Blog

Dodela nagrade Filip K. Dik ove godine online

Ovogodišnji Norwescon, na kome se dodeljuje nagrada iz domena fantastike Filip K. Dik je otkazan zbog trenutnih okolnosti pa će cela ceremonija na radost svih onih iz čitavog sveta, koji prate fantastiku, biti strimovana online. Društvo za naučnu fantastiku Filadelfija je objavilo da će dodela biti u petak 10. aprila u 5h ujutru po našem vremenu emitovana na Youtube kanalu.

Ova nagrada se tradicionalno dodeluje svake godine počev od 1982.godine, za papirna izdanja objavljena u S.A.D. tokom prethodne kalendarske godine. Predstavlja nagradu za najbolje delo iz domena naučne fantastike i dodeljuje se uz pomoć fonda Filip K. Dik i društva za naučnu fantastiku Filadelfija. Istaknuti dobitnici ove nagrade su i neka vrlo poznata imena: William Gibson (Neuromancer), Richard K. Morgan (Altered Carbon), Meg Elison (The Book of the Unnamed Midwife), Ramez Naam (Apex), Carrie Vaughn (Bannerless).

Sudije na čelu sa Filipom K. Dikom su objavile listu nominovanih za ovogodišnju nagradu :

THE OUTSIDE by Ada Hoffmann (Angry Robot)

VELOCITY WEAPON by Megan E. O’Keefe (Orbit)

ALL WORLDS ARE REAL: SHORT FICTIONS by Susan Palwick (Fairwood Press)

SOONER OR LATER EVERYTHING FALLS INTO THE SEA: STORIES by Sarah Pinsker (Small Beer Press)

THE LITTLE ANIMALS by Sarah Tolmie (Aqueduct Press)

THE ROSEWATER REDEMPTION by Tade Thompson (Orbit)

 

Nadamo se da ćete i vi propratite ovogodišnju dodelu jer naposletku, nemate često priliku da ovako nešto pratite uživo.

Niz paukovu nit

Pisati kritiku književnog prvenca nikad nije lak posao. Književnom kritičaru je teško da bude potpuno objektivan u svom sudu pošto se od pisca – početnika ne očekuje da poseduje odgovore na pitanja koja nemaju ni pisci-veterani. Malo koji autor uspeva da već u prvom romanu ima izgrađen stil, prepoznatljive likove i osobenu atmosferu, koja razdvaja njegovo delo od dela drugih pisaca – bilo savremenika bilo uzora. Bosanski autor Mirnes Alispahić po tom pitanju je redak, i zato dragocen, izuzetak od pravila.

Alispahić, inače bloger i pisac priča, vremenom je nadrastao kratku formu i odlučio se za sledeći korak – pisanje romana. Po samim autorovim rečima, rukopis je nastajao sporo – oblikovan kroz kontinuirano pisanje, rad sa urednicima  i kritike koje bi dobijao od čitalaca bloga, koji su imali priliku da sa vremena na vreme, na blogu čitaju određene fragmente rukopisa.

Rezultat takvog procesa je nesvakidašnje delo, koje zahteva našu posebnu pažnju, posebno zbog svoje tematike, likova i žanra.

Najpre se treba pozabaviti tematikom.

U vremenu kada se mladi balkanski autori uglavnom odlučuju za jednu od nekoliko tema koje se provlače kroz mejnstrim naših književnosti (rat, tranzicija i  razočaranost njenim plodovima, emigracija…) odabrati drugačiju temu je samo po sebi avangardno…

Tema ,,Niz paukovu nit’’ je, najšire, prošlost, odnosno, čovekov često traumatičan odnos sa prošlošću.

Glavni junak Šon (Sean), bostonski Irac u samonametnutom izgnanstvu, posle godina bežanja u zaborav, odlučuje da se suoči sa utvarama prošlosti. Prvi Šonov korak na tom dugom putu je povratak kući… ali on ubrzo uviđa da je ono što se najpre činilo kao put u stvari zamršena mreža – satkana od prošlosti, ličnih i kolektivnih trauma i ograničenja sopstva… sa odjecima hindustičke metafizike i mitoloških postavki.

Opisujući Šonov težak put do mogućeg oslobođenja iz kandži Maje (zablude), autor uspeva da uhvati i zadrži pažnju čitaoca smelim pripovedačkim rešenjima.

,,Niz paukovu nit’’ je gotovo psihološki roman – autor ide duboko u podsvest, koliko je moguće ići, terajući pritom jezik do granica njegovih mogućnosti – koračajući  uvek na granici između realnosti i čiste fantazije.

Ono što mu se može zameriti je upravo nedefinisanost te granice. Put u prošlost postaje grozničavo spuštanje u podsvest i u moguće svetove. Pred čitaoce se postavljaju brojna pitanja na koja se ne daju dovoljno jasni odgovori.

Pored tematike, ono što privlači pažnju je i odabir lokacije i likova.

Glavni lik je, kao što je ranije pomenuto iz Bostona, a iz istog grada su i glavne junakinje Ana i Maja, dok se radnja romana odvija širom sveta – čime se pravi svojevrsan otklon od balkanske i bosanske zbilje.

Izbor likova i njihovih imena ukazuje na želju autora, koristeći svoju umetničku slobodu, piše o ljudima i njihovim bolnim iskustvima, neopterećen bremenom rata i tranzicije.

Tu je svakako i pitanje žanra.

Iako je roman izdat od strane beogradskog udruženja ljubitelja fantastike, ,,Niz paukovu nit’’ je uslovno fantastičan roman.

Fantastika je ovde samo pomoćno sredstvo, nikad potvrđena ali ni opovrgnuta. Elementi fantastike slobodno se mešaju se sa realizmom, strukturama psihološkog romana i avangardnim formama.

Aveti prošlosti i utvare koje glavni junak sreće jedva su bolje od prikaza i fantoma, izniklih iz nerešenih psihičkih konflikta i osećaja krivice. Alispahić se, mora se primetiti, tu ugleda na japanskog pisca Murakamija i njegova stilska rešenja ali ga prevazilazi po složenosti svoje simbolike, koja postaje zamršeni lavirint iz kojeg je jako teško izbaviti se.

To je možda i najveća zamerka. Grandioznost ideje i složenost simbola zahtevaju apsolutnu pažnju ne bi li se uspešno prodrlo dublje od površine, bez garancije da će se do odgovora doći,  postavljajući tako možda i prevelike zahteve pred čitalačku publiku.

Ipak, pored retkih, može se reći da je ex Yu prostor dobio još jednog darovitog pripovedača, koji će, ako nastavi putem kojim je krenuo i razradi sve svoje zamisli, u godinama koje su pred nama uspeti da izraste do pune svoje veličine i ponudi svetu nešto što je do sad bilo neviđeno na ovim prostorima – jednu novu književnost, neopterećenu senkama kolektivne prošlosti i zapitanu nad opšteljudskim vrednostima.

Zatvorena aprilska čitaonica

Srdačan pozdrav čitaocima širom poznatih i nepoznatih galaksija. U ovom našem malom sistemu, vlada poluopsadno stanje. Napao nas neprijatelj, nezgodan, a nevidljiv. Neću vam pričati o tome, imate dovoljno mudrosti da se tim nosite na pravi način. Pročitali ste sigurno brojne distopije u kojima se spominju razni virusi. Kad smo kod toga, ovi iz uprave i dalje povremeno mole da ih pustimo u naš podrum, ali mi i dalje odolevamo. Iskreno, još uvek nisu ponudili ništa konkretno. Malo mole, malo prete. Ali šta nam mogu? Plate nam i tako ne isplaćuju, nisu nam nikad ni grejanje uključivali. A što se tiče hrane, uspešno gajimo nekoliko vrsta pečuraka, brojne insekte, gliste. A ako bude stani-pani, postoji rešenje. Realno, ne mora da nas bude ovoliko u podrumu, zar ne?

 

Nebeska zvona – Boris Mišić

Borisa verovatno svi čitaoci fantastike poznaju po brojnim regionalnim zbirkama u kojima se nalaze njegove priče. Nedavno je objavio drugu zbirku priča. Može se reći da su u pitanju horor i priče mračne fantastike. Ima ih ukupno deset, na 176 strana. Lokacije na kojima se dešava radnja su kako u našoj zemlji i okolini (Novi Sad, Slavkovica, Juhor, Golubac, Bihaćko ratište), tako i u inostranstvu (Rim, pustare Mađarske, Škotska, Meksiko). Jasna je stvar i da će se provući neki svetovi van naše stvarnosti. Osnovni motiv zbirke je Putovanje, ali u najširem mogućem značenju reči.

Izdavač – Presing

 

Amelija Zubić i gospodari jednorozi – Lora Elen Anderson

Iz nekog neobjašnjivog razloga, ovaj dečiji serijal je prošao ispod radara. Ispravljam greškuo i predstavljam vam prvu knjigu (nedavno je objavljena četvrta). Amelija Zubić je vampirica/vamprika u mračnom i turobnom svetu. Amelija (a nije Pulen) i njeni drugari moraju da napuste Nokturniju i otisnu se u Kraljevstvo svetlosti da spasu kraljicu Vilinčicu. Može li Amelija da otkrije ko je pravi zlikovac, koji želi da zauzme njihov svet?

