Još joj je falio jedan, posljednji, dio za ostvarenje paklenog nauma. Postao je dio njenog tijela kao i krv koja struji u tijelu i uvezuje svaku ćeliju njenog bića u jedno. U gluho doba ljetne noći prastare godine, mlada djevojka ispusti kratak dah i ugasi plamen svijeće, a zatim se tiho provuće kroz uzani prozor gornje sobice dotrajale kuće vrijednog seljaka. Stari gazda Jovo, spavao je na krevetu pored svoje žene Anke, i nije prekidao ujednačeno disanje kojim je ispratio nečujni skok njihove kćerke Jovanke s gornjeg prozora.
Djevojka se dočekala tiho i spretno kao mačka. Blaga svjetlost svijeće dopirala je kroz otvoreni prozor iz sobe gazde Jove, osvjetljavajući u tami Jovanku, duge i plave kose, koja je obasjana svjetlom plamena svijeće, plamtjela zlatnom bojom. Uzbuđena u svom započetom naumu, uputila je kratki pogled prema majci i ocu, pa osjeti nagli nalet krvi iz srca i odjek udarca u grlu. U blijedo lice joj je navrla krv. Uzdahnula je duboko i otrčala niz puteljak koji je vodio u bjelogoričnu šumu u kojoj se izgubila.
Bosonoga je koračala po zemlji, dok bi joj se pokoja vlat trave petljala oko prstiju. Duga bijela haljina padala je niz Jovankine kukove. Kožni remen s utisnutim simbolima praotaca Južnih Slavena, isticao je struk zanosne djevojke. U ruci je držala drvene rašlje oko čijih krakova je naizmjenično vrtila klupko bijele vunice. Topli zrak ljetne noći zamalo je ohladila visoka borovina, a na vrhu, činilo se da suhe grančice dopiru do samih zvijezda.
Blago nagnutom glavom u stranu, zamišljena Jovanka se zagledala u zvijezde po nebu, između kojih su stršile borove iglice. Neutješna žalost zacrnila je djevojačke snove i patnjom ispunila ljetne dane. Tugaljivo ozračje ispunilo je zrak oko mlade Jovanke, što je njenom ocu srce paralo od onog dana od kada mu kći sjetne duše ispred očiju tiho vene i zlovoljno uzvraća britke odgovore na njegovu brigu. Mogao je krupni gazda Jovo trpiti udarce seljana starješina, nedovoljne dnevnice i nepoštene isplate; nalete bure i udare tuče po zasijanom polju pšenice i opet neustrašivo tražiti od ljudi i bogova ono što mu pripada, ali nepoznati strah osjećao je nesalomljivi gazda Jovo kada mu je kćerka jedinica to ljeto oboljela. Umijela je Jovanka u očevim očima prepoznati strah i nevjericu, što bi nju svaki put ožalostilo i umaralo od takvog života da je svaki put poželjela pobjeći. Ali kuda?
Jovanka je bila suviše hrabra i drsko dovitljiva da bi svojoj tuzi dopustila življenje, pa da kao korov obrasta njeno i srca njenih najmilijih. U tim danima kada su ljudi krvoločni više nego zvijeri, kada ništa nije stvoreno da ne naudi, kada razum sklapa iskidane dijelove svijesti u čudovišne ideje voljnog duha, nema zamisli koja je neostvariva. Sama njena tvrdoglava strast, bila je dovoljna da opčini i zaokupi pažnju svakog boga i duha, tako da je djelovala kao da ju je sami Bog od svog tijela odvojio i protjerao u bezdan ljudske malodušnosti. Te noći, mlada djevojka se zaputila u šumu da zatraži milost i pomoć od zaštitnika osamljenih i svojeglavih pastira i pastirica, starog Veleša, zaštitnika životinja, dobrih ljudi i podzemnog ključara. Stare obredne pjesme prizivanja bogova u naš svijet, Jovanka je naučila još kao djevojčica, pozorno upijajući svo znanje njene bake, koje više nema među živima. Poznavala je sve trikove za uspješno prizivanje bilo kojeg od bogova, a da li će zahtjevi biti uslišeni, to su već božiji poslovi i njihova volja.
