Blog

Kako se postaje bedni detektiv klase R

Posted on by Kristijan Šarac

Ž ANR: naučna fantastika/svemirska opera/sajberpank/treš

ORIGINALNI NAZIV: Avant L’Incal

IZDAVAČ ZA REGION: Čarobna knjiga

SCENARISTA: Alehandro Hodorovski

CRTAČ: Zoran Janjetov

PREVODILAC: Ilija Čanak

ZEMLJA: Francuska

GODINA IZDAVANJA: 1988–1995.

OCENA:

U ovom dvotomnom delu edicije Stari kontinent dobijamo čistokrvnu naučnu fantastiku iz osamdesetih, idealno ostvarenje da Čarobna knjiga upozna nove čitaoce sa dvojicom legendi evropskog stripa i jednim od najlegendarnijih serijala svih vremena. Verovatno dobar odabir, pošto novu publiku ne privlači naučna fantastika iz prošlosti, oni žive sve to što ta dela imaju preneti i saopštiti. Ipak, nisu sve priče naučne fantastike loše ostarile, a dokaz za to je i ova pripovest. Jeste očigledno da su autori starije generacije, ali je to ne čini manje zanimljivom. Zato što, za razliku od mnogih, i dalje jeste spekulativna fikcija.

Umnogome je za tu činjenicu zaslužan Hodoverzum, jer je razvio svetove, nije se zadržao na jednom. Upravo je tu uspeh Hodorovskog, na vreme je shvatio bitnost razvijanja i izgradnje sveta. Zanimljivo je da je to učinio u okvirima naučno fantastičnog žanra za razliku od mnogih koji su se kasnije ugledali na njega. Hodoverzum je u stvari glavni lik sage, jer protagonisti nisu toliko pamtljivi niti osobeni kao svet. Zapravo, to je i odlika fantastike iz osamdesetih, samo je Hodorovski to uradio vrhunski maštovito, pa se i dan danas može čitati sa uživanjem. Što nije nimalo čudno sa obzirom čime se sve ozbiljno bavio i u čemu je sve ostavio dubok trag. Velika dela prebrode vreme kao neprijatelja i uzmu ga za saveznika.

Alehandro Hodorovski – Čileansko-francuski režiser ukrajinskog porekla, takođe je i scenarista, pisac, glumac, producent, kompozitor, i guru. Slavu je stekao zahvaljujući filmovima El Topo (1968) – koji je u bioskope uveo fenomen ponoćnog filma i Sveta planina (1973) potom i Sveta krv iz (1989). Godine 2013, snimio je autobiografski film Ples stvarnosti s njegovom surealnom vizijom, a iste godine snima i dokumentarni film Dina Hodorovskog o neuspešnom pokušaju snimanju Dine, te kako je taj pokušaj ipak uticao na snimanja drugih fantastičnih naslova 1980-ih. Inače, u ambiciozan projekat ekranizacije Dine hteo je uključiti brojna velika imena. Salvador Dali je trebalo da glumi cara, Orson Veles barona Harkonena, princ Pol bi bio njegov sin Brontis. Žan Žiro (Moebijus) je trebalo da da svoj šmek svemu, ali taj plan je previše koštao pa su prava na film prodana i Dejvid Linč je napravio Dinu kakvu znamo. Kruže tračevi da su mnogi rekviziti i ideje iz tog projekta završili u Lukasovim Zvezdanim ratovima. Obnavlja marseljski Tarot i piše priču za remek-delo Inkal (u kom začinje Metabarone i Hodoverzum). Tužio je film Peti Element zbog plagijata upravo pomenutog Inkala, ali to nije dokazao na sudu, jer je Moebijus sudelovao u snimanju filma. Kod nas su mu objavljeni stripovi: Mesečevo Lice, Vitezovi Heliopolisa, Inkal, Bouncer, El Topovi sinovi, Ogregod, Tehnooci, Oružje Metabarona, Kasta Metabarona, Kastaka, Presveto srce, Metabaron, Bordžije, Žuan Solo, Završni Inkal, Posle Inkala, Izbacivač, Beli lama i Stradanje Diosamante; kao i knjige: Tarot, Učitelj i čarobnice, Metagenealogija, Mistični kabare, Sin crnog četvrtka, Psihomagija 365 zrna mudrosti, 365 zrna ljubavi, Gde ptica peva najlepše i Ples stvarnosti.

Zoran Janjetov – jedan od najpoznatijih srpskih crtača. Dela koja su mu objavljena kod nas su: Kentaur, Zoran Janjetov 23, Tehnooci, Bernard Panasonik, Oružje Metabarona i Ogregod.

Grad-Jama je specifično mesto bez mnogo moralnih kompasa i kočnica. Mesto gde su najniže strasti legalne – dokle god to odgovara vlastodršcima, tj. višoj kasti. U takvom svetu, Džon Diful ostaje bez oba roditelja i počinje da sanja veliki san o detektivskoj znački. Za nju ga priprema zarđali odbačeni robot. No, zaljubljive je naravi, pa se ludo zaljubljuje i tu počinje avantura. To je, naravno, nemoguća romansa koja vodi u sve nevolje, tajne, pitanja i odgovore što će ih junak proživeti sa vama skupa.

Mešavina je sajberpanka i svemirske opere sa dozom treša, pošto ima te momente naive iz osamdesetih u kojima heroji nemaju potkrepu u racionalnosti za svoje postupke, prosto teraju dalje priču. Ali ne mogu joj naštetiti, jer je priča suviše snažna i samoodrživa, svet joj se ne drma, a junaci su zamenjivi i to se upravo često i dešava – menjaju se sporedni likovi kao na traci i ne žalite za njima. Scenarista čvrsto drži pripovest u svojim rukama i vodi je kuda je namerio. Naravno, poput svih medija iz osamdesetih, nema baš blistav odnos prema ženama, što je neobično i kontradiktorno sa autorom, jer je Hodorovskom njegova supruga Paskal boginja. Valjda se to zahtevalo od autora, ali iz sadašnje perspektive može da umanji vrednost delu, ukoliko ga ne uokvirite u ondašnji period. Tada je fantastika sva bila upravo takva i ozbiljna pitanja je postavljala tek u podslojevima – zato pažljivije čitajte. Crtež je zanimljiv spoj celih prikaza i gomile detalja; Janjetov je svakako veliki majstor zanata. Plus je naš, znate ovo je verovatno najveći uspeh nekog Srbina u devetoj umetnosti.

Sve ovo je sasvim dovoljno da nabavite strip, naravno to važi za one koji se prvi put sreću sa Inkalom. Za one kojima je ovo samo prilika za lepše izdanje, ovo je poziv za seks, drogu i rokenrol sa Džonom Difulom – uh, ovaj pucačinu i eksplozije.

VRAGOVESTI – CRNE VESTI

Posted on by Dejan Sklizović

Balkan je odvajkada stecište svakakvih užasa, a ni novija istorija ne govori da postoji tendencija da se to promeni. Budući da je večito raskrsnica puteva i meta vazda većih i jačih neprijatelja, balkanski narodi su se duhovno kodirali na ratovanje, stradanje i trpljenje kada su i najveće patnje u pitanju. Bogata folklorna istorija, naročito iz prethrišćanskog perioda, pa i nakon toga, je samo još jedan od dodataka paklenoj smesi koja se krčka u čuvenom Buretu baruta, a sve to zajedno čini enormno bogat rudnik svakojakih žanrovskih momenata. Ne postoji umetnost, angažovana ili samodovoljna, koja ne bi mogla da pronađe inspiraciju u toj infernalnoj furuni.

U tom smislu, umetnički potencijal Balkana je ogroman, budući da se kolektivni rezervoar arhetipova svojom bogatom sadržinom sam po sebi nameće kao izvor svakojakog nadahnuća artističkih umova. Trenutno nas interesuje proza, pa ćemo se time pozabaviti. Pre svega, radi se o potencijalu žanrovske proze, naročito folklorne fantastike i horora. Da bi se silni prepričani i doživljeni, pretpostavljeni i stvarni, mitološko-folklorni i realni užasi nekako ukalupili u mašinu za stvaranje umetničkog dela i postali kanalom kreativnog izražaja, mora postojati nekakva sistematizacija, ili makar jasna namera autora da se njima pozabavi.

Nešto što takođe vidim kao veliki problem je prisutnost, transparentnost žanra u prozi, jer su se mnogi tek ovlaš dotakli autohtone strave, tako da se do pred kraj dvadesetog veka (okvirno, horor literatura, zasebna od mejnstrim književnosti se na našim prostorima pojavljuje negde osamdesetih prošlog veka) horor u našoj književnosti veoma stidljivo nazirao, ako ga je uopšte i bilo na zvaničnom repertoaru. Večito skrajnut zbog predominantnog prisustva realistične književnosti, morao je da čeka neka druga vremena i autore koji nisu bili lišeni stega strogo akademskih aršina i usmerenja. Promenom političke situacije je nadzor zvaničnih institucija popustio (kao i sve u državi), pa je stoga otvoren prostor andergraund autorima da se oslobode u kreativnom smislu i krenu putem žanrovske literature, tako da se može reći da je žanr profitirao u tom periodu.

