1

Sunce je bilo na najvišoj tački na nebu kad su putnici napokon napustili brod. U luci je vladao smrad istaknut podnevnom vrelinom. Radnici, mornari, putnici, trgovci, prosjaci, lopovi, stvarali su gužvu, miješali su se između stolova, kuća i naslagane robe. Pedesetogodišnjak s nakitom na ušima, prstima, oko zglobova i vrata, oznojenog lica i smrknutog pogleda gurao se s tamnoputim Pustarcima želeći se napokon izvući iz gužve i udahnuti svježeg zraka.

„Gazda”, vikao je za njim podeblji saputnik počešljane kose, obučen u finu tuniku. „Pira. Čekajte. Izgubiću Vas.”

„Zar se tebi dopada gušenje u ovom smradu i gužvi?” Stao je i okrenuo se. Ruku je držao na torbi zakačenoj preko ramena svjestan da su lopovi u Pustari izuzetno vješti i nečujni. „Čeka nas još puta kad napustimo grad i ako si već klonuo od sjedenja pod palubom, onda ti se crno piše, moj Andrese.”

Pira je nastavio hodati korak ispred, razočaran što sablja za pasom nema moć da rastjera gužvu. Kako bi i imala? Oko njih su hodali naoružani stražari, ali i obični ljudi s mačevima i noževima. Gužva se prorijedila tek kad su iza sebe ostavili glasove napadnih trgovaca. Smrad ga je podsjetio da pustarska luka ne odustaje od tradicije, i da je riba glavna izvozna roba.

„Je li se grad promijenio?”, pitao je podeblji čovjek hvatajući korak.

„Malo”, odgovorio je spremno. „Smrdi kao prije, ali mi se čini da je vreliji. Možda sam samo ostario.”

„Ili nosite predebelu odjeću. Taj ogrtač jeste lijep, ali je po svemu sudeći težak. Čizme isto tako. Iskreno, ako će biti ovako vruće svaki dan, moraću ih skinuti i obuti sandale.”

„Za ogrtač si u pravu; skinuću ga čim stignemo. A to za čizme… Slobodno ti njih skini, ali ne očekuj da te žalim kad škorpion iskoči iz pijeska i ubode te”, provokativno se nacerio skrenuvši pogled na znojem okupanog i zarumenjenog saputnika.

„O tome nisam razmišljao.” Oborio je glavu i zamislio se. „Rekoste da u pustinji ima i zmija?”

Pira je klimnuo.

„Naravno. Ima svakakvih spodoba. Srećom, nećemo se odvajati od puta i naselja. Tu smo koliko-toliko sigurni.”

„Koliko-toliko?!”, zvučao je zaprepašteno. „Šta to znači?”

„To znači da su nam veći problem lopovi i prevaranti od otrovnih životinja. Prokleta ova vrućina. Valja izdržati do imanja.”

Sa svakim novim korakom zalazili su dublje u grad, u hladovinu i uske ulice sa zemljanim zidovima sa svih strana.

„Znate li put kroz ovaj labirint?” U svom gazdi Andres je vidio jedinu nadu s obzirom na to da nikad ranije nije bio u Pustari. Sve i da jeste, činilo mu se da je nemoguće zapamtiti sve ulice i skretanja. Sve je izgledalo isto pa mu se najednom učinilo da su se izgubili.

„Alisu možda nisam vidio petnaest godina, ali u Pustari sam bio prošle godine, prijatelju. Nije mi pamćenje toliko zakržljalo.”

„Sva sreća. Meni je sve neugodnije susretati poglede ovih ljudi. Mislio sam da će mi ovako tamnoputi i tamnokosi biti simpatični, ali oni tako bulje da im oči izgledaju neprijateljski.”

„Ti kao da nikad nisi bio u gradu. Svugdje ista priča. Sirotinja čini većinu na ulici. Žive teško, i ko zna u kakve se sve stvari moraju upustiti da opstanu.”

U tom času Andres je skrenuo pažnju s čovjeka koji ne da je nosio jedan, nego dva mača. Propinjao se na prste ne bi li preko glava prolaznika i između zidova ugledao nešto što bi nagovijestilo da uskoro napuštaju grad. Na njegovu sreću, Pira je poznavao prečice. Iako su izgledale još skučenije, smrdljivije, mračnije i opasnije, prepune ljudi mrkih i prijetećih pogleda, ipak su ih već poslije nešto manje od pola sata dovele do prostora gdje su se gradile najnovije siromašne kuće. Grad se širio nemilosrdno grabeći slobodnu zemlju. Radnici su se nazirali kroz prašinu, pa su škiljeći prošli kroz oblak i napokon grad ostavili iza. Pred njima se kroz kamenitu, zaslepljujuću pustaru pružala staza okupana ljetnjim suncem.

„Gazda, ovaj je kamen vreo kao peć”, primijetio je Andres spustivši bosu nogu na tlo. „Možda bismo mogli negdje sjesti i nešto popiti prije…”

„Dosta mi je sjedenja. Sjedili smo na brodu, a sjedićemo i kod Alise.”

„Zvučite sigurno.” Vratio je nogu u čizmu i požurio da uhvati korak. „Zar ne rekoste da je još ljuta na vas?”

Pira je stisnuo oči; kako zbog blještavila kamena, tako i zbog nesvjesnog napora da prodre u prošlost i izvuče nešto ohrabrujuće.

„Ljudi se mijenjaju. Prošlo je petnaest godina. Tad je bila djevojka. Sigurno će shvatiti. Uostalom, imam pravo vidjeti svoju kćerku.” Očekivao je da Andres nešto odgovori, da potvrdi ili se nadoveže, ali podeblji čovjek je šutio kaskajući korak iza. „Andrese?”

„Čujem Vas.”

„Misliš li da sam nepopravljivo đubre?” Usporio je kako bi ponovo koračali jedan pored drugog, ali nije smogao snage pogledati prijatelja.

„Naravno da ne. Odakle Vam to?”

„Pitam jer me zanima iskren odgovor.” Oči su im se ipak srele. Andresove su govorile da se dobro razumiju. Zbog toga je i dalje šutio očekujući komentar.

„Iskreno… Nije lijepo što ste je odbili oženiti. Sami ste rekli da ste to učinili samo zbog ugleda. Niste odbili samo nju, nego i nerođeno dijete. To nikako nije dobar izgovor, i u pravu je što se naljutila. Rekao bih da ćete dobro proći ako ne dobijete batine sad kad…”

„Dobro, shvatio sam.” Skrenuo je pogled.

„Mislim da niste. Ne želim reći da ste zli…”

„Ne, nisi ti shvatio. Potpuno se slažem s tobom.”

To nije očekivao. Zanijemio je i napravio nekoliko koraka u tišini, mršteći se i razmišljajući.

„I… svejedno očekujete da će Vas primiti u kuću?”

„Ne mora u kuću. Želim vidjeti kćerku, popričati s njom i dati joj poklon. Poslije ćemo vidjeti šta će biti.”

„A recite mi… jeste li razmišljali da… da Alisa možda ima…”

„Da ima muža? Naravno da jesam. Bilo bi čudo da ga nema. Zar ne?” Pogledao je saputnika crvenog od vreline i namrštenog od umora.

„I to Vas ne dotiče?”

„Zašto bi me doticalo? Ja prema njoj ne osjećam ništa. Ona prema meni može osjećati samo mržnju. Zašto bih očekivao da mi se svakog dana nada. Vjerovatno je udata i ima osmero djece.”

Gadljiv izraz Andresovog lica ga je nasmijao.

„Zašto osam?”, pitao je podeblji čovjek.

„Lupio sam.”

Kamena staza blago je vijugala prema uzvišenju. Kad su stigli na vrh, nagib je prestao i pred njima su se polako počele izdizati stijene. Niz za nizom, sve više i više. Puhao je vjetar podižući pijesak s tla između kamenih zuba. Piru je naveo da iz torbe izvadi veliku maramu za sebe i druga. Omotali su je oko glave i lica, pa nastavili put.

Nije se sjećao kad je posljednji put napuštao Pustaru i odlazio u divljinu. Nije se tu imalo šta vidjeti osim stijena i beskonačnih pješčanih prostranstava u daljini. Više se moglo izgubiti nailaskom na bande ili susretom s otrovnim životinjama. Posljednji trenutak kojeg se sjećao bio je odlazak na Alisino imanje. Trenutak koji mu je izazivao istovremeno, i bol, i užitak.

Sjećao se da se mora penjati. Imanje se nalazi na uzvišenju odakle se vide grad i morsko prostranstvo. Znao je da postoji put koji sa glavne staze vodi između stijena pravo do imanja. Tražio ga je strahujući da ga je pijesak zatrpao, na trenutak pomislivši da Alisa možda više nije ni živa, da imanje ne postoji ili je razrušeno. A kćerka? Tu se osvijestio i odbacio svaku crnu misao.

„Evo prokletog puta!”, objavio je.

„Jeste sigurni da je to pravi?”

„Voliš biti pesimističan, Andrese. Sve i da nije brzo ćemo saznati. Imanje nije ni pola sata od ove tačke.”

Svaki korak nakon toga ispunjavala su davna sjećanja. Trenuci od prije petnaest godina kad je istim putem koračao prema imanju, i od njega. Nisu to bili trenuci sreće, ali barem su bili trenuci odnosa s Alisom. Nakon toga, sve je stalo. Proživljavajući te stare slike postajao je sve napetiji, i nije ni primijetio da se nagib polako smanjuje. Kad su napustili hladovinu strmih stijena, iskoračili su na čistinu obraslu žutim grmovima koji su šuštali. Sunce je obasjavalo čitavu ravnicu, vrh s kojeg su vodile samo litice, i jedan put. Stjenoviti teren je blago zaklanjao vidik na nekih stotinjak koraka ispred, ali krov poznate kuće se jasno isticao. Nekoliko koraka dalje, vidio je štalu, obor, kuću – čitavo ograđeno imanje od kojeg se naježio uprkos vrelini.

„Kako je lijepo”, divio se Andres zaustavivši se zajedno s gazdom. „Je li ovako bilo i prije?”

„Ne. Sad je puno ljepše.” Boljelo ga je jer je podrazumijevalo da je Alisi, njihovoj kćerci i imanju bolje bez njega. Zar bi drugačije uopšte trebalo biti?

Začudio se vidjevši da napolju nema nikog. Vrelina je bila nepodnošljiva, ali više je razmišljao o dijetetu koje je vidio samo kao novorođenče. Alisa joj je dala ime Justina. Osjećao je da se ne smije buniti zbog toga. I nije. Ime je zvučalo lijepo, ali nažalost nije moglo reći ništa o njenom karakteru i načinu na koji će ga dočekati. Pokucao je vrata i nakašljao se podsjećajući se da je muškarac, otac i borac koji se suočavao s magijom i čudovištima. Zar bi susret s vlastitim dijetetom mogao biti teži?

Vrata je otvorila tamnoputa žena izboranog lica. Nosila je tanku haljinu koja je isticala njenu mršavost. Pira bi je poznao i nasred pustarske pijace, a kamoli na njenom pragu; baš kao i ona njega.

„Zdravo, Alisa”, pozdravio je vidjevši da je zatečena.

„Šta ćeš ti ovdje?”, glas joj je zvučao kao šapat, iako to nije htjela.

Znao je da će ga to pitati, ali uprkos pripremljenom odgovoru, potpuno ga je zaboravio suočen s njenom pojavom.

„Odlučio sam se ponijeti kako dolikuje. I kako ti i Justina zaslužujete.”

„Sad je prekasno”, napravila je grimasu i vratila glasu snagu. „Šta ti misliš? Doći poslije toliko godina, i ponašati se kao da je sve bilo juče? Ja sam udata žena. Imam još jedno dijete i bolje ti je da se izgubiš odavde prije nego…”

„Šta je bilo, Alisa?”, čovjek se pojavio s desne strane kuće, a da ga niko nije primijetio sve dok nije progovorio. „Ko je ovaj klipan?”

Pira je podigao obrve. Uvreda je u trenutku izbrisala svu neugodnost i nervozu.

„Tako se dočekuju stranci, je li? Čuj, klipan.”

„Vidim da si uznemirio moju ženu. Samo bi klipan to uradio.” Spustio je pogled na sablju za Pirinim pasom pa mu se na licu ukazalo kajanje zbog izgovorenih riječi. Nazad nije mogao i panično se pokušavao dosjetiti riječi kojim bi se izvukao. „Znači pljačkaši…”, promucao je.

„Nikakvi pljačkaši. Više slušaj, manje pričaj, pa ćeš bolje shvatiti situaciju. Usput se nećeš brukati s takvim izjavama.”

„Pira!”, ljutito je uzviknula Alisa. „Bježi mi s očiju!”

„Ne idem nigdje dok ne vidim Justinu. Iskreno, samo zbog nje sam i došao”, zvučao je samouvjereno i smireno, onako kako je želio. Grubost kojom su ga dočekali neočekivano mu je pomogla da bude ono što jeste.

„Slušaj ti…”, mršavi čovjek je zaprijetio prstom, ali ga je Pira presjekao pogledom pa je zastao prije nego što je smogao snage nastaviti. „Ovo nije tvoja kuća i ovdje nemaš pravo tako se ponašati. Poslušaj damu i idi odavde ili će biti problema.”

Pira je stisnuo oči. Na trenutak se premišljao, a zatim krenuo prema njemu. Alisa je istrčala iz kuće i projurila pored njega postavivši se ispred muža.

