Blog

Četiri prilike su se polako kretale kroz napušteni zamak, ostavljajući tragove stopala u debeloj prašini na kamenom podu, koja se neometano taložila vekovima.

Napred je išao vođa grupe – hrabri vitez, pesnik Lurijen, kovrdžave, plave kose i sa tankim brčićima. Imao je glas anđela. Nosio je posrebren oklop, štitnike za cevanice i kolena, a ispod toga je imao prelepu, novu maslinasto-zelenu tuniku prožetu srebrnim i zlatnim nitima. Za pojasom su mu visile prazne korice mača ukrašene poludragim kamenjem, bronzanim i srebrnim ukrasima u obliku ptica pevačica i zvezda. U desnoj ruci je vešto držao mač od kvalitetnog, posrebrenog čelika. Na glavi je nosio samo smešnu kapu ukrašenu perjem neke veoma šarene ptice. To je bio poklon njegove drage Merlise – jedinog ženskog člana družine, koja je sada oprezno hodala tik iza Lurijena.

„Lurijene, dušice! Dokle ćemo tumarati po ovoj hladnoj i prašnjavoj ruševini?“, reče Merlisa, očigledno, dosađujući se.

„Ne brini, golubice moja! Uz mene si uvek sigurna, čak i ako naiđe kakva neman!“

„Šta misliš da im može ta tvoja srebrnkasta čačkalica?“ Bile su to reči Derdona, 82-godišnjeg čarobnjaka koji je bio treći član družine. Iako se tako činilo na prvi pogled, nije bio i najstariji. Ta titula je pripadala četvrtom i poslednjem članu družine – golemu Antonu. Izgledao je kao mladić u svojim dvadesetim, a zapravo je bio star nekoliko vekova; ni sam nije znao svoju tačnu starost. Odavale su ga čudne, neljudske ljubičaste oči i glinena koža, na dodir slična ljudskoj, ali čvrsta poput čelika.

„Zar sumnjaš u moje veštine baratanja mačem, starče?“, reče Lurijen Derdonu.

„Sumnjam?! Ha! Negiram da ih uopšte imaš, ti napuderisani trole! I gde su uopšte ta prokleta vrata? Hoćemo li ih uopšte naći pre nego što otegnem papke?“

„Da niste jedan stari, slabašan čovek, izazvao bih vas na dvoboj, jer ste ukaljali moju čast i to pred ovom prelepom damom, čijoj lepoti nema premca na celom kontinentu!“, rani se Lurijen.

„Na kontinentu?“, začudi se Merlisa. „Lurijene, dušice, zar mi nisi rekao pre dva dana, dok smo ležali u krevetu i posmatrali izlazak sunca, da sam najlepša žena na svetu?“

„O, kako sam mogao to zaboraviti? Naravno da jesi, draga moja! Ni boginje nebesa ne mogu dorasti tvojoj lepoti!“, pravdao se Lurijen. Derdon se počeo smejati što je iznerviralo i Lurijena i njegovu dragu.

„Šta se smeješ, ti matora budalo? Šta je toliko smešno?“ Merlisa je bila uvređena. Anton je samo ćutke posmatrao ovo troje, ali sa očiglednim interesovanjem.

„Pa… ne bih rekao da si najlepša. Znaš, ti si veoma lepa žena. Nemoj me pogrešno razumeti, ali ima mnogo lepših, na primer, vilenjačka princeza Erlirla Srebrnokosa“, reče čarobnjak.

„Kako možeš tvrditi da je ta balavica lepša od mene?! Od mene?! Konjino matora!!!“ Merlisa je htela da zgrabi starog čarobnjaka za bradu i šutne ga u prepone, ali ju je zaustavio njen dragi, uhvativši je nežno za ruke i smirivši je poljubcem u obraz. To ju je malo stišalo, ali joj se stari čarobnjak opet poče rugati, isplazivši jezik poput kakvog balavca.

„Bogova mi, Derdone, koliko godina imate: osamdeset ili osam? Baš se i ne ponašate shodno čoveku vaših godina! Izvinite se mladoj dami!“ Lurijen se trudio da umiri sukob.

„Da se izvinim? Njoj? Ha! Čekaj, šta si ono mislio u vezi sa mojim godinama? Da li bi trebalo da stalno kukam kako me nešto boli, ili da prosipam razne životne mudrosti jer sam zašao u devetu deceniju? Nisam ni glup ni na samrti, mladiću! Nađimo ta prokleta vrata! Nadam se da će ona biti ulaz u ogromnu riznicu prepunu blaga, inače ću biti prilično razočaran i besan što si me doveo u ovu prašnjavu ruševinu gde moram da slušam kokodakanje tvoje golubice! Donesi mi ovo, kupi mi ono! Šta misliš – zašto sam se samo jednom u životu ženio? Ha! Da sačuvam barem nešto zdravog razuma, mladiću“, gunđao je Derdon.

„Ti si stvarno jedan tvrdoglavi, šovinistički jarac! Ali, dogovor je dogovor. Nađemo vrata, otvorimo ih, podelimo blago na jednake delove i – svako svojim putem. I ti mene nerviraš, ali ću se držati dogovorenog. Može li tako?“

„Dobro… ahm, gde su uopšte ta vrata i šta ti je tačno ispričao taj pijani poluvilenjak?“ – Derdon je bio sumnjičav.

„Na najnižem nivou Ulder Zura, u čijim ruševinama se upravo nalazimo“, objasnio je Lurijen.

„Zašto to nije napravio na pristupačnijem mestu, na drugom spratu, recimo, ili u prizemlju?“ Derdon je zaista bio nemoguć.

„Ti bi još i da sagrade dvorac po tvom ukusu? Stvarno si pobrkao lončiće, tako mator. Izdrži još malo i imaćeš svoj mir, starče. Gde li je ono beše rekao da treba skrenuti? Hm… a, eno ih! Tamo su, na kraju hodnika!“

Svi su odjednom ugledali srenbrnkasta vrata riznice. Bilo je nemoguće ne primetiti ih, zbog veličine: bila su visoka preko tri metra, a šira od jednog metra, i pritom su bila jedina stvar koja nije podlegla zubu vremena, jer na njima nije bilo ni trunke rđe, samo tanak veo prašine. Hodnik na čijem kraju su se nalazila vrata bio je ukrašen sada već uveliko trulim slikama u pozlaćenim drvenim ramovima, i istrulelim ostacima nekada divnih barjaka i tapiserija. Ali, najjeziviji „ukras“ se nalazio na podu hodnika: na desetine različitih kostura obučenih u raznorazne, sada potpuno trule ili zarđale oklope i tunike. Neki su bili u smrtnom zagrljaju, ili su probadali jedan drugog mačevima.

Članovi družine su pokušali da ignorišu jezivi prizor koliko su mogli, dok su im se ledene kapi znoja slivale niz kičmu. Antona, naravno, prizor nije plašio, ali mu se činilo nekako tužnim to što su ti ljudi uspeli stići do samih vrata, a onda se posvađati oko neke gluposti i pobili se međusobno, umesto da su sarađivali i otvorili vrata. Lurijen se najviše približio čudesnim vratima i pažljivo ih osmotrio. Nisu bila uopšte ukrašena. Imala su jednostavnu, okruglu kvaku bez ijedne rupe ili ključaonice, i na njima je bio neki natpis, na njemu nepoznatom jeziku.

„Derdone, ne znam da pročitam ovo. Šta piše na njima? Da li ti je poznat ovaj jezik?“

„Hm… ah da, starovilenjački dijalekt iz podnožja Sivih Planina. Malo ljudi ga zna. Da vidimo, ovde piše: ‘Nijedan muškarac ne može…. otvoriti ova vrata’.“

Merlisa se osmehnu zlokobno.

„Nijedan muškarac? Ha, nevažno! Mene štiti medaljon Bronzane Šume, veoma moćan talisman; zato, ne brini, golubice moja, niko mi ništa ne može“, reče Lurijen. Uhvatio je kvaku pre nego što je stari čarobnjak uspeo da reaguje, okrenuo se Merlisi i nasmešio se, trenutak pre nego što su se vrata aktivirala i pretvorila ga u gomilu pepela i kostiju. Medaljon koji je trebalo da ga zaštiti istopio se kao komad putera na usijanom gvožđu. Jedino je njegov mač zadržao svoj oblik, ali je srebro spalo sa njega. Stali su kao ukopani, a prva progovori Merlisa:

„Ne! Dragi moj Luri! Ah, pa uvek mi je tu Arlin.“ Derdon se začudi:

„Arlin? Ko ti je sad pa… A što se i čudim da imaš više njih. Zar ti nije žao ovog pajaca?“

„Jeste, malčice… ali nije to ništa što tona-dve zlata ne može izlečiti. A sada se pomeri u stranu, starče. Sam si pročitao natpis – ovim vratima je potreban dodir žene. Ništa vi muškarci ne znate uraditi kako treba! Sada ćeš da vidiš snagu i moć žene! Nijedan muškarac mi ne može odoleti, ma koje rase da je. Šta su jedna blesava magična vrata – ništa!“ Trenutak pre nego što je prkosno i samouvereno uhvatila kvaku vrata, Anton je i sam pročitao natpis na njima, iz radoznalosti, i primetio da je čarobnjakov prevod bio pogrešan. Ipak, prekasno da je upozori:

„Čekajte, gospođice, prevod nije…“ Okrenula se, prkosno ispućivši usne, uopšte ne mareći za to šta je Anton hteo da joj kaže, trenutak pre nego što je postala gomila pepela, ugljenisanih kostiju, poluistopljenih šnala, narukvica, minđuša…

„Kako misliš: prevod nije tačan?! Zašto je nisi zaustavio?“, začudio se Derdon.

