Blog

Centar galaksije dio 10

Stajala pored kristala i promatrala Kai kako sjedi uz prozor i sanjari o misterioznom muškarcu koji je ušao u njen život. Promatrala je kako se u njenoj auri miješaju boje dok se unutar nje odvija borba. Svako malo strah bi prevladao nad željom da upozna zanimljivu osobu s kojom bi, kako je Nomi primijetila, voljela biti i više od prijatelja.

Osim toga da ima nekoga tko bi ju držao dugo u naručju i pleo prstima kosu, maštala je i o tome da ima prijatelja s kojim bi mogla podijeliti sve ono što joj se mota po glavi u posljednje vrijeme. 

Izbjegavala je jutarnje meditacije na livadi koje su postale svakodnevica. Uživala je u njima jer je primijetila kako, iako nikada nisu razgovarali, razvija osjećaje prema prijatelju s livade. Ponekad bi se zabavljala mislima o tome da provodi vrijeme s njim, odnosno s verzijom njega koju je stvorila u mislima. No danas, realnost je bolnija nego prijašnjih dana. Danas joj posebno fali prijatelj s kojim bi dijelila nadu da bi joj život mogao krenuti u jednom sasvim drugačijem smjeru. Osjećala je kako je na pomolu nešto drugačije. Uzbuđenje je bilo pomiješano sa strahom i sramom koji je osjećala zbog maštarija. Nije potpuno razumjela od kuda dolazi taj sram, no bio je prisutan.

Taj sram je u stvari glavni razlog zašto je prestala ići na livadu, no nije još spremna to sebi priznati.“ Pomislila je Nomi. Zatvorila je Kain kristal i otvorila novi, rozi kristal koji je sadržavao sve ugovore duša koji su sklopljeni za ovaj život. Tražila je misterioznog čovjeka no nije ga našla. To joj se učinilo čudnim s obzirom na količinu emocija koje je izazvao.

No svakako je došao trenutak da malo pogura Kai u smjeru sklapanja prijateljstava s ljudima koji su duhovno probuđeni kako bi joj olakšali tranziciju na viši nivo svijesti. Pronašla je ugovor s dušom inkarniranom pod imenom Zora čiji je viši aspekt Leeka također dio projekta MCR7. 

Njihovo prijateljstvo je savršen izbor za ovaj trenutak jer će jedna drugu aktivirati za brži napredak preko svog energetskog polja.

Ponovo je podigla Kain kristal i u njega umetnula plavi, Zorin kristal kako bi se pokrenuo karmički proces upoznavanja duša na Zemlji. Ugovorom su definirani određeni aspekti, a ona je dodatno utkala kodove koji će cijeli proces ubrzati i učiniti ga intenzivnijim. 

Leeka je telepatski prenijela informacije o tome kako je Zora već dulje vrijeme aktivan posjetilac astralnog plana i MCR7 što je fenomenalna vijest. Kai će po njenim procjenama uz ove kodove biti spremna za prelazak na MCR7 kroz period od sto Zemaljskih dana.

***

Obukla je kaput i izašla na hladan zrak. Šetala je ulicama i razmišljala o pročitanom tekstu u grupi Galaktičko pleme. Tekst je govorio o porijeklu ljudi i ukazivao na činjenicu da su ljudi nastali genetičkim inženjeringom vanzemaljske vrste. Nešto joj nije štimalo u toj priči. Činilo joj se kao da je potpuna izmišljotina. No s druge strane, pokušavala je proširiti vidike i otvoriti se za neke druge istine od onih u koje je do sada vjerovala. Od kada je ušla u krug ljudi koji imaju drugačije viđenje duhovnosti život joj se potpuno promijenio. Proširila je obzore na sasvim drugačiji način od očekivanog. Upoznala se s različitim vrstama duhovnih vodiča i meditirala je svaki dan u nadi da će uspostaviti konekciju sa svojim vodičem. U isto vrijeme je bila uzbuđena zbog mogućnosti da stupi s njim u kontakt i bojala se. Nije znala što točno može očekivati. U meditaciji joj se ponekad činilo kao da se prisjeća nekih čudnih događaja, no bila je uvjerena da se radi o izmišljotini njenog uma. Čitala je razne postove o tome kako se vodi galaktički rat i da ljude sele na neki drugi planet. No to joj je bilo zaista malo previše.

Na povratku u stan, zastala je ispred ulaza i omirisala zrak. Iz pekare pored zgrade dopirali su topli mirisi kojima nije uspjela odoljeti. Otvorila je teška vrata i odmah na ulazu naletjela na čovjeka u crnom kaputu. Ispričala se i tada ga je ugledala. 

Bio je to on. Čovjek s livade kojeg uspješno izbjegava danima i za kojim potiho pati. 

Osjetila je kako joj se licem širi crvenilo dok su gledali jedno drugome u oči.

Ne viđam Vas više ujutro, zar ste odustali?“ Prvi je progovorio dok ju je hipnotizirao pogledom. 

Činilo joj se kao da vrijeme stoji. Znala je da čeka odgovor no glava joj je bila prazna. Jedino čega je bila svjesna bila je njegova ogromna energija koja je prožimala sve oko njih. Ili samo nju? Nije bila sigurna što se točno dešava. Bila je sigurna samo u to da joj je postalo neizdrživo vruće u njegovoj blizini.

Napokon je smogla snage i pomaknula se korak unazad.

Nisam…“ napokon je uspjela promucati jednu riječ. Nije imala ostatak rečenice pa se samo nervozno nasmijala.

Prehladno Vam je?“ 

I dalje ju je fiksirao pogledom od kojeg se osjećala zarobljenom.

Odmahnula je glavom umjesto odgovora.

Vidimo se sutra?“ upitao je.

Ovaj put je kimnula glavom umjesto odgovora na što se nasmiješio blistavim osmijehom.

U redu onda“, rekao je u znak pozdrava pa prošao pored nje.

Trenutak je stajala poput kipa nasred pekare, a kada je povratila život u tijelo, okrenula se kako bi pogledala za njim no nestao je.

Ušla je u stan još uvijek pod dojmom susreta.

Nije bila sigurna kako se osjeća. Kao da joj je bićem strujao koktel emocija od sreće pa sve do panike. U isto vrijeme kao da joj se ostvarila najveća želja, ali i najgora noćna mora. Nije bila sigurna zašto je to tako. Kao da ju je u isto vrijeme privlačio i odbijao. Nije mogla odrediti koji dio je istina, a koji plod njene mašte. U mašti je sve bilo drugačije nego na javi. Njihov susret i razgovor u javi je bio čista suprotnost onome iz njene mašte. 

Odlučila je misli pretočiti na papir kako bi ih lakše mogla procesuirati.

Skuhala je čaj uz koji je pojela ukusno toplo pecivo dok je zapisivala u dnevnik sve što joj je kolalo mislima. Kao i svaki put, osjećala se mnogo bolje nakon što je uspjela raščlaniti što je bitno, a što ne. Odlučila je biti hrabra i poduzeti potrebne akcije ako želi promjenu. 

Željela ju je više od ičega.

Uzela je mobitel i napisala objavu u grupi o svojim idejama i zamislima vezanim za galaktičku duhovnost. Imala je pretpostavku da će njene riječi uzburkati dosadašnje članove koji su znali biti poprilično oštri prema onima koji se ne slažu s njima. Smatrala je kako duhovni ljudi ne bi trebali osuđivati, što su oni radili. Mislila je i kako bi trebali imati razumijevanja za one koji se tek bude, a nisu ga imali već su štoviše, često vrijeđali i gledali s visoka na one koji su tek sada otkrili svijet van svojih horizonata. Napisala je sve što joj je stajalo na duši i drhtavim prstima odabrala gumb kojim je njen tekst postao javan.

Spustila je mobitel na stol okrenut ekranom prema dolje. Cijelo tijelo joj je drhtalo. Ovo je bio jako velik korak za nju. Bojala se osude zajednice ali je ipak smogla hrabrosti i napisala mišljenje. Nikada nije ovoliko iskoračila iz zone komfora. Adrenalin joj je strujao tijelom pa je ustala i hodala dnevnim boravkom. Imala je višak energije koji je željela potrošiti, pa je s velikim osmijehom preko cijelog lica ponovo izašla iz stana na ulicu. Imala je potrebu boraviti među ljudima. Nije se sjećala kada je posljednji put imala tu potrebu. Bila je ponosna na sebe. Jako ponosna. To je također jedna novost u njenom životu. Ponovo je poželjela cijelim srcem da ima prijatelje s kojima bi mogla podijeliti emocije.

Sjela je na klupu u parku na koju su padale zrake sunca. Iako je bilo prohladno, na licu je osjećala toplinu dok je upijala sunčevu svjetlost zatvorenih očiju.

Osjetila je vibraciju mobitela u džepu kaputa. 

Iznenadila se ugledavši informaciju da ima poruku u privatnom pretincu.  

Odakle si?” pisao je član grupe imenom Zora.

Zurila je u poruku dok je osjećala kako joj srce snažno udara.

Trenutak je razmišljala bi li odgovorila. Prekorila je sebe jer je ponovo obuzima strah i želi posustati. Bojala se sukoba pa čak i ovako preko poruka. 

Potom je prevladala pozitivna strana njene nove osobnosti. Uvjerila je samu sebe da to što pretpostavlja ne mora nužno biti i istina. Zaista je moguće da je osoba s druge strane njen novi prijatelj. Odgovor na njene molitve duhovnim vodičima. Razvukla je osmjeh preko lica i odgovorila na poruku. Srce joj je zaigralo u grudima s mnogo manje panike.

Nomi je zadovoljno zatvorila Kain kristal u svom uredu. 

Ponosna sam na napredak i smjer u kojem se ova hrabra žena kreće“, rekla je mentalno. „Savršeno je reagirala na svaki impuls do sada.“

Najbitnije za njen duhovni razvoj u ovim trenucima je da sluša intuiciju i da ima vjeru u sebe“, odgovorila je Milaa. „Sve ostalo će tada doći na svoje.“

Spajanje s nižim aspektom od Leeke će sve još dodatno ubrzati, sigurna sam.“

Svakako“, složila se Milaa. „No i dalje ne razumijem tko je muškarac s kojim se susrela.“

Nisam ga pronašla među ugovorima. Možda nije bitan za nju, no čudi me količina emocija koju izaziva… Nema smisla.“ 

Razmijenile su na trenutak zabrinutu energiju. 

Možda je u pitanju greška?“ Ponudila je Milaa rješenje.