Podučena dosadašnjim iskustvom o svetim obredima, zapamtila je da ključ magije leži u besprjekorno otpjevanom tonu melodične molitve za boga Veleša. Ohrabrena bolnom dušom i skrivenom željom za osvetnički pohod, Jovanka otpoče u dvotaktnom ritmu, dražesno pjevušiti pjesmu, prepuštajući srcu da vodi glas. Prirodno je slagala gorke riječi potištene duše:
“Bore visoki, uvijek zelen stoj,
Čuj bol moj u duši, što ucvili moj boj,
Pita te djevojka, djevojka mlada
Da li možes u vis narast’,
Kao ova duša mračna”
Petljajući vunicu oko rašlji čime pokazuje Velešu put, Jovanka je svečano otpjevala kiticu pjesme, što je bilo dovoljno da se gorostasni medvjed ukaže pred’ njom istupajući iz gustog grmlja. Jovanka je već smislila nekoliko mogućih scenarija i ishoda koji bi njoj pasali, preračunavajući se u par sekundi. Njen pohod morao je biti pobjednički, a poraženi su se tada veselili pored vatre.
Zapanjujuće ogroman medvjed, podigao se ispred djevojke na zadnje noge i uspravljen je gledao na časak, da bi se u sljedećem rasuo u vjetar koji se zakovitlao na kamenu pored Jovanke, a u kovitlacu se pojavi Veleš u obliku starca.
Sjedeći na kamenu, Veleš je upitao Jovanku: “ Zar nemaš veseliju pjesmu da mi zapjevaš, djevojko?”, na što je Jovanka kratko odgovorila: “ E pa nemam. “ , nastavila je: “ Nije meni do pjesme silni Veleše, meni treba da posudim nešto tvoje.” Veleš se bahato podsmjehnuo na Jovankin prijedlog, ali si nije mogao uskratiti razgovor sa zamamnom djevojkom kakva je bila Jovanka. ” Nijedan vladar ljudi nije uspio dobiti božije oružje, a ti seljanka, misliš da možeš rukovati s tolikom moći? “, Veleš zatim prasnu u smijeh pridržavajući se rukama za stomak, a Jovanka ga smjelo prekinu razumjevši da mora promijeniti adute poduhvata: “ Onda ćemo igrati igru. Da li se svemoćni Veleš boji skromne djevojke? “ Na tu odvažnost Veleš se uhvatio : “ A koju igru misliš da možeš pobijediti protiv, kako ti kažeš, “svemoćnog” Veleša? “ Dok je Veleš završavao svoju rečenicu, ono jedno oko koje na mjestu zjenice ima vječni plamen, razbuktilo se i zaiskrilo od uzbuđenja, da mu je sve trepavice spalilo, a spaljeni ostaci popadaše kao zagorena drvca po obrazu, a jedan dio se prilijepio po obrvi.
Jovanka ugleda one spaljene trepavice i ozbiljnim izrazom lica brzo smišlja novu igru: “ Ako uspiješ doći do ispravnog odgovora na moju zagonetku, ti pobjeđuješ i ja ostajem bez ičega, ali, ako ja pobjedim, posudićeš mi svoj plavi privjesak sa tvog pastirskog štapa.” “ A kad izgubiš, koja je moja nagrada? “, upita Veleš poprilično očaran, na što mu Jovanka odgovora: “ Dobijaš poljubac od najljepše djevojke u selu, mene.”
