Blog

Čajanka sa Milošem Petrikom

Fotograf: Andrej Bjelaković
Fotograf: Andrej Bjelaković

Domaća fantastična scena je mala, ali konstanto raste, i u njoj ćete naći izvrsne autore među kojima je i Miloš Petrik, nezaobilazni pisac prepoznatljiv po satiričnim, daglasovski neobično-običnim pristupom situacijama koje čine našu svakodnevicu. Iako je po struci pravnik, bavio se, a i danas se bavi prevođenjem književnih dela, produciranjem video igrica i marketingom. Iako njegova zbirka kratkih priča iz 2019. godine novi naziv „Mlad si da se proslaviš“, Petrik se dobro kotira na sceni zahvaljujući čestim učestvovanjima na regionalnim konkursima fantastike, ali i po tome da je vokalno oživeo nekolicinu kratkih priča u podkast projektu „Priče za svaku noć“ skupa sa urednikom Reljom Antonićem, objavljene 2020. godine na MixCloud platformi.

Žanrovski gledano, Petrik se profilisao pišući savremenu fantastiku u kojoj današnjica i međuljudski odnosi dominiraju uz fantastične elemente i delove priče koji doprinose vrcavosti, domišljatosti i satiri. Objavio je tri književna dela: roman u formi priča „Siva hronika“ (2016), zbirku pripovetki „Mlad si da se proslaviš“ (2019) i fantastični triler „Električni organizam“ (2023), a što se tiče priča i konkursa, prisutan je skoro u svakoj regionalnoj zbirci priča i pripovetki.

Privilegija je i čast da u ime AVKF-a ugostim gospodina Petrika, i pitanjima doznam više o njegovom radu u ime svih nas:

1. Domaća scena nema učestalu priliku da se upozna s piscem koji fantastiku kombinuje sa sadašnjicom, ili da našu današnjicu okreće na glavu, izmešta je u paralelni univerzum i dopušta nam da događaje posmatramo iz nešto drugačijeg ugla. Čitajući priče iz zbirke „Mlad si da se proslaviš“ stičemo utisak da Vam eksperimenti i poigravanje s nadrealnim idu od ruke, a to je i fascinantno zbog lakoće kojom to radite. Naravno, interesuje nas, KAKO, ali kako uspevate ukomponovati elemente fantastičnog u realnost, zatim da te elemente predstavite kao nešto obično, usputno, kao da je nadrealnom mesto u našem okruženju?

Vaše pitanje je pola mog odgovora: gotovo je prelako. Stvarnost u kojoj svako od nas živi delimično je apsurdna, drugi ljudi kojima smo okruženi ne ponašaju se uvek logično niti racionalno. Svi smo kontradiktorni i nedosledni. U takvom kontekstu, malo dodatnog začina začudnosti samo ističe kontradikcije sa kojima se suočavamo prosto postojeći u društvu. Osim toga, neke specifičnosti našeg konkretnog društva ističu iracionalno, nelogično i apsurdno ponašanje do mere da se fantastika neosetno uklapa u okruženje.

Korišćenje „stvarnog“ sveta kao konteksta ima još jednu prednost: imam manje razloga da se zadržim na kontekstualizaciji. Čitalac se osvrne oko sebe, kaže: „aha, dakle, tu se dešava priča“, i lako tumači čak i složenu radnju i zamršene dijaloge bez mnogo dodatnog konteksta. To mi omogućava da počnem od mesa priče, i sa njim i završim.

Kredit: Aleksandar Petrikanović

2. Često se Vaše priče mogu naći u regionalnim zbirkama, i ta forma Vam očigledno odgovara, pa nas zanima da li Vas privlači i duža forma, i kako Vaše priče nastaju? Gde se priče rađaju, iz čega i odakle dolazi zamisao?

Mislim da je roman konvencionalne dužine ipak malo izvan mog domašaja. Privlači me, naravno, ideja pisanja epskih nonalogija, ali mislim da one ne odgovaraju ni mom stilu, ni mom načinu rada. Osim toga, roman zahteva produženu koncentraciju na jednu temu, jedan skup likova, jedan tok radnje (ili, još gore, više tokova radnje istovremeno), što je teško zamislivo u mojoj trenutnoj životnoj situaciji. „Električni organizam“, moja najnovija knjiga, jeste roman, ali veoma kratak roman.

Nasuprot tome, konkursi za kratku priču su obično tematski. Ako imam temu, i ako imam dobru ideju, meni je pola posla obavljeno. Problem sa dobrim idejama, naravno, je što su često bolje u glavi nego na papiru, ali to je nešto što mora da se proba da bi postalo očigledno.

3. Beograd sam po sebi je unikatan mikrokosmos, savršen za inspiraciju, vredan eksperimentisanja i posmatranja, ali kako izgleda Beograd u Vašoj vizuri i romanu „Električni organizam“? Po čemu se Vaš Beograd razlikuje od današnjeg Beograda, a s druge strane, koje su sličnosti između realnog i alternativnog? Da li su samo ljudi, Beograđani i slučajni prolaznici fantastični element, ili se fantastika krije u nečemu drugom što grad čini takvim kakvim jeste?

„Električni organizam“ i „Siva hronika“, moja prva zbirka priča, smešteni su u isto okruženje – jedan izmenjeni Beograd koji je u bliskoj prošlosti prebačen na malo drugačiji istorijski kolosek. Ko poznaje „pravi“ Beograd neće biti potpuno izgubljen u mojoj izmaštanoj verziji, ali neki ključni detalji ga čine bitno različitim za priču. Ceo taj alternativni Beograd započet je kao Beograd bliske budućnosti, iako je u međuvremenu tehnologija delimično pristigla i prestigla ono što je opisano u pričama. Drugi bitan uticaj izvršile su dve TV serije: „Dosije X“ i „Bolji život“. Nije šala.

Kredit: Gradska biblioteka Karlo Beljicki iz Sombora

4. „Električni organizam“ je kombinacija priča od kojih ste sastavili roman. I „Siva hronika“ je po konstrukciji slična Vašem najnovijem delu. U obe knjige je žanr blizak trileru upotrebljen. Približite nam radnju i likove iz ova dva romana, i da li možete da nam pojasnite Vaš proces pisanja, kako izgleda jedan spisateljski dan Miloša Petrika?

„Siva hronika“ je nastala kada sam pokušao sebi da odgovorim na pitanje kako bi izgledao domaći „Dosije X“, pa došao do odgovora da bi sumnjivo ličio na „Bolji život“. Pomoglo je što sam u to vreme radio u advokaturi, a kasnije i u javnoj službi, pa sam se nagledao sudnica i kancelarija iznutra, i naslušao pravih ljudi koji se izražavaju autentičnim birokratskim jezikom. Krimić se nametnuo kao žanr jer mi je drag, a materijala je bilo. Veliki broj dijaloga i situacija koje se mogu videti u obema knjigama je doslovno prenet iz „stvarnog“ života, osim što je manje ili više promenjen kontekst.

U „Sivoj hronici“ glavni likovi imaju zadatak ekvivalentan Molderovom i Skalinom iz „Dosijea X“, samo što su zaposleni u policiji. Knjiga obuhvata šest priča, moglo bi se reći slučajeva, koji nisu međusobno povezani, i od kojih neki imaju, a neki nemaju elemente natprirodnog na ovaj ili onaj način. „Električni organizam“ preuzima neke likove iz „Sive hronike“, ali predstavlja jedinstvenu, (nadam se) koherentnu priču u kojoj su blago izraženi visokotehnološki elementi, a natprirodnog nema.

Sad, kako izgleda proces pisanja… Fragmentarno. Obično pravim mnogo beležaka bez nekog posebnog cilja: neko kaže nešto duhovito ili zanimljivo, ili čujem nešto u prolazu, stih neke pesme, rečenicu iz neke knjige, kadar iz nekog filma, nasumičnu budalaštinu sa Jutjuba, bilo šta. Od toga najčešće ne bude ništa, ali pojedini od tih fragmenata mogu da se uklope u ideju o okviru radnje, u neki drugi kontekst, u temu konkursa… Dakle, punim glavu i čekam da nešto sevne.

Spisateljski dan nisam imao godinama, ali spisateljski sat počinje kada uhvatim malo vremena da na kostur okićen nepovezanim beleškama nanosim meso. Neke pasuse, rečenice i delove rečenica često pišem više puta dok mi se ne dopadnu, premeštam, menjam i doterujem. Priča retko „izađe“ iz mene u upotrebljivom obliku, osim ako nije veoma kratka.

Kredit: Aleksandar Petrikanović

5. Nezaobilazno pitanje je i koji su Vaši uzori, pa moramo pitati koji autori su uticali na Vas i koji autori danas utiču na Vaše pisanje? Takođe bismo voleli da nam preporučite i nekog savremenog autora iz regiona, pošto znamo da pratite domaću scenu i da ste probirljivi što se tiče knjiga koje čitate.

Za „Sivu hroniku“ najviše je kriv Čajna Mjevil, a voleo bih da sam otkrio Čarlsa Strosa pre nego što sam počeo da je pišem; bila bi bolja i drugačija. Čitam redovno Bena Aronoviča i Adrijana Čajkovskog, a voleo bih i da Suzana Klark piše češće. Nisam pročitao nijednu slabu knjigu Umberta Eka, a pročitao sam sve. Bolje kratke priče od Etgara Kereta ne piše niko.

Što se tiče regiona, Alma Zornić piše dobar horor sa etno-motivom, što inače nije moj fidžan čaja. Relja Antonić piše dobro sve i svašta. Bizarno, ima samo jednu knjigu, ali ona se doslovno sastoji od sabranih dela, tako da je zgodno. Moje najnovije otkriće je Asja Bakić. Znam da je poznata i kao pesnikinja, ali čitao sam samo njene kratke priče – i odlične su.

6. „Mračno doba“ Pirsa Brauna, „Razdvojenost“ Kejti Kitamure, „Nebesa“ Sandre Njuman, „Sjaj“ Lejlani Rejven, „Fontane tišine“ Sepetis Ruta, „Snaga“ Naomi Alderman i „Zvezde su moje odredište“ Alfreda Bestera, Vaši prevodilački uspesi se nižu u listu romana koji su dostupni na našem tržištu. Otkrijte nam koliko su prevodi zahtevni za rad, kakva su Vaša iskustva, česte zablude koje pojedini domaći pisci imaju ka prevodilačnom poslu i koliko vremena je potrebno uložiti zarad kvalitetno prevedenog romana? Zatim, interesuje nas koliko se razlikuju zahtevi velikih i malih izdavača?

Najraširenija zabluda koju srećem u vezi sa prevodilačkim poslom (ne znam koliko je raširena među piscima) je da je nekako lakše provući tekst kroz softver za automatsko prevođenje pa peglati greške, nego prevesti čestito od početka do kraja. To je možda brže, ali kvalitetom zadovoljava samo ukoliko je cilj da rezultat prevoda bude „neki tekst“. Jezik je sam po sebi težak za automatsko tumačenje, a proza podrazumeva i specifičan autorski glas, specifičan umetnički izraz, koji za sada izmiče brzom tehnološkom rešenju u prevodu. Prevodilac mora da ima dobro poznavanje ciljnog jezika; mislim da je to mnogo važnije od poznavanja izvornog jezika. Mora, zatim, i da ima široko opšte obrazovanje, naročito u oblasti jezičke kulture izvornog jezika. I, konačno, mora da ima kvalitetnu i profesionalnu podršku u vidu lektora i urednika. Vreme potrebno za kvalitetan prevod rukopisa obima romana meri se mesecima. Ne primećujem da između malih i velikih izdavača tu postoji ikakva značajna razlika.

7. Poslednje pitanje gađa bližu i dalju budućnost Vašeg stvaralačkog rada, pa nas kopka da li publika može da očekuje nešto dužu formu pored pripovetki i raznih konkursa, ili Vam je naredni izazov nova zbirka, roman iz priča, možda čak i saga?

Trenutno tražim izdavača za novu zbirku priča, žanrovski heterogenu, sa izvesnim brojem premijera, posle čega mi ponestaje gotovih, a neobjavljenih rukopisa. U međuvremenu, iz amorfne mase beležaka, snimaka, crtica, arhiva vesti, fotografija, članaka i muzike izdvaja se polako neka čudna nova zver – miriše mi na novi kraći roman. Usput, naravno, pratim tematske konkurse.

Digitalni Ugljenik

Format: Serija
Broj sezona: 2 (18 epizoda)*
Prosečno trajanje epizode: 60 minuta

Život je bol. Koliko puta moramo pogrešiti u životu pre nego što umremo? Kako bi bilo da večno možemo grešiti? Da li bi nam se besmrtnost dopala ukoliko bi živeli nekoliko stotina godina? Kakav je osećaj uskakati iz tela u telo? Jedini način večnog života je da se svest i sećanja u jednom trenutku prebace na maleno čudo (stick) poput USB diska koji se ugrađuje negde kod vratnih pršljenova. Da li bi izabrali besmrtnost znajući da ako nam neko uništi čip, a pritom nemamo rezervu, možemo završiti zauvek?

Dobro došli u čudesan svet besmrtnosti serije „Altered Carbon“ (Digitalni ugljenik), gde telo uopšte nije bitno za opstanak, nego podsvest i sećanja smeštena u skladište.

Radnja serije je smeštena u period leta gospodnjeg 2384. godine. Sve je toliko uznapredovalo da omogućava da se podsvest i sećanja mogu uz pomoć diska (stick) prebaciti (download, poput filma na flešu) u drugo telo i omogućiti besmrtnost.

Na početku ovo zvuči fantastično, kul i sjajno, ali, nije tako kako se čini. Prosečan građanin ne može sebi obezbediti da mu se telo klonira, pa mu je jedna od opcija dati mu telo iz „magacina/skladišta za tela“, što i nije najbolja opcija. Razlog je taj što onda sve ide iz početka, odrastanje, pubertet, zrelost… Može se dogoditi da se dobije telo suprotnog pola, sa nekom teškom bolešću…

Naravno postoje i prednosti, kao što je besmrtnost, a ako mogu sebi priuštiti, mogu dobiti drugo telo koje je genetski unapređeno, brže, jače, inteligentnije, ili čak možete sebi obezbediti vlastitog klona, kao rezervno telo.

Naš junak japanskog porekla se iznenada budi u Bej Sitiju. Ono što je bitno, da on nije imao lepo detinjstvo. Takeši Kovač i njegova sestra su bile žrtve nasilja svog oca, koji je ubio njihovu majku i sakrio telo. Međutim, kada napadne njegovu sestru, Takeši ubija nasilnika.

Umesto zatvora, Takeši se pridružio CTAC-u, to je jedna vrsta organizacije koja eliminiše protivnike, skrojena od kvalitetno obučenih ljudi, neka vrsta fantastičnih elitnih junaka. Ti ljudi savršeno barataju oružjem i za neverovatno kratko vreme se prilagode novom telu. Ukoliko Takeši preživi obuku, postaje mašina za ubijanje, a cena svega je da njegova sestra bude bezbedna i da je nikada više ne vidi. 

Na jednoj od brojnih misija, Takeši nailazi na svoju sestru Rejlin, koja radi za Jakuze. Shvata da je CTAC nije zaštitio kao što su obećali, nego su joj nametnuli goru sudbinu i prodali je Jakuzama. Okreće se protiv CTAC-a, a Rejlin protiv Jakuza. Ubrzo se priključuju „Izaslanicima“, koje predvodi snažna Kelkrist. „Izaslinici“ su specifična grupa (za jedne teroristi, a za druge borci za slobodu) koji obučavaju vojnike veštini da se momentalno adaptiraju na drugo telo.

U jednoj akciji, svi „Izaslanici“ su pobijeni, a njegova sestra i Kelkrist (koja je postala njegova ljubav) ginu u eksploziji na brdu prilikom bekstva.

Nakon svega Takeši je postao plaćenik, tako je živeo nekoliko godina, dok ga na kraju nije uhapsio CTAC. Njegova kazna je bila da mu se disk stavi pod led na neodređen broj godina.

No jedan moćan čovek ga „vraća u život“,  Lorens Benkroft, veoma uticajan met koji ga angažuje (i „ubacuje“ u telo bivšeg policajca) kao detektiva da reši jedan slučaj. Ubistvo Lorensa Benkrofta.

Poput čuda, Benkroft se ne seća poslednja dva dana pre nego što biva ubijen. Samo bogataši imaju mogućnost da se bekap njihove podsvesti i memorije radi češće. Ali, Benkroft je ubijen malo pre tog „procesa“ pa su mu sada dva dana otišla u zaborav. Sumnja da ga je ubio neko od prijatelja ili neko od članova porodice?

Ukoliko reši ovaj slučaj Takeši će dobiti mogućnost da ga oslobode svih optužbi. I tako, od samog početka problemi kreću da se ređaju jedan za drugim! Niko nije očekivao da će teći glatko, ali… samo što je stigao već neko želi da ga ubije. Zapravo telo u kojem je, a čiji pravi identitet mu nije poznat.

Ko je ubio Benkrofta? Ko hoće da se suprotstavi našem Kovaču?

Sa „Altered Carbon“ (Digitalnim Ugljenikom) sam se susrela prvi put kada sam čitala istoimeni sajberpank-detektivski noar roman od Ričarda K. Morgana i već tada sam se nadala da ću jednom dobiti priliku  videti ga na ekranu.

Serija je ispunila moja očekivanja. Gluma je na dobrom nivou. Takeši Kovač u izvođenju Džoela Kinamana je baš onakav kakav sam ga zamišljala čitajući knjigu. Visok, namrgođen, mračan, surov, zastrašujući. Druge verzije su se pokazale isti potencijal, sa vrlo malo scena (posebno njegovo originalno telo), ali najviše mi je za oko zapao zastrašujući čovek sa roze rancem na leđima.

Ne treba zaboraviti ni ostale uloge koje su doprinele ovom čudesnom svetu. Kristin Ortegu (Marta Higareda), predstavnicu policije, koja je sjajan spoj sa Kovačem. Kao ni Al/hotel Poa (Kris Koner), koji je bio maestralan sa uvrnutim ponašanjem.

Za mene je jedna od boljih serija svih vremena (možda zato što sam strastveni fan Kovača), ali svega u ovoj seriji ima što nas može prikovati za ekran. Pucnjave, eksplozija, jurnjava, surovosti, krvi, seksa u jednoj zanimljivoj noti.. nimalo vulgarno.