„I ne pomišljaj da mu naudiš, ti razbojniče!”, zagalamila je.

Stao je dva koraka od nje.

„Ako progovori još jednu, razbiću mu njušku.”

Čovjek je baš krenuo otvoriti usta, ali je žena to predosjetila, okrenula se i dlanom ih pokrila kako bi riječi ostale iza.

„Ne govori, Ahabe. Ja ću ovo riješiti.”

Nije baš bio uvjeren, ali ju je očigledno dovoljno poštovao da joj udovolji. Ljutito je bacio peškir na prašnjavo tlo, šutnuo ga nogom i žurnim koracima se udaljio prema štali.

„Sjedi za onaj sto.” Očima je pokazala prema šadrvanu. „Idem po Justinu.”

Klimnuo je i sačekao je da se vrati u kuću prateći krajičkom oka svaki njen korak. Zadržala je to nešto iz mladosti čime ga je osvojila, a što se ogledalo u svakom pokretu, pa i u običnom, iako ljutitom koraku. Nijemo je dao znak Andresu da ga prati, pa su zajedno sjeli za sto u hladovini.

„Slobodno reci”, progovorio Pira niskim i hrapavim glasom. „Hajde.”

„Šta da kažem, gazda?”

„Da je ovo bila loša ideja. Znam da to misliš.”

„Sad je kasno da je mijenjamo, zar ne? Ne možemo se sad okrenuti i otići.”

„To bi bila sramota zbog koje bih se najvjerovatnije bacio u more na putu do Ostalosa. Naravno, ostaćemo ovdje, a ja ću se suočiti s onim što najvjerovatnije i zaslužujem.”

Preko kućnog praga prvo je prešla Alisa. Čekala je gledajući unutra, a trenutak kasnije iz zamračene unutrašnjosti iskoračila je tamnoputa djevojka duge, kovrdžave kose. Na suncu je sijala poput bakra, dajući mu do znanja da je bez ikakve sumnje njegova. Njegova Justina. Oblilo ga je kajanje. Opčinjeno ju je gledao kako mu nesigurnim koracima prilazi, prateći majku. Kad su prišle sasvim blizu, ustao je da je dočeka.

Oči su joj iskazivale silnu želju da gleda oca i upije svaki detalj njegovog izgleda, ali ju je stid od čovjeka koji je u stvari bio stranac, ometao u tome. Svjestan njene nelagode, Pira joj je prišao i nježno je zagrlio. Osjetio je napetost kojom je čitavo njeno tijelo zračilo.

„Izgledaš predivno”, rekao je posmatrajući joj lice izbliza. „Zamišljao sam te, ali nikako nisam mogao zamisliti ovakvu ljepotu.”

Oborila je pogled. Nije rekla ništa, pa je pomislio kako je ponovo uradio nešto loše.

„Alisa, Andres, možete li nas ostaviti nakratko?”

Andres se bez riječi povukao, a Alisa kao da je oklijevala. Jednim je pogledom Piri jasno dala do znanja da pazi šta priča i kako se ponaša. Nije mario za tim. Želio je samo da se udalji.

Kad su ostali sami, sjeli su jedno pored drugog. Djevojka je bila zamišljena i nekako tužna. Ponovo je zaboravio govor koji je spremao. Nije se sjećao ni da ga je spremao pa se nije osjećao loše zbog potrebe za improvizacijom.

„Znam da sam zabrljao. I znam da to nikad neću moći popraviti. Nisam došao s tom namjerom. Došao sam jer sam smatrao da te moram vidjeti i priznati ti neke stvari. Možda sam bio kukavica što sam odbio tebe i tvoju majku, ali neću biti kukavica koja će od te istine bježati.”

Pogledala ga je tužno nakrivljenih obrva kao da se pita šta tačno želi.

„Ne znam šta trebam osjećati”, rekla je i pružila mu priliku da joj po prvi put čuje glas. Blag i dobronamjeran. Baš onakav kakvim ga je zamišljao. Osmjehnuo se.

„Polako. Znaćeš. Zatekao sam te svojim dolaskom.”

„Odabrao si pravi trenutak. Je li ti mama rekla da se udajem?”

Blago je podigao obrve iznenađen informacijom. U njemu se raspalila zaštitnička vatra. Iako je bio svjestan da nema pravo davati mišljenje u vezi toga, osjećao je da mora biti upućen.

„Nije. Doduše, nismo puno ni pričali. Ko je taj sretnik?”

Stidljivo je oborila pogled i tiho se nasmijala.

„Živi sličan život kao mi. Otac mu ima imanje, puno veće od našeg.”

„To je manje važno. Poštuje li te?”

U Justininom naglom pogledu odrazila se uvrijeđenost.

„Naravno da me poštuje”, odgovorila je kao da se to podrazumijeva.

Klimnuo je.

„Naravno. U suprotnom mu ne bi dozvolila da ti uopšte priđe. U tom slučaju…”, ruku je gurnuo u torbu tražeći poklon. Izvadio je vezanu vrećicu veličine šake. „Imam nešto za tebe, Justina.”

Odvezao je vrećicu i okrenuo je istresavši njen sadržaj na drveni sto. Drago kamenje najrazličitijih boja i veličina prosulo se po stolu, a Justinine oči u prvi mah očarano su zasijale.

„Je li to…?”, zastala je.

„Drago kamenje. Vrlo skupocjeno, a ima i nekoliko dijamanata. Vidiš.” Pokazao je jedan. „Vjerujem da ti je majka rekla ponešto o meni. Možda znaš da sam trgovac u Ostalosu. Vrlo uspješan, moram dodati.”

„Znam”, odgovorila je neobično žalosno. „Ovo… ovo je čitavo bogatstvo.”

Blago se nagnuo prema njoj i naveo je da ga pogleda.

„Ne postoji blago kojim bih se mogao iskupiti za ono što sam ti uradio, kćeri. Ovo je ništa. Ali dobro će ti doći da započneš bračni život.”

Sa suzama u očima je zatresla glavom.

„Ne mogu… Ovo je previše za mene.” Ustala je i požurila u kuću. Majka ju je pokušala zaustaviti, ali je odustala vidjevši silnu potresenost. Stisnula je šake i žurnim se korakom zaputila ka stolu s kojeg je Pira kupio dijamante i drago kamenje.

„Nije ti dovoljno što si nam jednom upropastio život, pa si to došao uraditi ponovo”, prosiktala je.

Na trenutak je zaustavio svaki pokret i zagledao se u nju. Njen pogled nije popuštao pa se ipak povukao prvi. Nastavio je kupiti kamenje osjećajući da žena posmatra tu radnju.

„Mislio si je kupiti svojim novcem”, rekla je prezrivo. „Ništa nisi naučio za ovolike godine.”

„Ja sam njen otac, Alisa”, rekao je, opušteno naslonivši laktove na sto. „Uvijek ću biti, i to se ne može promijeniti, koliko god to ti ili ona željele. Zato sam odlučio uraditi barem jednu stvar kao otac. Pomoći joj da započne novi život. Rekla mi je da se udaje. Vjerujem da je momak dobra duša.”

„Naravno da jeste. Ali kako bi ti to mogao razumjeti?”

Nije mogao podnijeti ljutnju i uvrijeđenost koji su poput iskri iskakale iz njenih očiju i usta. Nisu ga pekle po koži, ali jesu po srcu.

„Popričaću s njom sutra. Danas sam je iznenadio, ali kad prespava mnoge će joj se stvari posložiti.”

„Ne očekuj dozvolu da spavaš ovdje.”

„Spavaću u štali.”

Željela je odbiti, ali nešto ju je sprječavalo. Pira je ustao gledajući je u oči. Silno je tim pogledom želio pokazati da ne želi više biti na ratnoj nozi, ne želi ni njenu naklonost, samo želi da ga ne mrzi.

„Znaš da moram pitati muža za to.”

„Ne, ne moraš. Imanje je tvoje. Pitaćeš ga samo zato što znaš da će biti protiv. Zato bih volio da ti doneseš odluku.”

„Još uvijek si bezobrazan”, rekla je stisnuvši usne. „Ništa se nisi promijenio.”

„Gledaj, Alisa. Ako me toliko ne podnosiš…”

„Ne podnosim.”

„Dobro. Ne krivim te zbog toga…”

„Baš me briga i da me…”

„Mogu li završiti prokletu rečenicu, ženo?!”, povikao je paralizujući je. Opustila je vilicu i u čudu iskolačila oči kao da nije svjesna da taj čovjek stoji pred njom. Preko ramena je na pragu ugledao dječaka kako posmatra prizor. Njen sin. Sigurno nije čuo svaku riječ, ali jeste viku. „Dozvoli mi da prenoćim”, nastavio je mirnije. „Popričaću ujutro s Justinom i pokušati pronaći razumijevanje. Nakon toga odlazim i vjerovatno me nikad više nećete vidjeti.”

Teški pogled držao je na njoj sve dok se nije prenula i okrenula glavu.

„Spavaj u štali i ne smucaj se okolo.” Okrenula se i žurno zaputila nazad u kuću.

Noć se spustila brzo. Zrak je bio težak, a u štali je smrdilo. U pojati je bilo dosta sijena na kojem su napravili sebi prostor za ležanje. Ispod su se povremeno oglašavale krave, ali bukom nisu ometale nezvane goste. Pira je govorio malo, a Andres se neprestano žalio na tretman.

„Spavamo kao najveća sirotinja. Zar nismo mogli otići u grad i iznajmiti neku sobu?”

„Andrese, moja kćerka spava samo desetak koraka od mene u ovom trenutku. Sve da to i nema nikakve veze, trenutno sam obuzet teškim mislima pa bi me hodanje samo umorilo.”

„Vi odlučujete, gazda. Samo kažem…”

„Rekao si. Hajde sad da odmaramo.”

San je obojicu neobično brzo savladao. Hrkali su, potpuno nesvjesni negodovanja krava ispod. Pira je sanjao nešto. Muški šapat kako postaje sve glasniji. Sve dok nije postao stvaran.

„Hvataj.”

Otvorio je oči i pred sobom u mraku ugledao oblik ljudske glave s dvije svijetleće tačke.

„Sranje”, čuo je poslije i shvatio da čovjek stoji na ljestvama koje vode do pojate. Glava i trup su mu virili iznad, ali shvativši da je Pira budan, žurno se pokušao vratiti dole. Nedovoljno žurno.

Zgrabio ga je za okovratnik i povukao gore.

„Ko si ti?!”, pitao je, ali umjesto odgovora pred očima mu se ukazao bljesak oštrice noža. Šakom je zamahnuo vodoravno kao da bije čekićem, udarivši čovjeka posred lica. Čuo je pucanje hrskavice nakon čega je stranac izgubio ravnotežu i pao s ljestvi. Dižući se na noge, Pira je izvukao sablju, a zatim skočio dole kao mačka.

Štala je bila otvorena, a svjetlost mjesečine odbijala se od stijene i raspršivala posvuda okolo čineći prostor srebreno svijetlim. Oko sebe je imao trojicu ljudi, a po njištanju konja pretpostavio je da ih je napolju još.

„Odabrali ste pogrešnog čovjeka”, rekao je i zavitlao sabljom vidjevši da su i oni naoružani. Prvi je pljačkaš uhvaćen nespreman. Jedva je odbio prvi zamah i ostao potpuno ranjiv za drugi. S uzdahom je pao rasporenog stomaka. Pira je podigao sablju iznad glave i savio se u koljenima u borbeni položaj.

Pljačkaši su kriknuli i nasrnuli na njega. Krave su se uznemireno pokušavale osloboditi i istrčati van dok je Pira plesao odbijajući neprijateljske mačeve. Iako je oblike neprijatelja vidio jasno, nije mogao odrediti ozbiljnost povreda koje im je nanosio. Jednom je pala ruka. Vrisnuo je, ali nije odustao od borbe. Utihnuo je kad mu je sablja s leđa probola stomak. Preostali je s ulaza u štalu zgrabio nešto pijeska i bacio ga na Piru, ali nedovoljno jako da mu pogodi oči. Osjetio je prah na usnama, i nastavio se boriti sve dok nije rasporio vrat napadaču, koji se sporo srušio iza njega.

Istrčao je napolje i vidio tragove konja u pijesku. Nikog nije bilo u blizini. Učinilo mu se da nije prošlo dosta vremena u borbi, ali ako su imali konje sigurno su daleko.

„Andrese!” Znao je da mu je pomoćnik budan. „Provjeri torbu. Vidi nedostaje li nešto.”

„Jeste dobro, gazda?”

„Dobro sam. Samo provjeri torbu.”

„Prokletnici! Gazda”, njegovo se lice naziralo u tami otvora za pojatu, „odnijeli su blago.”

„Jesi siguran?” Odbacio je sablju i skočio na ljestve. U dva koraka se našao na vrhu i stao roviti po torbi. „Samo mi je još ovo trebalo. Samo ovo!” Bacio je torbu u sijeno i skočio na pod. Postavio je ruke na bokove duboko dišući. Čuo je korake i vidio kako se Alisa oprezno primiče s bakljom, držeći ruku na ustima.

„Šta se ovo desilo?”

„Pitaj svog dragog šta se desilo. Poslao je ljude da me ubiju.”

„Kako to možeš uopšte pomisliti? Moj muž nije ubica! Pogledaj. Ti si ubica.”