Naravno, ekspanziji horora su svakako kumovali i ratovi devedesetih, krvavi raspad države, sankcije, beda i nemaština. S jedne strane, u prvi plan je izbila (ponovo) realistična literatura, ovoga puta veoma politički angažovana i romantizovana, dok su, s druge strane, sapunice, jeftine priče za izazivanje plitkih emocija i svakojaki šund i palp bili namenjeni onima koji su eskapizam tražili u „lakoj“ literaturi. U podzemlju svega toga, krčkao se horor i lagano se promaljao, zalivan užasima i strahovima indukovanim patnjom stanovništva. Ti užasi su imali kumulativno dejstvo na žanr, a posledice te akumulacije strave se vide baš u ovo vreme – horor je nikad življi.

Svestan sam da na ovom mestu donekle dugujem i prikaz razvojnog puta srpskog literarnog horora u smislu nabrajanja važnijih momenata i autora, ali to ću morati da ostavim za neku obimniju studiju, kako bih se vratio prikazu dela Milana Kovačevića. Moja poenta je da se danas, kada imamo prilično haotičnu situaciju na literarnoj sceni, horor neverovatno dobro snalazi i probija. Baš kao i teme kojima se bavi, njemu odgovaraju haos, odsustvo jasne cenzure i akademskih standarda, jer, nažalost, akademske institucije na fantastičnu i žanrovsku književnost nikada nisu blagonaklono gledale. U svakom slučaju, vreme je za ljude na našim prostorima nikad gore, ali za žanr uprav: savršeno, pa stoga možemo uskoro očekivati veliki talas, nalet mladih pisaca u čijim se veštičjim kazanima krčkaju originalne priče srpske i balkanske strave.

***

Pre nekih godinu dana, na srpskoj andergraund sceni se pojavila anarho-pank-metal ekipa ljubitelja ekstrema u muzici i umetnosti, napravivši fanzin Crnoslovlje. Da stvar nije šala, videlo se već u prvom broju, koji je došao u paketu sa odličnom kutijom i gomilom sitnih dodataka koji čine život lepšim (nalepnice, flajeri, CD, majica). Uskoro je izašao drugi broj, a dok pišem ove redove uveliko se krčka i treći, dakle – ekipa ne gubi vreme. U međuvremenu, izdavaštvo se proširilo, a njihovo prvo autorsko izdanje je zbirka Vragovesti. Milan Kovačević, autor i član Crnoslovena je neko ko stoji iza mnogih filmskih i literarnih recenzija, a objavljivan je na portalu AVKF, u regionalnim zbirkama, ali i na engleskom jeziku u nekoliko antologija horor priča. Dakle, radi se o autoru koji je maksimalno posvećen žanru, a broj objavljenih priča na dva jezika dovoljno govori o njegovom kvalitetu.

Uz visok nivo u stilu i pisanju, Kovačević pokriva nekoliko veoma aktuelnih tema koje se svakako mogu nazvati hororom i polako se odvajaju kao podžanrovski momenat na široj sceni. Pored paranormalnog i egzistencijalnog horora, autor se bavi i tzv. korporativnim užasom, koji zaslužuje posebno mesto u horor prozi. Naime, ekspanzijom najbrutalnijih oblika kapitalizma, naročito na njegovoj periferiji (a, Srbija svakako tu spada), najgore noćne more radničke klase su se obistinile i prelile u realnost koja je crna da crnja ne može biti. Ono što korporacije predstavljaju modernom čoveku je umnogostručen momenat svih monstruma prošlosti zajedno, samo što su ovi užasi novije generacije građeni od čvrstog čelika i betona, nije ih moguće ubiti običnim glogovim kolcem, a njima upravljaju neki drugi monstrumi za koje su paranormalne anđame poput anđela blago zaprljanih krila. Momenat korporativnog užasa imamo u pričama Deratizacija pacovskog konglomerata, Kontrola kvaliteta i delimično u Jestivost duše. U njima se autor bavi slomom čoveka koji je zamenjiv šraf u mašineriji koja je mašina za mlevenje mesa (u Kontroli kvaliteta i bukvalno) i kao takav, svestan je svoje bezizlazne situacije. Iz spoznaje egzistencijalnog užasa, generisanog korporativnim užasom, takav pojedinac neminovno postaje, ili još jednom žrtvom sistema, ili još jednim monstrumom društva. Ugroženi socijalni odnosi i srozana skala vrednosti prate Kovačevićevu naraciju u svim pričama, tako da se momenat crnila vrednosti, zatamnjenja ljudskosti i morala provlači kao vezivno tkivo svih, naizgled – različitih, priča.

Drugi žanrovski momenat koji je inspirisao autora jeste ratno beznađe i krah svih ljudskih kvaliteta, crni kal egzistencije, direktno iz bunara u kojem se ljigave najveće niskosti i antihumane nastranosti. U priči Plodovi crnog semena, pomenuti motiv je kompoziciono, stilski i detaljistički doveden do veoma visokog nivoa umetničke ekspresije. Za ovu priču se može reći da ide najdublje u ponore ljudskosti, do granice sa antipodom humanosti, prelazi tu granicu i, pomalo na način crne karikature, predstavlja užase u vidu antropomorfne tamne materije kao jedne od manifestacija svekolike propasti čovečanstva koje je bez morala osuđeno na zversku prirodu. Pesimizam nije samo motiv ove priče, on je podrazumevani gradivni element, a studija onostranog zla koje se kroz ljude manifestuje u jeku ratnih užasa (i kroz posledice koje se ne mogu izbeći ni u generacijskom sledu, nakon počinjenih zala). Osim čiste spoznaje nepatvorenog užasa, autor ne nudi nikakvo rešenje, niti izlaz, samo susret sa onostranim ludilom koje ne mari za posledice. Ova priča se izdvaja od drugih po mnogo čemu, a naročito po jasnom autorskom pečatu. Naime, transparentno se razaznaje skica Kovačevićevog budućeg univerzuma, koji će se graditi iz užasa opisanih u Plodovima. U tom smislu, treba je shvatiti kao embrion za razvoj sasvim originalnog pristupa, a da ne grešim, govori u prilog i činjenica da se istim motivom već bavio na jednom drugom mestu, u priči Crne reke, objavljenoj u regionalnoj zbirci Besan 4.

Dark Fantasy momenat se može naći u tehnički najdoteranijoj, Šapat suvih usana. Ovo je priča koja je doživela mnoge inkarnacije i verzije, a objavljena je i na engleskom jeziku, u jednoj horor antologiji. Sumorna noar atmosfera nam oslikava um brutalnog serijskog ubice, koji pred sebe postavlja jednu od osnovnih egzistencijalnih dilema. Naime, kroz problem identiteta, protagonista će pokušati da odgovori na pitanje o svom nagonu za ubijanje po kome je poznat široj javnost. Pisana iz prvog lica, predstavlja dubinsku studiju uma zločinca i nekih zamki na koje ni takozvani monstrumi nisu imuni. Na taj način, autor je na tragu ljudskosti, zapravo istražuje mogućnost njenog prisustva i modusa postojanja u umu serijskog ubice, uzimajući u obzir i momenat moralnog cenzora. Na ovaj način se čitalac dovodi u situaciju da se, nakon blagog klifhengera sa kojim nas autor ostavlja na kraju, zapita i o mračim predelima sopstvenog uma.

Dan svinje je priča koja otvara zbirku. U pitanju je psihološki horor sa etno motivima i predstavlja studiju jednog od oblika teškog nasilja u porodici. Studirajući sam momenat nasilničkog ponašanja, Kovačević oslikava i postavku koja dovodi do takvih pojava, ali naglašava i posledice. Taman kada se pomisli da je surova i sumorna ruralna atmosfera, puna krvi i patrijarhalnih načela, dovoljan žanrovski momenat po sebi, imamo obrt u priči. Naime, odmah se prelazi na posledice koje nisu nimalo blage. Da nasilje rađa nasilje, odavno je rečeno, s tim što je u Danu svinje taj momenat predstavljen kroz dihotomiju žrtve i zločinca u jednoj osobi. Ono što od nekoga čini žrtvu, ili zločinca jeste stepen traume kojoj je izložen, kao i prag tolerancije na takve stvari. Kada se prag pređe, oslobađa se zlo koje se više ničim ne može sputati. Preispitujući tradicionalne vrednosti prisutne kod tipične nefunkcionalne porodice s naših prostora, Kovačević kritikuje licemerno moralisanje i kroz alegorijski prikaz devastacije institucije porodice, daje ogoljenu sliku takozvanih vrednosti u koje se mnogi kunu, a koje su katalizator silnih zala u društvu.