Serija ima motive o kojima bi mogla razmišljati satima, danima, mesecima. Početna ideja besmrtnosti i diska, zar se to ne čini sjajno? Da li bi neko od nas bio spreman da živi večno? Razmišljala sam o tome mnogo puta i cena menjanja tela mi se nikako ne dopada (volim svoju originalnu verziju), ali da je to jedan od uslova da živim besmrtno svakako bih prihvatila. Kao i svako drugi, zar ne?

Kako se vama dopao svet Takešija Kovača?


Foto: Netflix

 

A ukoliko volite unikatne ručne radove, posetite naše prijatelje na Epic Fantasy Shop-u.

Poslednji jednorog – Piter S. Bigl

Nekim knjigama je predodređeno da vremenom postanu klasici. To pre svega duguju porukama koje prenose na publiku koja svakim novim čitanjem otkriva nešto novo što joj je ranije promaklo. Tako obezbeđuju zasluženo mesto u kućnim bibliotekama i da se o njima priča  decenijama nakon što su napisane.

Izvor: MySF Reviews

Ni fantastični žanr nije izuzet od ovog pravila. Uz Gospodara prstenova koji je definisao žanr epske fantastike, Zemljomorje Ursule Legvin, Beskrajnu priču Mihaela Endea i Alisu u zemlji čuda Luisa Kerola vredi pomenuti Poslednjeg jednoroga i njegovog autora Pitera S. Bigla. Domaći čitaoci su prvi put dobili priliku da uživaju u ovom klasiku zahvaljujući Laguni koja nam ga je predstavila pred letnju Noć knjige.

Piter S. Bigl, nagrađivani pisac fantastike, nije ni slutio da će te varljive 1968. godine stvoriti delo koje će zauzeti visoko vrednovano mesto među ljubiteljima fantastike. Još manje  je mogao da predvidi da će da se bori za vlasništvo nad delom nekoliko decenija kasnije. Njegov menadžer je u nameri da kontroliše njegove finansije ubedio saradnike i piščevu rodbinu da je pisac dementan. To je dovelo do višegodišnjeg spora u kome je autor, na sreću svih nas, vratio prava u svoj posed i da Poslednjeg jednoroga koji ga je proslavio opet možemo da čitamo.

Gospa jednorog je poslednji jednorog koji živi u blagostanju u svojoj magičnoj šumi. Jednog dana prisluškuje razgovor lovaca iz koga saznaje da su jednorozi iščezli i da je ona poslednji pripadnik vrste. Ovo je podstiče da napusti utočište i krene u potragu za istinom u kojoj, pored mnogih opasnosti stiče i prijatelje, u vidu trapavog čarobnjaka Zevzika i neustrašive Moli Jezavice. Put će ih odvesti do kraljevstva kralja Hagarda koji gvozdenom pesnicom upravlja njime pomoću svoje zveri, Crvenog bika. Na tom putu će upoznati sebe i otkriti osećanja za koja nije znala da ih poseduje.

Poslednji jednorog obrađuje brojne teme pored već ustaljene potrage za istinom. Podstaknuta radoznalošću Gospa napušta svoju šumu što predstavlja izlazak iz staklenog kaveza u spoljašnji svet. Mnogi je zamenjuju za belu kobilu i pokušavaju da je uhvate. Ovo je jasna alegorija na naše odrastanje kada prestajemo da verujemo u magična stvorenja i postajemo odrasli. Prvi koji su je prepoznali su okrutna veštica koja ju je zarobila i držala u svom cirkusu čudesnih stvorenja radi koristi i čarobnjak Zevzik koji predstavlja nekog mladog srcem i koga unutrašnje sprege sprečavaju da ovlada magijom.

Izvor: IMDB

Druga centralna tema je pitanje ljubavi i samospoznaje. Svako od naših junaka će na svoj način, spoznati sebe i ljubav. Kod jednoroga, koji će se sticajem okolnosti pretvoriti u prelepu princezu, ona će se otelotvoriti u vidu princa Lira, usvojenog sina kralja Hagarda koji će svakodnevno odlaziti u nove junačke poduhvate kako bi je impresionirao. Boravkom u ljudskom telu će, pored vrlina, upoznati sve naše slabosti što će kao posledicu imati privremeno zaboravljanje njene prirode i odlaska na put. I njeni prijatelji će svako na svoj način izaći drugačiji iz ove avanture s tim što će neko u tom procesu proći kroz bolnu promenu.

Što se tiče likova, jasno je izvršena karakterizacija na dobre i loše. Piter S. Bigl je dao sjajan omaž bajkama uz koje smo odrastali kreirajući svet što nalikuje srednjevekovnom u kojem se odvija neprekidna borba između dobra i zla. Imamo družinu koja kreće na poduhvat, magiju, mitološka stvorenja, zlog kralja i junaka koji se bori da osvoji srce gospe. Poput veštog slikara je u delu uneo sve elemente sjajno ih uklopivši. To duguje poetično lirskom stilu kojim nas vodi kroz stranice ovog vanvremenskog klasika ne dajući da ispustimo knjigu.

Jedan od glavnih krivaca zašto se ova knjiga i danas štampa i zašto joj popularnost ne prolazi je uspešna crtana adaptacija iz 1982. godine za koju je scenario takođe napisao Piter S Bigl. Ne treba zapostaviti ni kvalitetnu glumačku postavu u vidu Mie Farlou, Alana Arkina, Džefa Bridžisa, Anđele Lansberi i Kristofera Lija koji su uverljivo preneli magiju ovog besmrtnog dela.

Za prevod možemo da zahvalimo Neveni Andrić koja nam je poetski prenela starinski jezik ovog klasika. Primetio sam da je tokom Gospinog razgovora sa leptirom koristila stihove naših pesama dajući sebi umetničku slobodu. Ovo izdanje krasi i odličan dizajn korica koje je i sam pisac pohvalio.

Ovu knjigu bih preporučio svim uzrastima. Povešće vas na elegično putovanje i nakon izvesnog vremena ćete joj se vraćati otkrivajući stvari koje su vam promakle tokom ranijeg čitanja i doživljavati je na drugačiji način.

Tebi, moja najdraža – Tina Augustus

Plitko i ubrzano disanje dopiralo je do mene praćeno nekontroliranim bujicama kašlja, čula sam ga, iako sam bila udaljena desetak metara od njega. Tijelo mu se sve više oslanjalo na drveni stol i gužvalo hrpu papira. Svijetlost svijeća sablasno se izvijala po zidovima prepunim portreta predaka na koje je nekoć s velikim ponosom pokazivao.

„Tebi, naravno… tebi“, cvilio je. „Ne mogu više.“

Satima je ispisivao istu rečenicu. Mrmljao u bradu dok je drhtavim rukama razmazivao tintu po papiru. Znala sam da će ga zgužvati i baciti na drugu stranu prostorije kao i desetke prije. Uskoro će u naletu bijesa razbiti još jednu kristalnu čašu o pod, ili o zid – ukoliko ga snaga posluži. Vonj ustajalog alkohola ispunio mi je nosnice i otjerao me da se nakratko vratim u svoju sobu.

Kasnije te večeri, zatekla sam ga kako po deseti put ovoga dana polira staro zrcalo koje je nekoć davno pripadalo njegovoj prvoj ženi Elizabeth; njegovoj nikad preboljenoj ljubavi čija je sjena oduvijek lebdjela nad našim životom i brakom. Godinama pokopana i zaboravljena čak i od vlastite obitelji, živjela je u našim životima poput sjene koja se izdvaja iz zidove i stvara vlastite; u našem slučaju ona je bila zid između Ruperta i mene. Odavno istrunula u hladnoj zemlji, svaki se dan jasno ocrtavala u Rupertovim mislima i pratila ga od prvih jutarnjih zraka sve do trenutka kada bi usnuo. Nekoć sam vjerovala da joj barem u snovima uspijeva pobjeći, ali uskoro joj je počeo zazivati ime u naletima groznice. Nikad nije ispunio obećanje da će iz naših života ukloniti svaki podsjetnik njezine prisutnosti; njezine su stvari stajale na istom mjestu kao i prije petnaest godina, dok je još koračala ovim prostorijama.

Njegov prijatelj Eugen imao je ispravno razmišljanje, poznavao je Elizabeth bolje od mog Ruperta. Oduvijek mu je razlagao o kakvoj se lažljivoj zmiji radi; kako će ga onako dobrog i naivnog natjerati da pleše kako ona želi. Molio je i preklinjao da je ostavi, ali Rupert je mlad i naivan učinio upravo suprotno – oženio ju je. Bio je to veliki skandal; on sin iz bogate obitelji ženi se s deset godina starijom ženom sumnjive i nejasne prošlosti. Zbog nje je izgubio dobar odnos s obitelji, zbog nje se udaljio o vjernih prijatelja, zbog nje je postao čovjek koji upravo sjedi preda mnom.

Zbog izmučenosti tugom i alkoholom izgledao je kao da mu je sedamdeset, a ne pedeset godina. U ovih godinu dana koliko smo u braku, prema meni se odnosio kao stariji brat prema mlađoj sestri. Eugen je tvrdio da mu samo treba vremena, ali ja sam znala da me nikad neće gledati kao ženu – ne nakon Elizabeth. Od prvog dana braka spavali smo u odvojenim sobama; nikad nije dolazio u moje odaje, a meni je bilo zabranjeno ulaziti u njegove. Ipak, često sam to činila bez njegovog znanja. Činjenica da je vlastitu sobu pretvorio u svetilište svojoj voljenoj Elizabeth nije me uznemiravala, sve dok se brinuo za financijsku situaciju i slao novac mojoj potrebitoj obitelji. Možda je tako najbolje, često sam uvjeravala samu sebe dok sam se trudila objasniti zašto me ne može barem malo voljeti. Bilo je trenutaka kada bi poželjela staviti buniku u njegovo piće i nadati se da će u bunilu skočiti s balkona i tako prekinuti ovaj jad našeg života. Nekoliko sam se puta gotovo odvažila na taj potez smatrajući da će mi biti zahvalan ukoliko ga spojim sa njegovom voljenom Elizabeth, ali u meni bi se uvijek javio onaj osjećaj straha; ne od zločina, već od mogućnosti da budem otkrivena.

Da… najdraža“, ponovno je počeo mrmljati; ovoga puta obraćajući se zrcalu. „Naravno“, nasmijao se širokim osmijehom. „Rekao sam to, zar nisam?“

Ruperte, želite li mi se pridružiti na večeri?“ Upitala sam ga uz poluzatvorena vrata. Znala sam da će odbiti, ali sam ga svejedno svake večeri pitala.

Naglo se uozbiljio kao da mu se obraća nepoznati glas. Čvrsto je stisnuo svilenu maramu s kojom je prelazio srebrni okvir zrcala prije nego što se ukočeno okrenuo u mojem smjeru. „Ne, hvala.“

Odglumila sam zvuk zatvaranja vrata, ali ostala prislonjena uz hladno drvo.

Čuješ li to, najdraža?“ Šapnuo je zrcalu. „Zove me na večeru, trebam li poći?“ Pričekao je dovoljno vremena da mu nevidljiva strana može ponuditi odgovor, a zatim slegnuo ramenima. „I mislio sam da ćeš to reći.“

Bojim se da Rupert po cijele dane viče na Vraga i Vrag viče na njega, komentirao je jednom prilikom Eugen novo stanje svog prijatelja, možda ih treba pustiti da se međusobno svađaju. Vrag je naravno bila Elizabeth. Smatrala sam ga pametnim čovjekom, pa sam njegov savjet poslušala i nikad nisam prekidala Rupertove sumanute razgovore.

Nalikuje ti“, dobacio je Rupert zrcalu i približio mu se tako blizu da mu se dah ocrtavao. „Ta nova… Helga… da… mislim da tako se zove.“

U tom sam trenutku znala da je razum moga muža, ako ga je ikad imao, nepovratno uništen. Bolest ga je izjedala iznutra, napadala njegovo krhko tijelo, ali uspješno sam se nosila s tim. S druge strane, um koji mu se svakim danom sve više mračio počeo me zabrinjavati. Zaboravljao je moje ime, a često sam ga primjećivala kako mi, u rijetkim trenutcima kada bi izašao iz svoje sobe, šapuće iza leđa nerazumljivim glasom, a potom bi se histerično nasmijao. Zato sam ga poticala da što više vremena provodi nad dnevnikom, nad svojim životnim dijelom. Obećao je da će mi pokazati svoje zapise kada završi; bio je to detaljan zapis njegovog života za koji je tvrdio da će mnoge iznenaditi. U početku sam se doista radovala što ću moći među prvima zaviriti u um jednog od najboljih svjetskih znanstvenika, ali što je vrijeme više odmicalo, počela sam osjećati sumnju. Njegovo psihičko stanje bilo je loše i posljednjih je dana provodio vrijeme pokušavajući napisati pismo svojoj voljenoj Elizabeth. Sve što je uspio zapisati bio je zbir od nekoliko riječi: Tebi, moja najdraža.

Jednog me je dana dočekao u vrijeme večere pred vratima svoje sobe. „Želiš li ući?“

Srce je prijetilo da mi iskoči iz prsnog koša od uzbuđenja… i straha. Upristojio se, kosa mu je bila uredno začešljana, a na sebi je napokon imao odijelo kakvo priliči čovjeku njegovog imena. Obrijao se i lice mu je ponovno poprimilo izraz muškosti koju sam cijenila.

U Vašu sobu?“ Upitala sam zbunjeno. „Jeste li sigurni?“

Želio bi ti pokazati nešto“, rekao je pomalo nestrpljivo.

Oklijevala sam, ali na kraju sam ipak ušla. Hrpe papira bile su ugurane u koš za smeće, a zastori razgrnuti da propuštaju mjesečevu svjetlost kroz francuska vrata balkona. Sve se činilo u savršenom redu. Prostoriju je osvjetljavalo nekoliko svijeća i petrolejskih lampa ravnomjerno raspoređenih po prostoriji. Samo je visoki stolac pred Elizabethinim zrcalom bio novost.

Sjedni pred zrcalo, molim te.“

Zastala sam na tren znajući da to nije dobra ideja, ali uhvatio me je za ruku i poveo do njega. Panično sam opipavala bočicu sedativa koji nosim u džepu za ovakve slučajeve. Nisam ni na trenutak dvojila trebam li je iskoristiti. Dok je nešto tražio po ormaru, potrčala sam do njegovog radnog stola i ulila pola bočice u šalicu za čaj. Tri do četiri kapi, rekao je doktor, ali morala sam biti sigurna da će ga omamiti dovoljno brzo. Baš kada sam se spremala izaći iz sobe, provirio je iz ormara.

Pošla sam uzeti još jednu svijeću“, slagala sam. „Mračno je.“

Uzmi ovu sa stola.“

Vidjevši da je izvadio drvenu kutiju s četkama za kosu od bjelokosti, moje su se misli primirile i mirno sam sjela na stolicu ispred ogledala. Dok mi je raspetljavao kosu i nježno prolazio četkom kroz nju, shvaćala sam da zamišlja da sam ona – Elizabeth. Godinama se odbijao oženiti unatoč molbama obitelji da si osigura nasljednika. Pristao se oženiti mnome samo zato što sam joj nalikovala; imala sam dugu, ravnu smeđu kosu koja mi je padala do sredine leđa, ali uvijek sam je nosila podignutu u punđu kao što to dolikuje. Prema Eugenovim pričama, Elizabeth je kosu u kući uvijek držala raspuštenu i time opčinila Ruperta. Dok mi je nježno prolazio prstima kroz kosu i prislanjao pramen po pramen svom licu, shvatila sam da sam koristila novi šampon; onaj od jasnima. Onaj koji je nekoć obožavala njegova voljena Elizabeth.

Prekrasna si večera“, rekao je gledajući me ravno u oči kroz odraz na zrcalu.

Nasmiješila sam se nelagodno. „Hvala Vam“, pokušala sam odglumiti umor. „Mogu li…“

Doista je prekrasna, zar ne?“

Znala sam da ona ne postoji osim u njegovim mislima, ali svejedno sam obratila pažnju na ostatak prostorije želeći se uvjeriti da smo sami. Jedina stvar koja se micala bile su zavjese koje je vjetar razbacivao u svim smjerovima. Duboko sam uzdahnula i maknula njegove ruke sa ramena. Bojala sam se da će me zaustaviti, da će me prisiliti da ostanem, ali samo je nijemo gledao kako izlazim iz sobe i zatvaram vrata za sobom.

Više nikad neću ponoviti tu grešku, zaklela sam se sama sebi. Sve što bi Ruperta moglo podsjetiti na nju, sve što je ona nekoć voljela, sve što… zabranjeno je. Druge prijateljice imaju muževe koje ih zlostavljaju i tuku, prijete im oduzimanjem djece i odbacivanjem. Rupert me nikad nije udario, nikad nije podigao glas na mene, Rupert je samo… nedostupan. Trebala bi biti zahvalna time što imam, podsjetila sam sebe, pa u duhu pomirbe odlučila da ću nagovoriti Eugena da sa Rupertom izađemo u šetnju gradskim perivojem nedaleko od našeg stana. Ukoliko odbije zbog umora, uvijek možemo napraviti jedan krug kočijom. Na kraju su muškarci odlučili da je vrijeme za jedan muški izlazak i ja sam ostala zarobljena u stanu. Dobro je to, tješila sam samu sebe, ali ipak žalila što neću imati mogućnost razgovarati s Eugenom.

Ušla sam u njegovu sobu da sluškinjama pokažem nered koji moraju pospremiti prije nego što se vrati. Dok su djevojke mijenjale posteljinu i čistile prozore, uzela sam njegove bilješke u ruke.

TEBI, MOJA NAJDRAŽA

Tebi koja nisi znala,

i u laži si vjerovala.

Tebi koja si se radovala,

a lice smrti ugledala.

Tebi milo srce moje,

tebi ranjeno lane moje.

Odmaknula sam papir u stranu ne vjerujući da je dva tjedna pisao te jadne riječi. Dva tjedna svađao se sa svim živima i neživima; zazivao Vraga, nudio pogodbe, prodavao dušu. Dva je tjedna plakao do gluhih noćnih sati i odbijao jesti što je samo pogoršalo njegovu bolest.

