ŽANR: horor/epska fantastika
IZDAVAČ ZA REGION: Dibidus
ORIGINALNI NAZIV: Monstress: The Blood
SCENARISTA: Mardžori Lu
CRTAČ: Sana Takeda
ZEMLJA: SAD
GODINA IZDAVANJA: 2017.
OCENA: 9
Tekst o ovom sjajnom stripu nije ranije napisan samo zbog moje preopterećenosti. Ali sada imam povod da pišem, naime, četvrti tom serijala je nominovan za Huga i Filip K. Dik nagradu. Tako da je red da ispoštujem kako serijal, tako i ljude iz Dibidusa. A ako nas još neka katastrofa ne omete, nadam se i tom novom delu na sajmu knjiga u oktobru. Strip je pun magičnih bića, a ovoga puta ću vam reći malo više o onim sa naslovne strane.
Sirene bića i grčke mitologije (Σειρήν, Seirến) misteriozne su nimfe Najade koje imaju žensku trup, dok im je donji deo tela u peraju. Njihove moći su neodoljiva pesma i lepota kojima privlače moreplovce da se nasuču na sprudove. U ranoj grčkoj umetnosti, prikazivane su kao ptice s velikim glavama, a ponekad i sa lavljom grivom… I uvek sa nekim instrumentom, uglavnom harfom. Kasnije su postale prekrasne žene čija su tela i glas zavodljivi, ali su poluribe, kako ih danas prikazuju u popularnoj kulturi. Recimo detalj iz Odiseje… Posle silaska u Had Odisej se vratio na Kirkino ostrvo, a ona ga je upozorila na sirene koje bi ga mogle odvesti u propast, te mu je savetovala da ili začepe uši ili, ako baš žele čuti njihovu pesmu, budu privezani za jarbol. To ih je i spaslo. Zanimljivo je i da je Jasonu kentaur Hiron rekao da povede Orfeja na argonautsko putovanje. Naime, kad su začuli pesmu sirena, Orfej je uzeo svoju liru i svirao upečatljivije no što su one pevale razbijajući time magiju njihove pesme. Sirene su živele na ostrvu Sirenum scopuli. One su Ahelojeve kćeri s Terpishorom/Melpomenom/Steropom ili Forkisove, prema Vergiliju i Ovidiju. Homer ne spominje njihov broj, ali kasniji pisci spominju dve do pet sirena. Takođe su u Ovidijevim Metamorfozama Persefonine prijateljice koje je Demetra pretvorila u čudovišna stvorenja zato što nisu pomogle kad joj je Had oteo kćer. Jedna putanja mita govori o tome da je Hera nagovorila sirene da se takmiče u pevanju s muzama. Muze su odnele pobedu, a potom očerupale perje sirena i od njega napravile krune. Mislim da je ovo dovoljno, možemo dalje…
Mardžori Lu – autorka nekoliko romana urbane fantastike, nagrađivani strip scenarista koja iza sebe ima rad na Mutantima, Crvenoj Sonji, Zvezdanim ratovima, kao i serijal knjiga o Lovcu poljubaca i mnogim drugim.
Sana Takeda – crtačica koja je slikarka sa izuzetnim radovima u svetu mangi, ali i radom na Mutantima, Mis Marvel i Venomu.
Maiko se vraća kući, i saznajemo da su joj ‘ujaci’ pirati. Dobiće pomoć od njih, da stigne na zloglasno ostrvo sa kog se niko ne vraća. Za to vreme, svi hoće nešto od nje, pa i biće u njoj. Borba sa njim, i za zdrav razum zauzima veći deo priče. Ali, ništa manje interesantne nisu tajne njene majke. Kao ni dešavanja na oba Arkanska dvora, videćemo iznenađujuća lica. Zatim i krešendo na ostrvu. Mislim da ćete uživati.
Moram da kažem je da su nagrade Elsner i Hugo za ovaj tom apsolutno zaslužene. Faktički, strip nema mana, ako izuzmete mnoštvo dešavanja koja je ponekad teško ispratiti ako ste umorni ili dekoncentrisani. Crtež je posebna priča – kako mi je objašnjeno – onaj utisak ‘dubine’ se dobija preklapanjem crteža jednog preko drugog. Taj skoro 3D fazon je fantastičan. Toplo preporučujem ovaj strip, ovaj serijal – hvala Dibidusu što ga objavljuje. Nadam se da će serijal nastaviti u istom pravcu, i da neće posustati. Čuvajte se, budite na odstojanju, a ja vam uskoro opet pišem.