Izdavač – Laguna

 

 

Okean od papira 2: Muzej izmišljenih bića – Zoran Penevski

Prvu knjigu sam imao zadovoljstvo da najavim u februarskoj  Čitaonici.

Tarvin počinje da sumnja u značenje petogradskog takmičenja u poređenjima na kojem je uspeo samo da zeva kao riba na suvom, a sve je po njega krenulo od lošeg ka gorem. Bez svog mentora i zaštitnika mora da nađe čudesni cvet za sestru, dešifruje poruku skrivenu u slikovnici i sazna zašto je ceo Petograd postao toliko zainteresovan za njega. A iz Muzeja izmišljenih bića nestao je veoma važan eksponat.

Izdavač – Laguna

 

 

 

Klopka i druge priče – Goran Skrobonja

Da, da, znam, ova knjiga je objavljena pre dobrih mesec dana. Znam, ali promaklo mi. Nisam ni ja savršen (mada se bližim tom idealu). Gorana sam kao pisca otkrio tek pre dve, tri godine i od tada sa neizmernim zadovoljstvom čitam sve što napiše. Iako je u poslednje vreme zauzet prevođenjem Konana i igranjem istog, sve nas je obradovao zbirkom priča. Čekaju vas zombi epidemije, fudbalske zavere, slovenska božanstva, roboti, vremenski portali i svašta nešto.

Izdavač – Laguna

 

 

 

Stranac u tuđoj zemlji – Robert A. Hajnlajn

Valentina Majkla Smita odgajili su Marsovci i on je pripadnik ljudske vrste koji nikad nije video nijednog Zemljanina. Sada, konačno stigavši na Zemlju, on je stranac koji mora da nauči šta znači biti čovek. Ipak, njegova uverenja i moći daleko prevazilaze čovečanstvo i, dok podučava ljude o grukovanju i deljenju vode, Majkl podstiče transformaciju koja će stanovnike Zemlje izmeniti zauvek.

Kažu da je ovo jedan od najkotroverznijih i najuticajnih naučnofantastičnih romana svih vremena. Ne bih znao, gledaću da pročitam čim pre.

Izdavač – Čarobna knjiga

 

 

Jeretici Dine – Frenk Herbert

Leto II Atreid, bogocar poznate vaseljene, mrtav je. Zlatna staza, njegov plan da spase čovečanstvo od samouništenja, ostala je za njim. Suzbijajući stremljenja čitavog ljudskog roda tokom tri i po milenijuma svoje vladavine, Leto je izazvao Raštrkavanje, pomamni beg čovečanstva ka najudaljenijim krajevima univerzuma. Sada, hiljadu i po godina nakon njegove smrti, neki od tih Izgubljenih se vraćaju sa željom da pokore staro carstvo.

Dok se borba za prevlast vodi između brojnih frakcija, u pustinjama Rakisa, nekadašnjeg Arakisa, javlja se devojka sa sposobnošću da kontroliše džinovske crve. Njena pojava, predskazana u tajnim proročanstvima bogocara, biće stožer oko koga će se vrteti ne samo sudbina planete koja je nekad bila centar vaseljene već i sudbina Zlatne staze i celokupnog čovečanstva.

Izdavač – Čarobna knjiga

 

Lavkraftova zemlja – Met Raf

Čikago, 1954. Kad njegov otac Montrouz nestane, dvadesetdvogodišnji vojni veteran Atikus Tarner kreće na put do Nove Engleske kako bi ga pronašao, u društvu strica Džordža – izdavača Vodiča za bezbedno putovanje crnaca – i školske drugarice Letiše. Na putu ka kući gospodina Brejtvajta – naslednika imanja na kojem je Atikusova prabaka bila robinja – oni će se susresti kako sa svakodnevnim užasima belačke Amerike, tako i sa zlim dusima koji kao da su izašli pravo iz čudnovatih priča koje guta Džordž…

Kritika robovlasničkog društva, pomešana sa fantazijom, napisana kao petparački roman. Može li bolje od toga?

Izdavač – Čarobna knjiga

 

 

Noćni tigar – Jangši Ču

Visprena, ambiciozna Đi Lin preko dana radi kao pomoćnica švalje, a noću zarađuje kao plesna partnerka usamljenim muškarcima kako bi otplatila majčine kockarske dugove. Kad joj tajanstven partner slučajno ostavi jeziv suvenir, Đi Lin kreće u opasnu avanturu kroz svet tajni i sujeverja. Jedanaestogodišnji sluga Žen, takođe, skriva tajnu – obećao je svom mrtvom gospodaru da će pronaći njegov amputirani prst i sahraniti ga s njim. Žen ima 49 dana da nađe prst ili će duša njegovog gospodara zauvek lutati svetom.

Dok dani neumitno prolaze, niz neobjašnjivih smrti pogađa grad, a glasine počinju da kolaju o ljudima koji se pretvaraju u tigrove. Đi Lin i Žen prate svoje sudbine sve opasnijim stazama koje se prepliću na bujnim plantažama i u sablasnim snovima.

Izdavač – Čarobna knjiga

 

 

Već sam pomislio da neću imati knjiga za ovo javljanje. Međutim, umetnost je moćnija od svega i predstavlja božansko (u najširem značenju, van svih institucija, religija…) u ljudima. Pozdravljam vas iz mračnog, memljivog i predivnog podruma. Zapamtite da telo može biti u zatvoru, ali je zato um slobodan. Zovite prijatelje, trolujte ljude na netu, lenčarite i samo BEZ PANIKE.

WUXIA – Kung fu magija

Wuxia je specifični žanr u kineskoj umetnosti, koji u poslednje vreme zaokuplja pažnju mnogih ljubitelja fantastike širom planete. Ovaj žanr, izuzetno bogat fantastikom (toliko da se gotovo smatra samostalnom granom fantastike), odomaćio se u kineskoj usmenoj i pisanoj umetnosti još pre dve hiljade godina, potekavši iz pesama ali i čuvene knjige i klasika „Romansa Tri kraljevstva“ (eng. Romance of the Three Kingdoms, kin. 三国演义), pretpostavljenog autora Luo Guandžunga, iz 14. veka. Wuxia svet ostaje zanimljiv sve do danas posebno zahvaljujući ekranizaciji popularnih novela u vidu serijskih drama kao što su „Trilogija o kondorima“ (eng. Condor Trilogy, kin 射鵰三部曲), „Večna noć“ (eng. Ever Night, kin. 将夜) ili „Bitka protiv neba“ (eng. Battle Through the Heavens, kin. 斗破苍穹), kao i holivudskim pokušajima (loše) imitacije azijskog magijskog sveta ratnika.

Wuxia je najčešće lokalizovana u doba drevne Kine, u period pre vladavine cara Ćina, ili neku alternativnu istorijsku varijantu istog. Wuxia heroji su najčešće obični ljudi, često autsajderi ili marginalizovane ličnosti, poput otpadnika od porodice, palih plemića, učenika izbačenih iz škole, siromašnih farmera, prokaženih prosjaka (ScribblingGeek, 2020). Obično ih neki duboko tragični događaj, poput ubistva bližnjih, smrt ili otmica voljene, izgnanstva, nepravedne osude ili nameštenog zločina, nateraju da potpuno promene dotadašnji život, što je zanimljivo kompoziciono rešenje priče, budući da se poklapa i sa evropskom mitološkom ili folkornom formulom. Zbog toga wuxia heroji kreću u potragu, kako bi se osvetili, stekli bogatstvo, doneli pravdu ili naučili borilačke veštine od velikih mudraca. Što je, može se primetiti, dovoljno slično toliko pomenutim Propovim funkcijama likova i konstruktivnim sižejnim rešenjima po kojima junak sveta bajke mora preći prepreka, naći pomoćnike, kako bi pobedio protivnika i dobio nagradu (Prop, 1982). U prilog tome govori i činjenica da su sifu (šifu) učitelji, oni wuxia istinski majstori borilačkih veština ili prosvećeni filosofi koji poznaju istiski Dao (Put), dovoljno često obučeni u plašt tipskih „mudrih staraca“, pomoćnika ili vodiča, koji se sreću u svim bajkama i mitologijama sveta.

Takođe, tom utisku „bajkovitosti“ wuxia sveta doprinose i likovi pomagača u vidu čarobnih životinja (zmajevi, konji koji se ne umaraju i mogu i da lete, feniks, carevi i carice zmija ili lisica), a taj utisak pojačavaju i magijski ili začarani predmeti, koji se javljaju u wuxia delima, kao što su npr. magični prsten u kojeg mogu stati sva oružja i blaga sveta jer prkosi euklidovskoj percepciji, alhemijski kotilić koji govori i može uzeti oblik deteta, specijalni mač u kojem živi duh predaka, čarobna voćka koja daje spiritualnu snagu, pilula koja vraća u život, što su uistinu sve primeri koji poprilično asociraju na začarane mitološke ili bajkovite predmete poput letećeg ćilima i sandala, žive vode, čarobnog stočića koji se sam postavlja i stvara hranu, začaranih mačeva u kamenu koji samo kraljevi mogu da izvuku, itd.