„Mislio sam da vam je znanje starovilenjačkog odlično, stari prijatelju, ali… Ovaj prevod je bio dobar – izuzev jedne reči: ne piše ‘muškarac’ nego ‘čovek’. ‘Nijedan čovek ne može otvoriti vrata’. To je tačan prevod. Nijedno ljudsko biće, ni muškarac niti žena – eto o čemu je reč. Zar je ona stvarno pomislila da joj se ništa ne može desiti zamo zato što je žena? To nema nikakog smisla“, završi Anton.

„Žene je katkad teško razumeti,“ mudro zaključi čarobnjak. „Nego, kako ćemo otvoriti vrata? Pokušaću da ih razvalim, pazi!“ Anton se sklonio u stranu i stari čarobnjak je počeo da izgovara nekakvu bajalicu. Oči su mu počele svetleti; stvorio je veliku ljubičastu kuglastu munju između svojih šaka i ispalio je na vrata. Jedini efekat koji je kuglasta munja izazvala bio je taj što je oduvala svu preostalu prašinu sa vrata.

„Probaćete nešto drugo?“, upita Anton.

„Nešto drugo? To je bila najjača magija koju znam. Sa takvim munjama možeš oboriti i crnog zmaja sa neba, a ova vrata nisu ni ogrebana.“

„Pokušaću da ih otvorim. Magija koja štiti ova vrata ne bi trebala da utiče na mene, pošto sam ja golem“, reče Anton.

„Jesi li siguran da je tako?“

„Ne, ali ne vidim drugi način. Moram rizikovati.“

„Bolje nemoj. Šta ako…“ Nije uspeo završiti rečenicu, jer je golem uhvatio kvaku. Čarobnjak je zatvorio oči, ne želevši da vidi smrt svog glinenog prijatelja. Posle par trenutaka je shvatio da vlada potpuna tišina, pa je otvorio oči i ugledao još uvek čitavog golema kako drži kvaku vrata.

„Pa… i meni je drago što sam bio u pravu. Nego, da vidimo šta kriju ova vrata.“ Povukao je jednom rukom vrata i shvatio da se ne pomeraju. Zaključio je da mora uhvatiti kvaku obema rukama i povući svom snagom. Anton je bio snažan kao trol, a ipak se dobro pomučio otvarajući velika vrata. „Ne znam od čega su ova vrata, prijatelju, ali od srebra sigurno nisu“, promrmlja on zadihano.

Obojica su zanemela ugledavši šta su vrata krila. Ona nisu bila ulaz u ogromnu riznicu prepunu zlata, srebra i dragulja. Ničega tako raskošnog nije bilo; bila je to jedna jednostavna prostorija sa magičnom ljubičastom svećom koja gori vekovima, okačenom o zid, i jednim malim drvenim stolom, na kome je bilo parče pergamenta. Anton je pažljivo pregledao prostoriju ne bi li na vreme primetio bilo kakvu zamku, ali nije bilo ničega. Prišao je stolu zajedno sa Derdonom, pokupio parče pergamenta i počeo da čita kratku poruku na starovilenjackom: „Dragi pljačkašu ili avanturisto, čestitam ti što si shvatio jednostavnu poruku na vratima, što govori da si učena osoba, ali blago koje očekuješ da ćeš pronaći nalazi se u drugom zamku. Više sreće u daljoj potrazi.“ Anton je počeo da se smeje od muke, a uskoro mu se pridržio i Derdon. Smejali su se tako neko vreme. Prvi prestade Derdon, te reče:

„Ovde nema ničega! Piše li barem gde je taj drugi zamak?“

„Ne, ništa o tome. Video bih i nevidljivo mastilo, ali nema ničega skrivenog na papiru. Nego, šta ćemo sad?“

„Prvo ćemo sahraniti ono dvoje budala, ipak su nam bili saputnici, ma kolko da su mi išli na živce“, reče Derdon. Pokupili su ono što je ostalo od njih i njihovih ličnih predmeta i napustili ruševine Ulder Zura.

Derdon je odlučio da ih sahrane u podnožju jednog lepog, starog hrasta, jedno pored drugog. Anton je iskopao grobove, a kasnije i poslagao krupno kamenje na njega. Derdon je izgovorio kratku molitvu, te su polako krenuli. Uto Anton upita:

„Kuda ćemo sada? Hoćemo li nastaviti sa potragom?“

„Ne, dosta mi je avantura, bar za ovu godinu! Za mesec-dva će zima i želim da budem u toplom domu, da čitam knjigu i pijem čaj sa medom. Eto šta želim, prijatelju moj. A sada, idemo u krčmu! Hoću da sperem ovo razočarenje od avanture crnim pivom. Hajdemo!“ I polako su krenuli ka obližnjem selu, dok je sunce zalazilo iza Ulder Zura.

 

Autor: Srebrni

Prostor je bio uzak, dva do tri metra širok i prostirao se koliko je dosezala svjetlost, a bilo je i dodatnih usjeka s nagomilanim sanducima. U jednom od tih usjeka nalazio se stol sa stolicama. Faid, Musa i Husein sjedili su i razgovarali.

– Stigli su snajperi. Poslali nam prijatelji iz Irana – kaže Faid.

– Što je s municijom? – na to će Musa.

– Kao što je bilo dogovoreno, meci probijaju pancir, ali moramo to testirati.

– Kako? – upita Husein.

– Imam nekih ideja – odgovori Faid, zatim uzme pušku i naredi – Krenite za mnom!

Musa i Husein ustadoše bez riječi, ponijevši fenjere. Stotinjak metara dalje su ih ugasili i išuljali se tiho iz tunela, što i nije bilo teško s obzirom na glasan žubor vode u blizini. Prethodnih dana je kišilo pa je rijeka Jordan bila žustrija nego inače. Faid im pokaže da ga slijede. Nakon pola sata hoda uz rijeku, pokaže im da stanu i uperi prst ispred sebe. Na sprudu, stotinjak metara od njih, mirno je ležalo na desetine krokodila.

Faid šapnu – Ako metak probije oklop afričkog krokodila, probit će i pancir izraelskog vojnika. Musa i Husein su kimnuli glavama. Na to Faid izvuče prigušivač, postavi ga na cijev puške, pažljivo nanišani i zapuca. Tijela krokodila poskakivala su i trzala se u samrtnom grču.

 

Najbolji od najboljih čekali su postrojeni na obali. Vođa jedinice trznu glavom i jedan za drugim krenu uranjati u rijeku do visine očiju. Nije se čulo ništa osim žubora vode. Kretali su se prirodno, stopljeni s okolišem kao da su jedno biće. Uskoro ugledaju tri prilike kako se uvlače u svoju jazbinu.

Vođa im da znak očima. Jedan po jedan izronili su iz vode i zaputili se ka ulazu u tunel. Tiho se zauvuku unutra. U to su krenuli vriskovi, udarci, komešanja koji nisu trajali duže od par minuta. Vođa pokaže svima da izađu iz tunela. Kada je ostao posljednji, mlatnu po fenjerima koji zaiskre i razmrve se u komadiće. Uskoro se razgori vatra. Vođa se pridruži ostalima i svi iznova zarone. Ubrzo se začula snažna detonacija da se i površina vode namreškala. Nastavili su plivati mirno kao da ih se to nimalo ne tiče.

 

Na osmatračkom se mjestu Avi pridruži Ilanu i pozdravi ga kao što to dolikuje kada je riječ o višem činu.

– Jesi li doznao kakva je to bila detonacija na jordanskoj strani?

– Jesam poručniče! Čini se da je riječ o terorističkom tunelu za kojeg niti mi, a niti Jordanci nismo imali pojma da postoji. S obzirom na detonaciju, mora da je tamo bilo uskladišteno poprilično oružja. Jordanci kažu kako su teroristi najvjerojatnije nesmotrenošću sami sebe digli u zrak.

– Jesi li primjetio išta sumnjivo u okolici?

– Primjetio sam čudne tragove na obali. Ovako od oka, rekao bih da je onuda prošlo desetak krokodila, ali nisam tome pridavao veću pažnju, budući da im je stanište blizu.

– U redu. Vrati se sad na svoju dužnost.

Avi salutira i ode.

 

Autor: Ratnik

Nekoliko semenki ksaltarijskog pužjaka pade na usijanu površinu peći i njihova isparenja, praćena oštrim mirisom dima, ispuniše prostor Ednine trošne kolibe. Edna se maši rukom i ivicom svog već nagorelog i odrpanog vunenog ogrtača, obori ostatak semenki sa peći koja je dudnjala i u kojoj su cepanice natopljene vodom istovremeno pucketale i cvrčale. Edna je vazda imala problem sa pakovanjem drva za ogrev, za čim očigledno nije previše marila. I nije joj bio potreban smrad pužjaka, niti njegova halucinogena isparenja u ranu zoru dok je tragala za nečim tako bitnim. To bi samo prizvalo duh njene pokojne sestre Marijele i besciljne razgovore prožete pitanjima kao što su: Da li je led na Altaknor jezeru te davne zime mogao biti deblji?, Da li je Hektor mogao biti brži i odvažniji? i onim čuvenim: Zašto živiš sama u ovoj prokletoj šumi? Ne, to Edni nije odgovaralo u ovom trenutku.