Veleš, star i umoran od mrtvila u podzemnom svijetu gdje se samo loše stvari valjaju, nije mogao odbiti mladu Jovanku i njenu, doista, prpošnu mladost: “ Pristajem! Ajde, pitaj.” , te mu plamen u oku poskoči pa spali ovaj put i obrvu. Jovanka, odlučna, postavi pitanje: “ Šta to gori, a nikada ne može izgoriti?”, Veleš zbunjeno pogleda u Jovanku, te se zamisli da je ipak pogriješio, pa ova djevojka nema naročitu pamet. “ Odgovor je, vatra.”, izusti mirno Veleš. “Ah, doista jesi najveći, bože Veleše”,reče Jovanka s lažnim razočarenjem u glasu, pa nastavi: “ Dobro, održaću obećanu riječ, dobićeš poljubac.”
“ Nikada nisi ni imala stvarnu šansu, a sada, dođi mi u krilo ”, završi Veleš. Jovanka se naizgled nevoljko približila Velešu i popela mu se u krilo, obgrlila ga objema rukama, napućila usne i zagledala mu se u pohotne oči. Trenutak prije nego će svojim usnama dotaknuti njegove, Jovanka udahnu najviše što je mogla ubaciti zraka u pluća i puhnu mu svom silom u ono vječno otvoreno oko i ubaci mu u njega ostatke prethodno spaljenih trepavica. Veleš se iznenađeno uspravio pa prstima počeo vaditi trepuške iz oka, a ono još više krenulo peći i onaj plamen u oku postao je snažniji, da je Veleš počeo vrištati od bola misleći da je oslijepio. Prošla je već i cijela minuta dok je ponovo uspio progledati žmirkajući kroz bolne kapke, a djevojka je nestala. Okrenuo se uvrijeđen prema svom štapu položenom po travi kojem je na vrhu nedostajao plavi privjesak. Veleš je uplašeno razgledao šumu oko sebe, a Jovanki i privjesku ni traga.
“ Pa šta učini, dijete drago!? ”, izusti bojažljivo Veleš, pa se polagano zaputio u obliku čovjeka, jer bez svog magičnog privjeska nije imao moć preobrazbe u životinje.
Jovanka s privjeskom oko vrata, kao srna je preskakala neravne jaruge i presjecala u svim pravcima nagnuti dio šume. Prije nego će dospijeti do livade skrivene među visokim borovima, gdje se njeni drugari vesele, u skoku se preobrazila iz srne u smeđeg vuka, pa se vučijim šapama dočekala na zemlji. Oko visokog krijesa zapaljenog od suhe borovine, širio se zvuk bubnjeva u harmoničnom i veseljačkom ritmu, dok su iz ćupa ispijali vino Jovankin dragi Lazar i njihova prijateljica Milena. Vrtila se i uvijala oko sebe i vatre, prosipajući vino, a Jovankin dragi ju je rukom pratio i čuvao u struku.
Jovanka, u tijelu vuka, osjećala je ogromnu snagu i veliku nadmoć dok je posmatrala u veselju svoje drugare, koji nisu ni načas pokazivali obzirnost prema njihovoj nepravedno stradaloj drugarici. Pooštrenim njuhom, u sluznici njuške, rastapali su se intenzivni mirisi od kojih se miris njenog dragog posebno isticao u svojoj slobodi i nesmotrenom uzbuđenju. Jovanka umiri srce do nečujnosti, pa se ukaza sa svijetložutim očima režući, muzika se porazno zaustavila, a njen dragi predosjećajući svoju krvavu sudbinu, zaštitnički se okrenuo prema žutim očima stiteći Milenu leđima. Vučica Jovanka, istupajući iz mraka ukazala se pred njima, raskeženih vilica i naoštrenih očnjaka. Žedna krvi vođena krvoločnim, životinjskim nagonom, još nije osjetila takvu vještu fizičku snagu bez straha kojim se zatruje srce.
