Blog

Vjerojatno među vama ima ljudi koji se s radošću sjećaju morbidnog crtića „Happy Tree Friends“. Za one koji nisu imali tu (ne)sreću gledati ga, radi se o šumskim životinjama koje slatko izgledaju, još slađe pjevaju i najslađe se smiju; no ipak u svakoj epizodi svi odreda pocrkavaju na najbizarnije moguće načine: od nabijanja na ledene sige do eksplodiranja glave u aparatu za pečenje kokica. I vjerojatno se nikad niste zapitali sljedeće: kako bi taj crtić izgledao u anime ruhu, samo uz 50 epizoda fenomenalne slojevite radnje, razrađene likove, brojnu tematiku te dobru horor atmosferu? Odgovor je: kao „Higuraši no Naku Koro ni“ aka „When the cicadas cry“. Happy tree friendse ćete možda gledati zbog morbidno-bizarne smjese šoka i zapanjenosti, a Higuraši zbog napete radnje i odlične atmosfere, no taj segment potonjeg u stvari nije puno različit: i ovdje vas naizgled veseli ton i kjut animacija družine protagonista odvraća od činjenice da će navedeni redovito biti traumatizirani doživljavajući najgora moguća sakaćenja svojih tijela i umova.

Rađen 2006. po predlošku vizualne novele, Higuraši nas odvodi u pitoreskno japansko selo Hinamizava, gdje se naš junak, srednjoškolac Keiići, upravo doselio s obitelji. Brzo se sprijateljio s lokalnim učenicama i dane uglavnom provodi igrajući se i družeći se s njima. No, ako biste na temelju toga možda i pomislili da je serija neko feel-good slice-of-life lagano štivo, Higuraši vas vrlo brzo razuvjerava. Kao i svako pitoreskno selo u svakoj misteriji, tako i Hinamizava ima svoju mračnu tajnu: poslednjih nekoliko godina na lokalnom festivalu pamuka je svake godine jedna osoba ubijena, dok je druga netragom nestala. Mještani to pripisuju prokletstvu Ojašira, lokalnog božanstva koja Hinamizavljani štuju još od davnih dana. Keiići je, naravno, užasnut, no nema previše vremena za razmišljanje: ovogodišnji festival udaljen je samo par tjedana, a sve se čini da bi na njemu možda mogle i nastradati neke od njegovih novostečenih prijateljica…

Najveći adut animea svakako je radnja. Higuraši je možda horor s odličnom atmosferom straha i nelogode koja se suptilno uvuče u gledatelja; drama o nekoliko glavnih likova i njihovim razvojima, te tu i tamo komedija i triler, no Higuraši je prvo i osnovno – misterija. Odmah na početku postavlja se centralno pitanje o seriji smrtnih slučajeva – i cijela se serija vrti oko pokušaja naših junaka da nađu odgovor na njega (te usput sačuvaju žive glave). Higuraši ne gubi puno vremena na uvode – radnja nastupa odmah. Protagonisti su vrlo brzo bačeni – i mi gledatelji skupa s njima – u vrtlog intrigi, izdaja i smrti u kojeg su na ovaj ili onaj način upleteni apsolutno svi: od seoskih starješina koji pokušavaju zaustaviti izgradnju brane, doktora i medicinske sestre u obližnjoj klinici te na kraju krajeva i policije, koju također zanimaju uzastopna ubojstva na lokalnom festivalu. I to su samo neki od igrača koji su otprve poznati – iza zavjese ih se krije još barem nekoliko.

Centralna misterija je kompleksna i slojevita, objedinjući perpektive desetak likova i njihove motivacije u jednistvenu cjelinu s epskim klimaksom na kraju. Fascinantno je povjerenje koje su autori pokazali prema gledateljima: dajući nam očito kontradiktorne elemente priče i postavljajući pitanja koja neće biti odgovorena sve do kraja serije. Priča majstorski balansira na rubu između natprirodnog i svjetovnog; između poznatog i skrivenog, u maniri vještog krimića postavljajući pitanja i pravovremeno dajući odgovore – i prave i lažne, tjerajući vas da povezujete sadašnju radnju s nečime što ste uočili prije dvadeset epizoda. Sviđa mi se taj uzajamni odnos poštovanja koje Higuraši uspostavlja s gledateljem, obećavajući – i ispunjavajući – kvalitetenu kompleksnu priču s odgovorima na sva pitanja; no zauzvrat tražeći pozorno praćenje radnje i mentalni angažman. Uz ogradu da to možda i neće biti dovoljno: koliko god mozgali o seriji i kotačića izvrtili u svojoj glavi, za razumijevanje svih rukavaca radnje bit će vam najvjerojatnije potrebno još jedno gledanje, ili barem surfanje fan-forumima.

