Blog

Sve će biti dobro – Dina Strojček

Nije više mogla sjediti u tijesnoj sobi sa mislima koje su već postale osobe. U brzini je obukla kaput, zalupila vrata iza sebe, pa trkom sišla niz stepenice. U žurbi, naglo je otvorila ulazna vrata zgrade. Osjetila je hladan i rezak decembarski zrak na licu. Duboko je udahnula, ali okus je bio totalno razočarenje. Pun gradskog smoga u kojem se osjećala sva ljenost grada koji je utišao riječi i gušio slobodu koju je toliko tražila. Krenula je u šetnju dok su misli zaostajale jedna za drugom, kao djeca u ljetnom danu čiju pažnju je tako lako pridobiti da te ostave samoga za tili čas. Nastavljala je svoju besciljnu šetnju u noć.

Ulice su bile čiste ali je zrak zagađen. Činilo se da gravitacija dodatno otežava hodanje. Kosti su se slijegale sve niže, pa se teško kretalo kroz polupuste ulice kojima hodaju samo oni koji moraju. Zamišljala je sebe kao jednog od tih slučajnih prolaznika. S kapom spuštenom do pola glave i šalom namještenim preko usta. Pomislila je, samo jedna misao im se mota po glavi… kako doći kući? Pa sve ispočetka sljedeće jutro. Zapitala se, šta ako je to ono od čega bježi? I trebala bi nastaviti dalje.

Buka auta je postala preglasna. Uskovitlani zrak se pretvorio u neprirodni vjetar teško podnošljiv za njene obraze zbog čega se iznervirala. Morala se udaljiti od saobraćaja i neprirodnog svjetla uličnih lampi. Zaputila se kratkim puteljcima, koji su postajali sve mračniji i kraći dok se nije pojavila čistina. Samo zelena površina i u daljini buka gradskog života.

Svjetla je sve manje napokon se mogla opustiti. Mrzila je što joj treba mrak. Od toga je željela pobjeći. Više nije bilo ni kutka u toj tami koji bi joj mogao pružiti mir. Tama je postala nemir. Mrzila je nju zbog toga što joj se desilo. Pitala se, zašto? Prije je drveće zimi bilo veličanstven prikaz svega što je bilo, ali će opet biti. Monument vremenu da se sve iznova rađa, veće i raskošnije. Ništa oko nas nije stvoreno da ne raste. Glupo je i pretpostaviti da nije tako. Čak i ono što nije dio nečega uzvišenog. Da , zlo kao i strah rastu. Samo podmuklo i skriveno. Nešto što se osjeti, obično kada je već kasno.

Sandra je vidjela zlo kako raste. Bila je svjedok osobnog buđenja svijesti na nivoima o kojima je nekada čitala u stručnim knjigama ili časopisima. Sve pročitane radove beznačajnog porijekla, po impulsu, većinom je odbacivala, kao nešto što nije vrijedno bilo kakve predanosti u proučavanju. Grdno se prevarila. Da je makar imala ikakvo iskustvo u ovom času. Ostali su joj samoća i hodanje kroz noć, kao jedina opcija za izlazak iz mentalnog mraka.

Hodala je sve dalje. Toliko je stvari za posložiti u glavi. Svaka pomisao istovremeno je navirala bez kraja ni početka. Nije mogla odlučiti koju od njih slijediti do rješenja. Pognute glave i otkopčanog kaputa, dok joj je kosa padala niz ramena ispod crne kape, koračala je po polusmrznutoj zemlji. Sada je već postala crna i samo bi se ponegdje presijavali kristali leda po matiranoj crnoj travi. Kao da sunca više nema i trava ne može biti zelena.

Disanje je smirila,a misli su nestale. Praznina. Um joj se razbistrio, nevjerovatno, šta se desilo? Nije mogla povjerovati da se teški oblak sumnje,straha i odbačenosti podigao. Sve je postalo … lakše.(!?) Čak se i blaga, krivudava linija nazirala na Sandrinom licu kao da želi da se raširi u osmijeh. Odjednom, od tog nenadanog osjećaja sreće nastupila je panika. Ponovo je ubrzano hodala, a zrak je postajao hladniji i ugodniji. Kako je došla u ovo radosno stanje koje je donijelo olakšanje ovoj potištenosti? Odakle potječe ovaj mir? Dok se zamarala iznalaženjem odgovora na sva ova pitanja u ponovo uznemirenom duhu,u tom momentu udarila je glavom u granu od drveta! Krivudava i povijena grana drveta sa vlažnom korom intenzivnog mirisa. Gdje se nalazi? Kako se našla na ovom mjestu? Nije joj bilo jasno. Pa ipak je hodala ulicama i stazama koje poznaje cijeli svoj život.

Znala je da se desno od nje nalazi staro groblje, ali ga nije mogla vidjeti s ovog mjesta na kojem se zatekla. Pomisli, da je u zamišljenom putovanju zalutala samo koje skretanje dalje i da je tu negdje izlaz na pravi put. Sada, po prvi put u toku ove noći, zaželjela je da je on pored nje. Provukla se kroz nisko granje i gusto žbunje okruženo s visokim drvećem ne bi li došla do bolje pozicije za izviđanje. Trajalo je dugo i već je mogla osjetiti kako strah ubrzava otkucaje preplašenog srca. Samo da ne krene u paniku, zamisli panično.

Dok se provlačila ispod isprepletenih grana, rukama je podizala posljednje teške grane i provukla je tek jednu nogu, kad joj je kaput zapeo! To ju je natjeralo da se što brže provuče i oslobodi, što je učinila uz blagi uzvik nezadovoljstva. Zatim je u čučnju privukla i drugu nogu k sebi. U tom trenutku kapa joj je ostala visiti na grani dok se iz čučnja podizala na drugoj strani jezivog šumarka. Brzo je provukla ruku kroz gusto raslinje da dohvati kapu. Brzim pokretom ruku vratila je kapu na mjesto, kao da se boji da bi joj neko mogao staviti ruku na glavu. Sada se, s namještenom kapom na glavi, osjećala zaštićeno.

Smrdila je na strah. Osjetila je svoje vlažno tijelo kako znojem natapa odjeću. Pogledala je ispred sebe. Zakoračila je u zamku okruženu šumom bez sjaja i tišinom koja je pritiskala ono jedino što je imala sa sobom. Svoj život. Kad su joj se oči privikle na tamu, bolje je osmotrila drveće oko sebe i šumu obasjanu ledenim sjajem zime. Podigla je pogled ka nebu i ugledala pun Mjesec. Bio je ogroman! U tom trenutku, dosjetila se razloga zbog kojeg je ovdje i šta se desilo. -Tamara.

Toliko se trudila da ju zaboravi jer joj mjesecima ne daje mir, a sada je opet tu. Prisutna u mislima koje su joj mračile um. Zašto mi niko ne vjeruje?! Zar i ostali nisu vidjeli isto što i ja? Kao da ne pripadamo istom vremenu. Zar svako ima svoju stvarnost? Nemoguće. Ma sve je nedovoljno surealno. U ovom trenutku je osjećala nemjerljivu usamljenost i težinu neutješne duše zbog nepostojanja stvarnih dokaza. Strah je od silnog razočarenja nestao.

Kako se vratiti nazad? Sandra je već odavno shvatila da je izgubljena. Putevi su bili neprohodni,a baterija na mobitelu se odavno istrošila. Stazu ne može više vidjeti, samo napipati. Krenula je u suprotnom pravcu od onog kojim je došla. Kada se približila dovoljno blizu da vidi puteve zakrčene gustim raslinjem, odustala je od svake daljnje istrage ne bi li si ostavila makar jednu nadu da će se izvući iz ove klopke.

Zaustavila se da bolje razmisli. Bitno je izvući se i naći put prema nazad, govorila je sebi. Preplašeno je tražila oko sebe poznati trag svjetlosti. Ovo mjesto je bilo novo i jezivo. Zrak kao da nije bio sam. Nosio je nečije riječi. Vrtila se oko sebe ali uzalud! Nista nije mogla prepoznati niti namirisati. Bacajući se u očaju sjela je na zemlju. Okupana u znoju tješila se da će sve biti u redu. Niko joj ništa ne može jer je sama bez ikoga oko nje. Opet joj je falio. On bi makar znao da joj pruži nadu i kaže da životu nije kraj.

U tom očajnom stanju u grču neizlazne situacije dok je u rukama držala izbezumljeno lice… čula je neki zvuk. Cijelim tijelom napravila je trzaj i sjedeći pridigla kičmu. Pogledala u pravcu iz kojeg je dolazio šum.

Bio je to zec! Bijeli zec, krvavih očiju, potpuno čistog krzna kao da ne živi u šumi. Sandra se zaprepastila dok ju je napetost u ramenima popuštala. Zec se skakućući približio nadohvat ruke i umireno je gledao crveno obojenim očima. Sandra je ubrzano razmišljala. Ako je on mogao doći do ovog mjesta kroz naizgled neprohodne puteve, mogla bi se i ona provući! Puzeći, ali to je nebitno ako će pobjeći s ovog groznog mjesta. Ustala je s nadom u srcu po prvi put od kada se izgubila, a zec je otpočeo skakutanje u pravcu iz kojeg se pojavio pred Sandrom.

Kada se približila gustom raslinju i šikari u kojoj je zec ponovo nestao, shvatila je da se i ona može provući. Ostaće joj samo prljava odjeća. S tim se mogla pomiriti. Spustila se niže na koljena te počela rukama uklanjati trnovite grane ispred lica. Spustila se još niže i počela puziti na stomaku. Napokon je bila pri kraju. Kada joj se ruka našla u slobodnom prostoru, brzo i spretno je povukla ostatak tijela te se vidjela kako leži na travi.

Pridigla se, pomalo otresajući zemlju sa sebe i podigla pogled prema zecu koji je stajao na čistom zemljanom putu. Gledao ju je ravno u oči. Opet je nastavio skakutanje niz stazu. Požurila je za njim. Više nije osjećala usamljenost. Šuma je i dalje bila hladna i tamna,ali zrak je bio topliji i nije bila sama. Već tada je znala da ide u nepoznato, ali drugog puta nije bilo i morala je nastaviti dalje.

Uočila je prigušenu svjetlost. Onakvu kakvu je do sada vidjela bezbroj puta u zabačenim šumama. Bila je to vatra! Srce joj je uzbuđeno lupalo. Nije znala da li je očekuje prijateljsko lice ili će joj se ostvariti najgori snovi baš u ovoj noći. Napokon je došla do kraja puta i sve je mogla vidjeti. Od šoka se nije mogla ni prikloniti. Nepomično je stajala zbunjena no zadovoljna. Jer sve ono što joj je nekada kidalo zdrav razum, svaka nerazumna sumnja, bila je opravdana.

Samo, ko bi njoj povjerovao i njenim riječima od svih njih koji su je proglasiili neuračunjljivom. Sada ne samo da je imala neutemeljene” sumnje koje ukazuju na postojanje nekog zla, već je napokon imala vidljive i opipljive dokaze. Ali nikoga s njom da potvrdi. Opet će biti njena riječ protiv Tamarine. Ponovno je osjetila žalost i otuđenost.

Naredno što je vidjela, nije mogla strpati u domenu normalne osobe, ali je itekako mogla povjerovati. Trudna Tamra je stajala sama i izvodila pokrete koji su sada jasno pripadali onome okultnom. Pred Sandrinim očima se odigravao stvarni okultni ritual u Tamarinoj režiji. Drhtavim te jezivim glasom izgovarala je tekst na nepoznatom jeziku. Oko Tamare i vatre, stajali su brojni bijeli zečevi, a ovaj zec kojeg je Sandra pratila, namjestio se nasuprot Tamare.

Zec se popeo na najuzvišeniji kamen u krugu. U trenutku kada se zec namjestio, Tamara je skinula dugu majicu. Stajala je gola, a ispod grudi punih mlijeka pojavio se trudnički stomak. Raščupane kose usporeno se okrenula licem prema Sandri. Tamara se dijabolično smijala dok je govorila Sandri da ju čeka već satima!

Dok se Sandra pokušavala pribrati i izvući iz ove noćne more, smišljala je način kojim će zaustaviti ovo zlo koje se stvara jednom za sva vremena. Tamara se u narednom djeliću sekunde našla pored vatre u čučnju. Uz glasanje neprirodnim krikom iz sebe je izbacila dijete. Bila je to beba. Naizgled obična beba! Sandra je u grozničavom bunilu nevino pomislila da je ovo neki od načina pojedinaca da upriliče rođenje svog voljenog djeteta. Još uvijek je bila dobra i bedasta naivčina!

U šoku je tražila opravdanja za nju. Pomislila je i o nedužnom djetetu koje nije krivo što na ovakav način dolazi na ovaj svijet. Jedino što to nije bilo nikakvo nedužno dijete. Tamara se našla udaljena na centimetar od Sandre i zabuljila se ravno u Sandrine oči. Počela ju je daviti! Tamara je bila manja konstitucijom od Sandre i puno slabašnija i da su ovo normalne okolnosti, kao što nisu, Sandra bi ju odbacila od sebe. No, Tamara je posjedovala neprirodnu snagu. Imala je pomoć od nevidljivih entiteta, izvan ovog svijeta, koji su se manifestirali kroz Tamarine ruke kad se Sandra dosjetila. Pa i ti si samo sredstvo u Njihovoj službi. Običan smrtni čovjek. Nejak i nesiguran u to što činiš kao i svi ljudi koji su hodali ovom Zemljom prije njih.

Dok joj je Tamara rukama stezala vrat, Sandra se odlučila boriti svom preostalom snagom. Možda je i ona osjećala pomoć i energiju nadnaravnih sila, ali onih s Druge Strane. Postala je svjesna svega što je okružuje. Život je dobio smisao i nije joj bilo važno kako će završiti. Napokon je sebi dopustila spoznaju. Sreća i ljubav su joj ispunili cijelo biće. Prodorna snaga njene blistave duše ju je umirila. Otrgnula se iz Tamarinih ruku koje su postale slabašne kao i njeni Vladari. Dovoljno je bilo samo vjerovati da može!

