Blog

Wubba lubba dub dub, Rikova egzistencijalna kriza

Traženje veze između umetnosti i filozofije je oduvek bila zaista interesantna tema. Uglavom to i ide jedno s drugim, ali za obične smrtnike zvuči kao da smo malo skrenuli s uma, pogotovu ako govorimo o filozofskim načelima u crtanom serijalu!

Kada govorimo o ljudskom postojanju i slobodi, uopšte govoreći o celom apsurdu življenja, da li je iko pogodniji za predstavljanje cele svetske misli egzistencijalizma, dodatno povezanog sa ateizmom, nego Rik Sančez? U redu, ovo je bilo retoričko pitanje i ne želim znati odgovor jer trenutno, zarad ovog teksta – ne, niko nije pogodniji. Uveriću vas da niko ne pati više povodom životnog besmisla i niko nije vredniji u potrazi za smislom do našeg glavnog protagoniste. Filozofija egzistencijalizma nam ne da mira ni na ovom svetu, ostavljajući nas da se pitamo o sopstvenom postojanju i svrsi, ali činjenica da Rik neprestano postoji i obitava u drugim univerzumima u kojima otkriva i druge širine nama poznatog i nepoznatog sveta, samog  postojanja, možemo zamisliti tek koliko to utiče na psihu jednog zemaljskog bića koje konstantno preispituje sebe.  Kakva pitanja bi to pokrenulo u bilo kome od nas? Da li apsurd postaje još veći ili se smanjuje? Da li možemo reći kako Rik ide u svakodnevne avanture, poražavajući čudovišta radi sledećeg koraka koji znači poražavanje glavnog čudovišta- a to je on sam? Da li je to način sa kojim se on bori sa samim sobom da zaboravi na neizbežnost postojanja i zatim neizbežnost smrti?

Započećemo od, pa početka. U prvoj sezoni i epizodi pod nazivom “Meeseeks and Destroy” vidimo rane naznake tog čuvenog egzitencijalizma. U toku obavljanja poslova i izdrvšavanja usluga za koje su namenjeni, jedan od plavih čudaka, zvani Meeseeks, kaže da je postojanje bol.

Veoma je simbolično koliko se Rikova ličnost i njegova inače neizražena mišljenja oslikavaju u robotima koje on stvara. Na samom kraju te episode Rik nam otkriva svoju uzrečicu “Wubba lubba dub dub”. Zarad razjašnjenja te fraze, prebacićemo se na epizodu “Ricksy Business” u kojoj, još jedno od krajnje čudnih stvorenja paralelnih univerzuma predstavljeno kao polu pticavanzemaljac polu čovekvanzemaljac, pod nazivom Birdperson otkriva Mortiju da ta rečenica, u prevodu na njegov jezik, znači “I am in great pain please help me” (U velikim sam bolovima, molim vas pomozite mi). Birdperson smatra da je Rik zaista u velikim psihičkim bolovima i da zato mora da se umrtvi, ili bolje rečeno da zaustavi svoju bol, svoj mozak, da Rik zato i želi žurku, koja i jeste glavna radnja cele episode, radi zaborava. On oslikava svoje samouništenje, ušmrkava vrstu tamošnjih narkotika I time spasava sebe od svojih nagomilanih misli i pitanja svrhe pojedinca, u tom momentu on izgovara rečenicu “Wubba lubba dub dub”, i možda tu jedini put ima smisla. U toku tog razgovora sa Birperson-om, Morti je siguran da Rik to ironično govori, ali ipak ostavlja mesta mogućnosti da je to istina, što vidimo kada se Morti obraduje jer Rik do kraja epizode, koji provodi sa unucima par meseci, ne govori tu frazu.

Kada smo spomenuli Rikove tvorevine, bilo bi sjajno da se osvrnemo na epizodu “Something Ricked This Way Comes” u kojoj se pojavljuje jedan mali robot, Rikov eksperiment, čija je svrha samo da dodaje puter. On postavlja konkretno pitanje: “Koja je moja svrha?”, što nas navodi da se zapitamo isto. Da li smo svi nekome samo ‘dodavatelj putera’? Da li se Rik igra Boga predstavljajuci nam beznačajnost života i naše svrhe. Samospoznaja robota da je njegova svrha samo da dodaje puter stvara vrstu osećanja u njemu. Rik, po samoj robotovoj spoznaji, kaže: „Dobrodošao u klub, druže“, asocirajući na sopstveno shvatanje svoje svrhe, on sebe vidi isto tako.

 U toj istoj epizodi, kao jedan od likova, pojavljuje se i sam Đavo, u čijoj antikvarnici radi Samer (Rikova unuka, a Mortijeva rođena sestra). Stvari koje “kupci” odatle uzimaju se ne plaćaju novcem, već dušom, dobiju predmet za sebe ali zauzvrat su oštećeni, nešto im se oduzima. Možemo li reći da je to vrsta medveđe usluge, iako ona prevashodno nema ni dobru nameru –  Đavo je svestan šta radi. Na neki način i taj čin nam daje pouku o životu, nešto ćemo dobiti dok ćemo platiti nečim vrednijim od novca. Rik uvek zbija šale koje imaju veze sa tim kakav je život, slično ovoj tematici. Rik se bori protiv Đavola i time igra pozitivnog lika, rekli bismo Anđela ako vršimo poređenje na tom nivou. Njegova unuka uzima stranu Đavola ističući kako Rik utiče na njihovu zajednicu, samo je parazit, nju nije briga što radi za Đavola. Da li i nas nije briga što radimo za đavola ili više njih? Jesmo li mi slepi? Njen izgovor za to je da ništa nema veze, jer i brza hrana daje ljudima dijabetes, svi su loši, zašto bi onda bilo loše raditi za Đavola?  Rik je čak i Đavola naterao da poželi da se vrati u Pakao, nesrećnik je čak pokušao i da se ubije. Rik izgovara čuveno “Wubba lubba dub dub” dok pokazuje srednji prst Đavolu, boreći se protiv njegovih ukletih predmeta. Ovde je teško je naći povezanost ove rečenice i njegovih postupaka tokom izgovaranja iste, zato je prethodno istaknuto kako fraza dobija najveći smisao u samoj epizodi gde se i objašnjava njeno značenje. Takođe, u ovoj istoj epizodi Džeri otkriva svoju svrhu, tačnije postaje cenjeniji na Plutonu, cenjeniji nego što je ikada bio na Zemlji I u svojoj porodici. Koliko samo simbolizma ima u tome da što je Džeri bitan na Plutonu, koji se tada više ne svrstava ni u Solarni sistem kao planeta. Koliko to govori o tome da je Džeri zapravo beznačajan? Da li je Rik zlobiniji od Džerija jer shvata koliko smo mali, on je inteligentni naučnik i shvata prolaznost ljudskog života, shvata da svi mi imamo ali kao da nemamo svrhu, nismo tu za sebe, tu smo da služimo, kao pravi dodavatelji putera. Džeri kao manje inteligentan možda ne shvata to, niti ga brine, stoga se on često oslikava kao srecniji I uzbuđeniji oko ‘beznačajnih sitnica’.Na samom kraju episode sa Đavolom, Rik nastavlja da se pravi da ga ni za šta nije briga i govori kako je to zapravo najbolji osećaj. robot za puter se više ne odnosi sa pažnjom, kada Rik ostane sam u kući pita ga da gledju film i robot odgovara sa: „Nisam programiran za prijateljstvo”. Kada zavirimo ispod nacrtanih likova I dvodimenzijonalnih slika, vidimo da je Rik ljubomoran na Đavola jer je Samer bliža sa njim I ostvarili su vezu deda-unuka, dok Rik to nije uspeo. Vidimo da ispod bezosećajnosti ipak leži nešto povredivo. Mnogi ljudi imaju ove rikovske karakteristike – skrivanje osećanja zbog konstantnog straha o tome kako svako može da nas povredi ako smo imalo osećajni. Od života nam nema skrivanja, ne postoji “baš me briga” koje možemo uputiti apstraktnom, zato ga upućujemo ljudima koji imaju moć da prodru do nas jer zapravo uvek smo uplašeni.

Rik uglavnom svoju uzrečicu (i dalje govorimo o “Wubba luba dub dub”) koristi prilikom izgovaranja neke uvredljive šale, neprikladno i prilično glasno. Ovoga puta, u epizodi “Raising Gazorpazorp” je govorio o tome kako je “posao” muškarca da pobegne od žene nakon što su bili intimni, a ne obrnuto. Time nam govori  da je on to vrlo verovatno i uradio u svojoj prošlosti, da li on žali zbog toga? Mislim da je nepogrešivo ako kažemo: Da, žali. Ne samo zbog istinskog prevoda uzrečice, već i zbog načina na koji to kaže- baš kao da mu uopšte nimalo nije žao, jer on potiskuje svoja osećanja, a iz daljih sezona i epizoda znamo da poseduje osećanja prema ženama, kao i prema svima, iako to najradije skriva. On se ponaša i ističe kako je to samo njegova uzrečica, da li radi zavaravanja drugih, a možda malo i samog sebe ili je zaista toliko sarkastičan koliko Morti tvrdi?

U epizodi “Rixty Minutes” Morti, u nadi da će prikazati koliko je život čudan, prolazan i kratak, pokazuje Samer svoj grob, u kojem leži njegovo telo koje je morao sam zakopati, jer su on i Rik jednom prilikom uništili celu planetu i preuzeli mesta samim sebi. On svako jutro jede doručak u kući pored koje je njegov leš koji truli. „Nobody exists on purpose. Nobody belongs anywhere. Everybody’s gonna die. Come watch TV?“ (Niko ne postoji s namerom. Niko nigde ne pripada. Svi će umreti. Hajde da gledamo TV?) – Rečenica koja je doživela malo veću popularnost, takođe ukrštajući se se egzistencijalizmom. Možemo slobodno reći i da je Samer upala u egzistencijalnu krizu saznavši da nije bila željena od strane roditelja. Mortijeva rečenica, ne samo što teši njegovu fiktivnu sestru u fiktivnom crtanom serijalu, ona teši sve nas koji se ponekad zapetljamo u koncima ovozemaljskog života koji retko kad (tumačiti kao NIKAD) ide po našim pravilima i putanjom koju smo mi ucrtali. Najbolji način je da se pomirimo sa svime na šta ne možemo uticati i da budemo srećni onako kako znamo, jednostavno – da živimo. Ne znamo da li išta zaista ima svrhu, da li iko ima svrhu niti da li je sve zaista toliko bitno.