Uz ovako dominatnu radnju, može se činiti da ostali elementi serije padaju u drugi plan: likovi Higurašija su primjerice podređeni priči, a ne obratno. No čak i uza to dobivaju pristojan stupanj razrade, svoj luk radnje i razvoj kao likova. Osim Keiićija, glavnu ekipu čine još i energična Mion, njena sestra Šion, pronicljiva Rena, zaigrana Satoko i vesela Rika – i budite sigurni da svatko od njih ima svoje probleme i demone iz prošlosti koji će postati relevantni u nekom trenutku priče. Kao još jedan plus ubrajam karakterizaciju glavnog negativca, koji dobiva iznenađujuće puno epizoda posvećenih njegovoj pozadinskoj priči i motivaciji. Ovo je ujedno i jedna od malobrojnih većih mana serije – dok su sami likovi solidno razrađeni, njihov grafički dizajn je zaista mogao biti bolji.

Ne bih htio redukcionistički svesti svu čar animea na postavljanje zanimljive središnje misterije i njezino postepeno rješavanje. Kroz 50 epizoda – koliko sadrže prve dvije sezone koje čine zaokruženu priču – pojavljuju se i brojne druge teme vrijedne spomena. Jer baš kao što je Higuraši krimi priča o otkrivanju motiva i uzroka serije ubojstava, on je isto tako i priča o npr. borbi malog sela da sačuva svoj identitet i tradicije pred vanjskim svijetom koji ga stišće na razne načine. Ili priča o znanstveniku čije točne teorije bivaju odbačene zbog ideoloških razloga. Priča o mitovima i legendama – kako nastaju, koliko istine ima u njima te kako utječu na suvremeni svijet. Priča o prijateljstvu i zajedništvu prikazana s puno manje otrcanosti i više slojeva nego što bi se možda na prvu očekivalo. Čak i nezavisno od glavne radnje, Hinamizava je mjesto čiji se stanovnici susreću s vlastitim problemima i preprekama koje valja riješiti – i serija to uvažava te prikazuje.

Sve u svemu, Higuraši je anime koji itekako ima što za ponuditi. Očekujte kompleksnu i napetu radnju, očekujte mnogo interesantnih tema, očekujte paletu likova s glavom i repom za koje ćete navijati, očekujte dobar horor kad serija odluči biti horor, očekujte da ćete biti nasmijani, deprimirani, ustrašeni ili iznenađeni. No, ne očekujte u kojem smjeru će vas priča odvesti: jer to je možda i jedan od najvećih aduta ovog animea. Zavalite se u fotelju, upalite moždane vijuge i vjerujte autorima serije da znaju što rade, da stvari koliko god se činile zbunjujuće ili nejasne u početku – da se ipak smisleno objedinjuju na kraju radnje. Ako ste fan krimića ili dobre misterije, Higuraši obavezno preporučujem. A i ako niste, preporučujem ga svejedno: jer sadrži podosta dobrih ostalih elemenata od kojih će vam se neki sigurno dopasti.

*Slijedi analiza za sve one teme i ideje o kojima ne mogu pisati bez masivnog spoilanja radnje. Za ostatak teksta vrijedi SPOILER ALERT.

Higuraši sadrži podosta materijala za opširiniju analizu, i prva na redu je tema prijateljstva, suradnje i zajedništva. To je možda i centralna tema cijele serije, tema koja se konzinstentno provlači – eksplicitno i suptilno – kroz sve epizode od početka do kraja.

Koncept je sljedeći: svi naši junaci – Keiići, Rina, Mion, Šion, Rika i Satoko – funckioniraju samo i jedino kao tim, a propadaju kada god itko od njih išta radi na svoju ruku i druge drži u tajnosti. Ideje i talenti svakoga od njih od ključne su važnosti samo kada se svi udruže i krenu surađivati, dok su s druge strane u najmanju ruku nedovoljni, ako ne i izravno štetni – kada junaci stoje sami za sebe. Većina ranijih arcova zapravo predstavljaju pokušaje protagonista da sami, bez pomoći ostalih, pokušaju otkriti istinu iza serije ubojstava – i svaki put neizbježno failaju. Keiići je dvaput poludio te iz najboljih zaštitničkih pobuda postao ubojica; baš kao i Šion. Satoko je ubijena prije nego što je išta mogla pokopčati. Čak je i Rena, vjerojatno najpametnija i zasigurno najbolja detektivka među junacima – brzo zabrazdila u bizarne teorije zavjera. I što je posebno zanimljivo – nitko od njih nije failao zato što je bio nesposoban ili pokvaren. Svi su oni, svatko u svom arcu, otkrili važne fragmente istine, fragmente koji su prijeko potrebni za rješavanje glavne misterije – no bez međusobne suradnje nitko nije posjedovao dovoljno široku sliku da sve te pomadiće slagalice posloži u koherentnu sliku na temelju koje može nešto konkretno zaključiti.

