Plitko i ubrzano disanje dopiralo je do mene praćeno nekontroliranim bujicama kašlja, čula sam ga, iako sam bila udaljena desetak metara od njega. Tijelo mu se sve više oslanjalo na drveni stol i gužvalo hrpu papira. Svijetlost svijeća sablasno se izvijala po zidovima prepunim portreta predaka na koje je nekoć s velikim ponosom pokazivao.
„Tebi, naravno… tebi“, cvilio je. „Ne mogu više.“
Satima je ispisivao istu rečenicu. Mrmljao u bradu dok je drhtavim rukama razmazivao tintu po papiru. Znala sam da će ga zgužvati i baciti na drugu stranu prostorije kao i desetke prije. Uskoro će u naletu bijesa razbiti još jednu kristalnu čašu o pod, ili o zid – ukoliko ga snaga posluži. Vonj ustajalog alkohola ispunio mi je nosnice i otjerao me da se nakratko vratim u svoju sobu.
Kasnije te večeri, zatekla sam ga kako po deseti put ovoga dana polira staro zrcalo koje je nekoć davno pripadalo njegovoj prvoj ženi Elizabeth; njegovoj nikad preboljenoj ljubavi čija je sjena oduvijek lebdjela nad našim životom i brakom. Godinama pokopana i zaboravljena čak i od vlastite obitelji, živjela je u našim životima poput sjene koja se izdvaja iz zidove i stvara vlastite; u našem slučaju ona je bila zid između Ruperta i mene. Odavno istrunula u hladnoj zemlji, svaki se dan jasno ocrtavala u Rupertovim mislima i pratila ga od prvih jutarnjih zraka sve do trenutka kada bi usnuo. Nekoć sam vjerovala da joj barem u snovima uspijeva pobjeći, ali uskoro joj je počeo zazivati ime u naletima groznice. Nikad nije ispunio obećanje da će iz naših života ukloniti svaki podsjetnik njezine prisutnosti; njezine su stvari stajale na istom mjestu kao i prije petnaest godina, dok je još koračala ovim prostorijama.
Njegov prijatelj Eugen imao je ispravno razmišljanje, poznavao je Elizabeth bolje od mog Ruperta. Oduvijek mu je razlagao o kakvoj se lažljivoj zmiji radi; kako će ga onako dobrog i naivnog natjerati da pleše kako ona želi. Molio je i preklinjao da je ostavi, ali Rupert je mlad i naivan učinio upravo suprotno – oženio ju je. Bio je to veliki skandal; on sin iz bogate obitelji ženi se s deset godina starijom ženom sumnjive i nejasne prošlosti. Zbog nje je izgubio dobar odnos s obitelji, zbog nje se udaljio o vjernih prijatelja, zbog nje je postao čovjek koji upravo sjedi preda mnom.
Zbog izmučenosti tugom i alkoholom izgledao je kao da mu je sedamdeset, a ne pedeset godina. U ovih godinu dana koliko smo u braku, prema meni se odnosio kao stariji brat prema mlađoj sestri. Eugen je tvrdio da mu samo treba vremena, ali ja sam znala da me nikad neće gledati kao ženu – ne nakon Elizabeth. Od prvog dana braka spavali smo u odvojenim sobama; nikad nije dolazio u moje odaje, a meni je bilo zabranjeno ulaziti u njegove. Ipak, često sam to činila bez njegovog znanja. Činjenica da je vlastitu sobu pretvorio u svetilište svojoj voljenoj Elizabeth nije me uznemiravala, sve dok se brinuo za financijsku situaciju i slao novac mojoj potrebitoj obitelji. Možda je tako najbolje, često sam uvjeravala samu sebe dok sam se trudila objasniti zašto me ne može barem malo voljeti. Bilo je trenutaka kada bi poželjela staviti buniku u njegovo piće i nadati se da će u bunilu skočiti s balkona i tako prekinuti ovaj jad našeg života. Nekoliko sam se puta gotovo odvažila na taj potez smatrajući da će mi biti zahvalan ukoliko ga spojim sa njegovom voljenom Elizabeth, ali u meni bi se uvijek javio onaj osjećaj straha; ne od zločina, već od mogućnosti da budem otkrivena.
