uticaja. S obzirom na to da su DC i Marvel zaslužni za gotovo sve ilustrovane romane koji su menjali devetu umetnost, taj uticaj je veliki, stoga je i edicija veoma važna. Ipak, ovaj serijal je po mnogo čemu izuzetak, pa i po tome što je nezavisni strip, i nije pod patronatom velikih izdavača. Njegov uspeh, međutim, ne treba pomešati sa pravilom, naprotiv veoma retko se dešava da kvalitet ostane neprepoznat. Stoji i činjenica da je nezavisnost ili samizdat u stripu poprilično drugačiji par opanaka nego u književnosti. Uglavnom autorima služi za eksperimentalne forme i tehnike, ranije i za bekstvo od cenzure, koja je u Americi bila vrlo snažna, i danas je veoma prisutna u izdanjima najvećih izdavača u mnogim segmentima, počevši od psovki, pa do nepopularnih stavova ili političkih mišljenja. Stripovi poput Bouna to ne trpe, previše su strastveni i stoji im nezavisnost poput ordena za bunt.

Komedija od svojih antičkih početaka služi za kritiku – društva, vlasti i pojedinaca – uvijenu u ironiju i sarkazam. Od autora zavisi da li je to suptilno ili sasvim otvoreno izrugivanje. Ono što želimo da naznačimo jeste da za stvaranje takvih dela treba hrabrost, inteligencija i visok nivo svesti o tome da sistem ne funkcioniše. Neretko su tvorci komedija proglašavani otpadnicima i čak kažnjavani od strane vlastodržaca, dakle, revolucionari putem misli i reči. Opasnost je uvek ležala u publici koja se zabavlja sve dok se ne dotaknu uverenja koja po njoj nisu za kritiku. Sistem upravo tako i opstaje, ali avaj, neke stvari su nepromenjive. To apsolutno ne znači da ne trebamo težiti promenama, čak je i to ironično, i komedija je uplela sarkastične prste u izbor reformatora i donosilaca novog doba.

Džef Smit – veliki je poštovalac Marka Tvena i Hermana Melvila. Pored ovog dela je radio na: Šazamu! i Pogou V. Keliju. Trenutno radi na svom drugom nezavisnom stripu Rasl, koji spada u sajberpank noar.

U drugom i trećem tomu za braću Boun nema plandovanja, jure ih pacoliki, Zaogrnuti i divovski planinski lav. Pozer i dalje pokušava da se obogati smicalicama i vrne u Bounvil. Dok su se Smeško i Foun odomaćili, i na svaki način pokušavaju doprineti i pomoći prijateljima. Rat donosi i neočekivane avanture i savezništva koja nismo mogli ni zamisliti. Ironija je da je Pozer centralna figura kako priče tako i rata, a i tu se krije ironičnost zablude. Uglavnom, dobili smo kompletnu razradu pripovesti te u poslednja dva toma očekujemo kulminaciju i dosta brži tempo, jer je sve postavljeno da krene u tom pravcu.

Nesažimljiva ironija iza maske zabave, tako bismo opisali dosadašnju priču. Teško je reći da serijal uopšte ima manu, ali ako bismo nešto morali istaknuti bili bi to frajmovski usporeni delovi radnje. Nama je zapravo prijao taj privid odugovlačenja i razvučenosti. Crtež je digitalni, moderan, baš kako i treba današnjici. Nadamo se Džefu Smitu i posle ovog serijala, i rado ćemo se vratiti, i njemu, i Bounu.

Ukoliko su vam potrebni zabava i smeh, ne oklevajte da nabavite ovaj serijal je kompletiran i možete ga nabaviti u celokupu. Tako da se nadamo da ste dovoljno uštedeli za ovo vanserijsko zadovoljstvo. Pošto Boun sigurno nije jedino što nam je Čarobna knjiga spremila, ali eto izabrali smo da fokus bude na Pozerovim suludim prevarama i nas je prevario te smo zavoleli ovu blesavu i otkačenu pustolovinu.