Ne bi smjelo biti grešaka.“

Ali se one ipak dešavaju.“

Nije odgovorila. Osjećala je da nije u pitanju greška, no isto tako je znala da uskoro Kai odlazi sa Zemlje pa je posložila prioritete, a ovaj muškarac se trenutno nije činio kao jedan od njih.

Kanadska boginja književnosti

ŽANR: drama/triler

ORIGINALNI NAZIV: Lady Oracle

IZDAVAČ ZA REGION: Laguna

AUTORKA: Margaret Atvud

ZEMLJA: Kanada

PREVODITELJKA: Aleksandra Čabraja

GODINA IZDAVANJA: 1976.
OCENA:

Neminovno je da se u opusu velikih izdavača nađu mnogi grandiozni autori, pa ni Laguna nije imuna na taj obrazac. Što je sasvim logično, jer takvi stvaraoci em donose zaradu, em uzdižu kulturu i zadiru u sve njene pore. U taj kalup se uklapa i izuzetan trud oko pisaca koji su menjali književnost. Sigurno da u tu grupu spada i doajen kanadske literature Margaret Atvud. Feminstkinja je po opredeljenju, pa ti stavovi provejavaju kroz sva njena dela, a ona su veoma brojna i konstantno nagrađivana u dugoj i plodonosnoj karijeri, što je čini ikoničnom, i nekim oko koga uvek lebdi kult ličnosti.

Svi koji pokažu nesvakidašnju veštinu pisanja u nekom momentu posegnu za fantastikom, jer daje potrebne mogućnosti razvijenoj mašti. Atvudova nije izuzetak od tog pravila, čak je veoma često u žanrovskim vodama. Ko zna, zna bilo gde. Zapravo i njoj, i svim drugim autorima koji su prevashodno iz glavnog toka književnosti možemo biti zahvalni što su obogatili žanr svojim perspektivama i imaginacijom. Naravno da smo usvojili, kanonizovali i ustoličili Atvudovu kao boginju kanadske književnosti i fantastike. To je ono šta se desi ako često posećujete naš svet, postanete neodvojivi njegov deo. U neku ruku se čini da upliv u žanrovske vode stvara osećaj stalnog povratka kući. Donekle nam to može biti razlog za gordost i ponos, nije mala stvar što gomila objektivno blistavih literalnih zvezda nalazi da im je dom fantastika.

Margaret Atvud – već sa četiri godine je naučila da čita i piše. U srednjoj školi objavljivala je poeziju, međutim decizivnu ulogu u njenom literarnom razvitku odigrao je Nortrop Fraj, njen profesor engleskog jezika na fakultetu. Kao istaknuti književni kritičar, Fraj je isticao zanemarene vrednosti kanadske književnosti, a u Atvudovoj je prepoznao pisca koji tu književnost može podići na neboloman nivo. Podrška koju je imala, rezultirala je zbirkom pesama Double Persephone, da bi po diplomiranju objavila još jednu, The Circle Game, dobivši najznačajnije kanadsko književno priznanje, Governor’s General Award. Među nagradama tokom narednih trideset i kusur godina su se našle: Bukerova, Welsh Arts International i druge. Kod nas su joj objavljene knjige: Sluškinjina priča, Mačje oko, Slepi ubica, Antilopa i kosac, Alijas Grejs, Moralni poremećaj, Godina Potopa, Đavolji nakot, Svedočanstva, Život pre čoveka i Goruća pitanja. Kao urednik bavila se i književnom kritikom. Iza ovog angažovanja ostalo je vrhunsko esejističko delo: Opstanak, svojevrstan pogled na rad književnog urednika.

Proročica je neuobičajena pripovest o spisateljici, prožeta posleratnim duhom i ženskom emancipacijom. Svet vidimo očima devojčice i žene koja iz ružnog pačeta izrasta u labuda. Na trenutke tragično sa čestim prelazima u komediju. Ipak, roman u temeljima ima triler, junakinja se kako se na kraju ispostavilo bori za to da ostane živa stvarajući jednu od svojih priča od delića realnog života. Lako se izgubiti u pejzažima Ontarija, Londona i Italije. Delo poseduje određenu količinu nadnaravnog, ali ovog puta tek u naznakama.

Ono šta je maestralno u romanu je to što autorka svesno kvari stil kada je reč o junakinjinim delima unutar knjige. To će vrlo malo čitalaca primetiti, i to je šteta jer je za divljenje. Ono što još više impresionira je pogled na svet, iako je delo staro pedesetak godina, stavovi su takvi da nema razlike od današnjih. Međutim, vrlo otvoren kraj, u potpunosti podložan ličnoj interpretaciji mnogima neće prijati. Aleksandra Čabraja je izdominirala, prevod je faktički perfektan, osim što nije neophodno naglašavati on u – kazao je on.

Svi koji cene dobru knjigu i dramu poželeće ovo delo u kolekciji, a posebno oni što se mole kanadskoj boginji književnosti Margaret Atvud. S obzirom na to da je roman kod nas frišak, iako ima godina, verujem da je dobar deo tiraža još na stanju. Ipak ko mnogo okleva nikad ne dočeka, pa prošetajte do knjižare i nabavite ga na vreme.

Na čajanci sa Zoranom Manić

Ljubitelji fantastike u regionu su stalno u potrazi za novim piscima i delima. Portalibris je objavio roman prvenac mlade spisateljice Zorane S. Jean Manić pod naslovom Igra beskonačne zakrivljenosti. O ovom delu, pričalo se i pre nego se pojavilo u štampanom obliku. Ali šta ovaj roman čini interesantnim, posebnim i jednistvenim, saznaćemo u daljem razgovoru s autorkom.

O Manićevoj znamo da je multitalentovana osoba, ambiciozna i energična, te da je studirala biznis i menadžment u Koreji, studirala srpski jezik i književnost s komparatistikom u Beogradu, da živi u Ženevi i redovno posećuje Beograd. Fantastični vodič ima čast da je ugosti u virtuelnoj čajanci, pa hajde da vidimo o kakvom romanu, koji žanr fantastike piše kao i nešto više o budućim planovima .

1. Vaš roman prvenac je nešto potpuno novo na našoj sceni, jer je delo okarakterisano kao svojevrsna visoko-umetnička fantastika, podžanr koji kod nas nije često viđen. Igra beskonačne zakrivljenosti otvara nova vrata, nove horizonte i nove čakre na domaćem tržištu, time donoseći pozitivno osveženje i novotarije u fantastičnoj književnosti. Čitalac iz Vašeg romana stiče utisak apstraktnog i nekonvencionalnog u nelinearnim radnjama koje su smeštene u nekoliko perioda razvoja civilizacije. Šta Vam je posebno zabavno u pisanju o prošlim vremenima? Zatim, čitanje teče po drugačijoj liniji nego u delima drugih pisaca tako da podseća na spiralu, odnosno vrtlog koji ciljano vodi ka sopstvenom centru. Napisati tako nešto, predstavlja izazov, a smisliti nesvakidašnji pravac još veći izazov. Interesuje nas, kako? Kako ste došli na takvu ideju o beskonačnoj zakrivljenosti?

Kredit: Zorana Manić

Odgovor:

Volim spajanje detalja na raznim nivoima i čeprkanje po moždanim ćelijama dok sklapam slagalicu ovog romana-multiuniveruma u nastavcima. Interesantan je i momenat pisanja prvih redova i prvog poglavlja svog prvog objavljenog, no trećeg logičkog dela multidimenzionalne priče koja, međ ostalim govori o naivnoj beskonačnosti pojmova, ideja i ideala, pak samog čina ponovnog bivstvovanja međ razmeđima realnosti, onog (ne)poznatog i osećajnog, metafizičkog, teorijskog i kritičkog autorskog i ljudskog čina. Književnost dakle posmatram kao polje slobode. Žanrovski, Igru možemo posmatrati kao smešu različitih žanrova – misterija, sci-fi, fantastika, ljubavni, porodični, sa elementima postmodernističkog romana, uplivom metafikcije i još mnogih momenata koji su na čitaoocu da otkriju. Ukoliko ga posmatramo samostalno, sa područja fantastike, Igra je smeša romana o putovanju kroz vreme, all age, visoke, urbane, i romantične fantastike. A kako bi ga stranci žanrovsko odredili – spisak je podugačak, no evo ključnih momenata – Metaphysical Ficion, Multi-Universe Fiction, Science Fiction Romance, Multigeneratonal Family Saga, Mystery-Thriller.

Drago mi je da ste primetili taj interesantan detalj o „spiralnosti priče“. Istina, oduvek sam bila fan fizike, umetnosti, teatra i filma. To sam izrazila rano, tokom detinjstva što me je donekle pratilo ceo život, dok nije zakucalo na vrata jednog februarskog jutra, kada sam budeći se, poput svog junaka, glasno izgovorila prvu a ujedno i poslednju rečenicu ovog romana. Osluškivala sam nalete inspiracije i nastavila da pišem nakon nekog vremena u Seulu, tokom letnjeg raspusta 2017. godine. A odakle ideja o beskonačnoj zakrivljenosti? Ajnštajn, Tomas Pinčon, Mičio Kaku, Književnost i Umetnost kao takve, podstakli su moju maštu koja je već neko izvesno vreme piskarala u formi kratke priče i stiha. Igra je, izgleda, bila prirodni tok mojih pisanija i promišljanja o životu. Igra jeste priča o mogućnostima svesti, žanra i prirodnih zakona. Ovo je priča o kreativnosti, slobodi, ljubavi – o nama.

2. Vaši likovi su posebna vrsta ljudskih bića, deluju prosečno, a poseduju urođenu magičnost koja spontano i sporo isijava iz njih kako se radnja dodatno zakrivljuje. Oni se iz niza u niz običnih situacija prepliću i vuku radnju. Približite nam njihove motive, radnju u romanu i predstavite nam Vaše glavne likove.

Odgovor:

Roman Igra beskonačne zakrivljenosti – iz zvučnih zapisa Univerzuma, Kliker 3 (pun naziv) predstavlja treći deo jedne misteriozne, porodične, istorijske i detektivske sage što prati Zorana Nenadovića, apsolventa književnosti i pisca u nastajanju koji traga za identitetom usled rastrzanosti sopstva, misli, sećanja o prošlosti miloj, i nemiloj iz 1941. godine, čestih snova, bolujući od krivice, ne verujući u, i mrzeći slučajnosti – sve dok mu upravo slučaj ne promeni život. Budeći se jedno jutro 29.12.1960. shvata da sanja isti san ceo život. Pokušava da otključa značenja između sna i jave, života i smrti, prošlosti i budućnosti, vremena i prostora, Lepote i Ljubavi, ja i Drugog, Zoran sreće pijanistkinju Anu na krilima (ne)stvarnosti. Ana je simbol za sebe koji ću za sada ostaviti čitaocima na tumačenje.