Iskoračio je naprijed prema njoj, lica uprskanog neprijateljskom krvlju.

„Slušaj, Alisa”, progovorio je niskim i grubim glasom. „Ti su se likovi ušunjali unutra i odnijeli moju vreću s dragim kamenjem namijenjenim Justini. Odakle su znali da spavam u štali, i odakle su znali da sa sobom nosim takvo blago? Ne vjerujem da bi se ti bavila tim stvarima, ali sigurno mu jesi ispričala da sam Justini donio poklon. Justinu neću ni spominjati. Ja i moj pomoćnik sigurno ne bismo na sebe pozvali ubice. Jedina osoba koja preostaje je tvoj dragi. A vidjevši kako me je danas dočekao, očigledno mu se ne sviđam.”

Skrenula je pogled razmišljajući o tome dok joj je baklja osvjetljavala lice. Zatim ga je ponovo pogledala.

„O čemu li je mislio?”, progovorila je razočarano i zabrinuto. Pira je odmah osjetio njen strah.

„Neću mu dati ono što zaslužuje. To ću prepustiti tebi. Ako stekne ovakvu naviku samo je pitanje vremena kad će vama na vrat navući ovakvu bagru.” Rukom je pokazao na masakrirana tijela. „Ja imam pametnijeg posla. Zorom ću poći za pljačkašima. Tvoj dragi će mi reći ko su oni.”

„Naravno da hoće”, rekla je ljutito, očigledno svjesna da je Ahab napravio ogromnu grešku. „Pira. Možeš li…?” Pogled je samo nakratko bacila na ulaz u štalu gdje je stajao Andres okružen masakrom.

„Mogu”, odgovorio je, osjećajući toplinu što joj barem nekako može ugoditi i što barem jednu njegovu radnju neće smatrati problematičnom. „Andres i ja ćemo skloniti tijela. Neka ih ujutro Ahab proslijedi onim kojima je do njih stalo.” Okrenuo se i vratio nazad, osjećajući da ga Alisa i dalje gleda.

„Jeste li povrijeđeni?”, pitao je Andres.

„Ne. Hajde da ih sklonimo negdje. Ne vjerujem da ću poslije ovoga moći spavati, ali trebaće mi odmor. Sutra rano krećemo u potragu.”

„Za kim?”, zvučao je preneraženo, ali se Pira nije osvrtao.

„Za kim drugim? Za pljačkašima, prijatelju. Neću nekim ološima dozvoliti da mi dijetetu uskrate svadbeni poklon.”

2

Imanje su napustili u samu zoru. Sunce se lagano izvlačilo iza obližnjih stijena dok su slijedili stazu nazad do ravnice i glavnog puta. Stigavši dotle, nastavili su dalje prateći Ahabove upute.

„Šta reče, poslao razbojnike da nas istjeraju?”, iako je situacija bila ozbiljna, Andres nije mogao suzbiti ironičan smijeh.

„Predosjećao sam da će imati sličan stav, ali da će poslati naoružane ljude na nas… Ipak moram priznati da se dobro dosjetio te ideje. Istjerajte tu dvojicu i uzmite od njih dijamante i drago kamenje koje nose. Tako je on prošao bez ikakvog troška.”

„Smeće od čovjeka.”

„Pusti sad to. Imamo problem kojeg moramo riješiti.”

„Šteta što se nismo pozdravili s Justinom.”

Pira ga je ozbiljno pogledao.

„Zašto? Pa vidjećemo se opet.”

„Ja nisam toliko optimističan.”

„Misliš da će nas razbojnici poklati?”

Andres se namrštio na tu ideju.

„Ne nužno to, ali… Postoji hiljadu načina da sve krene po zlu.”

Na to je odmahnuo rukom.

„Postoji hiljadu način da umreš ovog trena. Ne znači da će se ijedan od njih desiti. Glavu gore, prijatelju. Imamo trag. Koliko sam vidio, oni gadovi nisu nikakvi borci. Samo naoružane kukavice.”

„Iskreno, zaboravio sam na Vaše borbene sposobnosti. Kad ste ih posjekli u štali sjetio sam se da ste u stvari pustolov.”

„Nekad bio”, ispravio ga je dok su mu sjećanja plovila nazad u vrijeme kad je učestvovao u ekspedicijama i spašavao kraljevstva, kako to pjesnici lijepo vole reći. „Odavno se nisam odvažio na poduhvat vrijedan slave.”

„Sve dosad.”

Razmijenili su poglede i Pira ga je počastio osmijehom. Nastavili su dalje, a po Ahabovom savjetu tražili su kafanu odmah pored puta. Poslije pola sata praćenja glavne utabane staze, koja je blago vijugala između stijena, kao što su i očekivali, naišli su na jednu zemljanu građevinu s ravnim krovom. U produžetku je imala strehu od mrežaste tkanine koja je konje putnika i gostiju čuvala u hladu.

Ušli su unutra primarno da potraže pljačkaše, ali i da se usput osvježe i odmore. Mjesto je bilo malo i vladala je gužva. Konobar je žurio od stola do stola, ne baš ljubazno nudeći goste pićem. Pirin je plan bio da čekaju pljačkaše koji tu navodno svakodnevno dolaze, po mogućnosti njihovog vođu po imenu Auro Buladži. To je bio jedini trag koji je imao i nije mu bilo drago zbog toga. Nije zvučalo uvjerljivo. Kajao se što nije postavljao dodatna pitanja koja bi istinu izvela na vidjelo. Zašto ti ljudi tu svakodnevno dolaze i odakle? Jesu li u prolazu? Sve u svemu, nije baš vjerovao da će ih stvarno sresti, ali svejedno je čekao.

Srce mu je nakratko ubrzalo ritam kad su se vrata otvorila, vidjevši strana lica, vratilo se u normalu. Četiri muškarca naoružana kratkim mačevima i samostrijelima zauzeli su jedan sto i naručili žestoka pića. Gužva i zagušljivost postali su nepodnošljivi, a možda je samo nestrpljenje počelo raditi svoje. Morao je izaći ostavivši Andresa da razgovara s nekim trgovcem.

Odmah pored puta stajala su tri vagona. Nekoliko konja odmaralo je u hladovini pa je zaključio da su ih dovukli stranci. Naslonio se na zid i utonuo u misli strahujući da nikad neće pronaći pljačkaše. Imali su dovoljno vremena da dođu do luke i isplove, a ako su ostali na kopnu, imali su toliko prostranstvo da se kriju. U crnim mislima prekinulo ga je režanje.

Osvrnuo se okolo. Konji se nisu uznemirili, a nigdje u ravnici nije se nazirala nikakva opasnost. Pogled mu je zastao na vagonima. Odmakao se od zida i došetao do njih kad je ponovo čuo režanje. Sva tri je prekrivala cerada s otvorom pozadi. Provirio je unutra i vidio da čitav vagon zauzima nekakva pravougaona stvar prekrivena ljubičastim platnom. Pretpostavio je da se radi o kavezu, ali nije mogao ni naslutiti kakva se zvijer u njemu krije. Oprezno je uhvatio za najbliži ugao platna, duboko udahnuo i podigao ga. Ispred lica mu se iskezila zvijer oštrih zuba i bijesnih očiju. Iako ga je zapahnuo gadan zadah, od paralizujućeg straha se nije mogao pomaći. Zvijer se umirila kao da u njemu ne vidi neprijatelja.

„Crni panter”, zaključio je diveći se sjajnoj dlaci životinje koja je odjednom postala prelijepa i jedino što je kvarilo dojam bila je činjenica da se nalazi u kavezu.

„Ti nisi jedan od one četvorice.” Paralizu strahom zamijenila je paraliza zbunjenošću. Odakle je došao taj glas? Pogledao je okolo, ali suvišno. Znao je da glas dolazi iz kaveza. Provjerio je da slučajno pored zvijeri, nekim čudom, ne boravi ljudsko biće. Ništa.

„Ko je to?”, pitao je osjećajući se poput usamljenog strašljivca usred šume.

„Čuješ moj glas u svojoj glavi. To je dobar znak. Znači da smo slični”, panter ga je gledao u oči, iako nije micao ustima, Pira je znao da glas dolazi od njega. Je li to magija ili halucinacija?

„Šta si ti?”, pitao je shvativši da se ne može raditi o običnoj životinji, na pamet mu je prvo palo da se radi o čovjeku pretvorenom u zvijer.

„Morao bih ti mnogo toga reći da precizno odgovorim na to pitanje. Nemamo vremena ni za puno jednostavnije stvari. Oslobodi me i reći ću ti štošta, što će ti u životu služiti.”

„Iskreno, u ovom trenutku zanima me samo jedna stvar. Gdje su ljudi koje tražim? Sinoć sam opljačkan…”

„Osjećam tvoju želju da vratiš ono što je tvoje. Mogu ti pomoći, ali tek kad napustim ovaj kavez.”

„Hej, ti!”, za promjenu, taj je glas zvučao stvarno i dolazio mu je s leđa. Brzo je spustio platno i okrenuo se ugledavši na pragu jednog od četvorice naoružanih. „Šta radiš tamo?”

„Čuo sam režanje i došao vidjeti je li nešto opasno.”

„Puno je opasnije to što sam te vidio da petljaš oko tuđih stvari. Mogao bih te optužiti za krađu.”

Namrštio se čudeći se kakve stvari ljudima padaju na pamet.

„Vidi, imam dovoljno svojih problema. Tvoj kavez i tvoje životinje me ne interesuju.” Laganim koracima nezainteresovano se povukao u hladovinu. Čovjek ga je ispratio pogledom prije nego što je otišao do vagona provjeriti je li sve kako treba, a zatim se s nekom torbicom vratio u kafanu. Pira je ušao za njim i sjeo nazad s Andresom, još uvijek zauzetim razgovorom s trgovcem. Taj je mir iskoristio da dodatno razmisli. U životu je vidio razna čuda pa mu životinja sa sposobnošću govora nije izgledala kao nešto zbog čega će imati neprospavane noći. Više je mislio o tome koliko mu to biće stvarno može pomoći. Sigurno može uraditi ono što čovjek ne može.

„Zašto nas oni ljudi onako gledaju?”, pitao je Andres primijetivši da su četvorci odjednom postali interesantni.

„Moramo reagovati brzo”, rekao je Pira. „Ispričaću ti šta se desilo napolju i ne dozvoljavam ti da se buniš, niti da previše komentarišeš. Za to će biti vremena kasnije. Saslušaj me i pođi sa mnom.”

Andres se ponio baš tako. S nepovjerenjem je slušao svaku izgovorenu riječ držeći jezik za zubima, iako je izgledao kao da bi imao komentar na svaku rečenicu. Pošao je za njim napolje tražeći po torbi alat za obijanje brave.

„Ovo je jako loša ideja”, rekao je dok su stajali na suncu odmah pored vrata.

„Samo to uradi. Ja ti čuvam stražu.”

Odšetao je to kaveza osjećajući kako mu srce sa svakim korakom kuca sve jače. Otkrio je platno i ugledao iste one oštre zube i neprijateljski pogled koji mu je gazda opisao. Zvijer se brzo umirila, potvrdivši još jedan Pirin stav. Andres je oprezno prinio prste i alat bravi držeći zvijer na oku.

„Ja ti pomažem, nisam ti neprijatelj”, šaptao je i trudio se čuti neku riječ u glavi kako je Pira opisivao. Nije čuo ništa pa je posumnjao u priču, ali je svejedno nastavio otključavati bravu. Okrenuo se preko ramena i klimnuo gazdi. Pira je istog trena požurio prema vagonu.

„Skloni se”, naredio je. „Za svaki slučaj.”

Andres je prošao s druge strane karavana, a Pira polako otvorio kavez. Zvijer je napravila dva spora koraka nakon čega je skočila na njega oborivši ga poput lakog plijena, nadvivši mu se nad licem i iskezivši zube pred njegovim očima. Jedva je disao pod težinom crnog stvora spustivši ruku na nož za pasom, ali na vrijeme je stigao iskontrolisati strah i shvatiti da mu životinja ne misli zlo. Sakrivši oštre očnjake, zvijer ga je onjušila. Podigla je glavu i osmotrila okolinu. Zatim je u jednom skoku makla svoje teško tijelo s njega i potrčala prema najbližim stijenama.

Pridigao se dišući duboko i držeći se za bolne grudi. Andres mu je pritrčao u pomoć i pomogao mu da ustane.

„Je li vas povrijedio?”

„Dobro sam. Samo me onjušio.”

„Je li… Je li Vam nešto rekao?”

Gledajući prema mjestu gdje se panter izgubio, sa sigurnošću je vjerovao da mu se onaj razgovor samo pričinio. U pustinji je vruće i razna se čuda dešavaju. Ako ljudi mogu vidjeti ono što ne postoji, onda vjerovatno mogu i čuti. Šta sam to uradio? Ugrozio je život vjerujući da će dobiti pomoć, a u stvari je napravio korak nazad. Okrenuo se prema kafani svjestan da se tu ne mogu zadržati, a tako neće imati ni vremena dočekati pljačkaše. Zatim se okrenuo stijenama prema kojim je panter otrčao. Vjerovati u ludost i nagon, ili tražiti razumno rješenje? Uvjerio se više puta da razum ne donosi uvijek najbolja rješenja, a da ludost često donosi savršena, iako joj je uvijek teško povjerovati. Ovaj put, ostavljen bez puno izbora, odlučio se ponovo na taj korak.