Međutim, i pored istaknutih sličnosti, wuxia svet se i razlikuje vrlo od folklornih ili mitoloških slojeva kakve poznaje evropska književnost, najpre po tome što junaci wuxia sveta poseduju određeni kod ponašanja koji pre svega liči na viteški kodeks, a zatim i po tome što koriste borilačke veštine, hiperbolizovane do gotovo božanskih sposobnosti. Te borilačke veštine često mogu da budu letenje na maču, upravljanje energijom, nadravna snaga, brzina, čitanje uma, alhemija, pa čak i besmrtnost. Te veštine se stiču, što je zajedničko sa prikazima riteta i vitezova koji svojim velikim radom moraju da dospeju do junaka i majstora sečiva.

Kodeks junaka wuxia i puglističkog sveta sastoji se od jednostavnih pravila, a to su da heroj nikad ne sme koristiti borilačke veštine na običnom narodu, ili onima koji nisu upućeni u njih, da neće voleti žene svojih drugova ili seniora učenika u borilačkoj disciplini, zatim da neće pogaziti čast i svoju reč, da će uvek slušati svog učitelja i majstora i da neće učiti iz drugih izvora, osim ako mu majstor to ne dopusti. Lako uočavamo paralelizme između heroja wuxia sveta i junaka pomalo idilične književnosti, tj. vitezova o kojima su pevali i melodramatični trubaduri i truveri, slaveći kult Dame. Jer, i wuxia junaci, kao i vitezovi, imaju svoj blistavi etički kodeks kojim su vezani čvršće nego krvlju ili društvenim konvencijama. Čojstvo i junaštvo pre svega, dominantne su crte kod evropskih i kod azijskih junaka ovih žanrova, i zato se njihovi književni junaci mogu smatrati reprezentativnim herojskim, odnosno tipovima, likova.

To ne znači da su oni dati monohrono i bezbojno, niti da oni nemaju mana ili da ne podležu iskušenju, već da su takvi najveći konflikti, destabilicioni potresi identiteta i tragički obrti koji se odigravaju u junacima, ipak na kraju svega razrešeni kroz prizmu etosa, što omogućava likovima da se potvrde kao istinski heroji. Primer za takvu tvrdnju možemo videti u paralelizma između likova kralja Artura i Merlina iz „Legende o kralju Arturu“, i likova Xiao Yana i Yao Laoa iz „Bitke protiv neba“, koji su konstruisani kao tip ratnika-heroja-vladaoca, i njegovog duhovnog i moralnog vodiča, čarobnjaka (odnosno alhemičara).

Za kraj, važno je napomenuti da wuxia žanr danas nije više monolitan niti koherentan kao što je bio nekad, već je dosta izmešan sa drugim žanrovima fantastike u kineskoj umetnosti, ponajviše zahvaljujući uticaju popularne kulture i ugradnji stereotipnih holivudskih  rešenja kako bi se wuxia približila zapadnoj publici, pa se tako neretko sreću i motivi putovanja kroz vreme, transmigracije duše (posebnog vida reinkarnacije), oživnjavanja mrtvih u vidu zombija, zatim se unose i elementi xianxia žanra i tzv. motiva kultivizma (što je u osnovi još veći stepen upotrebe magijske/božanske moći ili formula prilikom učenja kung fu veštine), i sl. Ipak, čak i tako šaroliko brikolirana kroz zapadne ideje, folkolr, mit, viteške elemente, filosofske ili religijske vizije, kao i modifikovana da bi odgovarala zakonitostima video igrica, filmova ili televizijskih ekranizacija, wuxia novela svakako ostaje značajni vid umetničke fantastike koja obiluje kreativnim, zabavnim istorijskim, borilačkim i  magijskim slikama, i ostaje hipnotički privlačna za sve istinske ljubitelje dobrih, ali i (vrlooo) dugačkih priča, koje se ne ispuštaju iz ruku.

Kwaidan (1965)

Kinematografija Zemlje izlazećeg sunca daje nam obilje sjajnih filmova, koji nažalost ostaju nedovoljno poznati; to je pogotovo očito kada je reč o hororima starije produkcije. Japanski folklor mnogima od nas je stran, za razliku od pop-kulture te zemlje, koja je doživela međunarodnu popularnost. Stoga, verujem da su dela inspirisana starim Japanom i njegovim predanjima izuzetno zanimljiva svakom nipofilu.

U spoju tradicionalnog i modernog nastao je jedan od najvećih japanskih filmova svih vremena, Kwaidan (怪談), čiji je autor veliki Masaki Kobajaši. Sama japanska reč kaidan (arhaično kwaidan), označava priču o duhovima; u ovom filmu se obrađuju četiri folklorne priče u kojima natprirodno igra važnu ulogu. Žanr priče o duhovima jedan je od najstarijih; duh je jedan od arhetipskih motiva celokupne ljudske civilizacije.

Ovaj omnibus predstavlja sjajan spoj lokalnog (specifično japanskog) i univerzalnog (opšteljudskog); sa estetskog gledišta, u pitanju je fantastično, orgazmičko audiovizuelno uživanje, sa ogromnim brojem nadahnutih scena. Zaista, teško je naići na film koji je vizuelno upečatljiviji od ovoga; ne, u pitanju nije delo namenjeno zadrtim hororistima, nego pravim ljubiteljima filma. Potpuno se slažem sa jednim IMDb komentarom, koga ovde i prenosim:

„Kvaidan je jedan od veoma potcenjenih filmova: za njega niko nije čuo, ali ako ga pogledaš, nikad, ama baš nikad ga ne možeš zaboraviti. Neki segmenti određenim gledaocima mogu izgledati spori, i većina priča je krajnje predvidiva, ali moram reći da je u pitanju jedan od najlepših i najupečatljivijih filmova koje sam ikada pogledao.“

 

Kurokami (黒髪)

Iliti Crna kosa, prva od četiri nepovezane priče u ovom omnibusu. Protagonista je siromašni japanski ratnik, koji ostavlja svoju ženu ne bi mogao oženiti kćerkom bogate familije i tako stekao viši položaj; postaje bogat i moćan, ali je u novom braku nesrećan i sve više žudi za svojom starom ženom, koju i dalje voli. Nakon nekog vremena, vraća joj se u Kjoto; oni se tamo susreću i provode noć zajedno… Naravno, rasplet se lako nasluti (ili bar za moj perverzni um), ali… ljudi moji, kako je to fantastično izvedeno! Od svih priča, ova mi je bila najhororičnija; zaista, u poslednjem set-pisu postignuta je sjajna atmosfera anksioznosti, sa razigranom kamerom i izbezumljenim licem glavnog lika.

 

Yuki-onna (雪女)

Iliti Snežna žena; ovo je moj omiljeni segment filma. Njegovo vizuelno savršenstvo gotovo je neopisivo, počev od početnih kadrova snegom zavejane šume, kroz mećavu, pa sve do idiličnih slika ravnice i sela! Snežna žena predstavlja nešto najlepše što ćete da vidite na svojim ekranima. Priča prati mladog drvoseču, koji se sa svojim starim mentorom gubi usled mećave; susreću se sa snežnom ženom. Ona Mosakua ubija hladnoćom, a na dečaka se smiluje, poštedevši mu život pod uslovom da nikome, nikada, ne kaže za njihov susret. Kasnije, na putu, on sreće mladu Juki, koja putuje za Edo… ali tamo nikada neće stići. Devojka bez roditelja, bez ikoga svoga, udaje se za drvoseču… Rasplet već i sami slutite; ali, suština i nije u njemu.

 

Miminashi Hōichi no Hanashi (耳無し芳一の話)

Iliti Bezuhi Hoići; u pitanju je najduža i najambicioznija priča, koja obrađuje legendu o slepom sviraču bive, specijalizovanom za epsku priču o sukoba dva japanska klana; duhovi poražene strane ga neprestane, iz noći u noć, pozivaju da nastupa pred njima… Neću vam spojlovati; u pitanju je svakako najpopularnija storija, sa fantastičnom epskom scenom borbe i razrađenom pričom; fantastično! Pevanje drevnih pesama na japanskom stvarno izaziva žmarce (kao u Kurosavinom Krvavom prestolu); ovde je to sjajno upotrebljeno! Opet se vraćam na već rečeno, ali… Ovo. Se. Mora. Videti.

 

Chawan no Naka (茶碗の中)

Iliti U šoljici čaja; najkraća i najnejasnija storija, koja govori o piscu koji vidi lica u čaju. Prilično hermetično, nekoherentno; ne mogu reći da je ovaj deo uopšte moguće i razumeti… Ali, da li je to i potrebno? Samo gledanje je užitak, te je stoga dovoljno ostati na tome, bez pokušaja da se sve rastumači; nije li takav i život sam?

