Blog

Haibane Renmei predstavlja oličenje japanske kreativnosti i maštovitosti. Svaka čast ostalim zemljama i njihovim animiranim majstorijama (Avatar, Arcane, South Park…), no djelo s ovakvom originalnom idejom realizirano na tako lagan i nenametljiv način teško je moglo nastati igdje drugdje negoli u Zemlji izlazećeg Sunca.

Za ovako svečan uvod, premisa serije zapravo je prilično jednostavna: usred grada palo je veliko jaje, iz kojeg je izgmizala naša glavna junakinja Rakka. Ne sjećajući se ničega iz svog prošlog života, Rakkina novoizrasla krila i aureola označavaju ju kao Haibane: rijetku i dragocjenu vrstu ljudi posebno cijenjenu u gradu. I dok muči muku s filozofskim pitanjima poput „zašto sam dospjela ovdje“ ili „koja je moja uloga u ovom gradu“, Rakka se mora baviti i praktičnim problemima poput traženja posla ili formiranja prijateljstava s ostalim Haibane djevojkama koje ju brzo primaju pod svoje.

Pristup serije izgradnji svijeta izravno je i jasno metaforičko. Za razliku od animea poput Attack on Titan ili Promised Neverland koje, također, počinju u relativno malom ograđenom prostoru i zatim se proširuju na svijet izvan njega, Haibane Renmei svom svijetu niti ne pokušava pristupiti na takav način. Kroza seriju ne doznajemo odgovore na pitanja: tko su uopće Haibane, zašto je zabranjeno napustiti grad ili što se nalazi izvan gradskih zidina i drugo – jasno je da se radi o alegorijama čija doslovna razrada nije ni potrebna ni nužna. Umjesto toga, sav je fokus stavljen na karakterizaciju, te razvoj lika Rakke i ostalih Haibanea (pogotovo djevojke Reki) i simboličkom značenju grada u kojem se nalaze.

Glavna junakinja Rakka tako prolazi kroz šablonski i pravolinijski razvoj lika. Zaglavljena u gradu u kojem se misteriozno pojavila bez sjećanja na svoj prošli život, ona se mora brže-bolje snaći u potpuno stranom svijetu te naučiti njegova pravila i zakonitosti (i mi gledatelji skupa s njom). Malo po malo, kako raste njezino znanje o svijetu i status u zajednici – raste i Rakka kao osoba: njezin put u samosvjesniju i samopouzdaniju verziju sebe očekivan je koliko i dobrodošao. Ako je Rakka u prvim epizodama plaha i nesigurna djevojka potpuno ovisna o pomoći drugih, pri kraju priče ona je punopravni član zajednice koja ne samo da je sposobna osoviti se na svoje noge, već i djelovati prema van i biti oslonac drugim djevojkama. Simptomatično je da se fokus serije u njenoj zadnjoj trećini prebacuje s Rakke na drugu najvažniju protagonistkinju Reki – dakle, tek kad se etablirala kao nezavisna i samostalna osoba do određene mjere, tek tada je Rakka postala sposobna primjećivati svijet oko sebe i aktivno pozitivno djelovati prema njemu. Do tada, jednostavno nije imala kapaciteta za to.

Reki, s druge strane, kao da je prošla potpuno obrnut proces. Za razliku od pridošlice Rakke, ona je već veteranka među Haibaneima – sposobna i pouzdana mlada žena na poziciji odgajateljice vrtićke djece. Dok Rakka otkriva i poštuje pravila svijeta u kojem se nalazi, Reki ima prošlost tinejdžerice sklone buntovništvu i nepoštivanju autoriteta. I kao rezultat, ona je duboko opterećena svojim grijesima i propustima, skupa sa svom boli zbog štete koju je davno nanijela bliskoj joj osobi. Iako je puna podrške prema Rakki i ostalim mlađim Haibaneima, ona ih emocionalno zapravo drži na distanci: dok je ona njima čvrsta stijena i rame za plakanje po potrebi, nesklona je sama se otvoriti i pokazati ranjivost. Svu svoju bol i strahove ona drži hermetički zatvorene u sebi i ne dijeli ih ni sa kim, vjerojatno od podsvjesnog straha da ponovno ne nanese bol dragim joj ljudima. Ukratko – na početku priče Rakka je ta koja daje malo a puno prima, dok je Reki u dijametralno suprotnoj situaciji. Obje od njih moraju naći optimalni balans i upravo je to smjer u kojem se razvoji njihovih likova kreću.