Kredit: Zorana Manić (Sa promocije knjige, Beograd)

U ovom, trećem delu koji je prvi napisan, priča prati dešavanja u Beogradu i neimenovanoj prigradskog varošici u poslednja tri dana 1960. godine, sledeći iznenada voz na putu ka neimenovanom dvorcu u Švajcarskoj i jedno fantazmogorično putovanje između jave i sna, da bi se potom radnja pomerila na Boston i 1970. godinu, završivši svoje pripovedanje u Beogradu, sa stalnim poigravanjem kategorijama vremena i prostora, jave i sna, stvarnog i provizornog. Roman se otvara kao fragmentarna slagalica junakovih sećanja iz dalje i bliže prošlosti, sadašnjosti, snova i junakovih pisanja koja su obeležena ćiriličnim pismom, i sve to u sklopu sa skicama, naposletku teži kontrapunktnoj harmoniji. Napomenu čitaocu ili The Play napisanu u formi drame, možemo posmatrati kao odvojeni fragment i aspekt za sebe koji se može čitati na početku, ali i na kraju priče ovog trećeg dela iz serije Igra. Uvodom u ovaj zvučni zapis Univerzuma, otkriva se dodatna isprepletanost, kosmičkim nitima i vremensko-temporalnim okvirima, te nova mulidimenzijalnost, slojevitost i čar.

Kroz jedan slučajan susret u beogradskoj kafani „?“, junak učestvuje u razgovoru o krucijalnim pitanjima života i smrti, kosmosu, pitanjima na poljima filozofije, fizike, matematike, književnosti, slikarstva, glume, muzike, medicine, diskutujući sa junacima koji nose imena Fizičar, Filozof, Glumica i sl. U tom pijanom razgovoru i mišljenju o svetu, idejama, pronalascima, krucijalnim pitanjima o životu, kosmosu, samosvesti, ljubavi i raznim teorijama, sa sve junakovim rastrzanim identitetom koji je neodvojiv od prošlosti i motiva krivice – sve teži jednoj igri koja je ujedno i jedan od glavnih motiva u romanu – igri prostora i vremena, igri koja nam otključava misteriju za misterijom, a na kraju romana otkriva šta je to što se nalazi iza crne rupe, iza misli, razuma i uma, a ta beskonačno zakrivljena igra kako roman odmiče, na samom kraju (koji je ujedno i centar ovog romana i njegovog sledećeg dela, tvoriće celinu poput preklopa krila leptira, ili korica knjige), odvešće čitaoce u nekakav fantastičan, (ne)mogući svet. Roman se otkriva poput jednog borhesovskog, pinčovskog, pavićevskog, mitčelovskog sveta i čitavog univerzuma gde su motivi Poezije (Kliker 1) i Melodije (Kliker 2) jedni od ključnih, praveći igrariju i sa samim postojanjem teksta u tekstu, postojanjem autora, sveta u tekstu, teksta u svetu, a naposletku i sa samim čitaocima. U Igri beskonačne zakrivljenosti i svakom od njenih nastavaka (delova) i buduće napisanih romana, junaci će se sretati u procepima crvotočine crne rupe, međuprostora, sna i jave i samih delova romana-multiuniverzuma. Ili će se sretati na neki novi način, zakonima koji su u našoj nevidljivoj prirodi – to je već sve na čitaocima da otkriju. Koliko delova je planirano? Šest. Koliko delova je mogućno? Beskonačno. Književnost je polje slobode.

Kredit: Zorana Manić

3. Fascinantno je kako roman teče, čitko i oslobođeno od učestalih granica koje propisuju pojedini podžanrovi fantastike. Ipak, ovde govorimo o drugačijem pravcu, neistraženom, pa se javlja sumnja da li postoje granice, gde se nalaze i po kojim pravilima žanr funkcioniše. Svakako, stvaranje u nečemu potpuno inovativnom vuče svoje breme, zato nas interesuje s čim ste se morali izboriti i kako se podžanr ponaša? Koji su izazovi s kojima ste se morali suočiti da bi Igra nastala, ili je ipak sve to bio eksperiment, igra i zabava?

Odgovor:

Imaginacija nema granica. Granica nema, a svuda su oko nas, ukoliko se na granice fokusiramo. Ovo je dakako žanr koji nedovoljno istražen čeka na svoje čitaoce i sledbenike. Sloboda. Umetnost. To je ideja. Spoj fizike, nauke, umetnosti, filozofije i književnosti je nešto što se pojavljuje u našoj svakodnevnici no ovaj spoj dobio je posebnu nit u Igri beskonačne zakrivljenosti bojeći sve isparavanjem alkohola, doziranom pomerenešću svesti i ratia, tako i nesigurnosti međ prepletima jave i sna, kao i samog pripovedača koji se menja i tim pojačava ovu krhotinu međ narativom, vremenom i prostorom, dok ponajviše taj procep objašnjavaju pojedine skice i delovi romana opisujući eksperimente, razne teorije, poput one o gravitacionim talasima. Oduvek sam želela da uključim fiziku, književnost, filozofiju, muziku i glumu u svoj život, a to sam učinila pišući Igru.

Tabla je nešto što mi je pomoglo da mapiram svet Igre, što je od samog početka izgledalo kao jedna zabavna igra, ujedno i eksperiment. Igrajte se, volite se deco, izgovara Zoranov deda dok melodija Debisijeve Mesečine provizorno odzvanja kucima sećanja. Uživala sam čitajući klasike, filozofe, i naučna istraživanja tokom perioda stvaranja Igre, što je verujem, dodatno inspirisalo čin pisanja.

4. Ovako veliko delo, još prvenac, nemoguće je otelotvoriti bez pomoći i uticaja drugih autora. Odakle dobijate inspiraciju, ideje, motivaciju i energiju za stvaralaštvo? Koji autori su Vas ohrabrili da pokušate nešto novo i kakva su bila očekivanja od romana pre objavljivanja? Sigurno ste imali neki cilj, idiličan scenario šta roman treba da postigne pojavom na sceni?

Odgovor:

Roman se oslanja na književnu tradiciju i komunicira sa mnogobrojnim piscima, ponajviše sa epohom dvadesetog veka – Crnjanski, Andrić, Desnica, Krleža, Kiš, kao i sa starijim filozofima i naučnicima poput Saturnjanina i Kjerkegora, a tu su i nezaobilazni Ajnštajn, Rozen, Podolski, Robert Paund, Mičio Kaku, a senzibilitet Igre beskonačne zakrivljenosti može se donekle usporediti sa engleskim romanopiscem Davidom Mitčelom kao i sa Tomasom Pinčonom. Od novije srpske književnosti jako poštujem Vladana Matijevića te verujem da je i njegov narativ uticao na moje pisanje. A cilj, odredila bih u nekoliko reči – inspiracija, misao, mogućnost, zabava.

Kredit: Zorana Manić (Sa Beogradskog sajma knjiga – štand Portalibrisa)

5. Uslovni uspeh romana nije došao preko noći kako početnici obično zamišljaju da će se desiti s njihovim delima, već je promocija Igre uveliko trajala i pre nego ste našli izdavača za roman. Dobro se snalazite s marketingom, bolje od drugih početnika kojima je digitalna promocija bolna rana. Naravno, Vaša specijalnost i interesovanja se dotiču modernih modela promocije putem digitalnih medija, pa verujem da je upoznavanje publike s Igrom proteklo na očekivani način. Pošto se svi borimo s tim da se predstavimo na domaćoj sceni, a početnicima je potreban savet, šta je Vaša preporuka piscima? Kako i gde promovisati roman, koji načini su Vama zanimljivi i daju najbolje rezultate?

Odgovor:

Pomalo sam se bavila marketingom, te je nekako bilo prirodno uplesti ideje i sugestije kako bi čitaoci došli do informacija o Igri. No, sve što je do sada rađeno na tom polju nije toliko vredno pažnje i tu bi se mogao uraditi mnogo bolji posao, pogotovo sada kada digitalne platforme cvetaju. Napravila sam stranicu na Fejsbuku pre nekoliko godina i tu povremeno postavljala vesti i fotografije, a nedavno i Instagram profil. Ono što bi trebalo raditi jeste biti aktivan na tom polju promocije, inspiracije, edukacije i širenja reči o Igri preko društvenih mreža, i naravno, kao i u svakom zadatku, biti istrajan u pravljenju i objavljivanju insteresantnog sadržaja.

Kako i gde promovisati roman je odlično pitanje! Tema je vrlo interesantna i plašim se malo opširnija od okvira ovog intervjua. No, ono što bih uvek preporučila svima koji pišu – jeste da pokažu to svoje malo luče nekom, eventualno naći beta čitaoce, ili nekog ko se bavi kritikom. Prevashodno, kritički komentari i podrška znače, a potom to može i biti jedan deo marketing strategije – kako do izdavača, producenta, recenzenta i sl. Za autore od društvenih mreža su naročito zanimljivi Instagram, Twitter, Pinterest, Facebook, TikTok i YouTube, kao i LinkedIn, što da ne. Svaka mreža ima svoje čari i filozofiju. Ono što je svakako primetno na stranom tržištu renomirani autori imaju sve od ličnog sajta, preko Instagram profila sa više stotina hiljada pratilaca i slično, a ima i onih koji cvetaju i ubrzavaju  kreativne procese uz pomoć različitih alatki veštačke inteligencije. Na našem tržištu priča je nešto drugačija, ali se opet dosta izmenila u ovom post-kovid vremenu kada je cvetao veći broj kreativnih profila i online biznisa, podkasta, koječega, no to je nekako čini mi se, više slučaj sa mlađim generacijama. Naši autori često imaju društvene mreže, no u najčešćem slučaju nisu aktivni na način kao što je to recimo „norma“ za zapadne autore. No, svako radi onako kako mu prija, koliko ima vremena, volje, kreativnosti i mogućnosti.

6. Serijal od šest delova, zvuči prilično ambiciozno za nekog ko se tek pojavio na fantastičnoj sceni i naravno, to dovodi do pitanja kuda dalje? Kakvi su Vaši budući planovi i da li ćete se zadržati samo na ovom žanru? Da li posle zaokružene sage, možemo da očekujemo još neku novotariju, eksperiment ili neki novi podžanr?