U započetom napadu, u naletu se odbila zadnjim nogama pa je preskočila vatrene plamenove i svog dragog. Dočekala se otvorenih usta i zarijenih očnjaka u vrat prvog, a onda i drugog drugara, kojima beživotno popadaše udaraljke iz ruku niz tijelo. Usklađeno se okrenula tijelom prema ono dvoje, a niz krzno brade su se cijedile guste kapi krvi. Njen dragi je štitio Jovankinu drugaricu, a vučica se zatrči pa glavu skloni u stranu i vratom i lopaticama odbaci oboje na pod. Vraćajući se nazad, u okretu osmotri da njen dragi uzima nedogorjelu zapaljenu borovinu iz žara, pa se hitro zaleti na njegovu ruku ujedajući ga za zglob koji puče pod zubima,a on zajauknu pa ispusti onu zapaljenu borovinu, a vučica je pokupi ustima i trznu vratom pa je baci pored okolnog grmlja. Slučajna ljudskost, ako je u datom momentu i postojala, na ovaj čin je u potpunosti nestala. Vučica se polako približila nekadašnjim dragim ljudima, a sada bespomoćnom i unakaženom plijenu, još jednom ih je pobjedonosno pogledala sa iskrom u očima, a zatim zarila zube u njihova tijela, pa zubima naizmjenično kidala komade mesa, dok su se krikovi užasa uzdizali iznad vatre.
Dok je s njuškom bila u iskidanoj utrobi i glodala samu kičmu, glasan ali prijeteći glas je prekinuo: “ Pogledaj oko sebe šta si učinila! “, ona podiže glavu i krvave njuške ugleda Veleša, a ovaj nastavi: “ Veću nevolju od one što je tebi pričinjena, počinila si na moje oči, nesretnice! “, Jovanka vučijim očima osmotri oko osebe, pa ugleda visoke plamene jezičke koji dopiru do samih vrhova borova, a gore na vrhu, mladi sokolići pište, dok ih sokol bespomoćno doziva. U tom osjeti tupi udarac po glavi, pa zacvili i položi glavu na pod gubeći svijest.
Za koji trenutak, Jovanka se podizala iz nesvjesti i opazila da se nalazila u svom tijelu. Veleš je strahovito razbješnjen stajao ispred nje, a plavi privjesak je ponovo visio na njegovom pastirskom štapu. “Mom oku ne možeš pobjeći, ma kolika ti opsjenarka bila! Vodim te sa sobom. Nije dugo tvoja pobjeda trajala.“, završio je Veleš. “ Zar da ja koja sam zlikovce i spletkaroše porazila budem kažnjena za njihova nedjela?! “, žustro i na rubu suza proderala se Jovanka na Veleša.
“ Svako pričinjeno zlo će se kazniti, tako mi mojih godina! “, proderao se Veleš na Jovanku koja je još jače zaplakala od bijesa.
Odjednom, sokol se strmoglavio na Veleša koji je zbog Jovanke zaboravio na svoju šumsku djecu koju je propustio da zaštiti. Zaboravio je na bolnu dušu sokolovu kojemu je dom i potomstvo izgorjelo pred očima u paklenom požaru oko njih. Sokol je mlatio krilima iznad Veleša, održavajući položaj, a kanđama ga je oslijepio. Iz očnih duplji mu je potekla krv, te je izmoren pao na koljena. Jovanka se približila Velešu dok se pripremala za bijeg, pa mu je tiho izustila pored uha, prije nego će zauvijek nestati iz sela: “ Sada ništa nisi vido. “
Od toga dana, stari gazda Jovo nikada svoju Jovanku nije ugledao. Niti su dolazile glasine o njoj, niti je malo ko volio da priča o toj noći. Na zgarištu su pronađeni ostaci izmasakriranih kosturova pored vatre, a Jovanka se našla samo u pričama i pjesmama.