Police prepune tegli, vrećica, brojnih drvenih kovčežića, raznih škrinja, avana, ćupova i snopčića osušenih lekovitih trava, odlučile su da se poigraju sa Ednom u osvit novog dana. Teglica svračijih jaja kao da je iščilela iz njene kolibe, ali njoj nisu bila potrebna jaja. Jaja od svračaka često su bila jedino što su odvažni dečaci, spremni za pentranje po drveću mogli da joj ponude u zamenu za neki napitak koji bi ih učinio dovitljivim pred curama na vašaru ili na igrankama. A bilo je i onih koji su tražili od Edne trikove ili vradžbine. Ipak, najviše je bilo vragolana koji su dolazili po žireve punjene barutom u zamenu za ptičja jaja. Dečurliji je uvek bilo zabavno da zbija šale uz pomoć eksplozivnih žireva. Međutim u tegli sa svračijim jajima, čiji je nestanak gadno svrbeo Ednu, nalazilo se nekoliko poslednjih vlati posebnog planinskog čaja, medodava, koji je ona ubrala letos na padinama Temperina. A taj jedan rukohvat osušenog medodava ubacila je u teglu kao podlogu za baš ta jaja od svračaka koja je prethodne jeseni dobila od putnika namernika u zamenu za nešto lekovitog bilja i par bajalica.

U kući Edne Čizl dobar je samo onaj dan koji započinje medodavom. Ako bi se samo setila gde je ostavila teglu, mogla bi da otpočne sa pletenjem novog šala, ali rešenje ove glavolomke nije se naziralo u tako ranom času. Napolju je provejavao sneg, praćen ledenim vetrom koji izvlačio i ono malo toplote iz njenog doma i raznosio zaludne varnice iznad njenog prokislog krova.

Već je tri puta skidala sa polica sve teglice i ćupove, pregledala ih i prosipala svaku od njih zasebno na stolu, vraćala natrag, i opet se nešto nije uklapalo. Jer samo par dana ranije mogla se zakleti da joj je medodav bio svakodnevno pred očima, ali tada je još uvek imala starije zalihe čaja. Probala je i sa vradžbinom prisećanja i prizvala je svoje pamćenje, ali joj ništa nije polazilo za rukom. Onda se prisećala koje je sve posetioce imala poslednjih nekoliko dana. Na ivici senilnosti se setila da joj niko nije ni dolazio. Kada zaveju snegovi, ostatak sveta iščezne, i tokom zime gotovo da nema putnika koji prolaze starim kraljevskim drumom ka Orsonvilu.

Ko bi se još mogao probiti kroz smetove? Sumnjala je i na lopove, ali opet nije bilo tragova ljudi oko kolibe. Da su bile životinje, čak i da su mogle da uđu unutra, nije videla kako bi kojot, lisica ili pasjak, ili bilo šta drugo što hoda na četiri noge moglo da iznese teglu iz njene kolibe i to sa jedne od najviših polica. Opet, bojala se da možda ima posla sa lakrdijašima, a oni ne biraju ni mesto, ni vreme. Prevejana sorta ljudi, sposobna da se dobro preruši i skriva. Sasvim je moguće da su joj namerno ukrali teglu, sakrili tragove i sada je podsmešljivo posmatraju i rugaju se njezinim mukama, a sigurno znaju da joj je to omiljeni čaj. Ako su to ona deca iz Mišjeg Gaza, ona ista deca koja su joj prethodnog leta obila kolibu i ukrala većinu osušenih praskavih trešanja, zapamtiće je. Edna je obećala sebi da će se obračunati sa tim deranima. Ali opet, gde su im tragovi? Obuzeta mislima, vraćala je poslednji venac gorobilja na vrh kredenca, odakle ispade onaj snopčić medodava na pod, uvezan tankim jutenim kanapom. Edna je poskočila od sreće.

– Oh, hvala ti Gospo! – reče to dohvativši onaj rukohvat slatkog medodava bez želje da sazna gde se sve vreme krio. Sa uživanjem je pomirisala listove i bez čekanja je namrvila nekoliko listića u čajnik koji je već duže vreme zviždao. Prema njenoj proceni, biće dovoljno za narednih par nedelja, dok se sneg ne povuče i dok ona ne ode po potrepštine do pijace u Viškasu. A onda se zapitala da li je čitavog jutra imala posla sa Gospom i ako je tako zašto je baš nju iskušavala i to upravo ovim čajem. Možda je Gospa, zaštitnica ptica i ostalih životinja uzela jaja kako bi ih na proleće vratila u gnezda svraka Andrujske šume.

Dok je polako sipala čaj u svoju limenu šolju, jedna sena joj promače kroz zamrljano prozorsko okno. I to na onom oknu koje je bilo okrenuto prema šumi. U tom trenutku je pomislila da je to Gospa koja upravo odlazi odatle, ali u ovoj senci je vladao izvestan nemir, blizak nečem životinjskom. Edna je srknula čaj, zaboravivši na trenutak koliko je vreo. Oparenog jezika je odložila šolju, opsovala i odlučila da izađe napolje kako bi ispitala ko se to šunja oko njene kolibe. Namakla je široku kapuljaču tamnosivog ogrtača na svoju sedu glavu, a zatim je dograbila sekiru pri izlasku, jer svako kome je život mio nikada ne izlazi napolje bez sekire u zimskim mesecima, posebno ako živi na samoj ivici šume.

Krenula je od vrata do ivice trema, ali je još uvek teško razaznavala šta se dešava, jer beše prilično rano. U tom modrom sivilu ljudska moć opažanja je često varljiva. Ipak, senka koja je prošla tuda ostavila je tragove za sobom. Mnoštvo tragova. Krupnih tragova. Pomislila je na volvoke. Edna je zakoračila na stazu i skrenula levo prema šumi. U prvi mah nije videla ništa osim utabanog snega, ali u pravilnoj kružnici, jer je odavno uživala Gospinu zaštitu i ništa nije moglo da prodre do njene kolibe u krugu od nekoliko stopa. Ništa što je po prirodi zlo ili iz drugih svetova.

I onda, kroz sumorno plavetnilo novog dana provukao se šištav ton, nalik siktanju pacova, samo mnogo glasniji. Na hiljade gladnih mrava u vidu žmaraca joj se uspenjalo uz kičmu i zaustavilo na temenu. Strah je potpuno paralisao Ednu. Hitro se osvrnula oko sebe, pokušavajući da pronađe izvor tog sablasnog zvuka.

– Nemoguće, to je nemoguće. – prošaputala je Edna, povlačeći se nesvesno korak po korak ka svom tremu. Niz čelo su joj se zakotrljale prve graške ledenog znoja.

Na dvadesetak stopa ispred nje, iza jednog velikog hrastovog stabla, nemo su je posmatrale oči koje su naglašavale podmuklost zveri o kojoj je Edna slušala priče još kao dete, ali je nikada nije videla uživo. Čak je verovala da su siktavci, odnosno divorjaci bili potpuno istrebljeni još za vreme vladavine kralja Jordela II.

Prepoznaćeš ga po siktanju i šištanju. On se ne oglašava kao druge zveri, od kojih je čak i krupniji. On se kreće nečujno, i ne riče poput medveda ili volvoka, on ne zavija kao vuk i ne laje kao pasjak. On je jedno podmuklo stvorenje, prerasli pacov, krvolok koji ne preza ni od čega. Dovoljno je snažan da ponese odraslog čoveka u čeljustima, i dovoljno lak da se vere nečujno po najvišim granama drveća ili da sklizi lagano po snegu i da pritom ne ostavi ni traga. Kada budeš osetila tu vrstu straha, moli se Gospi za milost, za brzu smrt, jer čovek u čeljustima siktavca je isto što i miš u čeljustima razigrane mačke.

Bile su to reči Edninog pokojnog oca koje je vrlo dobro upamtila i koje su joj se veoma lepo urezale u pamćenje. Prenošena s kolena na koleno, kratka i najčešće nepotpuna svedočenja o ovim zverima dakako su dobijala na težini, podgojena jezom koju je svaki pripovedač utkivao na svoj način. Edna se naslušala priča o siktavcima i drugim zverima kao dete i trudila se da ih prenosi verodostojno mlađim naraštajima. Svi su voleli njene lutkarske igrokaze koje je priređivala dečici kraj raspaljenih vatri tokom kasnih noći, za vreme vašara i svetkovina po gradovima i selima u okolini Andrujske šume. Svi osim pojedinih plašljivih mališana i njihovih narogušenih majki koje bi besno frktale na Ednu zbog toga što će morati da provedu još jednu besanu noć pored kreveta svoje strašljive dece. Lik takvog krvoloka bilo je teško ukloniti iz nevinog dečijeg uma.

Lice tog stvora bilo je modro, prožeto brazdama oko njuške, brojnim naborima ispod očiju, a obrazi su mu bili masni poput loja pod žeravicom. Ono što je bilo najjezivije, stvor je posedovao par ljudskih očiju. Taj njegov pogled, odveć tup i bezazlen, u kontrastu sa tako strašnim licem stvarao je utisak iskonskog užasa. Njegovi očnjaci su bili prvi znak da se pri susretu sa njim olako može izgubiti neki od udova, ili u najboljem slučaju glava. U proseku dugi oko tri palca, pravili su veliku štetu svakome ko bi im se našao na putu.