„Moramo se maknuti odavde. Što prije.“

3

Panter je za sobom ostavio tragove šapa u pješčanim nanosima. Pratili su ih uz dosta poteškoća s obzirom na to da je puhao vjetar koji je, ili brisao nanose, ili donosio nove i prekrivao stare. Sunce je nemilosrdno pržilo zagrijavajući okolne stijene i pijesak. Svaki put kad bi nakratko izgubio tragove Pira je osjećao težinu odluke da povjeruje onom misterioznom glasu i oslobodi životinju. Dodatnu težinu predstavljale su mu Andresove misli koje pomoćnik nije pretvarao u riječi.

„Mislite da ga možemo sustići?”, pitao je beznadežno. Pira je osjetio da ta beznadežnost ne leži u distanci između njih i životinje nego u svrsi koju to praćenje ima.

„Čuo sam taj glas, Andrese. Ako nije pripadao životinji onda jeste nekom vraču s kojim komunicira. Ako se ispostavi tako, nekom će pasti glava s ramena.”

Tragovi su ih polako uvodili u blještavi kanjon. Stijene su se presijavale odbijajući svjetlost sunca toliko jako da se činilo kao da hodaju kroz vulkan. Odmarali su često, a rijetko razgovarali. Pira je periodično osjećao da pravi grešku, a kad bi ponovo naišao na tragove ispunjavala bi ga nada pa bi ponovo započinjao razgovor sa sve umornijim prijateljem.

„Nisam siguran da mogu više danas, gazda. Treba mi odmor.” Svalio se na komad stijene u hladovini visokog prirodnog zida.

„Iskreno, toliko sam koncentrisan na ove proklete tragove da ne primjećujem vlastiti umor. Hajde da potražimo neko pristojno sklonište.”

Kad se sunce spustilo dovoljno nisko, u kanjonu je zavladala hladovina, ali je iz stijena i dalje izbijala izuzetna vrućina. Pronašli su jednu udubinu u stijeni koja se činila sigurnom. U podnožju su izvadili prekrivače. Svalili su se i napokon predahnuli.

„Samo pazi na zmije”, našalio se Pira, ali saputniku nije bilo smiješno pa se trznuo i stao razgledati okolo.

„Ne samo zmije. Ovdje sigurno ima otrovnih pauka i škorpiona.”

„Naravno da ima, ali zato ćemo zapaliti vatru i čuvati stražu. Ne brini, ja ću duže ostati budan.”

Osjećao je dio odgovornosti što je poveo Andresa sa sobom, iako čovjek nije imao priliku birati da ide u potragu za razbojnicima. Mislio je da ide u posjetu Pirinoj kćerci, ali stvari su se okrenule. Pira je sebe krivio za razvoj događaja i preuzimao je odgovornost za posljedice.

Čim je vatra buknula, Andres je zaspao. Dan je za njega bio težak i iscrpljujući, pa ga nije krivio zbog samoće u kojoj ga je ostavio. Udahnuo je i legao gledajući treperenje zvijezda. Pomislio je na dom, na brata i posao. Prekinuo je dugogodišnju naviku, ali vratiti se avanturi imalo je posebnu čar. Razbio je naviku i zamijenio je nepredvidljivošću. Jedan dio njega se protivio i želio sve dovesti u red; drugi je uživao u slobodi. Tad ga je trznulo režanje.

Pridigao se na lakat i ugledao dva svjetleća oka. Prije nego što je panter pokazao svoj oblik, bio je svjestan da je to on. Nije se plašio, ali je buljio u neobičnu životinju očekujući neki znak.

„Sad vidim da smo ipak puno sličniji nego što je izgledalo prvi put”, ponovo je čuo glas i učinilo mu se da dolazi pravo iz glave te životinje. Koncentrisao se i pokušao tačno odrediti da li mu se pričinjava ili to doživljava. Osvrnuo se oko sebe, prinio ruku vatri i osjetio vrelinu. Ne sanja. Sve je stvarno pa tako i glas.

„Možda je vrijeme da mi objasniš neke stvari.”

„Naravno da hoću.” Panter je sjeo nekoliko koraka od vatre, dovoljno da mu se oblik jedva razazna. „Ali prvo da ti kažem da mi je drago što si me poslušao. Vjerovao si mi uprkos onome što su ti oči rekle.”

Namrštio se.

„Šta su mi oči rekle?”

„Da sam lažan. Da nisi komunicirao sa mnom i da si napravio grešku što si divlju zvijer pustio van. Sad ti kažem, prijatelju, nisi napravio grešku.”

„Prijatelju?”, prošaptao je. „Ko si ti i šta hoćeš? Zvučiš mi kao neki starac. Jesi li možda nekakav mag što je začarao ovu jadnu životinju i koristi je kao roba?”

Smijeh. Miran i iskren. Životinja je mirno posmatrala osvijetljen prostor, često zadržavajući oči na sagovorniku.

„Samo da ti kažem da si na dobrom putu. Ljudi koje tražiš su blizu. Jako blizu.”

„Koliko?” Pridigao se na koljena i nagnuo naprijed. Pantera više nije gledao kao prijetnju, iako o njemu nije znao mnogo više nego pri prethodnom susretu. „Možemo li ih odmah dostići?”

„Polako. Sve u svoje vrijeme.”

„Slušaj, mudri. U žurbi sam. Imam…”

„Uvijek u žurbi. Vi ljudi zato i jeste naopaki i nesretni. Ne znate gdje vam je glava, a gdje guzica. Izvini, rekao bih rep, ali čini mi se da ga nemate.”

„Dobro ti se čini. I… Ako su ti ljudi stvarno blizu, to znači da si me ipak odveo do njih.”

„Još uvijek te vodim. Jako su opasni, pogotovo njihov vođa. Ako budeš djelovao naglo, bićeš kažnjen. I ti, i tvoj prijatelj.”

Zbunjeno je i pomalo mrzovoljno stisnuo usne posmatrajući životinju. Osjećao je da se treba zahvaliti, ali još uvijek nije imao na čemu. Razum mu je govorio da se i dalje sve svodi na priče. Možda to biće i laže. Možda ima neki svoj plan i želi ga iskoristiti. Nije imao nikakav dokaz ni valjan trag za koji bi se mogao uhvatiti. Naprijed su ga vodili ne baš odani saveznici – vjera, nada i nekakav osjećaj da ga treba poslušati. Ponovo izbor. Razum ili ludost.

„Dobro”, prekinuo je tišinu i pobjegao od dileme. „Reci mi sad: Ko si ti?”

„Ja sam jedna vrlo stara duša.” Panter se spustio u ležeći položaj tako da mu glava počiva na krupnim šapama, a mirne i dobroćudne oči gledaju prema budnom čovjeku. „Stariji sam od svakog čovjeka kojeg znaš, od svake životinje, a vjerovatno i nemani na ovom svijetu. Nemam tijelo, ali putujem s ovim divnim bićem. Nije li divno? Pomažem mu i dijelim s njim sve zgode i nezgode. Iz jedne više perspektive, čak i ljudske, dosadan je to život, ali kad shvatiš njegove potrebe i želje, u svemu vidiš smisao. Uostalom, ne mogu odoljeti, a da mu ne pomognem i povremeno ga odvedem na pravi put. Njegova je duša tako mlada.”

„Ti si poput nekakvog duha koji ga opsjeda?”

„Oh, na šta prvo pomisli… Moglo bi se tako reći, ali ja shvatam njegovu životinjsku prirodu i trudim se ne ometati je. Umiješam se kad osjetim da gladuje, a ne mora. Da je umoran ili da mu prijeti opasnost koju ne može pojmiti. Nekad ga odgovaram od nepotrebnog rizika.”

Pira je radoznalo nakrivio glavu.

„I ne buni se? Sve te sluša?”

„Nije to komunikacija poput ove naše. Sporazumjevamo se osjećajima. Ništa mu ne namećem, samo mu pokazujem kakva bi ga osjećanja mogla snaći krene li određenim putem. Prošli smo kroz mnogo toga.”

„Kako ga onda nisi stigao upozoriti na one likove što su ga zarobili?”

„Što su nas zarobili, ispraviću te. Mi smo jedno. Pa vidi, u životu uvijek postoje iznenađenja i nemoguće je biti potpuno siguran. To je nešto što prihvatiš. Kad se nađeš u neželjenoj situaciji, gledaš da iz nje izađeš, ne da se kriviš što si se u nju uvukao.”

„Kad ga namjeravaš napustiti?”

„Čim mu dosadim.”

„Kako ćeš znati?”, nesvjesno je tražio način da taj mudri glas uhvati na tankom ledu, ali kao da je pustinja imala neke veze s tim, nije mu išlo.

„Osjetiću”, odgovorio je ponosno. „Kako drugačije? I odmah ću mu ispuniti volju.”

U njegovog glasu je osjetio iskrenost pred kojom je ostao bez riječi. Zagledao se u vatru i ubacio još nekoliko sitnih grančica koje su brzo gorjele i nisu imale nikakve šanse održati je na duže staze.

„Sigurno se pitaš gdje dalje da ideš”, nastavio je panter. „Ako nastaviš slijediti ovaj kanjon bićeš bliže ljudima koje tražiš.”

Tim je riječima privukao pažnju.

„Bliže? Kad ću ih napokon stići? Koliko su daleko? Mogao bi biti malo jasniji, znaš.”

Ponovo je čuo mudri smijeh.

„Opet žurba. Polako. Sve će doći na svoje. Odmori se. Odspavaj.”

Pira ga je posmatrao i ovaj je toga bio svjestan, iako su mu oči bile sklopljene.

„Ti si čudno biće. Vrlo misteriozno i ne očekuj da ti povjerujem tek tako.”

„Razumijem. Ali drago mi je da pokazuješ da slušaš srce.”

Osjećao je da bi svaki odgovor na njegovo naredno pitanje zvučao slično. Lukavi stvor je vješto izbjegavao jednostavan i nedvosmislen govor. Od toga ga je boljela glava, a umor skupljan čitavog dana stigao je na naplatu. Još jednom je pogledao pantera koji se uspavao. Izgledao je mirno kako to samo životinja može. Nikakve brige nisu postojale. Bio je sit i siguran. Za razliku od čovjeka, njemu je to bilo dovoljno.

San mu je došao brzo i još brže prošao. Otvorivši oči čuo je Andresovo hrkanje, osjetio smrad izgorjelog drveta i blag vjetar na licu. Kanjon je pružao hladovinu, ali toplina je već polako prijetila. Pantera, naravno, nigdje nije bilo. U pijesku, gdje je ležao, ostao je trag njegovog tijela, a tragovi su vodili do stjenovite podloge gdje se nisu mogli pratiti. Po svemu sudeći, krenuo je naprijed u kanjon, putem kojim je savjetovao Piru.

„Toliko sam bio umoran da sam odmah zaspao i ništa nisam čuo”, rekao je Andres kad su krenuli i kad ga je gazda upoznao s događajem prošle noći. „Znači sad ste sigurni da Vam se nije pričinjavalo?”

„Potpuno siguran. Nema šanse da bih sve to mogao izmisliti. Pantera prati ta stara duša i sigurno zna više od mene i tebe.”

„Jeste li ga pitali za neke tajne života? Šta bude poslije smrti? Šta bude prije rođenja? Ja bih ga to sigurno pitao i vjerujem da bi mi imao šta reći.”

Pira je otpuhnuo.

„Nije mi bilo ni na kraj pameti. Razmišljao sam samo o prokletim pljačkašima.”

„Čovjek nikad ne treba postati kratkovidan u pogledu na život. Sve i da nikad ne pronađete pljačkaše, život se može nastaviti.”

„Može, ali kako?”, pitao je ljutito. „Kajao bih se svakog dana. Poslije toliko godina kukavičluka i negiranja greške napokon se odlučim uraditi nešto, barem malo popraviti stvar. I desi se ovo. Život te nagazi. Možda prokleta sudbina ipak postoji i tvrdoglavo nas vuče putem koji želi.”

„Vidite”, Andres je zvučao raspoloženo, „To ste trebali pitati pantera. Imali ste čitavu noć.”

„Bio sam umoran, Andrese. Umoran, razočaran i bijesan. U takvom stanju malo šta pametno ti padne na pamet. Ali nešto mi govori da ćemo tu crnu mačku vidjeti ponovo.”

Odmarali su svako pola sata i nakon neka dva sata kanjon je vidljivo postao niži. Stijene nisu izgledale šiljato i neprijateljski, a procijep se širio sve dok se na kraju nije pretvorio u brda oštrih izbočina između kojih se nakupila gomila pijeska. Nikakvih tragova nije bilo što je budilo sumnju, jer nije bilo ni vjetra koji bi ih zatrpao, ako je panter prolazio tuda, morao ih je ostaviti. Ne samo panter nego i pljačkaši. Pira je ponovo počeo sumnjati. Ponovo se počeo osjećati loše, psovati u sebi i proklinjati čitav put, sudbinu i život. Andresov uzbuđen glas na trenutak je prekinuo poplavu razornih misli.

„Gazda!”, uzviknuo je. „Vidite ono. Oaza. Mislio sam da ne postoje.”

Iznad brda ispod kojeg su prolazili, nazirale su se zelene krošnje palmi. Sunce se već diglo visoko pružajući sve manje hlada, pa su se obojica potajno nadali da bi uskoro mogli pronaći neko mjesto za odmor. Oaza im nije padala na pamet, ali ukazavši se pred njima, izazvala je osjećaj spasa.