„Da… najdraža“, ponovno je počeo mrmljati; ovoga puta obraćajući se zrcalu. „Naravno“, nasmijao se širokim osmijehom. „Rekao sam to, zar nisam?“
„Ruperte, želite li mi se pridružiti na večeri?“ Upitala sam ga uz poluzatvorena vrata. Znala sam da će odbiti, ali sam ga svejedno svake večeri pitala.
Naglo se uozbiljio kao da mu se obraća nepoznati glas. Čvrsto je stisnuo svilenu maramu s kojom je prelazio srebrni okvir zrcala prije nego što se ukočeno okrenuo u mojem smjeru. „Ne, hvala.“
Odglumila sam zvuk zatvaranja vrata, ali ostala prislonjena uz hladno drvo.
„Čuješ li to, najdraža?“ Šapnuo je zrcalu. „Zove me na večeru, trebam li poći?“ Pričekao je dovoljno vremena da mu nevidljiva strana može ponuditi odgovor, a zatim slegnuo ramenima. „I mislio sam da ćeš to reći.“
Bojim se da Rupert po cijele dane viče na Vraga i Vrag viče na njega, komentirao je jednom prilikom Eugen novo stanje svog prijatelja, možda ih treba pustiti da se međusobno svađaju. Vrag je naravno bila Elizabeth. Smatrala sam ga pametnim čovjekom, pa sam njegov savjet poslušala i nikad nisam prekidala Rupertove sumanute razgovore.
„Nalikuje ti“, dobacio je Rupert zrcalu i približio mu se tako blizu da mu se dah ocrtavao. „Ta nova… Helga… da… mislim da tako se zove.“
U tom sam trenutku znala da je razum moga muža, ako ga je ikad imao, nepovratno uništen. Bolest ga je izjedala iznutra, napadala njegovo krhko tijelo, ali uspješno sam se nosila s tim. S druge strane, um koji mu se svakim danom sve više mračio počeo me zabrinjavati. Zaboravljao je moje ime, a često sam ga primjećivala kako mi, u rijetkim trenutcima kada bi izašao iz svoje sobe, šapuće iza leđa nerazumljivim glasom, a potom bi se histerično nasmijao. Zato sam ga poticala da što više vremena provodi nad dnevnikom, nad svojim životnim dijelom. Obećao je da će mi pokazati svoje zapise kada završi; bio je to detaljan zapis njegovog života za koji je tvrdio da će mnoge iznenaditi. U početku sam se doista radovala što ću moći među prvima zaviriti u um jednog od najboljih svjetskih znanstvenika, ali što je vrijeme više odmicalo, počela sam osjećati sumnju. Njegovo psihičko stanje bilo je loše i posljednjih je dana provodio vrijeme pokušavajući napisati pismo svojoj voljenoj Elizabeth. Sve što je uspio zapisati bio je zbir od nekoliko riječi: Tebi, moja najdraža.
Jednog me je dana dočekao u vrijeme večere pred vratima svoje sobe. „Želiš li ući?“
Srce je prijetilo da mi iskoči iz prsnog koša od uzbuđenja… i straha. Upristojio se, kosa mu je bila uredno začešljana, a na sebi je napokon imao odijelo kakvo priliči čovjeku njegovog imena. Obrijao se i lice mu je ponovno poprimilo izraz muškosti koju sam cijenila.
„U Vašu sobu?“ Upitala sam zbunjeno. „Jeste li sigurni?“
„Želio bi ti pokazati nešto“, rekao je pomalo nestrpljivo.
Oklijevala sam, ali na kraju sam ipak ušla. Hrpe papira bile su ugurane u koš za smeće, a zastori razgrnuti da propuštaju mjesečevu svjetlost kroz francuska vrata balkona. Sve se činilo u savršenom redu. Prostoriju je osvjetljavalo nekoliko svijeća i petrolejskih lampa ravnomjerno raspoređenih po prostoriji. Samo je visoki stolac pred Elizabethinim zrcalom bio novost.