Oh kako je život nemilosrdan“, požalila se jedna od djevojaka. „Gospodin tako pati.“

Poželjela sam joj odgovoriti, ali sam se suzdržala. Sve više pažnje obraćala sam na to sasvim obično zrcalo s kojim je Rubert volio razgovarati. Čak sam ga uz pomoć jedne od djevojka skinula da se uvjerim da iza njega nema ništa i ostala pomalo razočarana prljavom tapetom. Možda sam u dubini duše očekivala nešto neobično, nešto neočekivano. Nema veze, uvjerila sam samu sebe, ovako je najbolje. Trenutak postavljanja zrcala protekao je uz mnogo nervoze jer se zrcalo odbijalo vratiti na svoje mjesto. Maleni dio, na samom uglu napuknuo je našom krivicom, ali nadala sam se da Rupert neće primijetiti.

Namjeravala sam održati djevojkama lekciju zbog nemara, ali umjesto toga, povukla sam se u svoje odaje do trenutka kada se Rupert vratio s gomilom žutih ruža koje je umetnuo u vazu na klaviru.

Takve voliš, zar ne, najdraža?“ Upitao je svoju voljenu Elizabeth. „Deset njih, za svaku godinu našeg zajedničkog života i jedna bijela za našu gošću.“

Tek tada sam opazila malenu bijelu ružu. Pričekala sam da se ponovno povuče u svoje odaje nadajući se da će Eugen svratiti, ali to se nije dogodilo. Gledala sam kako njegova kočija odlazi nestajući u mraku. Za to je vrijeme Rupert bio neobično aktivan jer se iz njegove sobe moglo čuti zvuk povlačenje namještaja.

Tebi, moja najdraža“, pjevušio je sebi u bradu. „Samo tebi, samo zbog tebe.“

Vukao je radni stol na suprotnu stranu prostorije. Francuski prozori su bili širom rastvoreni i hladni jesenski zrak ulazio je u sobu i uvlačio se u svaki njezin kutak.

Eugen mi ju je dao“, izvadio je malu kutijicu s bisernom ogrlicom. „Rekao je da je dam svojoj najdražoj… a svi znaju da si ti moja najdraža. Rekao je da kad je dam svojoj najdražoj da ću biti slobodan. Možeš li zamisliti, slobodan…“

Položio je kutijicu ispred ogledala.

Nagli nalet vjetra zalupio je vrata pred mojim nosom. Čak ni Rupert ne bi mogao ignorirati tako glasan zvuk, pa sam požurila u svoju sobu. Zavalila sam se u fotelju pred ogledalom pokušavajući sabrati misli. Zašto Eugen nije došao? Opipala sam bočicu u džepu da budem sigurna da je na svom mjestu u slučaju potrebe. Ali što mi to znači, shvatila sam da pitam samu sebe, u slučaju da Rupert postane nasilan ne mogu ga samo tako natjerati da popije čaj. Prošlu dozu sam bez veze iskoristila u napadu panike. Sada mi je preostala još samo ova mala doza koju sam zamišljeno ljuljala u rukama.

Odlazi!“

Naglo sam podigla pogled i u zrcalu ugledala svoju dvojnicu. Stajala je u kutu moje sobe, neprijateljskog izraza lica upirući prstom u mene. Ustala sam tako naglo da mi je bočica ispala iz ruku i razbila se.

Osvrnula sam se oko sebe, ali bila sam sama u sobi – naravno. Dok mi je srce ubrzano tuklo, preskočila sam razbijenu bočicu i pohitala do mjesta gdje bi trebala biti još jedna s pola doze. Tlo mi se nekontrolirano zatreslo pod nogama, prije nego što sam uspjela uhvatiti bočicu. Morala sam se uhvatiti za nešto pošto bi pala sam na pod i udarila glavom.

Odlazi!“ Isti ženski glas mi je zaprijetio.

Ne sjećam se što se događalo u sljedećim trenutcima jer sam se izgubila na mračnom i hladnom mjestu. Kada su moje oči ponovno ugledale slabu svijetlost, shvatila sam da Rupert zabrinuto kleči pored mene i pokušava me uspraviti. Pomogla sam mu, a zatim se zagledala u drugu razbijenu bočicu nedaleko od mene.

Jesi li dobro?“ Upitao je i približio svijeću da me bolje vidi.

Opipala sam se provjeravajući da li sam dobro, i shvatila da na podlaktici imam porezotinu od bočice niz koju teče krv.

Dođi“, poveo me je u svoju sobu. „Ovo je potrebno očistiti i možda zašiti“, govorio je kao da mu se razum povratio.

Promatrala sam ga dok je tražio svoju staru liječničku torbu. Bezbrojne papire koji su se nalazili na njegovom stolu odmaknuo je u stranu i poredao potreban pribor. Svijetlost svijeća izazvala mi je glavobolju pa sam spustila pogled na stol.

Što se dogodilo?“ Brisao mi je krv. „Jesi li udarila glavom? Jesi li…“

Dobro sam.“

Nisam bila dobro. Mislila sam na žensku prikazu koja mi se pričinila i koja mi je prijetila da moram otići. Očaj mi je utjerao suze na oči, zbog pomisli da i sama gubim razum, i počinjem viđati njegovu voljenu Elizabeth. Nikad nisam vidjela njezinu fotografiju ni portret, ali znala sam da je to ona. Imala sam tako živu prikazu u svojoj glavi, jer su svi oduvijek govorili da sam njena slika i prilika. A ta prikaza, da, ona je samo to. Trenutak moje smušenosti – ništa više, ništa manje.

Ne, ne“, briše mi suze. „Nije tako strašno“, pokazao je prema zrcalu. „Samo mala porezotina. Brzo ćemo sve srediti.“

Otišao je u kuhinju po čašu vode, a ja sam shvatila da nemam snage održati tijelo uspravno. Poželjela sam se osloniti na stol, u to je zrcalo sa zida naglo palo. Desetine razbijenih komada stakla razletjelo se prostorijom i na neobičan način svi oni su prikazivali moj odraz.

Odlazi“, ponovno sam začula ženski glas kako mi šapuće iza uha. „On je moj – samo moj.“

Naglo sam ustala, ali mi se zavrtjelo, srušila sam medicinski pribor zajedno sa papirima na pod. Glasan udarac natjerao je Ruperta da utrči u sobu. Spremao se krenuti prema meni, ali se zaustavio gledajući u zrcalo čiji su se komadi rasuli po prostoriji.

Nisam ništa učinila“, zavapila sam očajno. „Samo je palo.“

U tom trenutku više nisam bila važna, jer je Rupert uzrujano krenuo sastavljati djeliće ogledala. Uspravila sam se sama, nekoliko minuta kasnije i krenula prema kuhinji po čašu vode koju Rupert nikad nije donio. Noge su mi drhtale, a krvarenje koje je maloprije zaustavio ponovno je krenulo prljajući haljinu. Posegnula sam za čašom na kuhinjskom pultu kada sam shvatila da mi je netko uhvatio zapešće i izbio čašu već natočene vode iz ruke.

Odlazi!“

Nevidljiva sila me je odgurnula u zid. „Odlazi! Odlazi! Odlazi!“

Dohvatila sam nož, ali mi je iskliznuo iz ruke prije nego što sam ga uspjela usmjeriti u žensku prikazu koja je gledala u mene sa druge strane prostorije. Stajala je mirno, kao u nekoj knjizi strave i užasa – kao da je tamo, ali zapravo je daleko. Tada mi je prvi put sinulo da Rupert možda ne gubi razum. Elizabeth ga je svih ovih godina proganjala. Trebala sam istrčati iz stana i nikad se više ne vratiti, ali u tom sam trenutku shvatila da se moram odužiti Rupertu za svu milost koju je udijelio mojoj obitelji i izvukao ih iz dugova. Nisam ga mogla ostaviti njoj. Umjesto prema izlazu iz stana, trčala sam ravno u njegovu sobu.

Već je popravio i složio veći dio zrcala i sada je ono ponovno vidjelo na svom mjestu s praznim komadima.

Dođi sjedni“, ponudio mi je stolicu na kojoj sam već sjedila. „Imam nešto za tebe.“

Ruperte, moramo hitno otići jer…“

Nevino se osmjehnuo kao da ne primjećuje nered u sobi. „Dođi“, posjeo me je na stolicu unatoč mojem protestiranju. „Kosa ti se sva uneredila“, izvadio je četku.

Iznenadilo me koliko je fizički jak. Oduvijek mi je djelovao kao da bi ga malo jači vjetar mogao oboriti s nogu. Bio je mršav, a u zadnje je vrijeme još više omršavio. Kretao se sporo, starački i bolesnički. Ali sada je djelovao kao novi čovjek. Od povratka i razgovora s Eugenom kao da je živnuo, kao da je udahnuo neku novu životnu snagu. Eugen ga je vjerojatno podsjetio da mora biti dobar prema meni, uvjerila sam samu sebe.

Kupi sam ti ovo“, pokazao mi je ogrlicu i zatražio dopuštenje da mi je stavi na vrat. „Nadam se da ti se sviđa.“

Meni?“ Zbunjeno sam upitala.

Tebi, moja najdraža.“

Ali…“

Vidjela si je, zar ne? Pokazala ti se.“

Nisam htjela to priznati, ali tijelo mi je odbilo poslušnost i klimnula sam glavom.

To je zato što ona ne želi dopustiti da te volim kao što sam volio nju. Obećala mi je da ti se neće otkriti sve dok te ne budem gledao… sve dok… Ali ne mogu…“

Okrenula sam se i uhvatila ga za ruku. „Možemo joj pobjeći. Ako odmah krenemo…“

Ona me prati kamo god pošao“, požalio se. „Mogli bi otići i na kraj svijeta, ali ona bi pošla s nama. Slijedila bi me i u pakao…“

Ona me gurnula, ona… ona želi da odem.“

Razočarano je slegnuo ramenima. „Naravno da želi da odeš.“

Ne želim otići, Ruperte, ako me izbacite, kamo ću ja…“

Naravno da neću dozvoliti da otiđeš od mene, rekao sam ti da te volim.“

Ali mislila sam da…“

Tebe, najdraža moja. Tebe volim. Trebalo mi je vremena da shvatim.“ Nastavio mi je gladiti kosu kao da se ništa ne događa. Kao da oko nas nije zao duh koji nas želi razdvojiti. Zamišljeno je gledao u zrcalo nesvjestan opasnosti. „Eugen mi je danas otvorio oči, rekao je da ne trebam bježati od nje. Ona me neće pustiti sve dok njezino mjesto ne zauzme neko milije, bolje, poniznije biće – poput tebe.“

Osjetila sam kako mi obrazi rumene.

Znam da sam gotovo trideset godina stariji od tebe“, tiho je rekao. „Ali ti si mi u svakom trenutku svog postojanja odavala poštovanje kakvo zaslužujem. Ona nije bila takva, željela je vladati nad mojim umom i tijelom, željela je donositi odluke umjesto mene, željela je upravljati mojim životom.“

Eugen mi je rekao.“

Volio sam je, tako sam je volio, a onda sam je mrzio, mrzio iz dna duše.“

Stisak ruke mu je postao čvršći.

A ona me nije željela pustiti ni nakon deset godina koje smo proveli u braku. Nije me željela pustiti, a ni ja nju… Kao što ja sada ne želim pustiti ni tebe.“

Ne moraš me pustiti“, stegnula sam ga za ruku.

Prestao mi je gladiti kosu i poželio me uhvatiti za ruku kada sam ugledala nju. Odgurnula ga je od mene i u silini udarca pao je na pod uz glasan uzdah boli.

Odlazi! Odlazi! Odlazi!“ Vrištala je histerično.

Potrčala sam prema mužu pomažući mu da ustane.

Ostavi nas na miru.“

Odlazi!“ Strgnula mi je ogrlicu s vrata.

Kad je stala na mjesečinu, njezina prekrasna porculanska koža i duga smeđa kosa nestale su kao odnesene vjetrom. Pred nama je stajala zastrašujuća prikaza raspadajućeg tijela čije su se kosti ocrtavale pod tankom tkaninom. Mjesto gdje su nekoć stajale velike okrugle oči sada su bile samo prazne duplje, a nekoć elegantni prsti zglobne kosti.

Rupert je došao do mene i odveo me pred ogledalo. U ruke mi je položio komade ogrlice koje je uspio prikupiti i stao iza mene. Nježno mi je položio ruke na ramena i poljubio me u desni obraz.

Moraš znati da ovo činim jer moram“, šapnuo je. „Vjeruješ li mi? Neće uspjeti ako mi ne vjeruješ. Moraš mi potvrditi da mi vjeruješ. Samo tako mogu…“

Kimnula sam glavom. „Vjerujem Vam.“

Tebe, moja najdraža.“ Ponovno me je poljubio u obraz. „Da imam više vremena, kunem ti se da bi te volio kao što sam jednom volio nju. Ali sada volim tebe. Tebe, moja najdraža.“

Gledala sam kako osmijeh preuzima njegovo lice pa se i sama nasmiješila.

Tada sam osjetila.

Nije bilo kao bilo što u mojem životu. Nije bilo stvarno, nije bilo kao što ljudi govore. Kratka, zaista kratka bol ispunila mi je tijelo prije nego što nisam osjećala više ništa. Čak je i hladnoća koju sam osjećala nakon pada na hladan pod nestala jednako brzo kao i bol. Oči su mi gledale u desetine papira na kojima je maničnim rukopisom iznova i iznova pisalo isto.

Tebi, moja najdraža… Tebi, koju sam ubio.

Je li gotovo?“ Začula sam dobro poznati Eugenov glas.

Moj muž je potvrdio, pa se zavalio u fotelju.

Sada će i ona postati zarobljena duša koja će se pobrinuti da Elizabeth ne stvara probleme. Sada ćeš, prijatelju, napokon moći normalno živjeti. Nestat će i ova bolest koju ti je učinila… Moći ćeš se…“

Rupert je duboko uzdahnuo. „Žao mi je djevojke.“

Tako je moralo biti.“

Kad je zrcalo napuklo i Elizabeth dobila mogućnost da se pokaže i njoj… mislio sam da….“

Sva sreća pa Elizabeth ne zna naš jezik“, radosno je izgovorio Eugen. „I sva sreća što je mala bila toliko naivna i glupa da nije shvatila…“

Žao mi je djevojke“, ponovio je Rupert. „Čini se da me unatoč svemu ipak voljela na svoj način. Inače ovo ne bi uspjelo, inače… Elizabeth ju je pokušala otjerati, govorila joj je da odlazi, ali djevojka me nije željela pustiti.“

Eugen je kleknuo pored mog tijela. „Jesi li razmišljao o priči? Elizabeth je izvršila samoubojstvo tabletama, ali kako ćeš opravdati ovaj nered ovdje.“

Podigao mi je ruku s maramicom, ali ja nisam osjetila ništa. Jedina težina koju osjećam je ona od ogrlice koja visi oko mog vrata; ogrlice koja je maloprije bila potrgana. Shvatila sam da Eugen skuplja njezine komade i stavlja ih u malu kutijicu, ali ja sam je i dalje osjećala na vratu. „Nadam se da će moći obuzdati Elizabeth.“

I ja se nadam.“

Ako ne, imaš dvije žene koje si ubio i koje će te proganjati do smrti, a možda i duže.“

Rupert je kleknuo kraj mene. „Žao mi je što je tako moralo biti. Želio sam joj osigurati dostojanstvenu smrt – barem je toliko zaslužila. A pogledaj je; rasječena podlaktica, kosa zapetljana, haljina umrljana i poderana.“

Podigla sam se, ali, čini se da muškarci to nisu primjetili.

Rekla tebi odlazi“, začula sam dobro poznati glas. „Rekla odlazi.“

Nisam znala“, zajecala sam lijući suze. Sad je sve napokon imalo smisla, a ono najgore – bilo je prekasno.

Autor: Tina Augustus

Vampir kao odraz vremena – deo II

Iako je vampir, kakvog danas poznajemo, potekao iz našeg folklora, on se kao književni lik najpre pojavljuje u evropskim književnostima u okviru sadističke demonologije predromantizma i romantizma, a tek nešto kasnije u bugarskoj, srpskoj, hrvatskoj književnosti romantizma i realizma. Jedan književni istoričar tim povodom piše „morali smo se okrenuti Evropi da bi smo u punoj meri shvatili mogućnosti koje nam je nudila vlastita baština“ (Ajdačić, 2007).

Priče iz starine ili jeziva stvarnost?

Danas, u balkanskim zemljama, veliki deo stanovništva i dalje čvrsto veruje u postojanje vampira. Ovde vampir ostaje kakav je bio hiljadama godina: odvratno, gadno čudovište, oživljeni leš vraćen da donese smrt svojim živim bližnjima. To nam dokazuju retki i sporadični novinarski izveštaji koji su promakli pažnji urednika, pa smo tako pre petnaestak godina u dnevnim novinama „Vijesti“ izašao je tekst o čudnom slučaju u Žabljaku Crnojevića gde je pisalo o gospođi čije ime nije navedeno, koja je bila u strahu od noćnih poseta svoje pokojne ćerke (Otašević, 2019; U Žabljaku Crnojeviću čudo neviđeno: Utvare hodaju selom, 2005). Navodno, oko ponoći bi se pojavila pokojnica kucajući na vrata i prozore moleći je da je pusti da uđe u kuću. Što se tiče ovog konkretnog događaja postoji razloga za skepsu, ali ovaj kraj Crne Gore je takođe poznat po jezivoj kletvi: „Majki krv pio!“, koja daje jasne insinuacije o verovanju njegovih žitelja (Otašević, 2019). Poznat je i slučaj iz 1901. godine kad se u Kučima povampirio izvesni J. V. Ivanović (Otašević, 2019). Zanimljivo je kod ovog plemena što je izuzetno izraženo mistično verovanje u zagrobni život, kao ni na jednom drugom mestu u Crnoj Gori niti u Brdima. U jednom trenutku je to bilo izraženo do mere da se sumnjalo da su Marko Miljanov i ostale glavešine iz Kuča svi redom vampiri. Uvodni paragraf iz članka akademika Tihomira Ðorđevića „Vampir u verovanju našeg naroda“, primljen na IV skupu odeljenja društvenih nauka SANU 11. aprila 1952. godine nam daje pojašnjenje ovog fenomena: „Verovanje da poneki mrtvaci mogu noću izlaziti iz grobova, prerušavati se u različite prilike, uznemiravati svet, praviti štetu, moriti ljude i stoku i činiti svakojaka druga zla, u našem narodu je, koliko se zna, bilo rašireno od davnih vremena. Ono u njemu nije iščezlo čak ni do dana današnjega“ (Petrović, 2020).