Zapravo, cijela bi se prva sezona mogla promatrati kao vrlo direktna manifestacija ove teme: junaci propadaju jer su razjedinjeni. Tek kasnije, kad počinju nastupati kao tim – počinju polako napredovati u svojoj istrazi. Znakovito je da se identitet glavne negativke otkriva tek u drugoj sezoni, kad ujedinjeni protagonisti počinju predstavljati prijetnju njenim planovima. Ranije, u prvoj sezoni – Keiići i društvo sami bi sebe sabotirali daleko prije nego što bi ona to mogla učiniti. Tek nakon što su ujedinjeni iznutra, mogli su početi djelovati prema vani. Ova poruka prilično je često vrlo izravno prikazana, najčešće kroz raznorazne „trust your friends“ dijaloge i epifanije koje likovi doživljavaju. Također je bitno primijetiti kako – kad god pojedini lik prođe kroz neko teško životno razdoblje i kao posljedicu se otuđi od prijatelja i postane rastuće paranoičan; tada uvijek i neizbježno rapidno razvije Hinamizava sindrom – što se dogodilo i Reni i Satoko i Šion i Keiićiju. Simbolika je očita.

I dok ovakvo zajedništvo predstavlja glavnu snagu protagonista, Higuraši ne oklijeva pokazati i njegovu drugu, manje privlačnu stranu medalje. Dok je lijepo vidjeti npr. kako Hinamizavljani podupiru i podržavaju jedni druge – no manje je lijepo primijetiti s kolikim se nepovjerenjem, ako ne i animozitetom, ponekad odnose prema autsajderima. A pogotovo prema onima koje doživljavaju kao heretike, odnosno izdajnike u vlastitim redovima. Seljani koji su podržavali izgradnju brane naušrtb volje većine de facto su izopćeni iz sela, do te mjere da su njihove smrti doživljavane kao pravdeni gnjev lokalnog boga Ojašra. Čak je i njihova kćer, siroče od 11 godina, svakodnevno bila izložena teškom – i krajnje nepravdenom – ostracizmu. Nezgodna strana zajedništva uvijek je to uspostavljanje jasnih granica između članova zajednice – koji se štite i poštuju – i „onih drugih“ tj. ne-članova. Biti nečlan zajednice u Hinamizavi je ravno društvenoj smrti. A ponekad i doslovnoj smrti.

Poznato je da Japanci imaju znatno više kolektivistički orijentiranu kulturu od Europljana – a pogotovo od Amerikanaca – i serije poput Higurašija tu razliku dobro prikazuju. U Higurašiju, ujedninjena grupa uvijek uspijeva tamo gdje pojedinac ne može. U biti, glavna negativka Mijo bila bi možda u nekoj drugoj prilici odlična zapadnjačka heroina. Obrazovana, inteligentna i prodorna, riječ je o osobi  koja je sve u životu postigla zahvaljujući vlastitim sposobnostima. U ranoj je dobi izgubila roditelje, zatim istrpjela tešku fizičku i mentalnu torturu u domu za nezbinutu djecu (prvo centar za socijalnu skrb, pa onda i dom za djecu. Izgleda da Higuraši nema dobro mišljenje o japanskom sustavu skrbi za djecu), da bi uskoro i ono nešto sreće i stabilnosti koje je uspjela naći bilo odneseno prvo ponižavanjem, a onda i smrću njenog posvojenog oca. Sve te nedaće ona je prebrodila, nadvladala te iz njih izašla još jača i odlučnija nego prije. Zvuči kao recept za heroinu nekog američkog stripa, švedske knjige ili engleske serije, zar ne? Cijeli je zapad prepun takvih junaka i junakinja. No, rekli bi Japanci, nemojmo se tako brzo zaletiti. Zagledamo li se pobliže, vidjet ćemo da je Mijo u stvari vrlo usamljena osoba. Ona nema prijatelje na koje se može osloniti u slučaju nužde – samo pijune kojima manipulira i podređene kojima šefuje. U trenutku kad potonji nisu više interesno vezani za nju – njihova lojalnost prema njoj nestaje kao vjetrom pometena i Mijo ostane sama. Sama i napuštena, ostavljena od svih i sviju. I takva dočeka kraj svoje priče. Sve što ju spašava od potpune propasti je jedina polu-ozbiljna veza koju je uspjela ostvariti s Tomitakeom, iako je i ona dobrim dijeom bazirana na manipulaciji.