Za kraj srećni i nesrećni svršeci

Ž ANR: epska fantastika/komična fantastika

ORIGINALNI NAZIV: Bone

IZDAVAČ ZA REGION: Čarobna knjiga

AUTOR: Džef Smit

KOLORISTA: Stiv Hamejker

ZEMLJA: SAD

PREVODILAC: Nikola Dragomirović

GODINA IZDAVANJA: 2023.
OCENA:

Ponovo smo u ediciji Novi svet u kojoj Čarobna knjiga objavljuje sve autore što su dospeli pod uticaj američke škole stripa. Prisustvujemo velikoj stvari za svakog izdavača, momentu kada se jedan serijal uspešno privede kraju. U ovom slučaju je to izvedeno za veoma kratko vreme. Dokazane su predanost i istrajnost usmerene ka ispunjenju zamisli i obećanja datih publici. Dakle, učvršćeno je poverenje čitaoca da će sve započeto biti i završeno. Što je poprilično olakšanje s obzirom na to kakva su iskustva prvenstveno ljubitelja fantastike sa ovih prostora sa nekim izdavačkim kućama. Stoga, steći poverenje je mnogo bitno i veoma teško. Čarobna knjiga je to uspela, sada preostaje onaj teži deo da to konstantno opravdavaju, kako publici, tako i sebi.

Za čitaoce krajevi serijala imaju onaj gorko-slatki ukus dosegnutog cilja, ali bez pobedničkog postolja. Pošto je prisutan žal zbog oproštaja od voljenih likova i mesta. Uprkos tome što im se možemo vraćati iznova i iznova, to se doživljava poput završetka jedne ere. U stvari je tek početak, jer tako se stvara fandom, verujemo da ga je Boun zaslužio kvalitetom. Smit je uspeo da ravnomerno i bez padova iznese priču. Nadamo se da će ovaj serijal biti prepoznat kao idealan za uvođenje u svet devete umetnosti novih generacija, jer on to po svemu viđenom, jeste. Idealan strip, kako za klince, tako i za starije početnike, jer garantuje stopostotnu zabavu uz konstantne pouke baš kako dolikuje bajkama i basnama.

Džef Smit – veliki je poštovalac Marka Tvena i Hermana Melvila. Pored ovog dela je radio na: Šazamu! i Pogou V. Keliju. Trenutno radi na svom drugom nezavisnom stripu Rasl, koji spada u sajberpank noar.

U dva poslednja toma imamo rasplet, malo mračniji i realniji od očekivanog. Braća Boun su hodajuća nevolja, i to ih prati i u najboljim namerama. U takvoj postavci manji problem su pacoliki, avetni krugovi, Zaogrnuti i Gospodar skakavaca, nego oni sami sebi. Na nesreću, od njih takvih zavisi opstanak vascelog života. Uz sve Pozerove planove, kako da se obogati, to ide dosta otežanije. Na kraju srećni i nesrećni svršeci, jer je ovo pre svega realnost umotana u fantastiku, i nema apsolutne sreće. No bolje da sami pročitate i da vam ne kvarimo doživljaj spominjanjem nečeg bitnog, jer ovo je kraj priče.

Prvo što treba napomenuti je ujednačenost celog serijala, kako u priči, tako i kroz crtež. Jako mali broj autora uspe to izvesti. Zato Džef Smit mora ući u tefter svih iole ozbiljnih pratilaca devete umetnosti. Nadamo se da će to učiniti i urednici izdavača, te da ćemo uskoro dobiti i taj sajberpank noar. Utisak je da je jedina mana serijala što se autor sve vreme trudio da ostane u okvirima toga da svi mogu da čitaju od dece, do stogodišnjaka, verovatno to i nije mana, koliko to da bismo mi želeli na pojedinim mestima oštriji humor ili reakcije. Svakako je najbitnija činjenica da smo apsolutno zadovoljni i ovim kako jeste urađeno.

Zavidimo onima koji tek treba da kroče u svet Bounovih, jer je to ludo zabavna vožnja koju bismo rado opet doživeli po prvi put. Novi čitaoci će naravno imati privilegiju da mogu kupiti čitav serijal odjednom, ne moraju poput nas iščekivati, i goreti od znatiželje šta će se sledeće zgoditi junacima. Predlažemo da urade baš to, jer ide je ovo investicija sa kojom nećete pogrešiti, naprotiv uveličaćete i obogatiti svoju biblioteku jednim velikim ostvarenjem devete umetnosti.

Ženska moć

 

ŽANR: drama

IZDAVAČ ZA REGION: Besna kobila

AUTORKE: Jana Adamović, Iva Atoski, Selena Danilović, Jelena Đorđević, Lea Embeli, Ivana Filipović, Danica Jevđović, Biljana Mihajlović, Ana Milojković Omi, Ana Petrović i Dragana Radanović. Predgovor je napisala Jasminka Petrović.