Tome u prilog vredi pomenuti slučaj u kojem je sedamdesetšestogodišnji Petre Toma preminuo u selu blizu grada Krajove na jugu Rumunije neposredno pre Božića 2003. godine (The case of Petre Toma, 2009; Rumuni još ubijaju vampire!, 2023). Do februara je njegova nećaka tvrdila da ju je posećivao njen pokojni ujak. Brzo je formirana družina za lov na vampire koja je posle nekoliko pića odlučila da iskopa Tomino telo i izvadi mu srce. Prema lokalnom predanju, nakon vađenja srca, telo se mora spaliti, pepeo pomešati sa vodom, a zatim popiti. Policija je uhapsila članove lovačke družine i optužila ih za uznemiravanje mrtvih. Osuđeni su na šest meseci zatvora i morali su da plate odštetu porodici preminulog. I u Srbiji su postojali slučajevi poput vampira Čede iz sela Zlatokop kod Vranja (Đorđević, 2014; Veljković, 2009). Na primer, Politika ekspres je pet dana zaredom septembra 1994. godine izveštavala o dvostrukom ubistvu u jednom krupanjskom selu zbog „bizarnog povoda“: tokom bdenja pored umrlog jedan sused probušio mu je kožu iglom kako se ne bi povampirio, što je revoltiralo pokojnikovog unuka, pa je buknula svađa… Treba istaći i da je u redakciji Politike sve do kraja devedesetih postojalo pravilo da se vesti o raskopanim grobovima, navodno zbog „digniteta sahranjenih“, ne objavljuju (Petrović, 2020). Vredno je pomena i da je u subotičkom sudu tokom 2013. godine vođeno deset predmeta koji se odnose na povredu groba. Uostalom, „naši stari ljudi su imali razne uzrečice kojima su nas plašili, a koje su se zadržale do današnjih dana: ne gledaj se noću u ogledalu, ne zviždi noću, ne hodaj unazad, ne drži noću otvoren prozor da ti ’mora’ ne uđe i isisa iz tebe snagu“ (Srbija kolevka vampira?, 2010).

Balkanska magija posthuma uzburkava prosvetiteljstvo Evrope

S druge strane, u zapadnoevropskoj kulturi, društvu u kojem navodno naučni razum i logika čine osnovu razumevanja, vampir je ironično evoluirao u nešto što nije samo civilizovano, lepo i romantično, već je i buntovno, seksualno devijantno i izuzetno opasno. To je dovelo da se vampir u modernoj fikciji često pojavljuje kao stimulativni mračni heroj. Zapadna varijanta mita o vampirima duguje veliki deo svog stvaranja romantičarskim autorima i pesnicima ranog viktorijanskog društva, vremenu u kojem je gotička romansa cvetala kao žanr. Naime, evropsko prosvetiteljstvo s početka XVIII veka se poklopilo sa pojavom vampirskog negativiteta, i to u obliku vampirskih epidemija („zaraze neumrlih“) koje su harale Balkanom.

Posle Požarevačkog mira 1718. godine, severna Srbija i rumunska regija Oltenija su tek prešle iz ruku onemoćalog Osmanskog carstva pod vlast Austrougarske, te je kulturna mešavina balkanskog područja, koje je sve više potpadalo pod uticaj moćnih evropskih sila i na kojem su predanja o vampirima spadala u svakidašnja verovanja, Zapadnjacima bila relativno nova i svakako čudesna, a njihovo oduševljeno objavljivanje tih priča samo je pojačalo zanimanje javnosti za ta neobična zbivanja (M. Rajković Iveta i V. Iveta, 2017: 30). U folkloru se vampiri vezuju za širenje nekoliko različitih bolesti, ali se uglavnom ne može objasniti kako su ovi mitovi nastali. Svakako, pelagra i besnilo, odnosno „ludilo“, bile su dve bolesti koje su preovlađivale u vreme vampirskih epidemija, i lako je videti kako su one mogle da inspirišu strah od likantropije i vampirizma – čiji je zvaničan naziv bio „magija posthuma“ po istoimenoj studiji Karla Ferdinanda de Šerca iz 1706. godine. Prema rečima Aleksandra Tešića, suočena sa izbijanjem nove epidemije kuge sa teritorije Osmanskog carstva, Habzburška monarhija je početkom XVIII veka podigla sanitarni kordon u dužini od 1.900 kilometara (Babović, 2018), a 1731. godine je austrijska vojska imala posebnu vojnu jedinicu na Kalemegdanu, „i ta vojna jedinica je uključivala vojne hirurge koji su išli po Srbiji i iskopavali osumnjičene ‘vampire’“ (Kos, 2014).

S obzirom na to da je već bilo reči o besnilu, trenutak je da pomenemo i pelagru koju izaziva nedostatak niacina (vitamina B3) ili aminokiseline triptofan. Pelagru često uzrokuje ishrana bogata kukuruzom i alkoholom. Pošto su Evropljani naselili američki kontinent, doneli su kukuruz u Evropu. Pri tome su preskočili ključni korak u njegovoj pripremi – pranje, najčešće korišćenjem krečnjaka, u procesu koji se zove nikstamalizacija, kako bi se smanjila opasnost od pelagre. Pelagru obično karakterišu četiri simptoma – dermatitis, dijareja, demencija i smrt. Neki od obolelih postaju i vrlo osetljivi na svetlo – jedna od ključnih odlika vampira – koje izaziva promene na koži koje čoveka čine nalik lešu. Dakle, obe bolesti, između ostalih simptoma, uzrokuju preosetljivost na sunčevu svetlost. Pelagra, na primer, u istočnoj Evropi nije zabeležena sve do XVIII veka, stotinama godina pošto su se pojavila verovanja u vampire (Stepanik, 2022). Ali, žrtve vampirskih epidemija o njima nisu pisale, već su te čudne događaje pokušavali da sačuvaju pomoću folklora i usmenog prenošenja, a to je mnogo teže proveriti i ostavlja slabiji trag u istorijskim zapisima. Mnoge legende čak i danas, pokazuju da domicilnom stanovništvu ti događaji nisu toliko čudesni kao, recimo, valonskom oficiru na službi u Mađarskoj (Dugonjić, 2020: 11). Zato ne možemo sa sigurnošću utvrditi da li je vrhunac zaraze bio u XVII i XVIII veku, pogotovo ako uzmemo u obzir da postoje davniji zapisi u srpskoj kulturi u kojima se upotrebljava reč vampir.

Zakon koji traje više od sedam stoleća

Pomenućemo prvi takav zapis koji datira iz VII veka, a nalazi se u sklopu jednog nomokanona, u kojem se predviđa kazna za spaljivanje „vukodlaka“, inače u slovenskoj kulturi sinonim za vampira (Zečević, 2007: 110), što svedoči o duboko ukorenjenoj tradiciji mita. Zanimljivo je da vampir svoje mesto pronalazi i u Zakoniku blagovernog cara Stefana Dušana, koji je nekoliko puta morao da šalje vojsku u sela zahvaćena strahom od vampira kako su zabeležili dubrovački trgovci (Jovanović, 2010). Navedeni regulament predstavlja prvi zakon u kojem se zabranjuje iskopavanje mrtvih iz grobova, njihovo probadanje koocem i spaljivanje (Đorđević, 1953. Vampir u verovanju našega naroda. U Srpski etnografski zbornik, god. LXVI, Beograd: Srpska akademija nauka, 149-219, str. 150. Delovi koji se odnose na mere koje treba preduzimati u slučaju da narodom zavlada praznoverni strah od vampira mogu se pronaći u članu 25. Atonskog rukopisa, SANU, Beograd, 1975, i kod A. V. Solovjeva (Zakonik…), SANU, Izvori srpskog prava, VI, Beograd, 1980, str. 187-188). Ovaj dokument, koji je uz Zakonopravilo Svetog Save, najznačajniji dokument iz tog perioda srpske države, donesen je na saboru vlastele i crkvenih velikodostojnika, na Vaznesenje Gospodnje 21. maja 1349. godine (po Julijanskom kalendaru) u Skoplju. Njegov dvadeseti član u celosti glasi:

„20. O vračarima, koji tela mrtvih spaljuju:

I ljudi, koji vračbinama uzimaju iz grobova, te ih spaljuju, to selo, koje to učini, da plati vraždu. a ako bude pop na to došao, da mu se uzme popovstvo“ (Dušanov zakonik – e-verzija sa predgovorom Stojana Jašića, 1968).

Ukoliko se analizira ovaj fragment zakonika, vidi se da nedvosmisleno govori o ljudima koji su se u to vreme između ostalog profesionalno bavili uništavanjem vampira (Otašević, 2019). Jasno je da se radi o povratnicima ili strahu od njih, jer se za selo koje angažuje vračara da iskopa telo pominje kazna od 500 perpera, kao za ubijenog čoveka, i kazna za sveštenika koji to dozvoli. Nema boljeg načina za objašnjavanje ovakvog postupka, osim da je postojao toliki strah od zlodela nekoga ko je već mrtav i koji se nije smirio ni na onom svetu, pa je bilo potrebno potražiti „profesionalnu“ pomoć. I pored zakona i njima doslednih kazni, ljudi su nastavili sa otvaranjem grobova i spaljivanjem mrtvih. Dalje kroz istoriju postoji doduše sporadični, ali ipak očiti niz zapisa o vampirima i folklornoj praksi vezanih za njih (v. više Đorđević 1953: 150-153), što ukazuje na intenzivno prisustvo svesti o njima u srpskom narodu. Tako, na primer, sveštenik i kapelan na ugarskom dvoru Ðorđe Sremac u svojoj hronici na latinskom jeziku, pisanoj u prvoj polovini XVI veka, beleži da je u Temišvaru, posle smrti njegovog kuma Pavla Kinjižija, „bila zaustavljena njegova duša celu godinu, jer se često i noću i danju čula lupa i kako lonce razbija“ (Petrović, 2020). Stotinak godina kasnije u jednoj zbirci crkvenih (pravoslavnih) i pravnih propisa opet se brani spaljivanje „vukodlaka“ i kađenje nad njima, a prestupnicima se preti šestogodišnjom zabranom pričešćivanja. Isto to čini, odnosno zabranjuje, u XVIII veku i budimski eparhijski sabor odlukom da se „ovo prebezakono delo zabrani anatemom, a oni koji bi prestupili da se predadu carskom sudu“ (Petrović, 2020). Razlika je, dakle, samo što podaci ovog tipa dugo nisu dospeli u svetsku javnost.

Uostalom, na direktan način, duh one odredbe Dušanovog zakonika, sačuvan je do dana današnjeg. Krivični zakonik Republike Srbije u članu 354 propisuje: „Ko neovlašćeno prekopa, razruši, ošteti ili grubo povredi grob ili drugo mesto u kojem se umrli sahranjuje kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do tri godine.“ Ovo krivično delo se naziva „povredom groba“ i ne možemo se oteti utisku da je u ovako odabranom nazivu podsvesno sačuvano sećanje na prve posleratne godine i krutu boljševičku dogmu zvanu „dijalektički materijalizam“ (Petrović, 2020). Zanimljivo je da se isto kazneno delo u Hrvatskoj zove „povreda mira pokojnika“, što je daleko bliže suštini stvari. Zbirne statistike povrede ovog člana zakona u Srbiji javnosti nisu dostupne, a broj sankcionisanih slučajeva vampirizma zamagljuju vandalizam i kvazisatanistički obredi maloletnika.

Afere su se širile poput zaraze

Dakle, trebalo je sačekati austrijsku vlast, koja je u to doba upravljala Srbijom sve do Stalaća, i poslovičnu sklonost njene administracije da pedantno beleži sve događaje u carevini – među njima i „vampirske afere“ iz 1725. i 1732. godine u srpskim selima Kisiljevu (kod Velikog Gradišta) i Medveđi (kod Trstenika) – da bi „srpski vampiri“ privukli pažnju cele Evrope. Već pomenute bolesti, pelagra i besnilo, važne su zato što su se epidemije ovih zaraza pojavile u tom ključnom periodu istorije vampira tokom takozvane „Velike epidemije vampira“, negde od oko 1725. do 1755. godine, kada su se i mitovi o vampirima širili Starim kontinentom „poput zaraze“.

Kako su se bolesti širile istočnom Evropom, često su za to optuživani natprirodni fenomeni, a vampirska histerija širila se regionom. Normalno, mnogi su verovali da su vampiri neumrli, ljudi koji su na neki način nastavili život posle smrti, kao i da se vampiri mogu zaustaviti napadom na leš. Izvođene su sahrane vampira, koju su podrazumevale probadanje tela koocem, pokrivanje belim lukom i mnoge druge tradicije koje su u folkloru slovenskih naroda prisutne vekovima (Stepanik, 2022). Na primer, pored Arnauta Pavla, u austrougarskom izveštaju se pominje i izvesna vampirica, baba Milica, koja je jela meso ovaca zaraženih vampirizmom, a onda ubila nekih pedeset ljudi. Meštani Medveđe svedočili su da je starica pokopana suva i mršava, kakva je bila za života, da bi je, kada su otkopali grob, pronašli punašnu i bucmastu (40 dana nakon smrti sveža krv mu je curila iz usta, nosa i ušiju! Vampir iz Medveđe proboden je glogovim kolcem, a onda je se pojavila Milica, 2020). Iako, mada retko, postoji verovanje o životinjama koje postaju vampiri (po logici stvari životinja bi se povampirila na isti način kao i čovek, kada je ujede i ubije vampir, premda je to iz razloga bazične anatomsko-fiziološke razlike potpuno apsurdno), ovaj primer se može objasniti kao slučaj besnila, jer svi dokazi ukazuju na to (Otašević, 2019). Kao što smo već navodili, često su simptomi besnila mistifikovani.

Dakle, u slučaju baba Milice verovatno nije bilo ničega natprirodnog, dok je izvesno, što se promena njenog leša tiče, da je to samo posledica procesa bakterijske dekompozicije (raspadanja) koja je nezaobilazna. Još jedan slučaj s kraja XIX veka, tačnije 1880. godine, opisuje M. Đ. Miličević (Miličević, 1884: 156). U vreme ovčije bolesti zvane prostrel, od koje je uginulo mnogo ovaca, u niškom okrugu je, pomenute godine, otkopan i spaljen pokojnik dva meseca posle sahrane zbog verovanja da napada i jede ovce. Pokojnik je doveden u vezu i sa umrlim iz njegove familije u Bosni, koji je isto činio. Međutim, bosansko selo se oslobodilo vampira tako što je on, prema pričanju, ušao u ovcu koju je pojeo kurjak. Takođe, postoje dokazi da je tokom perioda ranog XVII veka misteriozna bolest poharala Lastovo, ostrvo uz obalu Hrvatske (Flax, 2023). Seljani su, podstaknuti lokalnim sveštenstvom, formirali grupe lovaca na vampire te su iskopavali grobove i otkrili leševe koji su pokazivali znake prirodnog raspadanja (naduvanost, otkriveni zubi, kosa i nokti koji kao da su izrasli), što su uzeli kao potvrdu vampirizma.

Naime, jedna od bitnih karakteristika vampira je da njegovo telo ne truli, što se tumači ne samo prividnim snaženjem životnih funkcija koje održava ispijanje krvi živih, već i činjenicom da se pokojnik nije „rastavio sa dušom“, odnosno zemlja neće da ga primi (Zečević 2007: 111 i 117), što nas opet vraća na prauzrok – nepravilno ispraćanje u zagrobni svet ili pak grešni život. Osnovna atribucija koja se vezuje za vampira je ispijanje krvi živih. Antropološko tumačenje to objašnjava činjenicom da mrtvac nema realni oblik postojanja, te njegova duša posledično za svoj opstanak crpi živototvorne materije od živih (Van Gennep 1910: 160-161), a široko rasprostranjeno verovanje je da upravo krv predstavlja boravište duše, metonimiju za život (Čajkanović 1994, 2: 67; Jovanović 2001: 178; Chevalier/Gheerbrant 2003: odrednica krv; Zečević 2007: 114). Inače se u svim kulturama smatra da htonska bića vole krv (Čajkanović 1994, 2: 67). Zbog ove činjenice se u našem narodu verovalo da je vampir u stvari pihtijasta mešina krvi bez mesa i kostiju (Đorđević 1953: 154, 158 i 159; Jovanović 2001: 155 i 178; Zečević 2007: 112), te zato izgleda ugojen i naduven (Čajkanović 1994, 5: 204-205).

U međuvremenu, austrijski i nemački vojnici koji su na balkanskom području ratovali sa Osmanlijama svedočili su masovnom skrnavljenju grobova, te su se kućama vratili prenoseći priče o vampirima. Dakle, možemo zaključiti da je u Zapadnoj Evropi zaraza zabeležena u znatno većim razmerama nego u prethodnim epohama. S druge strane, iako tačna, navedena činjenica ne osporava mogućnost da je u Srbiji, kao i u drugim zemljama Evrope, takvih pojava bilo i ranije. Dovoljno je pogledati poznatu studiju o verovanju u vampire Štefana Hoka pa se uveriti kako su se, mnogo ranije pre navedenih slučajeva u Kisiljevu i Medveđi, vampiri često „javljali“ širom Evrope. Na primer, postoje još stariji dokazi vampira iz Kragujevca, prema rečima Ivana Nešića, profesora istorije iz Medveđe, kojeg je španski vampirolog Alvaro Marin obavestio da je došao do preštampanog izveštaja o događaju iz aprila 1725. godine kada je hajdučki ober-kapetan Staniša Marković Mlatišuma prijavio dva vampirska slučaja: muškarci preminuli pre 72, odnosno 54 dana, koji su udavili 42 osobe (Babović, 2018). Takođe, sa svim relevantnim podacima, mogu se pronaći „pojave“ vampira u pisanom spomeniku „Slovo svetog Grigorija“ na staroruskom, nastalom 1047. godine, neposredno pošto je pravoslavno hrišćanstvo stiglo u istočnu Evropu (izraz koji se koristio za vampira bio je „upir“) (Stepanik, 2022), zatim 1553. godine u Šleziji, 1567. u Češkoj, 1624. u Poljskoj, 1719. u gornjoj Ugarskoj – da navedemo samo neke – koje, očigledno, iz razloga u koje je teško ulaziti, nisu privukle veću pažnju (Radin, 1997).