„Oprezno, prijatelju”, upozorio ga je Pira. „Čuo si da se u pustinji ljudima često priviđaju stvari.”

„Ovo je stvarno kao nas dvojica. Hajde, požurimo.” Potrčao je nezgrapno gazeći po pijesku, penjući se uz blagi nagib dok je ga je Pira polako pratio, očekujući neku psovku ili sličan pokazatelj velikog razočarenja.

Došavši do samog vrha, vidio je pomoćnika kako silazi niz dinu u čijem se podnožju nalazilo zelenilo koje nikako nije pripadalo mrtvilu pijeska i stijena. Izgledalo je kao iluzija, ali izuzetno kvalitetna. Toliko kvalitetna da je stao i tražio nešto što bi je odalo. Andres je već sišao u podnožje, okretao se i mahao mu rukom da požuri. Prošao je kroz travu i grmove, zakoračivši u vodu. Čuo je zvuk prskanja i pomislio kako je možda ipak sve stvarno. Krenuo je dole dok se zeleno prostranstvo, širine barem pedeset koraka, prijateljski otvaralo prema njemu.

Kad je osjetio dodir trave, miris vegetacije i vode znao je da se ne radi o iluziji. Čudno kako čovjek za sve treba potvrdu čula dodira kojem najviše vjeruje. Ta mu je misao samo prošla kroz glavu. Žedan i oznojen želio se što prije dočepati vode. Andres je već klečao u malom bazenu umivajući lice i radosno se smijući.

„Kakav je ovo poklon od Pustinjskog boga, zar ne, gazda?”

Njegova je radost prešla i na Piru koji se osmjehnuo, ali samo na trenutak. Lice mu je ubrzo ponovo postalo mrko i ozbiljno. Zaustavio je hod i spustio ruku na balčak sablje za pasom. Prekasno. Iz grmova su već izašli strijelci, oružja uperenog u dvojicu stranaca.

„Sjajno”, promrmljao je za sebe.

Andres je napokon shvatio da su okruženi barem dvadesetoricom ljudi s lukovima i samostrijelima. Neki su nosili mačeve i ležerno su išetali iz zaklona. Kao većina Pustaraca, koža im je bila tamnoputa i sjajna, kod nekih gotovo bakrena. Od oklopa su imali samo štitnike za ramena, laktove i grudi. Neki sve to, neki ponešto.

„Nije vas bilo teško uhvatiti, kradljivci životinja”, oglasio se jedan od njih, istupajući ispred; mlad, snažan i sa sjajem poštenja u očima. Mogao je pripadati straži iz grada Pustare, ali takvi obično nisu bili pošteni i uglavnom su izgledali kao siledžije koje se iživljavaju nad siromašnim dok bogate puštaju da rade šta žele.

„Nismo nikakvi kradljivci”, odgovorio je Pira hrapavo. „Štaviše, mi gonimo…”

„Tišina!”, povikao je čovjek i podigao ruku. „Imamo vaš opis. Mrzovoljni bogataš s nakitom i sabljom, a s njim debeli sluga. Pratili smo vas kroz kanjon. Nikakve vas riječi neće spasiti. Krećete s nama. Vežite ih.”

Poslije neka dva sata hoda bez prestanka, bez vode i govora, stigli su do tabora postavljenog u hladovini čudnih stijena stisnutih poput oštrih stubova koji su kao trava nicali iz zemlje. Puhao je jak vjetar na trenutke podižući čitave oblake pijeska koji su ometali vidljivost i činili da stijene izgledaju poput bodlji na leđima nekog divovskog stvora koji boravi ispod pješčane površine.

U taboru je boravilo još desetak naoružanih muškaraca. Spremno su ih dočekali i samo pitali saborce je li bilo teško. Odgovorili su im osmijehom. Vezali su ih tako da su im leđa bila pripijena uz jedan stub. Gledali su u suprotne strane dok im je sunce nemilosrdno sijalo iznad glava.

„Imamo ovdje još nekog posla da obavimo”, obratio im se vođa gledajući ih s visine. „Sutra bismo trebali krenuti nazad u grad. Dotad, nadam se da se nećete ispržiti”, završio je s podrugljivim osmijehom, na šta mu je Pira uputio prijekoran pogled koji ga nije dotakao.

„Praviš gadnu grešku, momče. Mi nismo nikakvi kriminalci.”

Čovjek je čučnuo i uputio mu ozbiljan i zreo pogled.

„Je li vam poznat crni panter?”

Sve je bilo jasno. Ona četvorica su ih prijavila.

„Otkad je nečije oslobađanje zločin?”

Čovjek se slabašno osmjehnuo.

„Dobra šala. U stvari, kad bolje razmislim, moglo bi se o tome raspravljati. Vaš problem je što niste iz ropstva spasili čovjeka, nego životinju. Sve i da se radilo o čovjeku, sa zakonom grada Pustare imali biste problema.”

„A s tobom? Čini mi se da ovo ne shvataš lično.”

Momak je uzdahnuo i počešao se po obrazu obraslom kratkom tamnom bradom.

„Zapravo, shvatam lično. Vitezove pustinje ne interesuje gradski zakon. Ima on i svoje dobre strane, ali mi više uvažavamo tradiciju. Tradiciju patnjom davno zakopanu pod ovim pijeskom. Samo je rijetki poput nas i južnjaka drže živom”, posljednje riječi izgovorio je ukočenih usana. Pira je primijetio taj trag ljutnje i namrštio se pokušavajući odgovoriti na mnoga pitanja.

„Vitezovi pustinje?”

„Previše pitanja postavljaš za jednog kriminalca.”

„To je zato što nisam prokleti kriminalac. Poznaješ li Aura Buladžija?” Čim je na mladićevom licu vidio izraz čuđenja, znao je da je odgovor potvrdan.

„Nisi to trebao reći. Otklonio si svaku sumnju.”

„Ne budi glup. Tražim tog lika jer me…” Prekinuo ga je jak udarac nakon kojeg je glavom udario u stub. Potiljak ga je bolio, a obraz se žario. Ušutio je.

„Nauči se kulturi ili nećeš ni dočekati povratak u grad.” Ustao je i otresao prašinu s pantalona. „Držite ih na oku”, obratio se svojim ljudima. „Mi se vraćamo do mraka.”

Nekoliko minuta poslije, vođa je s grupicom od dvadesetak momaka odšetao u pješčane oblake koji su se uzdizali u daljini i polako spuštali nedaleko od tabora. Dvojica momaka pazila su na zarobljenike. Stalno su razgovarali igrajući neku društvenu igru nekoliko koraka od njih. Nisu očekivali pokušaj bijega.

„Andrese, jesi dobro?”

„Dobro sam, gazda. Vi? Čini mi se da Vas je jako udario.”

„Nije to ništa. Samo šamar. Koliko po tvojoj procjeni ima do zalaska sunca. Ti ga bolje vidiš.”

Čekao je neko vrijeme slušajući Andresovo mrmljanje.

„Najmanje četiri sata, gazda. Vjerovatno i više.”

„Slušaj, kad se previše ugriješ, reci mi pa ćemo se okrenuti. Zamijenićemo pozicije.”

„Mislite da će nam dozvoliti?”

Pogledao je raspoložene stražare zauzete igrom.

„Ne izgledaju kao gadovi. Ne znači da nisu, ali probaćemo.”

Andres se požalio nakon pola sata. Zatim su zajedničkim kretnjama, Pira u lijevu, Andres u desnu, zamijenili pozicije. Stražari su ih gledali i smijali se. Jedan od njih ponudio ih je vodom. Pira je oklijevao, a Andres odmah prihvatio. Ispostavilo se da se stvarno radi o vodi, a ne nekakvom bljutavom napitku čije će ispijanje izazvati još više smijeha. Čovjek nije tražio da mu se zahvale i ubrzo se vratio na staro mjesto.

Smjenjivali su se svakih pola sata, sve dok sunce nije zašlo za uzvišenja u daljini. Stražari su im davali vodu pa je patnja bila podnošljiva, a pravo olakšanje stiglo je nakon zalaska sunca. Tad se i vođa vratio sa svojom grupom. U taboru je odjednom postalo življe, ali se atmosfera brzo stišala kad je pao mrak i baklje zasijale osvjetljavajući prostor.

„Propali smo, gazda”, žalio se Andres. „Završićemo u pustarskom zatvoru.”

Znao je da sve ide u tom smjeru, ali postojala je jedna svijetla tačka nade – panter. Gledao je okolo i trzao se na svaki šum očekujući životinju negdje u blizini. U njoj je vidio jedini spas, a nešto mu je govorilo da će doći i napraviti čudo.

4

Naveče su taborom patrolirala tri stražara. Ostali su spavali. Baklje su zajedno s noćnim zvijezdama dovoljno osvjetljavale prostor da se sve pristojno vidi. Za razliku od Vitezova, oni nisu oka sklopili. Vrat i leđa su ih boljeli od sjedećeg položaja i grubog stuba. Osim toga, oko njih su se šunjale stonoge i pauci koji bi ih trznuli svaki put kad bi im se kapci navukli preko očiju. Osjećali su se kao obuzeti nekom kletvom gdje su toliko umorni i željni sna, a ipak mu se ne mogu prepustiti.

„Čujete li to?”, pitao je Andres drhtavo.

„Ne”, odgovorio je i pomislio na šunjanje pantera. „Šta je bilo?”

„Nešto šušti. Čini mi se kao zmija u onom grmu.”

Otpuhnuo je i sklopio oči nadajući se da ovaj put neće osjetiti insekte na rukama ili glavi. Kad se sljedeći put trznuo, shvatio je da je ipak malo odspavao. Nije imao predstavu koliko dugo, a iza sebe je čuo hrkanje. Andres se uspio opustiti ili ga je samo umor potpuno svladao. I dalje je vladala tama, a negdje u blizini čulo se karakteristično hodanje stražara. Ipak, nije se probudio tek tako. Zvuk kojeg je čuo u snu i dalje je bio tu. Nježni i meki koraci. Pogled u stranu i ugledao je dva svjetleća oka između dva šatora, podalje od baklje.

„Vratio si se”, promrmljao je hrapavo, prepoznavši pantera. Životinja se oprezno došunjala raširivši krupne oči kao da ga namjerava prožderati.

„Još uvijek nisi stigao do ljudi koje tražiš, a obećao sam da ću ti pomoći”, zvučao je glasno, ali Pira je znao da taj glas čuje samo on.

„Ne znam kako ćeš, ali moraćeš nas osloboditi”, prije nego što je izgovorio riječi, panter je već kandžama kidao konopac. Pira je osjetio da stisak oko tijela popušta, a iza sebe je čuo Andresovo komešanje.

„Gospodine… Šta se…”

„Tišina!”, naredio je Pira što je tiše mogao.

„Oh, molim te, samo me nemoj pojesti.”

„Neće te pojesti, vidiš da nam je pomogao.”

Panter se povukao nekoliko koraka nazad u tamu.

„Iskoristite priliku i bježite”, savjetovao je. Andres je već bio u čučećem položaju spreman da se što prije udalji i napokon protegne tijelo.

„Ne, nećemo bježati”, rekao je Pira šokiravši saputnika. „Sablja mi je negdje ovdje, a vođa ove grupe očigledno lovi iste ljude kao i mi. Doprijeću do njega na svoj način.”

„To je ludost!”, agresivno je Andres šaputao. „S onakvim ljudima nema pregovora. Čim vas vidi…”

„Ne tražim da učestvuješ u ovome”, rekao je podigavši ruku. „Ti i panter se povucite. Napustite tabor, a ja ću vas pozvati kad sve bude gotovo.”

„A ako ne bude gotovo onako kako želite?”

Ljutito je zaškripao zubima suzdržavajući se da ne zagalami.

„Glupo pitanje, Andrese. I sam znaš odgovor. Ali uvjeren sam da će proći dobro. Hajde sad, bježite.”

„Sretno ti bilo, hrabri čovječe”, rekao je panter i okrenuo se. Andres je oklijevao, ali ga je Pirin prodoran pogled natjerao da popusti.

Kad je napokon ostao sam, zauzeo je čučeći položaj i došunjao se do najbližeg šatora. Stražari će uskoro proći tuda i vidjeti da zarobljenika nema. Vremena je bilo malo. Provirio je u šator i izvadio svoju torbu i mač koje su Vitezovi tu ostavili. Iz torbe je izvadio nož i nastavio se šunjati. Najveći šator pripadao je vođi i čuvao ga je jedan pospan čovjek. Svejedno nije ima namjeru ulaziti tuda. Prošao je sa zadnje strane i podigao bočnu stranu šatora, provirivši unutra. Vođa je mirno spavao na prostirci.

Držeći ga na oku, spustio se u ležeći položaj i na leđima upuzao unutra. Napolju nije čuo ništa što bi značilo da je bijeg razotkriven. Nadvio se nad vođom i okrenuo oštricu noža prema dole. U tom trenutku, vođa je otvorio oči, ali prekasno da išta uradi. Hladnu oštricu već je osjetio na vratu.