ZEMLJA: Srbija

GODINA IZDAVANJA: 2023.

OCENA:

Ovog puta u ediciji Džambas gde se smeštaju domaći autori imamo nešto iznimno vanserijsko. U pitanju je antologija kratkog stripa koju su realizovali zajedničkim snagama udruženje Stripotetke i Besna kobila. Uz svesrdnu podršku Evropske unije, Francuskog instituta u Srbiji, agencije KomunikArt, kolektiva mladih žena Femix i SKC Novi Sad. Rad i predanost zaslužuju svu moguću aklamaciju i na kraju uvek isplivaju na videlo, te budu prepoznati i nagrađeni. Tako je bilo i ovog puta, jer je prema žiriju, koji su činili Slavimir Stojanović, Jovan Čekić i Jugoslav Vlahović, laureat Bogdan Kršić za najlepše izdanje Sajma knjiga 2023. godine dodeljen ovoj knjizi. Nema lepšeg i boljeg podstreka za autorke zbirke da istraju u svojim idealističkim smeranjima i planovima. Kako možemo čuti već se sprema drugi deo vrle antologije. Apsolutno podržavamo takve namere i svojevrsno ćemo se potruditi da podržimo projekat sa naše strane kako god smo u moći.

Udruženje Stripotetke je osnovano od strane naših poznatih stripskih autorki-aktivistkinja, sa ciljem da srpska deveta umetnost više ne zapostavlja doprinos žena i širenjem dosega ženske olovke, tuša i crtaće table. Hvale vredan motiv. Jasno, u praksi će to biti mnogo teže nego što zvuči kada se napiše ili izrekne. Pre svega iz razloga što su osnivačice udruženja afirmisane i prezauzete osobe, a preuzele su praktično na sebe mentorstvo i stvaranje nove generacije crtačica u Srbiji, pa će njihovo vreme i psihofizičko stanje uveliko određivati učinak. Ne želimo nimalo da ih obeshrabrimo u nakanama, govorimo iz višegodišnjeg iskustva u svetu neprofitnih organizacija i znamo kako će ponekad biti. Ono što bismo poručili dragim koleginicama jeste to, da će biti mnogobrojnih razočarenja i stvari koje su se izjalovile, ali jedan uspeh potisne sve neuspehe i taj jedan je vredan borbe i zalaganja. S obzirom na to da su krenule ovako enormnim uspehom nadamo se da će im to dugo zadržati osmeh na usnama i elan u srcima, te da će im pomoći da ostanu usredsređene na krajnji rezultat. To bi bio verovatno za početak drugi deo antologije pun nepoznatih imena i novog talasa ženske moći u srpskom stripu. Želimo im mnogo uspeha u ostvarivanju zacrtanih planova i pre svega istrajnost u radu. Ko zna, možda budućnost nosi saradnju našeg udruženja sa Stripotetkama, jer je u pitanju faktički isti pokretač, razlika je u nijansama.

Sada bismo trebali ukratko predstaviti umetnice, ali ćemo odstupiti od toga pravila, jer tekst mora ostati fokusiran na delo i ono šta žele da urade autorke. Uostalom, za svakog ko prati domaću scenu njihova imena nisu nepoznanica, štaviše, eminentna su i cenjena u devetoj umetnosti. Čvrsto verujemo da će najavljeni drugi deo antologije doneti mnogo imena koja ćemo jednostavno morati predstaviti publici, jer su friške i talentovane pripadnice mlade garde što tek nadolazi u ciklusima pred nama.

Knjiga sadrži jedanaest priča, koje su iz naše vizure poprilično autobiografske, iako pojedine znaju skliznuti u fantastiku, barem delomično. Pripovesti ciljaju na to da razruše mit o nenapornom radu od kuće i da dezintegrišu opasku: lako je tebi ti radiš kući. Prezentuju to na više načina, kroz depresiju, nemogućnost da se ukine dostupnost, nedostatkom inspiracije u učmalom okruženju doma, nedostatku mira i prostora, i sl. Projektuju na sve nedaće pod lupom, svaka pripovest odiše doživljenim i realnim. Svaka junakinja iznalazi način da se izbori sa svakodnevnicom i nastavi sanjati umetnost, poput modernih Prometejki.