Kako su Sloveni postali vampiri na Zapadu

U svojoj knjizi „Vampir, evropski mit“ (2019), nemački istoričar i slavista Tomas Bon piše da je domovina vampirskog fenomena, redukovanog na izvorno zrno značenja „nemirni mrtvi izlaze iz grobova i nanose štetu živima“, zapravo Engleska XII veka, te se odatle prenosi mitskim prostorima etnološki kodiranog straha od „drugog sveta“ na francuske, španske, skandinavske i nemačke prostore. Za dalji razvoj fenomena vampira – oni u to vreme još ne postoje kao simbolički medij „nemirnih mrtvih“ – ključni su nemački „mljackaši“ ili „dojesti“ koji ne izlaze iz grobova, ali za prolaznike čujno „glođu“ vlastitu pogrebnu košulju i telepatski deluju na nepažljive žive, mentalnom snagom donose kugu, ubijaju stoku i maltretiraju selo  (Knežević, 2016). U suštini „dojesti“ nisu deo germanskih zajednica, već naprotiv projekcija njihovog straha u lokalne slovenske – u Bohemiji, Moravskoj, Šleziji, Poljskoj, Ukrajini, odnosno Kijevskoj Rusiji. Opšti naziv tih krajeva je „Germania Slavica“ ili „Slavia Germanica“, prostor gde Sloveni i Germani dele teritorije i legende. Tu prema Bonovim rečima leži početak kulturološkog transfera, političkog refleksa, kategorije „sudara civilizacija“ i psihološkog kodiranja „krvopijca“ sa slovenskim elementom, koji se na taj način zadržava u konstrukciji „drugačijosti“ (Knežević, 2016). No, sama tehnologija prenosa nije išla preko „dojesta“ i „mljackaša“, već preko veštica. Naime, dok su se progoni veštica u XVI i XVII veku sa zapada širili na istok, tako su se vampiri u XVIII i XIX veku sa istoka širili na zapad. Istok je od Zapada preuzeo veštice, a Zapad od Istoka primio vampire – narodno blago mističnih predstava je promenilo ruke. Pomenućemo da Petar Skok u „Etimologijskom rečniku hrvatskoga ili srpskoga jezika“ smatra da je termin „upir“ potekao od severnoturskog „ubyr“ – što u prevodu znači veštica (Bjelić, 2013: 7). Inače se veštica smatra ženskim korelatom vampira (Čajkanović 2003: 139).

Svakako, političku i socijalnu napetost tog kulturnog transfera pojačao je njegov dijahroni aspekt – prvo samo veštice putuju na jednu, a zatim samo vampiri na drugu stranu. Od početka je falio sinhroni momenat koji bi stvorio privid poštene razmene. Ali, postavlja se pitanje, zašto je priče o vampirima od samog početka pratila takva histerija? Ako je slika „krvopijca“ postojala u latinskom Okcidentu mnogo pre nego što su se na balkanskom prostoru u širokom pojasu oko Dunava pojavili prvi vampiri, kako je ona uopšte izmeštena na „jug“ odakle se kao literarna fikcija vratila da progoni „prosvetljeni Zapad“? Kako je anonimni seoski monstrum „mljackaš“ iz Šlezije, preko predaka Save Savanovića, postao grof Drakula, jednako kod kuće u transilvanijskom dvorcu i salonima londonskog visokog društva?

Odgovor je jasan. Mada je širenje bolesti bilo primarni krivac, u istočnoj Evropi su u datom trenutku postojali svojevrsni „savršeni uslovi“ (Stepanik, 2022). Period „Velike vampirske epidemije“ obeležile su ne samo zarazne bolesti već i politička i verska nestabilnost. Tokom XVIII veka istočna Evropa se suočavala sa unutrašnjim i spoljašnjim pritiscima, pošto su se domaće i strane sile borile za kontrolu nad regionom, dok su lokalne kulture uglavnom potiskivane. Posle slamanja druge opsade Beča 1683. godine i konačnog brisanja turske pretnje nekoliko godina kasnije, lokalni „krvopijci“ nižeg ranga prognani su u granične pojaseve prema Osmanskom carstvu, uskrsli su kao vampiri u slovenskom skladištu sujeverja i riznici projektovanog straha. Srbija se, na primer, našla pritisnuta između Habzburške monarhije u centralnoj Evropi i Osmanlija. Poljska je bila sve češće pod stranom vlašću, Bugarskom su vladale Osmanlije, a Rusija je prolazila kroz period dramatične kulturne reforme pod vlašću cara Petra Velikog. Ova situacija je slična sadašnjoj, kada se multipolarni svet suočava sa pandemijama, usred perioda (ne)prirodnih katastrofa, političkih promena poput ratnih i građanskih sukoba i nesigurnosti poput ekonomskih kriza. Društvena kriza, bilo stvarna ili zamišljena, može dovesti do dramatičnih reakcija. Čuveni slučajevi Arnauta Pavla, Petra Blagojevića i Jura Granda, o kojima su izveštavali habsburški zvaničnici tokom tursko-austrijskih ratova na srpskom području Balkana (a koje ne moramo da prepričavamo jer su svima vrlo dobro poznati), uzburkali su kulturnu maštu Evrope i čak nagnali jednog londonskog kolumnistu da 1763. godine napiše novinski članak pod naslovom „Politički vampirizam“, članak o krvožednoj naravi ondašnjeg poreskog zakona (Longinović, 2008). Moć starog, reakcionarnog poretka često je bila prerušavana u lik večnog napasnika koji preti da će se vratiti da zdravo telo okuži svojom nezasitom glađu.

Naime, nakon članka o slučaju vampirizma u Srbiji, u proleće 1732. godine, koji je objavljen u austrijskim, nemačkim, britanskim, francuskim i holandskim novinama, rasplamsale su se rasprave o vampirima, a pred Akademijom u Berlinu je zvanično pokrenuta tema zbog fascinacije tadašnjeg auditorijuma za vesti o vampirima iz Srbije – kada srpska reč „vampir“ prvi put ulazi u strane jezike (M. Rajković Iveta i V. Iveta, 2017: 30). O tome prevashodno piše Tihomir Đorđević koji se poziva na Štefana Hoka, koji tvrdi isto, a u tome se slažu i Filip Vik, Fridrih Kluge, kao i grupa bugarskih etimologa (Radin, 1997). Među drugima, o tome svedoče Oskar Bloh i Ernst Gamilšeg. Zahvaljujući izveštaju stručne komisije iz Austrougarske („Der Blutsaugenden Todten oder sigenannten Vampir-Gespenster“), mi danas znamo tačan datum prenošenja reči iz srpskog u druge evropske jezike, najpre u nemački, zatim preko lista „Merkur d’Frans“ koji obaveštava svoje čitaoce o čudnim događajima u Beču i u francuski jezik, i potom u engleski gde je srpski veoma brzo potisnuo domaće izraze (Blutsauger, loup-garou i blood-sucker), što nije čest slučaj u lingvistici. Zanimljivo je da već naredne 1733. godine protestantski sveštenik i pisac Mihael Ranft s mešavinom indignacije i zavisti beleži da „na lajpciškom vašaru nije bilo po knjižarskim šatrama drugih knjiga do brošura o sisavcima krvi“ (Petrović, 2020).

Svakako, treba pomenuti da na srpskom govornom području postoji mnogo različitih naziva za vampira: upir, lapir, vankošliv, štrigun/štrigon/štrigo/striga/strigoj (u Rumuniji, Istri, Kvarneru i crnogorskom primorju), jedogonja, vjedigonja, vukozlačina, vukodlak, kudlak, ukedlak, kodlak, tenac/tenjac (reč za koju se pretpostavlja da dolazi od grčke reči za grobnicu – thenar; u južnoj Dalmaciji, Crnoj Gori i jugoistočnoj Hercegovini), lampir/lampijer, vopir, koštac (na Pelješcu i Lastovi, u Istri), obrstar (u Lici), bilfo (vođa vampira; u Dalmaciji i Istri), lorko (moguća je poveznica s Orkom (lat. Orcus) rimskim bogom smrti, kasnije izjednačenim s Plutonom, vladarom podzemnog carstva; u južnoj Dalmaciji), grobnik (u Makedoniji), gromnik, moroj/moronj/muronj/muroj, prikoljič/prikoljiš (u Timočkoj krajini, Rumuniji i vlaškim krajevima) (Trajković, 2020; Čirgić, 2018: 217; Pešić/Milošević-Đorđević 1997, odrednica vampir; Beti, 2018; Krpanić, 2019: 6; Dugonjić, 2020: 10; Radulović, 2006: 182; Bujdić Krešković & Repedžić, 2020; Bujdić Krečković & Repedžić, 2020; Stevanović, 2014)… Svakako, kao simbolička forma, institucija vampira predstavlja  konglomerat iz nekoliko evropskih kultura, ali kao jezički izraz on je samo srpski. Kako piše Vesna Knežević, „pregovaračko EU poglavlje 36 o ‘zajedničkoj evropskoj mitologiji’ time je za Srbiju otvoreno i odmah potom aklamacijom uspešno zatvoreno“ (Knežević, 2016).

Kada su se naučni radovi iz Evrope zasnivali na balkanskoj fantastici

Verovanje u vampire bilo je toliko široko i čvrsto rasprostranjeno da je i sâm Volter u svom delu „Filozofski rečnik“ (1764) zapisao: „Ti vampiri su mrtvaci koji su ustali iz svojih grobova kako bi noću sisali krv živih, bilo iz grla bilo iz želuca, nakon čega se vraćaju na svoja groblja. Osobe kojima isišu krv oslabe, problijede i loše se osjećaju; dok se ovim leševima povećava masnoća, dobivaju ružičastu boju i uživaju odličan tek. To se događalo u Poljskoj, Mađarskoj, Šleskoj, Moravskoj, Austriji i Loreni, da su mrtvaci bili dobro raspoloženi“ (Beresford, Kratka povijest vampira). Zahvaljujući, austrijskoj vlasti, „spektakularni i kuriozni“ događaji u Kisiljevu i Medveđi postali su opšteevropski fenomen koji će tokom sledeća dva veka obuhvatiti celi svet, i kao što se već često dešavalo u istoriji, potiskivaće slične autohtone mitove s drugih kontinenata (M. Rajković Iveta i V. Iveta, 2017: 8). Uz sitnu grešku u početnoj godini, Volter je napisao: „Od 1730. do 1735. u Evropi se nije ni o čemu pričalo osim o vampirima“ (Od 1730. do 1735. godine objavljena su najmanje 22 traktata o „vampirologiji“, kako je nazvana nova tema interesa. – Klaus Hamberger, Mortuus non mordet: kommentierte Dokumentation zum Vampirismus 1689-1791: 271 – prema M.  Rajković Iveta i V. Iveta, 2017: 8).

Kako to obično biva, interesovanje je tokom vremena jenjavalo i danas je malo poznato kako je Medveđa – da pomenemo samo nju – jednom bila na glasu u celom svetu: „O njoj se govorilo po kraljevskim i carskim dvorovima, o njoj se prepiralo po akademijama nauka i po univerzitetima, o njoj su i doktori teologije i doktori medicine ‘razbijali svoje glave’, njenim su se povodom novine po Evropi grabile i skupo plaćale, i njenom se zaslugom bogoslovska i filozofska književnost u Evropi obogatila nekolikim izvanrednim spisima. Može se slobodno reći, da bar za dve godine, od 1732. do 1734, Medveđa nije dala Evropi mirno spavati“ (Radin, 1997). Kada su i najučeniji ljudi bili toliko uvereni u postojanje vampira teško je bilo obuzdati takvo verovanje u širim društvenim slojevima. Na sve to su se nadovezala i književna dela koja su zapravo i popularizovala tematiku vampirizma, o čemu će biti više reči u idućem delu.

No, i u to vreme su nuđena razna objašnjenja. Neki su isprva prihvatili istinitost navodnih pojava i pokušali da za njih pronađu odgovarajući teološki kontekst. Već je kardinal Prospero Lambertini, koji je kasnije postao papa Benedikt XIV, imao veoma oštre reči o „ovim sveštenicima koji su davali zasluge takvim pričama, kako bi podstakli obične ljude da im plate za egzorcizam i mise“ (Dimić, 1984: 5). Drugi su se opredelili za medicinu i zdrav razum. Za njih su mnoge priče bile izmišljotine ili izobličenja; određene slučajeve trebalo je shvatiti kao posledicu trovanja hranom ili upotrebe opijuma; kod drugih se radilo o telesnim tečnostima koje su samo ličile na krv itd. Sistematičniji pristupi uključivali su argumente o prevremenom sahranjivanju, neobično dobro očuvanim leševima u izuzetnim uslovima tla, prirodnom rastu kose i noktiju nakon smrti, bolestima poput kuge, teološkim zabunama zbog sukoba rimokatolicizma i pravoslavnih crkava, jeresi, zajedničkim sujeverjima koja se razvijaju pod stresom nacionalnih katastrofa i društvenih protivrečnosti.

Današnji naučnici objašnjavaju da se odgovor na pitanje zbog čega su iskopana tela Petra Blagojevića i Arnauta Pavla izgledala tako kako su izgledala može naći u činjenici da su bili žrtve kolere ili tuberkuloze, čiji mikroorganizmi drugačije utiču na tkiva (Petrović, 2020). Dobar je primer Poljska u kojoj su ljudi tokom XVII i XVIII veka obavljali apotropejske pogrebne obrede, namenjene zaštiti od zla, za one na koje bi sumnjali da bi mogli postati vampiri nakon smrti. To je podrazumevalo postavljanje oštrih, zakrivljenih poljoprivrednih alata, uglavnom srpova preko tela ili stavljanje većih komada kamena ispod brade. Vladala je ideja da bi oštro sečivo srpa odrubilo glavu osobi, ukoliko bi ustala iz mrtvih. Dok bi joj kamenje prikovalo vilicu i sprečilo je da pleni žive. Savremeni istraživači su odradili analize izotopa stroncijuma iz zuba sahranjenih i time dobili rezultate koji su pokazali da sahranjeni „vampiri“ nisu došljaci, odnosno zaključili su da su ovi pokojnici možda bili sahranjeni na ovaj način iz drugih razloga, budući da na kostima individua nije bilo tragova nasilne smrti i da je utvrđeno da su poreklom iz područja gde su sahranjeni. Pretpostavlja se da je u to vreme ove severozapadne oblasti Poljske zahvatila epidemija kolere. Proširena kontaminiranom vodom za piće, kolera može ubiti svoje žrtve za nekoliko dana ili nekoliko sati. Tako brza smrt objasnila bi zašto na kostima nisu ostali patološki tragovi. Koautor studije Leslej Gregoricka, bioarheolog sa Univerziteta u Južnoj Alabami je rekla da se kolera „pripisuje natprirodnom… Oni su verovali da će se ljudi vratiti iz mrtvih, hraniti živim pojedincima i izazvati širenje bolesti“ (Miljević-Đajić, 2022). Verovanje da neko ko je za života bolovao od tuberkuloze, besnila, lepre ili nečeg sličnog može nakon smrti postati vampir dovodila je do mišljenja da bi takve osobe trebalo sahranjivati licem prema dole, u uverenju da će se tako pokojniku otežati pronalazak puta do sveta živih. No, to je samo dovodilo do još već zabune. Ukoliko se osoba sahrani licem prema dole, krv se sliva u nos i usnu šupljinu te obilnije dolazi i u pluća. Dolazak veće količine krvi u pluća i ispuštanjem plinova iz ljudskog tela pak dovodi do pojave zvukova koji nalikuju stenjanju i krikovima što sve zajedno stvara jeziv prizor dok pronalazak krvi u usnoj šupljini samo dodatno uverava ljude da je pokojnik sada vampir. Na sve to se nadovezuje i činjenica da se krv osobe koja umre zaražena besnilom teže zgrušava.