Divorjak je netremice zurio u Ednu, ali je i ona prikovala njega svojim pogledom. Stvorenje je opet zasiktalo, što je nju na trenutak trglo iz hipnotičkog straha. Ono čime je u tom trenutku mogla da mu uzvrati bilo takođe njeno slabašno siktanje. Podigla je sekiru visoko i pokazala mu svoje požutele zube. Bar ono što je ostalo od njih. Tek tada je uvidela da je siktavac čitave noći kružio oko njene kolibe, pokušavajući da probije barijeru koju mu je postavila gospodarica svih zveri u toj šumi. Ipak, Gospa nad njim nije imala kontrolu. Od njega je mogla samo da štiti druge, ali ne i da upravlja njime kao što je to umela sa drugim životinjama.

Videvši da Edna neće da izađe iz polja zaštite, stvor se nevoljno udaljio od stabla na koje je bio oslonjen i uspravio se na zadnje noge. Bio je visok preko osam stopa, što je još više zaprepastilo Ednu. Između ruku i nogu je imao razapet zamašćeni višak kože koji mu je omogućavao da jedri, nalik letećim vevericama. Siktavac se okrenuo i nestao među drvećem. Njegov nagli piskavi krik zaparao je Ednine uši. Odskočio visoko u krošnje sa čijih se grana odbacivao dalje, kružeći iznad Edninog doma. Dok je stvorenje jurilo kroz ogoljene krošnje, sneg se otresao i nošen vihorom padao po Edni i njenoj kolibi. Siktavac je prešao sa druge strane bliže izlazu iz šume. Zatim se odbio još jednom od grane kvrgavog sipra, skočio dole i zaputio se prema drumu. Edna je znala da je krenuo u Orsonvil, ali nije znala šta da učini. Glad tokom zime natera brojne zveri da silaze u sela i varošice po hranu, ali dok druge zveri obično uhvate nečiju ovčicu, jare, kokošku ili prase, siktavac lovi ljude. Domaće životinje su samo usputna šteta, vrsta oznake kojom siktavac beleži svoju žrtvu na koju se namerio. Po prvi put se zaista zabrinula za te ljude, naročito za decu iz kuće Kaplanovih. Ako je divorjak zaista krenuo tamo, njihov dom će biti prvi na udaru. Znala je da bi potera za njim bila ludost, ali je odlučila da sačeka još malo kako bi se on udaljio. A onda je istupila iz polja zaštite i krenula za njim.

Smetovi su bili previsoki, ali siktavac sa njima nije imao problem. On je hodao graciozno preko dubokog snega. Pritom je koristio i prednje i zadnje udove, dok mu je razapeta koža između njih omogućavala da leluja i vrlo lako prelazi velike razdaljine zasipane ledenom belinom. Edna je morala da se probija kroz zavejano prostranstvo. Od oružja je jedino imala svoju sekiru. Pratila ga je dugo, a onda ga je izgubila iz vida. Stvor je bio svestan da ga ona prati, ali je izgledalo da se više ne obazire, iako je mogao u svakom trenu da se vrati i da je ščepa.

Edna je shvatila da je velika greška što se udaljila od svog doma i kroz glavu joj provejaše misli o tome kako tako stara ne može da učini mnogo, ali je imala jaku želju da se domogne prvih kuća u selu. Suknja i stopala su joj bili natopljeni, a i ogrtač je postao pretežak, jer se sneg prilepio na njega. Edna se trudila da ne misli na to.

Već je stigla do Biskinijevog ležećeg kipa koji je pokriven snegom izgledao kao bilo koji drugi bezlični brežuljak u tom kraju. Sa Biskinijevog ramena se promolila nečija kandža, zatim i druga, a za njima i glava. Siktavac je stajao na vrhu i posmatrao je Ednu i sada je znao da mu je doručak serviran na tanjiru. U nekoliko skokova već je bio pred njom, ali ga je Edna preduhitrila. Sa sekirom u rukama, prizvala je vradžbinom pomoć drevnih božanstava šume, a zatim se okružila kamenom, tako čvrstim da je malo šta moglo da ga probije.

Siktavac je onjušio bezličnu kamenu masu nekoliko puta, zarežao je kratko, zagledao je i obišao oko novostvorene stene par krugova. Edna je unutar ledenog kamena shvatila da će se potpuno smrznuti ukoliko nešto ne preduzme i ne otera zver. Odlučila je da upotrebi još jednu vradžbinu trenutnog oživljavanja kamena. I u tom trenu, Biskinijeva teška kamena ruka, dužine nekih 15 stopa, sa vrlo glomaznom šakom se maši i zamahnu pravo prema Edni i siktavcu. Zver, gotovo prestravljena udarcem kamena o kamen, strugnu preko poljane dajući se u nečujni beg. Tiho poput marame na vetru, siktavac je hitrim koracima jurio oštro prema drumu za Orsonvil.

Biskinijeva ruka se vratila na svoje mesto otresajući smetove snega sa sebe, a kamen kojim se Edna štitila tih nekoliko trenutaka, bio je zdrobljen i ležao je oko nje. Zahvalila se Biskiniju na pomoći, na jeziku Gospinog naroda, mada je on svakako nije mogao čuti. Ležao je tu više od dvesta godina, od pojave Drugog Sunca koje je skamenilo sav njegov soj.

Siktavac se već značajno udaljio, grabeći preko druma odlazio je ipak južnije, ka Andrujskoj gori i brdima. Edni to nije davalo mira. Znala je da će siktavac iskoristiti priliku da se spusti sa brda nazad u Orsonvil.

Slabašni cijuk sa obližnje grane je prenuo Ednu. Odatle ju je posmatrala promrzla veverica, raskvašenog krzna. Edna je iskoračila iz kamenja, prišla je bliže drenu sa koga je njena ljubimica skočila pravo na njeno rame, a zatim joj se uvukla u vuneno kraljevstvo džempera ispod kragne ogrtača. Tu se šćućurila, još uvek podrhtavajući. Edna je izvukla jedan žir iz džepa kecelje, dodala ga malenoj drugarici, frknula zadovoljno i zaputila se kući. Dobila je novu ideju.

 

Autor: Kilroy was here

U suncem obasjanim dolinama Lora, smješten usred bogatih polja i vinograda, smjestio se jedan grad. Među morem uskih ulica i popločenih cesta, među palačama i drvenim kuća s konzolno izbočenim prvim katom, među obrtima i radionicama – blizu centra grada isticao se omanji trg. A na trgu je, na blagoj uzvisini pod starim hrastom stajao jedan bunar. Bunar je, kažu, oduvijeka bio tu – gradske legende govore da su prvi stanovnici izgradili svoj grad oko njega. I po njemu je i grad dobio ime: nadugo je i naširoko bio poznat kao Grad s bunarom ili samo Bunar (Ayaras na lokalnom jeziku). Stanovnici se još sa smijehom prisjećaju jednog kraljevog namjensika od prije par tuceta zima, obijesnog čovjeka koji je gradu htio promijeniti ime u Meqilay: po sebi samome. Navodno ga je i sam kralj prezirno otpuhao kad se pojavio s tim prijedlogom. I do dan-danas, Meqil je u Ayarasu ostao sinonim je nepromišljena čovjeka lišena razumne prosudbe.

Baš kao i njihovi preci, tako su i suvremeni Ayarašani gajili duboko poštovanje prema bunaru. Znali su govoriti da nijedan stranac ne bi mogao razumijeti tu gotovo pa svetu vezu koju su dijelili s njim. Bunar je, kažu, sigurno bio artefakt iz nekog davnog doba, predmet pun magije koji je svojom energijom prinukao lokalno nomadsko pleme prije nebrojeno mnogo generacija na baš ovdje podignu naselje iz kojeg će kasnije izrasti Ayaras. Bunar, svi su se slagali, je bio daleko više od običnog bunara: bunar je bio središte mudrosti i znanja. Bunar je bio mjesto na koje su potišteni i tužni ljudi dolazili po utjehu, i vraćali se nasmiješeni; sretni što im je bunar odgovorio. Pred bunarom su se održavale najvažnije sjednice gradskog vijeća, kako bi svi njegovi članovi mogli posegnuti za mudrim savjetom kad god im ustreba. Bunaru su prilazili bardi i slikari u potrazi za inspiracijom. Najsvečanije zakletve polagale su se upravo – ispred bunara: smatralo se da bunar može nanjušiti laž i prijetvornost kod zakletog. Od svega što je mogao biti, bunar je možda i najmanje bio – bunar. Niti se najstariji stanovnici nisu mogli sjetiti je li se on ikada i koristio za nešto toliko obično poput izvora vode. Za to su služili drugi, manje važni bunari.

Sve to, i još mnogo više, znao je svaki stanovnik Ayarasa. Znala je to i mlada naučnica travarstva Alnore, pa ipak joj to znanje nikada nije bilo od velike koristi. Možda su drugi ljudi trebali dubokoumne razgovore i riznicu znanja koje im je bunar nudio, no Alnore oni nisu bili potrebni. Bila je mlada, bila je zaljubljena i zaručena, omiljena u gradu i na dobrom putu da postane majstorica travarstva za samo jednu zimu. Znala je što želi za svojim životom i radovala mu se svakim danom sve više. Znala je što želi raditi i s kim želi provesti ostatak svojih zima – ta šta bi joj više od toga jedan bunar mogao dati? Koliko mudar bunar to bio.

Počela je svoj dan kao i svaki drugi. Probudila se, pozdravila oca u njegovoj kovačkoj radionici i otišla k Orane. Voljela je tu staricu, koja joj je zadnjih nekoliko zima bila mentorica travarstva. Dugovala joj je veliku zahvalnost – ta sve što je znala o biljkama, od njihova traženja po lokalnim šumama i gorama, sve do njihova miješanja – dugovala je njoj. Za zimu-dvije će položiti ispit u Gildi i postati majstorica po vlastitom pravu, i znala da će se Orane tome jednako radovati kao i ona sama. Znala je skoro sve što je trebala znati, i Orane je to uvažila. Puštala ju je da skoro samostalno vodi dućan i pregovara s mušterijama, uskačući samo u onim rijetkim situacijama gdje Alnore nije imala dovoljno iskustva.