„Sjedni pred zrcalo, molim te.“
Zastala sam na tren znajući da to nije dobra ideja, ali uhvatio me je za ruku i poveo do njega. Panično sam opipavala bočicu sedativa koji nosim u džepu za ovakve slučajeve. Nisam ni na trenutak dvojila trebam li je iskoristiti. Dok je nešto tražio po ormaru, potrčala sam do njegovog radnog stola i ulila pola bočice u šalicu za čaj. Tri do četiri kapi, rekao je doktor, ali morala sam biti sigurna da će ga omamiti dovoljno brzo. Baš kada sam se spremala izaći iz sobe, provirio je iz ormara.
„Pošla sam uzeti još jednu svijeću“, slagala sam. „Mračno je.“
„Uzmi ovu sa stola.“
Vidjevši da je izvadio drvenu kutiju s četkama za kosu od bjelokosti, moje su se misli primirile i mirno sam sjela na stolicu ispred ogledala. Dok mi je raspetljavao kosu i nježno prolazio četkom kroz nju, shvaćala sam da zamišlja da sam ona – Elizabeth. Godinama se odbijao oženiti unatoč molbama obitelji da si osigura nasljednika. Pristao se oženiti mnome samo zato što sam joj nalikovala; imala sam dugu, ravnu smeđu kosu koja mi je padala do sredine leđa, ali uvijek sam je nosila podignutu u punđu kao što to dolikuje. Prema Eugenovim pričama, Elizabeth je kosu u kući uvijek držala raspuštenu i time opčinila Ruperta. Dok mi je nježno prolazio prstima kroz kosu i prislanjao pramen po pramen svom licu, shvatila sam da sam koristila novi šampon; onaj od jasnima. Onaj koji je nekoć obožavala njegova voljena Elizabeth.
„Prekrasna si večera“, rekao je gledajući me ravno u oči kroz odraz na zrcalu.
Nasmiješila sam se nelagodno. „Hvala Vam“, pokušala sam odglumiti umor. „Mogu li…“
„Doista je prekrasna, zar ne?“
Znala sam da ona ne postoji osim u njegovim mislima, ali svejedno sam obratila pažnju na ostatak prostorije želeći se uvjeriti da smo sami. Jedina stvar koja se micala bile su zavjese koje je vjetar razbacivao u svim smjerovima. Duboko sam uzdahnula i maknula njegove ruke sa ramena. Bojala sam se da će me zaustaviti, da će me prisiliti da ostanem, ali samo je nijemo gledao kako izlazim iz sobe i zatvaram vrata za sobom.
Više nikad neću ponoviti tu grešku, zaklela sam se sama sebi. Sve što bi Ruperta moglo podsjetiti na nju, sve što je ona nekoć voljela, sve što… zabranjeno je. Druge prijateljice imaju muževe koje ih zlostavljaju i tuku, prijete im oduzimanjem djece i odbacivanjem. Rupert me nikad nije udario, nikad nije podigao glas na mene, Rupert je samo… nedostupan. Trebala bi biti zahvalna time što imam, podsjetila sam sebe, pa u duhu pomirbe odlučila da ću nagovoriti Eugena da sa Rupertom izađemo u šetnju gradskim perivojem nedaleko od našeg stana. Ukoliko odbije zbog umora, uvijek možemo napraviti jedan krug kočijom. Na kraju su muškarci odlučili da je vrijeme za jedan muški izlazak i ja sam ostala zarobljena u stanu. Dobro je to, tješila sam samu sebe, ali ipak žalila što neću imati mogućnost razgovarati s Eugenom.
Ušla sam u njegovu sobu da sluškinjama pokažem nered koji moraju pospremiti prije nego što se vrati. Dok su djevojke mijenjale posteljinu i čistile prozore, uzela sam njegove bilješke u ruke.
TEBI, MOJA NAJDRAŽA
Tebi koja nisi znala,
i u laži si vjerovala.
Tebi koja si se radovala,
a lice smrti ugledala.
Tebi milo srce moje,
tebi ranjeno lane moje.
Odmaknula sam papir u stranu ne vjerujući da je dva tjedna pisao te jadne riječi. Dva tjedna svađao se sa svim živima i neživima; zazivao Vraga, nudio pogodbe, prodavao dušu. Dva je tjedna plakao do gluhih noćnih sati i odbijao jesti što je samo pogoršalo njegovu bolest.