Seting u kojem rade i djeluju – grad Glie – pruža im svu moguću podršku i predstavlja vrlo zdravo društvo, skoro na granici utopije. Stanovnici cijene i vrlo su prijateljski natrojeni prema Haibaneima. Gradski starješine su mudri i pravedni. Nema kriminala ni diskriminacije. Svako dobija poštenu šansu da se dokaže svojim radom i sposobnostima. Jedini veći konflikt među likovima riješen je uz obostranu dobru volju, na korist obaju strana. Ima neka egzistencijalistička nota kojom serija odiše, prikazujući bol i patnju kao neminovne i neizostavne odrednice života koje dolaze „iznutra“, iz samih likova, a ne „izvana“: iz skoro-pa-savršenog društva kojim su naši likovi okruženi. Rakki, Reki i ostalima društvo možda i može pružiti najbolje moguće okruženje da zacijele i nadvladaju svoje traume – no taj ključni korak naprijed one ipak moraju obaviti same, bez ičije pomoći.

Što se samog svijeta i njegove simbolike tiče, stvari su mnogo složenije. Serija nam ne daje mnogo materijala za spekuliranje: cijela se radnja događa u obzidanom gradu, čijim ga je stanovnicima zabranjeno napustiti. Ne postoje apsolutno nikakve informacije o izvanjskom svijetu, ni u knjigama ni u folklornoj predaji. Stranci ne dolaze u grad, a nekoliko vrlo rijektih iznimki obavezano je zavjetom šutnje. Za naše Haibane, jedini način napuštanja grada je misteriozni Dan Bijega – trenutak kada Haibane mentalno i psihološki dovoljno sazrije te jednostavno fizički nestane iz grada. Postoji naravno, nekoliko teorija o prirodi svijeta, no sama serija eksplicitno ne potvrđuje niti jednu od njih.

Najpopularnija i najočitija među njima je teorija o čistilištu: to jest ideja da grad predstavlja purgatorij za svakog Haibane koji je u njemu završio zbog nekog počinjenog grijeha. Jednom kada osoba u pitanju dovoljno sazrije i nadvlada svoj inicijalni grijeh – spremna je za Dan Bijega kojim napušta grad i prelazi, pretpostavljamo, u neku drugu, višu sferu egzistencije. Opetovana spominjanja fraza „grijeh“, „opterećen grijehom“ ili „biti čist od grijeha“ impliciraju kako je ovakva ideja bila na umu i autorima serije. Inače je zanimljiva religijsko-povijesna podloga iza ideje čistilišta, koje se pojavljuje ne samo u nama poznatom kršćanstvu, već također i u budizmu: jednoj od dvije najveće tradiconalne japanske religije. Bilo bi zanimljivo proučiti naginje li haibanski svijet više prema budističkoj ili kršćanskoj koncepciji čistilišta.

U međuvremenu, luk radnje naših dvaju glavnih junakinja sadrži mnoštvo aluzija na grijeh i iskupljenje. Rakku dugo vremena muči pitanje koja je važnost i simbolika vrane koja joj se pojavila u snovima koje je imala u jajetu iz kojeg se izrodila u svijet Haibaneija. Nakon dosta introspekcije i razgovora s drugima, Rakka konačno doživljava epifaniju: u prošlom svijetu odbacila je suputništvo dragih joj osoba, inzistirajući radije na vlastitoj usamljenosti. Vrana iz sna bila je manifestacija nekog njoj bliskog tko joj je čak u samotnim trenucima prije rođenja u Haibane-svijetu htio biti blizu i pružiti joj podršku. A sudeći po lakoći i spremnosti kako formira međuljudske odnose, Rakka je izgleda itekako naučila lekciju zbog koje se našla u čistilištu. Ona je relativno brzo i bezbolno spoznala svoj grijeh, prihvatila ga i naučila kako biti bolja – stoga nije ni čudo da se pred kraj serije fokus miče s Rakke, koja je svoj razvoj lika zapravo i završila, i prebacuje na Reki: mnogo teži slučaj suočavanja s vlastitim manama iz prošlosti.