Sandra je pala na pod oslabljena, ali srca ispunjenog s ljubavi. Razočarani u svoju produženu ruku, Tamaru, sva bića Tame napustila su njezino tijelo. Ostavljena i napuštena, još uvijek je krvarila iz utrobe. Pogled joj je bio užasnut i osamljen. Nije dugo prošlo kad je počela vrištati i očajnički tražiti spas. Ali, pomoć nije došla.

Bile smo same pred vratima Drugog Svijeta. Tamara se nadvila iznad Sandre u agonalnim bolovima i tražila pomoć. Još uvijek nepomirena s činjenicama, neumorno je tražila Njihovu pomoć… još ovaj posljedni put. Sandra je ležala s blistajućim osmijehom na licu.

Dok ju je život polako napuštao, Tamara je prepoznala blagoslov u Sandrinom pogledu. Ni u svojim zadnjim trenucima nije se mogla pomiriti s tuđom srećom, jer svoju je hranila tuđom nesrećom. Zatim joj se primakla bliže i tiho šapnula posljednje riječi na uho: I opet si sama… jer ti neće niko vjerovati.”

Autor: Dina Strojček

 

Julijin zakon – Sybil Míro

Tridesetog aprila 2020. godine pokrenuta je najveća tužba za seksualno uznemiravanje u zabeleženoj pravnoj istoriji čovečanstva. Spletom neobjašnjenih okolnosti, drugog avgusta 2019. godine, u Veroni, u Via Cappello 23, oživela je statua Julije Kapuleti, čuvenog lika iz tragedije Romeo i Julija engleskog pisca Vilijama Šekspira.

Tog dana, statua se neočekivano pomerila, da bi zatim ošamarila iznenađenog nemačkog studenta koji je trenutak ranije držao ruku na Julijinoj desnoj dojci. Zatim se obratila prisutnim turistima psujući ih na dvadeset šest jezika, i potom otišla u restoran niz ulicu, u kome je pojela dva kompletna jela, popila bocu Pinot Grigio i ispušila paklicu cigareta koju joj je ljubazno ustupila jedna gošća restorana. Račun je poslala muzeju u kome je bila izložena dugi niz godina. Iste večeri je prisvojila takozvane Julijine prostorije u istom muzeju.

Ovo dešavanje je preko noći postalo medijska senzacija. Uvidevši priliku, uprava muzeja je predložila statui da nastavi da bude deo izložbe, ali kao plaćeni član tima. Odgovor koji je kustos dobio je bio udarac u stomak i podsećanje na sedamnaest prilika u kojima je dotični dodirivao jednu ili drugu Julijinu dojku. To je, nakon celonoćnog ubeđivanja, shvaćeno kao “ne”.

Interesovanje posetilaca za Julijom Kapuleti, kako se dotična sada zvanično zove, se videlo u višednevnom dozivanju da se pojavi na balkonu svoje sobe. Izvikivani su citati iz Šekspirovog dela, Julijino ime na svim svetskim jezicima, kao i prostačine poput “Pokaži sise!” Julija se doista jeste pojavila na balkonu i na tečnom savremenom italijanskom rekla prisutnima šta misli o njihovim zahtevima, upravi muzeja, praksi nepristojnog dodirivanja i golubovima. U afektu je takođe izjavila da bi, da je finansijski sposobna, tužila svakog ko je ikad takao.

Ova izjava nije prošla nezapaženo usled velikog broja snimaka sa lica mesta koji su se delili putem društvenih mreža. Jedna advokatska kancelarija iz Firence je kontaktirala Juliju i ponudila joj besplatno pravno zastupanje ukoliko odluči da tuži ljude koji su je uznemiravali. Šesnaestog avgusta, Julija se privatno sastala sa predstavnicom te kancelarije, advokaticom Laurom Biađi, kako bi raspravile o pokretanju sudskog procesa i prolanaženju prestupnika.

Narednih osam meseci Julija je bila van pogleda medija. Slučaj je sastavljen detaljno, uz pomoć privatnih istražitelja i stručnjaka za društvene mreže. Kada je tužba predana, sadržala je zapanjujućih 736.914 optuženih za seksualno uznemiravanje. Svi optuženi su stanovnici država u Evropskoj Uniji, što znači da ne uključuje prestupnike iz zemalja Azije, Afrike, Australije, Severne i Južne Amerike i zemalja van Evropske Unije. Konačan broj spremljenih tužbi još nije objavljen.

Sudija Alfredo Lorenco se našao zatečenim u kabinetu punom predmeta. Uvidevši potencijalnu negativnu reakciju javnosti ukoliko odbije, prihvatio je obradu samo prestupa koje su počinili građani Italije. “Za ostalo se obratite Višem sudu u Strazburu”, rekao je pre no što je otpio gutljaj viskija. Bilo je 8:49 ujutru.

Dokazi su bili fotografije i snimci objavljeni na društvenim mrežama. Slučaj je pokrenut. Sve optužbe su pokrivale period od osam godina. Šezdeset osam hiljada petsto dvadeset jedan građanin Italije je dobio poziv da se pojavi na sudu, sa rasporedom davanja izjava. Većina je smatrala da je reč o neslanoj šali i ignorisala sudski poziv. Drugi su burno reagovali na društvenim mrežama i potražili pravnu pomoć, da bi se organizovali i zajedno obratili jednoj uglednoj advokatskoj kancelariji u Rimu. Uveravani su da će tužba biti odbačena na osnovu činjenice da Julija nije ljudsko biće.

Dvadesetog maja 2020. godine u sudnici sudije Lorenca bili su prisutni gospođa Biađi, Julija, jedan pripravnik i dvoje mladih advokata na strani koja tuži. Na strani tuženih bilo je oko tri stotine optuženih, dvoje advokata iz kancelarije u Rimu sa svojim pripravnicima, zapisničar i mnogo medija. Juliju su svi prepoznali. Dočekana je uvredama i pretnjama s jedne strane, povicima podrške i ohrabrenja s druge. Među povicima sa prve strane se čulo “Pokrij se!” Julija je izgledala kao i uvek. Na njenim grudima bronza je bila žuta i uglačana.

Odbrana je tražila da se tužba odbaci zato što tužiteljka nije ljudsko biće i samim tim ne može da bude žrtva. Predstavnici tužiteljke su skrenuli pažnju na činjenicu da žrtve seksualnog uznemiravanja i napada nisu isključivo ljudska bića, navodeći seksualno zlostavljanje životinja kao primer. Zatim su pružili rendgenske snimke Julije kako bi dokazali da u njoj nema mehaničkih delova, te da nije robot pod kontrolom programa ili neke osobe. Nastavili su skretanjem pažnje na mirijadu dokaza na kojima se optuženi vide kako dodiruju Julijino telo bez njenog pristanka.

“Ovo je smešno”, rekao je odsečno advokat odbrane.

“Pitanje pristanka nije smešno”, odgovorio je sudija. Zatim se obratio Juliji.

“Gospođo Kapuleti, da li želite da nastavite sa tužbom?”

Julija je iznervirano podigla obrvu, ali je pristojno odgovorila:

“Da, gospodine sudija, želim da nastavim s tužbom.”

Svedočenja optuženih su se pretvorila u javni spektakl. Svako od njih je to uradio, dokazi su jasno pokazivali, i jedino što su mogli da kažu je “Pa, svi drugi su to radili”. Tih dana je pokrenuta inicijativa da se druga statua Julije, u Minhenu, odvoji od posetilaca ili skloni sa svog postolja. “Iako ona nije oživela, ne želim da druga ja trpi isto što i ja ni dan duže”, Julija je izjavila za štampu. Nemci nisu bili oduševljeni pritiskom iz Italije, ali nisu želeli negativan publicitet, pa su postavili stative oko svoje statue i veliku tablu na dvadeset jezika na kojoj je pisalo “Ne dirajte statuu”.

Presuđeno je Juliji u korist. Moramo napomenuti da je slučaj, neprevaziđen po svom obimu, sproveden i zaključen u rekordnom roku od jedanaest meseci. U međuvremenu se u Parizu probudila statua Viktora Noara na groblju Per Lašez. Stupio je u kontakt sa Julijom, dopisivali su se, uz pomoć prevodioca. Noar nije želeo da ulazi u sudski proces, ali je potpuno podržao Juliju, i objavio vrlo detaljan i emotivan prikaz svog “vremena izloženosti” i uputio apel javnosti da se suzdrži od neprikladnog dodirivanja ikoga, pa i statua.

Prema poslednjim informacijama, Julija je od muzeja i grada Verone dobila odštetu od nekoliko miliona evra. Preselila se u Firencu i bavi se aktivizmom. Odbija da se od njene priče napravi film. Julija u Minhenu nije oživela. Noar živi povučeno.

 

Autor: Sybil Míro

 

Apel za pomoć autorki Mileni Benini

Dragi naši autostoperi, obično se okupljamo oko srećnih povoda, proslava i promocija. Međutim, ovog puta je potrebno da fantastičari budu fantastični kao i inače, ili još i više, i da pomognemo jednom od naših istaknutih članova. Milena Benini, jedna je od najboljih autorki i legenda fantastike u regionu, i trenutno se bori protiv raka 4. stepena. Prošle nedelje je završila u bolnici. Ona je veliki borac, ne posustaje i uskoro će se vratiti kući, a da bi nastavila borbu, njoj i njenoj porodici trebaće naša i vaša pomoć.

Pre svega, molimo vas za novčane donacije, kako bismo im pomogli sa troškovima lečenja i kućne nege, budući da Milena trenutno ne može da se kreće i na kiseoniku je, a stan im je još uvek u lošem stanju nakon zemljotresa koji je pogodio Hrvatsku tokom pandemije.

Milena je neko ko je svetu fantastike podario mnogo lepih reči, priča, knjiga, i sad je vreme da joj uzvratimo koliko god možemo.

Ukoliko ste u mogućnosti, uplate možete izvršiti na račun njene starije ćerke dok se ne uspostvi GoFundMe:

Leona Getz

Zagrebačka banka

HR4423600003245141950

U opisu stavite: Donacija za Milenu

Za uplate iz inostranstva (van teritorije Hrvatske), preporuka je da se koristi Transferwise.

Možete iskoristiti i PayPal na ovom LINKU i tako donirate sredstva.

 

Tebi pripadam – Renata Glogoški Pavoković

Da sam vjerovala svojim očima, i da nisam cijelo vrijeme ignorirala znakove koji su plesali preda mnom i vukli me za rukav kako bi ih primijetila i potvrdila postojanje onoga na što su mi skretali pažnju, danas ne bih bila ovdje, barem ne dovoljno živa da o tome pišem. Jer negiranje stvarnosti je dobra stvar kad ona želi biti negirana. Dok god je ono što želi ostati skriveno, uljuljkano u sigurnost da neće biti otkriveno, sigurni su svi uključeni.

I tako neznanje, ili nesvjesno poticanje istog, nekad može spasiti život. Ili nešto drugo.

Netko… drugi.

Nikad nisam voljela ići na sprovode. Ova izjava ne bi imala smisla ako se polazi od pretpostavke da je to nešto što nitko ne voli, kad ne bih znala da postoje oni koji vole, bar ih ja znam nekoliko. To su oni koji tamo pronalaze mir, isti onaj koji mene duboko uznemiruje. Jer kao što me nešto divlje izvana, poput grmljavine ili rike zvijeri, umiruje iznutra, tako je i ta tišina koja tamo vlada u proturječju sa svime što čovjek tada osjeća u sebi.

Tišina u ulozi orkestra koji veliča svečanost rituala, želeći pritom naglasiti tugu, zapravo nije ništa drugo nego izostanak buke kroz čiju se odsutnost isfiltriraju samo određeni, dopustivi zvukovi kako ne bi promaknuo nijedan jecaj i nijedan duboki uzdah ostao nezapažen.

Povjetarac i cvrkut ptica je također dobrodošao doprinos atmosferi.

Ugođaj je to koji vjerojatno odgovara „dežurnim“ posjetiteljima sprovoda za koje me ne bi iznenadilo da imaju crnu knjižicu u kojoj vode evidenciju i provjeravaju slobodne termine u svom prenatrpanom rasporedu, kako im slučajno neki sprovod ne bi promaknuo, jer otići će kad god im se pruži prilika.

Ja ih pak izbjegavam kad god mogu, pa i onda kad je odlazak na sprovod jedino ispravno za učiniti.

No, s jednog me nisu mogli odvući. Bio je to posljednji ispraćaj mog najboljeg prijatelja Saše kojeg su ubili na monstruozan način, i s tim se nisam mogla pomiriti.

Pred očima mi je bilo njegovo lice, onakvo kakvo sam htjela pamtiti, ali mozak mi je na mahove slao bliceve iskrivljenog lica koje trune iako ta faza još nije počela, no kažu da mu je cijelo tijelo, uključujući i glavu, bilo izmasakrirano do neprepoznatljivosti. Nisam mogla ne zamišljati ga, ne pitati se kako sad unutra izgleda… Mučila sam samu sebe. Nisam mogla prestati misliti o tome. Slike su se nizale i miješale.

Najgori trenutak je bio gledati kako se njegov lijes polako spušta u raku, to je valjda najgori trenutak svakog sprovoda jer je to ono konačno. Vrijeme pozdrava. A ja se nisam bila spremna pozdraviti s njim. Ne još. Nikad!

Bio je to prenaglo prekinut život, njegov, a i život jedne ljubavi koja je rasla između nas

dvoje, onakva kakva se ne događa često, a tek se trebala dogoditi.

***

„Prekinut ću s Valerijom“, rekao mi je na svojoj rođendanskoj zabavi, dan prije smrti.

„Kako to, zašto?“ upitala sam možda malo prezainteresirano.

Pogledao me duboko u oči: „Zato što volim drugu.“

Naravno, pravila sam se da ne znam na koga misli, a ruku na srce, nisam ni mogla biti sto posto sigurna.