Mnogi su prolazili, a više je bilo onih koji su osvajali svu zemlju Južnih Slavena, pa tako i Jovankino selo. Izmjenili su se i tradicija i običaji, bogovi i jezici. Ali ljudi su uvijek ostajali isti, pa su sjećanje na taj događaj sačuvali u stihovima, a potom i u pjesmama:
“ Djevojka sokolu zulum učinila
zulum učinila, goru zapalila
Gorjela je gora i dva i tri dana
Dok je dogorjela sokolu do gnijezda
Soko vatru gasi, krila mu se žare
sokolići pište, a soko proklinje
Ljuto kune soko ljepotu djevojku
dugo djevovala, tiho bolovala
čeda ne imala, ni rukom povela
što meni sokolu zulum učinila
što meni sokolu zulum nanijela .“
Autor: UdriPoVelešu
Pozdrav, dragi moji. Došlo je vreme za naše novo predavanje. Verujem da ste jedva čekali da saznate o kom klasiku ćemo danas govoriti. Za početak ću vas obradovati da ćemo imati dvočas, pričaćemo o delima koje je napisao isti pisac, a koja spadaju pod obaveznu literaturu žanra. O razlozima zašto sam se odlučio na ovaj korak i ko je pisac o kome ćemo pričati, više u sledećim redovima.
Među fanovima se godinama vode rasprave ko je bolji pisac naučne fantastike, Artur Klark ili Isak Asimov? Obojica su naučno potkovani i pisali su naučno popularna i futuristička dela, pored naučne fantastike. Za razliku od Asimova, Klark je napisao manje knjiga, ali se slepo držao realnih dometa nauke, otkrića i hipoteza. Npr. u romanu Ostrva na nebu (Islands in the Sky) iz 1951. godine, opisivao je boravak u vasioni pre nego što je on i ostvaren. U ovom pogledu, Klark je tvrđi od Asimova jer je insistirao na maksimalnoj ubedljivosti pronalazaka koje opisuje. Kod njega nema velikih avantura, fascinacija brodovima i robotima koje opisuje, galaktičkih carstva i slično. Zadržava se na naučnim postavkama i na postavkama savremene fizike. Jedna zanimljivost: Klark je prvi osmislio način komunikacije putem satelita, ali ga nije patentirao.
Greh u čeliku (Pad bogova 1) – Rajan van Loan (The Sin in the Steel (Fall of the Gods #1)—Ryan van Loan)
Pesma opstanka – Pol Trembli (Survivor Song – Paul Tremblay)
Malori – Džoš Malerman (Malorie by Josh Malerman)
Daleki put do kuće – Sofi Kirli (The Wild Way Home – Sophie Kirtley) 
Najstariji primer sa ove liste je Robert Džonson (Hell Hound on My Trail, Cross Road Blues i Me and the Devil Blues), čuveni bluz muzičar (1930) koji je preminuo pod misterioznim okolnostima (najverovatnije otrovan od strane nečijeg ljubomornog muža, 16. avgusta 1938). Često je govorio o bizarnom ugovoru sa Satanom koji je, dok je bio prilično mlad, sklopio na kakvom raskršću. Đavo mu je usadio talenat vrhunskog muzičara i sposobnost da upija lako nove tehnike poklonivši mu magnetsku privlačnost i opijajući uticaj njegove muzike na ljude. Ali mu je navodno, uzeo ženu na porođaju. Nemojte prebrzo odahnuti jer ste možda izbegli ovaj uticaj od davnina jer je ovaj muzičar inspiracija i uzor bendu Rolling Stones a verujem da vam to nije nepoznato. Problem sa klubom „27” je verovatno neka začkoljica u ugovoru koju od uzbuđenja nisu pročitali pa je Mefisto svoje poslove naplaćivao prerano. Imate sjajni dokumentarac na Netfliksu (“Deal with a Devil”) kao i film „Raskršća” (1986). Robertov biograf Tom Grejvs (2008) je tvrdio da je ova priča potekla zapravo od Tomi Džonsona (nisu bili rod) pa se nekako prenela i na Roberta. Kad smo kod Tomija, ovo je muzičar ranog dvadesetog