Je li i ona imala neki grijeh iz prošlog života kao i Rakka – to ne znamo. No znamo da je prije nekoliko godina, odmah po dolasku u Haibane-svijet, bila buntovnica čije je destruktivno ponašanje umalo koštalo života njezinog prijatelja. I na prvu loptu – Reki danas izgleda kao potpuno druga osoba: draga i emocionalno stabilna, ona je glavna podrška drugim, mlađim Haibaneima. Radi kao vrtićka odgojiteljica – posao koji zahtijeva poveću dozu požrtvovnosti i altruizma – i sudeći po privrženosti koju joj djeca iskazuju, radi ga časno i dobro. No to je samo površinski privid, jer je Reki u stvari još uvijek duboko opterećena svojim propustima i nije u stanju krenuti prema naprijed. Svoje grijehe ona nije prihvatila i apsorbirala na zdrav način, puštajući da je i dalje iznutra nagrizaju i razdiru joj psihu. Emocionalno se zatvara u sebe, ne dopuštajući drugima da joj pomognu. Sa svojim starim prijateljem kojeg je davno ugrozila, ona iz srama ni ne pokušava obnoviti odnos – iako su obostrane rane već zacijelile i oboje su spremni za obnovu prijateljstva. Da bi nadvladala svoj grijeh i zaslužila Dan Bijega: Reki mora riješiti sve to pa još i više. Teško je gledati jednu moralnu i kvalitetnu osobu kako posreće pod teretom svojih prijašnjih grijeha, no ipak pred kraj serije ona konačno uspijeva. Srećom su se autori odlučili za sretan, a ne tragičan kraj koji bi potencijalno jednako dobro pristajao seriji.

Osim teorije o čistilištu, moguće je naći argumente i za ideju o Haibane-svijetu kao metafori za odrastanje te fizičko i emocionalno sazrijevanje koje dolaze skupa s njim. Tome bi svakako išla u prilog činjenica da su baš svi Haibane koje vidimo ili djeca, ili tinejdžeri, ili mladi ljudi, kao i da su svi ne-Haibane likovi isključivo odrasli ljudi. Haibane se smatraju rijetkima i dragocjenima, a društvo kao svoju zadaću vidi njihovu zaštitu i poticanje razvoja. Jedna od prvih stvari koje se očekuje od Haibanea nakon što se pojave u gradu jest da počinju tražiti posao: to jest način da postanu produktivni članovi društva; baš kao što i djeca tijekom svog odrastanja počinju sve manje primati, a sve više pridonostiti zajednici oko sebe (bila ona obitelj ili društvo u cjelini). U ovoj analogiji, Dan Bijega bi predstavljao ne iskupljenje od grijeha – već uspješan kraj odrastanja, transformaciju nekoć nesigurnog i neukog tinejdžera u sposobnu mladu odraslu osobu, koja djeluje kao punopravni član zajednice sa svim svojim pravima i obavezama.

Riječ „grijeh“, toliko često spominjana tijekom serije – može funkcionirati i u ovom kontekstu ako bacimo oko na njezino originalno značenje. Grijeh, naime, u početku nije označavao „moralnu transgresiju“ već „promašiti metu“; s tim da bi meta predstavljala optimalni način ponašanja. Oljušteno od svake religijske konotacije – griješiti znači ponašati se na način koji nije produktivan i koji ne pridonosi kvaliteti života pojedinca i ljudi oko njega.

Čak i po toj definiciji, jadna Reki je isprva teška grešnica. Iz srama i nemogućnosti suočavanja sa svojim ranijim propustima ona se emocionlano zatvara u sebe te šteti svom rastu i razvoju kao osobe. Njezino „iskupljenje“, ovdje u profanom značenju je proces ponovnog povezivanja s ljudima koje je oštetila, kao i priznavanja svih svojih kvalitetnih osobina kojima definitivno nije „promašila metu“, kojima je pomogla i podržala velik broj drugih Haibane oko sebe. Baš kao i Andy Dufersne u izvrsnom „Iskupljenju u Shawshenku“, tako se i Reki „iskupila“ introspekcijom i činjenjem dobrih djela; sve kako bi na kraju priče zasluženo otišla u neki novi i bolji svijet.

Obje ove teorije vjerojatno imaju i svojih prednosti i nedostataka, no ne mislim da su međusobno isključive. Djelo koje ovoliko malo eksplicitno govori i koje se u tolikoj mjeri oslanja na metafore i simboliku neminovno se izlaže mogućnosti da ta simbolika bude interpretirana na više od jednog načina. Pritom, i jedna i druga teorija imaju određen broj zajedničkih točaka: recimo obje naglašavaju važnost prijateljstva i podrške zajednice u procesu osobne transformacije na bolje. Religijsko iskupljenje počinjenog grijeha ide ruku pod ruku s emocionalnim i psihološkim sazrijevanjem „grešnika“. I tako dalje, i tako dalje.

Blag i polagan, Haibane Renmei uspješno zaobilazi uobičajene zamke dosade i patetike naglaskom na dobro obrađene glavne likove i zanimljivim metafizičkim spekulacijama o svijetu unutar kojeg se radnja odvija. S druge strane, izbjegava i svaku moguću pretencioznost svojom nenametljivošću i nedocirajućim tonom. Ukoliko ste zainteresirani za kombinaciju opuštenosti i filozofije, začinjenu dobrom dozom japanske kreativnosti, Haibane Renmeiju treba dati šansu. Zaslužio je.