Problemi sekti i subverzivnih organizacija, koji travestijom moralnih načela i nekih od najvećih religija sebi pribavljaju korist je mnogo puta obrađivana tema i stoga je teško prići joj iz novog ugla i istovremeno zvučati originalno. Autor se uhvatio u koštac sa tom problematikom i predstavio nam hipotetičku religioznu organizaciju koja predstavlja realnu opasnost za žrtve koje nisu toga svesne sve do samog kraja. Studija tehnika privlačenja i manipulacija mladih ljudi, te uspostavljanja kontrole nad njihovim životima i telima je u priči Tela naših spasitelja, dobila je novo ruho, osveženo paklenom belinom odora sekte predstavljene u njoj. Priča je dinamična i napeta od početka pa do poslednjih redova i predstavlja vrhunac gradnje saspensa u ovoj zbirci. Preteća atmosfera je prisutna sve vreme, a iščekivanje onoga što je delimično najavljeno se pojačava iz scene u scenu. Takvim načinom gradnje je žanrovski momenat dobio na kvalitetu i izbio u prvi plan, a sami likovi i scene su, skoro pa filmski, kadrirane u tempu koji lagano gori, postepeno se ubrzava i ne popušta do samog kraja.

Pustite nas da umremo je ime jedne od priča, ali i vapaj preživelih u postapokaliptičnoj budućnosti. Košmarni prikazi agonije preostalog čovečanstva, nakon strašne pandemije od čijeg su inicijalnog dejstva uzroci puno puta gori, je postavka ove dehumanizirajuće crtice. Kratka i efektna, izvedena je u brzom tempu koji otkriva somnabulne vizije protagoniste koji sve vreme pokušava da se spase od neprijatelja. Kroz njegove slike i nakupine sećanja otkriva nam se šta se desilo u prošlosti i kako je svet dospeo u jadno stanje, ne propuštajući da se pomene ljudski faktor i nemar, kao jedan od glavnih uzročnika. Sama priča je namerno vođena ustaljenim tropima i sve do samog kraja deluje kako da je završetak prilično očigledan, ali, odličan obrt, izveden u završnoj sceni, dovodi čitaoca na novi nivo interpretacije, na kojem će se svakako ponovo zapitati o prirodi humanosti i ljudske osobine da poriče stvari koje su i više nego očigledne.

Pred vama je jedna zrela zbirka, a budući da je u pitanju autorov prvenac, ova izjava ima još veću težinu. U njoj se za svakog ljubitelja žanra može naći ponešto, jer obiluje različitim motivima, tretmanima i pristupima hororu. U svakom slučaju, radi se o poštenoj depikciji užasa, baš kao što hororu i dolikuje. Autor se ne zaustavlja na nagoveštajima, a tamo gde može da pojača užas na maksimum, verujte mi, on će to i uraditi. Ne očekujte odgovore, odgovori su slomljeni ljudski životi, dehumanizovani pojedinci zaraženi neprolaznim ludilom i slomom moralnih vrednosti. U tom smislu, očekujte postavljanje mnogih važnih egzistencijalnih i humanističkih pitanja, provučenih kroz prizmu žanra, a odgovore neka svako od vas pronađe, jer, nešto mora ostati i na čitaocu da ugradi u delo.

Alita 5 – Žrtveno jagnje

Posted on by Kristijan Šarac

 

ŽANR: naučna fantastika/borbeni seinen/sajberpank/postapokalipsa/akcija

ORIGINALNI NAZIV: 銃夢, Ganmu, Gunnm

IZDAVAČ ZA REGION: Čarobna knjiga

MANGAKA: Jukito Kiširo

PREVODITELJKA: Nevena Komadina

ZEMLJA: Japan

GODINA IZDAVANJA: 1990-1995.
OCENA:

U trenutku dok ovo pišemo iz edicije Manga nam stiže vrlo lepa vest, naime, Čarobna knjiga je odlučila da počne objavljivanje serijala Čelični alhemičar. Pretpostavljamo kao zamena za upravo ovaj serijal, jer nam se oproštaj od junakinje neumitno bliži, preostala su samo četiri tankobona do kraja. Ukoliko se radi o zameni, a ne širenju projekta i edicije, radi se o kvalitetnoj mangi jednoj od najprodavanijih svih vremena. Ipak, voleli bismo da zamena za Alitu bude naučna fantastika, jer je japanska naučna fantastika sačuvala samu esenciju žanra – njegovu čistu, neoskrnavljenu dušu, pa je svaki tankobon otkrovenje za sebe i ne bismo da se odreknemo tog užitka.

Teško je proniknuti u misteriju današnje popularnosti mangi, ali možemo pokušati zagrebati po prvom sloju tajanstva. Glavni razlog je što Japanci ulažu mnogo u kulturu i preko svojih ambasada su finansirali brojne manga objave širom sveta, pa i kod nas, tako šireći svoju kulturu, često neshvatljivu zapadnjacima, mada i to polako nestaje zahvaljujući možda upravo mangama. Drugi razlog je pomešan podosta sa trećim. Popularnost japanskog stripa raste enormno sa širenjem i ubrzavanjem interneta i pojavljivanjem sajtova koji prevode poglavlja serijala na nedeljnom nivou čineći ih dostupnim na klik. Naravno, tu su i platforme sa video sadržajem i animeima koji su, takoreći, iznikli iz mangi, a mnogi su i njihove ekranizacije. U neku ruku je i logično da tehno-naciji internet pogura sve napred, pa i devetu umetnost. Na radost svih ljubitelja stripa ni taj deo sveta više nije samozatajan, ali jeste novi Eldorado.

Jukito Kiširo – mangaka poznat po delima: 灰者, Haisha, 水中騎士, Akua Naito, 霧界, Mukai, kao i po još tri serijala o Aliti.

Heroina ima malo zasluženog mira, ne toliko i tišine koju sama narušava – ali u svetu u kome Alita obitava idila je kratkog veka. Ni ovog puta nije drugačije, harmoniju i mir običnog života poremetiće stari neraščišćeni računi. Najgore je što kada pomislite da ste ih se rešili zanavek, neprijatelji ustanu iz pepela jači nego ikada pre. Nemate izbora nego prihvatiti belu rukavicu koju vam je priča hitnula u lice. Pa to i čini naša junakinja, sve vreme se pitajući da li je dovoljno snažna da zaustavi pošast, istovremeno razmišljajući da posluša molbe stanovnika Smetlišta i postane žrtveno jagnje. Ne možemo vam otkriti ishod, ali namignućemo, postoje još četiri broja, Zalem je čeka.

Ovaj tankobon je među boljima, dodaje nove slojeve priči i rešava se svih repova. Svaka čast Kiširu na umeću upravljanja tempom i balansiranju odnosom akcija-dijalog. Mnoge sitnice koje provejavaju u pripovesti kazuju o velikoj potkovanosti autora i sveobuhvatnom obrazovanju u mnogim sferama, što ne samo da je pohvalno nego i neophodno ukoliko se bavite knjigom ili stripom. Crtež je verovatno najbolji do sada, sa ogradom da to može biti optička varka usled manje belina.

Ne biste smeli propustiti ovaj tankobon, može se reči i prelomni za priču. Ali vi ste već prelomili, jelte, kupujete… Pa onda se spremite za šokove, ali i uživanje. Preostaje vam da sa junakinjom preživite borbu do poslednjeg dela tela.

Mračna ljubavna priča

Posted on by Kristijan Šarac

 

ŽANR: horor/epska fantastika

ORIGINALNI NAZIV: Ténébreuse

IZDAVAČ ZA REGION: Čarobna knjiga

SCENARISTA: Iber Bular

CRTAČ: Vensan Malije

PREVODITELJKA: Bojana Janjušević

ZEMLJA: Francuska

GODINA IZDAVANJA: 2021-2022.
OCENA:

Još jedna epska fantazija u ediciji Stari kontinent gde imamo priliku videti izbor najvećih evropskih maestra devete umetnosti po odabiru Čarobne knjige. No, ovo delo se mnogo razlikuje od svih prethodnih, naime, scenarista je preminuo u bližoj prošlosti. To stripu daje neku melanholičnost i dodatnu mračnost kojoj kraj priče doprinosi na čudesan način. Međutim, ovo prvenstveno treba posmatrati kao Iberovu zadužbinu devetoj umetnosti i kroz tu vizuru odati počast velikom autoru i onome šta nam je ostavio u amanet. Verovatno nećemo doseći nebeske visine doprinosa koje je on otelotvorio, ali velika dostignuća se grade sa prvim načinjenim korakom prema cilju i ishodištu. Na samo jedan način se može pomoći u bilo kojoj sferi, a to je mukotrpan rad kako na sebi tako i na okolini. Scenarista ovog dela je išao upravo tom nepopločanom stazom, na nama je samo da sledimo otiske, jer treba nastaviti, potrebno je izgraditi novu generaciju stripadžija.

Postoji jedna tanka nit koja povezuje svaku priču i svaki žanr. Šta mislite koja je to tako ultimativno pokretačka esencija da prolazi svim meridijanima književnosti i stripa? Sasvim je verovatno da bismo na ovo pitanje mogli dobiti hiljadu različitih odgovora, ali samo jedan krvotok teče kroz sve postojeće pripovesti, a to je jedna jedina – ljubavna priča. Sigurni smo da su se sada mnogi od vas namrštili, ali tehnički to je golema istina. Emocije su pokretač, možemo ih smestiti i upotrebiti u izmaštanim fantastičnim svetovima u jednakoj meri kao i u realnim glavnotokovskim. Autori odvajkada upravo to i čine, zbog ljubavi se vode ratovi, gube imanja, odlazi na međuzvezdana putovanja i postaje krvolok. Ne brinite, niste naprasno pretvoreni u ljubitelje ljubića, odavno to već jeste, pošto sve velike pripovesti imaju i velike ljubavi – ostvarene ili neostvarene – one su voda života i nadahnuće za sve lepe umetnosti, takoreći muze.