Stigla je u Oranin dućan još rano ujutro, sat vremena poslije zore. Trebalo je otvoriti dućan, počistiti ga te postaviti bočice i zdjelice s najtraženijim biljkama na istaknuta mjesta. Kasnije će otići kod stolara da naruči novi komad drva za blagajnu – stari je bio blizu truleži, što nikako se nikako nije uklapalo u inače čisti i decentni dućan kakav je Orane vodila. Svih je trava još imala dovoljno u zalihama, iako će za nekoliko dana morati otići izvan grada da ubere dodatnu metvicu – ona je uvijek bila jedna od najtraženijih biljaka.

Uskoro su počeli dolaziti i prvi kupci. Alnore je već znala koje će se trave najbolje prodavati. Po kamilicu i valerijan su dolazili učenjaci, suci i drugi kojima je trebao lagan san; kaljužnica je uvijek bila na cijeni za liječenje ozljeda kože, glog su propisivali liječnici za srčane probleme a bazgu za kašalj. Alnorin najdraži dio posla bilo je spravljanje čajeva – često je eksperimentirala s nekoliko trava, precizno usklađujući njihove omjere, kako bi dobila jedinstvene okuse. To je bila stvar prestiža za sve ayaraške travarnice – svaka je nudila svoju paletu čajeva i ljubomorno čuvala recepte od kupaca i konkurencije. I naravno, uvijek je mogla računati na barem nekoliko mladih obješanjaka i pokojeg filozofa koji su, usput se veselo cerekajući, došli kupiti salviju, kanabis ili koju drugu biljku zbog koje su vidjeli i iskusili stvari koje inače nikad ne bi vidjeli.

Na čudan način, Alnore je osjećala uvučenom u živote svojih kupaca. Znala je kad malo spavaju, kad su previše popili, kad su tužni ili koje alergije imaju – sve to i još više po travama koje su naručivali. Ponekad se nije ni trebala potruditi – kupac bi joj sam ispričao sve što ga muči. S jedne strane, Alnori je to pomoglo da bolje spravi mješavinu trava koja će mu najbolje pomoći. S druge strane, ponekad je htjela da pojedini ljudi nisu toliko dosadni sa svojim pričama. Jednom joj je jedna žena skoro pola sata gnjavila sa svim svojim jadima prije negoli je Orane prekinula. Alnore je rijetko kad bila toliko zahvalna svojoj mentorici.

No danas…danas su joj misli bile na drugom mjestu. Nije se mogla fokusirati. Ovlaš je radila sve što su Orane ili kupci od nje tražili i nadala se da nisu vidjeli. Kupci možda i nisu, ali Orane ju je predugo znala. U rijetkom predahu kad nije bilo nikoga u dućanu, potapšala ju je i rekla da može ići. Da, nema veze što su još dva sata do kraja smjene, za danas je slobodna. Alnore nije trebalo reći dvaput. Brzo se zahvalila i otišla.

Nije gubila vrijeme – pohitala je ravno do Nelionove kuće. Svog zaručnika možda neće vidjeti još mjesecima, i planirala je iskoristiti svaki trenutak koji može ugrabiti. Opet su izbili sukobi na granici s Nakorijom, i kralj je opet novačio ljude poput Neliona za vojsku. Ayaras je bio daleko od granice – već sto zima nisu se morali bojati neprijateljske vojske – no svejedno je morao dati svoj udio obrani kraljevstva. Zadnjih desetak zima periodički se ponavljala ista priča – namjesnik je izdao proglas, unovačio neliko mladića i poslao ih na granicu. Tamo su bili nekoliko mjeseci sve dok mudre glave s obe strane ipak nisu zaključile kako im se zapravo i ne da ratovati te potpisale primirje, nakon čega bi se mladići vratili doma. U bitkama nisu sudjelovali – eventualno u nekom pograničnoj pljački. Rijetko je tko nastradao u njima – iz Ayarasa nije nitko koliko god ju je pamćenje služilo.

Nelion ju je već čekao na vratima kuće – vjerojatno ju je čuo dok je trčala niz ulicu. Poljubio ju je čim je dotrćala do njega i uvro unutra. Nelion je bio zimu stariji od nje. Visok i štrkljast, smeđe kose do ramena i veselog osmjeha tek s povremenom naznakom cinizma – u svakodnevnoj je odjeći izgledao više poput putujućeg barda negoli majstora-cvjećara. Mlad, energičan i poletan, Nelion je zračio snagom čovjeka zadovoljnog svojom sudbinom. Prošle je zime položio ispit za majstora-cvjećara. Kreativan i maštovit u svojoj vokaciji, brzo je zaradio dovoljno da može unajmiti malu kuću s vrtom u kojoj je sada živio. Samo što neće još dugo biti sam, Alnore pomisli sa smješkom. Kad se vrati iz vojne, njih će se dvoje konačno oženiti – a ona će se doseliti u njegovu kuću. Već je radila planove kako će proširiti vrt da uz Nelionovo cvijeće bude i prostora za njezine trave. Cvjećar i travarica – Alnore je bila sigurna da će njihova kuća najljepše mirisati od svih domova u Ayarasu.

No danas je bio jedan od onih rijetkih dana kad je Nelionova inače nepresučna energija nekako splasnula. Bila potisnuta. Znala je da Nelion nije htio da brine – zabavljao ju je veselim vojsničkim pričama o pijanim vojnicima i komično glupim generalima. Pričao je da bitke neće biti, kako mu koplje neće ni trebati – već će vrijeme provesti skupljajući limune , jasmine i ostalo bilje koje nije raslo oko Ayarasa; kako bi joj ga poklonio kad se vrati s besposlene vojne. No Alnore nije mogla ne primijetiti kako je svako toliko krajičkom oka pogledavao prema svojoj ratnoj opremi. Koplje, jednostavni drveni štit i vunena postava ležali su u kutu sobe poput zlogukog proroka koji je nagovještao mučna vremena koja dolaze.

Nelion je uskoro prestao s pričama. Legao je na jednostavni madrac i rukom potapšao mjesto pokraj sebe. Ostatak večeri proveli su ležeći zagrljeni. Nisu ništa radili; nisu ništa pričali. Nisu ni morali. Dok se noć polako spuštala nad grad, na vratima su čuli dugo iščekivano kucanje. Konačno su došli po Neliona. Poljubio ju je za rastanak, pokupio svoju ratnu opremu i pridružio se dvojici vojnika koji su ga čekali pred ulazom. On i ostali iz Ayarasa imat će sat vremena marša do kampa, gdje će spavati te sutra produžiti prema granici s Nakorijom. Alnore je ostala ležati još neko vrijeme. Već je bila noć, a sutra se opet mora probuditi rano ujutro. Svijet izgleda, nije mario što joj svaki sljedeći dan bit drukčiji, prepun nade i iščekivanja bilo kakvih vijesti s granice – on je i dalje nastavio po svom, s prodajama trava, štovanjima bunara i gradskim svečanostima. Svijet ide dalje, moram i ja, pomisli. Tek kad se dignula i otišla po svoje stvari, našla je među njima zvjezdan i prekrasnu narančastu kanu. Prepoznala je značenje, naravno. Morala se nasmijati, ovo je bilo tako…nelionovski. Uzela ju je, izašla iz kuće i pošla doma, spremna na sutrašnji dan i sve što on nosi.
__

Dani su polako prolazili, bez ikakvih novosti s granice. To je bio dobar znak – obično je značio da nije bilo ničega vrijednog spomena. Samo dvije vojske, zabavljene poprijekim gledanjem preko granice i povremenim pljačkaškim upadima. Ako se ovako nastavi, mir će, kao i obično, biti sklopljeno za koji mjesec; obavezno popraćen svečanim zakletvama o vječnom miru i prijateljstvu između naroda (barem do idućeg pograničnog sukoba), Nelion i ostali će se vratiti u Ayaras, a Alnore će biti najsretnija mladenka na svijetu. Neće dozvoliti da joj (još jedno) obično blesavo odmjeravanje mišića s Nekorijancima poremeti račune.

Kanu i zvjezdan zamotala je u mali buket i stavila u metalnu čašu. Odnijela ih je kod Orane u travarnicu, da ih može gledati svaki dan dok radi. Podjećali su je na trenutak kad su se ona i Nelion upoznali, prije pet zima. Činilo se tako davno: ona je bila tek učenica travarstva u potrazi za mentoricom, dok je Nelion bio friški naučnik-cvjećar kojega je njegov mentor povjerio posao prodaje cvijeća na svom zasebnom štandu. Bila je to velik odgovornost za nekog toliko mladog, no Nelion je već tada pokazivao toliko znanja i entuzijazma da nije bilo nikakve dvojbe je li dorastao zadatku. Tad je bio mlađi i niži, kraće kose, no blago cinični osmijeh ostao mu je do danas isti.

Nelionov štand bio je tri ulice udaljen od njene kuće, najbliži od štandova što su se smjestili na samom ulazu na sajmište. Sajmište je bio najveći, ili drugi najveći, trg u gradu – mjesto gdje su ljudi svakodnevno dolazili prodavati svoje životinje, meso, biljke i začine, lopate, grablje, noževe i druge alate, odjeću, vunu i pregrš drugih stvari. Imala je sreće, danas se sa smješkom prisjećala, da je baš od sve te kakofinije ljudi nabasala baš na mladog cvjećara sa sretno postavljenim štandom.