Sljedeće interesantna tema je ona mitološka. Sadašnja Hinamizava nastala je na cijelom setu raznoraznih priča, legendi i mitova vezano za njezinu povijest, osnutak, Ojašira i bolest poznatu kao Hinamizava sindrom. Tako recimo čujemo varijantu priče koja kaže da su Hinamizavljani potomci ljudi koji su se borili protiv demona. Druga verzija tvrdi da su Hinamizavljani sami potekli od tih demona. Treća da je Ojaširo okrutno božanstvo u čiju su čast održavani rituali sa sakaćenjem i ljudskom žrtvom. Četvrta postulira kako je Hinamizava sindrom posljedica parazita koji opstaju samo u hinamizavskoj klimi. Peta pak da su sindrom donijeli izvanzemaljci. Šesta kako je lokalni festival pamuka nastao kao ritualno čišćenje grijeha pod pokroviteljstvom Ojašira. Sedma kaže da nije riječ o čišćenju grijeha, već o ritualističkom sakaćenju. I tako dalje, i tako dalje. Dobra je stvar u svemu tome da su mitovi na neki način uvijek istiniti. Loša je stvar, pak, da su rijetko kad doslovno istiniti, i da češće funckioniraju kao alegorijska ili metoforička istina negoli kao doslovna realnost. Jesu li demoni zaista i bili demoni ili tek ljudi poludjeli pod utjecajem Hinamizava sindroma? Je li Ojaširo zaista i postojao kao bog? Ili je možda bio izmišljotina nekog starješine kako bi zastrašio ljude da poštuju pravila nužna za opstanak sela ugroženog od strane sindroma? Je li Hinamizava sindrom stvarna bolest ili tek zajednički nazivnik za paranoju i nekoliko drugih bolesti te psiholoških poremećaja koji stari Hinamizavljani nisu znali definirati? Sve su ovo pitanja s kojima se naši protagonisti součavaju kroz priču, i u pravilu se izgube u odgonetavanju odgovora. Pogotovo zato što je jedina osoba dovoljno obrazovana da uspješno filtira istinu iz svih tih mitova glavna negativka koja ih želi navesti na krivi trag (što se i dogodilo s Renom).

Na kraju je ispalo da geneza mitova nije bila presudna na rješavanje zločina, no rekao bih da usprkos tome Higuraši afirmira mit kao takav i njegovu važnost. Prvo, zato što ga pokazuje kao temeljnu strukturu na kojoj počivaju mnogi segmenti povijesnog, a i sadašnjeg hinamizawskog društva; te drugo – zato što njegovo poznavanje svakako donosi određenu moć. Da su junaci od početka znali mit – i tu govorim kako o njegovom doslovnom, tako i metoforičkom značenju – možda bi bili manje podložni manipulaciji od strane Mijo. Možda ne bi paranoično sumnjali jedni na druge i tako si potkopavali šanse za uspješno razrješenje misterije.

Možda i osobno najintrigantije pitanje bilo mi je sljedeće: je li objašnjenje za misteriozne smrti natprirodno ili profano? Higurašiju ovdje moram odati veliko priznanje jer toliko dugo uspješno skriva svoj t0n – većinu serije nismo posve načisto radi li se o seriji temeljenoj na suvremenim principima znanosti i tehnologije, gdje svaka naizgled natprirodna pojava ima svoje racionalno objašnjenje; ili se pak radi o svijetu kojim i dalje vladaju bogovi i magija. Konačni rasplet više naginje ovom prvom, iako uz pojedine magijske elemente: božica Ojaširo, recimo, zaista i postoji – no ima vrlo ograničene moći, same po sebi posve nedovoljne da spriječi Mijine planove. A Hinamizava sindom nije nikakva natprirodna pojava, već bolest koju znanost ne samo da može objasniti, već je i vrlo blizu pronalaženja lijeka za nju.

Zanimljivo je primijetiti odnos Mijo prema svemu natprirodnom što se pojavljuje tijekom radnje. Kao znanstvenica i ateistica, ona ne vjeruje ni u šta od toga – no ipak ga ustrajno izučava. Dijelom iz zadovoljavanja intelektualne znatiželje, no dijelom i zato jer je svjesna da, poznavajući priče i legende može lakše manipulirati svojim protivnicima. Dakle, iako ne priznaje postojanje boga i mita u njegovom doslovnom značenju, ona je i te kako svjesna koliku moć joj oni mogu dati. Simptomatična je i njena reakcija na Ojašira – iako ne vjeruje da zaista postoji; odmah je sklona pretpostaviti da se radi o ubilačkom i okrutnom božanstvu koje su grubi i primitivni Hinamizavljani stvorili na svoju sliku i priliku. I tu ne može biti dalje od istine: Ojaširo je draga i benevolentna – iako prilično nemoćna – i od početka se bori protiv Hinamizava sindroma. Mijina teorija služi, u biti, kao uvid u njezinu doboko ciničnu i nihilističku prirodu – što nama gledateljima predstavlja dobar hint kakav se u biti karakter krije ispod njene vječito nasmiješene i ležerne persone.