U celom serijalu Morti je prikazan kao slaba karika tog timskog dua. U epizodi “Close Rick-counters of the Rick Kind” javlja se mnoštvo Mortija, oni su tu napokon generalno prikazani, tada vidimo da su svi oslikani kao oni koji su mučeni, oni koji trpe radnju. Oni nemaju nikakvu šansu da pobede Rika, nemaju šansu prvobitno da se oslobode njegovih šaka. Mnoštvo Mortija se koristi kao ljudski štit, oni predstavljaju objekat koji je iskorišćavan. Na samom kraju otkriva nam se Morti koji je kontrolisao svog Rika, kao veliki plot twist jer do tada nam je delovalo da je drugačije. I mi sami, kao gledaoci, navikli smo da Rik kontoliše sve. Kada bismo Rika I Mortija tumačili kao jednu, jedinstvenu osobu, kao na primer, sebe samog projektovanog kroz dve, skroz različite, ličnosti – možda bi to imali smisla. Možda smo neki malo više Morti, a drugi oko nas malo više Rik, ali kada bismo zamenili uloge u jednoj epizodi naših života, I mi bismo oslikavali moć.

U drugoj sezoni, epizodi “Total Rickall” jedan od glavnih junaka postavlja pitanje: “Da li sam ja stvaran?”. Pitanje koje zvuči skroz normalno u epizodi u kojoj se javlja bujica parazita u vidu raznih osoba koje ti zamagle mozak mnogim neopostojećim uspomenama, svako pocinje da se pita da l je on parazit. Inficirajuci uspomene paraziti čine da više ništa ne znamo zasigurno. Ako se osvrnemo na ceo serijal, kao i na stvaran život, pitanje “Da li sam stvaran” se javlja, boldirano, istaknuto. Da li smo stvarni? Koliko možemo biti sigurni da ne igramo ulogu u lažnom svetu u okviru nečijeg stvarnog sveta? Sama činjenica da postoje banalni paralelni univerzumi nam govori o besmislenosti. Primer: Pica naručuje čoveka-> Telefon naručuje stolicu->Stolica naručuje telefon. Zamena uloga.

Zatim kada govorimo o malom Riku (Tiny Rick) i epizodi u kojoj je on centar pažnje, zapazićemo rečenicu „Universe is a little too big to care about something so small“ (Univerzum je malo prevelik da bismo brinuli o nečemu tako malom) koja se usko vezuje za našu tematiku.

Dok obitava u svom tinejdžerskom telu, kako bi pomogao unucima da uhvate vampira u školi, Rik ostaje radi žurke jer to odgovara Samer i vređajući starog sebe (svoje parvo telo) izgovara frazu koja jeste varijanta pređašnje uzrečice (“Wubby lubby doob doob”) time izražavajuci patnju zbog zarobljenost u telu koje nije (trenutno) njegovo i iz koga želi izaći. To nam daje do znanja I u pesmi sa glavnim izrazima poput “Pustite me napolje” i “Pomozite mi“ koju peva na istoj žurci.  Njegova podsvest je zarobljena, želi da se vrati u svoje pravo telo a ne u klona. Njegovo pravo telo za to vreme umire. Samer jedina razume da su loše misli pogurane njegovim mozgom koji se prilagodio na mladju dob i da je to istaknuto kroz tinejdžerski bes. Mali Rik smišlja i ples koji sam naziva “Pustite me napolje” . Da li svi mi kroz vidove umetničkog izražavanja kao što je muzika i slikanje, kroz vizuelne i auditivne izraze, pokazujemo duboka osećanja i patnju? Mali Rik želi ubiti starog sebe. On potiskuje svoju podsvest toliko da više nije ni svestan ko je on. U svojoj realizaciji mali Rik kaže: „Nisam tražio da budem rođen“. Da li on pati samo zbog zarobljenosti u drugom telu, sa kojim već mentalno srasta ali ne sasvim, ili pati zbog zarobljenosti u životu? Možemo li napraviti poređenje tog malog tela u kom je Rikov um zarobljen sa malim svetom u kom smo svi zarobljeni? Da li pati što je stvoren, sa beznačajnom svrhom ili bez nje, da li za njega bilo šta ima smisla I da li je zbog toga toliko zao I nezadovoljan? On nije srećan što je rođen, kako bi ikada bio predstavljen kao drugačija ličnost. Rik nije bezosećajan ludi naučnik, on želi da to bude, I u neku ruku jeste, ali nije. Jeste I nije, I nije I jeste. On je sve I on je ništa, kao mi, kao svi. Njemu je lakše da bude bezosećajan, ne mora da pati, patiće kroz smešne fraze I to je jedan od direktnih načina zahvaljujući kojima možemo znati šta se dešava sa njim.

Kada govorimo o Riku I njegovom shvatanju teizma, on nam u posebnim trenucima on nam očigledno stalja do znanja da ne veruje u Boga. Kao u sceni u kojoj Rik pokušava da spasi sebe I Mortija u nepreglednoj tami svemira I shvata da samo jedan može biti spasen, on odlučuje da to bude Morti I miri se sa sopstvenom smrću. Kada ugleda tračak nade on kreće da se moli Bogu. Posle preživljavanja, posle bivstvovanja na ivici sa tako strašnom smrću, Rik izgovara “J**i se, Bože” a zatim i: “Nema Boga”.  Kao što vidimo, kada se nađe u teškim situacijama Rik se oslanja na spasioca i najveceg stvoritelja (kako ga sam naziva) – „Ja ne verujem u njega ali on veruje u nas“.

Da li se sarkazmom Rik bori protiv svoje samospoznaje i straha? Da li ne veruje u Boga zbog tog straha od smrti i odbijanja iste, kao što odbija i samo postojanje Boga?

Mislim da nam slika u kući porodice Smith (I Rika), govori dosta o pogledu na život zastupljenom u čitavom crtanom serijalu.

Još nije kraj

Telom neograničen skup čula i misli se upravo probudio. Lebdeo je, ne znajući koliko dugo i da li vreme uopšte postoji i dalje za njega. Smrt nije opravdala njegova očekivanja. Huan svakako nije očekivao raj, naročito ne nakon onoga što je učinio. Pokušao je da oseti sebe. Nije mogao. Tela nije bilo da mu pruži utočište. Telo je ubio. Kako je čudan taj osećaj, ne disati, a plašiti se. Strah je u potpunosti prožimao ono što je ostalo od njega. Kao da je on sam bio klupko straha bez kraja i početka. Toliko je puta razmišljao o smrti i nije je se plašio, ipak je sebe uvek smatrao racionalnom osobom, ali to je bilo dok je bio živ. Smrt je strašna, mučna i zbunjujuća. Kao da hoda kroz maglu punu ledenih oštrica. Bio je go, izložen i ranjiv, bez mogućnosti da se sakrije ili pobegne.

Vidom bez očiju pokušao je da pojmi prostor oko sebe. Kroz trake nekakvog dima ugledao je obrise zidova velike dnevne sobe iz koje je vodio prolaz do kuhinje, troje vrata, stari kauč sa gomilom jastučića, polica sa televizorom i knjigama, ormar sa ogledalom i sto za kojim je nekad sedeo. Ali ona nije tu. Gde je ona? Bio je u sobi gde je umro. Video je sve kao da ima pogled od 360 stepeni. I nije bio sam. Osetio je bestelesni pogled.

– Gle, društvo!

Šta… ko je to rekao?

– Hej, ne plaši se, neću ti ništa. Mrtav sam kao i ti, ali mnogo duže. Ne brini, navići ćeš se na taj osećaj, na mrtvilo. Imaš vremena, hoću reći ono za nas drugačije protiče. Izvini, nisam navikao na razgovor. Nedostajalo mi je to, shvataš, dugo sam sam ovde, a i izgleda mi još duže. Navikao sam na žive, a oni mi slabo uzvraćaju, pa bi bilo lepo da dođeš k sebi i budeš bolji sagovornik, moj mladi mrtvače – govorio je glas koji je dolazio odnekud oko njega.

Glas i pogled su počeli da se stapaju sa senkama, formirajući obris nekog ljudskog bića. Još koji trenutak i od njega nastade bled, proziran čovek od nekih 70-ak godina. Ili je bar toliko godina imalo njegovo telo koje sada grickaju crvi i bube u memljivoj zemlji.

Mladi mrtvac oseti jezu iako više nije imao kožu.

– Fantomski osećaji – reče.

– Da, stvarno je tako. Treba vremena da se navikneš, ali znaš, živ se čovek na sve navikne… a i mrtav takođe – matori je brbljao gotovo veselo. Huan je čak mogao da ga vidi kako otvara usta.

– Šta je ovo? Jesmo li mi zaista mrtvi? Možda sanjam. I, ako jesmo mrtvi, kako onda… kako govorimo? Ja te čujem i vidim, a i ti mene, kako je to moguće?

Oči starijeg duha, iako prozirne, delovale su čvrsto, smeštene ispod niskih gustih obrva. Skoro da je mogao da im utvrdi i boju. Poput lešnika, možda? Taj pogled je bio gotovo opipljiv.