„Oh kako je život nemilosrdan“, požalila se jedna od djevojaka. „Gospodin tako pati.“
Poželjela sam joj odgovoriti, ali sam se suzdržala. Sve više pažnje obraćala sam na to sasvim obično zrcalo s kojim je Rubert volio razgovarati. Čak sam ga uz pomoć jedne od djevojka skinula da se uvjerim da iza njega nema ništa i ostala pomalo razočarana prljavom tapetom. Možda sam u dubini duše očekivala nešto neobično, nešto neočekivano. Nema veze, uvjerila sam samu sebe, ovako je najbolje. Trenutak postavljanja zrcala protekao je uz mnogo nervoze jer se zrcalo odbijalo vratiti na svoje mjesto. Maleni dio, na samom uglu napuknuo je našom krivicom, ali nadala sam se da Rupert neće primijetiti.
Namjeravala sam održati djevojkama lekciju zbog nemara, ali umjesto toga, povukla sam se u svoje odaje do trenutka kada se Rupert vratio s gomilom žutih ruža koje je umetnuo u vazu na klaviru.
„Takve voliš, zar ne, najdraža?“ Upitao je svoju voljenu Elizabeth. „Deset njih, za svaku godinu našeg zajedničkog života i jedna bijela za našu gošću.“
Tek tada sam opazila malenu bijelu ružu. Pričekala sam da se ponovno povuče u svoje odaje nadajući se da će Eugen svratiti, ali to se nije dogodilo. Gledala sam kako njegova kočija odlazi nestajući u mraku. Za to je vrijeme Rupert bio neobično aktivan jer se iz njegove sobe moglo čuti zvuk povlačenje namještaja.
„Tebi, moja najdraža“, pjevušio je sebi u bradu. „Samo tebi, samo zbog tebe.“
Vukao je radni stol na suprotnu stranu prostorije. Francuski prozori su bili širom rastvoreni i hladni jesenski zrak ulazio je u sobu i uvlačio se u svaki njezin kutak.
„Eugen mi ju je dao“, izvadio je malu kutijicu s bisernom ogrlicom. „Rekao je da je dam svojoj najdražoj… a svi znaju da si ti moja najdraža. Rekao je da kad je dam svojoj najdražoj da ću biti slobodan. Možeš li zamisliti, slobodan…“
Položio je kutijicu ispred ogledala.
Nagli nalet vjetra zalupio je vrata pred mojim nosom. Čak ni Rupert ne bi mogao ignorirati tako glasan zvuk, pa sam požurila u svoju sobu. Zavalila sam se u fotelju pred ogledalom pokušavajući sabrati misli. Zašto Eugen nije došao? Opipala sam bočicu u džepu da budem sigurna da je na svom mjestu u slučaju potrebe. Ali što mi to znači, shvatila sam da pitam samu sebe, u slučaju da Rupert postane nasilan ne mogu ga samo tako natjerati da popije čaj. Prošlu dozu sam bez veze iskoristila u napadu panike. Sada mi je preostala još samo ova mala doza koju sam zamišljeno ljuljala u rukama.
„Odlazi!“
Naglo sam podigla pogled i u zrcalu ugledala svoju dvojnicu. Stajala je u kutu moje sobe, neprijateljskog izraza lica upirući prstom u mene. Ustala sam tako naglo da mi je bočica ispala iz ruku i razbila se.
Osvrnula sam se oko sebe, ali bila sam sama u sobi – naravno. Dok mi je srce ubrzano tuklo, preskočila sam razbijenu bočicu i pohitala do mjesta gdje bi trebala biti još jedna s pola doze. Tlo mi se nekontrolirano zatreslo pod nogama, prije nego što sam uspjela uhvatiti bočicu. Morala sam se uhvatiti za nešto pošto bi pala sam na pod i udarila glavom.
„Odlazi!“ Isti ženski glas mi je zaprijetio.