Iber Bular – na početku je bio kolorista, da bi vremenom prešao u scenariste. Nažalost, napustio nas je i ovo delo je njegova velika zaostavština modernoj devetoj umetnosti. Takođe nam je ostavio stripove: Muška koža, Spiru i mnoge druge.

Vensan Malije – kod nas poznat po radu na stripovima Veliki mrtvac i U potrazi za pticom vremena, ostali njegovi radovi još nisu stigli do nas.

Mračna priča o odbačenosti, usamljenosti i stvorenoj anksioznosti. Svim propalicama je san da spasu princezu u nevolji, jelte. Pa i glavni junak upada u stereotip, ali umesto spasa joj produbljuje nevolje. Uslediće proputovanje šarenolikim krajevima, u stvari više bekstvo, na kom se upoznaju i zbližavaju. To, naravno, sa važećom istinom koju nam pripovedači prezentuju sporo i na kašičicu, vodi u situaciju gde su samo životi ulog koji se vrednuje i važi. Borba za ljubav jasno vredi svake cene i junaci je voljno plaćaju. Mračna ljubavna priča koja će razgaliti i najokorelija srca.

Scenario čvrsto stoji na nogama izvornih verzija bajki, dakle, ne baš vesele i hepiendične pričice, više su u fazonu kob je na tebi nećeš dobro završiti i dok živiš bićeš u teškoj agoniji. Nije ovo novo, to je okvir i podloga epske fantastike u celosti, ali još je pojačano u grimdarku. Što ga čini i dobrim i lošim – žanrovski izuzetno ostvarenje jer poseduje sve vrline epske fantastike, nosi te do kraja, ali poseduje i šablon pa je pomalo predvidiv za pasionirane čitaoce. Crtež je izuzetan, Melije kao i uvek za najvišu moguću ocenu. Postaje jedan od favorita naše redakcije kada su u pitanju evropski crtači, posebno oni belgijsko-francuske škole.

Mračna ima u sebi sasvim dovoljno svetla da vam obasja policu emocijom, da upije vaš mrak i da vas usreći. Sreća nema cenu, stoga ni ne pitajte za nju, samo se razdragajte kupovinom ovog remek-dela.

ELDEN RING vs DARK SOULS – USPOREDBA

Posted on by Pavle Horvat

Ako je izlaskom Dark Soulsa 2011. godine dotad relativno nepoznati FromSoftware pobjedonosno ušao među velika imena industrije video-igara, onda je ovogodišnjim Elden Ringom definitivno zacementirao svoje mjesto kao jedan od najcjenjenijih i najpopularnijih studija. Elden Ringu trebalo je tek nekoliko mjeseci da aklamacijom bude proglašen za igru godine, a horde opčinjenih fanova već pune društvene mrežeme panegirikama o, kako kažu, najboljoj igri i kreativnom vrhuncu stvaralaštva Hidetake Miyazakija, glavnog masterminda iza niza FromSoftware-ovih uspješnica. Dodajte još tomu i činjenicu da je koscenarist igre nitko drugi nego George R. R. Martin, autor trenutno najpopularnije fantasy franšize na planeti – i postaje jasno zašto fama oko Elden Ringa neće tako skoro splasnuti.

Pisali smo već ranije kako o Dark Soulsu tako i o Elden Ringu. Namjera ovog teksta je, pak, usporediti ove dvije kultne igre: jednu s kojom je uspon FromSoftware-a počeo, i drugu s kojom je (zasad) završio. Analizirat ćemo vrline i mane obaju njih te ih usporediti po važnim elementima igrivosti.

Površinski gledano – Elden Ring je veća i bolja verzija Dark Soulsa, njegova nadogradnja u svakom mogućem smislu. Ako je potonji Windows 95 – kreativan operativni sustav s brojnim fenomenalnim idejama apsolutno revolucionarnima za ono doma; onda je Elden Ring poput Windowsa 11 – najnovije čudo tehnike koje je očuvalo sve kvalitete svojih prethodnika, oplememenilo ih, te još dodalo i koješta novoga. Ne može se reći da FromSoftware nije naučio na svojim propustima: mnogo vrhunskih elemenata Dark Soulsa ne samo da je zadržano, već i ispolirano, osuvremenjeno te obogaćeno – dok su starije greške uzete u obzir i uglavnom ispravljene.

Krenimo od možda i najpoznatijeg elementa originala: njegove težine. Zaista, spomenete li Dark Souls prosječnom gemjeru, njegova prva asocijacija bit će pusti sati uloženi u prolazak igre, negostoljubivi nivoi, te teški bossevi koji su redovno zahtijevali po desetke pokušaja. Dark Souls je, ukratko, igra koja je nemilosrdno kažnjavala svaki vaš propust ili grešku – a Elden Ring nije ništa milostiviji. Neprijatelji su brojni, raznovrsni i zahtjevni, a bossevi su još i gori. Ne samo da su višestruko brojniji (Dark Souls ih ima 26, Elden Ring čak 238), nego su i znatno teži. Usudio bih se reći da bi čak i najteži bossevi Dark Soulsa – koliko god revolucionarno teški za doba kada su se prvi puta pojavili – bili tek osrednje zahtjevni da ih se ubaci u Elden Ring. Ako ste adrenalinski ovisnik o teškim boss borbama, gdje ćete se – nakon sati igranja i dvoznamenkastog broja smrti – metodom pokušaja i pogrešaka konačno izvještiti dovoljno da ih jednog po jednog nadvladate; kulminirajući pobjednosnim usklikom sreće takvim da vas čuje cijelo susjedstvo – Elden Ring vas zasigurno neće iznevjeriti. FromSoftware-ove igre poznate su pred mukotrpnim ali poštenim izazovima koje stavljaju pred igrače – i njihov posljednji uradak nije iznimka.

Osim po težini, Dark Souls bio je s razlogom poznat i po šarolikosti oružja te oklopa. Nije bila riječ samo o kozmetičkim razlikama – svako oružje zaista je iziskivalo drukčiji pristup od igrača. Tako se primjerice borac s toljagom fokusirao na spore i snažne udarce, igrač s kopljem na manje moćna no brža probadanja, dok se čarobnjak oboružan magijama oslanjao na održavanje distance i napadanje protivnika iz daljine. Postojalo je barem 5-6 fundamentalno različitih načina igranja, a igrači su često pokretali nove playthrough-ove samo kako bi iskusili nove pristupe igri i prošli ju ispočetka na drugačiji način. Elden Ring je i ovdje, kao i ranije, daleko nadmašio svoje prethodnike, nudeći igračima poveću količinu novih oružja, novih magija i novih stilova; ukratko rečeno, dotad neslućen dijapazon mogućnosti koje obogaćuju igračevo iskustvo.

No element koji je doživio možda i najveću nadogradnju bio je sam svijet po kojem se krećete. Dok je svijet Dark Soulsa prilično linearan, pružajući vam jasan pravac kretanja uz nevelik broj stranputica, Elden Ring nas baca u golema otvorena prostranstva za čije su nam otkrivanje potrebni sati i sati istraživanja. Čak i jašući na konju (još jedna dobrodošla novotarija), svijet Elden Ringa barem je nekoliko puta veći od svih FromSoftwareovih ranijih uradaka, s proporcionalno više iznenađenja, skrivenih kutaka i tajni koje samo čekaju da budu otkrivene na obostrano zadovoljstvo igrača i kreatora igre. I ne samo da je velik, već je i maštovit i raznolik, nudeći igračima široku paletu različitih neprijatelja i scenarija: od močvare do vulkanske pustoši; od velebne arhitekture prijestolnice do divlje rascvjetane prirode; od ledenih pustoši do čarobnih podzemnih gradova. Ukratko, eldenringovski svijet bogat je i raznovrsan – a samom igraču zasigurno neće faliti uzbuđenja dok ga polako otkriva.

Sve navedeno upućuje na sličan zaključak: Elden Ring je Dark Souls je jednostavno bolji, veći i raznolikiji Dark Souls. Sve što ovaj potonji radi, radi i prvi – samo veće i kvalitetnije. FromSoftware je učio i na pogocima i na greškama te proizveo pravo malo remek djelo koje je s razlogom zaludilo gejmersku zajednicu. Istovremeno, to je i zaključak, koji, iako na prvu neprikosnoven, pri podrobnijem ispitivanju pokazuje određene nedostatke.