Nastaviće se…


Izvori:

  • Ajdačić, Dejan (10. avgust 2007). Motiv Vampira u evropskoj književnosti i književnosti balkanskih Slovena. Rastko.rs. Preuzeto 12. jula 2023. sa https://www.rastko.rs/rastko/delo/10047
  • Babović, Sofija (16. februar 2018). Tajne naših vampira u bečkoj arhivi. Novosti.rs. Preuzeto 30. jula 2023. sa: https://www.novosti.rs/vesti/naslovna/reportaze/aktuelno.293.html:711845-Tajne-nasih-vampira-u-beckoj-arhivi
  • Beresford, Matthew (nedatirano). Kratka povijest vampira. Povijest svijeta. Preuzeto 16. avgusta 2023. sa: http://povijest-svijeta.orgfree.com/povijest_vampira.html
  • Beti, Ivica (1. septembar 2018). Kršnici u borbi protiv štrigona, obrstara i kozlaka. Večernji list. Preuzeto 6. avgusta 2023. sa: https://www.vecernji.hr/vijesti/krsnici-u-borbi-protiv-strigona-obrstara-i-kozlaka-1266306
  • Bjelić, Aleksandra (18. mart 2013). Folklorna predstava vampira u srpskoj drami. Završni rad iz kursa Pevač i tradicija Katedre za srpsku književnost sa južnoslovenskim književnostima. Beograd: Filološki fakultet u Beogradu
  • Bujdić Krečković, Jelena, & Repedžić, Aleksandar (30. oktobar 2020). Vampir (Moronj). Legende, mitovi i narodni običaji Đerdapa. Repkeetnolog.blogspot.com. Preuzto 31. jula 2023. sa: https://repkeetnolog.blogspot.com/2020/10/vampir-moronj.html
  • Chevalier, Jean i Gheerbrant, Alain (2003). Rječnik simbola. Banja Luka: Romanov d.o.o.
  • Čajkanović, Veselin (1994). Stara srpska religija i mitologija II. Beograd: Srpska književna zadruga
  • Čajkanović, Veselin (1994). Stara srpska religija i mitologija IV. Beograd: Srpska književna zadruga
  • Čajkanović, Veselin (2003). Stara srpska religija i mitologija. Niš: DIGP Prosveta
  • Čirgić, Adnan (jesen, 2018). Tenac u tradicijskim vjerovanjima Crnogoraca. Matica crnogorska, 75, 217-246. Preuzeto 19. jula 2023. sa: http://www.maticacrnogorska.me/files/75/15%20adnan%20cirgic%20(75).pdf
  • Dimić, Milan V. (1984). Vampiromania in the Eighteenth Century: The Other Side of. Man and Nature / L’homme et la nature, 3, 1-22. Preuzeto 10. avgusta 2023. sa: https://www.erudit.org/en/journals/man/1900-v1-n1-man0229/1011822ar.pdf
  • Dugonjić, Marko (2020). Vampirske priče: od mitova i legendi preko književnosti do filma i televizije. Diplomski rad. Zagreb: Akademija dramske umjetnosti, Univerzitet u Zagrebu. Preuzeto 16. jula 2023. sa: https://urn.nsk.hr/urn:nbn:hr:205:544992
  • Dušanov zakonik- e-verzija sa predgovorom Stojana Jašića (1968). Beograd: Harmonius.org. Preuzeto 29. jula 2023. sa: https://www.harmonius.org/sr/pravni-izvori/jugoistocna-evropa/javno-pravo/srbija/Dusanov_zakonik.pdf
  • Đorđević, Tihomir (1953). Srpski etnografski zbornik, LXVI. Beograd: Srpska akademija nauka, 149-219
  • Đorđević, Dušan (17. jun 2014). Čeda, najpoznatiji južnosrpski vampir. OkRadio.rs. Preuzeto 3. jula 2023. sa: https://www.okradio.rs/vesti/specijali/u-fokusu/ceda-najpoznatiji-juznosrpski-vampir_41426.html
  • Flax, Matthew (8. jun 2023). The Evolution of Vampire Mythology. Owlcation.com. Preuzeto 12. jula 2023. sa: https://owlcation.com/humanities/vampire-mythology
  • Jovanović, Bojan (2001). Magija srpskih obreda. Niš: Prosveta
  • Jovanović, Ivan (2010). Kolevka ili grob, 3031. Politikin zabavnik. Preuzeto 4. avgusta 2023. sa: http://politikin-zabavnik.co.rs/pz/tekstovi/kolevka-ili-grob
  • Knežević, Vesna (5. jun 2016). Vampir kao imperijalna kategorija. Beč: RTS.rs. Preuzeto 20. jula 2023. sa: https://www.rts.rs/lat/vesti/merila-vremena/2341703/vampir-kao-imperijalna-kategorija.html
  • Kos, Jovana (16. avgust 2014). Džejms Lajon o svom romanu i motivu vampira u pop-kulturi. Art-Anima.com. Preuzeto 2. avgusta 2023. sa: https://www.art-anima.com/dzejms-lajon-o-svom-romanu-i-motivu-vampira-u-pop-kulturi/
  • Krpanić, Nikolina (2019). Jure Grando i fenomen koji je izazvao. Sveučilište u Zagrebu, Fakultet hrvatskih studija. Zagreb: Repozitorij Fakulteta hrvatskih studija. Preuzeto 7. avgusta 2023. sa: https://urn.nsk.hr/urn:nbn:hr:111:269904
  • Longinović, Tomislav (25. novembar 2008). Vampiri poput nas: gotske maštarije i “Srbi”, u: Tomislav Z. Longinović, “Vampires Like Us: Gothic Imaginary and ‘the Serbs’”, Balkan as Metaphor. Between Globalization and Fragmentation, eds. Dušan I. Bjelić & Obrad Savić, The MIT Press, Cambridge, Masschusetts & London, England, 2002, pp. 39-59. Prev. Vesna Bogojević. Peščanik.net. Preuzeto 11. jula 2023. sa: https://pescanik.net/vampiri-poput-nas-gotske-mastarije-i-srbi/
  • Miličević, Milan Đ. (1884). Kraljevina Srbija. Beograd: Državna štamparija
  • Miljević-Đajić, Maja (28. decembar 2022). Sahrane “vampira” arheološki dokumentovane. Sveoarheologiji.com. Preuzeto 25. jula 2023. sa: https://sveoarheologiji.com/sahrane-vampira-su-arheoloski-dokumentovane/
  • Neimenovani autor (14. januar 2009). The case of Petre Toma. Vampirologist.blogspot.com. Preuzeto 27. jula 2023. sa: http://vampirologist.blogspot.com/2009/01/case-of-petre-toma.html
  • Neimenovani autor. (17. jul 2010). Srbija kolevka vampira? Preuzeto 6. avgusta 2023. sa: https://www.rts.rs/lat/magazin/zanimljivosti/739054/.html?print=true
  • Neimenovani autor (2020). 40 dana nakon smrti sveža krv mu je curela iz usta, nosa i ušiju! Vampir iz Medveđe proboden je glogovim kolcem, a onda je se pojavila Milica. Pink.rs. Preuzeto 27. jula 2023. sa: https://pink.rs/drustvo/259979/40-dana-nakon-smrti-sveza-krv-mu-je-curela-iz-usta-nosa-i-usiju-vampir-iz-medvedje-proboden-je-glogovim-kolcem-a-onda-je-se-pojavila-milica-video
  • Neimenovani autor. (1. maj 2023). Rumuni još ubijaju vampire! Trece-oko.rs. Preuzeto 27. jula 2023. sa: https://trece-oko.rs/rumuni-jos-ubijaju-vampire/
  • Otašević, Đorđe (19. april 2019). Balkanski vampir, Srbija i Crna Gora. Otvoreni kulturni forum – Cetinje. Preuzeto 27. jula 2023. sa: https://okf-cetinje.org/dorde-otasevic-balkanski-vampir-srbija-crna-gora/
  • Pešić, Radmila i Milošević-Đorđević, Nada (1997). Narodna književnost. Beograd: Trebnik. Preuzeto 9. jula 2023. sa: https://archive.org/details/pesicmilosevicdjordjevicnarodnaknjizevnost
  • Petrović, Momčilo (2020). Vampiri su među nama: Neobična istorija vampirizma u Srbiji. SerbianTimes.info za srpsko izdanje magazina Newsweek (Br. 79). Preuzeto 20. jula 2023. sa: https://serbiantimes.info/vampiri-su-medu-nama-neobicna-istorija-vampirizma-u-srbiji/2/
  • Radin, Ana (1997). Kako je reč „vampir“ iz Srbije otišla u svet. Zbornik radova u čast akademika Predraga Palavestre. Preuzeto 18. jula 2023. sa: https://knjigoljupci.com/2018/10/27/%d0%ba%d0%b0%d0%ba%d0%be-%d1%98%d0%b5-%d1%80%d0%b5%d1%87-%d0%b2%d0%b0%d0%bc%d0%bf%d0%b8%d1%80-%d0%b8%d0%b7-%d1%81%d1%80%d0%b1%d0%b8%d1%98%d0%b5-%d0%be%d1%82%d0%b8%d1%88%d0%bb%d0%b0/
  • Radulović, Lidija (2006). Vampir: osujećeni mitski predak i simbol osujećenog muškog seksualnog potencijala. Etnoantropološki problemi, 1(1), 181-202. Preuzeto 18. jula 2023. sa http://www.anthroserbia.org/content/pdf/articles/radulovic_vampir.pdf
  • Rajković Iveta, Marija i Iveta, Vladimir (2017). Oni koji noću ustaju iz groba. Zagreb: Srednja Europa
  • St., D. (27. mart 2005). U Žabljaku Crnojeviću čudo neviđeno: Utvare hodaju selom. Arhiva.Glas-javnosti.rs. Preuzeto 29. jul 2023. sa: http://arhiva.glas-javnosti.rs/arhiva/2005/03/27/srpski/R05032604.shtml
  • Stepanik, Stenli (5. april 2022). Zaraza, demoni i razdor – Kako je nastao mit o vampirima. Prev. Milan Radovanović, Delfi.rs sa: atlasobscura.com. Preuzeto 18. jula 2023. sa: https://www.delfi.rs/vesti/vest/7378_zaraza_demoni_i_razdor_kako_je_nastao_mit_o_vampirima_delfi_knjizare.html
  • Stevanović, Mira (20. februar 2014). Muronj ili vampir. Miraprika.wordpress.com. Preuzeto 31. jula 2023. sa: https://miraprika.wordpress.com/2014/02/20/muronj-ili-vampir/
  • Trajković, Milan Ž. (14. septembar 2020). Vampir i Vampirović – Prilog istoriji Leskovca XIX veka. Dnevnikjuga.rs. Preuzeto 14. jula 2023. sa: http://dnevnikjuga.rs/vampir-i-vampirovic-prilog-istoriji-leskovca-xix-veka/
  • Van Gennep, Arnold (1960). The Rites of Passage. Translated by Monika B. Vizedom and Gabrielle L. Caffee. Chicago: The University of Chicago Press. Preuzeto 10. jula 2023. sa: https://archive.org/details/theritesofpassage/page/n3/mode/2up
  • Veljković, Slađana (20. jun 2009). Čeda vampir postao žaba. Novosti.rs. Preuzeto 3. jula 2023. sa: https://www.novosti.rs/vesti/naslovna/reportaze/aktuelno.293.html:243074-Ceda-vampir-postao-zaba
  • Zečević, Slobodan (2007). Mitska bića srpskih predanja. Beograd: Službeni glasnik

Tri vampirske emisije

Razvoj svih vampirskih likova je postavljen na zajedničkom temelju, isto kao i njihova  jedinstvena priča. Ova krvožedna bića mraka, zavode, vrebaju, manipulišu svojim žrtvama kako bi osigurali večni život. Upravo ta ideja „besmrtnosti“ mi je oduvek bila privlačna, isto kao i njihova snaga, dug vek, manipulacija i sva zabava koja ide uz to. Međutim, ova bića iz mraka koja su nam u poslednje vreme servirana sa malih ekrana više uopšte nisu strašna, ali jesu zabavna. 

Evo popisa tri vampirske serije koje sam pogledala.

3.  The Vampire Diaries – Vampirski dnevnici (2009 – 2017)

Foto: CW

Jedan od najpopularnijih vampirskih serijala, ali po meni nije najbolji. Kao što možete primetiti, stavila sam ga na poslednje mesto.

Za ovu seriju sam čula još davne 2010. godine. Zahvaljujući preporukama pogledala sam nekoliko epizoda prve sezone, ali mi serija nije držala pažnju. U to vreme me nisu zainteresovale ni knjige iz ovog serijala, jednostavno nisu bile moj đir (nikada nisam stigla dalje od treće stranice, a nije da nisam probala, pokušala sam dva puta). Godine su prolazile, a hajp za serijom je rastao, zajedno sa timom Delene (Dejmon i Elena) i Stelene (Stefan i Elena)

Seriji sam rešila dati novu šansu 2014. godine i ponovo nisam doživela onu ogromnu euforiju o kojoj su ostali govorili, međutim sa vremenom sam je zavolela. Serija nam nudi osam sezona tinejdžerske drame. Lično sam bila tim Stelene, koji je imao jaku dobru hemiju. Prve četiri sezone su bile sjajne, a potom kao da je brod počeo da tone. Nakon odlaska ekipe Prvobitnih vampira, sve ono ostalo što su nam ponudili nije više imalo isti žar. Uvod u seriju prikazivao je nešto novo, Elena je bila običan čovek, a Stefan vampir sa zlim bratom pokraj sebe. Uloga „zlog“ brata se menjala kroz sezone i po mom mišljenju Dejmon je mnogo više zaslužio Elenu. Sve se vrtelo oko čuvenog ljubavnog trougla, a kada se Delena dogodila više nije imalo smisla. Moj najdraži lik je bila i ostala Katarina Petrova koju tumači Nina Dobrev i koja se sa višestrukom ulogom pokazala kao glumica na koju treba obratiti pažnju. Od njene pojave, pa do njene smrti bila je jedna od boljih likova. Utisak je ostavila i Prvobitna porodica koja je po meni ukrala šou i svako od članova porodice je za mene bio posebna misterija.

Ocena: 5/10.

2. True Blood – Istinska krv ( 2008- 2014)

Foto: HBO

Kao što sam u uvodu rekla, vampiri su mi jedna od omiljenih čudovišta i dugo nisam mogla pronaći nešto što je prikazano na ozbiljan način. Negde krajem 2011. godine sasvim slučajno sam na HBO naišla na seriju o vampirima. Tom prilikom pogledala sam svega nekoliko epizoda, a negde 2016. godine, počela sam je gledali ponovo i za dve nedelje odgledala sve sezone.

Radnja serije se odvija u izmišljenom gradu Bon Temps u Luizijani. Vampiri su izašli iz skrovišta i priznali svetu postajanje. Kako bi se postigao mir između ljudi i vampira, data je garancija u vidu sintetički napravljene krvi. True Blood je obrok namenjen vampirima.

Seriju prati odlična muzika, a scenario je zasnovan na serijalu Južne vampirske misterije od Šarlen Haris, koji je jedan od, po meni, najboljih vampirskih serijala. Ono što izdvaja ovu seriju je glumačka postava, Stefan Mojer u ulozi Bila i  Ana Pakiin u ulozi Suki, međutim kao i većini devojaka najdraži lik mi je bio snažni, surovi i privlačni Erik kog glumi Aleksander Skarsgard. 

Ocena: 8/10.

1. The Originals – Prvobitni (2013-2018)

Foto: CW

Na prvom mestu vampirskih serija je: „The Originals“ –  Prvobitni. Ovo je spin off  serija Vampirskih dnevnika, i pravi primer kvaliteta koji je nadmašio čak i originalnu seriju.

Serija prati familiju prvih vampira od kojih su nastali svi ostali. Ester je koristeći magiju stvorila vampire. Kao prvi vampiri Mikelsoni su otporniji na: dnevnu svetlost, drvene kolce i metke, te verbenu, negoli vampiri iz njihove loze. Zajedno daju obećanje koje je ključni motiv oko kojeg se sve okreće: uvek i zauvek će biti odani prvo familiji i štitiće jedni druge. Taj slavni „always and forever“ bio je uzrokom mnogih problema i jedna od boljih poveznica tokom cele serije. Nesuglasice, manipulacija, međusobno „ubijanje“ članova porodice – stavljanje u kovčeg i izdaja. 

Ova serija mi se jako dopala iz mnogo razloga. Prvi je mesto radnje tj. Nju Orleans je prelep grad, bogat istorijom i vešticama koje su sastavni deo ove emisije. Drugi je savršen splet prošlosti, magije i porodice. Treći razlog su ono što čini retko koju seriju: kvalitetni zlikovci, a ovde ih ima pregršt. 

Obožavam ovu seriju, upravo zbog porodice, volim njihovu izdaju, njihovu borbu… jednostavno rečeno volim ih.

Ocena: 9/ 10 iako je subjektivno za mene 10/10.

 

 

 

 

A ukoliko volite unikatne ručne radove, posetite naše prijatelje na Epic Fantasy Shop-u.

Hoići bez ušiju

Na šta prvo pomislite kada se kaže „japanski horor”? Na Kođija Suzukija i njegov Prsten? Na Ocuićijevu Gotiku? Na Đunđija Itoa? Međutim, koreni japanskog horora sežu mnogo dublje – do živopisne tradicije koja se može ispratiti još od srednjeg veka. Priče u ovoj tradiciji, i klasični japanski horor uopšte, nazivaju se – kaidan (iliti kwaidan po staroj transkripciji).

Kaidan doslovno znači „čudna priča”, i njegov sadržaj je upravo to. Ukoliko se ima definisati po modernim žanrovskim odrednicama, kaidan je negde između horora i fantastike. Mnogo je bliži engleskim pretečama horora kao što su „priča o natprirodnom” i „priča o duhovima” nego stiven-kingovskim blokbasterima današnjice. Oslanja se pre svega na atmosferu, na pagansku mitologiju, i budistička učenja vezana za onostrano. Čitaoca (iliti pre – slušaoca) ne mora nužno da uplaši – dovoljno je da ga začudi

Teško je reći kada se u Japanu ustalio običaj pričanja strašnih priča. Predanja o monstruoznom nalaze se još u jednom od najstarijih japanskih istorijskih spisa, Zapisima japanske istorije (Nihonšoki) iz 720. godine. Tu, na primer, možemo pročitati o Rjomen-Sukuni, muškarcu sa dva lica i četiri ruke, koji nemilosrdno kolje lokalno stanovništvo.  

(Pitanje je koliko bi Sukuna prepoznao svog savremenog parnjaka.)

Prvim „ozvaničenjem” ove literature o natprirodnom može se smatrati Spis o japanskim čudesima (Nihon-ryouiki) iz 9. veka. Međutim, izvor iz kog je kaidan najviše poznat zapadnom čitalaštvu dolazi iz pera osobe koja je imala skoro podjednako čudnovatu sudbinu. Radi se o pravoslavnom Grku koji se preselio u Irsku, te zatim u Ameriku, proputovao Karibe, samo da bi na kraju postao Japanac – Lafkadiju Hernu (1850-1904). 

Hern je u Japanu poznat mnogo više po svom japanskom imenu, Koizumi Jakumo. Njegova svedočanstva služe ne samo kao dobar uvod u proučavanje Japana, već i kao istorijski izvor za devetnaesti vek. U pogledu kaidan priča, Hern se postavio kao zapisivač sličan Vuku, i pružio njihovu klasičnu redakciju, koja postaje osnov za mnoga druga dela (npr. klasik japanske horor kinematografije, film Kwaidan iz 1964). Skoro sva Hernova bitna dela dostupna su i na srpskom jeziku. Ovde pružamo prevod prve strašne priče iz njegovog zapisa – Hoićija bez ušiju. Hoići je narodni pevač, poput našeg guslara. On peva o ratovima starih samurajskih klanova, ali upravo zbog toga i zapada u nevolju. Ukoliko čitaoca zanima šta je to Hoići pevao, i kakva je to bila bitka kod Dan-no-ure, upućuje se na prevod najpoznatijeg japanskog epa – Povest o klanu Heike (prev. Mateja Matić, Kokoro, Beograd, 2021). 

KWAIDAN, iliti Priče i studije o čudnovatim stvarima – poglavlje PRVO

Lafkadio Hern, u Tokiju, 1904.

