Blog

Ivice farbe koja se razlivala po zidu nakon nanošenja sprejom, Marko je učvršćivao kistom koji bi prethodno natopio u šminkerskom puderu. Trik koji se na dark webu nazivao prevarantskim pomagao mu je da crta grafite po vlažnom vremenu, a naknadno uklanjanje njegovog ispisa bilo je otežano smjesom koju bi hemijska reakcija pudera i farbe izazivala u kontaktu sa površinom. Magla, udvojena u guste oblake, obavijala se oko spoljašnjih lampi i polako obezvrjeđivala snagu halogenih sijalica. Mješavina vještačkog svjetla i izmaglice mijenjala je fokalnu percepciju kojom je ljudsko oko doživljavalo boju, ali njegove istrenirane zjenice upijale su linije usječene u fasadu.

Iz dukserice je izvukao telefon kako bi ovjekovječio remek-djelo, ali iz pravca Ekonomskog fakulteta promaljao se, za ovo vučje vrijeme neočekivan žamor glasova. Navukao je kapuljaču na glavu i potrčao ka stepenicama. Bat koraka odzvanjao je za njim, a konačno utihnu kada se sakrio podno prozora kroz koji je mogao vidjeti tminu fakultetskog hodnika. Ubrzo se sa glasovima pojaviše i obrisi ljudskih figura. Djevojka koju je muškarac grlio oko struka stala je ispred grafita i nijemo posmatrala. Para joj nije izlazila iz usta, djelovalo je kao da ne diše. Muškarac je potom izvadio telefon, a odbljesak blica označi da je grafit uskladišten na memoriji telefona.

Prva publika i to čitavih šest sati prije izlaska novina, pomisli Marko. Oslonjen na zid stezao je bocu spreja dok se par udaljavao prema šetalištu kraj Venecije mosta. Iz sjena je posmatrao muškarčevu vjetrovku kako leluja pod mjesečinom i djevojčinu kosu, zlato-crvenkastu koja je podsjećala na vatru, tako potrebnu dok se temperatura spuštala. Nije mu promakla činjenica da su njihovi, do maloprije ujednačeni koraci sada bili poremećeni, a da je skladnu kakofoniju lupanja čizama o površinu zamijenio nesiguran i potmuo hod praćen povremenim okretanjem.

Treba mi votka, promisli on i odšeta na drugu stranu, ne zastajkujući da pomiriše farbu koja se vođena ledenim vjetrom skupljala na fasadi.

***

Aroma svježe kafe širila se iz aparata kroz vazduh, dražila goste kafića Prolaz, nekoliko metara od grafita. Marko je sjedio u bašti, ovlaš promatrajući komunalne radnike koji su pokušavali ukloniti grafit; njihove glasne psovke ukazivale su na probleme sa skidanjem magične smjese koju je prethodne noći koristio u crtanju. Dok su se studenti obližnjih fakulteta smjenjivali kao na traci ispred iscrtanog zida, a fijukanje novembarskog vjetra mijenjalo žamor glasova, listao je novine, čekajući da mu se sistem na laptopu pokrene.

Novinski printovi su sve bolji. Skoro da su pogodili detalje grafita, pomisli dok je uživao u posmatranju sinoćnjeg rada. Fotografisan sa strane, grafit je zauzimao centralno mjesto naslovne strane. Prikaz je sadržavao nacrtanu siluetu kuće u sredini, sa geografskim koordinatama podno linije temelja. Sa lijeve strane stajao je pojednostavljen, crno-bijeli fotorobot muškarca u kasnim četrdesetim godinama. Na glavi je imao vunenu kapu, a pored obraza docrtanu liniju koja je podsjećala na kap krvi. Na suprotnoj strani prikaza, nacrtao je krst. Pokraj njega, računarski izvučenim rukopisom koji je sprječavao grafološku provjeru identiteta sprejom je utisnuo poruku Tražite zaboravljene leševe? Provjerite koordinate. Tražite ubicu? Pročešljajte baze fotorobota.