Uzmimo na primjer svijet po kojem se igrači kreću. Elden Ringov je svakako veći i šarolikiji – no je li automatski zato i bolji? Ne mogu se naime oteti dojmu da je svijet Dark Soulsa, svojoj relativno skromnoj veličini usprkos, ustvari znatno inteligentije napravljen negoli njegov eldenringovski pandan. Kao prvo, premreženiji je raznoraznim prečicama i putevima – što pojačava dojam njegove cjelovitosti i kompaktnosti. Te kao drugo i važnije – rađen je sa smislom i namjerom. Primjera radi, postoje jasni narativni razlozi zašto se neka dva nivoa nalaze jedan do drugog, te kako i zašto su povezani – i međusobno i kao dio cjelovitog worldbuilding-a. Maknuti ili zamijeniti jedan takav nivo značilo bi prebrisati čitav dio priče koji točno taj nivo povezuje točno s tom lokacijom. Usporedimo li ga sa svijetom Elden Ringa, kod potonjeg moramo primjetiti nedostatak takve povezanosti. Možemo uočiti, primjerice, kako se močvarni nivo nadovezuje na nivo plodne doline – međutim, ne postoji nikakvi fabularni ni simbolički razlozi zašto su ta dva nivoa međusobno blizu. Zamijenite li močvarni nivo pustinjskim, ledenim ili vulkanskim – niste ništa izgubili na narativnoj kvaliteti. Dok je svijet Dark Souls-a kompaktna cjelina s glavom i repom, njegova eldenringovska inačica djeluje kao skup vizualno impresivnih, no međusobno nepovezanih pejzaža kojoj nedostaje koherentnosti.

Isto se može reći i za lokaciju raznih itema i bosseva unutar igre. Dark Souls sadržavao je intrinzičnu povezanost između mjesta gdje se neki item ili boss nalazi te njegove narativne važnosti. Boss nije bio negdje samo zato što je taj nivo trebao bossa, već i zato jer su postoji jasni narativni razlozi zašto bi se upravo taj i taj boss nalazio na tom i tom mjestu s namjerom da spriječi igrača u ostvarenju njegovog cilja. Itemi se, također, nalaze točno na mjestima gdje bi se trebali nalaziti: naiđete li, primjerice, na iscjeliteljev oklop – postoji točno određeni iscjelitelj s točno određenim razlozima što je radio u toj močvari i kako je poginuo ostavivši svoj oklop iza sebe. Takvu povezanost Elden Ring, nažalost, nema. Itemi i bossevi se – ne uvijek, ali često – nalaze na lokacijama bez narativne važnosti: a tu posebno upadaju u oči razni dungeoni s bossevima na njihovom kraju. Očito je da ne postoje nikakav realan razlog zašto bi moćan neprijatelj proveo cijeli svoj život u nekoj špilji ili pećini i samo čekao igrača da se pojavi kako bi se borio protiv njega. To jest – jedini razlog je taj da se radi o igri kojoj je trebao boss na kraju dungeona, bez obzira na to što taj boss objektivno ne bi želio biti na tom mjestu.

Te na kraju – sama priča. Ako je Dark Souls poznat po ičemu, to je činjenica da (baš kao i Elden Ring) svoju priču ne govori direktno i izravno, već mutno i kriptično, preko raznih opisa item-ova te razgovora s drugim likovima. Prijeći obje ove igre od početka do kraja bez dubljeg razmijevanja radnje ne samo da je moguće već je i izgledno. Razlika je u tome da Dark Souls – šturo ali postojano – igraču daje do znanja da njegova igra ima velike uloge. U pitanju nije samo sudbina samog igračevog lika, već i sudbina čitavog čovječanstva koje će ovisiti o njegovim odlukama i izborima. Na taj način igrač se emocionalno vezuje za posljedice svojih postupaka i ima osjećaj da sudjeluje u priči znatno većoj od sebe samog. Nasuprot tome, priča Elden Ringa sastoji se u tome da igračev lik dolazi u sebi stranu zemlju i tamo ubija masu ljudi i bogova kako bi postao glavni baja i zavladao zemljom u pitanju. Umjesto spasitelja čovječanstva, ovdje je glavni lik običan vlastohlepni grabežljivac spreman pobiti tisuće kako se bi dočepao trona koji nikad nije ni bio njegov. I kao rezultat toga – u velikoj se mjeri igrač ne može poistovjetiti s vlastitiom likom niti suosjećati s njim i posljedicama svojih izbora. Šteta, jer je to bio slučaj u svim ranijim FromSoftware-ovim igrama.

No najveća razlika između priča njihova je supstanca, odnosno narativna i mitološka podloga koja prožimlje čitavu radnju, seting i gameplay – koji onda svi zajedno doprinose nekoj ključnoj ideji i poruci koju su kreatori igre željeli da, ako već ne svjesno shvatimo, onda barem intuitivno osjetimo. Tako je Dark Souls u biti igra o egzistencijalističkom snalaženju u svijetu koji je posve indiferentan na nas; Dark Souls 2 govori o oslobađanju okova sudbine koju nam je društvo usadilo i pokušaju nalaženja svog vlastitog puta; Dark Souls 3 priča o nepromljenjivosti ljudske prirode koja se ciklički ponavlja kroz povijest; i tako dalje. Elden Ring, s druge strane, nema takvu dublju poruku. Igrač se, istina, kreće po fascinantnom otvorenom svijetu, posjećuje impresivne lokacije i pobjeđuje fantastično teške neprijatelje, no njegova priča nema značajniju literarnu vrijednost. Pomalo neobično s obzirom da ju je osim Miyazakija radio i vrlo kvalitetni fantasy autor George R. R. Martin; no nažalost upravo to je slučaj.

Ničime od ovoga ne želim implicirati da je Elden Ring loš – dapače, bolji je od vjerojatno 99% igara današnjice. Njegov prekrasni otvoreni svijet, ubitačno teški bossevi i raznovrsnost izbora koje stavlja pred igrača zasluženo ga čine jednim od najboljih igara godine. U odnosu na Dark Souls i sve ostale prethodnike, on je definitivno veći, raznolikiji i impresivniji. Apsolutno je širi – no dublji nikako nije. I baš zato Elden Ring mogu nazvati tek odličnom igrom. Dark Souls, s druge strane: je remek-djelo.

Otkrovenje – Buđenje franšize

Posted on by Kristijan Šarac

ŽANR: superheroji/epsko-naučna fantastika

ORIGINALNI NAZIV: Masters of The Universe: Revelation

IZDAVAČ ZA REGION: Makondo

TVORCI PRIČE: Kevin Smit i Rob Dejvid

SCENARISTA: Tim Šeridan

CRTAČICA: Mindi Li

KOLORISTA: Riko Renci

NASLOVNA STRANA: Stjepan Šejić

ILUSTRACIJE POGLAVLJA: Stjepan Šejić i Dejv Vilkins

TIPOGRAF: Deron Benet

ZEMLJA: SAD

PREVODILAC: Bojan Bosnić

GODINA IZDAVANJA: 2022.
OCENA:

Tom koji služi kao svojevrsnu uvod u prošlogodišnju Netfliksovu animiranu seriju, čiju smo prvu sezonu imali prilike da vidimo iz dva dela. Makondo je odlučio dati veliku podršku ponovnom buđenju nekad izuzetno popularne franšize kod nas. I to tako što je prvi u svetu objavio takozvano deluks izdanje za kolekcionare. To se najviše odnosi na tvrde korice, ali i na propratni materijal, u ovom slučaju, u vidu impresivnih ilustracija.

Franšiza koju je 1981. godine stvorila firma Matel je od nastanka proizvela niz različitih proizvoda: više serija igračka, poprilično animiranih televizijskih serijala, brojne strip edicije i celovečernji film. Crtani filmovi i stripovi bili su ’80-ih godina veoma popularni i na teritoriji nekadašnje SFRJ (pretežno u Hrvatskoj gde je TV Zagreb emitovao, animiranu seriju u produkciji Filmationa, jednom nedeljno), iako je franšiza stvorena prvenstveno zarad igračaka. Deca su mrzela pouku na kraju epizoda isto koliko su volela crtač. Nedeljni stripovi izlazili su u Politikinom Zabavniku, a štampana su i specijalna izdanja Star Comicsa i drugih izdavača. Akcijske figurice Gospodara svemira prodavale su se uz dodatak mini-stripova sa pričom koja uključuje lik uz koji je prodavana. Radnja prvih mini-stripova se u mnogočemu razlikuje od kasnije kanonske priče. Kada je animirani serijal Hi-Men i Gospodari svemira završen, Filmation je 1985. godine snimio dugometražni animirani film, koji je bio uvod u proizlaški serijal o Ši-Ri, princezi moći, stvoren da bi se privukla i ženska publika, kao protivteža muškom ekvivalentu. Jedna od stvari koje će se zauvek pamtiti među ljubiteljima je nezaboravni glas Alana Openhajmera i Skeletorov smeh.

Tim Šeridan – scenarista iz DC-jeve škole. Radio na serijalima Betmen, Supermen, Mladi titani i Šazam!.

Mindi Li – crtačica malo poznata kod nas. Iza sebe ima serijale kojih nema kod nas: Crimson Lotus, Bounty, Bitch Planet i CVO.

Nad Eternijom se nadvila zla kob, više nego ikada ranije, kralj je otrovan od strane bića iz dubina svemira i leka nema. U potrazi za rešenjem, Hi-Men odlazi u prošlost i upoznaje prvog nosioca mača moći. Paralelno sa tim, posmatramo dešavanja na Zmijskoj planini i saznajemo poprilično o prošlosti Skeletora, Zle Lin pa i Hordaka u dobroj meri. Što ovaj tom čini kanonski važnim. Završni deo priče je mnogo brz, i iako zaokružen jasno je otvorenog kraja i naslanja se na Netfliksovu seriju. Preporučujemo da se ispoštuje redosled, ali nije neizostavno.