– Znaš, razmišljao sam o tome, nije da sam imao nekih obaveza, pa da nisam mogao da se posvetim razumevanju svog trenutnog stanja. Vidiš, ja to ovako shvatam: Naša tela su mrtva, materija trune i pretvara se u ko zna šta tamo u zemlji. Mislim da smo mi sad nekakva energija koja je preostala, ali uz svest… možda je to zaista ono što zovu dušom. Ostali smo bez tela, ali dobili moć da prolazimo kroz čvrste predmete, da komuniciramo bez glasa i još ponešto. Rekao bih da i u smrti kao i u životu nešto izgubimo, a nešto dobijemo.

– Ti mora da si baš dugo mrtav – reče svežiji mrtvac.

– Što, je l’ izgledam matoro? – iskusniji mrtvac se nasmeja.

Ovaj je lud pomisli Huan i shvati da mu tu misao nije odaslao, već ju je nekako zadržao u svom bestelesnom umu. Da li zna? Da li je bio ovde? Rešio je da nešto isproba.

– Da li me vidiš? Kako izgledam?

– Trenutno kao sivi dim uz poneku varnicu plavičasto zelene boje – matori reče žmirkajući.

– A kako da postanem kao ti? Ti si tako izgledao kad si bio živ, zar ne?

Matori mu se približi.

– Misli o tome kako si izgledao, misli na svoje telo. Živo, naravno. Ne znam za tebe, ali ja sam video svoje nakon napuštanja i, čoveče, to nije nimalo zabavan prizor bio. Haha, da mogu da sanjam, sigurno bi me ono progonilo u morama.

Pogledao je u ogledalo, ali nije video ništa što bi ukazivalo na njegovo postajanje.

– Ogledalo ti neće pomoći, jedino duh može da vidi drugog duha i ostale pojave u ovom našem malom zabavnom parku. Samo polako – reče starac.

– Kako to misliš ostale pojave?

– Hajde za početak da se sastaviš, ne mogu da pričam više ovako dok te ne vidim – matori se zabavljao, klizajući se po zamišljenom ledu u vazduhu levo-desno.

Koncentriši se, hajde, da počnemo od glave… . Polako je postajao svestan tvari koja ga čini. Odjednom kao da je počeo da oseća neku barijeru kako počinje da ograničava dim koji je on i oblikuje ga prema njegovom sećanju.

– E pa dobro je, vidim ti oči, krupne, nos oštar, usne tanke, čvrsta vilica. Šteta, zaista, izgleda da si bio simpatičan momak. Ne naročito visok i snažan, ali dobro. Hej, nemoj da se mrštiš, sad je to sve nebitno, zar ne? Tako, sad će sve biti mnogo lakše.

Mladi duh oseti kako popuštaju stege straha, ali je on ipak opstajao, kao deo njega, kao zamena za krv.

– Pa sad da se upoznamo, može li? Ja sam Artur.

– Huan.

Starčeve oči začkiljiše.

– Viđao sam te, ti nisi iz ove zgrade, ali ovde si bio više puta kod Kler.

– Da li si bio tu, kad… – Huan oseti knedlu u nepostojećem grlu.

– Nisam, ne boravim stalno u ovoj sobi, znaš. Ja sam sa petog sprata. Pa, koja je tvoja priča?
Huan je ćutao. Osećao se kao balon na ivici pucanja. Setio se kako je otvorio bočicu i sipao otrov u vino. Pomislio sam tad da je to gotovo poetski, a sad mi se čini da je najgori kliše. Gledao je po sobi. Nikoga osim njih dvojice nije bilo, ni živih ni mrtvih. Ni ostalih pojava. Kakvih, dođavola, pojava?

– Ja… pa ne znam, mi smo odlučili da … Kler i ja, bila je to njena ideja – pokušao je. – Teško mi je da se još pomirim sa tim i da govorim…

– Romeo i Julija, a? Al’ ste originalni, u pičku materinu.

Huan je ćutao. Neće valjda večnost provesti sa ovim kretenom? Umesto sa njom. Gde je pogrešio? Zašto ne može da se seti svega?

– Oh, izvini mali, nije to baš taktično od mene bilo. Nova tema za razgovor, može? Znaš, ja nisam verovao u duhove, raj, pakao, ništa od toga. Ti?

Huan je opet ućutao. Panika mu se prikrala i počela da ga guta. Pokušao je da se koncentriše na ono što je matori govorio i da ne misli na Kler. Često je mislio o smrti. Zar ona nije trebalo da bude odmor od svega? Kraj, tama, praznina, mir ili tako nešto. Ali, ne, smrt je bar prema njemu do sada bila grozna, ništa bolja od života. I kakve su sad to gluposti – duša, svest bez tela – to ništa nije imalo smisla.

– Meni to ništa nije imalo smisla. Još odavno sam prestao da verujem u boga, a ni postojanje života nakon smrti mi se ne čini naročito logičnim. Mislim možda u obliku neke energije, ali svest? Kako? – Huan pokuša da protrlja slepoočnice, kao što je često radio kada bi se koncentrisao. Nije bio siguran da li je išta osetio pod svojim prozirnim prstima.

– I ja sam tako mislio, iako sam više puta čuo neke neobjašnjive zvuke u svojoj staroj kući. A možda sam se samo nadao da ih nema. Mislim, baš bi bilo grozno da me je mrtva baba videla kako drkam – reče Artur i nasmeja se.

Ali Huan ga nije slušao. Odjednom je postao svestan nečijeg prisustva. Ne neko, već nešto. Ugledao je mrak kako se zgušnjava i pretvara u neke čudne nestalne oblike nalik na velike insekte sa dugačkim pipcima poput dima. Približavalo se, milelo, skupljalo se oko njega. Čuo je škripav, krckav, šištav zvuk. Kškrihe, kškrihi, škraaah.

– Šta se dešava? Šta je to?! – Huana je ponovo hvatala panika.

– Nisam očekivao da će se tako brzo pojaviti, ali da, eto i njih. Zovem ih crnomraci, jer ne znam, nekako mi izgledaju crnje od mraka. Šta ti misliš?

– Šta ja mislim?! Šta su oni i šta hoće od mene?!

Kškrihe, kškrihi, škraaah. Približavali su se polako, ali uporno.

– Slušaj, probaj da se smiriš, znaš? Ovo je jako važno, slušaj me pažljivo, važi? Misli na nešto lepo.

– Na šta jebeno lepo da mislim kad me napadaju ove grozote?!

Pakao je stvaran i demoni su tu. Ne, ne, lepe misli, srećne misli. Dođavola. Možda je i on tu negde. Ne, đavoli ne postoje. Gde je ona? Moja prelepa Kler, samo moja, njena kosa duga crna među mojim prstima, pogled ispod šiški. Samo lepe misli. Njene usne na mojima, njeno telo…

– Ne vredi, ja ću –reče A i svoju avetinjsku ruku zavuče u ektoplazmatični džep, izvuče nešto, pa baci levo od sebe.

Demoni otrčaše, odlebdeše, odmigoljiše ka mamcu poput psa kome je bačena loptica. Kao Tolstoj, pomisli Huan setivši se svog psa. Huan se nasmeši, oseti olakšanje. Čupavi Tolstoj.

– Kako si to izveo? – upita napokon.

– Zveri k’o zveri… ako ih nahraniš neće te napasti – Artur odmahnu rukom ka crnomracima koji su se stapali sa senkama zidova.

– Kako?

– Dao sam im zamišljenu hranu, pošto si se ti mučio da ih se otarasiš. Ali dobro tek si umro, ima vremena. Naučićeš bar nešto.

– Da, tek sam umro. Ali nisam jedini umro, pa molim te reci mi, da li svi koji umru budu ovde, ovakvi kao mi? – Huan je proučavao svoje poluprozirne šake.

– A da, tvoja devojka Kler. Uh, pa zapravo, do sada sam video možda tri-četiri duha, ali su oni odmah otišli, nisam mogao čak ni da im se javim. Vidiš, jesam ja ovde, pa godinama, verovatno, ali mnoge stvari još ne znam. To mi je donekle i, kako da kažem, zanimacija. Da shvatim kako funkcioniše ovo posmrtno stanje. Da, zapravo osim mene i evo sada tebe, niko se nije zadržao, mislim, koliko ja znam… Hej, slušaš li me mali?

Huan nije mogao da progovori. Šta? Ona nije ovde. Misli, misli, ne, ne, ne, ovo ne može ovako, nije trebalo da bude ovako, trebalo je da budemo zajedno. Mrtvi, ništavilo, ali zajedno.

– Gde je ona?!

– Hej, hej, trgni se! Vratiće se crnomraci, a to ne želimo, zar ne? Vidi, ako je ona prešla dalje, preko u večna lovišta, siguran sam da ćeš i ti uskoro otići. Samo, ovde imaš nešto nedovršeno, nešto što te sprečava da odeš na daleki put u večnost kakva god da te čeka. Hajde sad malo se saberi.

Ćutali su. Mladi duh je pokušao da se smiri. Bar da može nekako da diše, da udari pesnicom u nešto. Gluposti, pa mrtav si.

– Imam obavezu kao starosedelac da ti objasnim neka pravila ovog našeg bivstvovanja u mrtvoj dimenziji. Mislim, ja sam je tako nazvao, ako ti se ne sviđa, zovi je kako hoćeš, šta me briga. Elem, pogledaj kroz prozor.

Huan pogleda. Kao da je neko ubrzavao snimak izlaska sunca. Približio se prozoru. Dole na ulici ljudi su se ubrzano kretali, neprirodno. Sve je posmatrao kroz neki tamno sivi dim. Mrtva dimenzija.

– Sranje – reče.

– Da, rekao sam ti da vreme drugačije teče. Nama se čini kao da mnogo brže teče živim ljudima. Vidiš, mi se nalazimo u posebnoj dimenziji, ali možemo da vidimo svet živih. Bar dok smo ovde. Ali, Huane, nije samo to da možemo da ih vidimo – zastao je, prostrelio ga pogledom, pa dolebdeo do njega i zaustavio se pred prozorom. Na ulici su se sad igrala deca. Huan je samo na trenutke ugledao loptu. – Mi možemo i da prolazimo kroz materijalne stvari, pa i da napustimo našu dimenziju i uđemo u njihovu.