Odgovor:

Krajnje lakrdijaški jeste planirano šest delova ove priče, od koje je prevashodno objavljena treća. Slediće četvrta, potom peta i šesta, pa prva i druga. To jeste plan ove sage, ali lepota je u tome da ova vrsta žanra dozvoljava dva, tri, šest, ili beskonačan broj novih priča koje su povezane na jedan novi način. No, roman, ovaj objavljeni, je takav da može i stajati samostalno. Sve je moguće, kao i u samom životu. No, ono što sada zasigurno znam jeste da će biti narednog, četvrtog dela ove priče, klikera broj četiri, jer sam polako počela da radim na tome.

Što se tiče mog pisanja uopšte i da li ću se posvetiti samo ovom žanru – možda, videćemo. Činjenica jeste da mi je Igra tema za razmišljanje, poput kakve okupacije koja prija mojoj spisateljskoj duši. Volela bih da napravim multimedijalnu verziju Igre, gde će pored ostalih novotarija, reči pratiti muzičke kompozicije Alekse Stankovića. Postoje i veliko interesovanje da se ova zakrivljena priča ekranizuje. Eksperimenti ili novi podžanrovi su deo moje misli, te ih čitaoci mogu očekivati. No, otom-potom.

Fantastični vodič vas poziva da pronađete ovaj fantastičan roman u knjižarama ili kontaktirate izdavačku kuću Portalibris. Zahvaljujemo se Zorani Manić na ustupljenom vremenu, i što nam je bila gost na čajanci. S velikim iščekivanjem očekujemo nove klikere zakrivljenog univerzuma, ali i da nas iznenadi nečim novim u budućnosti i istovetno epohalnim.

UBI ME NOSTALGIJA: „Crni kazan“

Izvor: Disney

Pomenem li pojmove: Rogati Kralj, vidovito prase i zombi-vojska, bez konteksta u jednoj rečenici, poručili bi mi da prestanem da se drogiram i vratim u okrilje SPC-a. Međutim, reč je o Diznijevom dugometražnom crtanom filmu iz 1985. godine, pod nazivom „Crni kazan“ (The Black Cauldron), nastalom po prva dva romana petologije „Hronike Pridajna“ (The Chronicles Of Prydain) Lojda Aleksandera. Smatra se „mračnom fantazijom“ i često se nalazi na listama filmova za koje verovatno niste znali da postoje. Režiseri su Ričard Rič i Ted Berman.

U mitološkoj zemlji Pridajn (velški naziv za Englesku), mlađani Taran odrasta na Kaer Dalibenu, posedu Dalibena Čarobnjaka i sanja o velikim podvizima koji ga čekaju kad postane junak. Snovi su mu poljuljani kad ga Daliben „unapredi“ u čuvara prasenceta Hen Vena. Nakon što sazna da bi Rogati Kralj, vladar Pridajna, iskoristio prasence da pronađe Crni kazan, Daliben šalje Tarana što dalje, ne bi li zaštitio oboje. Kazan ima mogućnost da prizove vojsku nepobedivih, neživih ratnika, zvanih kao Kazano-rođeni, koju bi Rogati Kralj iskoristio da zavlada svime. Razočaran, Taran stupa na novu poziciju, ne znajući da prasence poseduje sposobnost vidovitosti, ali prasence otimaju zmajoliki Gvitainti, sluge Rogatog Kralja. Taran, uz pomoć princeze Eilonvi, trubadura Flevdura Flama, vilinskog soja i čupavog psolikog stvorenjceta Gurgija, započinje potragu koja ih vodi u sâmo srce tame, zamak Rogatog Kralja. Na svom putešestviju, shvatiće da junaka ne čine ni fizička snaga, ni čaroban mač pronađen u tamnicama, nego srce i um.

Razlozi zašto treba izdvojiti vreme za ovaj diznijevski crtać je originalan scenario i APT animacija (animation photo transfer process) Dejvida Spensera – crteži prebačeni na celuloidne trake pa fotografisana na litografski film, a negativ bi bio kopiran na plastične listove. Ceo proces je imao za cilj da eliminiše crtanje rukom. Pod animatorskom palicom Dona Pola su, po prvi put u animiranom filmu, utkane lajv sekvence. Crtani film ima specifične likove i sveprisutan osećaj straha. Odlična glasovna gluma Džona Hjustona, Džona Hurta, Suzan Šeridan itd. i interesantna muzika Elmera Bernstajna koji je koristio tzv. „ondes musicales“, prvi električni muzički instrument su razlozi zašto ga treba pogledati.

Kao i mnogi drugi, i ovaj dugometražni crtani film je imao probleme: bio je Finansijski neuspešan, povratio je svega dvadesetak miliona od uloženih četrdesetak, ozbiljno ugrozivši kompaniju Dizni. Iako su kritičari s jedne strane hvalili originalnost scenarija, animaciju i muziku, negodovali su na nedostatak humora i mračne sekvence. Sam autor romana, Lojd Aleksander, smatrao je da adaptacija nije verna romanu, ali da je, sâma za sebe, dostojna gledanja. Katzenberg, poddirektor, odstranio je mračnije sekvence iz filma, pa se posvađao s Džoom Hejlom, koji je hteo da ih zadrži. Majkl Ajzner, direktor Dizni kompanije je zatražio privatan „pregled materijala“ i dozvolio „masakr“, što je film koštalo dvanaest minuta i odložilo završetak do jula 1985. godine, umesto prvobitnog datuma izlaska za Božić 1984. godine. Animacija za koju je Spenser dobio nagradu se pokazala nestabilnom, jer bi vremenom izbledela, pa su morali da se vrate na kserografski proces Čestera Karlsona i Pala Selenja, koji kombinuje štampanje fotografije s elektrostatikom, koji se koristi danas u štampačima, animaciju koja je korišćena od 1950. godine što je usporilo objavu filma, koja je započeta 1980. godine.

Izvor: Disney

Umetnički stil Crnog kazana je predložio Tim Barton lično, ali je odbijen. Film ne sadrži nijednu pesmu, a mnogo muzike je isečeno u poslednjim revizijama filma. Vareze Sarabande, američka produkcijska kuća, je ponovo snimila muziku 1985. godine, loš kvalitet snimka nazvan „Taran“ 1986. godine je dočekan „na nož“ pa je moguće uživati u muzici ovog ostvarenja tek od 2012. godine. Proces produkcije su obeležile svađe, konflikti, napuštanje projekta, kašnjenje s objavom, kao i zamena zaposlenih. Animacija „Crnog kazana“ kasnije je iskorišćena za „Velikog mišjeg detektiva“.

Ovaj film nije lako svariti. Mnogi ga smatraju manjkavim i nedoslednim, drugačijim od uobičajenih diznijevština u pogledu tematike, preterane naglašenosti dramatičnih osećanja i humora. Obožavatelji, naravno, seku vene na ovaj film, čija sudbina je da bude skoro uvek bezobrazno skrajnut. Ipak, upravo zahvaljujući obožavateljima, ovaj film danas prati kultni status. Pa ko voli, nek izvoli. Vredi vašeg vremena, pogotovo ako ste zainteresovani za nešto novo.

Centar galaksije dio 9

Bili su u novom omiljenom dijelu postaje Aole i konzumirali hidromil. Nomi je imala dojam kao da sjede u parku prirode nad kojim se nadvilo svijetloplavo nebo kojim lete ptice. 

Prostor je bio uređen pod kupolom koja je simulirala otvoren prostor i ugodnu gravitaciju koja je odgovarala svim posjetiteljima. Sjedila je sa Keenom na klupici okrenutoj prema uređenom središtu prostorije kojim je dominirala velika fontana.

Jesi li uzbuđena zbog sastanka s Kamalijancima?“ 

Imam loš dobar predosjećaj.“ 

Razumijem te, no pokušaj biti neutralna.“

Hvala ti, u izvješću sam se potrudila iznijeti što je moguće više činjenica bez predrasuda. Vidjet ćemo kako će sastanak dalje teći.“

Poznata niska prilika kraljevskoplave kože kretala se preko trga prema njima. Kada im se približio, kratko je kimnuo glavom u znak pozdrava.

Brod Kamalijanaca je ušao u energetski štit Aole“, saopštio im je Santara. 

U redu, krećem pred njih.“ Ustala je i kimnula u znak pozdrava. 

Jesi li spremna?“ Upitao je Santara mentalno.

Potvrdno je odgovorila i sa strepnjom koja je strujala njenim bićem pošla dočekati, moguće nove saveznike. Nije se mogla oteti dojmu kako je ovo jako loša ideja.

Stajala je na platformi za doček i promatrala kako brod lagano pluta prema pristaništu. Izgledao je kao da ga nosi nevidljiva sila. Nije djelovao zloslutno, no i dalje je nije napuštalo nepovjerenje. Činilo se kao da čeka cijelu vječnost da se brod zaustavi i da ugleda svoje goste.

Napokon, niska siva prilika izašla je kroz malen otvor i lagano pošla prema njoj. Iznenadila se, jer je očekivala da će ih biti više, no sada će se morati prilagoditi jednoj osobi, i to joj je dodatno pojačalo nervozu.

Zia“, mentalno se predstavio pridošlica. 

Izmijenili su riječi dobrodošlice i zahvale, pa ga je povela prema svom uredu. 

Trudila se zatomiti osjećaj koji je sve više bujao u njoj kako ga sugovornik ne bi osjetio, no njegove velike crne oči su joj jasno davale do znanja kako je nepovjerenje obostrano.

Dakle ovo je ta čuvena postaja na neutralnom terenu“, primijetio je pridošlica, ogledavajući se oko sebe kada su došli do centra Aole. Nije djelovao impresionirano, štoviše, djelovao je razočarano, a to je u njoj izazvalo još veći osjećaj odbojnosti od njegovog fizičkog izgleda. 

Pripremila se na to da izgleda kao i svaki drugi pripadnik rase Zlih, no svejedno ju je iznenadio osjećaj nelagode u njegovoj blizini. Bio je jako nizak, sive naborane kože, tankog vrata na kojem se smjestila velika glava kojom su dominirale neproporcionalno velike crne oči.

Tako je“, kratko je odgovorila. 

Nastavio se ogledavati po hodnicima i naposljetku je zastao ispred velikog prozora kroz koji su promatrali veliki brod, koji je izgledao kao zarobljeni dijamant u crnilu Svemira.

Kako to da ste se odlučili za sazviježđe Meropa?“ Upitao je ne skidajući pogled s broda.

Na neki način, ovo je svima uključenima najbliže neutralno područje.“ 

Čestitam na naprednoj tehnologiji kojom se neutralizira oružje.“ 

Odmaknuo se od prozora i nastavio hodnikom. Primijetila je bljesak u njegovim očima i pitala se što ga je potaknulo. 