Iznimno bitan tom, jer menja ustaljene priče heroja iz korena. Ovo se ne viđa tako često, pogotovo ne u relativno mladim franšizama. Ali sve je urađeno uverljivo i u dobrom ukusu. Vrlo dobar uradak, a posebno snažan utisak ostavlja nevidljivi narator. Mana je što priča nije dosta duža, zaista se može uživati u njoj. Crtač je klasična američka škola, sa mnoštvom detalja okoline i sveta, a sa minimalizmom na licima. Verujemo da će vam strip biti pravo pravcato Otkrovenje.

Tajne neograničene moći stekao sam onog dana kad sam isukao svoj mač i uzviknuo: Sive Lubanje silom! Ja imam moć! Straško je postao Borbeni Mačak, a ja sam postao Hi-Men, najmoćniji čovek u svemiru! Samo još troje zna moju tajnu: Čarobnica, Čovek-Oružje, i Orko. Mi zajednički branimo dvorac Siva Lubanja od zlih sila koje predvodi Skeletor! Kultni početak epizoda, tako zapaljivo, adrenalin već kola vašim venama. Trebate smirenje? Pravi način da umirite čežnju je kupovina ovog toma, verujte nam na reč, leči nostalgiju. Eternija treba heroje poput vas!

Aristofanija – Leteća Bakica

Posted on by Kristijan Šarac

ŽANR: epska fantastika/horor

ORIGINALNI NAZIV: Aristophania 1 & 2

IZDAVAČ ZA REGION: Čarobna knjiga

SCENARISTA: Ksavijer Dorison

CRTAČI: Žoel Parno

PREVODITELJKA: Bojana Janušević

ZEMLJA: Francuska

GODINA IZDAVANJA: 2019.

OCENA:

Jedan je od lepših trenutaka, iako ih je mnogo i izbor je težak, u ediciji Stari kontinent u kojoj Čarobna knjiga predstavlja evropske autore – kao što i naslov kazuje. Zašto to kažemo? Jer unekoliko ovim delom ulazimo u savremene vode, divno je i zadovoljava nostalgiju, čitati legende devete umetnosti, ali i današnjica ima mnogo raskošnog da nam ponudi. Iz tog razloga se ne smemo zarobiti u prošlosti, a u tu klopku su upale mnoge umetnosti. No, s obzirom na činjenicu da je ovo jedna od najmlađih umetničkih grana, nekako je njeno, i evolucijski i kulturološki, da krši ustaljena pravila menjajući i pretvarajući se u istorijski tapiserijski satkan pasaž u drugu eru.

Tehnički mnogo toga spada u fantastiku – makar koliko-toliko – u slikarstvu, pa samim tim i u stripu figuracijski i figurativno se odnosi na radove koji sadrže subjekte iz stvarnog sveta, figure, često ali ne i obavezno, ljudske. Svojevrstan mimezis devete umetnosti je, takođe, nalik fantastici: ta mimikrija radi u gotovo istovetnom smeru, pošto strip poseduje sve što i vrhunska književnost i evolucijski vrsta je postala dovoljno snažna da prezre skrivanje baš kao i kod fantastike. Po Platonu: „..proces oponašanja je niko, čista maska ili čisti licemer i kao takav vrlo neodrediv nedodeljiv, sakriven, i nemoguće ga je smestiti u određenu vrstu ili fiksirati ga za jednu funkciju koja bi bila njegova vlastita…“ Na našu sreću, i strip i fantastika su nadrasli nivo skrivanja pod pseudonimima i gacanja po pastišu nekvaliteta, jedeći se zbog nepriznanja. Tinejdžersko durenje je prošlost, strip i fantastika su odrasli u sposobnu mladu umetnost. Ko to još nije shvatio, više i ne postoji, jer je izumro poput svakog prevaziđenog specijesa od proteina i nukleinske kiseline.

Ksavijer Dorison – scenarista vrlo objavljivan i omiljen kod nas. Između ostalog našoj publici je prezentovan sa delima: serijal: Torgal, serijal Pogrebnik, Asgard, serijal: Životinjski zamak, Long Džon Silver, Prorok, Treći zavet: Julije, Učitelj mačevanja, Kako se obogatiti u junu 1940. i serijal: W.E.S.T.

Žoel Parno – crtač, ne toliko zastupljen na ovim prostorima. Tačnije objavljen je samo: Učitelj mačevanja – neka od ostalih dela na kojima je radio su: Hong Kong Triad, serijal: Les Aquanautes, Un Pas vers les Étoiles i Le Sang des Porphyre.

Tom sadrži dve priče Azurno kraljevstvo i Progresori. Pripovest je o porodici sa kraja devetnaestog veka sa dobranom primesom fantastike. Naime, srž priče čini troje dece koja treba da naslede oca na dužnosti tragača, ali da li su oni to u stanju? Ništa ne govori u prilog tome iako imaju moćnog saveznika, koji ne izgleda uopšte moćno, ali izgled počesto vara. Na putu im se normalno nalazi potreba za hitnjom i zli moćnici. Neki i lepe spoljašnosti, ali crne duše. Sve je donekud mirno – potom lagano poleće kao i naslovna junakinja priče. Leteća bakica je surovija verzija Meri Popins uz britak i jednostavan humor kojim boji već šarenolike stranice i čini ih vrcavim.

Sigurno jedan od boljih predstavnika savremene devete umetnosti koje smo imali prilike da čitamo, iako ih je u poslednje vreme baš veliki broj. Veoma tekstualno delo, oblačića ima toliko da se povremeno čudite kako su uklopljeni sa crtežom. Spor tempo je i vrlina i mana scenarija, ovisi o onom što volite i preferirate. Dorison i inače neguje takav način pripovedanja, plus je ovo uvodni tom. Crtež poseduje varijacije od sumornog do šarenila, nismo primetili nijednu manu za prstom upreti u nju. Parnoa ćemo tek dobro upoznati u narednim godinama to je sigurno, i neće nas razočarati.

Budite i vi savremeni, poletite visoko, uzmite pijte sa izvora azura, leteća bakica vas čeka. Aristofanija vas čeka ukoliko još leteti ne umete barem pohitajte da što pre uveličate vašu kolekciju ovim smaragdom.

Mrak dolazi iznutra

Posted on by Redakcija

Mrak dolazi iznutra Tire Teodore Trunstad distopijski je roman za mlade. No, knjiga umnogome nadilazi ovako jednostavnu karakterizaciju. Iako glavne likove zatičemo u neimenovanom gradu, u vreme nasilnih sukoba, vanrednog stanja na ivici građanskog rata, u uslovima bez hrane, vode i struje, gde institucije više ne funkcionišu, a na ulicama vlada skoro anarhična atmosfera, autorka piše o dešavanjima koja su zapravo svakodnevica za mnoga ratna žarišta današnjice.

Priča teče iz ugla Lineje i Maksa, dvoje mladih koji su usisani u ovaj nasilni vrtlog i koji će, kako vreme protiče, shvatiti da su njihovi najbliži duboko umešani u vodeće strukture sukobljenih strana. Ovo je roman o preživljavanju, o okrutnosti takve, nasilne realnosti u kojoj ljudi izdaju jedni druge, prijavljuju porodicu i prijatelje, sprovode mučenja kako bi došli do informacija. Šta je istina u toj konstelaciji? Postoji li apsolutna istina i ko ima prava na nju? Za mlade protagoniste romana ona je samo jedna, tužna i gotovo nepodnošljiva: ne veruj nikome, pa ni najbližima.

Tiru Teodoru Trunstad ne interesuje politička pozadina ovih konflikata, već ljudsko ponašanje u trenucima velikih previranja, degradacija ljudskosti u tragičnim okolnostima u kojima čak ni glavni likovi za koje navijamo nisu izuzeti iz ovog preispitivanja.

Tira Teodora Trunstad (1972), norveška autorka, živi i radi u Oslu. Prvi put se čitaocima predstavila 2007. godine zbirkom pesama, da bi nakon toga objavila nekoliko romana za decu i mlade. Bila je nominovana za nagradu Ministarstva kulture Norveške za knjige posvećene deci i mladima (2011), a za roman Mrak dolazi iznutra dobila je Nagradu kritike za najbolji dečji i omladinski roman (2016). Istu nagradu je dobila i 2019. godine za roman Muzika za slepe miševe.

Prevodilac: Radoš Kosović

Knjiga o lavirintu Džefa Lemira

Posted on by Lazar Vuković

Verujem da je svima poznat mit o lavirintu i njegova simbolika. Koliko smo se puta u životu susreli sa nerešivim problemom i pri pokušajima rešavanja se iznova vraćali na početak dok nismo ostvarili željeni cilj. I mnogi pisci poput Horhe Luisa Borhesa, Rodžera Zelaznog, Rika Riordana i Lorensa Darela su inspiraciju za neke svoje radove pronalazili upravo u lavirintu. O uticaju na film, video igrice, muziku i stripove ne treba trošiti reči. Upravo je poslednji pojam glavna nit koja će nas voditi kroz redove ovog teksta.