– Stvarno? Znači, hoćeš da kažeš da su ljudi zaista imali susrete sa duhovima?

Artur klimnu glavom.

– I? Kako se to radi? Šta mogu sve da radim? Koliko daleko odavde mogu da odem? – upita Huan osetivši tračak uzbuđenja. Možda ipak i ne bude toliko loša ova smrt.

– Polako, čoveče. Na šta prvo da ti odgovorim? Hah! Kako si živnuo odjednom! Izvini, šala. Dobro, ne mršti se, nije ti valjda i smisao za humor umro. Okej, slušaj me. Iz mrtve dimenzije je moguće izaći kada si ovako, da tako kažem, materijalizovan. Moraš da je rastrgneš – Artur savi prste desne ruke ka dlanu.

Huan učini isto.

– Lako je. Ne razumem ni ja kako su te stvari moguće, ali eto. Smrt je čudo – Artur pokaza kez, po ko zna koji put, a zatim bešumno pljesnu rukama.

– Znaš, ja bih sad morao malo da se vratim svojoj kući, jer ne mogu dugo da se udaljavam, već osećam kako me vuče natrag. Kao što rekoh postoje stvari koje nas drže ovde, zato moram da opsedam svoj dom gore. Poslušaj me i dobro se zapitaj zašto si ti još ovde. Vidimo se – Artur ispari.

– Čekaj, vrati se molim te! Šta ću sa crnomracima? – uzalud povika Huan nečujnim glasom.

Bio je sam i nemoćan da se odbrani od svojih misli i nervoze.

Smrt? Je li to samo ovo? Mrtva dimenzija, crnomraci i matori mrtvac koji je pamet izgubio davno pre života? Matori je govorio o stvarima koje nas drže ovde. Zašto bi me išta više vezivalo za ovaj bedni svet?

Pokušao je da se seti lepih trenutaka iz života, ali mu nije išlo. Ništa od svega toga nije bilo vredno daljeg življenja. Pomislio je na majku i oca. Prežaliće me brzo. Biće srećni što to nije Danilo. Divni, savršeni Danilo, sa svojom firmom, odelima, “Gle šta sam kupio, italijanska je”, sa šalama kojima se svi smeju, glasno, preglasno kao da je stvarno tako duhovito i dovitljivo to njegovo jebeno sranje…”Znaš, bilo bi ti lakše u životu da si malo više na brata, to ti kažem dobronamerno”. Hvala ti, mama, na lepim željama. Oh, Danilo. Evo i ja da u nečemu budem ispred tebe. Stigao sam pre tebe, Danilo. Je l’ ovo moja pobeda?

Besciljno je lebdeo po sobi, gore-dole, u krug, pa je rešio da ispita svoje nove sposobnosti. Bestelesni let mu je gotovo prijao, ali bi povremeno osetio kao da je vezan nekom tankom vrpcom za koju nije znao gde joj se nalazi kraj. Ako bi ubrzao let, osetio bi kao da ga nevidljiva ruka cima unazad.

Formirao je kandžu od svoje desne ruke i koncentrisao se na sivi dim oko sebe. Zagrebao je i dim se pred njim rastvarao u prolaz. Iskoračio je kroz prolaz i zapljusnuše ga boje sveta živih. Iza njega prolaz se sužavao sve dok nije i poslednja tračica sivila nestala. Pogledao je kroz prozor. Ljudi su se sada kretali kao na usporenom snimku.

Metal je zagrebao po metalu. Zveckanje ključeva. Kvaka ulaznih vrata se neodlučno spuštala, praćena nerazumljivim glasovima. Odlebdeo je iza vrata. Smiri se, ne mogu da te vide. Vrata kliznuše ka unutra, a sa njima i ženska noga sa cipelom ravne pete, u tankoj čarapi, pa rub crne suknje i ostatak tela, živog. Kler. Ušla je u stan, sporo, ali veoma živo. Ne, ne, ne, šta se dešava? Nije bila sama. Sanjam, ovo je jedna prokleta noćna mora, to je sve, probudi se idiote!

Nije se probudio. On je i dalje bio mrtav, a ona živa. Danilo je bio živ, naravno, dok je ulazio za njom. Huan je verovao da bi on preživeo ebolu, ptičji grip i nuklearni rat zajedno. Usporeno su se kretali. Danilo je zatvorio vrata. Da nisam danas sahranjen? Mogli bi da budu i tužniji. Danilo je mileo ka stolu, Kler ka kuhinji. Huan je lebdeo za njom. Stao je tik iza nje. Njena ruka je lagano vadila kašičicu sa kafom iz tegle i kretala se ka džezvi, dok je njegova pokušavala da je dodirne. Huanovi prsti prođoše kroz njenu kosu, lobanju, mozak. Pomerao ih je. Ništa nije osetio. Kad je izvukao prste, ona se lagano okrenula ka njemu. Na trenutak se sledio. Očima je prešla preko njega, slepo. Njene beonjače su bile crvenkaste, a kapci naduti. Nasmešio se. Plakala si zbog mene. I treba. Zašto nisi mrtva?

Gledao ju je kako kuva kafu i sipa je u šolje. Pratio ju je sve do stola u dnevnoj sobi za kojim je sedeo Danilo, koji je zamišljeno trljao slepoočnice. Danilo prihvati šolju sa kafom i zahvali joj se uz osmeh. Previše nežan osmeh. Šta planiraš, gade?

– Ne mogu ni da zamislim kako je tvojoj mami – reči su suviše sporo napuštale njeno grlo, ali Huan ih je strpljivo slušao, gledajući njene usne.

Bio je u pravu, vratili su se sa njegove sahrane. Majci je pozlilo, otac ju je pridržavao dok je prilazila njegovom sanduku. Za trenutak mu ih je bilo žao, ipak su izgubili dete. Doduše ono koje nisu mnogo voleli. Nasmešio se. Tračak sažaljenja u njemu se prebrzo ugasio. Svi oni su i dalje živi.

– Kako je mogao to da uradi? Svima nama. I to pred tobom – Danilo pređe dlanovima po licu. – Izvini, ja … nisam te ni pitao kako si ti.

Huan je gledao kako joj se oči polako ispunjavaju suzama.

– Osećam se krivom, znaš. Volela sam ga, ali to je bilo davno. Nisam mogla više da trpim njegovu ljubomoru i osećaj da me on zapravo ne voli, ne znam. Nisam to mogla da objasnim. Mislila sam da je preboleo. Delovao je drugačije. Govorio je da želi da budemo prijatelji i ja sam to želela, stvarno jesam, ipak smo i radili zajedno, zašto da nam bude neprijatno na poslu? – njen pogled je tražio potvrdu od mladića.

– A tog dana? – upita Danilo između dva gutljaja kafe.

Kler uzdahnu glasno.

– Uspešno smo završili projekat i rekao je da treba da proslavimo. Doneo je vino, sipao nam je po čašu. Pričali smo o poslu, o tome šta dalje – zastala je.

Huan je nekoliko puta u glavi premotavao falični snimak svojih poslednjih trenutaka, kao film sa presnimljenim delovima, dok je ona govorila, činilo mu se sve sporije. Hajde više! Hoću jebenu istinu!

– Odjednom je rekao da treba da budemo zajedno. Rekao mi je da ne može da živi bez mene. Nisam mogla da verujem. Trudila sam se da budem što pribranija, znaš? Objasnila sam mu da smo probali i da nije išlo i da bismo bili nesrećni. Ćutao je, plašila sam se njegovog odgovora, znaš kakav ume da bude kad pobesni – reče Kler.

Danilo je klimnuo glavom.

– Ipak, složio se sa mnom. Čak se i nasmešio i izvinio, mislim da je rekao nešto u smislu “ne znam šta me spopalo” i rekao da bismo mogli da popijemo još po čašu jer mora da ide negde. Ustao je i sipao nam vino, kucnuli smo se i popili. Nisam ni slutila

– Kler nije više mogla da se uzdrži. Lice joj se iskrivilo od plača.

– Ne, ne, molim te nemoj sebe da kriviš. Ti si najmanje kriva za bilo šta – Danilo joj uze šake u svoje i poljubi. – Niko od nas nije kriv.

Nećeš i nju da mi uzmeš! Huan stisnu pesnice i krenu da udara Danila, ali one su samo prolazile kroz njegovog živog brata i razlivale se kao siva akrilna boja sa četkice umočene u vodu.

Danilo skloni pramen kose sa devojčinog lica i izgovori najbesmisleniju rečenicu koju ljudi izgovaraju kad nekog pokušavaju da uteše: – Biće sve u redu.

Za Huana ništa prokleto nije bilo u redu i ništa nije imalo smisla.

Danilo je govorio nešto o tome kako nikada nije mogao da razume brata, da je pokušavao da razgovara sa njim, ali nije umeo. Huan ih više nije slušao. Pokušavao je da obuzda bes i osećaj nemoći.

Danilo je ustao i krenuo ka vratima. Mora da bude sa roditeljima. Kler ga razume, naravno. Zahvalna mu je što ju je saslušao. Dogovorili su se da se čuju i vide za neki dan. Danilo joj je držao ruku i gledao je dugo u oči. Duh je pokušavao da zgrabi šolju i gađa brata. Ruka mu je sekla kroz nju jednom, dvaput, treći put, a onda se šolja delimično odvojila od stola i udarila nazad. Toliko brzo da niko nije primetio. Osim Huana. Pomerila se! Matori je rekao da je moguće! Probao je ponovo, ali nije uspevao da je skroz podigne, tek toliko da je odvoji od stola. Hajde, prokleta bila! Ništa.

Danilo je izašao, Kler zatvorila vrata i sela na kauč da dovrši kafu. Zamišljeno je dirala pramen kose i gledala kroz prozor.
Huan se spustio ispred nje.

– Kako si to uradila? Odgovori mi kučko! – besneo je najglasnijim mogućim oglašavanjem za jednog duha.