Mi još uvijek koristimo stari način.“

Nije odgovorila, pa je nastavio.

No nama služi i dalje sasvim dobro. Dovoljan nam je za naše potrebe. Istraživanja su pokazala kako manipulacijom našeg polja sile, možemo stvoriti i atmosferu koja bi bila pogodna za život ljudi, dok bi u isto vrijeme propuštala dopuštenim objektima da prođu kroz barijeru.“

Zadovoljno je primijetio kako se napokon zainteresirala za razgovor, pa je nastavio veselo pričati o svim istraživanjima koje su proveli do sada.

Po naputku Santare sprovela ga je po određenim dijelovima postaje do parka pod kupolom kako bi se oboje opustili i okrijepili prije sastanka u ugodnom okruženju uz hranu i piće koju su pripremili posebno za gosta s Kamale.

Oh, imate biljke s Bakaratini planeta“, iznenađeno je primijetio pokazujući na iznimno lijep dio vrta. „Kako li ste samo uspjeli doći do njih?“ Zainteresirano je pogledao u Nomi čekajući odgovor. 

Zaista nisam upoznata s time“, bila je iskrena. Znala je ponešto o Bakaratiniju, jer ga je snašla ista sudbina kao i sve ostale planete koje su pale pod utjecaj naroda njenog sugovornika. Pokušala je sakriti emocije koje je ovo sjećanje u njoj izazvalo, no već joj je sve iščitao u očima. 

Žao mi je zbog strahote koju smo prouzrokovali tamo, no koliko se sjećam, upravo je federacija spasila dvije rase tako što su ih preselili na Zemlju, zar ne?“

Tako je.“

Možda su od tuda i ove biljke potekle“, rekao je više za sebe, i nastavio šetnju među biljkama promatrajući ih. 

Ovo je arilu.“ Zastao je ispred visokog grma trave koji je rastao na vrhu širokog debla. 

Na Bakaratini se klokan hranio ovom finom, otpornom travom…“, govorio je nježnim glasom kao da se prisjeća lijepe uspomene. Na trenutak je Nomi prema njemu osjetila pozitivnu emociju. Trenutak su stajali u tišini dok se nije trznuo kao iz dubokog sna.

Bili ste povezani s narodom Bakaratinija?“ upitala je.

Jesam. Sviđao mi se, i planet, i njegovi stanovnici. U tom periodu sam se počeo odvajati od svojih suradnika. Počeo sam stvarati sopstvenu percepciju i okretati se na drugu stranu. Sve više i više smo se razilazili u razmišljanjima, a sve je kulminiralo tik pred uništenje naše planete. Kada smo se našli s druge strane, činilo se kao da smo dobili drugu priliku. Priliku da učinimo sve drugačije, ovaj put na ispravan način.“

Kimnula je glavom. Osjetila je da je iskren. No i dalje joj nije bilo sasvim jasno kako to da su se baš svi okrenuli na stranu dobra.

Dakle grupa istomišljenika se sklonila pod zemlju i preživjela? Ako sam Vas dobro shvatila…“

Pa i ne baš.“ Pogled mu je zaiskrio. „Bili smo miješano društvo, no prevladavali smo mi koji smo željeli promjenu. Dosta je vremena proteklo dok smo došli do dogovora u kojem smjeru želimo krenuti i dok su naši genetski inženjeri počeli raditi na razvoju nove rase.“

Ove rase koja ste danas? Ona je jedina ili ih imate još na planeti?“

Mi smo jedini i integrirani smo aspekt naše prošlosti.“

Ponovo je osjetila kako je potpuno iskren s njom, i bila je zadovoljna pravcem u kojem teče razgovor. Potaknula ga je da nastavi, što je i učinio, činilo se, sa zadovoljstvom.

Prvi prioritet bilo je genetički izmijeniti strukture u mozgu koje utječu na emocionalno izražavanje. Genetski inženjeri su odstranili izražavanje strasti i kaosa iz prošlosti; sada smo htjeli red. Mozgovi novih ljudi na Kamali su izmijenjeni da odražavaju konstantni kemijski odgovor na vanjske stimulanse. Postigli smo odvajanje od vlastite strukture ega. Tijekom generacija neurokemijskih manipulacija, postali smo kolektivni um. Individualistički izražaji kojima su se Zlihovci ponosili su nestali.“

Zaista fascinantno“, iskreno mu je zahvalila na dijeljenju njihove priče, te predložila da odu u njen ured kako bi nastavili razmjenjivati informacije radi kojih su se i sastali danas.

Kao da je tempirao trenutak, Santara je ušao u prostoriju taman da čuje posljednje rečenice njene prezentacije. Kada je ugasila trodimenzionalni prikaz muškarci su se srdačno pozdravili.

Dakle strategija Zlih se nije nimalo promijenila, primjećujem“, nastavio je Zia nakon što su se smjestili na mjesta za stolom.

Tako je“, potvrdio je Santara. „I dalje stvaraju probleme za koja imaju rješenje. Na taj način Zemljane drže zarobljene, bolesne, u strahu…“

Klasika. Zašto mijenjati ako funkcionira“, rekao je Zia, i sve troje su kimnuli.

Koje su sada posljednje agende koje provlače?“

Teroristički napadi su konstanta,“ rekla je, „cjepiva za bolesti kojima drže vibraciju i svijest ljudi na jako niskom nivou, globalno zatopljenje…“

U suštini to je trenutno najaktualnije“, ubacio se Santara. 

Dakle Zemljani su i dalje pod jako snažnom kontrolom i potpuno podijeljeni i u strahu? Još uvijek se ne bude i potpuno su odvojeni od izvora?“

Bude se pomalo, no ne dovoljno“, rekla je, a Santara je dodao: „Sada potenciraju rat još jače, jer osjećaju da se narod počeo buditi. Možda čak i postaju očajni, jer su počeli sve više griješiti.“

Oh, zanimljivo, dakle mislite da bi naposljetku mogli izgubiti?“

Nomi i Santara razmijene poglede.

Ne bismo išli tako daleko sa zaključcima“, odgovorila je suzdržano, a Zia je primijetio promjenu u njenoj vibraciji.

Znate da im je manipulacija najjači alat. Mogu preživjeti samo kada je narod podijeljen, jer se hrane njihovim strahom. Dok su pojedinci izolirani i žive u neznanju, oni su i dalje u prednosti, tako je bilo oduvijek. Zanima me ima li galaktička federacija koja prati zbivanja na Zemlji neku novu strategiju, ili barem plan za spašavanje dijela populacije? Jer ne vidim da se išta promijenilo. Žao mi je, ali ili mi niste dali potpune informacije, ili niste nimalo napredovali sve ovo vrijeme.“ Mirno je promatrao, kako se preko zatečenih lica sugovornika razlijeva čitava paleta emocija. 

Na brzinu su razmijenili mentalne poruke, a potom je Santara upitao: „Imate li kakav savjet za nas?“

Deaktivirajte im nuklearno oružje ili stupite u direktan javni kontakt sa Zemljanima.“

Deaktivacija oružja je opcija, no ovo drugo ne dolazi u obzir.“ Na trenutak su razmjenjivali snažnu borbenu energiju dok je Nomi stajala sa strane i promatrala. Bila je fascinirana dominacijom svog voditelja.

Voljeli bi biti dio rješenja“, naposljetku je Zia bio taj koji je prvi progovorio.

Prenijet ću vaše želje kolegama na idućem sastanku“, rekao je Santara i suptilno dao znak da je vrijeme za polazak. 

Hvala na ukazanom povjerenju.“ Kimnuo je Zia prvo prema Nomi, a zatim fiksirajući pogled na Santaru trenutak dulje nego što je potrebno, te pošao prema izlasku.

Nakon što su ispratili njegov brod, sa strepnjom je promatrala voditelja. 

Zar je došlo vrijeme da njih primimo u federaciju?“ Pitala je.

Nije dakako, ali nije na meni da odlučujem, svi se moraju složiti oko toga koga primamo, a koga ne. Pretpostavljam tvoj stav…“

Cijelo vrijeme osjećam nemir i imam zle slutnje. Uvjerena sam kako nije sve onako kako nam se prezentira…“ Laknulo joj je, jer napokon s nekim može podijeliti svoje emocije.

Nešto skrivaju?“ 

Imam takav dojam.“

Skrivamo i mi od njih…“, rekao je više za sebe, mentalno.

Istina, no naši su razlozi…“

Njihovi razlozi su njima bitni koliko i nama naši“, prekinuo ju je. 

Imam osjećaj da je njihova tajna ozbiljnija.“

U odnosu na nas, svakako. Potpuno im ne vjeruješ ili djelomično?“

Usudila bih se reći potpuno.“

Zaista?“

Da.“

Zastao je i zagledao se u njene velike ljubičaste oči. Činilo se kao da su zurili jedno u drugo cijelu vječnost. Konačno je kimnuo kao da je donio odluku.

Grad džina

Ž ANR: istorijska fantastika/urbana fantastika

ORIGINALNI NAZIV: The City of Brass

IZDAVAČ ZA REGION: Mitopeja

AUTORKA: Šenon A. Čakarborti

ZEMLJA: SAD

PREVODILAC: Vladimir Cvetković Sever

GODINA IZDAVANJA: 2017.
OCENA:

Ostvarili smo izuzetno prijateljsku i profesionalnu saradnju sa izdavačkom kućom Mitopeja. Što će doneti mnoštvo tekstova pre svega iz domena urbane fantastike, ali i drugih podžanrova spekulativne fikcije. Da, Mitopejino izdavaštvo je u devedeset procenata posvećeno žanrovskim delima, ali oni to čine na izniman način… Naime, izuzetnu pažnju i rad ulažu u prevod i dizajn, za to je zaslužan gospodin Sever, alfa i omega firme, takoreći majstor skoro za sve. Ipak, knjigovestvo prepušta vrsnom maheru. No, neke od knjiga pravi sitnim remek-delima, s obzirom na to da pažljivo bira odgovarajuće fontove u prelomu i insistira na vrhunskim povezima, eko-koži i kutijama za knjige. Gotovo da ne znamo izdavača iz okruženja koji ima ovako fizički moćne i kvalitetne knjige, verujte nam ovi tomovi su pravljeni da budu ugođaj oku, ali i da prežive apokalipsu. Ono što je malo neobično u svemu ovome da je malo ko čuo za Mitopeju izvan njihove grupe na Fejsbuku, a pogotovo van granica Hrvatske. Što je velika šteta, to vam možemo zajamčiti. Mi kao i obično radimo na tome da širimo dobar glas o kolegama. Nadamo se da nam polazi za rukom, jer knjige trebamo, a ne zvona i praporce.