„Ne mrdaj ili si gotov svojom krivicom”, zaprijetio je Pira šapatom. „Sad me gledaj u oči i dobro slušaj. Ja ti nisam neprijatelj, i ne radim s Aurom. Štaviše, tražim ga jer mi je ukrao blago, i neću stati dok ga ne nađem. Nešto mi govori da on čini puno veća zla od oslobađanja jadnih životinja iz kaveza. Mogao sam pobjeći, ali htio sam da ovo znaš. Mogu te i sad ubiti i pobjeći, ali neću. Treba mi tvoja pomoć, a tebi treba moja. Ono što ja znam sa sabljom, malo ko od tvojih zna.”

Napolju se čula vika. Tabor je odjednom živnuo i Pira je shvatio da će uskoro neko doći da probudi vođu. Sklonio je nož i povukao se do stolice. Sjeo je ne skidajući pogled sa čovjeka. Tad se krilo maklo s ulaza i unutra je provirio stražar. Zamucao je ugledavši zarobljenika u vođinom šatoru.

„Okupi ljude”, naredio je vođa. „Izaći ću da objasnim neke stvari.” Zatim je ustao i zagledao se u Piru. „Ne znam zašto, ali odmah si mi se učinio kao dobar čovjek. Pitao sam se zašto bi krao životinje. Prije nego što sam zaspao pretpostavio sam da ti je namjera bila samo da oslobodiš tog pantera i poštediš ga muka. Zamislio sam sebe u kavezu i stvari su mi postale puno jasnije.”

Klimnuo je.

„Ne stavljamo se baš često na mjesto drugih, ali kad to uradimo prosvijetlimo se.” Ustao je i pružio mu ruku. „Pira, trgovac iz Ostalosa, povremeni pustolov.”

„Hialat, vođa Vitezova pustinje, grupe poštenih ljudi kojim je stalo do hvatanja i kažnjavanja kriminalaca. Hajdemo napolje. Svojim ljudima moram objasniti ko si ti u stvari.”

Usred tabora, okupili su se svi Vitezovi pustinje. Naoružani i oprezni, ali voljni saslušati i pokušati razumjeti. Pira je osjećao bol u leđima, želio je leći i ispružiti se, ali morao je stajati i pričekati dok ga i ostali prihvate.

„A šta ćemo s njegovom krađom?”, pitao je jedan od Vitezova nakon što je Hialat ispričao priču.

„To nije bila krađa”, objasnio je. „Pira je pustio životinju na slobodu. Iako se smatramo gospodarima svih bića osim ljudi, neki čak i ljudi, ipak trebamo shvatiti za šta se mi u stvari borimo. Za slobodu, između ostalog. Ako je ne razumijemo na životinjskom nivou, kako ćemo na ljudskom? Uostalom, zaradiće svoj oprost za mnogo gore stvari ako nam pomogne da napokon uhvatimo Aura Bulaždija sad kad smo ovako blizu.”

„Lovite ga dugo?”, pitao je Pira.

„Skoro godinu dana. Uvijek tu negdje, ali uvijek izvan našeg domašaja. Ušli smo mu u trag i imamo priliku napokon okončati tu potragu, ali stvar je malo komplikovana.”

„U kom smislu?”

Hialat je odmahnuo rukom.

„Pričaćemo o tome. Tebi i tvom prijatelju treba odmor, a vjerujem da ste i gladni.”

„Poslije ovako ležernog dana, odmor… pa dobro bi došao.”

Hialat se tiho nasmijao i značajno klimnuo ljudima dajući im konačan znak da su zarobljenici postali saveznici. Dok je s Andresom sjedio uz vatru, počašćen hranom i pićem, Pitao se gdje je nestao panter.

„Gdje god bio, naći će nas kad nam zatreba”, rekao je za sebe, ali ga je Andres čuo.

„Ko? Panter? To sigurno nije obična životinja, gazda. U jednom je trenutku bio pet koraka ispred mene i samo što sam se okrenuo da vidim da se niste slučajno predomislili, njega više nije bilo.”

„To liči na njega. Isto kao što liči to da se ponovo niotkuda pojavi.”

5

Ujutro je počelo pakovanje. Vitezovi su sklapali šatore i spremali se za polazak. Imali su nekoliko konja koji su trebali vući teret. S obzirom na to da oni nisu imali puno stvari za spakovati, pomagali su im u tom poslu. Kad je sve bilo spremno, Pira je prišao Hialatu i spustio mu ruku na rame kao da su dugogodišnji prijatelji.

„Trebaš mi reći neke stvari.”

Mladi Vitez se osmjehnuo.

„Nisam zaboravio. Pričaćemo usput.”

Zahvalno je klimnuo i očima pokazao na starca u družini. Izgledao je mrzovoljno i ni s kim nije pričao, a nosio je nekakvu dugu haljinu s kapuljačom boje prezrele šljive zbog čega je ličio na kakvog zlokobnog čarobnjaka.

„Ko je on?”

„Ti baš nisi strpljiv. To je nekromant. Zove se Okris.”

„Nekromant?” Namrštio se jer ga je riječ podsjećala na smrt.

„Mag koji zna komunicirati sa svijetom mrtvih. Kratko rečeno, iako vjerovatno ne baš precizno, ali vjerujem da će te zadovoljiti. Nije član Vitezova, ali sam ga angažovao jer nam je potreban. Vidjećeš i zašto. Objasniću ti, prijatelju.”

Povukao se do Andresa osjećajući kako nešto ozbiljno smrdi u svemu. Nije mu se sviđalo nekromantovo prisustvo. U želji da dobije odgovor, potražio je pogledom pantera po obližnjim stijenama i dinama u daljini, ali bez uspjeha. Samo je vjetar povremeno šibao, noseći pijesak u oči zajedno s osušenim travkama.

Kad je povorka krenula, našao se u iskušenju da priđe Hialatu i započne razgovor. Nešto mu je govorilo da bi u toj situaciji izgledao slabo, a to nije želio. Ostao je iza koračajući uporedo s Andresom i povremeno razmjenjujući koju riječ, nagađajući gdje tačno putuju. Pola sata kasnije, Hialat se povukao nazad s čela kolone i stao pored njega.

„Gdje idemo?” Suzdržavao se da mu priđe, kako bi sakrio želju za toliko iščekivanim odgovorom.

„Pravo u neprijateljski tabor”, odgovorio je vođa Vitezova, a kad se susreo s Pirinim zbunjenim pogledom, lukavo se nasmijao. „Otkrili smo Aurijevu lokaciju. Na tom se mjestu utaborio juče ujutro i po svemu sudeći, ostaće tamo neko vrijeme.”

„Koliko daleko?”

„Stići ćemo tamo prije mraka. Dotad ću smisliti način da mi pomogneš. Možda će i nekromant imati neki savjet.”

„Ona ćelava rugoba?” Nije krio prezir prema magu s kojim nije želio imati nikakvog posla.

„On o Auriju zna više nego ti i ja zajedno.”

„Kako to?”

Hialat je uzdahnuo i zagledao se naprijed kao da oklijeva reći istinu. Nepopustljivo ga je gledao želeći mu dati do znanja da se neće izvući s mršavim informacijama.

„Auri je proklet”, rekao je i ozbiljno pogledao saputnika pokazujući da se ne šali.

„Proklet?” Trebalo je neko vrijeme da shvati šta mu govori. „Kako to misliš?”

„Kruže priče da je napastvovao neku nomadsku porodicu. Jedna žena iz te porodice izrekla je kletvu koja mu je tijelo pretvorila u skelet. Neki kažu da nije potpuni skelet i da mu trulo meso prekriva kosti. Drugi govore da su mu pojedini dijelovi tijela zdravi, a od nekih ostale samo kosti. Teško je reći šta je istina, posebno zato što je dobro umotan u odjeću pa čak i oni koji ga vide ne mogu biti sigurni šta se nalazi ispod. U svakom slučaju, kletva mu ne dozvoljava da umre, a ko zna koliku mu to prednost daje. Ne želim žrtvovati Vitezove. Nekromant je tu da skine kletvu, jer u suprotnom ga ne možemo ubiti, a on, znajući to, neće pristati na predaju.”

Skrenuo je pogled vareći sve što je čuo. Susretao se na svojim pustolovinama s mnogim čarobnim pojavama, i Aurijeva priča nije zvučala kao izmišljotina. Naravno, mogla je biti, ali nije vidio razlog da u nju sumnja. Hialat ga je potapšao po ramenu i bez riječi se udaljio.

Andres je koračao pored njega i nervozno se osvrtao okolo. Pira je znao da će prije ili kasnije progovoriti i da to neće biti ohrabrujuće riječi.

„Bolje da nismo ni krenuli na ovaj put”, šapat mu je drhtao. „Mogli bismo završiti baš kao taj Auri.”

„Hajde da se nadamo da ćelavac zna šta radi.” Pogledao je preko ramena i susreo prazan pogled blijedog i bradatog čovjeka s kapuljačom. Nepodnošenje kao da je bilo prisutno s obje strane.

Nastavio je koračati razmišljajući o Auriju. Svaka misao izazivala mu je nelagodu, neki gadan osjećaj u grudima kojeg je pokušavao odgonetnuti. Nije to osjećao zbog njegovog izgleda, zbog trulog mesa ili ispalih kostiju o kojim je Hialat govorio. Osjećao je to zbog zarobljenosti. Auri je sigurno imao želju da živi, ali teško da je želio da živi kao živi mrtvac. Možda mu je to najveća kazna koju je mogao dobiti. Brzo je odbacio tu sentimentalnu pomisao shvativši da mu je čak i u takvom stanju ukrao blago. Pokušavao se sjetiti razbojnika iz štale, ali sva lica koja je pamtio na kraju okršaja ležala su u vlastitim lokvama krvi.

Put je ponovo vodio u jedan manji kanjon, ali Hialat je skrenuo grupu naredivši da prate strme stijene.

„Ako krenemo ovuda”, pokazao je na stazu koja se gubila u kanjonu, „osuđeni smo na propast. Mjesto je pogodno za postavljanje zasjeda i Buladžijevi ljudi ih sigurno imaju spremne. Zato idemo okolo. Ovdje se možemo popeti uz stijene.”

„Uz stijene?”, Andres je šapnuo pored Pire. „Ja neću moći, gazda.”

Šutio je, ni sam ne znajući kako bi on mogao izvesti taj poduhvat. Stijene nisu padale potpuno okomito, ali su svejedno bile strme i rastresite. Vidjevši da Vitezovi pripremaju konopce, pojavila se nada. Četvorica vitkih momaka mišićavih tijela na sebe su preuzela zadatak da se s konopcima popnu do prve stabilne tačke. Andres ih je gledao sa strepnjom, Pira s divljenjem. Penjali su se po strmini poput insekata. Pomno su ispitivali svaki novi kamen za koji bi se uhvatili ili na koji bi spustili nogu. Kad su se podigli deset koraka u visinu, Pira je osjetio da mu srce jače kuca. Ako bi bilo koji od njih pao s te visine, bio bi na mjestu mrtav. Andres je na kraju okrenuo glavu, ali ispostavilo se bez potrebe. Po dvojica momaka stajala su na dvije stabilne uvale u stijeni, odakle su spustili konopce ostalim ljudima.

„Nadam se da se ne plašite visine, prijatelji”, obratio im se Hialat vidjevši da je jedan vrlo nervozan, drugi u najmanju ruku sumnjičav. „Ne brinite, ovakve smo stvari već radili. Konopac je dovoljno čvrst. Jedino za šta ne mogu garantovati je snaga vaših ruku da se čvrsto držite i penjete.”

„Ja nemam tu snagu, gospodine”, požalio se Andres.

„Ne očekuješ valjda da se pentram po ovim stijenama poput majmuna?”, strog glas došao im je s leđa. Prije nego što su se stigli okrenuti, nekromant je stajao između njih mrko gledajući vođu Vitezova.

„Manje su šanse da padneš ovdje nego da upadneš u zasjedu na glavnom putu.”

„Možda za tebe i tvoje ljude. Ja nisam nikakav ratnik. Moja vještina leži u umu, ne u tijelu.”

Taman kad se Hialat spremao odgovoriti, umiješao se Pira.

„Vezaćemo vas obojicu i podići gore. Ti se stari ne moraš brinuti, s obzirom na to da nisi težak. Pogledaj njega”, pokazao je na zbunjenog Andresa, „dvostruko je teži od tebe, a ne libi se uraditi to.”

Nekromant je odmjerio debelog čovjeka teškim pogledom i gadljivo se namrštio.

„Glupost. Pretrnuo je od straha. Skoro da mogu čuti kako mu se tijelo trese.”

„Ja mogu čuti kako se tebi stare kosti tresu, vraču!”, uzvratio je Andres ljutito pa je Hialat podigao ruke da ih smiri.

„Pira ima dobru ideju. Vjerovatno najbolju u ovom trenutku. Vezaćemo vas tako da vas možemo izvući u slučaju da izgubite snagu. Vjerujem da nećete i da ćete se popeti do samog vrha. Hajdemo.”

Vitezovi su se penjali uz dva pružena konopca koje su na vrhu vezali za kamen i usput držala po dva ili tri čovjeka. Na kraju su ostali Hialat, Pira, Andres i Okris. Nekromanta i Pirinog pomoćnika vezali su istovremeno i dali im znak da se penju. Andres je to shvatio kao izazov. Uložio je svu raspoloživu snagu kako bi držao korak s koščatim vračom. Sve vrijeme je kasnio jedan korak, ali od silne želje da ga sustigne nije ni primijetio da se popeo do samog vrha. Kad su mu Vitezovi pružili ruke i pomogli mu da se pridigne, u čudu je gledao oko sebe, ne vjerujući da je uspio. Pogled dole stresao mu je tijelo pa se grčevito uhvatio za najbližeg Viteza.