Promeškoljio se u stolici i bacio novine u stranu. Uzevši laptop, povezao se na Tor. Kada je počinjao sa istraživanjem mračnog dijela interneta nije slutio da će u tom kutku globalne mreže pronaći veliki broj Banjalučana. Njegovi sugrađani u mračnoj mreži bili su devijanti i ljudi koji su plesali po rubu zakona. Niko nije otkrivao svoj identitet, ali je na osnovu praćenja aktivnosti u gradu koje su kružile po mreži, lako zaključivao da je broj njemu sličnih u porastu, a da je njihova geografska udaljenost zanemarljiva. Osjećao se ponosno što je, iako anoniman, svojim grafitima postajao zvijezda dark weba. Posebno su ga radovale vijesti lokalaca koji su posjećivali opskurna internet mjesta kao i on. Pogotovo kada bi nosili kamere.

Podvodni kralj, kako se umjetnički nazivao jedan od lokalaca imao je veze u policiji. Na stranicu je postavio video isječak na kojem policijski odred Žandarmerije prekopava plac pokraj napuštene pržionice kafe u Zalužanima. Dvojica muškaraca u maskirnim uniformama kopali su duboko na mjestu obilježenom žutom trakom. Kamerman je približio objektiv rupi iz koje su patolozi u dugačkim, sivim odjelima izvukli leš u poodmakloj fazi raspadanja. Od kose na tijelu izvađenog što se davno moglo opisati kao čovjek ostalo je svega par uvijenih, ostarjelih dlaka ispod kojih se nazirala lobanja. Meso sa kostiju davno je istrulilo, a blato je uprljalo ostatke odjeće koja je visila na ostacima.

Policajac je potom prišao kamermanu i šakom prekrio objektiv. Snimak se prekinuo, ali Markov cilj se ispunio. Koordinate koje je upisao u grafit odvele su policajce na mjesto zakopanog leša. Vratio je pogled na grafit čiji su obrisi nestajali pod rukama komunalaca. Nekoliko studenata je posmatralo kako ga uklanjaju. Još uvijek nisu ni svjesni šta gledaju. Osvježio je stranicu i ponašao drugi dio policijskog izvještaja – muškarac četrdesetih godina čiji identitet nije objavljen uhapšen je rano jutros. Nijednu od ovih vijesti nije mogao pročitati u medijima. Policijski isljednici krili su informacije od javnosti. Vjerovatno ih je sramota da kažu kako su pronašli leš i uhapsili krivca na osnovu grafita nepoznatog počinioca. Odnosi s javnošću uvijek su bili važniji od istine, barem što se tiče sistema.

Iščekujući da neko od novinara bude dovoljno pronicljiv da poveže koordinate sa iskopavanjem leša i hapšenjem, prisjećao se novinskih naslova od prije par godina.

Bio je žrtva podmuklog otmičara koji ga je oteo na putu do škole i danima držao zatvorenog u kolibi sa samo jednim prozorom kroz koji je svjetlost obasjavala pod samo kada je sunce bilo u zenitu. Otmičar mu je čak davao plišane igračke s kojima se igrao. Nije tada znao da ga je snimao. Video isječke je pronašao kasnije, upravo na stranicama dark weba. Njegovo traumatično iskustvo se završilo tako što ga je otmičar jednostavno pustio. Nije ga tukao, niti dirao. Uprkos tome još se sjećao kiselkasno-slatkog smrada znoja čovjeka čije je lice bilo prekriveno kapuljačom i higijenskom maskom. Jednoga dana, ostavio je vrata kolibe odškrinuta. Marko je izašao napolje i sunčeva svjetlost mu nikada nije godila kao tada. Jednostavno je trčao. Za sobom je ostavio kolibu čije obrise nije zapamtio, jednostavno ju je izbacio iz sjećanja, kao i boju automobila parkiranog pokraj nje, opis tamničara i sve što ga je okruživalo. Jedino mu je miris znoja ostao urezan u pamćenje. Ponekad bi ga osjećao kada bi crtao grafite.

Trčao je, nošen snagom, odveć nadljudskom za jedanaestogodišnjaka. Prisjetio se očevog savjeta da uvijek ide nizbrdo i da proba pratiti potok ili rijeku. Žubor Vrbasa nije bilo teško prepoznati, ipak se u djetinjstvu, davno prije nego što je rijeka zagađena, kupao u njoj. Ispostavilo se da je bio utamničen u Priječanima, nekoliko kilometara od porodičnog doma.