Bajke su narativi koji su me oduvijek privlačili i koji će me zauvijek i dan više održavati u životu. Dovoljno je reći da sam pobornik teorije da su bajke genomi i hromozomi cjelokupne književnosti da bi sve bilo jasno. Odrasla sam na tradicionalnim Grimovim bajkama. Srpske i Peroove nisu bile bliske mom okruženju (ni sama ne znam zašto) ali i braća Grim su bila dovoljna da me opiju za čitav život. Kasnije, kad sam poodrasla, dovoljno da mogu sama lutati šumom (što uistinu i jesam radila), otkrivala sam bajke dalekih zemalja. Priče iz Hiljadu i jedne noći, među prvima a onda, idemo dalje, sve bajke svih naroda svijeta. Doduše, imam i živu ranu, a to je ona stara knjiga bajki, plavih korica, izdanje iz Hrvatske iz neke sedamdesete ili osamdesete godine prošlog vijeka, koju nikad nisam imala a očajnički sam je željela. Rođaci čija je knjiga bila, od nje su napravili karte za igru. Ne znam kako sam to preživjela. No, skrenuh sa teme i puta, baš kao i junaci bajki. A to mi je svojstveno. Skretati sa puta, ne biti junak bajke. Od tada, pa do dana današnjeg, tražim idealnu knjigu bajki. Toliko je tražim da je ona postala predmet moje snevne okupacije. Da, ja sanjam bajke. Pojavi se tu pokoja knjiga koja bljesne pred mojim očima i u mojoj imaginaciji kao potencijalna knjiga „to je to“, „to je ta knjiga bajki za koju ću prodati svoju dušu“, ali onda se na koncu razočaram jer autor zezne. Stare, strašne, tradicionalne bajke, koje su othranile vaskoliko čovječanstvo nisu imale narativne greške i zbog toga su preživjele.
Među posljednjim knjiga koje sam pročitala a koja je obećavala bila je The hazel wood ili u prevodu Daleka mjesta. Ne znam da li je kod nas stigao prevod ali jeste kod Hrvata, oni prate svjetsku scenu i publikuju ono što je na neki način vrijedno pažnje. Ova knjiga svakako jeste, ali kao i svakaka knjiga – ona ima začkoljicu koja ju je srušila sa pijedestala na koji sam je skoro pa postavila. Knjiga The Hazel wood je izuzetno zanimljiva i uzbudljiva priča, ali joj fali, kao i mnogim drugim knjigama, objektivnije sagledavanje nekih narativnih problema koji usporavaju neobičnu autorsku intenciju. Pored svih kvaliteta: dobro osmišljeni likovi, koji su dio dobro osmišljene i realizovane radnje (do jednog trenutka), knjiga je prepuna preokreta, uzbudljivih bajkovitih i bajkovnih mjesta, ali, ipak u ovom radu, fokus će biti na nekim manje uspjelijim poduhvatima.Odmah ću reći, da ne dužim, falila je urednička ruka. Ne tokom same naracije, ne tokom sređivanja rukopisa, ne tokom organizacije sjajnih događaja! I autorki i uredniku falio je – kraj. A bajka ma koliko „duga“ bila (ok, žanr, žanr) mora imati taj kraj koji nikad nećemo zaboraviti. Na moju veliku žalost, ja ovaj kraj nikada neću zaboraviti jer je čisto razočaranje; moj horizont očekivanja se utopio, ali nije bilo sve tako crno. Za jednog fanatika sa bajkama reakcija jeste ovakva očekivana, ali za nekoga ko jednostavno pristaje na novo oblikovanje bajkovnog žanra, knjiga je i više nego pristojna. Poput knjige Kuća na kokošijim nogama, i ova knjiga ima sjanu i fantastičnu šumovitu atmosferu. A u biti, to je ono na šta se gleda. Što je dublja šuma, to su veće šanse da se pojavi ne jedan već više vukova. U ovom romanu, ne mogu reći da ih nije bilo već naprotiv, jeste, ali svaki taj vuk, svaka ta opasnost bila je nedovoljno razvijena i razriješena. Ostalo je da visi u vazduhu kao da ni autorka nije znala šta želi. Svakako, knjigu preporučujem zbog koncepta priča, zbog knjige u knjizi, zbog priče u priči o priči. Zbog junakinje koja to nije a opet i jeste. Iako pripada omladinskom žanru, moram pohvaliti trenutak gdje autorka nije podlegla emotivno-romantičnom fazonu, već je ostala vjerna naraciji. Ostala je vjerna svojoj ideji, a to je da junakinju iz mjesta A prebaci u mjesto B, gdje će da se riješi problem, a zatim je smjesti opet u mjesto A. Zvuči suvoparno, hladno, neoriginalno, ali u biti, knjigu valja pročitati, ako ništa drugo bar da se vidi trenutak gdje autori zakažu sa realizacijom ideje. Mračne knjige, mračne priče uvijek imaju prednost, pogotovo gdje se za aktante uzimaju granični likovi, odnosno oni junaci koji u glavnim (usudimo se reći mejnstrim bajkama) drže sporedna mjesta. Tako je sa ovom knjigom. Umjesto glavnih, umjesto vladajućih, autorka uzima pogranične likove i saosjeća se sa njima i tjera ih da prežive, da izađu iz semosfere. Izlazak iz onoga što nam/je im je namjenjeno nije lako, jer u biti od sebe se ne može pobjeći. Od priče se ne može pobjeći!
ŽANR: horor
ASTERIKS
PANOV LAVIRINT
Maša Kolanović – Poštovani kukci i druge jezive priče
Sazdanog ni od čega uspela si da pretvoriš u pesak