Ne sjećam se što se događalo u sljedećim trenutcima jer sam se izgubila na mračnom i hladnom mjestu. Kada su moje oči ponovno ugledale slabu svijetlost, shvatila sam da Rupert zabrinuto kleči pored mene i pokušava me uspraviti. Pomogla sam mu, a zatim se zagledala u drugu razbijenu bočicu nedaleko od mene.
„Jesi li dobro?“ Upitao je i približio svijeću da me bolje vidi.
Opipala sam se provjeravajući da li sam dobro, i shvatila da na podlaktici imam porezotinu od bočice niz koju teče krv.
„Dođi“, poveo me je u svoju sobu. „Ovo je potrebno očistiti i možda zašiti“, govorio je kao da mu se razum povratio.
Promatrala sam ga dok je tražio svoju staru liječničku torbu. Bezbrojne papire koji su se nalazili na njegovom stolu odmaknuo je u stranu i poredao potreban pribor. Svijetlost svijeća izazvala mi je glavobolju pa sam spustila pogled na stol.
„Što se dogodilo?“ Brisao mi je krv. „Jesi li udarila glavom? Jesi li…“
„Dobro sam.“
Nisam bila dobro. Mislila sam na žensku prikazu koja mi se pričinila i koja mi je prijetila da moram otići. Očaj mi je utjerao suze na oči, zbog pomisli da i sama gubim razum, i počinjem viđati njegovu voljenu Elizabeth. Nikad nisam vidjela njezinu fotografiju ni portret, ali znala sam da je to ona. Imala sam tako živu prikazu u svojoj glavi, jer su svi oduvijek govorili da sam njena slika i prilika. A ta prikaza, da, ona je samo to. Trenutak moje smušenosti – ništa više, ništa manje.
„Ne, ne“, briše mi suze. „Nije tako strašno“, pokazao je prema zrcalu. „Samo mala porezotina. Brzo ćemo sve srediti.“
Otišao je u kuhinju po čašu vode, a ja sam shvatila da nemam snage održati tijelo uspravno. Poželjela sam se osloniti na stol, u to je zrcalo sa zida naglo palo. Desetine razbijenih komada stakla razletjelo se prostorijom i na neobičan način svi oni su prikazivali moj odraz.
„Odlazi“, ponovno sam začula ženski glas kako mi šapuće iza uha. „On je moj – samo moj.“
Naglo sam ustala, ali mi se zavrtjelo, srušila sam medicinski pribor zajedno sa papirima na pod. Glasan udarac natjerao je Ruperta da utrči u sobu. Spremao se krenuti prema meni, ali se zaustavio gledajući u zrcalo čiji su se komadi rasuli po prostoriji.
„Nisam ništa učinila“, zavapila sam očajno. „Samo je palo.“
U tom trenutku više nisam bila važna, jer je Rupert uzrujano krenuo sastavljati djeliće ogledala. Uspravila sam se sama, nekoliko minuta kasnije i krenula prema kuhinji po čašu vode koju Rupert nikad nije donio. Noge su mi drhtale, a krvarenje koje je maloprije zaustavio ponovno je krenulo prljajući haljinu. Posegnula sam za čašom na kuhinjskom pultu kada sam shvatila da mi je netko uhvatio zapešće i izbio čašu već natočene vode iz ruke.
„Odlazi!“
Nevidljiva sila me je odgurnula u zid. „Odlazi! Odlazi! Odlazi!“
Dohvatila sam nož, ali mi je iskliznuo iz ruke prije nego što sam ga uspjela usmjeriti u žensku prikazu koja je gledala u mene sa druge strane prostorije. Stajala je mirno, kao u nekoj knjizi strave i užasa – kao da je tamo, ali zapravo je daleko. Tada mi je prvi put sinulo da Rupert možda ne gubi razum. Elizabeth ga je svih ovih godina proganjala. Trebala sam istrčati iz stana i nikad se više ne vratiti, ali u tom sam trenutku shvatila da se moram odužiti Rupertu za svu milost koju je udijelio mojoj obitelji i izvukao ih iz dugova. Nisam ga mogla ostaviti njoj. Umjesto prema izlazu iz stana, trčala sam ravno u njegovu sobu.
Već je popravio i složio veći dio zrcala i sada je ono ponovno vidjelo na svom mjestu s praznim komadima.