Ima još tema vrijednih seciranja, no ovdje bih se prebacio na analizu glavnih likova. Kao što rekoh, likovi Higurašija podređeni su radnji: autori su imali priču za ispričati, i likovi su tu da je ostvare. No čak i tada, dobivaju solidnu razinu karakterizacije, svoj vlastiti luk radnje i razvoj kao lika. Stoga, kakvu nam to paletu šarolikih protagonista serija nudi?

Keiići – je možda i najmanje razrađen od svih glavnih junaka – neobično s obzirom da se radi o liku kojeg prvog upoznajemo i s kojim se prvim poistovjećujemo. Došljak čija se obitelj na početku priče doseljava u Hinamizavu, prilično pametan, požrtvovan, snalažljiv i dobar psiholog: od cijele družine on će u pravilu prvi uspješno „pročitati“ nekoga i uspjeti ga na neki način nagovoriti ili odgovoriti od nečega – ta ne zovu ga „magician of words“ bez razloga.

Njegova definirajuća osobina je proaktivnost. Suočen s problemom – Keiići odmah djeluje. Bez obzira koliko prepreka bila teška ili naizgled nesavladiva, on je prvi koji će ju pokušati preskočiti. Često je, doduše, koštala glave njega i prijatelje: dovoljno se sjetiti trećeg arca gdje je na svoju ruku odlučio ubiti Satokinog nasilnog ujaka i pokrenuo lavinu događaja koji…nisu završili dobro, blago rečeno. No unutar ujedninjene grupe – da se opet vratim na temu zajedništva i suradnje koju Higuraši tako rado potencira – on i te kako ima svoje mjesto. Njegova proaktivnost, usklađena i moderirana od ostalih, djeluje kao odličan motor pokretač akcije, pokreće priču s mrtve točke, i na kraju krajeva – djeluje kao efikasan protuotrov Rikinom defetističkom fatalizmu. Keiići je uvijek taj koji će sudbini s radošću pokazati srednji prst i pokušati ju izokrenuti sebi u korist.

Pošto sam radije ustanovio kako arhetipski heroj Higurašija nije niti jedna osoba sama po sebi (opet, kontrast s tradicionalno zapadnjačkim poimanjem heroja), već cijela grupa, zanimljivo je promatrati koje herojske osobine manifestiraju pojedini članovi te grupe. Stoga, Keiići u sebi utjelovljuje volju i energiju koju tradicionalni junak mora imati.

Mion – formalni i neformalni vođa male družine glavnih junaka; ujedno i nasljednica moćne obitelji Sonozaki. Pomalo je neobično s obzirom na sve ostalo što se izdogađalo u seriji da te njezine dvije uloge nikada ne dolaze u sukob interesa. Mion je glavni organizator i prvoborac svega što se tiče kluba: od nečeg banalnog poput odabira igara koje će igrati, do smišljanja ratnog plana kada se nađu u smrtno opasnoj situaciji. Njezina glavna osobina je mentalna snaga i izdržljivost: simptomatično je, primjerice, kako od cijele družine ona jedina nikada nije prolupala pod utjecajem Hinamizava sindroma. Ostatak njezine obitelji dijeli tu osobinu: njezini otac, majka i baka svi odreda djeluju kao snažne i otporne osobe. Mion predstavlja herojsku snagu i otpornost na nevolje.

 

Šion – Mioniona sestra blizanka i najbolja prijateljica. Svojevrsni pridruženi član grupe: pojavljuje se u nekim varijantama priče, dok je u drugima potpuno odsutna. Draga, topla i empatična osoba – ali, nažalost, bez sestrine mentalne izdržljivosti. Zato i njezin put u zlikovca u petom arcu djeluje i tako tragično: Šion djeluje iz najboljih i najplemenitijih pobuda ljubavi i pravde, no ne shvaća da pritom čini sve okrutnije i štetnije stvari. Jednom kad njezin potop u ludilo kulminira višestrukim ubojstvom, ona konačno doživljava pokajničku epifaniju – no tada je već puno prekasno za povratak.