– Ne vredi ti to, mali – odgovor mu je došao sa leđa, kao nož izdaje.

Huan je ćutao.

– Možda živi mogu da viču toliko da probude mrtve, ali obrnuto ne važi – Artur mu se približio. Dva duha su lebdela ispred devojke koja je šolju primicala usnama.

– Nije ona ništa uradila. Sećanje ume da bude varljivo kad si mrtav. Priseti se još jednom svog poslednjeg dana među živima, nešto čudno se desilo tada, zar ne? – reče matori.

– O čemu pričaš? – Huan upita istovremeno uplašen i uzbuđen, svestan da mu je odgovor na jedino pitanje koje ga je mučilo u smrti bio bliži nego što je mislio. Šta sam to zaboravio?

 

****

– Pogrešili smo što smo raskinuli. Probao sam da ti budem prijatelj, ali ne mogu. Trebalo bi da probamo ponovo – govorio je Huan, a Kler mu je izbegavala pogled i odmahivala glavom.

– Prestani molim te, nemoj sad sve da pokvariš. Pričali smo o tome, razmisli i videćeš da sam u pravu. Tebi treba nešto drugo. I meni. Samo treba da daš šansu nekoj drugoj i zaboravićeš da smo ikad bili zajedno. Zašto da jedno drugom upropastimo život i da se mrzimo, kad možemo da budemo dobri prijatelji?

– Nikad ne bih mogao da te mrzim – rekao je Huan tiho.

Nekoliko minuta su ćutali. To je to, znači, pomislio je. Tišina ih je stezala kao omča, sve dok je Huan nije presekao.

– Izvini, ne znam šta mi je bilo, u pravu si. Molim te oprosti mi, nisam to mislio. Stalo mi je do tebe, ne želim da te izgubim kao prijatelja. Malo sam usamljen, to je sve – Huan se nasmeja. Bio je siguran da je delovao uverljivo.

– Pa, što ne reče! Imam prijateljicu baš za tebe, mogu odmah da je pozovem da vidim kad je slobodna…

– Neki drugi put. Ajde da popijemo još po jednu, pa da idem polako, imam neke obaveze. Ne ustaj, molim te, ja ću – uzeo je njihove čaše i otišao u kuhinju.

– Huane, razumeš me, zar ne? – čuo je njen glas iza leđa dok je otvarao vino. Osetio je težinu bočice u džepu.

– Da, da, sve je u redu – spustio je ruku u džep. Sve razumem.

Na trenutak je zastao, sa prstima oko stakla koje je u sebi čuvalo smrt za njih dvoje. Samo na trenutak. U sledećem je već otvarao bočicu, zatim nakapao nekoliko kapi u jednu, pa u drugu čašu i odneo ih na sto.

– Živeli! – rekao je i namestio najprijateljskiji osmeh.

Ona nije stigla da mu uzvrati. Prekinuo ju je zvuk kucanja na vratima. Spustila je čašu i krenula ka njima. Huan je stezao pesnice ispred sebe dok mu zglobovi nisu pobeleli. Pre nego što je otvorila vrata, trgnuo ih je novi zvuk. Melodija Huanovog mobilnog telefona je cvrkutala iz džepa njegove jakne. Ustao je, sada već vidno besan i zgrabio telefon, ali na njemu nije bilo ničega, čak ni oznake da je imao propušten poziv. Zbunjen, pogledao je ka vratima sa kojih mu je istim izrazom lica uzvratila Kler.

– Nema nikog. Baš čudno – rekla je.

– Da, baš čudno – Huan je gledao telefon još neko vreme, pa se vratio za sto.

– Nego, da mi nazdravimo, da te ne zadržavam više. Živeli! – Kler podiže čašu.

Još jednom se zagledao u njeno lice. Nema nazad. Čaše zvecnuše i niz grlo mu kliznu vino i otrov čiji je ukus mogao samo da zamisli. Nekoliko minuta kasnije počela je agonija.

 

****

– Ne, ona nije znala šta si uradio i video si je kako pije, ali evo nje ovde i dalje u svetu živih, a ti si samo posetilac iz mrtve dimenzije – Artur prođe rukom kroz Klerino rame.

Huan odmahnu glavom. Pa naravno. Počeo je da se smeje, prvi put otkako je umro. Smejao se, a bes je rastao. On polete uvis.

– Ti, matoro đubre! Spasao si nju, a mene pustio da umrem! Otkud ti to pravo? Ti si mrtav! – osećao se kao da mu bes daje novo telo, telo koje gori.

Artur je i dalje mirno lebdeo ispred devojke.

– Pretpostavljam da misliš da si samo ti imao pravo da odlučuješ o tome – reče Artur.

Huan je na njegovom licu ugledao izvijanje usne u prekoran osmeh. Želeo je da se sjuri odozgo na njega, ali stampedo misli ga je paralisao. Može li da pobegne odatle? Može li da ubije duha?

– Hajde, vreme je da se vratimo – Artur se podiže i zagrabi vazduh ispred sebe. Rastrgao je nevidljivi zid i kroz njega Huan ugleda ponovo ono sivilo mrtve dimenzije. Nevidljiva vrpca ga cimnu.

– Ne! Želim da ostanem ovde – Huan skrenu pogled ka devojci koja je sada usporeno ustajala sa kauča. Osećaj cimanja i stezanja je bio sve jači.

– Nemaš izbora, ne možeš da se previše zadržavaš među živima i sam to osećaš – Artur mu pokaza rukom prolaz. – Posle tebe.
Huan oseti prezir prema njegovoj mirnoći i samozadovoljnom osmehu deteta, koje je pronašlo tuđi dnevnik. Nije imao izbora.

Zakoračio je i prošao kroz otvor, dok ga je Artur pratio. Otvor se zatvorio iza njih. Kroz sivu tamu i dalje je mogao da vidi Kler. Izgubljeni trofej sa kojim će se sada Danilo igrati. Sve zbog jednog mrtvaca koji je odlučio da se umeša u njegovu poslednju igru. Njegov novi neprijatelj.

– Zašto si se pretvarao da ništa ne znaš? Prvo si izigravao heroja, a sada šta? Izigravaš policajca, tražiš priznanje? Hoću li dobiti olakšavajuće okolnosti na suđenju ako priznam? Dobro, onda evo ga: Hteo sam da nas oboje ubijem, okej? – Huan se unosio u lice Arturu.

– Znaš, za sve ove godine, nikad nisam video ni bogove ni đavole, ni posmrtna suđenja, ali jesam demone – Artur zaobiđe Huana. – Oni su deo nas.

– O čemu pričaš?

– Viđao sam mnoge ljude koji se pokaju zbog onoga što su činili za života. Bude im žao i počnu da mole za oproštaj žive i mrtve

– Artur je kružio oko Huana. – Oni odu negde, ne znam gde, u neki drugi nivo, ali osetio sam njihov mir pre nego što su otišli. A viđao sam i one koji se nisu pokajali. Kao ti – njegova ruka gotovo dotaknu Huanove grudi.

– Šta lupaš idiote? Naravno da sam se pokajao! Da sam znao sve ovo…

– Ne. Nisi. Žao ti je samo što si ti mrtav, a ona nije. Mene možeš da lažeš, ali ne i sebe i svoje demone – Artur se polako udaljavao od njega.

– Šta si ti dođavola? – u Huanu su se sada prepletali strah, bes i mržnja.

– Samo običan duh koji je za sebe smislio radno mesto u čistilištu. Znaš već, stariji i iskusniji koji pomažu mlađima. Ne naiđoh na psihopompa, pa sam pomislio, okej slobodna radna pozicija, taman za mene – Artur podiže ruke sa dlanovima nagore kao da se pravda.

– Je l’ tebi sve ovo šala? –u Huanu se pletenica straha, besa i mržnje stezala sve čvršće.

– Naravno da nije, pa zar ti nisam pomogao? Stvarno sam želeo da se pokaješ, ali ne mogu da te spasem. Oni dolaze – govorio je Artur, ali Huan je čuo samo škripav, krckav, šištav zvuk sićušnih koraka. Kškrihe, kškrihi, škraaah. Bilo ih je mnogo, mnogo više nego onda.

– Neeeee! Oteraj ih, molim te, kajem se, kunem se, samo ih oteraj! – vrištao je dok se tama zgušnjavala oko njega.

– Ne mogu. Ono su bili moji crnomraci, shvataš? Sa njima je bilo lako, ja sa njima izlazim na kraj već dugo. Ali ovo su tvoji crnomraci, ti si ih sa sobom doveo ovde.

Huan je vrištao u agoniji. Demoni su ga obavijali poput anakonde. Sitni pipci, nožice, zubi, jedva ih je video, ali ih je osećao kao da je u fizičkom telu, dok su ga gutali od nogu, vukli, kidali, ždrali.

– Spasi me, imaj milosti! – glas mu je bio sve viši i tanji, kao da su i njega razvlačili i cepali poput testa.

– To si ti Huane, zar ne vidiš? Tvoja mržnja, bes, prezir, zavist, tvoj otrov – Artur se nije mrdao, gledao je Huana pravo u oči sve dok i one nisu nestale u sitnim čeljustima, nestale sa vriscima. Demoni su proždrali svog čoveka, a onda, pošto im više ničega nije ostalo, nestali su.

 

*****

Opet je bio sam. Artur pomisli kako je u jednom trenutku poverovao da će se mladić promeniti. Ali u njemu nije video ni trunku iskrenog pokajanja. Opet je sam sa svojim crnomracima. Činilo mu se da mu je sada prišao još jedan koga ranije nije viđao. Nahranio je i njega jednim svojim delićem. Ovaj crnomrak je bio agresivniji nego većina. Artur zamišljeno klimnu glavom, pa se podiže gore. Prolazio je kroz tavane, podove, hodnike, zidove, svet mrtvih i svet živih, sve dok je nije našao. Njena duga seda kosa prekrila je pola jastuka, a sitno telo se krilo ispod ćebeta. Noć je prolazila, kazaljke na budilniku jurile. Legao je pored nje, nadajući se da će ovog puta moći da oseti toplinu njenog tela. Spustio je ruku na njen obraz prošaran sitnim borama.