„Dođi sjedni“, ponudio mi je stolicu na kojoj sam već sjedila. „Imam nešto za tebe.“
„Ruperte, moramo hitno otići jer…“
Nevino se osmjehnuo kao da ne primjećuje nered u sobi. „Dođi“, posjeo me je na stolicu unatoč mojem protestiranju. „Kosa ti se sva uneredila“, izvadio je četku.
Iznenadilo me koliko je fizički jak. Oduvijek mi je djelovao kao da bi ga malo jači vjetar mogao oboriti s nogu. Bio je mršav, a u zadnje je vrijeme još više omršavio. Kretao se sporo, starački i bolesnički. Ali sada je djelovao kao novi čovjek. Od povratka i razgovora s Eugenom kao da je živnuo, kao da je udahnuo neku novu životnu snagu. Eugen ga je vjerojatno podsjetio da mora biti dobar prema meni, uvjerila sam samu sebe.
„Kupi sam ti ovo“, pokazao mi je ogrlicu i zatražio dopuštenje da mi je stavi na vrat. „Nadam se da ti se sviđa.“
„Meni?“ Zbunjeno sam upitala.
„Tebi, moja najdraža.“
„Ali…“
„Vidjela si je, zar ne? Pokazala ti se.“
Nisam htjela to priznati, ali tijelo mi je odbilo poslušnost i klimnula sam glavom.
„To je zato što ona ne želi dopustiti da te volim kao što sam volio nju. Obećala mi je da ti se neće otkriti sve dok te ne budem gledao… sve dok… Ali ne mogu…“
Okrenula sam se i uhvatila ga za ruku. „Možemo joj pobjeći. Ako odmah krenemo…“
„Ona me prati kamo god pošao“, požalio se. „Mogli bi otići i na kraj svijeta, ali ona bi pošla s nama. Slijedila bi me i u pakao…“
„Ona me gurnula, ona… ona želi da odem.“
Razočarano je slegnuo ramenima. „Naravno da želi da odeš.“
„Ne želim otići, Ruperte, ako me izbacite, kamo ću ja…“
„Naravno da neću dozvoliti da otiđeš od mene, rekao sam ti da te volim.“
„Ali mislila sam da…“
„Tebe, najdraža moja. Tebe volim. Trebalo mi je vremena da shvatim.“ Nastavio mi je gladiti kosu kao da se ništa ne događa. Kao da oko nas nije zao duh koji nas želi razdvojiti. Zamišljeno je gledao u zrcalo nesvjestan opasnosti. „Eugen mi je danas otvorio oči, rekao je da ne trebam bježati od nje. Ona me neće pustiti sve dok njezino mjesto ne zauzme neko milije, bolje, poniznije biće – poput tebe.“
Osjetila sam kako mi obrazi rumene.
„Znam da sam gotovo trideset godina stariji od tebe“, tiho je rekao. „Ali ti si mi u svakom trenutku svog postojanja odavala poštovanje kakvo zaslužujem. Ona nije bila takva, željela je vladati nad mojim umom i tijelom, željela je donositi odluke umjesto mene, željela je upravljati mojim životom.“
„Eugen mi je rekao.“
„Volio sam je, tako sam je volio, a onda sam je mrzio, mrzio iz dna duše.“
Stisak ruke mu je postao čvršći.
„A ona me nije željela pustiti ni nakon deset godina koje smo proveli u braku. Nije me željela pustiti, a ni ja nju… Kao što ja sada ne želim pustiti ni tebe.“
„Ne moraš me pustiti“, stegnula sam ga za ruku.
Prestao mi je gladiti kosu i poželio me uhvatiti za ruku kada sam ugledala nju. Odgurnula ga je od mene i u silini udarca pao je na pod uz glasan uzdah boli.
„Odlazi! Odlazi! Odlazi!“ Vrištala je histerično.
Potrčala sam prema mužu pomažući mu da ustane.
„Ostavi nas na miru.“
„Odlazi!“ Strgnula mi je ogrlicu s vrata.