Džef Lemir (Jeff Lemire) je dobro poznato ime u devetoj umetnosti. Zahvaljujući brojnim nagradama i svom pripovedačkom talentu, ali i prepoznatljivom crtežu, zauzeo je zlatno mesto među brojnim strip autorima. Kao njegova najpoznatija dela bih izdvojio nagradama ovenčani Okrug Eseks (Essex Country Trilogy), Rojal Siti (Royal City), Gideon Fols (Gideon Falls) koji od srca preporučujem, zatim Slatki Zub (Sweet Tooth) po kome je Netflix snimio istoimenu seriju, Niko (The Nobody) i Crni Čekić (Black Hammer) za koju je dobio Ajznerovu nagradu za najbolji novi serijal za 2017. godinu. Na naše tržište je stupio zahvaljujući Komiku koji je izdao Okrug Eseks i 300 Čuda koje objavljuju Rojal Siti i Gideon Fols. Prošle godine je pod etiketom Dark Horse Comics-a objavljen mini serijal Knjiga o lavirintu (Mazebook) koja je potkrepila njegov talenat. Ovoga puta, nismo kaskali za svetom i ovaj klalitetan grafički roman je ugledao svetlo dana na našem tržištu zahvaljujući Darkwood-u.

Glavni protagonista koga pratimo je Vil Voren, naizgled obični građevinski inspektor. Ubrzo saznajemo da u svojoj duši nosi teret izazvan ćerkinom smrću sa kojom ne može da se pomiri. Njegova dnevna rutina je ista. Luta od kuće do posla i nazad nezainteresovan za svet oko sebe. Sve se ubrzo menja kada u gluvo doba noći dobija poziv od kćerke koja mu govori da je pronađe u centru lavirinta. Tog trenutka kreće u fantazmagoričnu potragu ulicama grada koja će ga dovesti do odgovora na pitanja koja su ga mučila. Da li je poziv bio stvaran ili je sve bio plod njegove mašte? Da li je devojčica stvarno živa? Ima li nade za njega? Dokle će ga odvesti njegova potraga? U daljem tekstu slede mogući spojleri tako da čitate na sopstvenu odgovornost.

Od prve stranice kada otac počne pripovest o svom bolu postajete uvučeni u priču zahvaljujući Lemirovom postepenom pripovedačkim tempom. Od početka pratimo Vila u njegovom apatičnom tumaranju od posla do kuće što mu je bila jedina dnevna rutina. Dok on nije imao snage da se pomiri sa kćerkinom smrću, inače velikog ljubitelja lavirint mozgalica, njegova bivša žena je nastavila dalje i osnovala novu porodicu. Neočekivani poziv ga trže iz letargije i tera da krene na put samospoznaje u nadi da će pronaći svoju mezimicu ne sluteći da će pronaći drugo rešenje. Dok pratimo tok potrage, na momente se vraćamo u prošlost gde prisustvujemo provođenju sa kćerkom tokom njenih poslednjih dana. Uzrok smrti nikada nije otkriven, ali vidimo da je ležala na intenzivnoj sa kanilom u ruci.

Lemir je, takođe, autor celokupnog crteža i bojenja. Delo je obogaćeno njegovim prepoznatljivim crtačkim stilom i tamnim akvarelom koji služi radi dočaravanja sumorne atmosfere grafičkog romana. Listajući stranice ćete, uprkos lakoći čitanja, osećati uznemirenost izazvanom teškom tematikom, ali nećete moći da se odvojite od stranica u želji da, zajedno sa našim protagonistom, dođete do odgovora šta se zapravo dešava.

Meni se Knjiga o lavirintu svidela i ima sve preporuke sa moje strane. Darkwood je svih pet poglavlja objedinio u jedan tvrdoukoričeni integral što je dodatni razlog da sebe počastite ovim kvalitetnim radom. Drago mi je što se nekadašnji gigant polako diže iz pepela i sudeći po najavama, nema nameru da posustane. Držim palčeve da nas još dugo povezuje sa kvalitetnim delima devete umetnosti.

Sama poruka priče je jasna: moramo nastaviti dalje sa životom i prihvatimo ono što je nenadoknadivo. I sam autor je izjavio da je rad na Knjizi o lavirintu bio pravo zadovoljstvo za njega, budući da su ga Rojal Siti i Gideon Fols iscrpljivali pošto je imao rokove za njih.

Sudeći po najavama, naše druženje sa ovim kvalitetnim autorom nije gotovo pošto nas u skorijoj budućnosti očekuje objavljivanje još nekih njegovih radova. Do tada, zakoračite u Knjigu o lavirintu ili odaberite neki od tri trenutno dostupna serijala.

Haibane Renmei

Posted on by Pavle Horvat

Haibane Renmei predstavlja oličenje japanske kreativnosti i maštovitosti. Svaka čast ostalim zemljama i njihovim animiranim majstorijama (Avatar, Arcane, South Park…), no djelo s ovakvom originalnom idejom realizirano na tako lagan i nenametljiv način teško je moglo nastati igdje drugdje negoli u Zemlji izlazećeg Sunca.

Za ovako svečan uvod, premisa serije zapravo je prilično jednostavna: usred grada palo je veliko jaje, iz kojeg je izgmizala naša glavna junakinja Rakka. Ne sjećajući se ničega iz svog prošlog života, Rakkina novoizrasla krila i aureola označavaju ju kao Haibane: rijetku i dragocjenu vrstu ljudi posebno cijenjenu u gradu. I dok muči muku s filozofskim pitanjima poput „zašto sam dospjela ovdje“ ili „koja je moja uloga u ovom gradu“, Rakka se mora baviti i praktičnim problemima poput traženja posla ili formiranja prijateljstava s ostalim Haibane djevojkama koje ju brzo primaju pod svoje.

Pristup serije izgradnji svijeta izravno je i jasno metaforičko. Za razliku od animea poput Attack on Titan ili Promised Neverland koje, također, počinju u relativno malom ograđenom prostoru i zatim se proširuju na svijet izvan njega, Haibane Renmei svom svijetu niti ne pokušava pristupiti na takav način. Kroza seriju ne doznajemo odgovore na pitanja: tko su uopće Haibane, zašto je zabranjeno napustiti grad ili što se nalazi izvan gradskih zidina i drugo – jasno je da se radi o alegorijama čija doslovna razrada nije ni potrebna ni nužna. Umjesto toga, sav je fokus stavljen na karakterizaciju, te razvoj lika Rakke i ostalih Haibanea (pogotovo djevojke Reki) i simboličkom značenju grada u kojem se nalaze.

Glavna junakinja Rakka tako prolazi kroz šablonski i pravolinijski razvoj lika. Zaglavljena u gradu u kojem se misteriozno pojavila bez sjećanja na svoj prošli život, ona se mora brže-bolje snaći u potpuno stranom svijetu te naučiti njegova pravila i zakonitosti (i mi gledatelji skupa s njom). Malo po malo, kako raste njezino znanje o svijetu i status u zajednici – raste i Rakka kao osoba: njezin put u samosvjesniju i samopouzdaniju verziju sebe očekivan je koliko i dobrodošao. Ako je Rakka u prvim epizodama plaha i nesigurna djevojka potpuno ovisna o pomoći drugih, pri kraju priče ona je punopravni član zajednice koja ne samo da je sposobna osoviti se na svoje noge, već i djelovati prema van i biti oslonac drugim djevojkama. Simptomatično je da se fokus serije u njenoj zadnjoj trećini prebacuje s Rakke na drugu najvažniju protagonistkinju Reki – dakle, tek kad se etablirala kao nezavisna i samostalna osoba do određene mjere, tek tada je Rakka postala sposobna primjećivati svijet oko sebe i aktivno pozitivno djelovati prema njemu. Do tada, jednostavno nije imala kapaciteta za to.

Reki, s druge strane, kao da je prošla potpuno obrnut proces. Za razliku od pridošlice Rakke, ona je već veteranka među Haibaneima – sposobna i pouzdana mlada žena na poziciji odgajateljice vrtićke djece. Dok Rakka otkriva i poštuje pravila svijeta u kojem se nalazi, Reki ima prošlost tinejdžerice sklone buntovništvu i nepoštivanju autoriteta. I kao rezultat, ona je duboko opterećena svojim grijesima i propustima, skupa sa svom boli zbog štete koju je davno nanijela bliskoj joj osobi. Iako je puna podrške prema Rakki i ostalim mlađim Haibaneima, ona ih emocionalno zapravo drži na distanci: dok je ona njima čvrsta stijena i rame za plakanje po potrebi, nesklona je sama se otvoriti i pokazati ranjivost. Svu svoju bol i strahove ona drži hermetički zatvorene u sebi i ne dijeli ih ni sa kim, vjerojatno od podsvjesnog straha da ponovno ne nanese bol dragim joj ljudima. Ukratko – na početku priče Rakka je ta koja daje malo a puno prima, dok je Reki u dijametralno suprotnoj situaciji. Obje od njih moraju naći optimalni balans i upravo je to smjer u kojem se razvoji njihovih likova kreću.