Metabaron je izgubio rat

Huan Himenez, jedan od najvećih strip crtača današnjice nas je napustio u 76-oj godini, posle kraće i teške bolesti (Korona virus). Iza njega su ostali sjajni stripovi poput stripova The Metabarons, Leo Roa i Heavy metal. Ovaj Argentinac koji je zadužio evropski strip, pohađao je Akademiju likovnih umetnosti u Barseloni. Njegove prve priče, objavljene su u argentinskim časopisima Colomba i Record. Potom odlazi u Španiju gde radi za časopise Zona 84 i Comix International te italijanski Lanciostory, Skorpio. Njegovo dela iz ranog razdoblja uglavnom su iz  ratnog i naučno-fantastičnog žanra. Osamdesetih godina, postaje poznat i po radu na crtanom filmu Heavy metal. Iz ovog vremena datira i ono što je svrstano među njegova najbolja dela, kratke priče poznate pod naslovom Vremenski paradoks. Valja spomenuti i Grad, kojeg je napisao zajedno sa Rikardom Bareirom i Četvrtu moć. Stil mu je postao poznat po izuzetnoj pažnji koju posvećuje istorijskim činjenicama: njegov serijal As pik je poznat po tome, kao i Komična enciklopedija drugog svetskog rata. 1990 godine on je učvrstio svoju poziciju u svetskom stripu  time što je izabran za najboljeg strip crtača od strane evropske publike i poneo je mnoge uticajne nagrade, od kojih i Gaudi nagradu na  Feria Festivalu stripa u Barseloni. 1992.godine upoznao je Hodorovskog i zajedno sa njim stvorio sjajan strip The Metabarons.  Sarađivao je sa autorima kao što su Karlos Triljo, Roberto Dal Pra i Emilio Balkarse.

Huan Himenez je imao i izlete u svet epske fantastike, stripom Me, dragon, koji je trilogija o maču i magiji. Vratio se u svet naučne fantastike saradnjom sa Ričardom Malkom na stripu Segmenti. Objavljivao je stripove za vodeće svetske i evropske izdavačke kuće, radio ilustracije za filmove, naslovnice knjiga i ilustracije za video igre.

Stripovi poput Lea Roe, koji je svemirska epopeja, koja se bavi vizijama budućnosti, putovanjem kroz vreme i prostor, svemirom i The Metabarons, sa takvim spoj nasilja i humora kakav je retko prisutan su mnogo više od stripa. Ono što će vas svakako ostaviti bez teksta jeste količina inspiracije koju autori crpu iz grčkih tragedija i umetnička dimenzija devete umetnosti, koja je zasigurno odgovorna za to što je Huan Himenez legenda svetskog stripa.

Njegovim odlaskom svet stripa je izgubio mnogo, ali je ovaj stvaralac ipak ostavio svoje besmrtno delo da i posle njega živi.

Boje istine – Đorđe Maksimović

Ivice farbe koja se razlivala po zidu nakon nanošenja sprejom, Marko je učvršćivao kistom koji bi prethodno natopio u šminkerskom puderu. Trik koji se na dark webu nazivao prevarantskim pomagao mu je da crta grafite po vlažnom vremenu, a naknadno uklanjanje njegovog ispisa bilo je otežano smjesom koju bi hemijska reakcija pudera i farbe izazivala u kontaktu sa površinom. Magla, udvojena u guste oblake, obavijala se oko spoljašnjih lampi i polako obezvrjeđivala snagu halogenih sijalica. Mješavina vještačkog svjetla i izmaglice mijenjala je fokalnu percepciju kojom je ljudsko oko doživljavalo boju, ali njegove istrenirane zjenice upijale su linije usječene u fasadu.

Iz dukserice je izvukao telefon kako bi ovjekovječio remek-djelo, ali iz pravca Ekonomskog fakulteta promaljao se, za ovo vučje vrijeme neočekivan žamor glasova. Navukao je kapuljaču na glavu i potrčao ka stepenicama. Bat koraka odzvanjao je za njim, a konačno utihnu kada se sakrio podno prozora kroz koji je mogao vidjeti tminu fakultetskog hodnika. Ubrzo se sa glasovima pojaviše i obrisi ljudskih figura. Djevojka koju je muškarac grlio oko struka stala je ispred grafita i nijemo posmatrala. Para joj nije izlazila iz usta, djelovalo je kao da ne diše. Muškarac je potom izvadio telefon, a odbljesak blica označi da je grafit uskladišten na memoriji telefona.

Prva publika i to čitavih šest sati prije izlaska novina, pomisli Marko. Oslonjen na zid stezao je bocu spreja dok se par udaljavao prema šetalištu kraj Venecije mosta. Iz sjena je posmatrao muškarčevu vjetrovku kako leluja pod mjesečinom i djevojčinu kosu, zlato-crvenkastu koja je podsjećala na vatru, tako potrebnu dok se temperatura spuštala. Nije mu promakla činjenica da su njihovi, do maloprije ujednačeni koraci sada bili poremećeni, a da je skladnu kakofoniju lupanja čizama o površinu zamijenio nesiguran i potmuo hod praćen povremenim okretanjem.

Treba mi votka, promisli on i odšeta na drugu stranu, ne zastajkujući da pomiriše farbu koja se vođena ledenim vjetrom skupljala na fasadi.

***

Aroma svježe kafe širila se iz aparata kroz vazduh, dražila goste kafića Prolaz, nekoliko metara od grafita. Marko je sjedio u bašti, ovlaš promatrajući komunalne radnike koji su pokušavali ukloniti grafit; njihove glasne psovke ukazivale su na probleme sa skidanjem magične smjese koju je prethodne noći koristio u crtanju. Dok su se studenti obližnjih fakulteta smjenjivali kao na traci ispred iscrtanog zida, a fijukanje novembarskog vjetra mijenjalo žamor glasova, listao je novine, čekajući da mu se sistem na laptopu pokrene.

Novinski printovi su sve bolji. Skoro da su pogodili detalje grafita, pomisli dok je uživao u posmatranju sinoćnjeg rada. Fotografisan sa strane, grafit je zauzimao centralno mjesto naslovne strane. Prikaz je sadržavao nacrtanu siluetu kuće u sredini, sa geografskim koordinatama podno linije temelja. Sa lijeve strane stajao je pojednostavljen, crno-bijeli fotorobot muškarca u kasnim četrdesetim godinama. Na glavi je imao vunenu kapu, a pored obraza docrtanu liniju koja je podsjećala na kap krvi. Na suprotnoj strani prikaza, nacrtao je krst. Pokraj njega, računarski izvučenim rukopisom koji je sprječavao grafološku provjeru identiteta sprejom je utisnuo poruku Tražite zaboravljene leševe? Provjerite koordinate. Tražite ubicu? Pročešljajte baze fotorobota.

Promeškoljio se u stolici i bacio novine u stranu. Uzevši laptop, povezao se na Tor. Kada je počinjao sa istraživanjem mračnog dijela interneta nije slutio da će u tom kutku globalne mreže pronaći veliki broj Banjalučana. Njegovi sugrađani u mračnoj mreži bili su devijanti i ljudi koji su plesali po rubu zakona. Niko nije otkrivao svoj identitet, ali je na osnovu praćenja aktivnosti u gradu koje su kružile po mreži, lako zaključivao da je broj njemu sličnih u porastu, a da je njihova geografska udaljenost zanemarljiva. Osjećao se ponosno što je, iako anoniman, svojim grafitima postajao zvijezda dark weba. Posebno su ga radovale vijesti lokalaca koji su posjećivali opskurna internet mjesta kao i on. Pogotovo kada bi nosili kamere.

Podvodni kralj, kako se umjetnički nazivao jedan od lokalaca imao je veze u policiji. Na stranicu je postavio video isječak na kojem policijski odred Žandarmerije prekopava plac pokraj napuštene pržionice kafe u Zalužanima. Dvojica muškaraca u maskirnim uniformama kopali su duboko na mjestu obilježenom žutom trakom. Kamerman je približio objektiv rupi iz koje su patolozi u dugačkim, sivim odjelima izvukli leš u poodmakloj fazi raspadanja. Od kose na tijelu izvađenog što se davno moglo opisati kao čovjek ostalo je svega par uvijenih, ostarjelih dlaka ispod kojih se nazirala lobanja. Meso sa kostiju davno je istrulilo, a blato je uprljalo ostatke odjeće koja je visila na ostacima.

Policajac je potom prišao kamermanu i šakom prekrio objektiv. Snimak se prekinuo, ali Markov cilj se ispunio. Koordinate koje je upisao u grafit odvele su policajce na mjesto zakopanog leša. Vratio je pogled na grafit čiji su obrisi nestajali pod rukama komunalaca. Nekoliko studenata je posmatralo kako ga uklanjaju. Još uvijek nisu ni svjesni šta gledaju. Osvježio je stranicu i ponašao drugi dio policijskog izvještaja – muškarac četrdesetih godina čiji identitet nije objavljen uhapšen je rano jutros. Nijednu od ovih vijesti nije mogao pročitati u medijima. Policijski isljednici krili su informacije od javnosti. Vjerovatno ih je sramota da kažu kako su pronašli leš i uhapsili krivca na osnovu grafita nepoznatog počinioca. Odnosi s javnošću uvijek su bili važniji od istine, barem što se tiče sistema.

Iščekujući da neko od novinara bude dovoljno pronicljiv da poveže koordinate sa iskopavanjem leša i hapšenjem, prisjećao se novinskih naslova od prije par godina.

Bio je žrtva podmuklog otmičara koji ga je oteo na putu do škole i danima držao zatvorenog u kolibi sa samo jednim prozorom kroz koji je svjetlost obasjavala pod samo kada je sunce bilo u zenitu. Otmičar mu je čak davao plišane igračke s kojima se igrao. Nije tada znao da ga je snimao. Video isječke je pronašao kasnije, upravo na stranicama dark weba. Njegovo traumatično iskustvo se završilo tako što ga je otmičar jednostavno pustio. Nije ga tukao, niti dirao. Uprkos tome još se sjećao kiselkasno-slatkog smrada znoja čovjeka čije je lice bilo prekriveno kapuljačom i higijenskom maskom. Jednoga dana, ostavio je vrata kolibe odškrinuta. Marko je izašao napolje i sunčeva svjetlost mu nikada nije godila kao tada. Jednostavno je trčao. Za sobom je ostavio kolibu čije obrise nije zapamtio, jednostavno ju je izbacio iz sjećanja, kao i boju automobila parkiranog pokraj nje, opis tamničara i sve što ga je okruživalo. Jedino mu je miris znoja ostao urezan u pamćenje. Ponekad bi ga osjećao kada bi crtao grafite.