– Ti me nikada nećeš pustiti da odem, zar ne? – šapnuo je i samo na trenutak pomislio da joj se usna blago izvila nagore.

Autor: Lucideve

U sećanju na Stripoteku

ŽANR: epska fantastika

ORIGINALNI NAZIV: La Quête de l’oiseau du temps

IZDAVAČ ZA REGION: Čarobna knjiga

SCENARISTA: Serž LeTandr

CRTAČ: Režis Loazel

ZEMLJA: Francuska

GODINA IZDAVANJA: 1982-1987.

OCENA:

 

Još jedno veliko delo Evropske stripske umetnosti u ediciji Stari kontinent. Ovog puta je to čista epska fantastika bez primesa drugih žanrova. Interesantno je za ovo delo da je kod nas poznatije pod imenom Ratnici sa Akbara, a izlazio je u delovima, u crno-beloj tehnici, u ugašenoj novosadskoj strip reviji…

Stripoteka – to ime nosi miris detinjstva svakog ljubitelja devete umetnosti sa ovih prostora. Izlazila je jednom mesečno 1.174 meseci, odnosno od 1969. godine do 1991. Pa sledi pauza, u onom ludom vremenu koje su pojeli skakavci. Ponovo je pokreće Marketprint 1999. godine, a od 1099. broja počinje saradnju sa beogradskim Darkvudom, da bi je na kraju Darkvud sasvim preuzeo i opet ugasio 2019. Što će svakako ostati upamćeno kao najbolje i najgore odluka izdavača u Srbiji. Prvi put izašla pod nazivom Stripoteka Panorama. Kao posebno mesečno izdanje nedeljne strip revije Panorama. Za razliku od Panorame koja je objavljivala stripove u nastavcima Stripoteka je donosila cele epizode. Shema se menjala, kao i dinamizam izlaženja. Inkorporirano je objavljivanje više različitih stripova u broju. Akcenat je bio na francusko-belgijskom stripu, ali su izlazila i dela američkih, italijanskih, i španskih umetnika. Neka od remek dela koja smo čitali u našoj omiljenoj i nikad prežaljenoj reviji su: Mandrak, Asteriks, Cisko Kid, Tarzan, Gaša, Torgal, Konan, Princ Valijant, Fleš Gordon, Iznogud, Fantom, Crnobradi i mnogi drugi. Iako smo ih većinu potonje dobili u strip albumima, kao integrale, velike vrednosti. Zauvek će ostati sećanje na Stripoteku.

Serž LeTandr – jedan od najcenjenijih evropskih strip scenarista današnjice. Autor dela Reči zvezda.

Režis Loazel – poznat po radu na stripovima Veliki mrtvac, Petar Pan i Trgovina. Takođe i po radu na animiranom filmu Mulan.

Mračni bog Ramor je na ivici da se oslobodi sužanjstva. To bi bio kraj za sve na Akbaru, ali imaju jednu nadu. Da pronađu Pticu Vremena. Čarobnica Mara šalje malu družinu na put, a za to vreme ona sprema magični ritual. U družini su ostareli vitez, ‘njegova kćer’ i dvojica maskiranih. Ni okupljanje ne teče glatko, sve je jedna ogromna avantura. Ovo spasavanje neobičnog sveta ne bi bilo ni upola interesantno bez mnoštva živopisnih likova koje družina sreće tokom svoje potrage. Vredi da otkrijete sami da li su uspeli u nakani.

Nisam ranije mislio o tome, ali iz ove perspektive posmatrano, ovom delu se desilo isto što i Valerijanu. Odnosno, toliko su pozajmljivali iz njega da sada ono deluje klišetizirano i obično. Ali to jasno nije istina, jer videti deliće Točka vremena, Igre prestola i drugih nije slučajno. Često opažam ovo pozajmljivanje iz francusko-belgijskog stripa u sve ostale medije. Što ga u neku ruku lansira u visoku umetnost. Izuzetno osmišljen svet, i to u vreme kada se epska fantastika tek razvijala i odrastala.

Uzimajući sve ovo u obzir, velika preporuka za ovu izvrsnu priču i, naravno, najviša ocena. Nećete dugo čekati na novi prikaz, šapuće mi na uvce gomila dela iza mene i preda mnom. Što nikako ne treba da vas iznenađuje, ako makar malo pratite moje pisanje.

Domaćinska fantastika u vreme prelaska na zimsko računanje vremena

Pozdrav, hello, haug, buongiorno, dragi/e Autostoperi/ke. Stigli smo, evo, i do novembra a sa Helloween-om (nije bilo grandioznih žurki, znam znam) je stigla i najavljena promena  – Nešo se, posle tri duge godine, povlači iz pisanja ,,Čitaonice’’ i odlazi, kako on sam reče, na neko bolje mesto… negde u dubokim redakcijskim lagumima.

Svaki početak je težak ali kako je naš i vaš Nešo pretrpan novim obavezama na mene i, grešnog raba Stefana i moju koleginicu Jovanu je pala nezahvalna dužnost da vas iz meseca u mesec vodimo na ludu vožnju kroz književnu fantastiku….

Ja ću se baviti svetskim (a našim) izdanjima fantastike. Iako kug… ovaj korona, nikako da prođe, ima nas ovde koji još uvek fantastiku uporno pišemo (a bogami i izdajemo) pa smo vam za mesec novembar pripremili nekoliko interesantnih izdanja domaće fantastike.

Pa da počnemo.

Mladen Milosavljević –  ,,Jezava ’’

Mladen Milosavljević izazvao je dosta pažnje sa svojim prvim romanom ,,Kal juga’’ u kojem je vešto spojio istorijske činjenice iz vremena velikog austrijskog osvajača Eugena Savojskog, srpski folkor i Lepenski vir. Sada stiže nam njegova druga knjiga –  ,,Jezava’’.

Kao i prošli put, Milosavljević nam donosi sve osim uobičajenog. ,,Jezava’’je i roman i zbirka priča i pripovest o porodicama iščezlog sela Livat… Realno se slobodno meša sa folklornom fantastikom a prošlost sa sadašnjošću.

Da vam malo zagolicam maštu – u ,,Jezavi’’ se pojavljuje čak deset mitskih bića iz srpske narodne mitologije koji upravo u ovoj knjizi imaju svoj književni debi.

Koja su to bića, možete otkriti među stranicama ,,Jezave’’.

Dušan Paučković – ,,Podnebesje’’

Sada ćemo se pozabaviti jednim nastavkom… U drugoj knjizi triologije, Dušan Paučković nastavlja sa pripovešću o civilizaciji Samrata koja postoji u nama bliskoj paralelnoj dimenziji a čija budućnost, posle smrti Boga postaje sve samo ne izvesna. Glavni junaci će se naći pred nemogućim zadatkom da spasu obe dimenzije dok smrt i mrak preplavljuju Astralnu ravan.

Hoće li uspeti u tom preteškom zadatku? Pažljiv čitalac će možda uspeti da prozre kroz autorove namere.

Danijel Jovanović ,,Gospodinova kuća’’

 

Za najmlađe Autostopere kroz fantastiku smo takođe nešto pripremili. Autor popularnog serijala ,,Severna kapija’’ donosi nam intrigantan naslov u kom se spajaju san i mašta, fantastika i realnost. Glavnog junaka, dečaka Nila, sudbina dovodi do beskrajne kuće, bez prozora. Da bi izašao iz tako neočekivane situacije, Nil će biti prinuđen da sklopi savezništva sa nepoznatim stvorovima i do kraja iskuša svoju hrabrost i umešnost.

Toliko za ovu vožnju kroz fantastični univerzum. Ostajte nam zdravi i veseli do sledećeg viđenja.

I lice sveta bi promenjeno

ŽANR: mitološki/ratni/istorijski

ORIGINALNI NAZIV: Xerxes: The Fall of the House of Darius and the Rise of Alexander

IZDAVAČI ZA REGION: Makondo i Beli put

AUTOR: Frenk Miler

KOLORISTA: Aleks Sinkler

ZEMLJA: SAD

GODINA IZDAVANJA: 2018.
OCENA:

 

Ovo izdanje Makondo objavljuje u saradnji sa Belim putem. Što je nekako i logično sa obzirom da je Beli put izdao prvi deo Milerove epopeje 300. Jako mi je drago što ipak još uvek egzistiraju kao izdavač. To je kuća od enormnog značaja za strip u Srbiji, prvi su nam pokazali stripove koji nisu kiosk izdanja. Možda su to pokušali u nevreme i prerano, ali su prvi pokušali. Već neko duže vreme ih nema na sceni i nadam se da ovo znači da su se vratili i da su opet na našoj ratnoj stazi u borbi za strip. Ima i simbolike u tome što je to ovo izdanje gde Aleksandar menja lice sveta spaljujući  persijsko carstvo i ubijajući vladara celog sveta.

Kserksa – persijski car vladar Persije od 486. do 465. p. n. e.. Za razliku od svojih prethodnika nije pokazivao empatiju i trpeljivost za druge kulture i konfesije, pa je time onemoćao carstvo. Posle antagonizma sa Grcima dolazi era u kojoj njegova država prestaje biti dominantna svetska sila. Sin Darija Velikog i Atose, kćerke Kira Velikog, postao je kralj 485. p. n. e. Nakon gušenja pobune u Egiptu postavlja svog brata kao satrapa i time zavodi tamo brutalnu vladavinu. Iz Vavilona odnosi zlatnu statuu Marduka, i topi je. Od tog momenta postaje kralj svih zemalja. Darije je ostavio svom sinu zadatak kažnjavanja Atinjana za njihovo učešće u Jonskom ustanku i pobedi na Maratonu. U proleće 480. p. n. e. kreće iz Sarda. Pobeđuje, Grčka flota je potučena kod Artemizija, Termopilski klanac je pao i pored otpora Spartanaca, Atina je osvojena i razorena, a Sparta je svedena na zadnju liniju odbrane. U pomorskoj bici kad Salamine, Grci pobeđuju, pa se Kserks povlači. Persijskom armijom u Grčkoj nadalje komanduje Mardonije, koga su dotukli kod Plateje. Pobeda Grka je dovela carstvo u stanje sporog umiranja i letargije, od čega nije došlo k sebi. Kserks je ubijen u atentatu 465. p. n. e.