Seting u kojem rade i djeluju – grad Glie – pruža im svu moguću podršku i predstavlja vrlo zdravo društvo, skoro na granici utopije. Stanovnici cijene i vrlo su prijateljski natrojeni prema Haibaneima. Gradski starješine su mudri i pravedni. Nema kriminala ni diskriminacije. Svako dobija poštenu šansu da se dokaže svojim radom i sposobnostima. Jedini veći konflikt među likovima riješen je uz obostranu dobru volju, na korist obaju strana. Ima neka egzistencijalistička nota kojom serija odiše, prikazujući bol i patnju kao neminovne i neizostavne odrednice života koje dolaze „iznutra“, iz samih likova, a ne „izvana“: iz skoro-pa-savršenog društva kojim su naši likovi okruženi. Rakki, Reki i ostalima društvo možda i može pružiti najbolje moguće okruženje da zacijele i nadvladaju svoje traume – no taj ključni korak naprijed one ipak moraju obaviti same, bez ičije pomoći.

Što se samog svijeta i njegove simbolike tiče, stvari su mnogo složenije. Serija nam ne daje mnogo materijala za spekuliranje: cijela se radnja događa u obzidanom gradu, čijim ga je stanovnicima zabranjeno napustiti. Ne postoje apsolutno nikakve informacije o izvanjskom svijetu, ni u knjigama ni u folklornoj predaji. Stranci ne dolaze u grad, a nekoliko vrlo rijektih iznimki obavezano je zavjetom šutnje. Za naše Haibane, jedini način napuštanja grada je misteriozni Dan Bijega – trenutak kada Haibane mentalno i psihološki dovoljno sazrije te jednostavno fizički nestane iz grada. Postoji naravno, nekoliko teorija o prirodi svijeta, no sama serija eksplicitno ne potvrđuje niti jednu od njih.

Najpopularnija i najočitija među njima je teorija o čistilištu: to jest ideja da grad predstavlja purgatorij za svakog Haibane koji je u njemu završio zbog nekog počinjenog grijeha. Jednom kada osoba u pitanju dovoljno sazrije i nadvlada svoj inicijalni grijeh – spremna je za Dan Bijega kojim napušta grad i prelazi, pretpostavljamo, u neku drugu, višu sferu egzistencije. Opetovana spominjanja fraza „grijeh“, „opterećen grijehom“ ili „biti čist od grijeha“ impliciraju kako je ovakva ideja bila na umu i autorima serije. Inače je zanimljiva religijsko-povijesna podloga iza ideje čistilišta, koje se pojavljuje ne samo u nama poznatom kršćanstvu, već također i u budizmu: jednoj od dvije najveće tradiconalne japanske religije. Bilo bi zanimljivo proučiti naginje li haibanski svijet više prema budističkoj ili kršćanskoj koncepciji čistilišta.

U međuvremenu, luk radnje naših dvaju glavnih junakinja sadrži mnoštvo aluzija na grijeh i iskupljenje. Rakku dugo vremena muči pitanje koja je važnost i simbolika vrane koja joj se pojavila u snovima koje je imala u jajetu iz kojeg se izrodila u svijet Haibaneija. Nakon dosta introspekcije i razgovora s drugima, Rakka konačno doživljava epifaniju: u prošlom svijetu odbacila je suputništvo dragih joj osoba, inzistirajući radije na vlastitoj usamljenosti. Vrana iz sna bila je manifestacija nekog njoj bliskog tko joj je čak u samotnim trenucima prije rođenja u Haibane-svijetu htio biti blizu i pružiti joj podršku. A sudeći po lakoći i spremnosti kako formira međuljudske odnose, Rakka je izgleda itekako naučila lekciju zbog koje se našla u čistilištu. Ona je relativno brzo i bezbolno spoznala svoj grijeh, prihvatila ga i naučila kako biti bolja – stoga nije ni čudo da se pred kraj serije fokus miče s Rakke, koja je svoj razvoj lika zapravo i završila, i prebacuje na Reki: mnogo teži slučaj suočavanja s vlastitim manama iz prošlosti.

Je li i ona imala neki grijeh iz prošlog života kao i Rakka – to ne znamo. No znamo da je prije nekoliko godina, odmah po dolasku u Haibane-svijet, bila buntovnica čije je destruktivno ponašanje umalo koštalo života njezinog prijatelja. I na prvu loptu – Reki danas izgleda kao potpuno druga osoba: draga i emocionalno stabilna, ona je glavna podrška drugim, mlađim Haibaneima. Radi kao vrtićka odgojiteljica – posao koji zahtijeva poveću dozu požrtvovnosti i altruizma – i sudeći po privrženosti koju joj djeca iskazuju, radi ga časno i dobro. No to je samo površinski privid, jer je Reki u stvari još uvijek duboko opterećena svojim propustima i nije u stanju krenuti prema naprijed. Svoje grijehe ona nije prihvatila i apsorbirala na zdrav način, puštajući da je i dalje iznutra nagrizaju i razdiru joj psihu. Emocionalno se zatvara u sebe, ne dopuštajući drugima da joj pomognu. Sa svojim starim prijateljem kojeg je davno ugrozila, ona iz srama ni ne pokušava obnoviti odnos – iako su obostrane rane već zacijelile i oboje su spremni za obnovu prijateljstva. Da bi nadvladala svoj grijeh i zaslužila Dan Bijega: Reki mora riješiti sve to pa još i više. Teško je gledati jednu moralnu i kvalitetnu osobu kako posreće pod teretom svojih prijašnjih grijeha, no ipak pred kraj serije ona konačno uspijeva. Srećom su se autori odlučili za sretan, a ne tragičan kraj koji bi potencijalno jednako dobro pristajao seriji.

Osim teorije o čistilištu, moguće je naći argumente i za ideju o Haibane-svijetu kao metafori za odrastanje te fizičko i emocionalno sazrijevanje koje dolaze skupa s njim. Tome bi svakako išla u prilog činjenica da su baš svi Haibane koje vidimo ili djeca, ili tinejdžeri, ili mladi ljudi, kao i da su svi ne-Haibane likovi isključivo odrasli ljudi. Haibane se smatraju rijetkima i dragocjenima, a društvo kao svoju zadaću vidi njihovu zaštitu i poticanje razvoja. Jedna od prvih stvari koje se očekuje od Haibanea nakon što se pojave u gradu jest da počinju tražiti posao: to jest način da postanu produktivni članovi društva; baš kao što i djeca tijekom svog odrastanja počinju sve manje primati, a sve više pridonostiti zajednici oko sebe (bila ona obitelj ili društvo u cjelini). U ovoj analogiji, Dan Bijega bi predstavljao ne iskupljenje od grijeha – već uspješan kraj odrastanja, transformaciju nekoć nesigurnog i neukog tinejdžera u sposobnu mladu odraslu osobu, koja djeluje kao punopravni član zajednice sa svim svojim pravima i obavezama.

Riječ „grijeh“, toliko često spominjana tijekom serije – može funkcionirati i u ovom kontekstu ako bacimo oko na njezino originalno značenje. Grijeh, naime, u početku nije označavao „moralnu transgresiju“ već „promašiti metu“; s tim da bi meta predstavljala optimalni način ponašanja. Oljušteno od svake religijske konotacije – griješiti znači ponašati se na način koji nije produktivan i koji ne pridonosi kvaliteti života pojedinca i ljudi oko njega.

Čak i po toj definiciji, jadna Reki je isprva teška grešnica. Iz srama i nemogućnosti suočavanja sa svojim ranijim propustima ona se emocionlano zatvara u sebe te šteti svom rastu i razvoju kao osobe. Njezino „iskupljenje“, ovdje u profanom značenju je proces ponovnog povezivanja s ljudima koje je oštetila, kao i priznavanja svih svojih kvalitetnih osobina kojima definitivno nije „promašila metu“, kojima je pomogla i podržala velik broj drugih Haibane oko sebe. Baš kao i Andy Dufersne u izvrsnom „Iskupljenju u Shawshenku“, tako se i Reki „iskupila“ introspekcijom i činjenjem dobrih djela; sve kako bi na kraju priče zasluženo otišla u neki novi i bolji svijet.

Obje ove teorije vjerojatno imaju i svojih prednosti i nedostataka, no ne mislim da su međusobno isključive. Djelo koje ovoliko malo eksplicitno govori i koje se u tolikoj mjeri oslanja na metafore i simboliku neminovno se izlaže mogućnosti da ta simbolika bude interpretirana na više od jednog načina. Pritom, i jedna i druga teorija imaju određen broj zajedničkih točaka: recimo obje naglašavaju važnost prijateljstva i podrške zajednice u procesu osobne transformacije na bolje. Religijsko iskupljenje počinjenog grijeha ide ruku pod ruku s emocionalnim i psihološkim sazrijevanjem „grešnika“. I tako dalje, i tako dalje.

Blag i polagan, Haibane Renmei uspješno zaobilazi uobičajene zamke dosade i patetike naglaskom na dobro obrađene glavne likove i zanimljivim metafizičkim spekulacijama o svijetu unutar kojeg se radnja odvija. S druge strane, izbjegava i svaku moguću pretencioznost svojom nenametljivošću i nedocirajućim tonom. Ukoliko ste zainteresirani za kombinaciju opuštenosti i filozofije, začinjenu dobrom dozom japanske kreativnosti, Haibane Renmeiju treba dati šansu. Zaslužio je.