Roditeljima je pao kamen sa srca. Bio je zbunjen tih dana, ali mu je bilo drago što se policija nije mnogo interesovala za slučaj. Jednom su ga saslušali u sivoj prostoriji sa neonskim lampama, ali su potom nestali iz njegovog života.  Tamničar nikada nije pronađen. I pakao je tada počeo.

Kao vispreno dijete, ubrzo je došao u posjed novina i prepiski sa policijskim inspektorima koje je njegov otac čuvao. Medijski članci varirali su od naslova u kojima su govorili da je Marko žrtva satanističkog kulta i da je silovan. Drugi su govorili da se izgubio ili da je bio ljut na roditelje, pa je zbog toga pobjegao. Policija je bila sklona drugom javnom mišljenju. Bilo je pogodnije i bezbolnije.

Ubrzo mu niko više nije vjerovao. Za sve oko sebe bio je dječak koji je htio naljutiti roditelje i koji se preračunao, te se izgubio. Možda su i njegovi otac i majka djelimično vjerovali u tu priču. Na sebi nije imao tragova nasilja, osim blage neuhranjenosti i nedostatka vitamina D, što se moglo pripisati boravku u priječanskim šumama. Slatkasto-kiselasti smrad znoja bio je jedina stvar koju nije zaboravio. Ona ga je održala na pravom kolosijeku, daleko od ambisa ludila. Smrad se vremenom razlio u sjećanje koje je htio staviti na papir, ali nije mogao. Potom je otkrio grafitnu umjetnost, a zatim i svijet dark weba. Svoju inteligenciju je koristio tako da nijedan slučaj ne prođe nezapaženo. Postao je informator iz sjenke.

Povezan sa opskurnim devijantima, od kojih su neki kotirali visoko na moralnoj skali, ali su, poput njega, tavorili lične demone, počeo je istraživati neriješene policijske slučajeve i iz zapećka vaditi imena koja su svi zaboravili. Imena poput njegovog. Policajcima je ostavljao tragove, a medijima šifrovane poruke koje nije bilo teško riješiti. Kopao je po đubretu koje se svima gadilo, povezivao tragove koji su promicali inspektorima i rješavao mozgalice baš kao što je činio na časovima logike. Poput režisera, sjedio je sa strane i čekao da glumci u njegovoj predstavi odigraju svoje uloge, u svrhu opšteg dobra. Barem je on to tako vidio.  Informator iz sjenke i borac za istinu sa sprejom u ruci. Misli su mu ponovo konfuzno bježale, kada mu na laptop pristiže obavještenje popularnog medijskog portala; pronicljivi novinar povezao je sve tragove. Naslov je glasio: Crtač grafita kod Pravnog fakulteta ostavio poruku kojom su policijski službenici riješili slučaj. Ko je fantom iza spreja? Policija ćuti. Još jedan poen za njega. Dok se sve više utapao u identitet informatora iz sjenke, razmišljao je kako bi bilo da je u mladosti imao nekoga, poput sebe, ko bi odbranio dijete i uvjerio odrasle da ne laže.  Vrtlog razmišljanja prekinu jedna druga misao; niko nije ni mogao. Njemu je bilo predodređeno da postane prvi informator iz sjenke.

***

Medijska jagma stišavala se u nadolazećim danima, praćena pritiscima vlasti. Novinske kuće tražile su informacije o tajanstvenom crtaču grafita, dok je policija skrivenim kanalima nudila novac za informaciju o njemu. Ulozi su bili veliki; javnost je s jedne strane podržavala informatora iz sjenke, a s druge strane, građani su na društvenim mrežama ismejavali policiju.