„Polako, debeli”, odgovorio mu je čovjek kroz smijeh. „Tek si prešao prvu fazu.”

„Prvu fazu?”, pitao je zaneseno.

Nasmijani čovjek mu je pogledom pokazao prema gore. Čekalo ih je još barem jedno, a možda i dva penjanja. Obuzeo ga je strah od kojeg se prilijepio uz stijenu, najdalje od litice što je mogao.

Ispod njih, Pira i Hialat su se latili konopca na obje strane. Vitez mu je raspoloženo namignuo.

„Sretno i ne gledaj dole.”

Pira se nacerio na provokaciju i krenuo prvi. Hialat ga je brzo sustigao i pretekao. U prvi mah je tom mladom čovjeku mislio pokazati ko je i šta je, ali vidjevši da nema šanse da se takmiči, pustio ga je da ide i nastavio svojim tempom. Došavši do vrha, podlaktice su mu gorjele, a čelo sijalo od znoja.

Isti penjači dovoljno su odmorili i odmah su krenuli dalje. Poput pauka milili su po strmim stijenama, dok su im se pod nogama kotrljali kamenčići podižući prašinu. Stigavši do stabilne izbočine, ponovili su isti proces. Visina je ovaj put bila manja pa su se svi bez većih problema uspeli. S te tačke nagib je postao blaži, ali svejedno nesiguran. Penjači su se popeli na sami vrh i privezali konopce. Ostali su se držali za konopce i koračali uz nagib posrćući na rastresitoj podlozi dok su im se stijene mrvile pod nogama. Iako se učinio lakšim, postupak je iscrpio Andresa, obarajući ga na koljena nekoliko puta. Popevši se na vrh shvatio je da je poderao pantalone i zgulio koljena. Javila mu se strašna pomisao da će se morati vratiti istim putem, ali postojala je nada da će naći neki sigurniji put, možda čak završiti posao kako treba i vratiti se glavnim.

Hialat je vodio grupu naprijed, i u jednom trenutku naredio je da se spuste u čučeći položaj ili ostanu na mjestu. Andres je ostao iza, a Pira krenuo naprijed. Zaustavivši se pored vođe Vitezova, provirio je preko kamena i ugledao šatore. Iz tabora je dopirao ugodan miris pečenja, ali nije mogao olakšati težinu trenutka u zraku. Ispunilo ga je uzbuđenje od pomisli da su kradljivci tu zajedno s njegovim blagom – Justininim blagom.

„Iznenadićemo ih”, tiho ih je obavijestio vođa. „Ali ne ovuda.” Rukom je dao znak da ga prate. Šunjali su se neravnom stijenom tražeći mjesto gdje bi se mogli spustiti u unutrašnjost kanjona. Pira nije stigao pitati da li takvo mjesto uopšte postoji jer su ubrzo naišli na jednu razbojničku stražu. Sjedili su na prostirkama na jednoj stijeni, tri ili četiri koraka ispod one po kojoj su Vitezovi koračali. Hialatovi ljudi su napeli strijele i iskočili iz zaklona uhvativši ih nespremne. Zatim su ih vezali i ostavili s dvojicom momaka. Ostatak grupe je nastavio dalje, spuštajući se niz stijene složene poput nepravilnih stepenica. Našavši se ponovo na pijesku, Piru je ispunilo olakšanje.

„Zapamtite”, oglasio se vođa. „Nismo ovdje da bilo koga ubijemo. Ako pruže otpor ili se stvari zakomplikuju, uzvratićemo oružjem. Nekromant će iskoristiti prvu priliku da proizvede vradžbinu koja će skinuti kletvu. Aurija ostavite meni.”

„I meni”, javio se Pira gledajući pravo u predvodnika i dajući mu do znanja da neće popustiti.

„Svjesno rizikuješ život. Nemam ništa protiv.”

Dok su polako koračali, s kraja kolone čulo se Okrisovo mrmljanje. Pripremao je nekakvu čaroliju hodajući sklopljenih očiju. Pira se potajno nadao da će da se spotakne, ali to bi im odalo položaj pa je ubrzo odbacio misao.

Kad su se primakli šatorima, toliko blizu da čuju razgovore razbojnika, Hialat je podigao ruku. Kanjon i ogromni komadi odlomljenih stijena survanih u to područje pružali su im potrebnu zaštitu. Svaki korak nakon toga odao bi ih, a to se moralo jednom desiti. Međutim, negdje iznad njih, na suprotnoj uzvisini oglasilo se zvono. Vitezovi su podigli glave i ugledali dvojicu ljudi iza kojih je blještalo sunce, pa su izgledali kao dvije mračne figure. Pira je primjetio da jedan od njih podiže luk. Cijenu neopreznosti platio je nesretni mladi Vitez s lukom preko ramena. Neprijateljska strijela pogodila ga je u vrat i oborila ga na saborca, koji ga je pridržao da ne padne naglo.

„Na oružje!”, viknuo je Hialat, poslije čijeg su glasa zaškripali mačevi. Brzo je izrekao nekoliko naređenja raspoređujući ljude po kanjonu, dok su se neprijatelji hvatali svog oružja. Vitezovi strijelci gađali su ljude iznad njih, poslije nekoliko promašaja, mračne figure su nestale. U kanjonu je u međuvremenu započelo klanje.

„Ostani ovdje i bježi ako vidiš da padam”, brzo je naredio Andresu koji je klimnuo i povukao se iza stijene. Nekromant je stajao pored njega, potpuno miran i fokusiran na svoju čaroliju. Oči su mu bile otvorene, ali kao da je gledao kroz ljude i stijene negdje pravo. Pira ga nije želio ometati. Izvukao je sablju i potrčao za Hialatom.

Razbojnici nisu imali namjeru predati se, ni ponuditi napadačima da se predaju. Nije tu bilo prostora ni želje za raspravu. Vitezovi su možda željeli stvar riješiti mirno, ali plan je propao. Piri je nešto govorilo da je Hialat ovako sretniji. Kosio je neprijatelje vještim potezima, ali Pira se nije dao dekoncentrisati. Držao je pažnju na napadačima, imajući na umu misao da su mu oni ukrali blago, i doveli ga u poziciju da luta pustinjom tražeći ga.

Prvog je posjekao nakon što mu je izbio mač iz ruke. Drugog je napao s leđa, ali mu nije želio tako presuditi. Gurnuo ga je nogom želeći dobiti njegovu pažnju. Uhvatili su se u koštac, i mlađi borac je pokazao brzinu, ali ne i vještinu. Prvi promašaj izbacio ga je iz ravnoteže, ostavljajući prostor da bira gdje će ga posjeći. Zasjekao ga je po butini, i spotakao, nadajući se da ovaj neće pokušati ustati, kako ga ne bi morao dokrajčiti.

Osjetio je kako se sprema napad. Okrenuo se i podigao sablju zaustavivši neprijateljsku oštricu tačno ispred nosa. Dok su nekoliko trenutaka odmjeravali snage, gledajući se preko oštrica, namrštio se vidjevši da napadač ima kapuljaču i veo preko lica. Izmakao se u stranu, ispustio sablju jednom rukom, pustivši neprijatelja da nošen vlastitom snagom prođe pored. Usput mu je, slobodnom rukom, povukao veo strgnuvši mu ga s lica. Kad se napadač okrenuo, Pira je ugledao unakaženo blijedo lice preko kojeg je u rijetkim vlasima padala tamna kosa. Nije imao usne i kožu na donjoj vilici, a umjesto lijevog oka, u rupi je sijala jarko zelena tačka.

Zatečen prizorom i spoznajom da je to razbojnički vođa, pustio je da neprijatelj napadne. Ponovo se odbranio mačem, ali je primio udarac tvrdim đonom po cjevanici. Uzdahnuo je i odgurnuo ga od sebe.

„Gdje su moji dijamanti?”, pitao je i napao. Čelik je zveketao dok su se naizmjenično plesali nazad i naprijed, pritišćući jedan drugog. Auri nije odgovarao riječima, nego mačem. Shvatio je da će morati komunicirati drugačije. Potpuno se koncentrisao na njegove pokrete, shvativši šablon po kojem se kreće, uhvatio je rupu i prostor za napad. Neprijateljski mač mu je prošao iznad glave dok se saginjao i sabljom mu probadao stomak. Auri se povukao, rana mu je potpuno rasporila utrobu. Pira je očekivao pad i prosipanje iznutrica, ali neprijatelj je ostao na nogama. Preko unakaženog lica mu se razvukao gadan osmijeh.

„Iznenađen?”, pitao je promuklo, jasno pokazujući da mu nešto nije u redu s glasom. „Kako ne bi bio? Ja ne mogu biti ubijen.” Ponovo je napao i promašio kad je Pira poskočio. Zalet mu je skinuo kapuljaču s glave i otkrio prljavu lobanju omotanu tankim nitima trule kože.

Iako upoznat s pričom vođe razbojnika, ruke i noge su mu se na trenutak oduzele pred jezivim prizorom i dale neprijatelju povoljnu priliku za napad. Razbudio se i stao u borbeni položaj, ali Aurijev mač mu je već bio pred nosom. Između njih se tad našla prilika. Toliko blizu, i toliko brzo, da je izgubio ravnotežu, i pao. Hialat je odbio Aurijev mač i zaplesao s njim smrtonosni ples kome je brzo došao kraj. Vođa Vitezova pustinje imao je u svom džepu dobrih poteza, ali Auri ga je nadmudrio i posjekao iznad koljena, otvarajući tako sebi prolaz za novi napad. Hialat ga je odbio, ali bio je nemoćan da se nastavi braniti. Ukleti čovjek je udario po njegovoj naramenici i zasjekao ga po grudima oborivši ga na zemlju.

Morao je nešto uraditi, instinktivno je zgrabio kamen, i slabijom rukom ga bacio na stvora, pogodivši ga pravo u grudi. Auri se zateturao i nakratko skrenuo pogled sa žrtve. Dovoljno da se Hialat povuče, a Pira ustane i zauzme njegovo mjesto nasuprot vođe razbojnika. Zveket oštrica se miješao s urlicima i stvarao zaglušujuću buku. Gledali su se u oči. Pira je odolio potrebi da skrene pogled s tog zlokobnog sjaja.

„Bijesan si zbog dragog kamenja i dijamanata”, telepatski je prosiktao skelet kad su im se oštrice ponovo sudarile. Uprkos buci, jasno je čuo svaku izgovorenu riječ, „Boli te taj gubitak, ali ti pojma nemaš o pravoj boli, koja ne živi u tijelu, nego u duši.”

Od napora ga je oblio znoj, ali je i dalje parirao. Aurijeve riječi su ga navele da misli čak i u takvom trenutku, pa je postao pasivniji. Gotovo da se samo branio, jer rijetki trenuci napada bili su bezopasni za vještog borca. Auri je želio umrijeti; osjećao je to, ali nije mu mogao pomoći, jer je ukleti skelet bio bliži da njemu oduzme život.

Uhvativši priliku, sagnuo se i zamahnuo sabljom prema gore. Osjetio je da vrh oštrice udara u kost na vratu; to bi svakog čovjeka dokrajčio, ali ne i skeleta koji je uzvratio vodoravnim napadom. Jedva se spasio podigavši sablju nakon čega je završio na zemlji. Napravio je kolut preko ramena, zauzimajući borbeni položaj.

Auri je na trenutak zastao posmatrajući ga. Dobio je priliku da shvati kako je duša tog skeleta zarobljena negdje između života i smrti. Osjećala se odvojenom od tijela. Tijela koje je uprkos mrtvilu svejedno funkcionisalo i držalo je zarobljenom. Bez ikakve ambicije, volje, želje, bez mogućnosti da osjeti užitak. Sve što je radio, radio je iz navike, ali zadovoljstvo nije mogao pronaći. Praznina. Duša je željela više, i pokušavala je izaći, ali kletva ju je držala.

Iza se čuo neobičan glas. Agresivan glas koji recituje nekakvu pjesmu ili molitvu. Nije znao šta, ali vidio je nekromanta Okrisa kako lagano, kao u transu, korača između boraca, lokvi krvi i masakriranih tijela. Oči je držao na Auriju i zapovjednički recitovao stihove o smrti, oslobađanju tijela, slobodi i životu. Riječi koje Pira nije slušao, dok je neodlučno posmatrao prizor.

Kao neka iluzija ili prizor iz sna, Aurijev ukočeni skelet počela je prekrivati koža. Nije izgledalo kao prirodan postupak, više kao djelo magije. Kao kad se magla ubrzano podiže otkrivajući pejzaž, tako je truli skelet nestajao ustupajući mjesto Aurijevom pravom izgledu. Tamnoput čovjek, izboranog lica s ožiljcima. Zadihan i zapanjen. Skinuo je rukavicu i u čudu posmatrao šaku.

Kletva je skinuta, zaključio je Pira i odjednom ponovo čuo zvukove borbe okolo. Nalazili su se u neprijateljskom taboru gdje su ljudi ginuli. Hialat je ležao ranjen, dok je on stajao čekajući da se Auri pribere. Greška. Potrčao je naprijed u namjeri da je ispravi. Auri ga je kasno primijetio. Stigao je podići mač i spasiti se, ali je izgubio ravnotežu i pao na leđa. Čizmom mu je izbio mač iz ruke i spustio mu vrh sablje na grlo.