Interesantan je odabir ovog romana za objavu, to jest poprilično riskantan potez za izdavača koji je objektivno još u povoju. Nepoznata autorka i pride deo trilogije. Zaista opasne vode u sredini gde publika zapravo ne ljubi novo, a još manje daje podršku izdavačima za takve ambiciozne poduhvate. Ljubitelji fantastike su dokazano vokabularno upečatljivi i glasni, ali kada treba potkrepiti reči podrške kupovinom, većinom nikom poniknu i u crnu zemlju propadnu. Pored toga, začudno i potpuno u suprotnosti sa žanrom koji vole, izuzetno cene sigurnost i bezbednost, pa stoga mali broj kupuje trilogije i serijale, a da je pri tom svestan da mora čekati sledeću knjigu. Što izdavača stavlja u situaciju da je uložio u nešto što mu neće na kraće staze vratiti ni uloženo, a kamoli dati mogućnost finansijama da se oporave u tolikoj meri da ima za naredni tom. Stoga, entuzijastima treba vremena da se priviknu na činjenično stanje kulturnih brzaka i da im se rasprši vizija utopije. Doduše, mora se kazati i to da poklonici delimično imaju pravo, prethodna iskustva su ih tome podučila. Nažalost, još uvek živimo u siromaštvu, neko manje, neko više, a u oskudici moramo pažljivo birati, jer knjige su luksuz. Pored toga deo publike i dalje živi sa senkom devedesetih nad sobom, to jest s gerilskim pristupom da sve dobije na foru i mufte. Ono što bi poguralo stvari u boljem smeru jeste da dve strane istog novčića postanu tolerantnije jedna spram druge. Ne govorimo o nikakvoj katarzi ili nirvani, samo o razumevanju, jer na kraju krajeva problem je istovetan kod obe strane – odsustvo novca. Da, upravo tako velikoj većini izdavača nije do zarade koliko do toga da imaju za novu knjigu, a čitaoci s druge strane žele da odaberu dobro štivo pošto nemaju neograničen broj pokušaja, u većini slučajeva mogu sebi da priušte jedan tom i greška ne dolazi u obzir. U šestoj umetnosti trebamo jedni druge, skepsi i nepoverenju tu nema mesta, izdavači rade koliko mogu, konzumenti kupuju koliko im buđelar dozvoljava. Želje i mogućnosti se nikada neće poklopiti, ali ljudski je težiti tome.

Šenon A. Čakarborti – u ranoj mladosti biva fascinirana Islamom i počinje ga praktikovati kao vernik. Žarko je želela biti istoričarka s fokusom na Bliski istok, ali to joj se izjalovilo, pa se okrenula pisanju baš usredsređena na tu bogatu baštinu. Grad od mjedi je prvi deo trilogije Devabad i bio je u svim užim izborima za žanrovske nagrade. U međuvremenu je završila serijal s trilogijom i pride zbirkom priča iz istog sveta. Netfliks je najavio seriju, pa je dobro što imamo knjigu na jednom od regionskih jezika. Naravno, autorka nastavlja da piše i najavila je trilogiju o piratskoj kapetanici.

Priča je prikazana iz vizure dva lika. Nahri je nadrihećimka i prevarantkinja koja poseduje određene moći i obitava u Kairu. Već na prvih dvadesetak strana radnja kreće da se zahuktava, egzorcizam u koji junakinja veruje dok zveckaju novčići je pošao po zlu. To će je gurnuti u svet džinija i promeniti joj život. Nije baš ono šta biste očekivali, roman je pun podela, rasizma i borbi za moć. Da bi preživela beži u Devabad s netom upoznatim spasiocem, na putu je snalaze raznoliki doživljaji i pretnje. Drugi protagonista kojeg pratimo je mladi kaid Ali, religijski i naučenjački zanesenjak koji upada u intrige i mrežu revolucije i dvora. Kada se nađu skupa odnos im se razvija od nedraga ka prijateljstvu, jer je Nahri već poklonila srce. Njene nevolje leže u poreklu i velikim očekivanjima, baš kao i Alijeve. Razvoj dešavanja na test stavlja odanost i vodi pripovest u burnu stihiju. Rasplamsali požar nosi i žrtve, i posledice na preživelim u drugi deo trilogije koji jedva čekamo da pročitamo.

Nasuprot široj publici mi izuzetno cenimo nove autore, svaka čast legendarnim piscima, ali trendovi u umetnosti su važni kao i bilo gde drugo. Čakarbortijeva je primer modernog ubrzanog pisanja u kojem ne postoji statičnost. U mnogome podseća na Rušdija, samo je isključila njegova prepričavanja. Vrlo je jak motiv islamske mitologije i pažljivo izgrađen. To je izuzetno dostignuće, fantastika je porasla s ovim romanom. Tako da se ne slažemo sa prikazima koje smo videli i koji su ustvrdili da je narativ spor, baš naprotiv na nekim mestima bi trebalo da je manje direktan. Prevod je izvanredan, gospodin Sever ga radi u prezentu i ova izvedba je ono najviše što prezent može da ponudi. Rečnik je na izuzetnom nivou. Stvar koja smeta dok se ne priviknete jeste samostalno upotrebljavanje oblika ju, što nije po pravopisu… No, izdavač se opredelio od početka za staru enklitiku u izdanjima gde se radnja dešava u prošlosti. Dakle, nije u pitanju nepoznavanje pravila nego svesna namera. Pretpostavljamo da je to proisteklo iz želje da se zvuči što više arhaično. Pored ovog ima reči koje su razdvojene, a pišu se zajedno, ali to je ispravljeno u mekokoričenoj knjizi. Još nešto na šta se treba navići je crta iza naglo prekinutih rečenica. To prvi put vidimo, pa je kuriozitet, jer svaki dan naučiš nešto novo. Kritikujemo, ali vrlo dobronamerno i potpuno smo realni. Razumljivo nam je opredeljenje za izdavačku politiku gde izdanja izgledaju i jesu velelepna. Poštujemo to što niko nije potpisan za lekturu, nema imaginarnih likova kao kod mnogih, u pitanju je isključivo opredeljenje i doza samouverenosti u sopstveno znanje. Na kraju krajeva jasno je da na ovim knjigama radi dobar poznavalac kako knjiga tako i sintakse. No, književnost je takva da ti je neophodan čitav tim znalaca da bi se orukotvorila knjiga i ovo što je gospodin Sever do sada izneo na svojim plećima je za dignitet. Toplo mu savetujemo da podeli breme i ne slomi se, znamo iz iskustva sa čim se suočava i za dobrobit još brojnih romana i svog entuzijazma bilo bi dobro da nađe pomoć.

Ukoliko ste željni dobre, moderne fantastike i knjiga što izgledaju kao da su iz plemićkih biblioteka Mitopeja je kao stvorena za vas. Znamo da je poštarina za Srbiju iz drugih zemalja faktički veća od cene knjige, pa vam savetujemo da uštedite omanje bogatstvo i odete u Osijek na Panonski festival knjige gde će Mitopeja imati štand u poslednjoj nedelji maja. Preporučujemo da utržite Grad od mjedi, roman predodređen da postane savremeni klasik. Kladimo se da vaše police vape za ovako raskošnim ukrasima, ne časite ni časa popunite ih s imetkom vrednijim od papira u novčarki.

Šarm pačijeg grada

ŽANR: antropomorfizam/avantura

ORIGINALNI NAZIV: Powroe do Klondike

IZDAVAČ ZA REGION: Egmont

AUTOR: Karl Barks

PREVODITELJKA: Jelena Bratić

ZEMLJA: SAD

GODINA IZDAVANJA: 1952. i 1953.

OCENA:

Veoma malo izdavača ima toliko dugu tradiciju i trajanje kao Egmont. Naime, osnovan je 1878. godine u Kopenhagenu danas važi za najvećeg evropskog izdavača stripova sa podružnicama u više od trideset zemalja. Najsamostalnija podružnica je u Nemačkoj, i usredsređena je na mange i animee. Kada neko toliko traje i posao se grana u sve sfere, pa se tako bave, i filmovima, i igrama, pored stripova, časopisa i knjiga. Egmont je stvorio skandinavsku verziju Mikija Mausa 1948. godine tako stvarajući čvrstu vezu sa Diznijem.

Kod nas dugo nije prisutan iz razloga što su Dečije novine i Politika objavljivali Mikijev almanah, odnosno, Mikijev zabavnik, pa je tržište bilo pokriveno diznijevim junacima, ali kada su se ovi časopisi ugasili odmah su popunili prazninu. No nisu doneli samo Dizni u Srbiju, tu su još Nacionalna geografija, Spajdermen, Maša i medved, Barbi, Pepa prase, Patrolne šape, Majnkraft, Kokomelon, Vini Pu i tako dalje. Dakle, uglavnom izdanja za najmlađe. Nadamo se da je ovo početak objavljivanja onog namenjenog svim uzrastima, te da ćemo u skorije vreme u rukama imati još kapitalnih tomova kakav je ovaj o kome pišemo.

Karl Barks – Neko ko je poput svojih junaka prošao sito i rešeto. Pre nego što je uspeo u karijeri strip-autora radio je najrazličitije poslove. Važio je za najmarljivijeg delotvorca. Zanimljivo je da je živeo čitav dvadeseti vek.

U ovom tomu se nalazi sedamnaest stripova plus pet jednostranih novinskih, dakle, veoma bogat sadržaj. Naravno, izdvaja se naslovna priča Povratak u Klondajk koja je jedna od najčuvenijih iz Patkovgradskog univerzuma. Što je i logično, jer se bavi prošlošću Baje Patka i donekle prikazuje vreme kada nije bio abnormalno bogat. U ostalim pripovestima ima popriličnog upliva fantastike, naime, pojavljuju se veštice, supercrvi, kontrolori vremena i igračke koje hipnotišu. Tu su i apsurdističke priče poput Superkajgane. Sve su apsolutno u duhu Patkovgrada, prepune ironije i krivih odluka. Od sporednih likova imamo priliku u prvom planu videti Cakanog Caju i Proku Pronalazača, što daje svetu na širini. Normalno da je uvek središnja figura Paja Patak sa svojim neobuzdanim temperamentom i sklonošću ka nekonvencionalnim idejama za poslove ili načine kako da mu Baja da novac. Kada se spoje ti segmenti posledično se sve završi spektakularnim fijaskom.