veka, član pokreta Delta Bluz (muzika nastala u delti reke Misisipi), nama danas poznatija kao Đavolji bluz zbog česte povezanosti muzičara ove grupe sa ugovorima sa druge strane. Ispada da je Tomi, alkoholičar i nasilnik, bio više nego popularan sa svojom muzikom (“Canned Heat Blues”, pesma o pijenju metanola iz goriva “Stemo” koje je služilo za kuhinjske šporete. Ono, baš dirljiva tema na koju otkidaju mase). Nastupi su mu bili legendarni. Svirao je gitaru držeći je iza svog vrata, među nogama i u vazduhu a pored gitare njegov glas je bio neponovljiv i očaravajući svakome ko bi ga čuo (sa neverovatnim rasponom tonaliteta). Ljudi su prestali da samo sumnjaju kad je on sam počeo da priča o ugovoru a nakon njegove smrti (1966) njegov brat Ledel je u intervjuu sa biografom Davidom Evansom izneo detalje ovog ugovora i način kako se to izvodi, što je ovaj uredno objavio. Ledel se u poznim godinama posvetio Bogu verujući da je bluz muzika delo Đavola. Čuveni muzičari kao Son Haus i Kit Ričards su odgovorno tvrdili da ovi likovi nisu umeli pre toga ni da okinu žicu a da su kasnije svirali kao mahniti. Ostalo je malo snimljenog materijala, sve se smatra remek delom a 2013. godine originalna singlica je prodata na eBay-u za preko 37.000 dolara (“Alcohol and Jake Bluz”) kao najskuplja ikada. Pa, ovde je đavolak bio fer u vezi sa ugovorom, barem što se slave tiče.
Nikolo Paganini, virtouz na vilolini, rođen je u Italiji (nije merodavno ali je zanimljivo da je rođen na Noć veštica, kad smo već kod strašnih priča…) 1782. godine. Njegov ugovor sa Đavolom je zapravo počeo dok je virtouz još uvek bio u utrobi svoje majke. Majka je sklopila pakt sa Satanom tražeći da joj sin postane veliki umetnik nudeći njega. Majka veka, definitivno. Sa tri godine je vežbao mandolinu, sa sedam je komponovao na istoj. Violinu je počeo da vežba sa 11 godina, sa 13. njegov učitelj odlazi uz izjavu da nema više čemu da ga nauči da bi Nikolo sa 15 već držao solo turneje pred velikim auditorijumima. To je bilo dovoljno da se već šuška oko crnog ugovora posebno kad ga je pritisak javnosti odvukao u alkoholizam, razvrat i kockanje. Paganini je umeo da odsvira 12 nota u sekundi što se tada smatralo neizvodljivim, a dosta njih je tvrdilo da je videlo opscenu priliku koja stoji iza njega dok nastupa i neretko mu vuče gudalo preko žica. Neki su čak tvrdili da je Nikolo satanističkim ritualom u svojoj violini zarobio dušu kakve nesretnice, od čijih je creva napravio niti za gudalo pa je zato instrument umeo da „plače” i „smeje” se tokom izvođenja. Pošto Đavo voli violine, i možda na drugom mestu gitare, to je doprinelo da glasine počnu da bivaju sve glasnije. Dugi prsti, dugački nokti, bleda koža, tanke usne, premršava visoka figura, večito crna garderoba i upali obrazi su prestravljivali ljude. Neretko se događalo i da tokom njegovih nastupa udaraju gromovi u blizini bine ili zgrade. Ljudi bi se stalno krstili da se zaštite od zlih sila tokom nastupa. Čudno je i što je umeo da izvede kompoziciju čak i ako bi mu skoro sve žice bile pokidane. Na posmrtnom odru u svojoj 54., savladan rakom jednjaka (1840) oterao je sveštenika. Crkva je odbila njegovo telo i nakon mnogo godina vucaranja i premeštanja Papa Gregori mu je oprostio i on biva sahranjen u Parmi (Italija). Danas je to drugačije, ma koliko vežbali uvek ima neki Azijat koji to radi bolje.