Trčao je, nošen snagom, odveć nadljudskom za jedanaestogodišnjaka. Prisjetio se očevog savjeta da uvijek ide nizbrdo i da proba pratiti potok ili rijeku. Žubor Vrbasa nije bilo teško prepoznati, ipak se u djetinjstvu, davno prije nego što je rijeka zagađena, kupao u njoj. Ispostavilo se da je bio utamničen u Priječanima, nekoliko kilometara od porodičnog doma.

Roditeljima je pao kamen sa srca. Bio je zbunjen tih dana, ali mu je bilo drago što se policija nije mnogo interesovala za slučaj. Jednom su ga saslušali u sivoj prostoriji sa neonskim lampama, ali su potom nestali iz njegovog života.  Tamničar nikada nije pronađen. I pakao je tada počeo.

Kao vispreno dijete, ubrzo je došao u posjed novina i prepiski sa policijskim inspektorima koje je njegov otac čuvao. Medijski članci varirali su od naslova u kojima su govorili da je Marko žrtva satanističkog kulta i da je silovan. Drugi su govorili da se izgubio ili da je bio ljut na roditelje, pa je zbog toga pobjegao. Policija je bila sklona drugom javnom mišljenju. Bilo je pogodnije i bezbolnije.

Ubrzo mu niko više nije vjerovao. Za sve oko sebe bio je dječak koji je htio naljutiti roditelje i koji se preračunao, te se izgubio. Možda su i njegovi otac i majka djelimično vjerovali u tu priču. Na sebi nije imao tragova nasilja, osim blage neuhranjenosti i nedostatka vitamina D, što se moglo pripisati boravku u priječanskim šumama. Slatkasto-kiselasti smrad znoja bio je jedina stvar koju nije zaboravio. Ona ga je održala na pravom kolosijeku, daleko od ambisa ludila. Smrad se vremenom razlio u sjećanje koje je htio staviti na papir, ali nije mogao. Potom je otkrio grafitnu umjetnost, a zatim i svijet dark weba. Svoju inteligenciju je koristio tako da nijedan slučaj ne prođe nezapaženo. Postao je informator iz sjenke.

Povezan sa opskurnim devijantima, od kojih su neki kotirali visoko na moralnoj skali, ali su, poput njega, tavorili lične demone, počeo je istraživati neriješene policijske slučajeve i iz zapećka vaditi imena koja su svi zaboravili. Imena poput njegovog. Policajcima je ostavljao tragove, a medijima šifrovane poruke koje nije bilo teško riješiti. Kopao je po đubretu koje se svima gadilo, povezivao tragove koji su promicali inspektorima i rješavao mozgalice baš kao što je činio na časovima logike. Poput režisera, sjedio je sa strane i čekao da glumci u njegovoj predstavi odigraju svoje uloge, u svrhu opšteg dobra. Barem je on to tako vidio.  Informator iz sjenke i borac za istinu sa sprejom u ruci. Misli su mu ponovo konfuzno bježale, kada mu na laptop pristiže obavještenje popularnog medijskog portala; pronicljivi novinar povezao je sve tragove. Naslov je glasio: Crtač grafita kod Pravnog fakulteta ostavio poruku kojom su policijski službenici riješili slučaj. Ko je fantom iza spreja? Policija ćuti. Još jedan poen za njega. Dok se sve više utapao u identitet informatora iz sjenke, razmišljao je kako bi bilo da je u mladosti imao nekoga, poput sebe, ko bi odbranio dijete i uvjerio odrasle da ne laže.  Vrtlog razmišljanja prekinu jedna druga misao; niko nije ni mogao. Njemu je bilo predodređeno da postane prvi informator iz sjenke.

***

Medijska jagma stišavala se u nadolazećim danima, praćena pritiscima vlasti. Novinske kuće tražile su informacije o tajanstvenom crtaču grafita, dok je policija skrivenim kanalima nudila novac za informaciju o njemu. Ulozi su bili veliki; javnost je s jedne strane podržavala informatora iz sjenke, a s druge strane, građani su na društvenim mrežama ismejavali policiju.

Marko je postao svjestan da je tražen, iako niko nije znao njegov identitet. Brojnost policijskih patrola na ulici, racije, kao i bilježenje prodaje grafitnih sprejeva i farbi od strane inspektora natjerali su ga da se pritaji. Pribor za crtanje kupovao je preko dark weba, a isporuke je preuzimao iz kontejnera na dogovorenom mjestu. Crtao je isključivo petkom i subotom u periodu noćnog izlaska; u satima kada su plavci bili zauzeti zaustavljanjem pijanih vozača.  Disident je uvijek proganjan, čak i kada se bori za istinu.

Tumarajući sjenkama, na leđima držeći ruksak iz kojeg su virili crtački papiri, a podno kojih su bili kistovi i sprejevi, Marko se iza zgrade TC Zenit ušunjao na gradilište stambeno-poslovnog objekta u izgradnji. Lokacija je bila podesna za crtanje jer je smještena na potezu između hrama Sv. Trojice, Osnovnog suda i zgrade Vlade. Osjećao je da niko neće posumnjati niti pomisliti da bi u dobu hajke na crtače grafita iko imao hrabrosti da skrnavi mjesto tik pred nosom najvažnijih državnih institucija. Ponekad te čuju tek kada ih javno uvrijediš.

Nakon što je kombinirkama presjekao žicu na ogradi, ušunjao se stepenicama do posljednjeg sprata. Vjetar mu je šibao lice, probijao se kroz kapuljaču i tjerao trnce niz vrat. Konačno se obreo na terasi spoljašnjeg zida. Nebo iznad njega, ispisano zvijezdama i mladim mjesecom za sada mu je bila jedina neposredna svjetlost. Iz torbe je izvukao boce sa sprejom i dvije kante farbe. Potom je isjekao zaštitu sa samoljepljive trake i okrenuo se ka zgradama suda i tužilaštva. Sumorne građevine odavale su utisak zapuštenosti i beznađa, baš kao i institucije koje predstavljaju. Sa druge strane nalazio se gradski stadion. Teren nije bio osvijetljen, a tek pokoji automobilski far bi bljesnuo drugim krajem ulice. Banjalučka noć je već godinama bila na samrtnoj postelji. Pitao se na kojem mjestu će stajati prvi čovjek koji će vidjeti njegovo naredno remek djelo. Redao je papire jedan za drugim, brzo ih je lijepio kako ih vjetar ne bi raspršio. Snuždio se kada je uvidjeo da mu vrijeme ističe, te da će zajedno sa prvim suncem policijske patrole promoliti nos. Brzo je uzeo sprej u desnu, a kist u lijevu ruku i počeo ispunjavati praznine u papirima. Prethodno je isjekao konture crteža, koje se sada spremao pretvoriti u grafit. Izračunao je da to skraćuje čitav postupak.

Dok je rad sprejom zahtijevao agilnost i brzinu, monotono korišćenje kista bila je suprotnost uzbudljivom i brzom prskanju boce. Lagano je povlačio linije, crni tragovi pomiješani sa šminkerskim puderom utiskivali su svoje značenje u cigleni zid. Prisjećao se kako mu je psihoterapeut govorio da svoje epizode bijesa smiruje monotonim aktivnostima koje opuštaju mozak. Sigurno nije imao ovo u vidu, pomisli, a blagi osmijeh pređe mu licem. Osjećaj nadmoći zbog čina pravedništva, kako ga je on vidio i adrenalina zbog mogućnosti otkrivanja činili su da o sebi razmišlja kao o misionaru koji je ispunio svoju misiju. Strah od hapšenja bivao je nadjačan smislom koji će ostvariti kada napokon dobije priliku da ispriča priču čije fragmente je skupljao godinama kojim je zatvorio krug traženja životnog smisla. Odagnao je svaku sumnju o ispravnosti svog postupanja. Govorio je sebi da je ono što čini jedini ispravan način; način koji će ga učiniti besmrtnim, iako će za mnoge i dalje ostati informator iz sjenke, fantom bez imena i lica.

Znoj mu je natapao duksericu, a sitni grašci padali su mu sa čela u oči, izazivajući peckanje. Uprkos ledenom vjetru, osjećao je da gori. Završio je bočne strane rada, a naizmjenično korišćenje obje ruke dovodilo je do obamrlosti mišića. Konačno je odložio boce sa crnom tečnošću i odahnuo; samo na trenutak. Pred njim se nalazio centralni panel, najveći papir i centralna poruka. Iz torbe je izvukao crveni sprej i otvorio novu kantu farbe. Uskoro je u noći ponovo jedini zvuk bio raspršivanje boje i lagano klizanje četke po zidu.