Šion je svojevrsni otpadnik od svoje polu-mafijaške obitelji koja živi i zarađuje odvojeno od njih. I iako se na površini dobro nosi s time, ispod fasade kuhaju nezadovoljstvo i ogorčenost. Glavni okidač za Šionin put u ludilo bio je osjećaj da joj je obitelj uskratila vezu sa školskim kolegom u kojeg je bila zaljubljena. Sve u svemu, taj odnos je zakrčen s podosta neriješenih problema koje  uvijek mogu iskrsnuti u slučaju narativne potrebe. Šion u sebi utjelovljuje herojsku empatiju i želju za pravdom.

Rena – palo mi je na pamet kako, namjerno ili ne, Rena simbolizira cijeli Higuraši kao seriju. Na prvu ruku prilično je jednostavan i plošan lik opsjednut svime i svačime slatkim; no podrobniji pogled otkriva mnogo slojevitiju osobu (tj. seriju), pametnog i pronicljivog lika (seriju), duboko obilježenog traumama i mračnom stranom ljudske psihe (koje serija tako rado prikazuje).

Rena je inteligentna – i to toliko da se pameću ističe među prijateljima od kojih nitko nije budala. Ona je obično prva koja detektivski nešto shvati ili donese (obično točan) zaključak iz oskudnih informacija. Zato i jest u svojoj samostalnoj istrazi (šesti arc, posljednji u prvoj sezoni) došla dalje i zaključila više od Keiićija, Rike, Satoko ili Šion. No, ona nije svemoćna – kao i svakom drugom, na putu do uspjeha ispriječile joj su se vlastite karaketerne mane. Emocionalno labilna, istraumatizirana i s velikim strahom od napuštanja – Rena samostalno nije mogla dospijeti dalje. Također, ista ona otvorenost i kreativnost koje ju čine toliko dobrom detektivkom su je, s druge strane, činile podložnom za vjerovanje u raznorazne bizarne teorije zavjere – ne sumnjam da je i to Mijo brižno isplanirala.

Gorespomenuti osjećaj napuštenosti vjerojatno je Renina najteža prepreka i najgori strah. Razvod roditelja, majčinu ženidbu s ljubavnikom, a zatim i novu ženu svog oca (koja, istini za volju, jest pokvarena i podla preko svake mjere) Rena je doživjela kao osobnu izdaju, poljuljavši njezino povjerenje u ljude. Zato i u svom najmračnijem trenutku govori o prijateljima – tom svetom gralu Higurašija – kao o nečem nepouzdanom i prolaznom. To je ujedno i lekcija koju Rena treba naučiti (kao uostalom i većina ostalih likova) – snaga i pouzdanost prijateljstva. Rena manifestira herojsku inteligenciju i sposobnost.

Satoko – ajme meni, ovo dijete treba zagrljaj. Ako je Higuraši natjecanje u istraumatiziranosti glavnih likova, onda je Satoko apsolutni šampion. Prvo je oboljela od Hinamizava sindroma, onda je još kao djevojčica od 8 godina u napadu ludila ubila svoje roditelje, zatim je skupa s bratom dana na posvajanje nasilnim ujaku i ujni, pa je brat – njezin glavni oslonac i snaga – netragom nestao; te još i uza sve to svakodnevno trpi potpunu društvenu izolaciju i ostracizam od strane ostatka sela. S jedne strane, Satoko je još uvijek dijete – namlađa je od družine, s dječjom naivnošću i zaigranošću; no s druge ona je i dijete koje je moralo strahovito brzo odrasti i naučiti se sama snalaziti u okrutnom svijetu.

Još kao pretpubertetsko dijete, Satoko je bila vrlo ovisna – emocionalno, fizički i psihički – o svom starijem bratu Satošiju, kojem je to – jedva par godina starijem od nje – predstavljalo težak teret. Satošijev nagli nestanak strahovito je potresao jadnu Satoko, do te mjere da je svoju prijašnju ovisnost odlučila kompenzirati drugom krajnošću – potpunom nezavisnošću. Stoga ona ne traži tuđu pomoć čak i na stvari koje su daleko izvan njene moći da ih riješi, umjesto toga odabravši trpjeti. Čak i svog nasilnog ujaka ne doživljava kao problem kojeg može i treba riješiti pomoću drugih ljudi i insititucija (recimo, centra za socijalnu skrb), već kao izazov kojeg mora sama nadvladati. Baš kao i Rena, Satoko tokom radnje nauči vjerovati prijateljima i funckionirati kao dio tima. Predstavnik je herojske neslomivljosti i samostalnosti.