Frenk Miler – scenarista i crtač čija dela oduševljavaju ljubitelje devete umetnosti i istovremeno užasavaju apologete hiperrealističnog crteža i stare škole superheroizma. Mi smo se upoznali sa njegovim  Derdevilom osamdesetih godina u Eks almanahu, no da bi se podrobno upoznali trebalo je da prođe dodatnih dvadesetak godina. Iako već 40 godina prodrmava učmalu (američku) i klišetiziranu strip-scenu koja je zatrpana stotinama redovnih izdanja raznih izdavača, starih, novih i osveženih likova, ljudima izvan stripovskog miljea postaje poznat, tek sa filmskim ekranizacijama svojih radova. Sve je počelo sa Nolanovom trilogijom, obnovom franšize o mračnom vitezu. Filmovima koji sadrže deliće atmosfere Batmana iz njegovog opusa. Sledi opako mračni Grad greha, u režiji Roberta Rodrigueza, da bi kao kruna ulaska u mejnstrim došla i ekranizacija epskog stripa 300, priče o trista neizmerno hrabrih koji su kod Termopila zaustavili, barem na kratko, napredak silne persijske vojske. Kao crtač nije bogzna šta, ali je nenadmašan u kadriranju, a i u tome da svoje slabosti pretvori u prednosti. Anatomske nepreciznosti postaju deo legitimne stilizacije, čak odlika karaktera likova. U Betmenu ima naznaka stila koji crpi u Kserksu, s mračnim siluetama, i sa isticanjem ženskih figura senkama.

Priča prati uporedo Kserksa i Grke. Gotovo od reči do reči prateći istorijske činjenice. Mada su one nepouzdane kada je u pitanju tako daleka prošlost. Malo koji događaj se može potvrditi sa stoprocentnom sigurnošću, i tu dobijamo sivu zonu u kojoj istorija prelazi u mit, a mit u istoriju.

To je idealan teren za autora kao Miler. Mada, mora mu se priznati dobro je uradio domaći, drži se onog šta spisi znaju. Umešno pretvarajući strip u pravu milerovštinu punu cinizma, krvi i mraka. Ni crtežom se preterano ne udaljava od svojih prethodnih radova, ali je na trenutke previše apstraktan. Verovatno je da to upada u oči jer Sinkler nije na nivou fantastične Lin Varli, a boja je u ovom slučaju vrlo bitna.

Sve u svemu još jedan jako dobar strip album je iza mene, ako se strpite uskoro ćete moći čitati koji su još stripovi iza mene.

Iže jesi na nebesi

Na popisu stanovništva (2012) otkrili smo da živimo među 186 vanzemaljaca i ukupno 5.312 Indijanaca, štrumpfova, Marsovaca (268), vilenjaka, pirata, domorodaca, pingvina, džedaja (640), magaraca, vampira, teletabisa, prinčeva i princeza, zmajeva, …a šta je sa verskim uverenjima?

Hindu mnogi smatraju najstarijom religijom na svetu (4.000, hindu je exonym), ipak, mnogi upiru prstom na Sanatana Dharmu (večni način) koji pominje izvor samog ljudskog postanka. hrišćanstvo trenutno vodi (ima 37 miliona crkava u svetu sa 34.000 podkategorija i čini 31.2%), zatim ide islam (24.1%), hinduizam (15.1%), budizam (6.9%), narodna verovanja (5.7%), judaizam (0.2%), kikhism, animizam,…Kina ima najmanji religijski status (9% kineski budizam i narodna verovanja a 67% se izjasnilo kao ateista. Pritom ovde su zabranjene neregistrovane crkve zaključno sa kućnim oltarima (Falun Gong, tibetanski budizam, prikriveni Katolicizam i Uyghur muslimani) a prekršaj ovog zakona dovodi do maltretiranja, zatvora i torture. U Rusiji su Jehovini svedoci zabranjeni zakonom. Religija je zabranjena u Tadžikistanu, Turkmenistanu (doduše u generalnom smislu)…

I tako u nedogled ostasmo da se raspravljamo ima li ga/je/ih  ili nema i kojim ćemo ga/nju/njih  imenom nazvati…

Neka naučna istraživanja su potvrdila da u mozgu imamo centar u kom je potreba da verujemo u Boga (a da li je to od Boga ili su se Alieni osiguravali od pobune to je već za dublje rasprave). U svakom slučaju pojam religije nije nepoznat, od pamtiveka kad je trebalo umilostiviti više sile ili obezbediti žetvu pa do danas kad na društvenim mrežama udaramo lajkove na slike svetaca. Od šamana, spiritualnih vidara, balsamera, zaštitnika od pomračenja, komunikatora sa onostranim i svetom mrtvih,… do jednostavno utehe i podrške onima kojima je to potrebno i prestavnika vere koji zaista nisu pokazali materijalno interesovanje. Pošto svako ima pravo na svoja prava ovo nema veze sa religijskim uverenjima koje imate ili nemate. Ovo su najneobičnije registrovane verske zajednice sveta.

 

Jehovini svedoci: Veruju da je Bog kreator i vrhovno biće. Biti svedok znači odbaciti trojstvo kao skupinu. Vrlo naporna ekipa koja ide od vrata do vrata propovedajući svoju veru (ako vidite negde primerak „Kule stražara“ to su oni), ne priznaju žal za preminulima, ne slave slave, odbijaju transfuzije pa da im rođeni umire, zabranjuju homoseksualnost i predbračne odnose a mrski su im i alkoholizam, narkomanija, prevare i konzumacija cigareta. Oni veruju da samo 144.000 duša odlazu u Raj (od 33AD do danas gledano) pa je sve manje mesta. Njihovi hramovi (Kraljev dom) nemaju prozore jer su često vandalizovani. Sva njihova imovina ide crkvi a nemaju nikakvih emotivnih interesovanja ni za šta sem toga (uključujući porodice).

Oneness Pentecostals: Odbijaju učenje Svetog pisma videvši ga kao paganizam pa se drže Isusa kao doktrine iz respekta prema baptizmu. Poznati su kao Modalisti, Sabellianci, i „Jedino Isus“.

Omnisti: Poštuju sve religije tvrdeći da u svakoj ima istine ali im ni jedna ne nudi sve istine.

Unitarian: Ne veruju da je Isus imao predljudsko postojanje odnosno da jeste božiji sin ali ne i Bog lično pa ga nema u trojstvu već je ovde trojstvo Bog, Bog i još jednom Bog.

Agnostički teizam: Agnoteizam ili agnostiteizam je filozofski pogled na teizam i agnotizam zajedno (šta god). Ovi sledbenici veruju u postojanje Boga ili bogova ali odbijaju da prihvate religiju odnosno objašnjenje koje daje ijedna religija na svetu.

 

Jainizam: Glavni princip je Ahimsa, izbegavanje gde god je moguće fizički ili mentalno da se povredi bilo koje živo biće. Ovo je religija koja nema verovanje da je Bog kreator. Tačnije da nema Boga  uopšte.

Kult banane: Religija i seks često idu zajedno kad je u pitanju potreba da se obezbedi plodnost useva ali druga je priča kad posrednik sa višim silama osmisli i kako. Na Papua Novoj Gvineji sveštenici ovog kulta teraju ljude na masovno, javno polno opštenje da bi banane rodile bolje. Šta na ovo kažu banane, nisam uspela da saznam.

Bullet Baba’s Motorbike: Religija koja obožava misteriozni motocikl. Seljani Chotile u Radžastanu su podigli svetilište za motor (Royal Enfild Bullet 350cc) i vlasnika istog (Om Singh Rathore) koji je poginuo na njemu vozeći nacionalnim autoputem br. 65. Prema lokalcima, motor ima mistične moći jer se misteriozno pojavljuje već nekoliko puta na mestu ove nesreće iako ga policija svaki put vrati u hram. Inače stoji na betonskom pijedestalu prekriven vencima u hramu Om Banna (Bullet Baba).

Pana Wave: Godine 1977, Juko Čino je započela religiju Čino-Šoho u Tokiju sa aspektima budizma, hrišćanstva i verovanjima novog doba. Verovali su da je ona mesija, odmah posle Bude, Isusa i Mojsija. Kad se razbolela optužili su labaratoriju za ispitivanje radiomagnetnih talasa (1990) koja im je bila kriva i za klimatske promene. Oni nose samo belu odeću verujući da to sprečava ove talase a danas se kriju pod imenom „Društvo koje misli da bradata foka (Tama chan) koja se pojavila u reci Tama u Tokiju treba da se vrati na Artik“. Gospoja je sopstvenu paranoju od ovih zraka od predhodne Čino Šoho (pravi zakon China) vremenom pretvorila u borbu protiv komunista koji pokušavaju da je zracima ubiju a nakon što je promašila datum smaka sveta (15. maj 2003) preminula je u svojoj 72. (2006). Ako vidite negde po Japanu ljude opsednute belom garderobom i belim vozilima da znate nemojte im dati telefon da vas slikaju jer će ga razbiti.

Vudizam: Ovo su sledbenici alkoholizma i travestije a reditelj Ed Vud im je sveta figura. Osnovani su 1996. godine (Steve Galindo) a slava im je 10. oktobra kad je ovom reditelju rođendan. Vud je, inače, proglašen svojevremeno najgorim rediteljom na svetu ali sledbenici u njegovom delu vide neviđene filozofske dubine.