Od svih okolnih štandova, Nelionov je najljepše mirisao – to ju je vjerojatno isprva i privuklo. Imala je vremena taj dan, stoga je stala ispred i zagledala se u more cvijeća ispred nje. Opčninjavao joj je taj pogled: pred njom se pružao skoro beskrajni tepih cvjetova svih mogućih veličina i boja. Neke je znala nabrojati, većinu nije. Neke je vidjela prvi put u životu. Neki su djelovali kao da dolaze iz dalekih, egzotičnih zemalja. Baš se zagledala u prelijepe velike narančaste cvijetove kadli je čula prodavačev glas. Može ih slobodno probati pomirisati, ne grizu. Morala se nasmijati. Svaki cvijet je poseban, rekao je, i svaki ima posebnu simboliku. Ona upravo gleda narančaste kane, svijeće s posebnim značenjem koje, kad malo bolje promisli, jako prikladno za nju u ovom trenutku; toliko da će joj pokloniti tri cvijeta kane. Mjesec kasnije rekao joj je, na njezino uporno inzistiranje, da naranančaste kane označavaju iznenadnu radost, veselje koje se naglo pojavilo u nečijem životu. Tada, međutim, nije rekao ništa – samo se nasmiješio i poručio joj da joj pašu.

Dolazila je do Nelionovog štanda i sljedećih dana. Brzo su i lako pričali – pokazao se zanimljivim i duhovitim govornikom. Iako joj ni dalje nije objasio što narančaste kane znače. Umjesto toga, pričao joj je o ostalom cvijeću, kako svaki od njih nešto znači. U gornjem lijevom kutu su maćuhice – one simboliziraju sjećanje i nostagliju, do njih su zvjezdani – simboli vječnosti: poput zvjezda. Malo dalje bile su orhideje: simboli strasti i ljubavi. Crvene ruže je prepoznala, i nije bila iznenađena da označavaju ljepotu. Hortanzije za prijateljstvo, zvanika za bogatsvo života, tulipani za žalost… bila je fascinirana bogatsvom značenja cvjetova, koje je dotada smatrala samo lijepim ukrasima. Cvjećarstvo nije samo poznavanje cvijeća i njihova značenja, cvjećarstvo je prava umjetnost, pričao je sa sjajem u očima. Različito cvijeće spaja se u bukete koje, ovisno o sastavu i redoslijedu cvijeća, može imati razna složena značenja. Plemićke obitelji koriste ga kao vrstu slanja poruka, a ljudi poput cvjećara za iskazivanje osjećaja, radosti, ljubavi, snage i potpore jedni drugima.

Bilo ga je ugodno slušati. Osjećala se potaknuto da i sama počne govoriti o svojoj vokaciji. Pričala je o travama jedniko koliko i Nelion o cvijeću, a on je djelovao iskreno zainteresirano. Ovlaš je napomenula da joj je sutra imendan, no izgleda da nije čuo. Bila je malo razočarana. Ipak joj je, na kraju dana, još jednom poklonio narančastu kanu – prikladno, rekao je.

Sljedeći dan nije izašla na tržnicu – imendan se slavio u krugu obitelji i prijatelja. Po dobrom običaju ljudi su dolazili u dom slavljenice i donosili darove prikladne za priliku. Darovi nisu smjeli biti preskupi – smatralo se da moraju biti odraz bliskosti i povezanosti, ne bogatstva; i obično su bili vezani za vokaciju davatelja.

Ayaras je bio star grad (iako ne toliko da bude straiji od bunara, šaljivci su govorili), i neke tradicije, već odbačene u drugim dijelovima svijeta, još su bile žive. Jedna od njih bilo je i poimanje vokacija, koje su se smatralo skoro pa svetom dužnošću svakog građanina. Svatko je morao, u svojim mladim godinama, odbabrati…ne zanimanje kojim će se baviti, već poziv. Poziv preko kojeg će se manifestirati svijetu i pokazati drugima u svom svojem sjaju. Poziv koji odražava njegove iskrene i duboke nagone, čime se želi baviti ostatak života i doprinositi zajednici. Vokaciju. I vokacija se, jednom odabrana, pokazivala na razne načine kroza život, a jedna od njih bila je i darivanje poklona za imendan. Ljudi su, u pravilu, darivali neku skromnu, ali korisnu stvarčicu kojom su pokazali svoju naklonost slavljeniku – zlatari neki jednostavni nakit a uzgajivači životinja košaru jaja. Bardi su često znali skladati pjesmu u čast slavljenika.

Alnorin imendan slijedio je isti uzorak. Dobila je jednostavan nož od oca i komad pregamenta od majke, udjelu voća od ujaka te plašt, sandale i izrezbarenu drvenu minijaturu od prijateljica. Uživala je u poklonima i pažnji, znala je da su će se obitelj i prijatelji uvijek potruditi da ovaj dan bude poseban za nju. I svake su godine bili se bolji, pomislila je. Kad nauči štogod od travarstva, moži će im se propisno odužiti za njihove imendane.

Tek je predvečer, kad su se skoro svi razišli, čula kucanje na vratima. Nije mogla ni pomisliti tko bi to mogao biti – svi pozvani na imendan su već bili došli, a neki i otišli. Kad je otvorila vrata, na njima je stajap Nelion s buketom cvijeća. Ako dotada nije mislila da je cvjećarstvo umjetnost, tog je časa promijenila mišljenje jednom za svagda. Buket je bio prekrasno uređen, s mnoštvom cvijeća čije su boje i teksture tvorile paletu uzoraka, kombinacija i osjećaja. Prepoznala je ruže u različitim bojama, iako je dominirala crvena. Orhideje su zauzimale centralni dio, uz zvaniku i drugo cvijeće koje nije preoznala. I naravno, nezaobilazna narančasta kana na istaknutom mjestu. Nije ni morala pitati za značenje, cijeli je buket odisao ljepotom, strašću i željom. Nelion je jako dobro znao što je osjećao dok je radio buket, a znala je i ona.

Ostalo…ostalo su bio samo život koji je tekao svojim prirodnim tokom. Zaručili su se za par zima, i po još jednoj (Alnori naglo manje dragoj) ayaraškoj tradiciji, morali su čekati još tri zime da bi zaruke prešle u vjenčanje. A tri zime će isteći negdje pri Nelionovom povratku iz vojne, Alnore zadovoljno primijeti.
__

Prvi se glasnik pojavio tek za dva mjeseca. Vijesti su bile loše: Nakorija ovaj puta nije bila zainteresirana za pogranične prepade i pljačke – na pomolu je bio pravi rat. Prvi rat u nekoliko desetljeća koliko je pamćenje služilo najstarije Ayarašane. Alnore kao da se probudila iz lijepog i bezbrižnog sna: odjednom je bila svjesna kako ju umjesto Nelionovih šaljivih priča o pijanim vojnicima i ratovima bez ijedne borbe mogu dočekati priče o krvavim bitkama, o nesretnim muškarcima koji su završili kao hrana za lešinare ili sretnima koji su možda ostali bez ruke ili s deformiranim kukom. Ipak, odbijala se bojati – znala da joj strah neće donijeti ništa dobro.

Novi glasnik stigao je za trinaest dana – najdužih trinaest dana Alnorinog života. Prašnjav i umoran od puta, donio je novosti s granice. Došlo je do bitke, i to kakve. Najveće bitke između kraljevstva i Nakorije u zadnjih sto godina. Bitka je bila teška, ali naši su se hrabro borili i izvolljevali veličanstvenu pobjedu. Nakorija je morala moliti za mir i pristati na postojeće granice uz novčanu odštetu kraljevstvu. Konignent iz Ayarasa – Alnore se ovdje ukipila – smjelo se borio u prvim redovima. Nažalost, nakorijski protunapad udario ih je s boka i posve uništio. Nitko nije preživio.

„Nitko nije preživio.“

Glasniku je riječi izgovorio brzo i uljudno, kao standardni dio svojeg izvještaja. Vjerojatno ih se neće ni sjećati za dva dana. Alnore će ih se, naprotiv, sjećati do kraja svog života. Nije još bila svjesna što sluša, nadala se da je možda ipak nešto krivo shvatila ili čula. Ako je ovo točno…to bi značilo da je Nelionov život naglo prekinut. I da njen život ni po čemu nije bolji od smrti. Ukočena od panike, blijedo je gledala u glasnika nadajući se nekom objašnjenju, nekom triku, riječima koje će joj reći kako je sve ovo bila samo jedna velika šala, obmana ili kriva informacija. No te riječi nije dočekala.
__

Nelionov pogreb prošao je prije mjesec dana. Čak ni tijelo nisu imali – nije ga bilo moguće raspoznati na bojnom polju. Alnore se nije mogla niti oprostiti sa svojom ljubavi na dostojan način. Nije se doduše ne previše sjećala samog obreda – starješina je nešto mumljao o vječnosti duše, ljudi su joj prilazili i govorili kako im je žao, prijateljice su je grlile i plakale skupa s njom. Sve joj je ostalo nekako mutno u sjećanju.

Bila je očajna, bila je manična, bila je bijesna – na sebe, na Neliona, na generala koji ga je stavio u prve redove, na one poklete Nakorijance što su uopće započeli rat iz čiste pohlepe, na kojegagod gada koji je odlučio da baš Nelion – od svih Ayarašana – mora na bojište, na glasnika što je donio vijest i na Anora što je uopće stvorio ovaj svijet prepun boli i patnje kakva je njezina.