U tom trenutku naišla je Valerija, a on ju je pozvao na stranu, dobacivši mi znakovit pogled. Nakon par minuta istrčala je iz sobe uzrujana, a u prolazu, dok je išao za njom, Saša mi je

došapnuo: „Obavljeno.“

I eto, dok je ona uz sve povlastice kao njegova cura (ne otkrivši nikome da se taj status u međuvremenu promijenio u „bivša cura“) stajala uz njegove roditelje, u prvom redu gdje čast imaju biti samo oni najbliži, ja sam, sa svima ostalima čekala svoj red da dobijem nekoliko zadnjih sekundi nasamo s njim. S mnoštvom ljudi naokolo, ali najintimnijih koje ću ikad dobiti.

Stajala sam ispred rake s ružom u ruci ne mogavši je ispustiti jer bi to bilo kao da sam ispustila njega.

Iza mene se stvorila čitava kolona ljudi, spremna da mu šapne koju posljednju riječ za zbogom.

Ali ne. Nisam mogla otvoriti šaku. Ruža kao da je pustila korijenje u nju i nije se dala razdvojiti. Gotovo sam mogla osjetiti kako mi trn probija kožu, koliko sam je čvrsto držala.

Trajalo je predugo, ljudi su se uskomešali i postali nestrpljivi.

Napuštala me snaga, kao da mi je zemlja propadala pod nogama, skoro sam pala na koljena, ali se troje prijatelja taj tren našlo pored mene i pridržalo me.

„Ne moraš to učiniti“

Zbunjeno sam ih pogledala, jedva ih vidjevši kroz oči ispunjene suzama. Ne sjećam se da sam plakala; ja ne pokazujem osjećaje i slomiti se pred svima nije bila opcija, ali izdajničke kapi same su nezaustavljivo tekle.

Pokazali su na ružu.

„Nitko od nas ne mora. Uzet ćemo svako svoju za uspomenu, i tako će na neki način ostati s nama.“

Bili smo vezani kao društvo, ali zato jer je Saša bio vezivno tkivo koje nas je držalo na okupu. Vjerojatno ćemo uskoro završiti svatko na svojoj strani kao da nikad nismo ni postojali, jer će praznina koja će se uvući među nas biti razorna, i jer ćemo željeti zaboraviti taj dio života; ali sad je još bio sveprisutan, još je disao među nama.

Još me čuvao kroz njih.

***

„Tko mi dira Laricu?“ doletio bi s pitanjem niotkud čim bi osjetio i najmanju naznaku da mi netko dosađuje, a znalo se dogoditi i da je osoba koja bi imalo prešla granice pristojnosti sa mnom, bila ispraćena s tuluma, ili točnije, izbačena. Uvijek je bio zaštitnički nastrojen prema svima koji su mu dragi, ali mene je čuvao poput neke zaštićene vrste; ne kao nekog slabog, nego kao nekog najdragocjenijeg i to su svi primjećivali. Valjda su zato sad automatski preuzeli njegovu ulogu.

I iako mi je to još više pojačavalo osjećaj Sašine odsutnosti, bilo je nečeg dirljivog u tome kako su me pazili umjesto njega, dok su i sami umirali od tuge i jedva na sebe mogli paziti.

Bio je to najtužniji dan ikad.

Odmakli smo se i otišli, svatko sa svojom ružom, prepustivši napokon drugima njihov red kako bi učinili ono što mi nismo mogli, oprostiti se od Saše, ispustivši ružu na lijes.

Razišli smo se, ne sluteći da ćemo se uskoro opet okupiti tu. Ne kako bismo upalili svijeće na Sašinom grobu, nego kako bismo pokopali nekoga od nas.

***

Ana je umrla pod nerazjašnjenim okolnostima kao i Saša, ali njeno tijelo nije bilo izmrcvareno kao njegovo. Nisu pronađeni nikakvi drugi tragovi osim tri rane. Ili bolje rečeno rupe. Pronašli su je pribitu strijelama za ulazna vrata s vanjske strane, kao da se netko igrao pikada sa živom metom. Ali nije. Strijele su već bile zabijene u vrata, a ona naknadno nabijena na njih. Kako, i kakva je to sila morala biti, ostalo je nepoznato.

***

Par dana nakon Aninog pokopa, Mijo i Stanka su se našli pred mojim vratima, vidno uzrujani. Bilo je toliko tjeskobno gledati u njih tako oslabljene, umanjene za dva člana… Ne znam zašto sebe nisam tu ubrajala, ali nikad se nisam osjećala pravim dijelom tog društva. S njima me spojila Ana, divlja cura koja je voljela izlaske, a ovo društvo, bilo je baš po njenoj mjeri. Ja se tu, takva šutljiva i povučena u sebe, baš i nisam uklapala. Ali bilo je zabavno malo promijeniti stil života i tu i tamo izaći, biti dio nečega, neke popularne skupine koja me prihvatila takvu kakva jesam, pristojnu i samozatajnu, drugačiju od njih. I to najviše zahvaljujući Saši koji me odmah uzeo pod svoje, a čija je riječ bila zakon za sve.

Stajati ispred onoga što je od tog društva ostalo, bilo je gotovo nepodnošljivo. Došlo mi je da viknem: „Što radite tu? Ja nisam vaša, ja ne moram ovo sve osjećati, nema Saše, nema Ane, nema ni mene. Ja nisam dio ove otužne skupine.“ Ali znala sam da im pripadam više nego ikad prije jer smo bili neraskidivo povezani tom boli, i jedini smo znali kako se osjećamo.

Nije bilo neobično vidjeti ih zajedno jer oni su bili u nekakvoj vezi, prekidali, mirili se sto puta, i tako već godinu dana.

Neobično je bilo vidjeti ih kako se gotovo tresu.

„Moramo razgovarati“, rekao je Mijo ozbiljno.

„Što je bilo?“

„Sama si?“ šapnula je Stanka. „Možemo uči? Ne možemo tu na vratima.“

„Naravno, uđite“, skoro mi je izletjelo „otiđite“, što bi bilo bliže onome što sam u tom trenutku željela, jer nije mi se sviđao ton kojim su mi se obraćali, znala sam da slijedi nešto loše. Što me sad čeka, pitala sam se, a čim sam za nama zatvorila vrata, Mijo se okrenuo prema meni, još u hodniku.

„Nešto se događa“.

A da? Stvarno? Naravno da se nešto događa, dvoje najboljih prijatelja mi je ubijeno, narugala sam se u sebi.

„Mislim da je netko od nas sljedeći.“

A, mislite? Baš me zanima kako ste došli do tog zaključka. Ili nas policija prati na svakom koraku jer smo svjetske zvijezde pa ne idemo nikud bez svojih tjelohranitelja. Dobro, što njih dvoje hoće?

„Nešto se stvarno čudno događa.“

„Mislite osim što nam je frendica zakucana za vrata?“ ups, ovo sam izgovorila glasno.

„Dobro, i to… nitko ne zna kako je to moguće, takvo nešto se moglo dogoditi samo ako ju je neko neobjašnjivom snagom gurnuo na te strijele, ali u tom slučaju bi rane izgledale drugačije, jedino da su je iz daljine… ali onda bi prije pala nego… ne, nemoguće.“

Smučilo mi se od tog analiziranja mogućnosti koje su dovele do toga da Ana skonča na takav način. Što je trebalo učiniti da to uspije? Nije da bi nam to otkriće ičemu koristilo. Samo se mučimo. Barem mi se tad tako činilo. Krivo. Jer da smo znali odgovor na to pitanje, možda bi stvari ispale drugačije, i možda to ne bi bio zadnji put da smo svo troje na okupu. Živi i zdravi.

„A da prepustimo policiji da odradi svoj posao?“

„Slušaj, neće policija ništa pronaći, nešto čudno se tu događa.“

„Pa dobro, što?“

„Anina kuća je bila potpuno demolirana. Stvari razbacane, namještaj polomljen, ali nije bilo nikakvih tragova…“

„Pa barem danas nije problem zametnuti tragove, par rukavica i puf! Čudo, nema tragova.“

„Ne shvaćaš, ne samo da nije bilo otisaka prstiju, nije bilo tragova, moralo je ostati nešto, nisu stvari same letjele okolo, a nema ničeg… ni na njenom tijelu, ničeg vidljivoga, kao da nije bilo ljudskog kontakta; kad te netko jako pritisne prstima, bilo s rukavicama, bilo bez, ostat će ti modrice, i to su neki tragovi, gdje god te netko grubo uhvati, za vrat, za ruku… Je l’ shvaćaš što govorim?“

„Otkud ti znaš te detalje? Stric ti je rekao? On radi na slučaju? Je l’ on to smije, iznositi detalje istrage nekom svom? Ikom?“

„Ne smije, naravno da ne smije, ali želi me zaštititi. Nas… želi nas zaštititi“

„Ne znam kako te na taj način štiti, ali dobro… A što ako si ti ubojica? ‘Tko će nas od tebe zaštititi? Mogao bi biti bilo tko od nas.“

„Da, mogao bi… Znaš, Stanka je vidjela nekog.“

„Mijo!“ viknula je Stanka na njega. „Zašto joj to govoriš? To je trebalo ostati među nama.“

„Ali ona to mora znati, moramo joj reći, možda ga je i ona vidjela.“

„Koga?“

Mijo me značajno pogledao, pogledom koji kaže: „Bolje ti je da sjedneš, jer ovo što ćeš čuti moglo bi prouzrokovati gadan šok.“ Naslućivala sam što će mi reći.

I ja sam ga vidjela…

Taj dan je bio posebno težak, nedostajao mi je više nego ikad. Uvukla sam se u neki svoj svijet mašte i preležala cijelo poslijepodne zamišljajući da je tu i dozivajući ga u snove. Znala sam da me čeka još jedna besana noć nakon koje neću znati jesam li uopće zaspala ili sam sanjala budna, sve ono što želim, a čega nema… Izmučena, zaglavljena negdje između stanja budnosti i polusna, otvorila sam oči usred noći. U tom trenutku, presjeklo me u prsima dok mi je jeza protutnjala cijelim tijelom, a glas zatajio. Nisam mogla vrisnuti, nisam se mogla pomaknuti.

Stajao je u kutu sobe.

Nisam mu vidjela lice, samo tamnu, visoku siluetu koja me promatrala.

Ali što sam ga duže gledala, lupanje srca se sve više smirivalo.

Bilo je nečeg prepoznatljivog u toj pojavi, nečeg dragog. Nečeg što me toliko taklo da su mi, obuzetoj emocijama, cijeloj paleti: od straha i šoka, do smirenja i neobične slutnje koja mi je zasjala u duši poput zrake sunca u tami, potekle suze. Bio je tu da me čuva, da pazi na mene, da ublaži moju tugu, znala sam to. Od tada mi je dolazio svake noći oko tri sata, a ja se nisam micala da ga ne otjeram, jer tako sam ga silno željela tu. Jesam li osjećala strah? O, itekakav strah… kad se pojavio prvi put, ali Saša mi nikad ne bi naudio, živ ili mrtav, u kojem god obliku došao. Čim sam ga osjetila, a nekako sam odmah znala da je on, strah je popustio, a osjećaj blagostanja preuzeo moje biće. Samo neka je on meni tu. Htjela sam ga dozvati, nisam li? To što je prisutan, za mene je bio pravi blagoslov za kojeg sam se grčevito držala kako bih preživjela strašnu prazninu koja je ostala za njim. Pa ako je samo zbog toga tu, da me održi na životu, ja sam mu zahvalna i živjet ću od toga neko vrijeme, pa makar bio samo plod moje mašte.

Jednom će mi se obratiti, znam da hoće, a ja ću strpljivo čekati taj trenutak.

Da, i ja sam ga vidjela. Ali ako to izgovorim, ako otkrijem, bojim se, da ću bez toga ostati… raspršit će se kao san, što možda i je, ali barem zavaravam samu sebe da ga i dalje imam na neki način, ma kako ta prisutnost krhka bila, i sve dok to činim, preživjet ću nekako ovu stvarnost.

I prešutjela sam. Prešutjela sam da ga i ja viđam. Prvo sam htjela čuti njihovu priču. Stanka u svom posjetitelju nije prepoznala Sašu, i u trenucima pojavljivanja, osjećala je ozbiljnu prijetnju, kao da joj želi nauditi. Htjeli su da angažiramo nekog tko bi nam kuće očistio od duhova, iako Mijo nije vidio ni čuo nijednog, a nisu znali ni za moje susrete, ali za svaki slučaj htjeli su da to učinimo u sve tri kuće. To je očvrsnulo moju odluku da im ne kažem jer jedino tako ću moći ustrajati u tome da u moju kuću ne uđe istjerivač đavla, duhova ili čega već, jer ja svog želim zadržati, dobro znajući da to nije dobro. Bilo je dovoljno nekoliko minuta istraživanja da bih otkrila kako se zaglavljeni duhovi moraju otpremiti s ovog svijeta za dobrobit svih. Ali on mi treba, a i ja njemu, inače ne bi bio tu.

Zbog te sebične odluke možda ću nositi teret grižnje savjesti na svojoj duši cijeli život. Moja odlučnost da zadržim Sašu, pokolebala je njihovu odlučnost da nekoga angažiraju, i samo dva dana kasnije, Stanka, sama i nezaštićena, postala je nova žrtva.

***

Mjere predostrožnosti su se povećale, nitko nije želio prihvatiti očito, a to je da nas neće spasiti naoružani policajac ispred ulaznih vrata.

Ali znali smo tko bi to možda mogao. Za Stanku je kasno, ona je sva polomljena, i fizički i psihički, završila u nekoj ustanovi, ali mi još možemo nešto učiniti.

Žena na kraju ulice. Agneza. Lokalna vještica. Vidovnjakinja. Možda i vračara. Svakako je zovu, ali nitko je nikad nije nazvao šarlatankom, poput ostalih njenog „zvanja“. Ona sebe voli nazivati duhovnom iscjeliteljicom, ili medijem za duhove. Kako god se zvala, ljudi su je često kriomice posjećivali i tražili njene usluge.