Prvo crkveno zvono označilo je početak svršetka mapiranja. Odavno izmoren, sa bolom u kostima koje je cjelonoćni vjetar probio, Marko je duboko udahnuo i pokupio pribor za rad. Nije imao snage da se u miru divi svom remek-djelu. Nije imao ni vremena. Sunce se pomaljalo na horizontu, a purpurne tonove na nebu mijenjali su tirkizni koji su optimistu na momente mogli podsjetiti na život. Spustio se stepenicama i prošao istim putem. Dukserica mu je bila umrljana bojom, kao i lice. Dok su prvi automobili pristizali na parking, užurbano se udaljio. Uskoro će sunce obasjati grafit, a sa njime i poruku koju je toliko dugo nosio u sebi. Misli su ga već nosile na drugi dio njegovog plana. Dođite lešinari. Dođite i divite se. Informator iz sjenke ponovo je korak ispred.

***

TV stanice sa lokalnom frekvencijom u etar su cijelo jutro prikazivali vijesti o grafitu nacrtanom na objektu u izgradnji. Reporteri koji su se sjatili ispred zgrade nisu imali pristup mjestu crtanja, jer je bilo ograđeno žutom trakom, ali su zato kamere iz svih uglova snimale grafit, štiteći ga od zaborava skorog uklanjanja.

Dugački spoljašnji zid zgrade koji je do juče ponosito stajao kao simbol najbrže izgrađene građevine u deceniji sada je predstavljao simbol izrugivanja policijskim snagama. Cjelokupna ciglena površina bila je ispunjena crno-bijelim satelitskim prikazom grada, osiromašenog za oznake signalizacije i saobraćaja, ali sa precizno ucrtanim oznakama, za policiju sada već poznatih mjesta, zajedno sa upisanim koordinatama, koje je smatrao bitnim za brže snalaženje onih koji su ta mjesta trebali posjetiti.

U posljednjih deset godina desilo se četrnaest nestanaka u Banjaluci, a ljudi nikada nisu pronađeni. Vremenom su uspomene na njih izbledele. Marko je koristeći tehnike izučene u policijskim priručnicima i moderna saznanja devijanata sa dark weba uspio prikupiti podatke o žrtvama, njihovim životima i navikama. Uz pomoć prijatelja iz kriminalističke uprave dobio je pristup spisima slučajeva. Bile su mu potrebne gotovo dvije godine da posloži kockice i pronađe leševe. Neka im duše počivaju u miru, kada tijela ne mogu.

Sa TV-a dopirao je glas voditeljke koja je saopštavala kako policija nema saznanja o identitetu crtača grafita, kao ni njegovim motivima. Dok je njen glas cičao kroz zvučnike, Marku je pažnju privuklo kretanje kamere; video je uvećavao središte grafita, jedini dio nacrtan bojom i sa podebljanim fontom koordinata. U samom centru nalazila se strukturisana šema kuće, crvenih ivica, okružena zelenim stabljikama borova. Podno nje ležali su ispisani koordinati zajedno sa anagramom emitorp. Prati me.

Zaobišao je kablove razasute po parketu svog iznajmljenog sobička i odalamio kućište računara kako bi ga trenuo iz zimskog sna. Stranice na dark webu pljuštale su informacijama o grafitu i policijskim racijama koje su još uvijek trajale. Poznati mediji ovoga puta radili su na visini zadatka i zajedno sa organima reda pratili su koordinate. Banja Luka se tog jutra pretvorila u veliku iskopinu, gdje se crnica otkopavala u zabačenim dijelovima grada, dok su porodice nestalih konačno dobijali odgovore. Informator iz sjenke mogao je slobodno šetati ulicama grada, niko nije tu da ga uhapsi. Svi policijski odredi odavno su se raspršili po gradskim šumama i poljanama. Znao je da će biti zvijezda današnjeg dana.

Kamere za snimanje uživo bile su postavljane sa obje strane zida trošne brvnare u priječanskoj šumi. Senzor za infracrveno snimanje bio je aktivan, a njegova aktivnost bilježena na ekran pred njim, a praćenje kamere prije nekoliko minuta postavljeno je na servise praćenja uživo preko dark weba, a pristupni linkovi za gledanje odaslani na i-mejl adrese svih lokalnih medija. Traka je istovremeno pohranjivala snimke na prekookeanski server kao rezervu u slučaju policijske blokade gledanja. Gotovo da je mogao čuti bat čizama pripadnika Žandarmerije kako lome grane, trčeći ka brvnari, zajedno sa psima čijim osjetljivim nozdrvama se širi miris jesenje rose, sve dok kišnica, koja vječito kapa sa drveća ne bude isušena sunčevim zracima. Inspektorima će trebati određeno vrijeme da se priviknu na ustajali smrad trulog drveta i dubok, gotovo opipljiv mrak unutrašnjosti brvnare.

Vibriranje kamere označilo je približavanje vratima. Odjednom, ovan za razbijanje vrata odvalio je trošna vrata od čijeg pada se podignu prašina. Četvorica maskiranih muškaraca sa puškama utrčaše u prostoriju, usmjeravajući snopove baterijskih lampi ka sredini sobe. Tamo se nalazio mali drveni sto i stolica bez naslona. Iza njega, kredenac iz doba kraljevine, te nešto razbacanih listova novina i kofa koja je Marku za vrijeme zatočeništva služila za vršenje nužde.

Ništa se nije promijenilo, sve je kao onoga dana kada sam pobjegao.

Isparavanje usahlog znoja, smrada koji ga je godinama pratio kao jedini podsjetnik na zatočeništvo ponovo ga je obuzimalo, vraćajući se u njegove nosnice. Nije ga se mogao riješiti, pa se pitao da li je i sam, rastrzan uspomenama počeo zaudarati kao njegov tamničar. Bijes ga je sve više preuzimao, osjećao je kako mu srce lupa. Gledao je policajce kako obezbjeđuju lokaciju, a slike iz prošlosti koje je pokušao potisnuti, poput lavine vratile su se na površinu. Ništa se nije promijenilo, čak je i brvnara ostala ista.  Ipak se nešto promijenilo. Ovoga puta će mi svi vjerovati. Misli mu je prekinuo ulazak inspektora u civilu u kadar. Njegov dugački kaput njihao se dok je koračao ka sredini prostorije. Ruka mu je pohrlila prema koverti postavljenoj na sto. Tik prije nego što ju je dodirnuo, inspektor se lati za džep i izvuče telefon. Marko je skrenuo pogled na drugi ekran i vidio kako se onlajn gledaonica prenosa uživo puni. Sanduče za poruke bilo je prepuno odgovora urednika velikih medija. Svi su se uključivali u prenos.

Inspektor je nervozno spustio slušalicu i okrenuo se oko sebe. Pokazao je prstom na kameru i brzo skočio ka njoj. Marko mu nije uspio snimiti lice, crnilo je zamijenilo sliku. Pandur je pokidao kameru. Očekivao je ovo, uključi drugu, koju je postavio visoko u pročelje krova brvnare. Prenos je ponovo krenuo, ovoga puta snimajući iz ptičije perspektive. Otvarao je kovertu grubim potezima i zurio u komad papira. Marko uveća sliku tako da je približi dovoljno da gledaoci mogu pročitati sadržaj poruke. Server je bio dupke pun. Uključivali su se gledaoci iz cijeloga svijeta. Osmijeh mu je zaigrao licem. Zanemarili su njegove izjave kada je bio klinac, ali njegove poruke nisu mogli zanemariti sada, kada je njihov sadržaj bio bitan. Pratili su ga i slušali. Današnjica je bila njegova arena, a on čovjek od važnosti. Zajedno sa cijelim svijetom je čitao riječi sa inspektorovih usana dok je slovkao poruku iz koverte: Vjerujete li mi sada? Marko, informator iz sjenke i dječak iz drvene tamnice.

 

Autor: Đorđe Maksimović

Tutatisa mu, Uderzo!

 

 

,,50. je godine p.n.e., Galiju su u potpunosti okupirali Rimljani. Pa, možda ne u potpunosti … Jedno malo selo nepokornih Galija se i dalje odupire osvajaču. Život nije lak rimskim legionarima koji komanduju rimskim utvrdama-logorima Totorum, Akvarium, Laudanum i Kompendium…“

 

 

Zajedno sa svojim partnerima Gošinijem i Morisom je ulepšavao detinjstvo brojnih generacija, koje su kroz smeh izrasle u koliko-toliko stabilne individue. Govorim, naravno, o Alberu Uderzu, jednom od tvoraca stripa ,,Asteriks i Obeliks“. Međutim, kako je sve to počelo?

Alber je rođen kao četvrto dete Silvia Uderza i Irie Kristini, koji su se upoznali tokom zajedničkog služenja u italijanskoj vojski tokom Prvog svetskog rata 1915. godine. Par se venčao po završetku rata, preselio u grad Šoni u severnoj Francuskoj i izrodio četvoro dece – Bruna, Rinu, Alberta (preminuo od zapaljenja pluća) i Albera, čije je puno ime Alberto Aleandro Uderzo. Iako je imenovan u čast preminulog brata, Alber je pogrešno upisan u knjigu rođenih kao ,,Alberto“ jer je francuski službenik imao problema sa razumevanjem naglaska Alberovog oca Silvia. Kao da ime i spomen na brata nisu bili dovoljni, Uderzo je rođen sa prstom viška na obe šake, koji su odstranjeni vrlo brzo nakon što je Alberu ušlo u naviku da krši ruke kad je uznemiren ili besan.