Priča o Hoićiju bez ušiju

Pre više od sedam stotina godina, na mestu Dan-no-ura u tesnacu Šimonoseki vođena je poslednja bitka u nizu nadmetanja klanova Heike, iliti Taira, i Genđi, iliti Minamoto. Klan Heike je bio potpuno uništen, sa sve ženom, decom, i njihovim carem-novorođenčem, Antoku Tennoom. I to more i ta obala su ukleti već sedamsto godina…

Već sam ti pričao o čudnovatim rakovima koji tamo obitavaju, zvanim Heike krabe, koje imaju ljudska lica na pozadini i za koje se govori da su duhovi ratnika Heike klana. Međutim, mnogo je drugih stvari za videti i čuti duž te obale. Mračnim noćima, na hiljade sablasnih plamičaka lebdi iznad obale ili po vodi – njih ribari zovu Oni-bi, iliti đavovatre; a kad god duvaju vetrovi, sa tog mora se čuje vika i buka, poput žamora borbe.

Prethodnih godina, Heike duhovi su bili mnogo nemirniji negoli sad. Uzdizali bi se oko brodova koji prolaze noću, pokušavajući da ih potope, i uvek bi tražili plivače koje bi povukli na dno. Da bi se ti mrtvi umirili, na Akamagasekiju je izgrađen budistički hram, Amidađi. Blizu plaže, napravljeno je i groblje, na kom su izgrađeni spomenici sa isklesanim imenima cara utopljenika i njegovih velikih vazala, i radi njihovih duša su se redovno održavale budističke liturgije. Nakon što su grobnice i hram podignuti, duhovi Heike klana su činili manje štete nego pre, ali bi i dalje povremeno radili čudnovate stvari – čime su dokazali da nisu dostigli savršeni mir.

Pre više vekova, na Amagasekiju je živeo slepac po imenu Hoići, poznat po veštini recitovanja i sviranja na bivi, japanskoj lauti. Od detinjstva je bio obučavan u igri i pesmi, i još kao dete je nadmašio svoje učitelje. Kao profesionalni svirač bive proslavio se najviše po svom pevanju o istorijama Heike i Genđi klanova; i kaže se da, kad je pevao pesmu o bici kod Dan-no-ure, „ni demoni nisu uspeli zadržati svoje suze.”

Na početku karijere, Hoići je bio veoma siromašan, ali je našao prijatelja koji bi mu pomogao. Sveštenik hrama Amidađi je voleo poeziju i muziku, i često je pozivao Hoićija u hram da svira i peva. Posle nekog vremena, predložio je Hoićiju da se u hramu i nastani, zadivljen mladićevom neverovatnom veštinom, što je Hoići i prihvatio. Dobio je smeštaj i hranu u dvoranama hrama, i zauzvrat je trebalo jedino da zadovolji sveštenikove zahteve za muzičke izvedbe pojedinih večeri, a sve ostalo vreme je bio slobodan.

Jedne letnje noći, sveštenik je pozvan da održi molitve u kući preminulog parohijana, i otiđe sa pomoćnikom, ostavivši Hoićija samog. Noć je bila topla; slepi mladić je otišao da se rashladi na verandi ispred njegove spavaće sobe. Veranda je imala pogled na malu baštu u zaleđu Amidađija. Tu je Hoići, čekajući sveštenikov povratak, razbijao samoću vežbanjem bive. Ponoć je prošla, a sveštenik se nije pojavio. Međutim, još je bilo pretoplo za spavanje, i Hoići je ostao izvan. Konačno, čuo je korake kako se približavaju iz pravca zadnje kapije. Neko je prešao baštu, došao do verande i stao tačno ispred njega – ali ne sveštenik. Duboki glas je zazvao ime slepog mladića iznenada i odsečno, kao što samuraj zove svog podređenog:

„Hoići.”

„Da!” odgovori slepi mladić, uplašen pretećim glasom. „Slep sam! Ne znam ko zove!”

„Nema čega da se plašiš,” odgovori stranac, sada nežnije. „Prolazim pored ovog hrama, i otposlan sam tebi s porukom. Moj gospodar, osoba izuzetno visokog položaja, sad odseda u Amagasekiju zajedno sa mnogo vlastele i dvorjana. Želeo je da vidi mesto gde se odigrala bitka kod Dan-no-ure, i danas je to mesto i posetio. Čuo je o tvojoj veštini pevanja o toj bici, te želi da sluša tvoju izvedbu. Ponesi bivu i pođi odmah sa mnom do kuće gde čeka uzvišeni zbor.”

U ta vremena, nije se olako prkosilo samurajevom naređenju. Hoići je obuo sandale, poneo svoju bivu i pošao za strancem, koji ga je vešto usmeravao, ali terao da hoda veoma brzo. Ruka koja ga je vodila bila je gvozdena – kloparanje ratnikovog marša je pokazalo da je u punoj opremi, verovatno neki dvorski stražar na dužnosti. Hoićijeva prvobitna panika je prošla; mislio je kako ga je snašla dobra sreća, jer, čuvši ono „osoba izuzetno visokog položaja”, mislio je da ne može biti niže od daimjoa prve klase u pitanju. Samuraj se zaustavio, i Hoići je shvatio da su došli do velike kapije – i čudio se, jer nije znao ni za koju veliku kapiju u tom delu grada, sem glavne kapije Amidađija.

„Otvorite kapije!” povikao je samuraj, i prošli su uz zvuk otključavanja. Prošli su neku baštu, i opet stali pred nekim ulazom, a samuraj je glasno rekao: „Uzvišeni zbore! Doveo sam Hoićija.” Začuli su se zvuci stopala kako žure i paravana kako klize, i žena u razgovoru. Po njihovim izrazima Hoići je shvatio da pripadaju nekom plemićkom domaćinstvu, ali mu uopšte nije padalo na pamet na kakvo to mesto je doveden. Malo vremena je imao da pogađa. Nakon što su mu pomogli da se uspne uz par kamenih stepenica, ostavivši sandale na poslednjoj, ženska ruka ga je uvela kroz bezgranične dužine uglačanog parketa i skretanja prevelikog broja da bi ih sve zapamtio, i kroz sobe sa postavljenim podom usred neke ogromne dvorane. Shvatio je da je mnogo ljudi tu okupljeno; zvuk šuškanja svile je bio poput lišća u šumi. Čuo je i brujanje brojnih glasova u polušapatu, a govor je bio govor dvorjana.

Hoićiju je bilo rečeno da se opusti, i dobio je jastuk za sedenje, pripremljen za njega. Kada se namestio i naštimovao instrument, čuo je glas žene – za koju je pretpostavio da je Rouđo, dama na vrhu ženske dvorske službe – kako mu govori:

„Sada ćemo čuti pevanje o istoriji klana Heike, uz pratnju bive.”

Čitav recital bi zahtevao više noći, pa se Hoići usudio da pita:

„Pošto čitava priča zahteva mnogo vremena, koji deo biste izvoleli da bude otpevan?”

Ženski glas je odgovorio:

„Pevaj priču o bici kod Dan-no-ure, jer žal je za njom najdublji.”

Hoići je uzdigao glas i zapojao o gorkoj bici na moru, trzajući bivu tako da zvuči kao naprezanje vesala i jurnjava broda, siktanje i ubrzavanje strela, naviranje i vika muškaraca, sudar čelika o šlemove, strmoglavljivanje ubijenih u poplavu. I s leve i s desne strane mogao je da čuje u pauzama u sviranju glasove kako mrmljaju pohvale: „Kako divan umetnik!” – „Nikad se u našoj provinciji nije mogla čuti izvedba kao što je ova!” – „Ma u čitavom carstvu nema svirača kao što je Hoići!”. To mu je davalo svežu hrabrost, i pevao je i svirao još i bolje nego pre, a oko njega su svi utihnuli u čudu. A kada je konačno pevao sudbinu bespomoćnih i nevinih – sažaljivo nestajanje žene i dece i skok Nii-no-Ama, sa sve carskim novorođenčem pod rukama u smrt – tad, svi koji su slušali su izustili dugačak, dugačak i jeziv, mučni plač, pa su zatim zavijali i naricali toliko glasno i toliko divlje da se slepi mladić naprosto preplašio od nasilja i boli koju je izazvao. Jadikovanje se nastavilo, ali se postepeno stišavalo, i u tišini koja je usledila, Hoići je čuo glas žene za koju je pretpostavio da je Rouđo:

„Iako smo bili uvereni da si veoma vešt svirač i recitator bez premca, nismo znali da postoji neko talentovan kao što si nam ti dokazao večeras. Naš gospodar je zborio da će sa zadovoljstvom tebe odgovarajuće nagraditi. Međutim, želi da za to ovde prirediš još po jednu izvedbu svake od narednih šest noći – nakon čega će verovatno krenuti na svoj uzvišeni put nazad kući. Sutra, dakle, dođi ovde u isto vreme. Čuvar koji te je večeras doveo će opet biti otposlan… Da, naređeno mi je da te obavestim i o ovome. Neophodno je da o svojim posetama ovde, tokom prebivanja našeg gospodara na Amagasekiju, nikome ne govoriš, pošto putuje u tajnosti… Sada, možeš da se vratiš svom hramu.”

Nakon što je Hoići propisno iskazao zahvalnost, ženska ruka ga je odvela do ulaza kuće, gde ga je isti čuvar čekao da ga odvede kući. Doveo ga je do verande u zaleđu hrama, i tu se s njim pozdravio.

Kada se Hoići vratio, skoro je bila zora, ali niko nije saznao za njegovo odsustvo iz hrama – jer je sveštenik, vrativši se u veoma kasnim satima, zatekao Hoićija kako spava. Tokom dana, malo se odmorio, i nije govorio ništa o svojoj čudnovatoj pustolovini. Usred sledeće noći, samuraj je opet došao po njega i odveo ga do uzvišenog zbora, gde je sa istim uspehom izveo recitaciju. Međutim, tokom ove druge posete, njegovo odsustvo je slučajno otkriveno, i po povratku, ujutru, pozvao ga je sveštenik, i blago ga opomenuo:

„Hoići, prijatelju, veoma smo se zabrinuli za tebe. Opasno je da tako kasno izlaziš, slep i sam. Zašto nam nisi rekao? Mogao sam da naredim slugi da te prati. I, gde si bio?”

Hoići je izbegavao da odgovori:

„Oprosti mi, dragi prijatelju! Morao sam da obavim neka privatna posla, i nisam mogao da ih zakažem za drugo vreme.”

Sveštenik je bio više iznenađen nego ljut na Hoićijevu ćutljivost; osetio je tu nešto natprirodno, i posumnjao. Strahovao je da su neki zli dusi omađijali ili zaludeli mladog momka. Više ništa nije pitao, ali je u tajnosti naredio slugama hrama da paze na Hoićijeva kretanja, i da ga prate ukoliko opet napusti hram nakon što zađe Sunce.

Već sledeće noći, Hoići je bio viđen kako odlazi iz hrama, te su sluge zapalile lampe i počele da ga prate. Bila je to, međutim, kišovita i mračna noć, i pre nego što su stigli do puta, Hoići je nestao. Očigledno je hodao veoma brzo – neobično za jednog slepca, jer je put bio u lošem stanju. Požurili su niz ulice, zastajući u svaku kuću koju je Hoići obično posećivao, ali niko nije znao ništa. Konačno, kada su se obalom vraćali u hram, trgnuo ih je strastveni zvuk bive iz pravca groblja Amidađija. Osim đavovatri – što je bilo uobičajeno na mračne noći – sve je bilo u crnilu. Odmah su požurili ka groblju, i tamo, uz pomoć lampi, otkrili Hoićija kako sedi sam na kiši pred grobnicom cara Antokua, svira i glasno poji o bici kod Dan-no-ure. I iza njega, i okolo, i svugde iznad grobnica, plamenje mrtvih je gorelo poput sveća. Nikada se toliko velika horda đavovatri nije našla pred smrtnikom…

„Hoići – Hoići!” vikale su sluge, „omađijan si!… Hoići!”

Slepi mladić kao da ih nije čuo. Uz veliki trud je bivom zvonio, klepetao i zvečao – pevajući o Dan-no-uri sve bešnje i bešnje. Uhvatili su ga – povikali su mu u uvo – 

„Hoići! Hoići! – odmah se vrati s nama!”

Ljutito im je odgovorio:

„Neće biti tolerisano da me prekidate na taj način, pred ovim uzvišenim zborom.”

Na to, uprkos čudnovatosti situacije, sluge nisu mogle, a da se ne nasmeju. Sigurni sada da je omađijan, uhvatili su ga, podigli na noge i silom odvukli do hrama, gde su mu po naređenju sveštenika odmah skinuli vlažnu odeću. Sveštenik je zatim zahtevao puno objašnjenje ovog zaprepašćujućeg ponašanja.

Hoići je prvo oklevao. Ipak, shvativši da su njegovi postupci zaista naljutili i uznemirili dobrog sveštenika, bez zadrške je propričao o svemu što mu se dogodilo još od prve samurajeve posete.

Sveštenik reče:

„Hoići, dragi prijatelju, sada si u velikoj opasnosti! Koja je šteta što mi pre ovo nisi rekao! Tvoja neverovatna veština je navukla čudnu nevolju na tebe. Sad si već sigurno svestan da nisi posećivao nikakvu kuću, već provodio noći na groblju, među grobnicama ratnika Heike klana – naši ljudi su te našli kako sediš na kiši pred spomenikom za cara Antokua. Sve što si zamišljao bila je iluzija, sem zova mrtvih. Time što si im se pokorio, sada imaju moć nad tobom. Ako ih i posle ovog opet poslušaš, rastrgnuće te na delove. U svakom slučaju bi te jednom ubili… Neću moći večeras da ostanem sa tobom; pozvan sam da očitam molitvu ponovo. Pre nego što odem, pak, moramo zaštititi tvoje telo svetim spisima.”

Pre zalaska sunca, sveštenik i njegov pomoćnik su svukli Hoićija; zatim su četkama ispisivali po njegovim grudima i leđima, licu i vratu, udovima i rukama i nogama – čak i na njegovim stopalima – tekst svete sutre po imenu Hanja-Šin-Gjo, Sutra srca prosvetljenog.

観自在菩薩行深般若波羅蜜多時照見五

Kada su sve ovo svršili, sveštenik je ovako rekao Hoićiju:

„Večeras, čim odem, moraš sesti na verandu i čekati. Duhovi će te opet pozvati. Ali, ne odgovaraj, šta god da se desi, i ne pomeraj se, kao da meditiraš. Ako se meškoljiš ili ispustiš bilo kakav zvuk, bićeš raspolućen. Ne plaši se, i ne zovi u pomoć – jer nijedna druga pomoć tebe ne može spasiti. Ako tačno ovako postupiš, opasnost će proći, i više nećeš imati čega da se plašiš.

Kad je pao mrak, sveštenik i pomoćnik su otišli, a Hoići je postupio kako mu je rečeno. Ostavio je bivu na drvenu verandu i sasvim se umirio, zauzevši pozu meditacije – uz veliku pažnju da ne kašlje ili čak čujno diše. U ovom položaju je bio satima.

Onda je s puta čuo korake. Prošli su kapiju i baštu, došli do verande, i zaustavili se – tačno pred Hoićijem.

„Hoići!” pozvao je duboki glas, ali je slepi mladić nepomično zadržao dah.

„Hoići!” nervozno je povikao glas drugi put. Zatim, treći put – sasvim besno:

„Hoići!”

Hoići je bio miran poput kamena, a glas je gunđao.

„Odgovora nema… ne može tako! Moram da vidim gde je momak…”

Začuo se zvuk teških stopala kako se penju na verandu. Oprezno su se približila, i stala tačno pored njega. Minuti su se Hoićiju činili kao večnost, uz drhtanje tela u skladu sa lupanjem njegovog srca. Mrtva tišina.

Konačno je grubi glas promrmljao u blizini:

„Evo bive, ali ja svirača ne vidim – samo dva uveta!… To objašnjava što nije odgovorio – usta nije imao njima da kaže – ništa nije ostalo od njega do ušiju… Gospodaru ću te uši i odneti, kao dokaz da sam poštovao uzvišena naređenja do svojih granica…”

Tog trenutka, Hoići je osetio kako su mu gvozdeni prsti ščepali uši – i otkinuli ih! Bol je bio nesnosan, ali je ostao savršeno tih. Teški koraci su sišli sa verande, prošli kroz baštu, na put, nestali…

Sa obe strane glave, osetio je toplo, gusto kapanje, ali se nije usudio da podigne ruke.

Pre izlaska, sveštenik se vratio. Smesta je požurio do verande, ali je ugazio u nešto lepljivo i zavrištao od straha – jer, video je pod svetlom lampe da je to lepljivo bila krv. Zatim je video Hoićija kako još sedi u pozi meditacije, a krv mu još lipti iz povreda.

耳なし芳一

„Hoići, jadničku…” povikao je sveštenik. „Šta je ovo? Povređen si?”

Čuvši glas prijatelja, slepi mladić se osetio bezbednim. Briznuo je u plač, i kroz suze govorio o tome šta se desilo.

„Jadni, jadni Hoići!” nastavi sveštenik. „Za sve sam ja kriv! Svugde smo ti ispisali sveti tekst osim ušiju! Verovao sam da će pomoćnik to uraditi; zgrešio sam, strašno sam zgrešio što to nisam proverio… Sad više ništa ne možemo da uradimo; samo da pokušamo da te izlečimo što brže moguće. Raduj se, prijatelju! Opasnost je prošla. Više nikad te onakvi posetioci neće uznemiravati.”

Uz pomoć veštog doktora, Hoići se ubrzo oporavio. Priča o njegovoj čudnovatoj pustolovini se proširila i po dalekim mestima, i ubrzo ga načinila slavnim. Mnogi plemići su dolazili na Akamagaseki da ga čuju, i dobijao je brojne poklone u vidu novca – te je ubrzo postao bogat čovek.

Ali, od tog trenutka, bio je znan samo pod jednim imenom – Hoići Bez Ušiju.

Centar galaksije – deo V

Ustala je rano, prije izlaska sunca. Naslonila se na prozorsku dasku i promatrala miran grad. Poželjela je izaći i udahnuti svjež zrak, osjetiti svježinu zore na licu. 