***

„Imate li ovdje nešto što pripada nekome tko je umro?“ prvo je što me pitala kad je ušla s Mijom i sa mnom u moju kuću. Budući da Mijo i dalje nije imao nikakve znakove, a nakon svega sam bila prisiljena ispričati mu o mojima, prvo smo otišli kod njega da bi potvrdili kako tamo nema ničeg, a onda smo otišli kod mene.

Razmislila sam. Imam poneku Sašinu stvar, i poneku Aninu. Ali zapravo su moje jer sam ih dobila od njih, to se valjda ne računa… Ali baš nešto njihovo…“

„Što je ovo?“ upitala me uozbiljivši se kad je ugledala osušenu ružu na zidu i pjesmu napisanu na papiru ispod nje. „Otkud vam ta ruža?“

„Ruža? Uzela sam je… Uzela sam je sa Sašinog groba. Svi smo uzeli jednu…“

„Ajme, ajme, to niste smjeli!“ počela je hodati tamo-vamo. „Pa kako vam je takvo nešto uopće palo na pamet? To pripada mrtvima… Sve što uzmete s groblja, pripada mrtvima.“

„Ali oni su mrtvi. Kako išta može pripadati njima?“

„Gledajte, ovo je mjesto živih, a groblje je mjesto mrtvih. Sve što je tamo, pripada tamo. Ako nešto s groblja prenesete u svoj dom, duhovi će to mjesto prepoznati kao dio groblja, kao područje svog djelovanja. Vaš dom je dobio grobni pečat od kojeg ga pod hitno treba očistiti.“

„Kako?“

„Prvo se riješite ove ruže; ili je vratite groblju, ili spalite. I vi svoju“, pogleda Miju. „Čekajte, gdje je vaša ruža?“

„Ja… svoju sam dao Stanki, bilo mi je nekako nelagodno unijeti ju u kuću, oprosti Lara, nisam se držao dogovora.“

„Da su barem svi osjećali nelagodu, sad bi bili živi i zdravi“, rekla je s takvim uvjerenjem da sam se stresla od pomisli da je dvoje ljudi stradalo zbog takve sitnice.

„Zbog takve sitnice?“

„Duhovi su jako ljubomorni na svoje stvari. To ste trebali znati prije nego što ste odlučili uzeti nešto njihovo. Idemo se riješiti te ruže. Tad ću tog vašeg duha lakše otpremiti iz vaše kuće. Ako sve učinimo kako treba, otići će i više ga nećete vidjeti.“

„Ali ja ne želim…“ Ja ne želim da on ode. Ne želim ga izgubiti, ne mogu ga izgubiti.

„Što ne želite?“

„Ne želim da Saša ode.“

„Saša? Vi mislite da je to bio on?“

„Naravno da je bio on.“

„To nije bio Saša.“

„Kako to mislite… nemojte mi reći…“ naježila sam se. Teško sam disala, kao da mi netko  stoji na prsima. „Želite reći da je to bio netko drugi? Da me netko drugi noćima promatrao dok sam spavala?“ užasavala me ta pomisao, s kim sam ja to imala posla… Ili s čim?

„Promatrao i vrebao.“

„Vrebao što??“ uznemirenost u meni je nadvladala sve druge misli i odjednom sam osjetila jaku mučninu. Otrčala sam u kupaonu i povratila i ono malo što sam taj dan pojela. „Vrebao što??“ vratila sam se u sobu vičući.

„Tvoj pokret. On neće napasti bez povoda…“

„Napasti? Zašto bi…“

„Čekao je tvoj potez. Da si skočila, vikala, pokušala ga otjerati, bilo što, da si pokazala neprijateljstvo, on bi se borio za svoj teritorij. Jer ga osjeća svojim.“

„Ali… osjetila sam da je to Saša! On ne bi…“

„Nije, draga.“

„Kako možete znati?“

„Osjećam negativnu energiju, puno negativne energije. Po čemu ste još zaključili da niste sami? Je li bilo još kakvih znakova, sigurno je bilo“, gledala je oko sebe kao da osluškuje.

„Bilo je… Zvukova koji kao da dopiru iz zidova, vrata su se znala sama zatvoriti, zalupiti kao da je propuh… Kompjutor se jednom sam upalio… kako je to moguće? E da, dva puta mi se učinilo kao da je netko pretrčavao tavan.“

„Nije vam se učinilo. To su sve tipične radnje za duha koji vas želi uplašiti i izazvati vašu reakciju. Kako ste se tad osjećali?“

„Kako sam se osjećala?“

„Da, to je vrlo važno, tu se, zapravo, krije odgovor, je li vas posjetio dobar ili zao duh. Jer oni djeluju na vas i vaše raspoloženje. Jeste li te zvukove doživljavali kao da vam netko vaš daje znakove, ili su vas uznemiravali i zvučali prijeteće?“

„Nisu bili ugodni, ako to mislite,“ bili su užasni ako ću biti potpuno iskrena, stravični i zbunjujući, „ali Saša nikad ne bi činio ništa da se osjećam loše.“

„… Pa ste, imajući to na umu, zanemarili svoj instinkt da nešto nije u redu i da vas nešto ugrožava.“

„Saša me ne bi nikad ugrozio!“

„O tome vam i govorim. To znači da to nije on. Ili još gore…“

„Što bi moglo biti gore od toga?“

„Da je bio on.“

„Ne razumijem.“

Toliko sam grčevito htjela da je on… Nisam htjela povjerovati u mogućnost da je netko drugi, da mi netko opsjeda kuću… Da mi netko želi zlo? Jesam li, duboko u sebi, osjetila da mi želi zlo? Taj netko? Uh, kako je ovo boljelo. Kao da ga po drugi put gubim. Osjećala sam pravu fizičku bol negdje u utrobi.

„Ako je on, a ako je njegova prisutnost proizvela toliku negativnu energiju, onda…“

„Onda?“

„Onda je on zao duh.“

„Ne, ne, ne, nemoguće…“

„O, da, itekako je moguće. Da budem preciznija, samo su dvije opcije u ovom slučaju moguće: ili je Saša, ili netko drugi. Ali tko god bio, taj duh je zao.

„Ne, ne, Vi ne znate o čemu pričate, niste ga poznavali, da jeste, znali biste da on ne može biti zao. Mora postojati i treća opcija.“

„Previše se oslanjate na Sašu. Previše mu vjerujete. I da je on, ne znate u kojem obliku dolazi. Ne možete automatski polaziti od toga da je dobar duh, samo zato što je bio dobar za života.

Dakle, duhovi nisu dobri ili zli po tome kakve ih pamtimo kao ljude. Neovisno o tome kakvi su bili, gotovo svi umrli normalnom smrću su dobri duhovi. Oni koji umru nasilnom smrću, koji su ubijeni, oni ne pronalaze svoj mir i to ih čini zlim duhovima jer su željni osvete.“

„Zašto bi se on meni osvećivao?“

„Ne radi se o tome… Vrlo je jednostavno, dobri duhovi su dobri jer su pronašli svoj mir, a oni koji nisu, automatski postaju zli, ne mogu si nigdje naći mira, lutaju, uznemiruju ljude jer žele da drugi prožive ono što su oni proživljavali prilikom umiranja, žele to pokazati, hrane se time da se i drugi osjećaju loše. Oni stvaraju negativne osjećaje kod ljudi. To su neutjelovljene duše koje su iz nekih razloga ostale vezane za fizički svijet. I iako su bestjelesni, nisu lišeni osjećaja i želja koje zbog nedostatka tijela ne mogu ostvariti, i to u njima stvara frustraciju.

A vi ste uzeli nešto što pripada mrtvima, i na taj način ste nekoga od njih doveli k sebi, on sad doživljava ovo mjesto svojim.“

Kuća odjednom kao da je oživjela.

„Isuse Bože, šta je ovo??“ uzviknuo je Mijo.

„Je l’ to bio potres?“ to je bilo jedino moguće objašnjene koje mi je palo na pamet.

„Ne, nije to potres… To su zle sile. Ne sviđaju im se naše namjere. Ovo je samo upozorenje. Tvoj duh se uznemirio.“

„Onda ga pustimo na miru.“

„Pa jesi ti normalna, hoćeš da završimo k’o drugi?“

„Dok mirujemo neće nam ništa, je l’ tako?“ pogledala sam upitno Agnezu.

„To je vrijedilo dok niste doveli mene. Sad znaju što slijedi.“

„Znaju? Oni?“

„Ovo nije mogla proizvesti energija samo jednog duha. Ovo je… nešto puno snažnije. Jedna velika masa zle…“

Umjesto završene rečenice čulo se nekakvo kuckanje iznad nas, a zatim grebanje po polici. Sašina fotografija u staklenom okviru se primicala rubu. Pojurila sam da je uhvatim i u tom trenutku stropni ventilator se otkinuo s plafona i pao točno na mjesto na kojem sam stajala. Sekunda me dijelila od smrti. A onda sam ugledala njega. Nisam sumnjala, bila sam sigurnija nego ikad. To je on. Njegova nejasna, porozna silueta odmicala se od police.

„Saša, zašto? Što se događa?“ obratila sam mu se, očajna i zbunjena.

„Ne žele oni kuću“, doviknula mi je Agneza.

„Nego kog vraga hoće?“

„Tebe!“

„Hoće mene?“ Saša hoće mene? To je čak zvučalo nekako utješno, mislim da bih odmah pristala na to da me dobije, bilo kako, samo da budem pored njega. Jer osjećala sam svim bićem, ja sam njegova.

Tad se sve odvilo toliko brzo da nisam ni shvatila što se događa. Bila sam okrenuta leđima i samo sam krajičkom oka vidjela kako se ventilator na podu počeo vrtjeti iako nije bio uključen u struju, i poletio prema meni. Nisam imala kud, nije bilo vremena za pokret koji bi me spasio od udara koji slijedi, ali u tom trenutku me je nešto odgurnulo s mjesta toliko jako da sam poletjela… Gadno sam lupila, i tad mi se smračilo.

***

Mir. Tišina. Nisam osjećala ništa, nikakvu bol.

Otvorila sam oči.

Njegovo lijepo lice je sjalo ispred mog. Nije ništa govorio, ali čula sam mu misli.

„‘Tko mi dira Laricu…“

„Saša…“

„Bit ćeš dobro, ljubavi.“

„Spasio si me… Znala sam! Ti si me čuvao! Skrenuo mi pažnju kad je ono palo… Ti si me gurnuo…“ ostala sam gotovo bez zraka želeći toliko toga izreći sad kad imam priliku.

„Ja sam te i doveo u opasnost. Nisam se mogao odvojiti od tebe. Kad su vidjeli koliko te želim… Morali su eliminirati predmet moje želje da bi me dobili za sebe.“

„Ali nisu uspjeli, zahvaljujući tebi. Ali ako nisu uspjeli…“

„Bez brige, neće ponovo pokušavati.“

„Ne razumijem, odustali su? Saša… Nisu samo tako odustali.“

Slegnuo je ramenima. „Oni nikad ne odustaju. Ali ponekad prihvaćaju kompromise.“

„Kakve kompromise, Saša, što će oni dobiti?“

„Mene.“

„Tebe?? O Bože, ne, ti ne pripadaš njima!“

„Ššš…“ ušutkao je moje misli, približio mi se i osjetila sam dodir njegovih usana na svojima. Osjetila sam ga. Potpuno i stvarno… Bili smo napokon spojeni negdje između dviju dimenzija.

„Pripadam tebi.“ Njegov stisak je polako popuštao, a glas njegovih misli je bio sve tiši: „Tebi pripadam…“

„Ne, Saša, nemoj“, osjećala sam da me napušta.

„Tebi… Zauvijek…“ čulo se sad već iz daljine.

„I ja tebi… Saša, ne, neee“, viknula sam bez glasa.

„Larica…“ još sam ga čula samo kao šapat…

„Sašaaa“ trgnuo me tad vlastiti glas koji mi se oteo iz grudi i vratio me nazad.

„Lara…“ još je odzvanjalo u meni, a onda izvan mene: „Lara!“

„Lara, hvala Bogu!“ uzviknula je Agneza.

„Šta je bilo?“

„Bila su u nesvijesti.“

„U nesvijesti?“ naglo sam sjela. Zavrtjelo mi se i uhvatila sam se za glavu koja je boljela kao da će se raspuknuti. „Saša! Bila sam u nesvijesti… Sanjala sam…“

„Bez brige, draga, bio je tu. Nisi sanjala.“

„Bio je?“ odahnula sam preplavljena emocijama. Bio je… Dotakla sam prstima usne. Naš prvi i posljednji poljubac… Njegova blizina… Kako je godila… i kako je boljela.

„Bio je, osjetila sam njegovu energiju.“

Ošinula sam je pogledom.

„Dobru energiju. Bila si u pravu.“

„Možda nisam htjela znati da je kuća opsjednuta nečim zlim, ali on, on me nije vrebao, on me čuvao, on je bdio nada mnom.“

„Znam. Dobro si osjećala. Ali njihova energija je nadjačala njegovu. Zato ga nisam vidjela. A to što ti nisi htjela vidjeti očito, možda ti je spasilo život. On je služio kao tampon zona. Preslab da bi se borio protiv svih njih, ali zbog povezanosti s tobom dovoljno jak da ga osjetiš i da ti s njih skrene pažnju na sebe kako bi ostala pribrana i ne dala im povod da te napadnu. Ti nisi ugrožavala njih, pa ni oni nisu ugrožavali tebe, dokle god je taj suživot funkcionirao, u smislu da ne pokušavaš uspostaviti kontrolu nad njima. E, tu bitku bi izgubila poput Ane. Ili zamalo, Stanke. Ne znam zašto su nju ostavili poluživu. One su im se suprotstavile i dale im povod za napad. “

„Ali ne razumijem… zašto su napali njih dvije?“

„Da pokažu Saši što će ti se dogoditi ako im se ne prikloni. Ali on je znao da te neće dirati dok miruješ, zato te smirivao svojom prisutnošću.“

„Ali mogli su odmah ubiti mene, i gotovo. Čemu igra? Zašto su one morale stradati?“

„Kažem, možda jesu zli, ali nisu imali pravu moć bez poticaja, bila im je potrebna tvoja reakcija kao gorivo. Nauditi tebi bi im bila zadnja opcija, toliki njegov gnjev na sebe ipak nisu htjeli navući. Zbog vaše povezanosti još je balansirao između živih i mrtvih, a to je najopasnija i najmoćnija kombinacija koju jedan duh može posjedovati. Napadom na tebe, samo bi ga razgnjevili.“

„Ali sad će pripasti njima.“

„Ma neće, strši među njima k’o svjetiljka u mraku. Snaći će se on, bez brige.“

„Ali… gdje je ruža? Moram…“ pogledala sam prema praznom zidu, i tad mi je srce stalo. Vidjela sam ga još jednom. Potrčala sam prema njemu. Držao je ružu koja je zablistala i ponovno oživjela u njegovoj ruci. Osjetila sam toplinu koja me obujmila poput zagrljaja. Ne znam kako je to učinio, ali umirio mi je dušu. Znala sam da ovo nije kraj i da ću ga vidjeti opet. Pružio mi je ružu i, iako mu nisam mogla jasno vidjeti lice, mogla bih se zakleti da mi je namignuo. Kao što je često činio. To me nekako utješilo i nasmijalo dok su mi suze tekle same od sebe. Ludica moja.