Prilično je nova stvar objavljivanje strip antologije, drago nam je što idemo u korak sa vremenom. Ono šta odlikuje ovu zbirku je mnoštvo crtačkih i narativnih stilova, gotovo da je nemoguće da ih upoređujete ili tražite mane, jednostavno svaki učesnik je dovoljno dobar inače ne bi bio tu. Ni približno se ne da odrediti da li je neko bolji ili lošiji, samo je svoj. Ipak, nešto možemo da ocenimo, inicijativu, ona je za čistu desetku i zaslužuje apsolutno svu moguću podršku kako čitalaca tako i onih zaduženih za pomoć udruženja i umetnosti.

Ne morate raditi od kuće da biste kupili ovaj tom, ali svi koji rade od kuće bi morali da ga poseduju. Osim kvaliteta koji neosporno poseduje izdanje je simbol novog smera na domaćoj sceni i treba da se priča o njemu. Tu je i informacija za kolekcionare da su količine vrlo ograničene, i ukoliko kane posedovati ovaj tom moraju da požure, doštampavanja neće biti. Na kraju, ostaje nam da poželimo još mnogo uspeha u radu i ostvarenja koleginicama.

Počeci naučne fantastike u nijemom filmu / 2. dio (1910 – 1920)

Novi uslovi, stari recepti?

Prelaz između prve i druge decenije 20. vijeka donio je velike promjene u filmsku umjetnost, ili ono što bi se dotada moglo nazvati filmskim zanatom. Svijet filma pretvara se u namjensku industriju sa više centara, prije svega u Francuskoj i u Sjedinjenim Državama. Kada govorimo o ranom Hollywoodu, obično ga opisujemo kao mjesto na kome je film postao industrijska grana. Ovaj prikaz nije sasvim tačan, pošto je prvi gigant filmske produkcije i distribucije zapravo bila francuska kompanija Pathé, osnovana 1895. godine kao proizvođač fonografa (ranih gramofona) i ploča. Braća Pathé prepoznala su potencijal filma kao komercijalnog proizvoda i od 1908. godine vode prvu veliku filmsku kompaniju i profesionalno uređen studio (i u tehničkom i u finansijskom smislu). Donošenje prvih zakonskih regulacija dovodi do profesionalizacije „zanata“, prve holivudske studijske kuće već 1910-ih postavljaju temelje tzv. „studijskog sistema“ koji će vladati američkom filmskom produkcijom do sredine vijeka. Ovaj razvoj istovremeno donosi i marginalizaciju filmskih pionira i genija.

Sudbina Georgea Mélièsa i njegovog filma „À La Conquête Du Pôle“ (F 1912) je dobar primjer za poraz malih nezavisnih produkcijskih kompanija. Ovaj avanturistički prikaz opet po Verneovom romanu snimljen je za Pathé Frères od strane Mélièsovog pariskog studija Star Film. Neuspjeh na tržištu platio je autor (i u komercijalnom i u umjetničkom smislu). Iako je film trajao svoje 33 minute, stari recepti dramaturgije, statična kamera, démodé kostimi i jaka konkurencija od strane vlastite filmske kuće doveli su filmskog pionira do bankrota.

Filmska fantastika u drugoj deceniji 20. vijeka

Izvor: Wikipedia

Većina važnijih filmova na temu fantastike i dalje se oslanjala na predstavke iz književnosti. Veliki i raznovrsni opus Julesa Vernea na području naučne fantastike i avanturističkog romana opskrbio je (prije svega francuske) produkcijske kuće sa mnogim predlošcima, temama i idejama; George Méliès je još 1907. godine snimio kratku verziju Verneovog klasičnog romana „Deux Cents Milles sous les mers“ („Dvadeset hiljada milja pod morem). Jedan od ranih zaista dugometražnih holivudskih filmova namijenjenih za gala premijere bila je sljedeća verzija spomenutog klasika, „20,000 Leagues Under the Sea“, koji je za Universal Pictures 1916. godine snimio Stuart Paton. Ovaj film se bitno razlikuje od ranijih kratkih verzija, kako je razvoj tehnike dozvolio upotrebu pokretnih kamera, a i snimke u prirodi. Preko stranica engleske vikipedije može se pogledati cijeli film dug preko dva sata, u zavidnom kvalitetu.

Američki i engleski režiseri su samo između 1908. i 1920. godine snimili preko deset verzija filma „Dr. Jekyll and Mr. Hyde“ po popularnoj noveli škotskog pisca Robert Louis Stevensona iz 1886. godine. Najbitnija od ovih verzija bila bi holivudska iz 1913. godine, režiju je vodio Herbert Brenon za Universal. Ovaj film se danas pravno nalazi u javnom domenu, u cijelosti se može pogledati preko internet arhiva.