Marko je postao svjestan da je tražen, iako niko nije znao njegov identitet. Brojnost policijskih patrola na ulici, racije, kao i bilježenje prodaje grafitnih sprejeva i farbi od strane inspektora natjerali su ga da se pritaji. Pribor za crtanje kupovao je preko dark weba, a isporuke je preuzimao iz kontejnera na dogovorenom mjestu. Crtao je isključivo petkom i subotom u periodu noćnog izlaska; u satima kada su plavci bili zauzeti zaustavljanjem pijanih vozača.  Disident je uvijek proganjan, čak i kada se bori za istinu.

Tumarajući sjenkama, na leđima držeći ruksak iz kojeg su virili crtački papiri, a podno kojih su bili kistovi i sprejevi, Marko se iza zgrade TC Zenit ušunjao na gradilište stambeno-poslovnog objekta u izgradnji. Lokacija je bila podesna za crtanje jer je smještena na potezu između hrama Sv. Trojice, Osnovnog suda i zgrade Vlade. Osjećao je da niko neće posumnjati niti pomisliti da bi u dobu hajke na crtače grafita iko imao hrabrosti da skrnavi mjesto tik pred nosom najvažnijih državnih institucija. Ponekad te čuju tek kada ih javno uvrijediš.

Nakon što je kombinirkama presjekao žicu na ogradi, ušunjao se stepenicama do posljednjeg sprata. Vjetar mu je šibao lice, probijao se kroz kapuljaču i tjerao trnce niz vrat. Konačno se obreo na terasi spoljašnjeg zida. Nebo iznad njega, ispisano zvijezdama i mladim mjesecom za sada mu je bila jedina neposredna svjetlost. Iz torbe je izvukao boce sa sprejom i dvije kante farbe. Potom je isjekao zaštitu sa samoljepljive trake i okrenuo se ka zgradama suda i tužilaštva. Sumorne građevine odavale su utisak zapuštenosti i beznađa, baš kao i institucije koje predstavljaju. Sa druge strane nalazio se gradski stadion. Teren nije bio osvijetljen, a tek pokoji automobilski far bi bljesnuo drugim krajem ulice. Banjalučka noć je već godinama bila na samrtnoj postelji. Pitao se na kojem mjestu će stajati prvi čovjek koji će vidjeti njegovo naredno remek djelo. Redao je papire jedan za drugim, brzo ih je lijepio kako ih vjetar ne bi raspršio. Snuždio se kada je uvidjeo da mu vrijeme ističe, te da će zajedno sa prvim suncem policijske patrole promoliti nos. Brzo je uzeo sprej u desnu, a kist u lijevu ruku i počeo ispunjavati praznine u papirima. Prethodno je isjekao konture crteža, koje se sada spremao pretvoriti u grafit. Izračunao je da to skraćuje čitav postupak.

Dok je rad sprejom zahtijevao agilnost i brzinu, monotono korišćenje kista bila je suprotnost uzbudljivom i brzom prskanju boce. Lagano je povlačio linije, crni tragovi pomiješani sa šminkerskim puderom utiskivali su svoje značenje u cigleni zid. Prisjećao se kako mu je psihoterapeut govorio da svoje epizode bijesa smiruje monotonim aktivnostima koje opuštaju mozak. Sigurno nije imao ovo u vidu, pomisli, a blagi osmijeh pređe mu licem. Osjećaj nadmoći zbog čina pravedništva, kako ga je on vidio i adrenalina zbog mogućnosti otkrivanja činili su da o sebi razmišlja kao o misionaru koji je ispunio svoju misiju. Strah od hapšenja bivao je nadjačan smislom koji će ostvariti kada napokon dobije priliku da ispriča priču čije fragmente je skupljao godinama kojim je zatvorio krug traženja životnog smisla. Odagnao je svaku sumnju o ispravnosti svog postupanja. Govorio je sebi da je ono što čini jedini ispravan način; način koji će ga učiniti besmrtnim, iako će za mnoge i dalje ostati informator iz sjenke, fantom bez imena i lica.

Znoj mu je natapao duksericu, a sitni grašci padali su mu sa čela u oči, izazivajući peckanje. Uprkos ledenom vjetru, osjećao je da gori. Završio je bočne strane rada, a naizmjenično korišćenje obje ruke dovodilo je do obamrlosti mišića. Konačno je odložio boce sa crnom tečnošću i odahnuo; samo na trenutak. Pred njim se nalazio centralni panel, najveći papir i centralna poruka. Iz torbe je izvukao crveni sprej i otvorio novu kantu farbe. Uskoro je u noći ponovo jedini zvuk bio raspršivanje boje i lagano klizanje četke po zidu.