„Odmah ćemo je spaliti“, rekli su Agneza i Mijo gotovo u isto vrijeme.

„Ne, nećemo. Znam točno što ću s njom.“

Vratiti je tamo gdje pripada.

A on će me čekati…

Autor: Renata Glogoški Pavoković

Zaraza – Mile Radić

Rano se budim, pre pet. Ne mogu da spavam. Pretpostavljam da sam opet zapeo u negativnoj fazi, mada – realno – ne verujem da se iko na planeti iskobeljao iz nje. Prethodnog dana objavljeno je da smo ušli u trideset osmi mesec karantina i da je pročišćenje i dalje nemoguće. Brojač umrlih zakucao se malo ispod petsto miliona. Tehničke poteškoće, tvrde nadležni, radi se na restartovanju programa. Nisam ubeđen u to. U stvari, nikada nisam verovao njihovim izveštajima. Sada već ilegalan Istinozborov forum tvrdio je da poseduje dokumentaciju UN o četvorostruko većem broju žrtava, kao i dokaze da je virus vanzemaljskog porekla. Ne znam šta da mislim, nemam čak ni volje to da činim. Činjenica jeste da je Agencija za bezbednost hakovana neposredno pre Istinozborovog pisanja, kao i da mrežom kruže slike čitavih konvoja kamiona što navodno odnose leševe na tajne lokacije gde se uništavaju. Sve više mesta u gradu čuvaju oklopljeni vojnici, do zuba naoružani i nimalo raspoloženi za razgovor. Gadno, baš gadno. Izgleda da nam se smak sveta konačno dešava. Ali, opet – vanzemaljci? Ne mogu to da progutam. Šta će nam oni, kog vraga, kad imamo proizvođače zaštitnih školjki i farmaceutske klanove? Virus je posao. Veoma isplativ, dabome, ali nije za svakog.

Gledam koliko je sati. Pet i dvadeset. Ukočen sam, vrat mi škripi, ali neću da trošim energiju na masažer. Okrećem se na leđa i, kao i obično, glavom udaram u ventilacioni podsklop. Moje odelo nije veliko, stari je model. Kada je prepakovano za odmor zauzima prostor jedva veći od kreveta za jednu osobu. Iako u njemu mogu komotno da sedim, još imam napade klaustrofobije. Samo me zvizne – tras! – pravo u grudi, i onda bih iskočio napolje, udarao u zidove, grebao i vrištao. Nisam jedini. Mnogo je onih koji su izašli iz odela, možda i više od zaraženih. Civilizacija će se okončati samoubistvom.

Što se mene tiče, još nisam odlučio šta je strašnije – biti zarobljen u odelu ili se lišiti njegove zaštite.

U pet i četrdeset pet gasim noćni mod. Vesti uživo se pokreću na malom ekranu sa desne strane. Sa leve mi se obraća VI-pomoćnik, podseća me da za dve sedmice treba da odradim servis sistema za zadržavanje života, pita da li da zakaže termin, pa mi prosleđuje dnevni raspored iz firme, a potom i cirkularnu ponudu da besplatno pristupim Crkvi Digitalnog Hrista. Proveravam koliko bonova imam. Ne mnogo, ali smem sebi priuštiti kupanje. Vreme je, već sam se pošteno usmrdeo. Osveživači odela ne mogu da se izbore sa mirisima. Filteri su još jedna stavka na spisku za kupovinu. Iz kasete u kojoj čuvam lične stvari vadim pakovanje osvežavajućih maramica i brišem lice. Olakšavam se u sanitetski čvor, a VI me opominje da se isti mora isprazniti.

Pokrećem se. Odelo se oblikuje u mobilni mod. Unutar njega mogu da ostanem u sedećem položaju, ali biram da stojim. Krv struji kroz moje utrnule udove. Ponovo obećavam sebi da ću uskoro uplatiti termin u teretani.

Desetak metara dalje raštrkalo se tuce odela, sve sami krševi poput mog. Izgledaju poput kamperskih prikolica iz nekog minulog doba. Zanoćili smo u hali bivše fabrike automobilskih kablova, prvoj koja je propala kada se virus pojavio. Niko od nas nije dovoljno bogat da iznajmljuje smeštaj na zaštićenom mestu. I većina su fizikalci poput mene, radnici-nomadi, srećni dok mogu da svoje školjke drže u operativnom stanju. Napuštam njihovo veselo društvo.

Minut posle šest šaljem Dariji poruku. Ništa posebno. Dve reči. Kako si? I nasmejani emodži posle toga. Ne odgovara mi. Možda spava, tešim se. Bilo bi normalno da spava.

Grad je prazniji nego inače. Tamni oblaci nagužvali su se nad zgradama, gotovo da se češu o antene i kose krovove. Većina prozora je mračna, a oni osvetljeni tvore neshvatljive obrasce. Policijski dronovi nimalo diskretno obleću oko njih.

Lagano koračam trotoarom, pored piljarnice ispred koje cupkaju dva čoveka i svežih buntovničkih grafita na vladinom kiosku za brzo reagovanje. Prestanite da krijete vakcinu, piše. Slova su crvena i drečava. Podsećaju me na krv.

U hodu izlistavam vremensku prognozu. Za popodne je najavljena kiša. Fino, taman da uštedim bon za pranje odela. Zastajem kod pekarskog automata, biram pogačicu i jogurt za doručak. Zamalo da mi ispadnu iz rukavice. Kesu sa namirnicama ubacujem u odelo kroz dvostruku pregradu za sterilizaciju. Pogačica nije sveža. Ništa novo, ali ipak sam razočaran.

Robotizovano vozilo za dezinfekciju nailazi ulicom, ostavljajući za sobom trag nalik izmaglici. Na pešačkom prelazu čekam da prođe. Prozor odela se kvasi, pa uključujem brisače. Mimoilazim se sa skupim Tojodinim modelom, onim što ima kameleonsku presvlaku i može da se rasklopi u pristojnu garsonjeru. Na njemu nema tragova korišćenja. Pitam se ko je taj srećnik. Neki softveraš, garantovano.

A na vestima – odobrena je upotreba eksperimentalnog leka, lekari polažu ogromne nade da će olakšati život zaraženima koji ostaju u kućnom pritvoru; ministar za javno zdravlje zabrinut je zbog drastičnog pada nataliteta; azilu za pse i mačke hitno je potrebna donacija u novcu ili hrani; uskoro se završava gradnja Izolovanog naselja. Opozicija optužuje vlast da obmanjuje narod. Virus je odavno iščezao, sve ovo je šarena laža i uvod u diktaturu. Sranje, kažem sebi, dosta je trovanja malignim informacijama. Menjam kanal. Biram muziku iz prošlog veka. Pesme su starije od mene, govore o ljubavi koja nam je postala zabranjena. Tip sa posla se juče pohvalio da je na‘vatao žensku u kupatilima. Uvek postoji rešenje, rekao je. Ne moraš plaćati sobu za seks. Nisam hteo s budalom da se rapravljam. Neću nikome da se pravdam.

U osam prijavljujem šefu da sam u luci. Tu me je rasporedio, zajedno sa još šestoricom momaka. Ne poznajem ih, nismo do sada zajedno radili. Šef nas ukratko izveštava – u toku noći istovaren je teretni brod sa humanitarnom pomoći, paketi su u skladištu, treba ih podeliti dostavljačkim službama – i obećava bonus ukoliko sve danas završimo. Navodi nas u glavni magacin pred kojim je parkirana kolona belih kombija. Vozači su zapečaćeni u kabinama, mašu nam u znak pozdrava, uzvraćamo. Vojna policija nas kontroliše na ulazu. Njihova odela kabasta su, ćoškasta i ofarbana kao za pustinju, u žućkasto i bež. Ne obraćam pažnju na duge cevi kojima se razmeću. Neki pametnjaković naglašava da je krađa krivično delo kažnjivo sa tri godine zatvora. Isključenog mikrofona ga psujem. Moj terminal učitava naizgled beskonačne spiskove – gde se, šta i kome pakuje. Palete sa robom poslagane su jedna na drugu, ima ih preko četrdeset, blago nama. Biće to duga smena.

Darija mi se još ne javlja. Oklevam da je pozovem. Posle terapije joj bude loše.

Teram sebe da mislim na druge stvari, na posao.

Kao i obično, vojnicima brzo dosadi da nas nadgledaju. Koristim priliku i kradem pastu za zube, keks sa čokoladnim mrvicama i konzervu tunjevine. Lako je. Vadim ih iz obeleženih ambalaža i hitro guram u spremnik svog odela. Neko će ostati uskraćen za to, neće mu biti pravo, ali takav je život. Više me i ne grize savest. Virus nas je prvo nje rešio.

U podne pravimo pauzu. Vojnici nam dozvoljavaju da se poslužimo njihovim kioskom sa brzom hranom. Kupujem krofnu sa pekmezom, nije skupa. Osećam sitno zadovoljstvo jer je nisam jeo već godinama. Ambalaža je plastična, ima vojni žig na sebi i odmah se vraća na reciklažu. Nakon toga nastavljamo da radimo. Nema stajanja, novac je u pitanju.

Darija se konačno oglašava. Poruka je kratka, a njeno lice izmučeno. Pokušava da se nasmeje. Primećujem da se snima u postelji. Izvini – kaže – ne mogu da pričam. Niko od mojih kolega ne zna da plačem.

I još jedan dan prolazi. Umoran sam i isplaćen. Kiša, kako je i rečeno, pada. VI-pomoćnik me obaveštava da su u toku narednog meseca otključani kanali sa porno-filmovima. Grad je jednako pust kao što je jutros bio.

Idem kući. Peške do autobuske stanice koja je u upotrebi, nepun kilometar od luke. Vučem se kao prebijen. Da odelo nema autopilota – sručio bih se na beton i tu ostao. Na stajalištu nikog sem pacova u prevrnutom kontejneru za đubre. Bitangu nimalo ne uznemirava moje prisustvo, rije po najlonskim džakovima koje niko nije pokupio iz doba pre zaraze. Policijski dron se spušta iz visine, snima me i odlazi. Bratanica me zove da pita za rešenje nekog matematičkog problema. Veče je i narandžasta rasveta se pali duž puta. Napokon, autobus se pojavljuje. To je neki od onih starih, prepravljen da ljudi u odelima mogu da se uvuku u njega. Sedišta su izvađena da bi se napravilo mesta za putnike. Šofer je ravnodušan na moju pojavu, u svojoj čauri čeka tek toliko da mi sistem naplati kartu, pa kreće. Pomeram se ka zadnjim vratima. Četvrta sam osoba u vozilu. Prolazim pored tipa u krpljenom kaputu, očigledno čoveka sa dna društvene piramide, jednog od miliona što sebi ne mogu da priušte sigurnost odela. Oko glave je omotao prljavi šal, pogurio se, šakama u glomaznim rukavicama stiska šipku za držanje. Lice je zaštitio providnom maskom čija se unutrašnjost magli. Viđao sam to ranije. Maska je pokvarena, svakog ga trena može izdati. Čovekove oči su iskolačene. Teško diše i klati se na nogama. Krupne graške znoja kaplju mu sa čela. Odmičem se od njega. U grudima mi se skuplja nelagodnost, nadam se da će jadnik uspeti da se izvuče. Nadam se da neću gledati kako umire.

Ali ne. Dabome da ne. Tip se presavija i iskašljava krv u masku. Telo ne stiže ni da se sruči na patos, a biva razneto iznutra, kao da je umesto virusa progutao bombu. Čini mi se da vrištim. Svet je crven i pokriven ljudskim iznutricama.

Bože!

Dokle?

Skoro je deset kada napokon dolazim pred vrata stana. Još se vodi na moje ime, ali sam odavno izbegao iz njega. Nisam kročio unutra od kako je Darija osetila bol u grlu. Sada je to sterilno i zapečaćeno mesto. Niko ne ulazi, niko ne izlazi.

Dozivam Dariju. Odgovara mi kucanjem po sutrotnoj strani vrata.

Ne napreži se, kažem. Biće sve dobro. Doneo sam ti nešto. Kroz posebnu pregradu za dezinfekciju doturam joj keks koji sam ukrao. Da se zasladiš, šapućem, a suze mi liju niz obraz. Časak kasnije ubacujem i tunjevinu. Možda je gladna. Naposletku guram i pastu za zube. Uzmi, govorim, zatrebaće, a ja ću se lako snaći. Noge me izdaju i spuštam se na kolena. Ne pomeram se. Žmurim. Darijino lupkanje sve je slabije.

Ne mogu da prestanem da plačem.