Kada stignete do kraja shvatićete koliko vam je nedostajao šarm pačijeg grada. Uz to Barks je jedan od boljih i duhovitijih autora koji su davali dušu Patkovgradu. Postoji i animirani film rađen prema naslovnoj epizodi i poprilično se razlikuje od stripa. Strip je daleko bolji. Prevod je na trenutke dosta slobodan, ali se fino uklapa u karaktere. Jedina mana koju smo uočili je ta da se na pojedinim tablama unutar stripova ne može pročitati tekst, to je greška prelamača. No celokupno gledano izdanje za najviše ocene.

Definitivno, ovo je izdanje za sve kolekcionare kojima su diznijevi osnovni junaci u srcu, ali i za sve druge jer je praktično savršen tom. Prepreka može biti jedino malo viša cena, ali jednostavno to je ta cena za nivo ovog kvaliteta u ovom trenutku. Drugim rečima, ko može sebi da priuši ovaj užitak neka to uradi, vredi svaki Bajin cent ili ribu na kraju krajeva. Neke stvari su vrednije od bilo koje valute. Samo da nas ne čuje vlasnik čuvenog trezora, a ni vas koji ćete ovo kupiti. Uživajte u poseti Patkovgradu i njegovim stanovnicima onoliko koliko smo i mi.

Zadužbina – Bleda ruka nade u jeku galaktičke prošlosti

Poštovanje, građanine Galaksije! Da li ste otvoreni za učenje o Seldonovom planu? Uveravam Vas da nećete zažaliti, jer nudi izvesnost u vremenima kada svaki vladar doživi makar jednu pobunu, centralni sistemi uspostave tri carevine i sedam kraljevina napravi obruč oko nekad prosperitetnog sveta na kojem sada živite. Nije poenta u čarobnom štapiću, već verovanju psihoistoriji koju održava Zadužbina.

Svakako, ne možemo baratati sa velikim terminima dok ne razjasnimo kako je došlo do toga i šta se tu dešavalo, stoga počnimo.

Autor: Michael Whelan

Davne 1941.-1942. godine po hrišćanskom računanju vremena, u jeku Drugog svetskog rata, kada su padale velike republike, ratovalo se na skoro četvrtini teritorije planete Zemlje i ljudi su ginuli, patili i pokušavali da shvate svoje mesto u svetu podeljenom grubo na Sile Osovine i Antifašističku koaliciju, negde u Sjedinjenim Američkim Državama je jedan mladi student hemije i zaljubljenik u svemir, nauku i robote, služio vojsku, pisao naučnu fantastiku i došao na veliku ideju čitajući Gibonov „Sunovrat i pad Rimskog carstva“. Ime mu je bilo Isak Asimov.

Počeo je da stvara skice i otišao jednog popodneva i do svog izdavača, Džona Kempbela mlađeg, kako bi mu izložio ideju. Kempbel, inače strog i rigorozan, je pažljivo slušao autora i samo je rekao da će sačekati rukopis. Osmog septembra 1941. Asimov je poslao prvu priču vezanu za serijal „Zadužbina“, a surovi urednik je zvanično otkupio priču nedelju dana kasnije. Usledilo je potonje skupljanje priča „Zadužbine“, koje su prerastale u novele, pa i serijal od sedam romana, koji je preštampavan, nagrađivan Hugo i Nebula nagradama, čak i retroaktivno, pa čak i deklarisano.

Ali zašto bi bilo traženo delo jednog hemičara, potonje biohemičara, u tako velikom obimu? Kakva inspiracija je potekla iz uma čoveka koji je služio u tako strašnom konfliktu, čitajući istorijsku knjigu o padu jednog velikog carstva?

Odgovor leži u tome šta je „Zadužbina“, kako je koncipirana i šta ona predstavlja.

Nekoliko hiljada godina u budućnosti, čovečanstvo je naselilo veliki deo prostranstava rodne galaksije, Mlečnog puta, stvarajući svetove koje prevazilaze maštu, koji zajedno čine Carstvo. Trantor, kao jedan od tih svetova, sedište je Carstva, ogroman ekumenopolis (grad-planeta) od oko četrdeset milijardi stanovnika čiji je cilj da administrativno kontroliše ostatak Carstva, kako bi svemirski brodovi, koji su putovali hipersvemirom, mogli da imaju odredište u civlizovanim prostranstvima, koja bi, povratno, održavala svaki naseljeni delić poznatog i dostupnog svemira.

U suštini, to je bio vrhunac mogućnosti čovečanstva po onome što se može zamisliti, za koji se činilo da će večno trajati.

Ali čovek po imenu Heri Seldon, matematičar i psihoistoričar, zajedno sa svojim učenicima je predvideo drugačiji ishod. Štaviše, jednog popodneva, kada je prikazao proračune izvesnom Gejlu Dorniku, bilo je jasno da će i sam Trantor, sedište Carstva, kroz tri stotine godina da bude u ruševinama.

Vrhovni krugovi Trantora nisu ni sekund čekali kako bi Seldona izveli pred sud zbog izdaje te širenja panike i generalne destabilizacije Carstva. Ali on se držao onoga što mu je psihoistorija, nauka o tokovima masa, dala na osnovu računica – Carstvo će pasti i bez velikih promena, to se ne može izbeći, a računice su dodatno govorile da se velike promene tokova neće odigrati. Zbog toga, po padu Carstva, nastupiće trideset hiljada godina anarhije, ratova i patnje, pre nego što se uspostavi novo Carstvo.

Vrh vlasti mu nije poverovao i deklarisao ga je kao smetnju. Shodno tome, Seldon, zajedno sa dvadeset hiljada porodica je otišao na ivicu Mlečnog puta, na planetu Terminus, kamenitu planetu siromašnu težim elementima od gvožđa i zajedno sa njima je zasnovao takozvanu Prvu Zadužbinu, čiji je cilj uspostavljanje osnove za formiranje Drugog Carstva, jačeg i stabilnijeg nego Carstvo iz kojeg su sad nezvanično proterani, iako snabdevani putevima i sistemima koji su još uvek postojali. I tako počinje vekovima dug put do uspostavljanja Drugog Carstva posle samo hiljadu godina od trenutka egzodusa Seldona i njegovih psihoistoričara, kako bi se ljudska patnja skratila i smanjila u što većoj meri.

U nizu proznih narativnih celina, nalik enciklopediji, koje su prožete dijalozima između ključnih likova, uviđamo, celokupnu istoriju galaktičkog fenomena kao što je Zadužbina. Većina glavnih, uzbudljivih pojava, odigrava se van prikazanih scena i dijaloga, ali ono što „Zadužbinu“ čini posebnom jeste da u svakoj od scena i prikaza mi doživljavamo dubinu svake od ideja i pitanja koja su izložena.

O kojim idejama i pitanjima je reč?

Autor: Michael Whelan

Pošto znamo da se vrti oko predviđanja kretanja masa, dovodimo u pitanje sledeće: Kako se mase vode? Šta utiče na mase? Da li pojedinac može da utiče na globalniji tok? Da li su ekonomija i religija glavni činioci uticaja na mase?

Inicijalno, glavninu serijala je činila trilogija „Zadužbina“, „Zadužbina i Carstvo“, „Druga Zadužbina“. U „Zadužbini“ dobijamo odgovor na prva dva pitanja. U „Zadužbini i Carstvu“ dobijamo odgovor na treće pitanje. U „Drugoj Zadužbini“ dobijamo odgovor na poslednje pitanje.

Svakako, moraju da postoje likovi, jer ovo je ipak fikcija, a ne čisto filozofsko delo. Oni postoje i uglavnom su to ili najbitnije ličnosti u istoriji Zadužbine i Carstva (Heri Seldon, Salvor Hardin,…) ili tipični predstavnici populacije galaksije (Lejton Devers, Han Pričer) ili su… takoreći, posebni slučajevi, koje treba zasebno razmatrati. Svaki od likova je dovoljno istančan da može da se upamti, ali oni nisu dovoljno jedinstveni da mogu da se tretiraju kao nezaboravne celine, iako postoje slučajevi u toku serijala za koje se može ista stvar tvrditi. Pritom, njihova upotrebna vrednost za delo i događaje varira od vremena i prostora u kojem se odigrava taj deo radnje.

Stil je klasično palpovski karakterističan za period kada je Asimov stvarao. Nema preteranih opisa, niti predugačkih rečenica. S obzirom na Asimovljevu obrazovanost, mogu se pronaći poprilično sofisticirane reči čije značenje efektno ilustruje ono što je autor želeo da prikaže. Dijalozi su obilni, stoga očekujte držanje pažnje sa njihove strane pored ideja koje se obrađuju. Postoje, doduše, dugi ekspozicioni delovi, ali njihov kvalitet varira.

Rečenica u prethodnom paragrafu nas dovodi do potrebe da se napomenu mane ovog dela, jer one svakako postoje.

Prvo što se može primetiti jeste da likovi nemaju posebnu dubinu koja bi ih učinila istančanim. Ovo jeste u saglasnosti sa idejama i motivima dela, ali ponekad praćenje radnje i promišljanje o određenim idejama je otežano zbog nedostatka likova sa kojima možemo da se povežemo. Svakako, to uspeva da bude (nad)kompenzovano samom dubinom trilogije. Međutim, ne može se ignorisati stereotipija likova bilo da je zasnovana na socijalnim klasama, bilo da je zasnovana na profesiji kojom se bave. Jedan od gorih primera je jedan od činovnika Carstva, koji dolazi do Zadužbine i izražava se jako iskarikiranim akcentom, čija transkripcija zvuči kao podsmevanje francuskom jeziku u krugovima engleskog visokog društva.

Autor: Michael Whelan

Nadalje, primećuje se nedostatak ženskih likova, pogotovo u prvom delu. Tu gotovo da ne postoje. Srećom, Asimov je promenio ovu manu i dao nam je potonje više odličnih ženskih likova koji su uspeli da budu jedinstveniji i od više različitih muških likova tokom serijala. Međutim, disbalans u brojevima i dalje postoji i on opstaje kroz serijal.

Primećuje se i zastarelost tehnologije koja se opisuje. Nekoliko hiljada godina u budućnost, kada se koriste hipersvemir i roboti, i dalje se koriste filmovi koji se hemijski obrađuju za potrebe prenosa informacija. Između ostalog, elektroencefalografija se i dalje štampa na papirima. Ovo samo deluje neuverljivo, ali i dalje ne oduzima od vrednosti dela, jer njena vrednost i dalje leži u idejama vezanim za tok socijalnih pojava i istorije, koja bez prestanka održava snagu kroz svaki period galaktičke istorije koji se obrađuje, pa i šire.