Kad je stala na mjesečinu, njezina prekrasna porculanska koža i duga smeđa kosa nestale su kao odnesene vjetrom. Pred nama je stajala zastrašujuća prikaza raspadajućeg tijela čije su se kosti ocrtavale pod tankom tkaninom. Mjesto gdje su nekoć stajale velike okrugle oči sada su bile samo prazne duplje, a nekoć elegantni prsti zglobne kosti.
Rupert je došao do mene i odveo me pred ogledalo. U ruke mi je položio komade ogrlice koje je uspio prikupiti i stao iza mene. Nježno mi je položio ruke na ramena i poljubio me u desni obraz.
„Moraš znati da ovo činim jer moram“, šapnuo je. „Vjeruješ li mi? Neće uspjeti ako mi ne vjeruješ. Moraš mi potvrditi da mi vjeruješ. Samo tako mogu…“
Kimnula sam glavom. „Vjerujem Vam.“
„Tebe, moja najdraža.“ Ponovno me je poljubio u obraz. „Da imam više vremena, kunem ti se da bi te volio kao što sam jednom volio nju. Ali sada volim tebe. Tebe, moja najdraža.“
Gledala sam kako osmijeh preuzima njegovo lice pa se i sama nasmiješila.
Tada sam osjetila.
Nije bilo kao bilo što u mojem životu. Nije bilo stvarno, nije bilo kao što ljudi govore. Kratka, zaista kratka bol ispunila mi je tijelo prije nego što nisam osjećala više ništa. Čak je i hladnoća koju sam osjećala nakon pada na hladan pod nestala jednako brzo kao i bol. Oči su mi gledale u desetine papira na kojima je maničnim rukopisom iznova i iznova pisalo isto.
Tebi, moja najdraža… Tebi, koju sam ubio.
„Je li gotovo?“ Začula sam dobro poznati Eugenov glas.
Moj muž je potvrdio, pa se zavalio u fotelju.
„Sada će i ona postati zarobljena duša koja će se pobrinuti da Elizabeth ne stvara probleme. Sada ćeš, prijatelju, napokon moći normalno živjeti. Nestat će i ova bolest koju ti je učinila… Moći ćeš se…“
Rupert je duboko uzdahnuo. „Žao mi je djevojke.“
„Tako je moralo biti.“
„Kad je zrcalo napuklo i Elizabeth dobila mogućnost da se pokaže i njoj… mislio sam da….“
„Sva sreća pa Elizabeth ne zna naš jezik“, radosno je izgovorio Eugen. „I sva sreća što je mala bila toliko naivna i glupa da nije shvatila…“
„Žao mi je djevojke“, ponovio je Rupert. „Čini se da me unatoč svemu ipak voljela na svoj način. Inače ovo ne bi uspjelo, inače… Elizabeth ju je pokušala otjerati, govorila joj je da odlazi, ali djevojka me nije željela pustiti.“
Eugen je kleknuo pored mog tijela. „Jesi li razmišljao o priči? Elizabeth je izvršila samoubojstvo tabletama, ali kako ćeš opravdati ovaj nered ovdje.“
Podigao mi je ruku s maramicom, ali ja nisam osjetila ništa. Jedina težina koju osjećam je ona od ogrlice koja visi oko mog vrata; ogrlice koja je maloprije bila potrgana. Shvatila sam da Eugen skuplja njezine komade i stavlja ih u malu kutijicu, ali ja sam je i dalje osjećala na vratu. „Nadam se da će moći obuzdati Elizabeth.“
„I ja se nadam.“
„Ako ne, imaš dvije žene koje si ubio i koje će te proganjati do smrti, a možda i duže.“
Rupert je kleknuo kraj mene. „Žao mi je što je tako moralo biti. Želio sam joj osigurati dostojanstvenu smrt – barem je toliko zaslužila. A pogledaj je; rasječena podlaktica, kosa zapetljana, haljina umrljana i poderana.“
Podigla sam se, ali, čini se da muškarci to nisu primjetili.
„Rekla tebi odlazi“, začula sam dobro poznati glas. „Rekla odlazi.“
„Nisam znala“, zajecala sam lijući suze. Sad je sve napokon imalo smisla, a ono najgore – bilo je prekasno.
Autor: Tina Augustus