U takvom je stanju bila zadnji mjesec, sve otkad je čula one riječi. „Nitko nije preživio“ – rekao je, a Alnori se cijeli svijet razbio u sitne komadiće i ostao u komadićima do danas. Što se nje tiče, bit će u tim istim komadićima do kraja svog života.

Isključila je sve ljude iz svog života. Prijateljice nije mogla ni vidjeti – pogled na njihove sređene i smislene živote bio je zadnje što joj je trebalo. Živjela je kod roditelja – ni preselti kod Neliona se nije stigla – ležala na krevetu začahureno u sebe i svoj svijet. Sve pokušaje da je utješe je ignorirala. Orani je javila da neće više dolaziti kod nje na nauk, bar na neko vrijeme. Znala je da ne može dovijeka ostati u takvom stanju, ali nije imala pojma kada i kako će se prenuti iz njega.

Palo joj je na pamet nešto što joj je majka rekla zadnjih dana. Ayaras je grad bunara – Ayaras je i sam bunar, ako je bilo za vjerovati njegovom imenu. Ako joj ni ona ni nitko drugi ne mogu pmoći, da barem proba s nečime što je nedugo i naširoko poznato kao izvor mudrosti. Makar to bio i bunar. Majka ju je zagrlila i rekla da ju najviše na svijetu boli gledati Alnore takvu, i ako će joj išta barem malo pomoći, neka proba.

Napola iz obijesti, napola da udovolji majci, Alnore se konačno ustala iz kreveta i dala se put malog trga s bunarom u središtu. Čudno je bilo kako je od Nelionove smrti počela promatrati svoj grad. To su nekoć bile ulice i kuće njezinog grada, sad su izgledale kao obične ružne nakupine drva i kamenja. Ljudi koje je pozdravljala na ulici, prodavačica kod koje je kupovala kruh, stolar koji je Orani napravio novi stol, njeni poznanici i susjedi: ljudi koje je nekad ponosno nazivala dijelom svog života sad su postali samo skupina nepoznatih lica i tijela koji se ni po čemu nisu razlikovali od potpunih stranaca.

Znala je put do bunara – nije bilo osobe u Ayarasu koja ga nije znala. Trebalo je proći jednom od ulica što vode prema glavnom trgu sa sajmištem, pogledom tražiti mesarevu trgovinu i četiri zgarde dalje skrenuti u uličicu što se blago uspinjala prema bunaru. Osjetila je poglede na sebi – ljudi koji su živjeli ovdje znali su da nitko nikada ne prolazi njome osim ako je naumio doći do bunara. Sama uličica bila je uska, mračna i blatnjava – i ako je ikada bila ičime popločena, ti su dani bili davno zaboravljeni. Nije bilo štandova, trgovina, gradske straže ni ulične graje – i da ne zna, nikad ne bi povjerovala da se nalazi na samo nekoliko minuta hoda od glavnog sajmišta gdje je svakodnevno pola grada dolazilo trgovati. Ne, ova je uličica izgledala kao mjesto u kojem nije pametno predugo se zadržavati. Nakon još dva skretanja i penjanja kroz jednako uske ili još i uže puteljke – jer njih više nije mogla ni nazvati uličicama – došla je do stare drvene zgrade kroz čiji je nadsvođeni prolaz konačno stigla do trga kojeg je tražila.

Iako nije bio ni najveći ni najljepši u Ayarasu, ovaj su trg njeni sugrađani oduvijek nazivali – Trgom. Imalo je nekog smisla, pomisli Alnore – jer se oko njega, i bunara u njegovom središtu, po legendi razvio cijeli Ayaras. Osim toga, trg nije bio ni po čemu poseban. Bio je napravilnog oblika, vjerojatno jer su prvi naseljenici Ayarasa ovdje zidali svoje kuće – najstarije ayaraške – bez ikakvog plana osim ideje da sve budu približno jednako udaljene od bunara. Počele su kao jednostavne drvene prizemnice i jednokatnice, da bi tokom desetljeća i stoljeća bile nadograđivane svaka svojim tempom. Iz niskih stambenih kuća nastala je mješavina zgrada različitih visina i namjena, od jednokatnica do par visokih četverokatnica koje su izgledale kao da će se svaki čas urušiti pod svojim teretom. Najuočljivija prostorija u razini trga bilo je prizemlje jedne više zgrade, potpuno prazno osim rubnih zidova i posve otvoreno prema trgu. U toj su dvorani stajali spremni stolovi i stolice za načelnika i članove gradskog vijeća koji su se ovdje sastajali u vremenima najveće nužnosti, kad im je trebala mudrost bunara.

Sam trg sastojao se samo od bunara i hrasta nad njim. Hrast je bio star i veličanstven, stariji od svih zgrada u Ayarasu, iako ne i od bunara. Njegove su se sjene nadvijale nad cijelim trgom, osiguravajući vječni hlad svima prisutnima. Čak ni u vrijeme najgorih sparina, na Trgu nije bilo prevruće. U središtu trga, na blagoj uzvisini ispod hrasta, ležao je bunar. Alnore je mnogo znala o njemu, kao i svi Ayarašani, no ovo je bilo tek treći ili četvrti put da ga je u životu vidjela. Bio je prosječne veličine, visok njoj do kukova. Rađen je suhozidom, i Alnore sigurno nije prva koja se pitala kako je ova naizgled krhka i nestabilna struktira preživjela neoštećena tolike godine i stoljeća. Bez ikakvog veziva, svaki je kamen savršeno nasjedao na svoje susjede i opirao se svim pojušajima vremena i mangupa da mu naštete.

Iako bitan u životu Ayarašana, trg s bunarom nikad nije prepun ljudima – većinu vremena proveo je prazan. Ako je i bilo ljudi, to su često bili bardovi, slikari, glumci i ostali umjetnici. Svi ostali koji su dolazili bili su ljudi koji nisu nosili sreću na sebi. Bolesnici kojima je trebala nada, žene čija su djeca nestala ili pobjegla, muškarci povratnici iz rata, invalidi… i udovice koje su izgubile svoje voljene, zaključi Alnore. Znalo se koja vrsta ljudi odlazi pred bunar. Iako, pomisli, nije se mogla nikada sjetiti da je itko ikada pričao o svom susretu s bunarom i mudrostima koje je ondje dobio. Otac – koji je i sam pohodio bunar, iako joj nikad nije rekao zašto – objasnio joj je da je razgovor s bunarom preosoban. Preintiman. Previše vezan samo za tebe i tvoju osobu da bi drugi razumijeli. Iskustvo bunara bilo je namijenjeno samo pojedincu i nikome drugome.

Trg nije bilo lako dostupan – osim uličice kojom je Alnore došla, moglo mu se pristupiti još samo kroz labirint još mračnijih nadsvođenih prolaza i minijaturnih atrija u prizemljima zgrada koje su ga okruživale. Trg nije imao nikakve biljke doli velebnog hrasta. Njegovo kameno poločenje nekim je čudom odolijevalo zubu vremena – i dalje je bilo čvrsto i postojano.

Alnore je prišla do bunara i oslonila ruke na suhozid. Nije joj bilo posve jasno kako bunar radi – je li trebala nešto reći? Napraviti neki obred? Hoće li se možda bunar nekako obratiti njoj? Ako joj se i obratio, nije ga čula – njome su brzo zavladali uobičajeni tuga, jad, čemer i bijes. Sjela je kraj bunara, pa se digla i stajala, pa se nagnula nad bunar i pogledala prema dolje – nije vidjela dno, pa sjela na njega. Ništa nije pomoglo. Ništa se nije dogodilo. Ostala je još neko vrijeme, prije negoli se pokupila odatle, jednako razočarana, jednako prazna i bez nade.

Ipak je došla opet sljedeći dan, i onaj nakon toga. Počela se osjećati ugodno sjedeći u sjeni hrasta oslonjena na bunar. Možda ne baš ugodno, nekako prihvaćeno. Svakako mirnije i spokojnije. A ako joj je išta trebalo u ovim danima, to je bila barem natruha mira i spokoja.

Po prvi puta od Nelionove smrti, osjećala je da može razmišljati o njoj – stvarno razmišljati. Prije je osjećala tek besciljnu smjesu tuge, boli i bijesa, i tako iz dana u dan. Sada – kao da je nekako mogla s odmakom pogledati na sve njih. Suhozid bunara i sjena hrasta djelovali su umirujuće. Mir i spokoj što ih je osjećala kraj bunara pomogli su joj da se fokusira. Najčešće se fokusirala prema vani – i krenula brojati prozore na zgradama ili promatrati strukturu kamenja što je činilo bunar; no tu i tamo prpbala se fokusirati i prema sebi. Mogla je jasnije vidjeti sebe i svoje emocije. Više nije bila smjesa tuge i bijesa, sada se više osjećala kao žena sa tugom i bijesom. I dalje ih je osjećala, i dalje su je boljeli, ali sada ih je barem mogla pogledati i promotriti. Nije se usudila fokusirati još i dublje, no osjećala je da jednog dana hoće. Da će osim tuge i bijesa uskoro u sebi naći i barem klicu sreće i radosti. Skoro se ugrizla za jezik – nije znala zaslužuje li više ikada su sreću i radost kojoj se tako oholo usudila nadati.