„Prekinite!”, viknuo je. Privukao je pažnju nekolicine razbojnika koji su se odmah povukli, a zatim počeli vikati da zaustave saborce. Sudaranje čelika je prestalo. Čulo se siktanje, jaukanje i psovanje ranjenika, ali borba je napokon stala. Jedina osoba koja je ostala da strada ležala je pod Pirinom sabljom.

„Trebao bi ubiti gada!”, siktao je Okris poput zmije.

„Tvoj izbor, prijatelju”, čuo je Hialatov, umoran i izmučen, glas iza sebe. „Kazni ga kako misliš da zaslužuje. Samo ne zaboravi da je šteta koju je nanio tebi nikakva. Taj je uništio mnoge porodice i ubio mnoge ljude. Jedan takav zločin izazvao je kletvu koje smo ga oslobodili.”

Slušao je lupanje vlastitog srca gledajući oči zadihanog pokvarenjaka. U glavi su mu odzvanjali glasovi. Ubij ga. Šta čekaš? Možda kletva nije skinuta. Možda sad ustane i pretvori sve ljude u skelete. Našao se u iskušenju da svima vikne da ušute. Tad, iznad svih, začuo se još jedan glas, poznat i s puno blažom energijom.

„Izbor jeste tvoj, ali nemoj da ti ga ovi bijesni ljudi oblikuju svojim pričama.” Polako i oprezno, ne želeći da ga iko primijeti, podigao je glavu i oči. Na stijeni, nedaleko od njih, mirno je ležao panter; podignute glave i držeći prednje šape jednu pored druge. „Svako u životu ima priliku naučiti lekciju i promijeniti put. Patnja je za neke ljude najbolji učitelj. Osjetio si koliko je taj čovjek patio. Misliš li da za njega postoji nada?”

Vratio je pogled na zbunjenog Aurija u čijim očima nije bilo straha. Vidio je spokoj i želju da se sve napokon završi. Želja za smrću nije ga napustila sklanjanjem kletve.

„Tvoja je zločinačka grupa uništena”, rekao je hrapavo. „Ostalo ti je ovo malo jadnika čija je sudbina u rukama Vitezova pustinje. Šta si naučio tokom ovog vremena okovan kletvom?”

Auri ga je gledao s nekakvom nadom u očima kao da ne vjeruje da se od njega stvarno traži iskren odgovor.

„Ja… Bio sam na pragu smrti. U stvari, već sam bio mrtav. Toliko sam želio biti mrtav da sam se već takvim vidio. Šta je život bez zadovoljstva, bez ambicije, bez nečega čemu ćeš se nadati? Kletva je sve to uništila. Osjećao sam se poput kostura. Možda sam se zato u njega i pretvorio. To sam bio iznutra. Vidio sam šta život nije, i onda shvatio šta jeste.”

„I? Šta jeste? Ubijanje nevinih? Pljačkanje? Gomilanje blaga koje ćeš trošiti na jeftine žene, piće i kocku?”

„Ne. Oh ne!” Aurijevo tijelo se zatreslo i iz očiju mu potekle suze spirajući prašinu s lica. „To je bio početak mog mrtvila. Nanositi bol drugima; nisam to tako osjećao. Znao sam da ih boli, ali ne toliko. Ne dok i sam nisam osjetio bol. Ne toliko u tijelu, koliko u duši. Oh koliko to samo boli.” Nakratko je zastao gledajući svog dželata u oči. „Žao mi ih je. Ja ne zaslužujem da više hodam ovim svijetom.”

Osjetivši težinu trenutka u zraku, podigao je pogled na mirnog pantera. Nikakav glas nije čuo. Odluka je bila samo na njemu. Vratio je pažnju na Aurija i nakrivio glavu kao da se slaže s njegovim stavom.

„Možda”, rekao je hrapavo i sklonio mač. Okrenuo se i pogledao Hialata koji je stajao na nogama uz pomoć saborca. „Ali ja neću biti taj koji će presuditi istinski poraženom čovjeku.” Nakon dva koraka je stao i okrenuo se nazad. „Gdje su moji dijamanti?”

„U šatoru”, odgovorio je pokazavši mu rukom pravac.

Okružen tišinom i zbunjenim pogledima produžio je do šatora, u kojem je našao svoju vrećicu, i u njoj prebrojao tačnu količinu dragog kamenja i dijamanata. Na izlasku ga je dočekao Andres i ohrabrujuće potapšao po ramenu. Hialat je također bio tu, a Auri je pogurene glave sjedio na kamenu. Vitezovi i razbojnici su se zajedno brinuli za ranjene.

„Objasni”, naredio je vođa Vitezova.

Pira ga je pogledao duboko udahnuvši, blago razočaran što njegova odluka nije bila jasna.

„Naučio je lekciju. Vidio sam mu to u očima. Ne zbog suza, vidio sam u njima nešto. Svako zaslužuje drugu šansu ako je stvarno želi. Uostalom, ko sam ja da nekom oduzimam život? Vi Vitezovi možda smatrate da vi imate te ovlasti. Ako je tako, onda samo naprijed. Ja nemam”, dodao je pokazavši prstom na sebe.

„A ipak si ih dosta posjekao.”

Uzdahnuo je.

„Ja još želim živjeti, a ti ljudi su me pokušavali u tome spriječiti. Je li sad jasno?”

Hialat se zamislio, Pira je sa sebe otresao prašinu a kad su im se pogledi ponovo sreli, klimnuo je s razumijevanjem.

„Hej, vođo!” Auri se pridigao i teškim korakom im prišao. „Moj život više nema smisao. Dozvoli mi da se pridružim tvojim ljudima i radim na ispravci svega lošeg što sam radio.”

Čekali su da Hialat potvrdi, ali vođa se očigledno dvoumio. Dugo je proučavao Aurija, prije nego što je odlučno zatresao glavom.

„Nema šanse. Ne mogu svoje redove uprljati ljudima kao što si ti. Idi odavde i potrudi se da se više nikad ne vidimo. Tad možda neću razmišljati kao sad.”

Auri je sporim, blago razočaranim klimanjem pokazao da razumije. Prije polaska, uperio je pogled u Piru.

„Hvala ti.”

„Nema na čemu”, odgovorio je prilično hladno, ali Auri očigledno nije tražio puno. Okrenuo se zaputio ka svom šatoru gdje je započeo pakovanje.

„Kriminalca ne bih mogao imati među Vitezovima”, rekao je Hialat kad su ostali sami. „Ali bilo bi čast imati pored sebe čovjeka poput tebe. Šta kažeš da nam se pridružiš? Plata je dobra, ne brini.”

Osmjehnuo se počašćen prijedlogom. Potapšao ga je po ramenu i rekao:

„Možda neki drugi put, momče. Sad imam drugačije prioritete.”

6

Ugledavši ponovo Alisino imanje, gurnuo je ruku u torbu želeći se uvjeriti da je vrećica još tu. Pet koraka poslije ugledao je Justinu kako kači oprani veš. Prekinula je radnju ugledavši oca. Kratko ga je posmatrala kao da ne vjeruje da je to stvarno on, prije nego što je podigla suknju i potrčala mu u susret. Stao je. Gledao ju je kako žuri s osmijehom na licu i sjajem radosti što ga vidi. Nije to mogao protumačiti drugačije, iako ga je neki pesimistični glas tjerao da odbaci misli. Raširio je ruke i dočekao je u zagrljaj. Toplina koja mu je oblila tijelo navela ga je da pusti dvije suze.

„Tata”, šapnula mu je u grudi. „Stigao si”, odmakla je lice i gledala ga s izrazom neizmjernog zadovoljstva.

„Bila su ovo burna dva-tri dana, kćeri. Ne znam više ni koliko je vremena prošlo, ali važno je da sam tu. I…”, iz torbe je izvadio vrećicu i pružio joj je. Justina nije skidala pogled s njegovog lica.

„Najvažnije da si ti stigao.”

Ukočen, gledao ju je i osjećao kako mu tijelom struji energija zahvalnosti i ponosa. Njegova kćerka. Zagrlio ju je još jednom shvativši da dijamanti nisu stub koji drži njihov odnos. Tu je bilo nečega puno višeg.

„Vjenčanje je za tri dana”, rekla je nakon zagrljaja. „Nadam se da ne žuriš.”

Odmahnuo je glavom. Sve i da je imao nekih važnih obaveza, izbrisao bi ih i posvetio se svom najvećem daru.

„Otići ćemo u grad i pronaći neku kafanu da…”

„Ne, možete spavati i ovdje. Ima dovoljno mjesta u kući. Možeš spavati u mojoj sobi.”

Osmjehnuo se na toliku dobrotu. Justina je pri prvom susretu očigledno bila zatečena. Voljela ga je i obradovala mu se, ali to nije mogla pokazati. Tek kad je otišao u nepoznato, u potencijalnu opasnost, shvatila je da bi ga mogla izgubiti tek što ga je srela. Svojim povratkom otkrio je ono ko ona stvarno jeste.

„Šta će reći tvoja majka?”

„Ona mi je majka, ali ti si mi otac”, namignula mu je i izazvala osmijeh. Zagrlio ju je jednom rukom pa su zajedno pošli prema kući. Tek tada primijetio je da na pragu stoji Alisa i da briše suze u želji da ih sakrije. Naslonjen na stub pored štala, stajao je Ahab. U njegovim očima vidio je kajanje i sramotu. Zbog toga taj zajednički pogled nije trajao dugo.

Čitav boravak na Pustari djelovao mu je kao jedan kratak san. Prvo pustolovina, a zatim druženje s Justinom, šetnje i obilazak grada. Nakon toga vjenčanje, upoznavanje mladoženje, hrana, piće i na kraju pozdravi i rastanak. Kao da je sve stalo u jedan prekratak dan.

„Na kraju sve ispade dobro, gazda.”

„I bolje, ako mene pitaš. Justina me juče zamolila da ponovo dođem. Pošto će sad imati svoju kuću, neću morati biti na teretu Alisi. Pustara nije daleko; mogu s vremena na vrijeme doći ovamo.”

„Samo nemojte spavati u štali i sve će biti dobro.” Obojica su se nasmijali, ali to nije trajalo dugo. Iza jednog povećeg kamena zalutalog na ravnicu išetao je panter. Pira je stao.

„Opet ti.”

Životinja je zastala i okrenula se prema njima.

„Nisam ti dao priliku da mi se zahvališ.”

„Gazda…”, Andres je zvučao uznemireno. „On… on stvarno govori.”

„Znači i ti ga čuješ. Dobro da više ne misliš da sam budala”, pogledao je životinju i prisjetio se svakog njihovog zajedničkog trenutka. Svaki taj trenutak panter ga je vodio bliže cilju. „Hvala ti, stara dušo. Ispunio si svoju riječ, iako nisi morao.”

„Vi zauzeti ljudi navikli ste raditi samo ono što morate. Ako jednog dana budete držali do toga da radite i ono što trebate, svijet će biti puno ljepše mjesto, a ljudi poput Aurija Buladžija biće puno manje. Kad smo već kod njega, obradovala me tvoja odluka.”

„Pomogao si mi staviti stvari u pravu perspektivu. Na kraju dana, ne želim ga nositi na duši, kakav god bio.”

„Baš tako. Pa, idemo li?”

Namrštio se gledajući životinju u krupne smaragdne oči.

„Gdje idemo? Ja idem nazad u Ostalos, kući i svom poslu. Za tebe ne znam. Sad si napokon potpuno slobodan. Van kaveza i bez obećanja za ispuniti.”

Čuo se tih i mudar smijeh. Panter se spustio u sjedeći položaj okrenut dvojici putnika.

„Pustinja nije za mene. Ti dolaziš iz tople zemlje u kojoj ima šuma i hladovine. Biću tvoj saputnik na putu, a kad stignemo tvojoj kući, biću ti pomoćnik i prijatelj. Vjerujem da imaš štošta naučiti od mene, a ja uz tebe mogu izbjeći probleme koje vaš organizovani svijet stvara.”

Nacerio se i pružio korak. Panter i Andres su ga slijedili.

„Živim u gradu, tamo za tebe nema mjesta.”

„Naravno da nema, za mene je divljina. Ali ako ti ne izlaziš u prirodu, osuđen si na propast.”

„Slažem se. Zato brat i ja imam vikendicu. Daleko od grada, daleko od ljudi.” Krišom je pogledao pantera kojeg je informacija navela da uspori i podigne glavu. „Čini se da nam je sudbina da se družimo, drevni prijatelju. Samo ne znam kako ćeš dobiti mjesto na brodu.”

„Gazda, možemo ga predstaviti kao našeg ljubimca”, predložio je Andres, prilično siguran u svoju ideju.

„Moglo bi tako”, razmišljao je. „Prijatelju, moraćeš onda glumiti vrlo poslušnu životinju. Koštaćeš me, ali za sve što si uradio i za svu mudrost koju ću nastaviti slušati od tebe, taj trošak se itekako isplati. Vrijedi puno više nego što bih mogao dati. Hajdemo.”

Vjetar je podizao pijesak zatrpavajući tragove čizmi i šapa dok su se polako gubili u daljini, silazeći niz padinu do luke. Pustara im se na svoj način zahvaljivala na posjeti.

Autor: Nemanja Pavlović