Autor: Mile Radić

Duplikat Emilie Sagee

Ovaj slučaj se ističe kao najneobičniji oblik doppelganger-a (nemački izraz koji u bukvalnom prevodu znači dupli šetač). No, treba razjasniti da ovo ne spada u današnji oblik tog pojma. Pod doppelgangerom se u modernom dijalektu podrazumeva da imate dvojnika od krvi i mesa. Da negde na Zemlji postoji neko ko izgleda kao da ste jednojajčani blizanci. Nije to nemoguće zbog zajedničkih korena čovečanstva da se negde pojave geni koji definišu i vaš izgled. U doba moderne tehnologije, sve češće se ljudi slikaju sa strancima koji zapanjujuće liče na njih. Slučaj Emili Sage, međutim, nije slučaj „slučajnog“ blizanca, stvarne osobe rođene negde drugde i sa drugačijim imenom, sa kojim možete da popijete kafu i slikate se za društvene mreže.

Ne zna se mnogo o njenom životu. Rođena je u Dijonu (Francuska) i od najranijih dana je maštala da postane učiteljica. Stanovnici njenog sela opisali su je kao povučeno dete a deca kao nekoga ko bi se retko igrao sa njima. Deca su tvrdila da Emili ima sestru bliznakinju jer su ih viđali kako zajedno prolaze ulicom. Iako su istakli da im je čudno što njih dve izgledaju potpuno nesvesne jedna druge kao da nisu u dobrim odnosima ipak im je bilo zanimljivo što imaju identične istovremene pokrete. Njena porodica je bila svesna ovog fenomena, poklanjali su mnogo pažnje svojoj najmlađoj ćerki i očekivano, prilično bili rezervisani da govore o ovome javno. U kraju gde je Emili odrastala, sujeverje je bilo prilično ekstremno, bilo je potrebno malo pa da vas okarakterišu kao posledicu nečastive sile. Porodična pekara im je bila jedini izvor prihoda i živeli su u strahu da bi sve to moglo biti uništeno ako ih narod bude izbegavao ili proterao. Zato se Emili školovala od kuće, a učitelj je doveden iz drugog grada. Druga deca ove porodice su ćutala o ovome svesna koliko je situacija mučna i opasna po njih. Po odrastanju često se selila, menjajući čak i gradove u potrazi za novim zaposlenjem. Razlog napuštanja doma je istovetan kao i razlog promene posla. S obzirom na „problem“ koji ju je pratio, nije ni čudo. Emili je imala „pratnju“ i kao da to nije bilo dovoljno otežavajuće nametao se i problem njene nemogućnosti da je kontroliše. Pritom ovaj slučaj se ne uklapa baš ni u astralnu projekciju jer Emili nije morala da bude u stanju sna kad se ova pojava odvijala (ako neko od vas ume da se izmesti van tela budan povlačim ovu normu). Više bi izgledala kao da se zamislila a neretko bi bila u punoj svesnosti. Njeni bliski rođaci su mnogo kasnije tvrdili da je umela da sedi i čita dok bi njen duplikat obavljao kućne poslove. Bilo bi sjajno da neko umesto nas pere i kuva dok uživamo u svojim hobijima no, kao što već napisah, Emili nije odlučivala šta će njen duplikat da radi a još manje gde će da odšeta. Kad bi je pitali kako se oseća tokom tog stanja nije umela da pruži neki poseban odgovor. Rekla bi da je ponekad sanjiva ili zamišljena i bez nekog posebnog uzbuđenja. Ma koliko nagađali, nisu mogli da utvrde šta je „okidač“ za pojavu još jedne Emili. Još manje je znala Emili, jer ona nikad nije videla svoj duplikat, nije bila svesna da je tu i sigurno je bila prilično uplašena i zbunjena kad bi joj drugi ukazali na to. Svesnost da vas prati skoro pa duh identičan vama mnoge bi sludeo.

Godine 1845, kada je Emili imala 32 godine dobila je obaveštenje jedne ekskluzivne ženske škole u kojoj je konkurisala na mesto učiteljice. Pansion „Von Neuwelcke“ koji joj je uputio ponudu za zaposlenje, nalazio se u Wolmaru, današnjoj Litvaniji. Tokom predhodnih 16 godina karijere ona je promenila 19 škola zbog svog problema što joj je život činio mučnim jer je imala besprekorne preporuke i prosek i mogla bi negde da ostane i napreduje. Ovako, počinjala je svaki put iznova da se dokazuje i uklapa. Opisana je od strane poslodavaca kao blaga, ljubazna, strpljiva i neizmerno voljena od strane dece i kolegijuma. Julija, mlađa ćerka Barona von Guldenstubba, koja je u to vreme imala 13 godina detaljno je opisala Emili ali i incident koji ju doveo u širu javnost. Pisac Robert Dale Owen je upravo njeno svedočenje iskoristio za svoju knjigu Footfalls on the Boundarz of Another World-1860.

Trinaest učenika u razredu su tog naizgled običnog jutra prisustvovali ovom fenomenu. Emili je pisala na tabli kad se u njen duplikat stvorio pored nje. Dvojnica je imala identične pokrete a deca su kasnije tvrdila da je toliko izgledalo istovetno da su mislili da vide duplo. Jedina razlika između dve Emili je što kopija nije imala kredu u ruci.

Drugom prilikom (1846), dok je sedela za stolom u kantini njen duplikat se ponovo pojavio oponašajući jedenje samo bez pribora. Kolegijum je počeo da obraća pažnju na Emili nakon neverovatnih priča koje su učenici prepričavali. Interesantno je da deca nisu iskazala strah već da ih je ovo začuđivalo pa čak i zabavljalo. Na Emilinu nesreću, njena dvojnica „odlučuje“ da sve češće vodi sopstveni „život“. Dvojnica je počela da se pojavljuje oko škole, u bašti ili na ulici dok je Emili u tom momentu bila na sasvim drugom kraju. Ni tada Emili nije bila svesna svoje dvojnice niti ju je videla. Iako sve češće samostalna, dvojnica je ipak oponašala pokrete. Možete misliti prijavu iz izveštaja da je učiteljica lokalne prestižne škole viđena kako mlati rukama kao da piše po vazduhu na sred ulice ili dvorišta. Očigledno njen duplikat nije bio puka projekcija jer su je ljudi doživljavalo kao stvarnu osobu. Malo je poznato o čemu je Emili razmišljala kad bi se ovaj fenomen događao.

Jednom prilikom je na času šivenja i veza njena koleginica ustala sa stolice koja je bila u čelu prostorije da bi pomogla jednoj od 42 učenice koje su bile prisutne. U tom trenu, Emili je ponovo izvela biolokaciju, ušetala u učionicu i sela u tu istu stolicu. Ne bi bilo neobično da ta ista deca nisu ugledala Emili kroz prozore učionice kako bere cveće u školskom vrtu u isto vreme. Svedoci su primetili da „osoba“ u stolici izgleda bezizražajno dok se „osoba“ u vrtu kretala na čudan i letargičan način. Ovoga puta dve učenice koje su se osetile najhrabrijim su prišle Emili koja je sedela u stolici. Nakon što su je jedno vreme zagledale posvedočile su da izgleda sasvim stvarno. Kada je jedna od njih pružila ruku ka učiteljici, ruka joj je prošla kroz njeno telo. Nakon ovoga devojčica je opisivala taj osećaj kao da gura ruku u nešto prazno i naizgled kao paukova mreža. Ni ovoga puta Emili nije bila svesna svoje podele niti je mogla da je vidi. Sem, ako prihvatimo ne baš dokazima potkrpljenu izjavu jedne od učiteljica koja je tvrdila da joj je Emili kasnije rekla da je zapravo želela da prisustvuje času veza umesto da bere cveće za školske vazne.

Škola je volela Emili i nisu joj zamerali niti su je se plašili. Tokom svog vremena koje je provela na ovom poslu viđali su je kako u realističnoj formi tako i kao bledunjavu ili drhtavu priliku poput duha. Njena cimerka je opisala da kad Emili spava oko nje se širi nešto nalik na fosforesenciju oko tela ili se ova pojava odvijala u Emilinoj neposrednoj blizini. Fosforosencija je po definiciji naziv za isijavanje nakon što telo pogodi radijacija. Ovaj pojam se pojavljuje i u svedočenjima pilota koji su leteli iznad Meksika ali je upotrebljen i kao opis u prirodnom fenomenu koji se odvija na morskim površinama. Nema dokaza da je Emili ikada bila ozračena ali je ovaj put ostao zapis u kome se ona konačno izjašnjava o svom stanju. Naime, rekla je da dok spava, sanja sebe kako gleda u samu sebe u kakvom prirodnom pejzažu.

Kako to obično biva, priče o njenim dupliciranjima su na kraju izašla van zidina internata. Roditelji učenica su sve češće pisali upravnici pritiskajući je da nešto preduzme jer su zabrinuti ovim natprirodnim fenomenom. Upravnica nije u početku preduzela nikakvu akciju ističući da je Emili jedno divno biće i sjajna učiteljica ali je to rezultiralo time da su roditelji počeli da sklanjaju ili ispisuju svoju decu iz škole. U strahu od propasti internata, upravnica sa vidljivom žalošću otpušta Emili koja još jedanput pakuje svoje stvari i „Northbound“ kočijom napušta Wolmar.

Zapis o iznajmljivanju kočije je poslednje što se zna o kretanju Emili Sage. Nema podatka o njenoj smrti. Predpostavlja se da je promenila ime s obzirom na okolnosti.

Ovakav slučaj bi danas mogao da pruži odgovore na mnoga pitanja koja muče ljubitelje onostranog. Nažalost, Emili je živela u vreme kad nikog nije interesovalo da to podrobnije ispita. Mogla je biti odgovor na mnogo toga, ovako to možda nikada nećemo saznati. Teorija da je u pitanju blizanac je najčešće tumačenje pod predpostavkom da je telesno neostvarena duša  ili u utrobi preminula sestra prati kao satelit. Da li je duša krenula da se podeli na dva mesta  (spiritualna teorija blizanačkih trudnoća) jer želi da dobije iskustvo iz dva ili više uglova pa je nešto pošlo po zlu i došlo je do postojanja samo jednog ploda? Da li je Emili bila majstor nehajnog manifestovanja? Ili pak master astralne projekcije kakvu još nismo zabeležili, potpuno svesnu? Da li je ona dokaz višeslojnih dimenzija sa pregršt scenarija sa nama samima u isto vreme? Ili je ovo dokaz da živimo u simulaciji, projektovanom algoritmu gde ponekad se desi glich ili bug? A možda je to Više Ja iz galaktičkih daljina, copy paste programa svesti? Demon? Kako god, njen slučaj je ostao da nas intrigira i zapanjuje a pregršt svedočenja od kojih su neka sačuvana i u pismenoj formi, poput školskih dnevnika koji bi trebalo da budu izbiljan dokument daje mu ipak neku ozbiljnost i to skoro dva veka kasnije. Po mišljenju nekih poznavaoca fantomskih fenomena možda je i bolje što Emili nikad nije videla samu sebe niti je toga bila svesna, jer kažu da je videti sopstvenog fantoma zapravo loša sreća.

Iako neverovatan, ovaj slučaj nije izolovan. Francuski novelista Gi de Mopasan je napisao kratku priču pod nazivom „Lui?“ (On?) nakon što je u njegovu sobu „ušetao“ njegov dvojnik 1889. godine. Dvojnik je seo pored Mopasana, diktirajući mu priču koju je ovaj počeo da beleži. Ova kratka priča  govori o mladom čoveku koji se plašio da je izgubio razum kad je ugledao sopstvenu repliku u vidu projekcije. Mopasan je tvrdio otvoreno da je mnogo puta video svoju repliku a njegova priča se pokazala proročkom jer je na kraju primljen u mentalnu instituciju nakon pokušaja samoubistva 1892. godine. Nakon godinu dana je preminuo. Njegove tvrdnje su pripisivane posledicama sifilisa koji je vukao još iz mladosti iako ne postoji pisani trag da je lečen od istog. Niko sem njega nije video njegovog dvojnika za razliku od Emili a on ga je opisivao kao bledunjavog i često uposlenog različitim stvarima u odnosu na „original“. Nekad bi samo oponašao pokrete što je Gija zabavljalo dok je recimo gledao sebe kako jede bez pribora . Što se tiče objašnjenja u vidu sifilisa, treba imati u vidu da mentalni problemi jesu posledica ove bolesti ali i da je sifilisu pripisivana svaka neobjašnjiva pojava kod pacijenta. Sećate se gore pomenute loše sreće ukoliko vidimo tako nešto? Možda je to zadesilo Mopasana, jer ti isti poznavaoci kažu da se baksuz ne zadržava samo na viđenju već može odvesti osobu u smrt.

Slučaj vodoinstalatera (30. avgust 2006) iz Švedske, Hakana Nordkvista je potkrepljen fotografijama. Primetivši da ima poplavu u kuhinji zavrnuo je rukave i krenuo da popravlja cevi ispod sudopere. Umesto zida sa cevima naišao je na tunel sa svetlom na kraju u koji je radoznao upuzao. Sa druge strane ga je sačekalo iznenađenje. Njegova kuća, okolina pa i on sam, samo u 2024. godini (dvojnik ovde ima 72. godine). Crvotočina?

Iako znamo da sve važne ličnosti imaju dvojnike u strahu od atentata, recimo postoji zapis da je Katarina Velika (carica Rusije, 1762- 1796) viđena na različitim lokacijama u isto vreme iako nije, bar zvanično, imala dvojnicu. Kraljica Engleske, Elizabeta I (1558-1603) je nabasala na leš koji je bio njena identična kopija a ležao je u  njenim odajama. Nekoliko dana kasnije preminula je. Postoji mogućnost da je neko omašio kraljicu pri atentatu pa probao ponovo ali se i ovde kunu da ona nije imala dvojnicu za potrebe dvora. Pesnik Persi Buš Šeli je dva puta sreo samoga sebe, samo prozračnog, čak se usudio i da ga zapitkuje radoznalo koliko duplikat planira da se zadrži. Abraham Linkoln je u ogledalu video dva svoja lika od kojih je jedan delovao preminulo neposredno pred odlazak u pozorište. Svi znamo šta mu se dogodilo. Džon Done, engleski pesnik iz 16. veka je ugledao duplikat svoje žene. Prozračnu priliku koja u rukama drži bebu. U to vreme njegova žena je tek bila trudna i na drugom mestu. Tužni lik fantomke je kasnije imao smisla kad je pesnik saznao da je njegovo dete mrtvorođeno. Johan Volfang fon Gete ( nemački pesnik iz 18. veka) je jednom prilikom jahao putem kad mu je u susret naišao još jedan „on“ samo u sivom odelu sa zlatnim nitima. Osam godina kasnije, ovaj put dolazeći iz suprotnog smera, Gete je na tom putu shvatio da je upravo u sivom odelu protkanom zlatnim nitima. Verovao je da je sreo samog sebe iz budućnosti kada je jahao prvi put tuda.