Otac Urbain Grandier je primer da i sveštena lica nekada posegnu za ovim činom. Imao je veliki uticaj tokom 17. veka dok je služio u crkvi Loudun u Francuskoj. Koliko to ima veze sa Đavolom a koliko sa njim samim ne znamo no i pre ugovora i njegove nagle slave nije bio nepoznat javnosti. Nažalost, usled nebrojenih skandala o zavođenju lokalaca i napastvovanju istih. Sedam časnih sestara je javno posvedočilo da je dotični izvodio satanističke rituale nazivajući ga moćnim čarobnjakom. No, desio se peh, rukom pisani ugovor je od Đavola ukrao kakav demon (vrlo hrabro od njega, priznaćete) i predao ga vlastima što je zapečatilo ovog čoveka kao majstora mračnih veština. Ko je tu koga probao da se reši i od kad to demoni imaju osećaj za pravdu, ostaće nepoznato.
Alister Crouli, je bio upetljan u okultno tokom ranih godina 20. veka. Bio je član tajnih društava kao što je “Hermetic Order of the Golden Dawn”. Kako je vremenom došao u snažan konflikt sa drugim moćnim „čarobnjacima” odlučuje da neprestano putuje u potrazi za neverovatnim moćima i novim mračnim veštinama. Tvrdio je da je u ligi zlih duhova i demona a popularnost mu je rasla dostignuvši vrhunac kad je obelodanio da je moćniji od bogova. Interesantno je da je tvrdio da Đavo ne postoji i da je cela priča oko Crvenog samo mit. Mnogo svedoka je potvrdilo da je viđen dok je trampio dušu.
Đuzepe Tartini (1713) je imao specifičan susret jer se sa Đavolom sretao u svojim snovima (Fredi Krugeru, ti li si?). Sotona je opsedao snove ovog kompozitora 18. veka mučeći ga raznim noćnim morama sve dok jedne noći nije prišao uzglavlju nesretnog čoveka, podigao nogu na njegov krevet i uredno se dogovorio sa njim. Šta god da se desilo te noći, a priča se da mu je kompozitor dao svoju violinu da se posluži, osrednji umetnik postaje virtouz stvarajući svoju najpoznatiju kompoziciju: “The Devils Trill sonata” (sonata za violinu u G) . Naravno, to je jedno od dela koje je prilično teško izvoditi. Često bi govorio da je ni on ne bi izveo da njegova nova violina nije „iskovana” u paklu.
Rođen kao Gerbert od Aurilaka, papa Silvester II je bio Renesansna persona (946- 1003), đak humanizma i pre nego je nastao naziv za taj pokret. Obrazovan u klasičnoj literaturi, zagovornik hindu-arapskih numeracija kakve danas poznajemo po Evropi, predlagač masovne upotrebe abakusa (antički kalkulator) takođe je zaslužan i za konstrukciju hidraulikom pokretanih orgulja. Najcenjeniji naučnik svog doba po kuloarima je nazivan čarobnjakom istreniranim tokom vremena koje je proveo u iberskom islamskom carstvu al-Andalusa (tokom 10. i 11. veka ovo carstvo je bilo oaza znanja i filozofije, a zapis o njegovom boravku nam je ostavio Vilijam od Malmesburija). Hrišćanski manastir u Viku (Katalonija) ima impozantnu zbirku spisa koji potiču sa tog egzotičnog Istoka i upravo na tom mestu se budući Papa sreo sa zanimljivim spisima. Od znatiželje do posedovanja magične veštine prizivanja nije prošlo mnogo. Knjigu od koje se nije razdvajao zapravo nije ni dobio, već ju je oteo služeći se svim i svačim, od zavođenja ćerke arapskog filozofa do napijanja domaćina. Arapin je imao moć da može pronaći svaki nestali predmet, kako na zemlji tako i u vodi. Kradljivac se dosetio da pređe drveni most, viseći sa njega tako da i knjiga bude u vazduhu što je bio nedostupan element za arapskog čarobnjaka. Osrednji monah vrlo brzo napreduje do mesta Pape. I to Pape koji izričito brani idenje svog naroda na hrišćanska hodočašća u Jerusalim i bahato uživa u luksuzu i razvratu. Na vrhuncu svoje moći, saznaje da je krišom od njega grupa vernika ipak odnela Sveti krst u Jerusalim. Pao je tada smrtno bolestan. Njegova magnovenja i uzvici u agoniji su ostavile zapise da je po njega došao lično Đavo sa hordom demona koji su se dobacivali njegovim očima (ovo poslednje je diskutabilno, naravno). Do dana današnjeg njegove kosti su uklete a očevici tvrde da te iste kosti zveckaju u grobu kad god sledeći se Papa nađe u samrtnom času.