Porodica se 1929. preselila u grad Kliši-na-Boi (Clichy-sous-Bois, istočno predgrađe Pariza), izrazito antimusolinijevski nastrojen grad, gde je Alber, kao osoba italijanskog porekla, osetio znake francuskog neprijateljstva protiv njega kao Italijana, iako se od 1934. zvanično slovi kao Francuz. U Klišiju je Alber dobio sestru Žan i brata Marsela i zaintresovao za crtanje. Još po polasku u vrtić je njegovoj umetnički nastrojenoj braći i sestrama majka poklonila olovke i papir ne bi li ih okupirala nečime, a rani američki strip-likovi poput Mikija Mausa (kod nas prevedenog kao Mika Miš) i Paje Patka su dodatno produbili njegovu već urođenu ljubav ka ilustraciji. Nažalost, pokazao se kao loš đak u svim predmetima osim u likovnom, a da stvar bude još gora, otkrio je i da je daltonista kad je počeo da slika bojama. Doskočio je problemu tako što je nalepio ime nijanse na svaku tubu boje koju je koristio, a što se tiče ilustracija, bio je samouk. Ipak, usledila nemačka okupacija Francuske u Drugom svetskom ratu, pa se Alber zajedno sa starijim bratom Brunom prijavio u francusku vojsku kao avio-inženjer.

Nakon rata, Alber je upoznao Renea Gošinija 1951. godine, danas poznatijeg kao scenaristu ,,Asteriksa Gala“ i ,,Taličnog Toma“ s kojim se sprijateljio i započeo rad na stripovima ,,Umpah Pah“ koji je pičio neko vreme u časopisu ,,Tintin“, da bi uskoro postao urednik časopisa za pubertetlije (kako bi ih nazvala moja majka) zvanog ,,Pilot“. Prvi zajednički projekat sa Gošinijem je bio u ,,Pilotu“ je objavio prvi broj ,,Asteriksa Gala“ 1959, 61. g dok mu je u stripu „Avanture Tangija i Laverdira“  pomagao kolega Žan-Mišel Šarlije. Nakon Gošinijeve smrti 1977. godine, Uderzo nastavlja sa usporenijim ilustrovanjem ,,Asteriksa Gala“ za koga mnogi kažu da je nastao kao pokušaj odbrane francuskog stripa od uticaja američkog, u okviru svoje izdavačke kuće „Alber Rene“. Budući da je prva zamisao o strip-verziji francuske bajke ,,Roman o liscu Renaru“ bila zauzeta, Gošini se gnjurnu u istoriju i nastala je ideja o liku gala Asteriksa, baziranog na figuri galskog vođe Vercingetoriksa. „Asteriks Gal“, a potom „Asteriks i Obeliks“ je preveden na preko sto svetskih jezika, pretočen u crtane i igrane filmove, pa i u kompjuterske igrice. Šarmantna Bretanja je bila upravo Uderzov odabir kao savršena naseobina za malo selo nepokornih Gala. Nakon lika Asteriksa, Gošini i Uderzo su uvideli mogućnosti umetničke slobode, pa su u strip uveli satiru u vidu poigravanja sa stereotipima i smešnim imenima, nastalih od igara rečima (puns) – Garofiks, Kakofoniks, Panoramiks i kompanija su se ubrzo takođe našli na papiru. Od 1962., Gošini radi i na ,,Iznogudu“, gde nastavlja svoju ljubav prema igri rečima (,,Is-no-good“ ili ,,Nije-uopšte-dobar“). Dok je lik Asteriksa bio Goinijeva kreacija, Uderzo je, nezadovoljan odsustvom stamene građe kod Asteriksa, osmislio Obeliksa, koga krasi upravo ta osobina koja Asteriksu, po Uderzu, nedostaje.

Decenijama je ,,Asteriks Gal“, sad poznatiji kao ,,Asteriks i Obeliks“ uveseljavao čitaoce da bi 2000-ih Uderzu je doneo i mnogo patnje. Naime, nakon svađe oko Uderzove želje da prava na ,,Asteriksa i Obeliksa“ proda izdavačkoj kući ,,Hašet Livr“ (Hachette Livre) jmer bi time osigurao da se ,,Asteriks i Obeliks“ ne završe njegovom smrću, otpustio je kćer Silvi i njenog supruga sa pozicije menadžera u njegovoj izdavačkoj kući 2007.g.  Kćer i zet su poveli parnicu protiv njega, sa Silvinim zlosutnim komentarom da je ,,neko namerno uticao na slabosti njenog oca“. Nakon povlačenja po tabloidima, strane su se pomirile 2014. i ,,Hašet Livr“ je dobio puno pravo na objavljivanje novih brojeva ,,Asteriksa i Obeliksa“. Od 2011.godine, na kormilu ,,Asteriksa i Obeliksa“ su Žan-Ives Feri (scenario) i Didie Konrad (ilustracija), a Uderzo se penzioniše. Umire 24. marta, ove godine od srčanog udara u snu u 93. godini, nakon što se nekoliko nedelja pred smrt požalio na iznurenost.

Alber Uderzo je dobitnik nekoliko nagrada od kojih su najznačajnije ,,Grand Prix de la ville d’Angoulême’’, ,,Max & Moritz Prize Special Prize for outstanding life’s work’’, kao i nekoliko titula poput titule viteza u ,,Legije časti“, viteza ,,Reda holandskog lava“ i oficir ,,Legije časti“. Sjedinjene Američke Države su Uderzu ukazale posebnu čast i primile ga u ,,Ajznerovu Nagradnu Halu Slavnih“. Po podacima UNESKA, Uderzo je treći najprevođeniji francuski strip-ilustrator, odmah posle Eržea (,,Tintin“) i Gošinija. No, kao najveću nagradu, osvojio je umove miliona čitalaca, uselivši im se u srca. Malo li je za jednog čoveka?

 

 

Do sledećeg pisanija,

Pozdravlja vas vaša Gospa Smrt (i dalje u civilu i karantinu)

CREEPY TALE – ruska atmosferična horor igra

Ruski nezavisni Deqaf Studio nam donosi atmosferičnu horor igru „Creepy Tales“. To je četvrta indi igra ovog studija od kojih imamo i izuzetno zabavni platformer Strikeforce Kitty, The „I LOVE money“ show, i Make War! – taktični pikselizovani RTS. Sve četiri igre su do sada pozitivno prihvaćene na Steam-u.

Kada dva brata odu u šumu u potrazi za pečurkama, jednog od njih kidnapuju mračne sile. Igra odmah „baca“ u akciju kako u njoj ne postoji dijalog, tutorijal i slično, te je sve ispričano vizuelnom naracijom. Priča je iz istog razloga veoma bazična, gotovo nepostojeća, te se većina narativa, kao i samog gejmpleja svodi na rešavanje logičkih zagonetki. Ovo me posebno ne čudi, kako je na igri radilo svega četvoro (očigledno) talentovanih ljudi: jedan programer, jedan dizajner i dvoje muzičara.

 

Estetski, igra deluje veoma lepo, sa dizajnom likova i nivoa koji su u skladu sa tematikom – kako je glavni lik mali dečak u potrazi za svojim starijim bratom, sve teži bajkovitom, gotovo dečijem dizajnu koji je u kontrastu sa pojedinim scenama koje žele da budu mračne. Tih nekoliko momenata su zapravo vizuelna komunikacija sa igračem, koja upućuje na neki elemenat igre, npr. – kostur koji se nalazi na drvenim šiljcima, koji predstavljaju zamku i očigledno upućuje igrače da tu ne treba skočiti. Dizajn nivoa je jednostavan, ali estetski zadovoljavajući sa finom količinom detalja tako da nikada ne deluje monotono a ništa posebno ne iskače na ekran što bi oduzimalo pažnju. U pozadini se često može videti neko stvorenje, i prvi put je ovo bilo malo iznenađenje, međutim kako igra teče dalje ova pojava je veoma česta tako da se na nju više ne obraća pažnja. Dizajnerski ovo nije loše, kako je već pomenuto – razbija monotoniju tako što se u pozadini nešto dešava a opet ne odvlači previše pažnju osim prvog puta kada se to stvorenje (duh) pojavi. Atmosferu dopunjava creepy muzika kao i solidan dizajn zvuka. Jedini problem koji treba da se napomene za muziku je da, iako pristojno komponovana, postaje pomalo monotona posle nekog vremena kako je u pitanju samo jedna traka ili više njih koje slično zvuče. Srećom, igra je relativno kratka, tako da ovo nikada nije postao veći problem, pogotovo ne iritirajući.

U skladu sa kompletnim dizajnom, logičke zagonetke u igri počinju jednostavno, zatim postaju nešto komplikovanije kako se igra približava kraju, ali ni jednog momenta se ne dobija osećaj da su previše komplikovane ili veštacki teške. Uglavnom je uvek bilo jasno šta se treba raditi, tako će brzina njihovog rešavanja zavisiti od lične logike ili pak gejmerskog iskustva.