Prvo crkveno zvono označilo je početak svršetka mapiranja. Odavno izmoren, sa bolom u kostima koje je cjelonoćni vjetar probio, Marko je duboko udahnuo i pokupio pribor za rad. Nije imao snage da se u miru divi svom remek-djelu. Nije imao ni vremena. Sunce se pomaljalo na horizontu, a purpurne tonove na nebu mijenjali su tirkizni koji su optimistu na momente mogli podsjetiti na život. Spustio se stepenicama i prošao istim putem. Dukserica mu je bila umrljana bojom, kao i lice. Dok su prvi automobili pristizali na parking, užurbano se udaljio. Uskoro će sunce obasjati grafit, a sa njime i poruku koju je toliko dugo nosio u sebi. Misli su ga već nosile na drugi dio njegovog plana. Dođite lešinari. Dođite i divite se. Informator iz sjenke ponovo je korak ispred.

***

TV stanice sa lokalnom frekvencijom u etar su cijelo jutro prikazivali vijesti o grafitu nacrtanom na objektu u izgradnji. Reporteri koji su se sjatili ispred zgrade nisu imali pristup mjestu crtanja, jer je bilo ograđeno žutom trakom, ali su zato kamere iz svih uglova snimale grafit, štiteći ga od zaborava skorog uklanjanja.

Dugački spoljašnji zid zgrade koji je do juče ponosito stajao kao simbol najbrže izgrađene građevine u deceniji sada je predstavljao simbol izrugivanja policijskim snagama. Cjelokupna ciglena površina bila je ispunjena crno-bijelim satelitskim prikazom grada, osiromašenog za oznake signalizacije i saobraćaja, ali sa precizno ucrtanim oznakama, za policiju sada već poznatih mjesta, zajedno sa upisanim koordinatama, koje je smatrao bitnim za brže snalaženje onih koji su ta mjesta trebali posjetiti.

U posljednjih deset godina desilo se četrnaest nestanaka u Banjaluci, a ljudi nikada nisu pronađeni. Vremenom su uspomene na njih izbledele. Marko je koristeći tehnike izučene u policijskim priručnicima i moderna saznanja devijanata sa dark weba uspio prikupiti podatke o žrtvama, njihovim životima i navikama. Uz pomoć prijatelja iz kriminalističke uprave dobio je pristup spisima slučajeva. Bile su mu potrebne gotovo dvije godine da posloži kockice i pronađe leševe. Neka im duše počivaju u miru, kada tijela ne mogu.

Sa TV-a dopirao je glas voditeljke koja je saopštavala kako policija nema saznanja o identitetu crtača grafita, kao ni njegovim motivima. Dok je njen glas cičao kroz zvučnike, Marku je pažnju privuklo kretanje kamere; video je uvećavao središte grafita, jedini dio nacrtan bojom i sa podebljanim fontom koordinata. U samom centru nalazila se strukturisana šema kuće, crvenih ivica, okružena zelenim stabljikama borova. Podno nje ležali su ispisani koordinati zajedno sa anagramom emitorp. Prati me.

Zaobišao je kablove razasute po parketu svog iznajmljenog sobička i odalamio kućište računara kako bi ga trenuo iz zimskog sna. Stranice na dark webu pljuštale su informacijama o grafitu i policijskim racijama koje su još uvijek trajale. Poznati mediji ovoga puta radili su na visini zadatka i zajedno sa organima reda pratili su koordinate. Banja Luka se tog jutra pretvorila u veliku iskopinu, gdje se crnica otkopavala u zabačenim dijelovima grada, dok su porodice nestalih konačno dobijali odgovore. Informator iz sjenke mogao je slobodno šetati ulicama grada, niko nije tu da ga uhapsi. Svi policijski odredi odavno su se raspršili po gradskim šumama i poljanama. Znao je da će biti zvijezda današnjeg dana.