„Zadužbina“, kao što je spomenuto, delo je koje je nagrađivano i proaktivno i retroaktivno Hugo i Nebula nagradama, najprestižnijim nagradama u oblasti fantastike uopšte, a pogotovo naučne fantastike. Proglašena je za najbolji naučnofantastični serijal svih vremena. Inspirisala je svemirske opere i naučno fantastična dela za sva vremena, počevši od Dine, preko Zvezdanih ratova, sve do Zvezdanih Staza, Prostranstva i drugih… Osnova „Zadužbine“ je poslužila kao obrazac za sve svemirske imperije koje su ikad stvarane. Hipersvemir je postao ustaljena pojava naučne fantastike uopšte, ne samo svemirske opere. Samim tim je Asimov postao jedan od najvećih naučnofantastičnih pisaca svih vremena.

Na kraju, želim da napomenem značaj ovog dela za mene lično. Čitao sam originalnu trilogiju u jako teškom periodu života kada je sve delovalo katastrofalno i fatalistički. Isto to se odražavalo i u trilogiji, ali ono što je opstajalo kroz celo delo, uprkos svim teškoćama, uprkos enormnoj patnji u jeku propasti galaktičke civilizacije jeste perzistentni i nenadmašivi osećaj nade u celokupnoj priči.

Ovo jeste prikaz isključivo originalne triologije, ali ona i jeste bila inicijalno predviđena da bude jedini deo opusa. Proširena je naknadno kako zbog potražnje izdavača, tako i zbog Asimovljeve kreativnosti.

Otkrivati više od ovog smatram nekorektnim tretmanom prema delu, koje treba iskusiti zasebno makar jednom u životu i želim svakome da oseti tu bledu ruku nade koje se oseća u svakom opisanom periodu ove fiktivne filozofske priče.

Do sledećeg susreta. Seldonov plan treba nastaviti. Galaksija Vas pozdravlja.

Zemljani – Oda nesnađenima

Dugo sam razmišljala šta bih napisala u recenziji Zemljana Sajake Murate i da li to uopšte vredi pokušati. Čitajući prethodno Prodavačicu od iste spisateljice upoznala sam se sa njenim stilom, kao i sa temama kojima se često bavi: neuklapanje u društvo, proizvoljnost nametnutih pravila ponašanja i apsurd života u takvim okolnostima su samo neke od njih, ali me ništa nije moglo pripremiti za Zemljane. Jer ipak, Zemljani.

Priču otvara Nacuki Sasamoto, devojčica koja od problema svakodnevnog života beži u izmišljenu verziju stvarnosti. Ona je čarobnica čija je misija da spasi planetu Zemlju uz pomoć svoje plišane igračke, ježa Pijuta. Jedino skrovište od surovog sveta nalazi u kući bake i deke na planini Akišini gde se jednom godišnje tokom praznika sreće sa svojim rođakom Juom, podjednako usamljenim i maštovitim detetom. Roman prati njen život tokom školskih dana i nekoliko decenija kasnije nakon udaje. I dalje je progone neprijatna iskustva, senke iz detinjstva obeležavaju joj život zauvek, a Nacuki kao da se nije pomakla korak dalje od prošlosti.

Izvor: Booka – Zemljani

Iako sinopsis radnje na prvi pogled može zvučati naivno, teško je rečima dočarati nivo šoka i nelagode koji ova priča izaziva. Podrazumeva se da mnoga dela mogu ostaviti trajni utisak na publiku, ali taj osećaj retko može biti jači od svesti da se radi o književnom delu, o rečima na papiru. Ovde ta svest pada u vodu, jer vas delo izaziva doticanjem raznih tabua i veoma detaljnim opisima traumatičnih događaja na koje velika većina čitalaca neće ostati ravnodušna. Ovo nije priča koju posmatrate sa strane, primorani ste da učestvujete dokle god imate ispravan moralni kompas i malo saosećanja. U određenim momentima se na neki način izgubila granica između romana kao fiktivne priče i mene kao čitaoca. Zaista sam strepela od svakog sledećeg poglavlja i često mi je bio neophodan manji mentalni oporavak pre upuštanja u nastavak radnje. Čak i sad kad sam završila sa čitanjem u um mi često dolaze scene iz romana koje bih najradije zaboravila. To je sve što bih mogla da kažem bez spojlera, a ako ste otvoreni za krajnje šokantno iskustvo koje će ostaviti dubok trag, predlažem da roman pročitate bez daljih informacija. Ako pak želite da znate u šta se tačno upuštate, slede potencijalni spojleri.

Foto: Booka (Sajaka Murata)

Izazivanje društvenih normi nije ništa neuobičajeno u Muratinim delima. Njeni likovi su uvek neprilagođeni, usamljeni i neshvaćeni, bilo da žele da se uklope ili ne, društvo ih odbacuje, što sa sobom povlači i svakakve bizarne događaje. Ono po čemu se Zemljani izdvajaju jeste proporcija same dužine knjige (malo preko 200 strana) i količine društvenih tabua kojih se priča dotiče, a bavljenje njima zahteva visok stepen mentalne, i emotivne spremnosti, i snage. Teme koje je Murata razradila jesu nasilje u porodici, pedofilija, incest, ubistva i kanibalizam, i svaku od njih prati barem jedna veoma detaljna scena. Smatrajte se upozorenim.

Čitalačke traume na stranu, Muratin stil je veoma neposredan i jasan. Rekla bih da je knjiga veoma pitka da tematika nije takva kakva jeste. Svaka stranica donosi novi šok i taman kad pomislite da nema dalje i gore, spisateljica vas elegantno demantuje neuvijenim izjavama koje ciljaju u srž stvari. Nažalost, poslednje poglavlje predstavlja razočaranje u odnosu na prethodna i donekle narušava koheziju postavke. Stiče se utisak kao da ni sama autorka nije bila sigurna kako da privede kraju priču u kojoj apsurd eksponencijalno raste. U svakom slučaju, nezadovoljavajući kraj ne oduzima mnogo vrednosti ovom romanu.

Ne mogu otvoreno da preporučim ovo delo bilo kome. Definitivno nije u pitanju lagana literatura koja se čita uz kafu, u gradskom prevozu ili u parku. Ne mogu da kažem da mi se sviđa, niti da mi se ne sviđa. Zemljane ne vidim kao književno delo, već kao životno iskustvo, a sigurno ste upoznati s onim iskustvima iz kojih ste nešto naučili i koja jesu bila uslovno rečeno vredna, ali ne želite da ih ikad više prizovete u sećanje.

Poželimo Punpunu laku noć

ŽANR: drama

ORIGINALNI NAZIV: おやすみプンプン

IZDAVAČ ZA REGION: Laguna

MANGAKA: Inio Asano

ZEMLJA: Japan

PREVODITELJKA: Adrijana Miladinovć

GODINA IZDAVANJA: 2007-2013.
OCENA:

Stigli smo do završetka prvog serijala u Laguninoj ediciji japanskog stripa, zaista velika stvar, jer je nadahnjujući podstrek za nastavak. Doduše, sumnjamo da im manjka elana s obzirom na to da su u međuvremenu objavili i jednotomno remek-delo autora ovog serijala, Sunovrat. Koliki je izdavački pogodak objavljivanje Inia Asana verovatno se ogleda u tome što su inspirisali kolege na sceni da ga i oni objave. Svakako svečana atmosfera ne dopušta opuštanje, sada sledi ono što nas poprilično intrigira, a to je šta je sledeće u Manga biblioteci? Nadamo se da će ostati dosledni kursu koji su zauzeli, jer smatramo da su izabrali pravi smer, utičući na čitavu scenu kada su prvim korakom zakoračili na neistraženu teritoriju seinen ostvarenja.

Da vam pravo kažemo očekivanja su visoka, jer je postavljen visok standard. Međutim, ne bismo se mnogo iznenadili da sada posegnu ipak za nekim šonen serijalom, ne bi nam bilo milo, ali ne bismo se zabezeknuli. Jednostavno Laguna je prevelik izdavač da bi se koncentrisala na samo jednu ciljnu grupu. Zapravo, mi očekujemo da to bude šonen, ukoliko ne bude potvrdiće se naša priča da ovo jeste posao, ali i više od posla. Naravno, mnogostruko je značajnije od pukog obrtanja kapitala, brineš o kulturološkom stanju svesti nacije. Veoma je to izazovan zadatak u današnje vreme kada publika želi sve, sada, i odmah, a ti im to možeš pružiti u određenom tempu i redosledu. Verujemo i da će biti mnoštvo nezadovoljnih štagod da bio sledeći projekat. Mi nismo među njima, svesni smo šire slike i s nestrpljenjem čekamo da vidimo šta sledeće pratimo.

Inio Asano – proslavio se delom Kikuči. Poznat je po serijalima Čudesni svet i Solanin. Za Dem dem demonsko un un un un uništenje dobio je nagradu Šogakukan manga. Kod nas su mu pored ovog serijala objavljena ostvarenja Sunovrat i Niđigahara hologram.

U poslednja tri tankobona zaranjamo duboko u mračnu psihu likova. Zanimljivo je da je to i vizuelno otelotvoreno kod naslovnog protagoniste tako što je zatamnjen. Što još više dolazi do izražaja u kontrastu sa uvek veselom Aiko. No, stvari su umnogome drugačije nego se čine na prvi pogled, u stvari to ima smisla u potpunosti, jer koliko često čujemo: nikada ne bih pomislio, bio je… To u potpunosti važi u ovom slučaju. Tu su i sporedne radnje, odnosi, likovi i prošlost koja ih sve sustiže. Kraj na neki način ne može biti srećniji. Krug se obrnuo i kreće ispočetka. S obzirom na to da je serijal protkan sa pregršt depresije faktički je završio ejakulaciono srećno.

Ove tri sveske skoro pa mogu da čine i zasebno priču, iako nas je prethodnih deset tankobona dovelo do ove situacije. To je čisto autorovo pripovedačko majstorstvo. Glavni tok priče je jasan od prve sveske i to nije teško ispratiti, ali malo nepažljiviji čitalac se može vrlo lako izgubiti u sporednim zamešateljstvima. U suštini delo nema narativnih mana. To nadograđuje perfektan crtež koji koristi kadrove pejzaža i apsolutne crnine bez dijaloga da upotpuni veličanstvenost načina prikaza ljudi na ivici.

Ukoliko ste do sada ispratili pticolikog junaka, sigurno da nećete propustiti ni tri poslednja tankobona. Dakle, nema smisla da vas navodimo u zle potrošačke vode, vi ste već uhvaćeni u tu mrežu bez nade u spas. Poželimo, Punpunu, laku noć i nadajmo se da će sledeći serijal da bude makar upola ovoliko kvalitetan.