Rika – ako je Satoko i najveća tragičarka cijelog Higurašija, njezina najbolja prijateljica Rika ne zaostaje mnogo. Djevojčica koja je već stotinama godinama zarobljena u vremenskoj petlji, svojevrsnom Danu mrmota, koji svaki put i iznova završava njezinom smrću, obično na vrlo bolan način. Iza njezinog (lažnog) osmijeha i aure bezbrižnosti kojom odiše skriva se istraumatizirana fatalistica potpuno pomirena sa svojom tragičnom sudbinom, vjerojatno odavno izgubivši svaku nadu u trajnu pozitivnu promjenu (i s obrzirom na okolnosti, tko je može kriviti?).

Neobično s obzirom na njenu dob i početnu ulogu u priči – no Rika ima neka obilježja seoskog mudraca, skoro pa šamana. Djeluje mudro i iskusno, kao repozitorij drevne mudrosti (što zapravo i jest) , u trenucima nužde služi kao duhovni vodič ostatku družine. Također, ima i direktnu vezu s božanskim.

Njezin razvoj lika sastoji se u nadvladavanju fatalističkog pogleda na svijet i vjerovanju da je promjena moguća. Tu se, primjerice, njeno prijateljstvo s nekim poput Keiićija pokazuje vrlo korisnim. Ona mora riješiti egzistencijalističku dilemu i doći do zaključka da je njen život, pa i cijeli svijet, vrijedan življenja. Vrijedan borbe i vrijedan spašavanja. Rika simbolizira herojsku sposobnost za promjenom na bolje.

Pala mi je na pamet još jedna interpretacija njezinog lika – skoro sigurno nenamjerna od strane autora – i to prilično mračna. Mislim da nije pogrešno na Riku gledati kao na simbol osobe s depresijom. Otkad zna za sebe – bori se uvijek s istim demonima i njezini su dosadašnji pokušaji bili obilježeni neuspjehom. Ima vrlo defetistički pogled na svijet. Njezin vesela maska koju prezentira ostatku svijeta skriva duboko isfrustriranu i ciničnu osobnost koja je odavno izgubila nadu da svijet može biti bolje i ljepše mjesto za život. I kao i ostatku ekipe, i njoj pomaže otvaranje prema prijateljima i davanje dopuštenja da i oni, skupa s njom, ponesu dio njenog tereta. Tj. shvaćanje da njezina borba nije samo njezina; da je okružena ljudima koji joj žele i mogu pomoći.

Mijo – i evo nas kod glavne negativke. Spominjao sam već njezinu izoliranost i osamnjenost u kontrastu sa zajedništvom glavnih likova; ovdje ću se nadovezati s mišlju da je riječ možda i o najtragičnijem liku u cijeloj seriji. Cijeli njen život bio je poput Munchovog Krika, očajnički vapaj izmučene duše kojeg nitko ne čuje. Vapaj za priznanjem, vapaj za dokazom na postoji i da je bitna, vapaj za validacijom od strane društva. Njezina opsesivna potreba da dokaže istinitost istraživanja svog djeda zapravo je potreba da dokaže vlastitu vrijednost svijetu koji ju je cijeli život okrutno zlostavljao na sve moguće načine. Njezini postupci djeluju kao patološka osveta društvu i ljudima koji ga čine: niste me dosad priznavali, ali sad ću vam pokazati da sam uspjela. I baš iz tog razloga, na nju je vrlo teško gledati kao na veliku negativku i zlikovicu, usprkos nebrojenim zlima koje je počinila.

Mijina uloga u priči na neki je način suprotnost Keiićijevoj. Baš kao i on, tako je i ona osoba velike proaktivnosti, velike energije i snage volje. Pravi motor pokretač događaja, samo u suprotnom smjeru od Keiichija. Pametna, snalažljiva i prodorna – i više je nego dostojna uloge glavne protivnice našim junacima. Zato i njezin ultimativni poraz i djeluje toliko zadovoljavajuće – junaci su ga konačno svojim postupcima i zaslužili.

Minagoroši-hen (Higuraši no Naku koro ni Kai, epizode 6-13) je predzadnji arc u priči, točno korak prije zadnjeg u kojem će junaci (konačno) uspjeti pobijediti Mijo i spriječiti svoje smrti, te smrti cijelog sela. Narativno gledajući, svi dosadašnji arcovi postavljali su puno više pitanja nego što su davali odgovora. Gledatelj u ovom trenutku još uvijek nije ni blizu odgovora na misterije poput: tko stoji iza serije ubojstava proteklih godina? Tko će biti odgovoran za ubojstva Tomitakea i Mijo ove godine?  Što se točno dogodilo sa Satošijem? Koliko je obitelj Sonozaki upletena u ubojstva? Koja je priroda Hinamizava sindroma? Tkogod bio glavni zlikovac, koji je njegov motiv? ; i tako dalje. Sada, dok se polako približavamo kraju serije, počinjemo očekivati sve manje pitanja a sve više rješenja. Minagoroši-hen to i ispunjava.