Kamere za snimanje uživo bile su postavljane sa obje strane zida trošne brvnare u priječanskoj šumi. Senzor za infracrveno snimanje bio je aktivan, a njegova aktivnost bilježena na ekran pred njim, a praćenje kamere prije nekoliko minuta postavljeno je na servise praćenja uživo preko dark weba, a pristupni linkovi za gledanje odaslani na i-mejl adrese svih lokalnih medija. Traka je istovremeno pohranjivala snimke na prekookeanski server kao rezervu u slučaju policijske blokade gledanja. Gotovo da je mogao čuti bat čizama pripadnika Žandarmerije kako lome grane, trčeći ka brvnari, zajedno sa psima čijim osjetljivim nozdrvama se širi miris jesenje rose, sve dok kišnica, koja vječito kapa sa drveća ne bude isušena sunčevim zracima. Inspektorima će trebati određeno vrijeme da se priviknu na ustajali smrad trulog drveta i dubok, gotovo opipljiv mrak unutrašnjosti brvnare.

Vibriranje kamere označilo je približavanje vratima. Odjednom, ovan za razbijanje vrata odvalio je trošna vrata od čijeg pada se podignu prašina. Četvorica maskiranih muškaraca sa puškama utrčaše u prostoriju, usmjeravajući snopove baterijskih lampi ka sredini sobe. Tamo se nalazio mali drveni sto i stolica bez naslona. Iza njega, kredenac iz doba kraljevine, te nešto razbacanih listova novina i kofa koja je Marku za vrijeme zatočeništva služila za vršenje nužde.

Ništa se nije promijenilo, sve je kao onoga dana kada sam pobjegao.

Isparavanje usahlog znoja, smrada koji ga je godinama pratio kao jedini podsjetnik na zatočeništvo ponovo ga je obuzimalo, vraćajući se u njegove nosnice. Nije ga se mogao riješiti, pa se pitao da li je i sam, rastrzan uspomenama počeo zaudarati kao njegov tamničar. Bijes ga je sve više preuzimao, osjećao je kako mu srce lupa. Gledao je policajce kako obezbjeđuju lokaciju, a slike iz prošlosti koje je pokušao potisnuti, poput lavine vratile su se na površinu. Ništa se nije promijenilo, čak je i brvnara ostala ista.  Ipak se nešto promijenilo. Ovoga puta će mi svi vjerovati. Misli mu je prekinuo ulazak inspektora u civilu u kadar. Njegov dugački kaput njihao se dok je koračao ka sredini prostorije. Ruka mu je pohrlila prema koverti postavljenoj na sto. Tik prije nego što ju je dodirnuo, inspektor se lati za džep i izvuče telefon. Marko je skrenuo pogled na drugi ekran i vidio kako se onlajn gledaonica prenosa uživo puni. Sanduče za poruke bilo je prepuno odgovora urednika velikih medija. Svi su se uključivali u prenos.

Inspektor je nervozno spustio slušalicu i okrenuo se oko sebe. Pokazao je prstom na kameru i brzo skočio ka njoj. Marko mu nije uspio snimiti lice, crnilo je zamijenilo sliku. Pandur je pokidao kameru. Očekivao je ovo, uključi drugu, koju je postavio visoko u pročelje krova brvnare. Prenos je ponovo krenuo, ovoga puta snimajući iz ptičije perspektive. Otvarao je kovertu grubim potezima i zurio u komad papira. Marko uveća sliku tako da je približi dovoljno da gledaoci mogu pročitati sadržaj poruke. Server je bio dupke pun. Uključivali su se gledaoci iz cijeloga svijeta. Osmijeh mu je zaigrao licem. Zanemarili su njegove izjave kada je bio klinac, ali njegove poruke nisu mogli zanemariti sada, kada je njihov sadržaj bio bitan. Pratili su ga i slušali. Današnjica je bila njegova arena, a on čovjek od važnosti. Zajedno sa cijelim svijetom je čitao riječi sa inspektorovih usana dok je slovkao poruku iz koverte: Vjerujete li mi sada? Marko, informator iz sjenke i dječak iz drvene tamnice.

Autor: Đorđe Maksimović