Paralelno sa razvojem tehnike i specijalnih efekata u filmu razvijali su se i narativni stereotipi u pojedinim žanrovima filma. Naučna (ali i epska) fantastika su ponekad u centru pažnje, u većini filmova iz ovog perioda fantastika predstavlja okvir za ljubavne, avanturističke i horor naracije.

Početkom rata u Evropi 1914. godine fokus u nacionalnim proizvodnjama praktično svih evropskih država, pa i dotad najjače filmske sile svijeta, Francuske, se prebacuje na ratnu privredu. Proizvodnja i distribucija filmske umjetnosti su u mnogim nacionalnim kinematografijama već bile uhodane procedure; tako je vrlo rano shvaćena i propagandna uloga filma, npr. u Austrougarskom carstvu, gdje većina snimljenog materijala tokom ratnih godina služi manje-više „ogoljeloj“ propagandi. Pred kraj Velikog Rata su evropske zemlje i financijski i idejno iznurene; za razliku od njih, SAD bilježe velike profite i za period od nekih 5-8 godina postaju u principu jedini proizvođač igranih filmova. Britanska produkcija još postoji tokom rata, ali u umanjenom i često propagandnom obliku. Francuska, Italija, Njemačka, Austrougarska su tokom rata skoro sve svoje kapacitete posvetile međusobnom uništenju, skandinavska kinematografija time dobija (malu) šansu za razvoj, a Hollywood se pretvara u glavni i najjači centar filmske produkcije upravo zahvaljujući ratu na starom kontinentu. Ova situacija (ponovljena dvadesetak godina kasnije u 2. Svjetskom Ratu) omogućila je prevlast američke kinematografije u cijelom ostatku vijeka.

Iz predratnog vremena mogu se spomenuti njemački film „Die Eisbraut“ („Ledena Nevjesta“ na tematiku istraživanja Zemljinih polova i zaleđenih bića iz daleke prošlosti (1913); italijansku parodiju na Jules Verneova putovanja oko svijeta „Le avventure straordinarissime di Saturnino Farandola“ (1913), te opet njemački film „Der Andere“ („Drugi“), koji predstavlja prvu njemačku verziju fabule o Dr. Džekilu i Mr. Hajdu (1913). Iste godine nastao je i britanski film „A Message From Mars“ koji fantastične elemente koristi kao dio klasičnog narativa o promjeni karaktera glavnog lika; restaurirana verzija dostupna je na engleskoj wikipidia-strani.

Veliki Rat

Izvor: Wikipedia

Jedan od najskupljih filmova njemačke produkcije do tada bio je „Tunel“, film William Wauera snimljen 1914/1915. sa prekidima zbog ratnih zbivanja. Sama ideja filma, izgradnja velikog podvodnog tunela između Evrope i Amerike, spada u područje futurizma, po estetici bi se moglo govoriti i o steampunk preteči, kako se fabula često koncentriše na mašine potrebne za izgradnju tunela.

Proslavljeni danski režiser August Blom 1916. godine snima „Verdens Undergang“ („Smak svijeta“), jedan od prvih filmova apokaliptičnog podžanra, koji je u međuvremenu vjerovatno najprežvakanija tema u mainstream i B- ili C-filmu. Ovdje već vidimo mnoge teme i narative koji će kasnije krasiti podžanr filma katastrofe: kometa koja prolazi blizu Zemlje, katastrofe na Zemlji kao posljedica, opšti društveni haos, lutajući propovjednik koji upozorava… cijeli, skoro dvosatni film može se naći na wikipedia strani.

Kasnije slavni holivudski režiser zvučnog doba Michael Curtiz snima 1918. godine u Mađarskoj jedan od svojih prvih uradaka, „Alraune“, djelo epske fantastike o lijepoj, ali zloj šumskoj vili, po romanu njemačkog pisca Hannsa Ewersa. Godinu dana nakon toga, britanski režiser Bruce Gordon snima „The First Men In The Moon“ po romanu H. G. Wellsa iz 1911. godine. I ovaj se film nažalost smatra izgubljenim kao i Alraune.

Sa pobjedom revolucionarnih snaga u Sovjetskom Savezu nakon prevratà iz 1917. godine, tamošnja filmska proizvodnja polako se konsolidira i uskoro postaje jedno od najjačih oružja SSSR-a u ideološkom sukobu sa kapitalizmom stilizovanim u pojam „Zapada“.