Usprkos njegovoj važnosti za Ayarašane, Trg nije bio često pohođeno mjesto. U satima koliko je dnevno provodila tamo, Alnore je velik dio vremena provela sama. A i kad nije bila, drugi su posjetitelji bili jednako šutljivi i mirni kao i ona sama. Jedini zvukovi koje je mogla čuti bili su šuštanje vjetra kroz hrastovo lišće i koraci povremenih posjetitelja. Vladala je grobna tišina. Što i nije bilo čudno – bunar je bila neka vrsta groblja, groblja ayaraških nada i želja: Alnore se sjetila da bunar ionako pohode uglavnom unesrećeni, obogaljeni i bolesni. No, možda, ako je točno ono što kažu o njemu, možda je bunar ujedno i groblje strahova te boli, mjesto gdje ljudi pokapaju svoje nereće i jade kako bi mogli krenuti dalje. Ova joj je usporedba donosila više utjehe.

Prošlo je možda petneast dana dok je prvi puta osjetila tragove promjene. I dalje je bila jadna, i dalje je bila žalosna: no mogla je osjetiti da malo po malo tuga i čemer gube bitku s prihvaćanjem. Razmišljala je i dalje stalno o Nelionu – o njegovom smijehu, njegovom licu i njegovom cvijeću, o njegovom nonšalatnom samopouzdanju i načinu na koji ju je uvijek uspijevao nasmijati kad joj je smijeh najviše trebao ili utješiti u situacijama preozbiljnima za smijeh. Prije – vidjela je samo prazininu u sebi. Prazninu jer je znala da ih više nikada neće iskusiti, da neće vidjeti Neliona, njegov smijeh i njegovo cvijeće. Narančastu kanu. Po vidjela je i jednu malu misao duboko u sebi, preheretičnu da je samoj sebi isprva prizna. Možda, sramežljivo se pitala, možda tuga nije sve što trebam osjećati. Možda bih mogla, ne – možda bih trebala biti i zahvalna. Zahvalna jer sam ga upoznala, zahvalna za sve zime kad sam se osjećala sigurno i voljeno, zahvalna je bio najveći i najbolji dio mog života, zahvalna jer sam svojim mogla nazvati izvrsnog čovjeka koji me učinio boljom osobom. Alnore nikad dosad nije o tome razmišljala na taj način, ali sad je imalo smisla. Ona i Nelion zajedno su proveli zime i zime; zajedno se razvijali i međusobno se uvijek podržavali. On je oplemenio i promijenio nju, a Alnore je vidjela da je i ona isto djelovala na njega. Nelion ju je zarazio svojim optimizmom i beskrajnim entuzijazmom za vokaciju kojom se bavio. Bila je sigurna, recimo, da je zbog njega postala boljom travaricom. On je, pak, s druge strane, postao odgovorniji. Strpljiviji. Posvećeniji. Čak i da ga opet vidi po prvi put, smjesta bi opet pala na njega. Ovaj put još i jače.

Na kraju krajeva, sumnjala je da bi je htio vidjeti ovakvu. Skoro ga je mogla zamisliti da joj se ukazuje, tu kraj bunara i govori joj: Idi i budi sretna, Nora. Nora – nitko drugi ju nije tako zvao. Nitko drugi nije ni znao za taj nadimak. Nora i Lion – to su bili njih dvoje.

Poslušala ga je. Razvijala je novi pogled na svoj život. Malo po malo, sve je više razmišljala o svemu ostalom što se događalo u njenom svijetu. Još uvijek je bila travarica, i to jako dobra travarica. Štaviše, jedna od najperspektivnijih naučnica koje je ikad imala, Orane je znala reći. Ta joj je pomisao uvijek izmamila tračak osmijeha na usnama – i prije i sad. Još uvijek je imala prijateljice koje su cijelo vrijeme bile uz nju. I roditelje također. Sjetila se djevojke kakva je jednom bila, puna energije i snage. Puna želje da upoznaje nove ljude, posjeti nova mjesta, čuje nove ideje. Tko zna, možda je opet mogla biti ta djevojka. Život joj je stalno nudio nove mogućnosti – nudit će ih i dalje. Na njoj je samo da ih prihvati. Ili ne. Ali preferabilno da.

Ništa od toga nije umanjilo njenu tugu za Nelionom. Žalila je za njim i žalit će do kraja svojih dana. Ali shvatila je da je život veći od tuge, i veći od smrti. Ako cijelog svog života bude razmišljala samo o boli i smrti, onda je smrt pobijedila. Alnore joj nikada dosad to nije dozvolila, pa neće ni sada.

Umjesto o smrti, sve je više mislila o životu pred njom. Znala je da može postati travarica, na ponos sebe, Orane i cijelog Ayarasa. Znala je da koje prijatelje i prijateljice i dalje želi u svom životu. Znala je da želi upoznati i nove ljude, vidjeti nova mjesta i nove gradove iz priča i knjiga. I znala je da opet želi osjetiti ljubav jednog dana. Proći će možda još i mjeseci, možda i zime prije negoli opet počne muškarce gledati na taj način – ali to vrijeme će doći. Dugovala si je bolji život. Orani. Prijateljima i obitelji. Nelionu. A najviše ga je dugovala sebi.

Mjesec dana nakon svog prvog posjeta bunaru Alnore je osjetila da će nema više potrebe da dolazi ovdje. Deset dana nakon otišla je do Oranine travarnice i zamolila ju da nastavi svoje naučništvo.
__

Ayaras nije bio onakav kakvim ga je Laod zamišljao. Iz priča je zaključio da se radi o gradiću koji ne ni veličinom ni važnošću ni po čemu ne ističe, kakvih ima na desetke u Kraljevstvu Eln. Umjesto toga, dočekalo ga je bujajuće trgovačko središte, ponosni grad prepun žamora trgovaca, graditelja, obrtnika i umjetnika poput njega samog. Brzo je naučio da je uzrok Ayarasovom spretnom usponu njegova sretna pozicija – kao najveći grad u lorskoj dolini brzo je postao središte trgovačkog prometa između Elna i Nakorije.

Laod se u sebi cinično podsjehne. Mir između dvaju kraljevstava trajao je koliko? – sto; sto i dvadeset zima? A ipak su priče o Ayarasu koje je čitao još uvijek bile iz vremena kad su Eln i Nakorija bili su stalnom stanju pograničnih sukoba, kada se Ayaras nije mogao razviti u ovo što je danas. To mora da je bila izvrsna priča, pomisli Laod, kada je nadživjela istinu za više od sto zima. Možda će jednog dana i neka njegova priča biti toliko dugovječna. Da bar.

No Laoda nisu previše zanimali politički odnosi između dvaju stranih zemalja. Nije proputovao toliki put zbog toga. Bio je bard, i u Ayarasu ga je zanimala prvenstevno jedna stvar. Bunar. Ako je išta bilo zajedničko bardima, pjesnicima i graditeljima diljem svijeta, to je status Bunara u njihovim glavama. Mnogi su ga htjeli posjetiti, zaklinjući se da će jednoga dana snaći vremena i novaca za dugačko putovanje. No malobrojni su to zaista i ostvarili, i Laod je bio više nego malo ponosan da je i sebe mogao ubrojiti u tu skupinu. Bunar je bio izvor ideja, vrlo inspiracije – svaki umjetniku koji je držao do sebe bio je skoro pa sveto odredište. Imao je Ayaras i ostale stvari za vidjeti: jednozimski festival na glavnom sajmištu koji je upravu trajao. Prekrasne Alnorine vrtove nazvane na travarici koja ih je prva posadila prije skoro sto zima. Natjecanje bardova na koje se planirao prijaviti. Podosat bogatih trgovaca i bankara u vječitoj potrazi za bardom kojeg će sponzorirati. No sve to moglo je pričekati: bunar je naravno bio na prvom mjestu.

Za grad koji se toliko ponosio svojim Bunarom, Ayaras ga je postavio na zabačeno mjesto, pomisli Laod. Isprva nije ni pitao gdje je, samo je pojurio do glavnog trga i očekivao da će ga zateći tamo. U Laodovim mislima, Bunar je stajao na bogatom kamenom postamentu, danonoćno okružen mnogobrojnim ljudima i pod budnim okom gradske straže koja je briljivo pazila da Bunar ne bi pogodilo kakvo zlo. Nije očekivao ovo. Nije očekivao da je Bunar stara suhozidna struktura skoro potpuno izolirana od ostatka Ayarasa. Da nije pitao lokalnog mesara, nikad ne bi pogodio usku uličicu koja vodi do Bunara. Nije očekivao ni potpunu odsutnost ljudi, a ni veliki hrast koji se nadvijao nad cijelim trgom, poput nekog diva zaštitnika koji svojim tijelom štiti krhko stvorenje ispod sebe.

Odjednom je shvatio koliko je umoran; ta putovao je čitavo jutro po najgorem ljetnom suncu. Nije se usudio otići s trga i potražiti neku krčmu ili odmorište – trebala bi mu čitava vječnost da ponovno pronađe usku uličicu koja ga je dovela ovdje. Umjesto toga, jednostavno se naslonio na hrast i zaspao. Kratak san, ništa više, samo da skupi snagu prije nego se pozabavi bunarom.

San nije trajao kratko. Load se probudio nek navečer, dok su zadnje zrake sunca polako nestajale iza horizonta. Na kakav li je to samo san bio! Imao je odličnu ideju za pjesmu; čak i prije nego li se obratio bunaru. Imao je fenomenalnu priču, o velikoj ljubavi i velikoj boli, o smrti, tuzi i iskupljenju. Čak je imao i ime – nazvat će ju Balada o Nori. Bio je siguran da će ju za sto i više godina ljudi željno pjevati, i pričati o Laodu kao o velikom bardu koji ju je prvi napisao.

 

Autor: Svitanje