Prošetala je do livade nedaleko od stana. Ustuknula je kada je ugledala priliku kako stoji nasred livade raširenih ruku i lica okrenutog prema izlazećem suncu. Taman kada se okrenula kako bi otišla, prilika ju je zazvala:

„Dođi, pridruži mi se.“ Rekao je i okrenuo lice ponovo prema Suncu. 

Šutke je krenula prema njemu i zaustavila se nedaleko od njega. Trenutak ga je promatrala, a potom zatvorila oči i podigla lice prema nebu poput njega. 

Osjetila je toplinu sunca sve jače kako je izlazilo i obasjavalo cijelu livadu. Kada je otvorila oči, bila je sama na livadi. Osjećala se kao da je sve bio san. 

Kada se vratila u stan, još uvijek ju je mučila misao, je li umislila čovjeka na livadi ili je bio stvaran, po navici je zakuhala vodu za kavu, no umjesto kave u vruću vodu je narezala kriške limuna.

Trenutak je gledala u šalicu i pitala se od kuda joj ta ideja, no potom je slegnula ramenima i zaključila kako je to svakako zdravija opcija za nju od kave. 

Sutradan, ponovo je odlučila otići na livadu, i ponovo je ugledala priliku kako stoji na livadi. Šutke je zauzela svoje mjesto i uživala u sunčevim zracima. Kada je otvorila oči, prilika je ponovo nestala, no sada je bila sigurna da je stvaran. Ovaj put je obratila pozornost na njegov izgled. Činio se malo stariji od nje, dobro građen, vitak i lijepog muževnog izgleda. Nije znala zašto, no poželjela je razgovarati s njim. 

Dan za danom, odlazila je na livadu i skupljala hrabrost da progovori, no bezuspješno. 

Nakon više od tjedan dana svakodnevnog jutarnjeg meditiranja u tišini uz izlazak Sunca, probudila se uz zvukove kiše koja je pljuštala po prozoru. Osjetila je val tuge koji se pretvorio u jecaje. Plakala je jer je usamljena, jer nema nikoga za razgovor o stvarima i emocijama koje proživljava. Osjetila se kao da je sama na svijetu. Boljelo je i više nego što je željela sama sebi priznati. Boljelo ju je što je kukavica, što nema snage za učiniti korak naprijed, što ne vjeruje sama sebi, što se ne zauzima za sebe… nakupilo se jako mnogo toga u njenom biću. Imala je osjećaj da plače za svaku sekundu svog života.

Nomi je uživala u Hidromilu na sredini svoje nastambe dok je promatrala ptice kako prelijeću preko vrhova visokih borova koji nadvisuju njen krov koji je učinila prozirnim. Tuga je došla iznenada i intenzivno. 

„Kai.“ Pomislila je. 

U trenu se stvorila pored kristala i pogledala što se dešava.

Kai je plakala dugim i bolnim jecajima u jastuk. 

Formirala je merkabu i stvorila se pored njenog kreveta.

Svjetlosnim kodovima je usmjerila ustajalu energiju unutar njenog tijela da se transformira u svjetlo. Pomogla je starim obrascima da se prepišu i zamijene novima, fizičkom i eteričnom tijelu da postanu protočniji, a srčanoj čakri da se iscijeli. 

Pogledala je Kai izbliza, bila je toliko lijepa. Trenutak se divila njenom licu, no kao da je Kai osjetila kako je netko u njenoj blizini uspravila se u krevetu. 

Zagledala se u prazan prostor pred sobom. Osluhnula je, no ništa nije čula. Suzila je očne kapke kako bi bolje vidjela, no ništa nije vidjela. No, osjetila je toplinu, bila je sigurna u to. 

Nije znala što učiniti, Kai je gledala izravno u nju, no nije je vidjela. 

Nakon sekunde trijeznosti i budnosti, bacila se ponovo na krevet uz bolan vrisak.

Nomi je laknulo. Još jednom je pogledala uplakanu djevojku i poslala joj val ljubavi i suosjećanja te se vratila u svoj dom.

Mentalno je pozvala prijateljicu. Milaa će sigurno znati što da učini i što je to značilo. 

Odjenula je uniformu i pridružila joj se na MCR7. 

„Jan se sve više prilagođava na atmosferu Novog planeta.“ Rekla je Milaa s ponosom koji se odražavao u njenim zlatnim očima. 

„Sjeća li se svog boravka ovdje?“ Upitala je Nomi.

„Sjeća“, oči su joj ponovno bljesnule „čak i komuniciramo na dnevnoj bazi kroz meditaciju.“

„To je zaista sjajno.“ Bila je oduševljena.

Uzbuđeno je razmišljala o tom trenutku kada će sa Kai imati takav odnos. 

Milaa ju je umirila objasnivši joj kako se Kai sve više otvara prema višim dimenzijama pa je stoga i osjetljivija na njenu blizinu. Veza između njih napokon jača i veo je sve tanji, uskoro će je moći vidjeti. Zatreperila je cijelim bićem od radosti koju joj ta pomisao nosi. 

Pridružili su im se Keen i Carlos. Nomi je bila presretna što su i njih dvoje sve više napredovali. Srdačno ih je pozdravila. 

„Objašnjavao sam Carlosu da u golemom prostranstvu svemira bjesni sukob kozmičkih razmjera koji prijeti brisanju cijele galaksije i kako si zatražila njegovu pomoć.“ Rekao je Keen i blago pogledao u prestravljeno lice svog nižeg aspekta.

Na trenutak je bila zatečena, no tada je uskočio Jan sa pitanjem:

„Kakav sukob? Je li povezan sa našim bijegom sa Zemlje?“

„Recimo da je.“ Ubacila se Milaa. „Ovo nije rat nacija ili planeta, već rat ideologija i moći koji se proteže kroz bezbrojne zvjezdane sustave i civilizacije. Porijeklo sukoba moglo bi se pratiti u dalekoj eri, kada je galaksija ujedinjena pod dobrohotnom vladavinom Galaktičkog vijeća. Tisućljećima je Vijeće održavalo mir i blagostanje, potičući suradnju među različitim vrstama i osiguravajući pravednu raspodjelu resursa. Bilo je to zlatno doba istraživanja, inovacija i prosvjetljenja. Ali kako su eoni prolazili, jedinstvo galaksije počelo se lomiti. Neslaganje je raslo među članovima i pojavila se nova frakcija, danas su poznati kao Zlihovci.“

„Zlihovci?“ Upitao je Carlos pomalo u nevjerici.

Nomi je čula podsmijeh u njegovom glasu. Nije razumjela zašto, no ubrzo je dobila odgovor.

„Zvuči kao riječ „Zlikovci“, Jan i Carlos su se nasmijali, „zvuči izmišljeno.“

Troje srebrnih bića se pogledalo prvo međusobno, a potom su usmjerili pažnju na dvoje ljudi pred sobom. Carlos i Jan su u sekundi shvatili kako su u društvu vanzemaljskih bića neslućenih moći i preplavio ih je strah. Keen je taknuo Carlosa po ramenu, a isto to je učinila Milaa Janu. Oboje su se vratili u stanje povjerenja te nastavili slušati pripovijest o Galaktičkom ratu.

„Zlih je planet koji je uništen“, nastavila je Milaa. „Još uvijek postoje njegovi, rekla bih, najgori stanovnici, nisu svi ostali dočekati njegov kraj. Oni koji su najviše krivi za sve zlo koje se zbilo, danas žive na Antarktici. Sami su uništili svoj planet, isto to sada prijeti i Zemlji. Dok su još bili u potpunosti operativni, Zlih je nastojao svrgnuti Vijeće i nametnuti svoju autoritarnu vladavinu. Prve iskre galaktičkog rata zapalile su se kada je Zlih pokrenuo iznenadni napad na miroljubivi planet Terravus. Planetarne obrambene snage bile su svladane, a Terravus je pao pod kontrolu Zlihovaca, a njegovi su ljudi bili izloženi ugnjetavanju i tiraniji. Vijesti o napadu proširile su se galaksijom poput požara, potičući druge vrste da se suprotstave agresiji Zlih. Galaktičko vijeće, iako oslabljeno godinama političkih sukoba, uputilo je poziv na oružje i započeo je Veliki galaktički rat. Vrste iz svih krajeva galaksije okupile su se uz vodstvo Vijeća. Među njima smo naravno i mi. Nomi radi na uspostavi mira.“

„A kako bi ja mogao pomoći?“ Upitao je Carlos.

„I ja bi želio pomoći.“ Ubacio se Jan.

„Ti trenutno imaš drugu ulogu.“ Odgovorila mu je Milaa.

„No ja mogu pomoći, zar ne?“ Carlos je pogledao Keena koji je pak pogledao Nomi u potrazi za odgovorom. 

Brzo je premetala misli u potrazi za suvislim rješenjem. 

„Trenutno je bitnije da stavimo fokus na MCR7.“ Konačno je odgovorila.

„Ali rekao si da joj je potrebna pomoć…“ Carlos je bio zbunjen.

„Da, Nomi“, rekao je Keen, „zar ti nije potrebna pomoć?“

„Je, potrebna mi je pomoć“, odgovorila je. „No, s obzirom na novonastalu situaciju, smatram kako bismo ipak trebali malo pričekati.“

Vest o novoj turi AVKF elektronskih izdanja

Aktivno i intenzivno radimo na uvećanju broja naših elektronskih izdanja, pa ovom prilikom možemo pred vas podastreti dve knjige. Koje malo odstupaju od naše politike sa obzirom na to da su autori perjanice regionske žanrovske scene, da se izrazimo tako, iskusni vukovi. Za jednog postoji tvrdnja da je najobjavljivaniji fantastičar regiona, a drugi je višestruki laureat prestižne nagrade Sfera. Dakle, nisu početnici u poslu i sigurno ih je rad sa urednicima unekoliko poboljšao tako da ćete dobiti dobre knjige. Naravno ovo ne znači da smo digli ruke od debitantskih dela i pisaca, naprotiv, vrlo uskoro očekujte novu turu izdanje i nove konkurse te nastavite da nam šaljete rukopise. Bacimo pogled šta su urednici rekli za nova AVKF izdanja…

 Edicija Leptirica knjiga 04

Odavno je Niče primetio da umetnost imamo kako ne bismo umrli od istine, aludirajući na nepodnošljivost postojanja kojem nije dat lični smisao kroz kreativni izražaj, dionisku emanaciju sadržaja uma. U slučaju Stevana Šarčevića, na delu vidimo konstantnu borbu onirično-dioniskog, sa formalno-apolonskim, čiji je ishod često neizvestan i za samog autora. Kao posledicu sukoba unutrašnjih sadržaja sa spoljašnjom formom imamo delo koje se žanrovski može smestiti u raspon od magijskog realizma, pa do paranormalne strave, sa hororom kao osnovnom potkom preko koje autor pripoveda priče o stvarnim i izmišljenim iskustvima.

Dejan Sklizović

 

 Edicija Posle Milijon godina knjiga 03

U dobrom duhu svemirske opere, u „Rakovoj djeci” imamo dobro poznatu svemirsku jurnjavu, razne spiralno upletene zavere i spletke, ozbiljnu visoku tehnologiju i nauku, zatim zanimljivost u vidu društva koje se rukovodi – anarho-komunizmom… 

Perković gradi slojevite i složene odnose među likovima (gotovo poput onih iz Mekdonaldove „Lune”) koje prate brojne ideološke rasprave. Čini se da kroz likove i konfrontiranje njihovih uverenja i stavova i sam autor polemiše sa nama, čitaocima o brojnim filozofskim pitanjima o smislu života, o smrti, o razlozima našeg postojanja i bivstvovanja, o kolektivnoj i ličnoj odgovornosti, itd. ali ne previše nasilno niti nametljivo.

Mira Satarić

A ukoliko volite unikatne ručne radove, posetite naše prijatelje na Epic Fantasy Shop-u.

Klanica 5 – Kurt Vonegat

U svojoj kolumni sam do sada, pored Velike trojke žanra, predstavio dela pisaca za koja sam smatrao da bi svaki ljubitelj žanra trebalo da ih pročita, makar jednom. Tako su se ovde našli klasici poput Lemovog Solarisa, Ja sam legenda Ričarda Metisona, Silverbergovog Umiranja iznutra i Grada Kliforda Simaka. Pokušao sam da kroz svoje viđenje približim i dela pisaca koji nisu dovoljno zastupljeni među domaćim čitaocima poput Trevisovog Čoveka koji je pao na Zemlju i Vremenskog pejzaža Gregorija Benforda. Trenutna situacija u svetu me je podstakla da se podsetim jednog od najboljih antiratnih romana koji poseduje elemente fantastike, koja se može koristiti i kao alegorija na psihičko stanje i na život [ljudi koji su iskusili tu strahotu].

Ako je neko uspešno kombinovao satiru i crni humor sa naučnom fantastikom to je Kurt Vonegat. Kao jedan od glavnih predstavnika postmoderne književnosti, vešto je oslikavao društvo ogrezlo u rasizmu, pohlepi, siromaštvu i bezobzirnosti, a to sve pod maskom demokratije. I kada je pisao o ozbiljnim temama nije se oslobađao crnog humora što se najbolje vidi u delu Doručak šampiona (Breakfast of Champions) gde je ispoljio sve navedene probleme društva. I ako je romanima Sirene sa titana (The Sirens of Titan) i Svračije noge kod nas poznatijeg kao Kolevka za macu (Cat’s Cradle) bio u nominacijama za Hugo nagradu, za najbolji roman, planetarni uspeh je doživeo sa šestim romanom, Klanica 5 ili Dečiji krstaški rat (Slaughterhouse – five) obezbedivši sebi mesto jednog od najboljih američkih pisaca. Klanica stoji kao antiratni klasik, rame uz rame, sa Džoni je krenuo u rat Daltona Tramboa, Remarkovim Na zapadu ništa novo i Crvenom medaljom za hrabrost Stivena Krejna.

Kao nekom ko je učestvovao u Drugom svetskom ratu i kao ratni zarobljenik preživeo razaranje Drezdena, u Vonegatovom umu su se urezala sećanja razorenog grada i stradalih. Tek u ovom delu je uneo deo tih slika saževši sve u dvestotinak stranica. Jednom je izjavio da je roman kratak zato što nije imalo mnogo toga da se kaže o zločinu.

Roman je polumetafizički. U prvom poglavlju autor razgovara sa prijateljima i objašnjava ideju koja ga je podstakla da napiše roman o razaranju Drezdena. Zatim počinjemo da pratimo pravu radnju i prisustvujemo avanturama Bilija Pilgrima, optičara iz Ilijuma, gradića kod Njujorka. Našeg junaka zatičemo u trenutku kada pada u nemačko zarobljeništvo i bude transportovan u Drezden. Od tada počinju njegove manične epizode putovanja kroz vreme gde saznajemo detalje o Bilijevom ranijem i budućem životu prisustvujući tako njegovim doživljajima od početka, do smrti. Najupečatljiviji trenutak je otmica od strane vanzemaljaca Tralfamadorijanaca gde biva poput životinje izložen u zoološkom vrtu i gde koncept putovanja kroz vreme postaje jasniji. Kulminacija stiže u vidu razornog bombardovanja i završne rečenice.

U prvom poglavlju nam se objašnjava kako je roman dobio rezervni naziv Dečiji krstaški rat. Tokom razgovora u prvom poglavlju između Vonegata i žene Vonegatovog prijatelja, ona je vojnike koji su išli u rat uporedila sa decom na osnovu njihovih nevinih lica. Nije bilo boljeg načina da se iskaže besmislenost tog užasa nego prikazom nečijih očeva i sinova koji su išli na put bez povratka. I da su se iz rata vratili živi to više ne bi bili isti ljudi.

Kao i u drugim Vonegatovim delima slobodna volja i sudbina su i ovde glavni motivi. Tralfamadorijanci iznova proživljavaju ceo život i za njih koncept vremena ne postoji. Kako kažu, sve je zapisano i ne može se promeniti. Tokom vremena koje je proveo sa vanzemaljcima Bili je usvojio njihovu filozofiju prihvativši da su svi događaji koji su se dogodili i koji će se dogodili, bili unapred zapisani. To se vidi tokom njegove interakcije sa vanzemaljcima gde ga uče o konceptu vremena. Tokom svojih putovanja kroz vreme vidi i sopstvenu smrt i to prihvata kao neminovnost, jer ništa tu ne može da se promeni.

Postraumatski sindrom je još jedna važna tema koja se kroz roman pominje. Bilijeve epizode odgovaraju simptomima mentalnog poremećaja. Junak tokom svog putovanja pronalazi knjigu Kilgora Trauta u kojoj se govori o Zemljanima koje su vanzemaljci izložili u zoo vrtu. Da, Kilgor Traut, još jedan od Vonegatovih upečatljivih likova, ovde ima epizodnu ulogu.

Veliki deo radnje ima nelinearni tok zahvaljujući Bilijevim doživljajima. Ali zahvaljujući Vonegatovom prozaično ležernom stilu nije teško pratiti nit kojom će čitalac sam sklopiti mozaik fabule. Jedino je prvo poglavlje napisano iz prvog lica dok su ostala napisana iz trećeg.

Roman je na domaćem tržištu doživeo brojna izdanja. Prvo Bigzovo izdanje iz 1973. godine, zatim je sledilo izdanje iz 2001. godine od Narodne knjige Alfa, pa Deretino izdanje iz 2015. godine, da bi ga u ediciji Amerikana objavila Laguna prošle godine. U svim izdanjima je korišćen prevod Branka Vučićevića. Dodatnu jačinu mu daje i godina kada je objavljen, 1969. godina. Valja napomenuti da je često bio zabranjivan.

Ako tražite neko delo koje će vas zabaviti i neće ostaviti ravnodušnim istovremeno ovo je knjiga koju treba da čitate. Klasik koji zaslužuje da se nađe kao lektira u srednjim školama i koji treba da ima počasno mesto u svakoj kućnoj biblioteci. Jer dok se budući naraštaji budu upoznavali sa Vonegatovim satiričnim, crnohumornim tonom u pozadini će se odvijati ratovi i mladi ljudi će odlaziti u njih i nikada se neće vratiti zarad „velikih ciljeva“

 

A ukoliko volite unikatne ručne radove, posetite naše prijatelje na Epic Fantasy Shop-u.