Lično doživeh svoj duplikat, u modernom smislu tog opisa. U početku beše čudno što profesori mene kritikuju jer ne dolazim na praksu prve godine, što bi bilo apsurdno jer sam tada bila na trećoj. Kasnije saznajem da je moje „drugo ja“ imalo iste zbunjujuće situacije. Ili te neko kritikuje jer sediš sa momkom u parku a trebalo bi da si kući. Pomisliš da su svi prolupali oko tebe dok se ne sretneš na hodniku. Malo je reći da smo ostale zapanjene. Iako sam starija dve godine izgledale smo identično. Na kraju smo prasnule u smeh a ona se ofarbala u crveno da nas više ne bi mešali. Ne znam šta se dogodilo sa njom. Nadam se da je srećna. Ali takvih slučajeva imate svuda. Ako vaš dvojnik izgleda pomalo bledunjavo, svi ga vide sem vas, obožava onu iritantnu igru oponašanja ili vam govori šta da radite onda je to daleko od dnk slučajnosti. U tom slučaju, nek vam je sa srećom.

S ljubavlju Elena Alexandra

Mitološko čitanje Petra Pana

„Svako dete, sem jednog, mora da odraste“ – jesu uvodne reči u romanu Petar Pan, autora Džejmsa Metjua Barija, kojima se otvara velika problematika odrastanja, porodičnih odnosa, konflikta između mašte i stvarnosti, ali i gubitka. Roman Petar Pan se često svrstava u književnost za decu, a njegovu popularnost su dokazale i ekranizacija u vidu Diznijevog crtanog filma, kao i mnogobrojnih filmskih adaptacija (od kojih je možda najupečatljivija Kuka, u kojoj Petra tumači Robin Vilijams). Dubina romana Petar Pan je zapravo neverovatna, a sama forma teksta toliko jednostavna i harmonijski skopčana sa složenim idejnim sadržajem da sasvim opravdava mnogobrojne statue podignute u čast ovog fiktivnog junaka, kao i genijalnog pisca koji ga je izmislio. Barijevo delo, koje se zasniva na izuzetno plodnoj imaginarnoj građi, jeste daleko od (kako se greškom i stereotipno smatra) jednodimenzionalnog štiva za „dečju zabavu“, i duboko počiva na tragičkoj, fantastičnoj, mitološkoj, ali i ironičnoj, satiričnoj i kritičkoj osnovi, koju bi mogao osetiti upućeni, elitistički ili tzv. „negovani“ čitalac (Eko, 2002), što se nadovezuje i na čuvenu misao Stenli Fiša da čitaoca određuje interpretativna zajednica i da čitalačka publika nije uistinu slobodna. (Fish, 1980) Mnogobrojne su analize ovog velikog romana, ali ovaj rad neće poći tragom školskog pismenog zadatka, ili „tipičnog“ tumačenja (ako ikda može biti reči o tipičnom tumačenju), već ćemo se fokusirati na mitološki aspekt Barijevog genijalnog dela, a zatim analizirati njegovu povezanost sa dubljim, značenjskim slojevima knjige, koji su prikriveni naizgled naivnim, dečijim, humorističnim ili banalnim situacijama i junacima.

Prvi mitološki znak je naravno dat u samom imenu glavnog junaka – Petar, ime koje asocira na hrišćanski mitos i apostola Petra (stenu, tj. kamen temeljac) i Pan, ime koje se vezuje za biće iz grčke mitologije, koje nalikuje satiru i svira u posebnu sviralu, baš poput samog Petra Pana. Ipak, komparacija Petra Pana sa Panom iz grčke mitologije ostaje do danas vrlo delikatna, budući da se grčkom panu po tradiciji pridaju seksualni simboli, pošto se ustalio kao znamenje plodnosti, vitalizma i nagona Erosa. Vrlo je teško zamisliti roditelja danas, a kamoli davne 1904. godine, da se oduševljava „dečijom“ lektirom koja se dovodi u vezu sa bilo kakvom, pa makar i metaforičnom ili mitološkom seksualnom konotacijom, i zbog toga nije iznenađenje da su pojedini ljubitelji psihoanalitičkog interpretativnog metoda odmah skovali glasine o mračnoj strani Barijeve ličnosti.

 

Ipak, ono što se uporno zaboravlja prilikom takvog tumačenja, jeste da Pan potekao iz grčkog mitosa ima mnogo složeniju ulogu od one da po čitav dan juri nimfe, zavodi boginju Meseca i svira u svoju frulu. Na primer, zanimljivo je da je baš Pan ono mitološko biće koje je uvedilo boga Apolona, izgubilo u muzičkom takmičenju, a onda i bilo odrano kako bi se njegova koža koristila kao kompas za zlatno runo. Tu kožu je Jason sa svojim Argonautima prišio na brod prilikom legendarne potrage, kao što i Vendi ušiva Petrovu senku, koju je odgrizao pas-dadilja. Zlatno runo je jedan od najsnažnijih simbola isceljenja i večnog života, što se može povezati i sa Berijevim večno mladim glavnim junakom, koji podučava letenju i na jedan poseban način usmerava dečiju maštu ka Nedođiji, zemlji iza prvog zraka sunca i zvezda, pošto je on i onaj koji „leči“ Darling-roditelje od opsednutosti novcem i pokazuje im da je istinsko bogatstvo u porodici, a ne materijalnim stvarima. Drugo mitološko čvorište je to što se u romanu implicira da Petar Pan vodi decu „na drugi svet“, da se stara o njima tokom tog puta kako se ne deca ne bi plašila ili zalutala. Taj opis je otvorio nedoumicu o fantastičnoj Nedođiji, zemlji gusara, Indijanaca, sirena i izgubljenih dečaka. Tj. ni danas dan nije baš najjasnije da li je Petar Pan minujaturno božanstvo smrti, vodič preminule i odbačene dece u carstvo duhova, kao što je to npr. u budizmu Kṣitigarbha, ili japanski Ojizō-sama, božanstvo koje čuva i vodi preminulu decu na drugi svet, kao i fetuse uništene abortusom. Toj dilemi dodaje i činjenica da se u prvim poglavljima romana otvoreno govori o nedoumici bračnog para Darlingovih da zadrže još nerođenu decu ili da ih se „otarase jer su skupa“, a postoji i onaj momenat u knjizi u kojem Majkl, kao treće i najmlađe dete govori da je on uvek neželjeno i moli Vendi da ga prihvati kao majka, a ne kao sestra. (Bari, 2011)

Međutim, ako bismo se zadržali isključivo na tom tumačenju dosta bi se suzila stvaralačka i idejna širina dela, jer je Petar Pan ujedno i okarakterisan kao izrazito svojeglav, bezbrižan, hvalisav i večiti dečak, koji je u stanju da se pretvara kako je izmaštano uvek java (a roman tvrdi i suprotno iako ne potcenjuje moć fantazije), i koji je u neprekidnoj potrazi za majčinskom ljubavlju koju oseća da mu nedostaje, ali nikad ne može istinski da pojmi. U tom smislu, postoji i ta tragička konotacija Pana kao glavnog junaka romana, jer on je večiti i uzaludni tragač stazama fanatazije, koje ga iznova i iznova dovode u dvorane pune nesmirenih unutarnjih aveti.

 

Drugi veliki mitološki sloj otkrivamo kroz lik kapetana Kuke, Petrovog glavnog protivnika. Na stranu Kukina karakterizacija kao glavnog oponenta, nosioca negativnih osobina (kukavičluk, prevrtljivost, podmuklost, krvološnost), kao i ironizacija legendarnih pirata kao što su Morgan, Crnobradi, kapetan Kid, Kuka predstavlja i izuzetno zanimljivu simboličnu figuru u romanu, budući da je on onaj koji se plaši sata, tradicionalnog simbola vremena i smrti, ali i da je vođa odraslih figura u Nedođiji, koje se uzimaju kao nosioci zla. Kuka je izgubio šaku u okršaju sa glavnim junakom i željan osvete izgubljeni deo tela zamenjuje metalnom kukom. Kuka kao predmet ima vrlo „ambivalentno značenje u svojstvu privlačenja i zatočeništva, kazne, i u pojedinim mitologijama kao npr. hinduističkoj predstavlja uništenje, dok u hrišćanskoj tradiciji kuka simbolizuje Hrista i princip logosa“. (Lampić, 2000: 70) Lik kapetana Kuke svakako se može povezati sa oba simbolička značenja, jer oba za Petra predstavljaju kontrastne i tanatosovske sile – prva koja je direktna implikacija oponenta i označitelj glavnog negativnog junaka, a druga ga označava kao princip „razuma“ suprostavljen fantaziji, što bi značilo Petrovo uništenje, kao i uništenje svega vilinskog (setimo se da se u romanu vile ubijaju rečima da se ne veruje u njih (Bari, 2011)). Kroz mitološku prizmu moraju se povući i još dva važna i konstituentska ženska lika romana – Vendi i Zvončica. Vendi je devojčica koja je očigledno očarana Petrom Panom, može se reći i da je zaljubljena u njega, što je dovodi u direktan sukob sa Zvončicom, koja pokušava i da je ubije. Ipak, Vendi je ujedno i okarakterisana kao devojčica koja vrlo dobro zna da mora da odraste i već se od malih nogu stavlja u ulogu majke. Postoji momenat u romanu kada Vendi tek dospe na ostrvo Nedođije, i posle bliskog susreta sa smrću, ona na poklon dobija kuću od izgubljenih dečaka i Petra Pana. Simbolika kuće je u ovom slučaju vrlo interesantna, budući da kuća u plemenskim religijama predstavlja i simbol duše kao centra bića, inicijatorski početak regeneracije preobražaja (a Vendi odrasta) ali i otelotvoreni princip velike majke (ona zamenjuje majku Petru i izgubljenim dečacima, pa čak i svojoj braći). (Lampić, 2000: 70) Zvončica, stvorena iz osmeha novorođenčeta, predstavlja sa druge strane direktnu sponu sa mitološkim i vilama kao demonološkim bićima, mada njen opis dosta asocira na male vile koje se susreću u irskim i engleskim legendama, posebno ako se uzmu u obzir njene dimenzije, psihološka priroda i zvuk zvončića koji je prate. Budući da je Zvončica takođe implicitno zaljubljena u Petra Pana, mitološka građa njenog lika se može dovesti i u vezu sa nimfama, što ponovo otvara novu dimenziju tumačenja i specifičnu problematiku koja povezuje simbol odrastanja i sazrevanja sa seksualnom zrelošću, do koje lik Petra Pana ne dospeva zbog čega se može tvrditi da on ostaje večno dete.

Dakle, da zaključimo – Petar Pan je delo koje poseduje visok nivo idejnog kvaliteta, harmonijskim odnosom forme i sadržine, ali koje je i pored toga prožeto narativnom destabilizacijom, uprkos tome što je uglavnom ispričano u trećem licu i što podrazumeva vidljivog čitaoca (onog kojem se obraća autorovo „ja“ iz samog teksta). Tom bogatstvu ideja i složenosti tumačenja koja ide sa njim, svakako doprinose i mitološki slojevi romena, koji svojom upotrebom i specifičnom pozicijom u odnosu na temu i fabulu, još jednom potvrđuju da je Barijevo stvaralaštvo ostvarilo vanvremenski potencijal remek dela.

Reklamokratija

Reklame, reklame, reklame…. Koliko puta vam se desilo da tokom gledanja interesantnog filma ili serije na televiziji počne reklamni blok sa trajanjem u nedogled prilikom kog vam prekipi i pogubite konce šta ste gledali ili da vam na internetu izleću iste sa smarajućim sadržajima? Uprkos negodovanju, za naš današnji čas, reklame su veoma bitne.

Klasik o kome će biti reči nastao je iz saradnje dvojice autora, Frederika Pola i Sirila Kornbluta. Za Pola je ovaj roman bio odskočna daska za svet fantastike u kome je ostavio neizbrisiv trag (o tome ćemo ubrzo). I Kornblut je imao velikih predispozicija da postane velikan žanra, ali ga je prerana smrt u tridesetičetvrtoj godini omela u tome.

Ako se za nekog može reći da je pored Klarka, Asimova, Džejmsa Bliša, Roberta Hajnlajna, Ursule Legvin i ostalih veličina žanra ostavio neizbrisiv trag to je upravo Frederik Pol (Frederik Pohl). Oprobao se u trostrukoj ulozi: kao pisac, urednik i literalni agent. Spada u jednog od najplodnijih pisaca koji se može pohvaliti opusom od 60 dela, što romana što zbirki pripovedaka, različitih tematika i kvaliteta. Pored klasika o kome će sada biti reči, poznat je i po serijalu Kapija koji se sastoji od pet knjiga i jedne novele od kojih je svakako najpoznatija prva knjiga u serijalu, pod istoimenim nazivom Kapija (Gateway), za koju je probrao brojne nagrade od kojih vredi izdvojiti Hugo, Lotus, Nebula i akademsku nagradu Džon V. Kembel. Američko udruženje pisaca fantastike i fantazija je 1993. godine imenovalo Pola dvanaestim dobitnikom Memorijalne nagrade Dejmon Najt za velikog majstora, a 1998. godine je uveden u Aleju velikana žanra. Za života je vodio i blog Kako budućnost bloguje (The Way the Future Blogs) za koji je 2010. godine dobio Hugo nagradu.

Pored pomenutih dela još vredi izdvojiti Džem (Jem) za koji je dobio Nacionalnu nagradu za knjigu u kategoriji „naučna fantastika, tvrdo koričenje“ i Čovek plus (Man Plus).