Bernard Foke (17. vek) je holandski mornar opsednut brzinom. Imperija je imala vodene puteve i luke širom sveta među kojima se isticala kolonija u Bataviji (danas Džakarta) koja je donosila više nego profitabilne začine (kuvanje, miomirisi, medicina) koji su ih obogatili i postavili iznad Portugalaca i Engleza u trgovini. Gramzivost je doprinela da se potraži način da se ruta do Indonezije koja je prelažena u godinu dana, skrati i 1678. godine kapetan B. Foke prelazi ovaj put za samo tri meseca. Kako tada nije postojao Suecki kanal morao je preći oko velikog dela Evrope, cele Afrike i preko Indijskog okeana u prostom, drvenom brodu. Danas je za istu staru maršutu potrebno 4 meseca i to najbržem brodu T Clippers-u. Vremensko datiranje njegove brzine ostalo je na pečatima sa pisama i u knjigama pojedinih luka. Ugovor o najbržem mornaru na tadašnjem svetu omogućavao je brodsko drvo pretvoreno u gvožđe i večan vetar u jedra. Oluje nisu imale šanse. Nama je pored pisanih tragova ostala i legenda o Letećem Holanđaninu i njegovom ukletom brodu koji večno plovi okeanima nemoćan da pristane u luku. Svedoci tvrde da su videli ukleti brod sasvim jasno 1709. godine kod Vrta Dobre Nade poslednji put, dok su bili zvanično živahni, a nakon toga ova posada ukleto prati druge mornare i progoni brodove do današnjih dana.
ŽANR: bajka/mračna fantastika/horor
Pu pu pi du… I wanna be loved by you… Pu pu pi du… Sa novom platformom jednog dana (još je prvi mjesec) spušta se na gozbi i Miharu, fizički izuzetno privlačna nijema žena (Slučajnosti, aren’t we all) koja kako pripovijeda Hvala traži svoje izgubljeno dijete? Kako on to zna? Ako je nijema? Jedino što je logično je da je mogla da govori kada je došla tamo (Pretpostavke, aren’t we all). Junakinja hrabro nastavlja spust kada je stanovnici idućeg nivoa odvlače sa “poslužavnika” da je siluju, ali ona ne bi bila ko je (Inače ubija svog sapatnika na nivou svakog novog mjeseca u nadi da će dijete da joj se pridruži) da ne ubija nasilnike, sve u roku od dva minuta, da bi se kasnije vratila na poslužavnik I nastavila dalje. Vidi se ko nosi pantalone u ovom ostvarenju, a za sada to definitivno nije naš nesuđeni vitez od prženja. Par obroka kasnije I izašao je prvi mjesec, I puf eto naših junaka na novom nivou. Srećni dobitnik je nivo 171, a to nije dobar nivo.
Međutim, ono što se nameće kao jedno mišljenje učvršćeno u teoriji književnosti, ali i u praksi je to da ne postoji spekulativna poezija