Pošto je ovo story arc u kojem su junaci ostvarili možda i najveći napredak u raščišćavanju svih misterija – korisno je pogledati po čemu se točno on razlikuje od ostalih story arc-ova? Zašto je Minagoroši-hen, da parafraziram Lajbnica, najbolji od svih svijetova?

Kao prvo, Šion je dio družine od početka – ozbiljno shvativši obećanje dano Satošiju da će paziti na Satoko – što u startu sprečava njenu odvojenost i pad u ludilo koje se dogodilo u ranijem arcu. Čak i kada Šion pobjesni na Satokinog ujka i krene planirati ubojstvo koje ne bi donijelo ništa dobro, Keiići je tu da je smiri.

Kao drugo, Keiići je od početka upućen u seriju ubojstava koja su se dešavala proteklih godina – i kao takav nema razloga razviti paranoju.

Kao treće, Rika je u prošlosti uspjela spasiti Akasakinu ženu od smrti – i to družini daje još jednog zahvalnog saveznika na kojeg mogu računati (iako to ne čine sve do zadnjeg arca).

Kao četvrto, svi od glavnih junaka imaju nejasne vizije svojih pogrešaka i propusta iz prijašnjih arcova. Simbolički, to može značiti da u glavi imaju koncept svoje potencijalne propasti koji ih snažno motivira u supotnom smjeru.

I kao peto, svi junaci nastupaju kao tim od samog početka radnje arca. Zajedno se dogovaraju, zajedno i planiraju, zajedno uspijevaju ili propadaju. Kadgod bilo tko od njih počinje podlijegati svojim najgorim impulsima, ostali su tu da ga izvuku na pravi put. I kao posljedicu svega toga, Rika – kao glavna igračica na strani dobra – je znatno sigurnija, odlučnija i samouvjerenija.

Arc započinje kao i svaki drugi: bezbrižnim i zabavnim scenama igranja. No, uskoro se pojavljuje prvi ozbiljniji problem: Satokin ujak zlostavljač protiv kojeg ona ne želi podnijeti prijavu. I tu vidimo Keiićija i društvo u njihovom najboljem izdanju: umjesto ishitrenih i polovičnih ideja iz prijašnjih arcova, ovdje djeluju organizirano, ekikasno i pametno. Uspijevaju mobilizirati cijelo selo u prosvjedu pred Centrom za socijalnu skrb i uspješno organizirati akciju spašavanja Satoko. Sada imaju ne samo jedni druge, već i sve Hinamizavljane na svojoj strani, tematski potencirajući ideju zajedništva i suradnje oko koje se vrti cijela serija.

Nadalje kreću u zajedničku istragu budućeg zločina za vrijeme festivala pamuka, nastupaju složno i pametno – i ostvaruju najveći korak naprijed od početka serija: natjeravši glavnu negativku da se konačno otkrije. I iako je u ovom arcu ipak nisu uspjeli nadvladati, stekli su neprocjenjive informacije koje će iskoristiti u sljedećem arcu za konačnu pobjedu. I zato, za razliku od svih prijašnjih arcova, Minagoroši-hen ne osjećamo kao poraz; već kao stepenicu na putu prema pobjedi. Po prvi puta, junaci ne failaju zbog svoje razjedinjenosti; već zbog okolnosti koje nisu znali i nisu na njih mogli utjecati.

Mogao bih još napisati štošta o ostalim temama, likovima i idejama iz ovog ili ostalih arcova. Recimo o Mijinom djedu i odbacivanju njegovog istraživanja (za koje postoje sve indicije da je ispravno). O super-moćnoj tajnoj organizaciji Tokju koja financira Mijo – i koji se po količini novca i moći koje imaju doimaju poput masona na steroidima. O grijehu i iskupljenju koje likovi proživljavaju. O borbi između tradicije i progresa u Hinamizavi koji se očitava kroz recimo izgradnju brane. O snazi volje, energiji i čvrstoći karakatera potrebnoj za mijenjanje sudbine. O određenim rupama u radnji (recimo – zašto Mijo čeka festival da ubije Riku? Njezin plan bi slično funckionirao i da ju je dala ubiti 10 dana ranije). I o mnogo čemu drugom, ali ovdje moram naprasno stati. Već sam iovako zahvalan nekolicini upornih koji su ovaj esej pročitali od početka do kraja, i ne želim ih vući kroz još stranicu ili pet teksta.

Zaključno ću reći da je serija opširna, intrigantna i kvalitetna, i da je zaslužila ovako dugačak esej. Higuraši je bogat sadržajem u svakom mogućem smislu, i ova poduža analiza to je pokušala predočiti. Do sljedećeg gledanja.