Siril Kornblut (Cyril M. Kornbluth) je svoj zanat počeo da peče u petnaestoj godini. Priče su mu objavljivane u načnofantastičnim fanzinima. Među njima najpoznatije su Mala crna kutija, Marš morona, MS. pronađeno u kineskom kolačiću sreće… Pripadao je grupi Futurijanca, uticajnoj grupi ljubitelja naučne fantastike i pisaca čiji članovi su bili i Frederik Pol, Isak Asimov, Džejms Bliš, Lari Šou… Većinu romana napisao je u saradnji sa drugim autorima od kojih je najpoznatija  Reklamokratija nastala iz saradnje sa Polom 1953. godine i veliki je udarac što nas je prerano napustio jer je reč o jednom talentovanom piscu.

Reklamokratija (The Space Merchants) je smeštena u svet daleke budućnosti gde je celokupna vlast u rukama reklamnih kompanija. Države postoje kao sredstva koja omogućavaju njihov opstanak. Služe se agresivnim metodama reklamiranja kojima prenaseljen svet drže u šaci zavaravajući ih o kvalitetu života koji se postiže konzumiranjem njihovih proizvoda Za to su zaduženi reklamoautori, ljudi koji osmišljavaju reklamne kampanje tih proizvoda. Ispod toga krije se zavisnost mase koja nije svesna nedostatka osnovnih namirnica, poput vode i goriva.

Prelomni događaj nastaje kada na Veneru bude poslata ekspedicija koja zaključuje da je planeta pogodna za kolonizaciju uprkos negostoljubivoj klimi i površini i da će novi kolonisti decenijama biti izloženi dok se ne završi proces teraformiranja. Tu na scenu stupa Mič Kortni, glavni protagonista romana i reklamoautor, koji dobija zadatak da smisli kampanju kojom bi privukao potencijalne koloniste. Naizgled lak i jednostavan posao ga uvlači u more spletki i misterija gde ništa nije kako izgleda i gde postaje glavni igrač u zaveri globalnog nivoa gde, pored reklamnih kompanija, učešća imaju i konzervacionisti, pokret otpora koji se bori protiv ovakvog poretka.

Pol i Kornblut su ovim satiričnim romanom predskazali kako će današnji svet izgledati. Samo pogledajte televiziju i statistiku prodaje popularnih proizvoda i gledanosti kanala. I dalje postoji potražnja za Neskafom, gaziranim sokovima, energetskim pićima i pivom, ljudi jednostavno ne mogu bez njih. Isto tako je velika propaganda reklamiranja rijaliti programa pa se više priča o učesnicima istih nego o nestašici osnovnih namirnica i osnovnim društvenim problemima. Svojim delom su pogodili u centar tako da je i nakon šezdesetosam godina od svog prvog objavljivanja i dalje aktuelno.

Sama radnja čitaoce kupuje svojom dinamičnošću i uzbudljivošću. Svi ćete biti iznenađeni neprilikama u koje će upadati Mičel Kortni i sa velikom pažnjom ćete pratiti kako će se izvući iz novih neprilika. Tome dodatno doprinosi i stil kojim dvojac iskusno barata. Takođe, treba pohvaliti i katarzu glavnog junaka koja je više nego odlično prikazana. Od jednog od najboljih reklamoautora koji je verovao u sistem počinje da uviđa neispravnosti i da preispituje svoja uverenja. Jedina mana je što su neki delovi romana previše suvoparni pa mogu biti naporni za čitanje novijim čitaocima naviknutim na neprekidnu dinamičnost.

Koliko je Reklamokratija popularna ide u prilog tome što je 2012. godine uvrštena u omnibus Četiri klasična romana naučne fantastike 1953 – 1956. Američke biblioteke. U brojnim studijama je pisalo da je Reklamokratija jedna od najbolje napisanih antiutopija, dok su je drugi po kvalitetu satire poredili sa Hakslijevim Vrlim novim svetom. O brojnim listama najboljih romana gde je zastupljena ne treba trošiti reči.

Pored naučne fantastike uvela je i brojne nove reči u rečnike. Oksfordski engleski rečnik je uzeo izvore novih reči iz knjige npr. sojaburger ili pojma tri de. Uspeh romana je podstakao Pola da tridesetdve godine nakon objavljivanja Reklamokratije napiše nastavak Rat trgovaca (The Merchants War) koji po kvalitetu ne može prići Reklamokratiji.

Bilo je pomena i o filmskoj adaptaciji knjige, ali od toga još uvek nije bilo ništa. Umesto toga je doživela adaptaciju na CBS radiju. Što se mene tiče, velika je šteta što klasik nije doživeo filmsku adaptaciju, a u neku ruku se pitam zašto je to dobro.

U Srbiji je tri puta doživela svoje izdanje. Prva dva tvrdokoričeno, sa crno belim koricama, i mekokoričeno je izdala edicija Kentaur (kladim se da ste pretpostavili) 1967. odnosno 1978. godine, dok je treće izdanje 2013. godine objavila izdavačka kuća Utopija pred sajam knjiga u Beogradu.

Ako ste istinski ljubitelj prave antiutopije trebalo bi da pročitate Reklamokratiju, zauzeće mesto na vašim policama. Na nama ostaje da se nadamo da će neki eminentni izdavač prepoznati kvalitet Polovih knjiga i objaviti njegov opus.

Vrisak 2 (1997)

Nastavak filma iz 1996. godine imao je nekoliko zadataka. Prvi je bio da nadmaši uspeh prvog u komecijalnom i umetničkom smislu, a drugi da motive iz prvog dela prenese i u isto vreme da ih proširi. Dobar deo ekipe iz prethodnog dela daće svoj doprinos tome, ali radi štednje pisanih redova ne bih nabrajao koje sve prisutan. Pomenuću samo da u uvodnoj sceni se pojavljuje jedna od najlepših afro-američkih glumica Džejda Pinket, inače žena Vila Smita.

Ova scena nam delimično pokazuje šta se u međuvremenu desilo – ubistva u Vudsborou su najpre inspirisala Gejl Veders da napiše poluroman, koji postaje bestseler na američkom tržištu. Ovo joj je donelo veliku popularnost, značajnu poziciju u svetu medija kao i veliku finansijsku dobit,pogotovo nakon što je jedna filmska kuća odlučila da snimi film po njenoj knjizi, koji nosi ime „Ubod“ što se simbolički poklapa. A „igrana reč“ obično više privlači nego pisana reč, te su bioskopi puni, a deo publike od filma pravi kult, pa svi okolo jure obučeni kao ubica iz Vudsboroua. Medjutim, niko ni ne razmišlja o tome da će iz ove društvene pojave podstaknute raznim umetničkim i poslovnim motivima Goustfejs ponovo izroniti.

Prvo i osnovno, režiser Ves Krejven se poigrava i poziva publiku da učestvuje u ovoj igri. A to radi na sledeći način: u prvom delu filma je ubistva bazirao na tekovinama horor klasika, a u drugom delu filma  ubistva bazira na događajima iz prethodnog filma koja je formulisao kroz „Ubod“ tako da on vrlo vešto spaja realnu „Vrisak“ franšizu sa izmišljenom franšizom u filmu. Bukvalno, on snima film o filmu, i u tom procesu upetljava stvarnost i fikciju. Kreativno i suptilno, nema šta.

Što se tiče radnje filma, tok se vodi po ovoj smernici: Sindi Preskot je sada studentkinja Vindzor koledža u Sinsinatiju, koji je od njenog rodnog Vudsboroua udaljen otprilike kao što je moja rodna Šajkaška udaljena od Koventrija, u Engleskoj. Osim nje, ovde studira još jedan preživeli član prethodnog pokolja. Ovaj korak nije načinjen tek tako, već je izraz težnje da se kroz geografsku udaljenost i novo okruženje udalje i od ružne prošlosti. Računali su da će dužina studija, takođe, pomoći kao vremenska distanca ali… iz one filmske groznice oko „Uboda“ koju pomenuh gore, izranja Goustfejs, i to baš u Sinsinatiju, nedaleko od koledža. Izranja na velika vrata, za razliku od prethodnog dela gde je pažljivo odabrao osamljeno mesto kao početnu tačku svog pokolja. Reći ću da samo da ste na ta vrata i vi prošli bar jednom u životu.

I zamislite sad ovo – krajnji cilj ubice je ponovo Sindi. Ali ko bi sad mogao biti ubica?

U prethodnom filmu, Sindi uz pomoć svojih saveznika  u samoodbrani ubila svakoga ko je učestvovao u pokolju njenih drugova, iako je taj dvojac vrlo vešto iskoristio bilskost sa Sindi i njenim prijateljima i bio nadomak toga da ih bez većeg otpora ubije u samom finišu radnje prethodnog filma. Međutim, drugi film nam otvara jednu novu mogućnost – prethodni dvojac ubica je samo prvi i najbliži ubilački prsten oko Sindi i njene okoline, koji je direktno povezan sa ovim drugim, po svoj logici stvari širim prstenom. Inače ,ova terminologija prstena koristi se cesto kad se opisuje taktika zastite neke vazne licnosti ili kad se opisuje taktika napada na neku vaznu licnost. Prvi prsten su obično oni najbliži samoj ličnosti, a drugi, treći i ostali prstenovi nalaze se oko svih prethodnih, redno poređani. Kako prstenovi idu od prvog ka potonjima, i razmak je veći i opseg je širi u odnosu na centralnu ličnost, radi što veće pokrivenosti terena. U našem slučaju, ovi prstenovi imaju dogovor – ako prvi propadne, tu je drugi. Glavni dokaz da su ovi prsteni ubica i zavera oko Sindi direktno povezani jeste to što su prve žrtve u svom imenu ili prezimenu sadržale simboličku konekciju sa žrtvama iz prethodnog filma.

Inače, postoji onaj običaj u mafiji da način ubistva često odražava razlog zašto je žrtva ubijena. Cinkarošu se odseca jezik, izdajnik se masakrira. I Goustfejst ima sličnu metodologiju.

A katalizator nastanka ovih prstenova je ubijena Sindina majka, čiji burni život je u prvom delu je koštao i nju života, i njenu ćerku normalnog života, a sada po svemu sudeći inspiriše i novi zlocinački poduhvat. A kako film odmiče, otkriva mogućnost da je priča oko njene ličnosti još šira nego sto smo mislili, što će nam treći film i pokazati.

Obično kad se neki pokolj ponavlja, biva brutalniji i krvaviji. Ubice u drugom delu filma su mnogo jezivije i sigurnije, što pokazuje da su mnogo starije i iskusnije od prethodnog dvojca, pa čak do te mere da im i policijski agenti ne predstavljaju autoritet koga se treba plašiti. Ova činjenica govori da su sigurno imali dobru logistiku, odnosno da im je neko na vreme dojavljivao kad su žrtve same, da im je neko asistirao prilikom zločina, a da pritom ima odlična tehnička sredstva u tom procesu. U jednoj sceni se pokazuje da su i mnogi razgovori, i kretanja žrtava neposredno pre smrti snimani iz nekog bezbednog ugla, a nije ih snimao ubica. A o čemu se tu zapravo tu radi… treći deo filma tajnu krije.

S tim u vezi, Vrisak dva predstavlja jedan stepenik više u odnosu na na prethodni film po brutalnosti, broju žrtava i načinu ubistava, ali je tematski samo pokušaj da se uradi ono što se nije u Vudsborou koju godinu ranije.

Film dobro predstavlja prelaz iz kasnog tinejdžerskog doba u doba utabane punoletnosti koji se poklapa sa procesom završetka srednje škole, upisa na studije i studiranja. Baš u ovo doba punoletnosti počinju da se pokazuju sve one dobre osobine i navike ljudskog karaktera koje su izgrađivane u doba tinejdžerstva, a takođe i one loše osobine i navike. I tada je moguće raditi na sebi, ali punoletstvo namece i neke svoje norme koje se moraju ispunjavati, te nema toliko slobodnog vremena za rad na sebi kao u detinjstvu i tinejdžerskom periodu. A kako život odmiče, norme i obaveze su sve brojnije, pa je i vremena sve manje. No, promene su i dalje moguće, ali su potrebni koreniti potezi prožeti radikalizmom, jer kad se napravi velik propust u nečemu, potreban je isto tako velik pokret karaktera da se propusteno nadoknadi. U toj borbi, ipak pre svega treba biti smiren, da ne bi zdrava doza radikalizma prešla u nekontrolisani radikalizam. Živ primer je naše podneblje, koje često bolji politički, privredni i društveni sistem želi da stvori snaznim revolucijama gde mase hodaju gradom, spremne da zapale pola grada, misleći da će takav pristup ostaviti efekta. I hoće, koliko vatromet za Novu godinu, ali ni jedan vatromet ne traje duže od pet minuta. A problematika je obično dublja, te nam te revolucije često samo zagrebu tu problematiku, a ostave pustoš iza sebe i prostor da se problematika proširi.

Dan vodiča (Towel day)

Dragi naši autostoperi,

Ove godine na Towel Day – 25. maja, organizujemo malu online proslavu povodom toga što Autostoperski vodič kroz galaksiju puni 42 godine i zvanično postaje odgovor na sva pitanja. Očekuje nas nagradni kviz, kao i online predavanje, koje će održati naš saradnik Ranko Trifković.

Znamo da među vama ima mnogo ljubitelja Daglasa Adamsa i radujemo se da sa vama proslavimo ovaj dan. Pokrenućemo nešto za šta se nadamo da će postati tradicija. Naime, pozivamo vas da podelite sa nama u grupi vama najzanimljivije detalje o samoj knjizi, piscu ili filmu.

Pored toga, imamo i jedan mali nagradni konkurs, koji će trajati do 25. maja: najbolji pesnik vogonske poezije dobiće jedno od naših izdanja kao nagradu. Nagrade se dodeljuju u kategoriji: najšašavija i najozbiljnija pesma. Svoje pesme možete slati na urednik@nho.nmb.mybluehost.me do 25.5. u ponoć!

Vidimo se na Danu Vodiča!