Možda deluje da ne govorim mnogo o igri, i to je zato što je ona, kako je već pomenuto, relativno kratka. Podeljena je na nekoliko manjih epizodica u kojoj svaka ima po nekoliko zagonetki i u proseku može da se završi od pet do deset minuta. Ovde opet treba napomenuti talenat autora, kako postoji raznolikost između epizoda, tako da ne deluje monotono, iako je srž svake epizode uvek identičan – nađi objekat X, upotrebi ga da nađeš objekat Y, koji služi da se dobije objekat Z, koji pomaže da objekat X otvara vrata za dalji progres. Jednostavno, bazično, ali svaka epizoda daje manji obrt, tako da svaka od njih deluje sveže, npr. u jednoj epizodi se treba skrivati od veštice dok se rešavaju zagonetke, dok u nekom drugom nivou statičnog neprijatelja treba navesti da krene u patrolu, itd.

Gejmplej se sastoji na nekih sat vremena igre. Nisam primetio da postoji nasumična postavka objekata potrebnih za progresiju, a igra je dovoljno darežljiva da u slučaju neuspeha, ona restartuje poslednji checkpoint, sa svim sačuvanim stvarima u inventaru, tako da je moguće odmah nastaviti sa rešavanjem zagonetke bez onog dosadnog dela gde sve te stvari treba ponovo sakupljati. Upravo to je doprinelo da bude zabavna, kako bi sa veoma bazicnim gejmplejom postala monotona i dosadna, veoma brzo.

Usput, igra košta svega $5 na Steam, tako da je kratki narativ donekle opravdan a trebalo bi obratiti pažnju na buduće projekte ovog tima.

Apokalipsa juče, danas, sutra…

ŽANR: epska fantastika/religijska fantastika

ORIGINALNI NAZIV: Apocalisse

IZDAVAČ ZA REGION: Čarobna knjiga

SCENARISTA: Alfredo Kasteli

CRTAČI: Korado Roi

ZEMLJA: Italija

GODINA IZDAVANJA: 2019.
OCENA: 8

 

Da bi nam olakšali ovu izolaciju Čarobnjaci su, pre ovog, pokrenuli ediciju Boneli Grande, gde ćete čitati stripove sa većim formatom od klasičnog Bonelija. Edicija koju upravo otvara ovaj strip nosiće ime  Boneli Gigante, i u njoj će se objavljivati stripovi A4 formata. Sadržaće jednotomne priče koje su po formi namenjene za veliki format.

Prvi put u istoriji stripa, imamo priliku da čitamo vernu verziju verovatno najvizionarskije knjige Novog zaveta, Otkrivenja Jovanovog – Apokalipse. Ovo delo, zahvaljujući fantastičnim crtežima, ide izvan granica stripa, pretvarajući se u slikarsko-književno putovanje koje nas upućuje u znanje o jednom od najtajnovitijih tekstova u Bibliji.

Krenimo ipak nekim redom…

Apokalipsa (grč. Ἀποκάλυψις apokálypsis – podizanje vela, otkrivanje), naziv je i posljednje knjige Svetog pisma, koja govori sa ushićenjem o kraju sveta. Reč apokalipsa se upotrebljava da označi književni žanr, koji je odeljen deo religiozne literature sa ’sudnjim danom’ kao radnjom. Takva literatura vizionarski najavljuje katastrofe koje dovode do dolaska Carstva Božjeg. Treba znati i da su glavni temelji u jevrejskoj i hrišćanskoj eshatologiji smrt, vaskrsenje, strašni sud, raj i pakao. To je teološki koncept i treba ga razlikovati od predviđanja budućnosti zasnovanog na zakonima nauke i uzroka. Takvim prognozama se bavi futurologija. Sve religije imaju proročke tekstove o uništenju sveta – uglavnom do toga dolazi jer zlo koje čine ljudi u sprezi sa nečastivim silama napuni božiji pehar pravedničkog gneva i spasenja za ’čiste’. Ipak, dva najpoznatija teksta ove vrste su Knjiga Danilova i upravo Otkrivenje Jovanovo – Apokalipsa. Ovi tekstovi su proučavani stolećima unazad. Otkrivenje Jovanovo su proučavali Njutn, Kalvin, Luter i mnogi drugi. Do ovih tumačenja se jako teško dolazi jer se mnoga od tih tumačenja smatraju jeretičkim i najstrože su zabranjivana od strane Crkve.

Činjenica je da su sve religije stvar prošlosti, jer su gradile značaj na dogmama i strahu od kazne. Naime, ako je budućnost unapred poznata potreba za Bogom se ukida jer ne može da se spreči da se nešto desi i bilo ko se može zapitati je li  božji naum ispravan, ako ga unapred zna. Kod nas postoji jedna zvanična knjiga koja se može naći u crkvenim prodavnicama, i u njoj možete naći Jovanov tekst uz zvanična tumačenja. To su tumačenja uglavnom vezana za drugi dolazak Hrista, gde će se  ljudima pokazati njegova božanska priroda.

Sve religije se koriste obimno alegorijom, strogo književnoteorijski gledano, naravno, što ih može podvesti pod fantastiku sa stanovišta čiste književne analize. Nećemo ulaziti u religijske rasprave, jer ono što je nekome plod dogme nekome drugome je iluzija i vera u bespredmetno. No ono što se ne ukida kako god obuhvatili ovu temu je lepota umetnosti, koja postoji i u religijskim spisima ako se posmatraju kao fantastična književna dela.

Alfredo Kasteli je tvorac Martija Misterije, ali i scenarista brojnih epizoda Mister Noa, Dilana Doga, Baze drugde, Zagora i mnogih grafičkih novela. Kod nas je poznata novela, koju je uradio u saradnji sa Milo Manarom, Odiseja spoznaje.

 

Korado Roi jedan je od velikih crtača današnjice, najpoznatiji po svom radu na Dilan Dog serijalu, ali radi na gotovo svim Boneli herojima, Dampir, Marti Misterija, Mister No, Nik Rajder, Julija, Magični vetar, Zona X i UT serijalu, koji stvara u saradnji sa Paolom Barbato. Još jedna interesantna stvar je da je načinio i prve 44 naslovnice za Brendona.

Uglavnom, čitanje vam ne mogu pokvariti, pošto je radnja otkrivena samim naslovom. Na početku bijaše GLAS u Jovanovoj glavi, koji mu kazivaše i pokazivaše kad ga na nebesa odvede. Kako stiže dan sudnji za sve koji huliše i grešiše… I tako zapisa Jovan šta nas čeka, kad se anđeoske trube oglase. Zver će se uzalud odupirati božijim ratnicima moćnim. Izabrani će biti sačuvani od pokora koje će snaći Zemlju i živeće u božijem gradu koji će s neba pasti… Maliciozniji ljudi će pomisliti da Bog i anđeli ne bi pravili grad od dragulja i zlata, već nečeg satkanog od duha. Što ne mora biti tačno, ali daje osnov za misliti da je sve tvorevina ljudske mašte i umišljaj zabludelog uma. Kao i većina proročanstava…dok se ne dese…

 

Uzevši u obzir gorerečeno – ovaj strip možemo smestiti u tri kategorije, religijsku, epsko fantastičnu i mračno fantastičnu. Religijski i biblijski tekstovi i inače u mnogome mogu biti podvedeni pod epsku fantastiku, jer su prepuni čuda/magije i epskih heroja. David je očigledan primer. Mračna fantastika je jer se radi o kraju sveta, ali i zbog toga što pokazuje otelotvoreno zlo, prikazano na vrlo depresivan način.

Zahvaljujući fantastičnim crtežima Korada Roija, gotovo da mogu da kažem da je pokazao zbog čega je strip postao umetnost. Valja spomenuti da su autori na jednoj strani prikazali i Ragnarok, koji je verovatno postavio temelje hrišćanskih apokaliptičnih spisa i verovanja. Međutim, u nordijskom mitu ginu samo bogovi, i vaskrsavaju donoseći mir i spokoj… Pored toga, ima nečega što bez problema možemo smestiti u epsku fantastiku –  npr. scene borbe Odina sa Fernirom i Tora sa Jormungardom. Spomenuću Bergmanov film Sedmi pečat, kao primer religijske fantastične priče. Glavni lik igra šah sa smrću, čvrsto verujući da može da pobedi –  interesantna stvar je da je naslovni glumac Maks fon Sidou umalo preminuo u toku snimanja. Zašto sam izabrao ovaj primer? Jer je celi film stvoren iz rečenice: I kad otvori sedmi pečat, nasta tišina na nebu oko pola časa (Otkr. 8, 1). Tema filma je u neku ruku teološka rasprava o sedam pečata i sedam truba iz Otkrovenja, o kome upravo pišem, baš kao i rečenica iznad. Motiv se odnosi na „tišinu Boga” koja je središnja tema priče. No, da ne bismo izazvali verske nemire, kako veoma lako dođe do istih ako se susretnu dve strane različitih mišljenja, smestićemo ovaj strip u prihvatljivu kategoriju religijskih fantastičnih pripovesti – nadajući se ipak da je proročanstvo netačno, jer grešni smo.

Ipak, danas je teško reči da nije tačno, jer sve naliči apokalipsi – i bolest pade na zemlju i pokosi grešne. U redu, ovo je bilo loše navesti, ali dobra vest je da vas ništa neće pokositi, ako ostanete kod kuće. Još jedna lepa vest je da dostavne službe još rade i ne morate izaći po strip, Apokalipsa će doći kod Vas.