Nuwaubianism: Doktrina i učenje sledbenika Dwight York. Prvobitno su se deklarisali kao crni muslimani (Nju Jork, 1970) da bi u Džordžiji (Putnam okrug, 1993) na vrhuncu pokreta propovedali nešto drugo. Osnivač je trenutno u zatvoru zbog pranja novca i zlostavljanja dece. Religija kombinuje pokret Astare, Rosicrucians, slobodne Masone, Moorish Qadiani kult Mirze Ghulam Ahmada, numerologiju Rašada Kalife i drevne stronaute Zakarija Sitčina. Bele ljude pominju samo u jednom mitu koji kaže da su isti potomci ubica a da su stvoreni samo da bi služili crncima kao armija roblja. Mit spominje i kako je ta ideja pošla naopako. Veruju da treba pokopati placentu u zemlju da Satana ne bi klonirao dete, da abortirani fetusi prežive u kanalizaciji pa se ujedinjuju i dogovaraju kako da zavladaju svetom, da su ljudi bili simetrični i ambidekstrozni ali im je veliki meteor udarom izmestio srce na levu stranu, da svi imamo sedam klonova koji žive u različitim delovima sveta, da žene postoje mnogo generacija duže od muškaraca koji su nastali genetskom manipulacijom, da je Homo Sapiens rezultat kloniranja na Marsu korišćenjem Homo Erektusa, Da Nikola Tesla dolazi sa Venere, Da su Iluminati odgajili sataninog sina (rođen 6. Juna 1966-e u Dakoti, 72-a ulica od majke Žakline Kenedi Onazis i dadilje Ričarda Niksona) koji sad živi u Belgiji i telom je zakačen na ogroman kompjuter pod nazivom „Beast3M“ ili 3666,… Njihov „grad“ u Putamu je napravljen po uzoru na stari Egipat i već je dobrano urušen ali oni postoje i dalje. Osnivač  je bazirao na miksu superiornih crnačkih uverenja, obožavanja egipćana i piramida, verovanja u NLO i teorije zavera (od Iluminata do Bildebergersa). Aprila 2004. je dobio 135 godina zatvora zbog zlostavljanja dece i drugih zločina ali oni još postoje.

Pokret Princa Filipa: Na ostrvima u Vanuatu živi mala grupa Yaohnanen plemena koja se klanja ovom čoveku. Oni originalno veruju da postoji planinski duh izrazito bele boje kože koji može da putuje preko velikih voda i ide na daleka mesta. Kada je princ Filip od Edinburga svratio sa flotom, bledunjavi englez je odmah prepoznat kao legenda. Princ je obećao da će se vratiti čim oženi vrlo moćnu ženu. Nakon venčanja sa kraljicom Elizabetom svratili su zajedno (1974) na Nove Hibride. Opčinjeni ostvarenjem legende njegov rođendan slave sa pićem Kava (od korena drveta bibera) od koga trnu usta a princ im redovno šalje poklone i potpisane fotke. Pri posetama mogu iz daljine da ga vide samo oni koji su prošli teške obrede a par puta su mu bili u poseti.

Cao Dai: Po prirodi ovo je visoko politička religija. Godine 1943. u Vijetnamu je formirana religijska grupa unutar vojske tokom Japanske okupacije Indokine. Vojska je ražalovana tokom 1955-56. od strane premijera Diema koji se od njih osetio ugroženim. Ova grupacija veruje da postoji 36 nivoa Neba, 72 planete sa inteligentnim životom. Nivo 1 je najbliži Nebu a nivo 72 najbliži Paklu. Zemlja se nalazi na nivou…68. Simbol im je levo oko Boga.

Subud: Religijski pokter baziran na spontanim i ekstatičnim vežbama. Osnivač je indonežanin Muhamed Subuh (1920). Bila je zabranjena u Indoneziji sve do 1950. kad se raširila po Evropi i Americi. Centralna figura je Latihan odnosno spontana spiritualna aktivnost koja se odvija sat vremena dva put nedeljno. Da, ovo je i figura i aktivnost….

Crkva svih svetova: Oberon Zell Raven Heart i njegova supruga Morning Glory Zell su osnovali ovu neo pagansku religiju gde se obožava Zemlja u obliku Gaje (1960). Osnivač nosi titulu „Primate“ a ostali su „Waterkin“. Njihova sveta znanja se čuvaju u Annwfy svetoj zemlji (severna Kalifornija u prevodu). Ovo su ljubitelji sf novele „Stranac u stranoj zemlji“ Landa Roberta A. Heinlejna (Cotati grupa). Veruju i u oca Boga, dimenziju vila i božanstava mnogih panteona a mnogim ritualima slave bogove i boginje antičke Grčke. Otvorili su školu „The grey shool of wizardry“ po uzoru na Hari Poter ediciju.

Aghori: Vrlo nezgodni likovi koji su se podelili od Kapalika (Hindu) u 14. veku ponevši sa sobom „kapalu“ odnosno sveti pehar od ljudske lobanje. Spavaju na grobljima, izvode rituale sa ljudskim kostima, jedu trulu hranu i ljudsko meso, žvaću glave živih životinja, meditiraju na leševima, piju iz ljudskih lobanja a sve to da bi dostigli najviši nivo prosvetljenja. Idol im je Kina Ram, asketa koji je i započeo ovu ujdurmu. Njegov grob je svetilište.

Vampirizam: Pijači krvi sa gotik performansom i emo frizurama su osnov svoje religije pronašli u romanu „Drakula“ Brama Stokera (1897). U njihovoj pastvi se nalazi tri vrste vampira: oni koji se hrane ljudskom krvlju, oni koji se hrane životinjskom krvlju i psihički vampiri koji se hrane aurom drugih persona. Ovde veliku ulogu ima prestavljanje svetu kao i seksualizam.

Pokret za restauraciju 10 zapovesti: Odvojeni od Rimske Katoličke crkve osnovani su kasnih 80-ih u Ugandi. Strogo se drže 10 zapovesti da bi izbegli Apokalipsu. Poste i više nedelja za redom a ne upražnjavaju polne odnose kao ni sapun (da, sapun). Njihovi propovednici su predvideli neuspešan kraj sveta jednom prilikom što je nateralo sledbenike da  masovno ubijaju i sebe i druge, truju se i bodu ali i da masovno pale svoje crkve. Još uvek postoje i još uvek nisu sasvim svoji.

Freedomites: Originalno osnovani u Saskatčevanu (1902) nakon cepanja različitih religioznih grupa koje su se raspršile preko Rusije da izbegnu progone. Insistiraju na tri bitne stvari. Život u komuni, nudizam i anarhija. Poznati su po svojim nudističkim ispadima u javnosti i golim demonstracijama (20-te i 30-te) a od skoro su počeli i da podmeću požare u vladinim institucijama ispred kojih neretko protestuju goli.

Order of Solar Temple: Tajnovita religija koja je mešavina ranog hrišćanstva, NLO-a, verovanja novog doba i masonskih rituala. Veruju da je smrt samo iluzija i da se život nastavlja na drugim planetama. Kada su žrtvovali tek rođenog sina jednog od članova verujući da je Antihrist upali su u nevolju. Ubrzo zatim ljudi iz uskog kruga su izvršili samoubistvo dok su zatečena tela ostalih članova nađena upucana ili zadavljena. Svi su bili u svečanim odorama. Jedan njihov ogranak postoji i danas.

Chen Tao: Kult pravog puta osnovao je bivši profesor sa verovanjima da je Univerzum star 4.5 triliona godina, da je naš solarni sistem nastao nuklearnim ratom, da svi imamo po tri duše a da je čovečanstvo zbrisavano pet puta od strane Boga u letećem tanjiru. Prvobitnih 160 članova je napustilo ovaj kult nakon propalog proročanstva (1988) kad je profa Hon Ming Chen predvideo pojavu Boga (11. mart, 12:01 am, Južna Amerika). No, ljudi i dalje pristižu.

Ho No Hana Sanpoqyo: Moderna japanska religija poznata kao kult čitanja tabana bazirana je na tvrdnji da njen osnivač je reinkarnacija Isusa i Bude i da vam može dijagnostikovati probleme… čitanjem tabana. Ako to ne radite redovno i temeljno možete umreti a on svojim sledbenicima rado izlazi u susret za tričavih 900 dolara po „pregledu“.

Aetherius: Džordž King je iskombinovao tvrdnje o NLO objektima sa idejama hinduizma, budizma i hrišćanstva stvorivši religiju (1950). Tvrdi da ga je posetilo vanzemaljsko biće sa ovim imenom i da sad treba da se posvetimo učenju o „naprednoj vanzemaljskoj inteligencji“. Tvrde da se spiritualna energija (tako zovu i elektricitet) i fizičko isceljenje mogu spakovati u „energetske baterije“. Veruju da je Zemlja živa. Sedište im je u Australiji gde drže službu dva puta nedeljno a vole karma jogu, molitve, mantre, tehnike disanja, hrišćanstvo i filozofiju. Od kad je osnivač preminuo (bivši britanski taksista) oni vraćaju spiritualnu energiju Majci Zemlji kao zahvalnost što nas drži toliko dugo. Alieni sa Saturna i Venere kontrolišu Zemlju pa se ovi jako fokusiraju na molitve da bi  „novog gospodara, mesajsku figuru koja će posetiti Zemlju u letećem tanjiru naoružan magijom jačom od svih naših vojski zajedno“ dočekali kako treba. Ono, istina na njegovo upozorenje izašli su iz Černobilja 4 sata pre katastrofe.

Frizbitarijanizam: Univerzalno verovanje da kada umremo naša duša ode na krov kuće i tamo ostane čitavu večnost (kako to opisuje Džordž Karlin) i da „duša ostane zaglavljena gore sve dok neko je ne obori dole sa dugačkim štapom na kome su naša nova uverenja“. Posvećena je gore spomenutom liku koji je nakon celog života provedenog po verskim internatima izjavio „organizovana religija je najveća sra*e priča ikada ispričana“.

Pastafarijanizam: Obožavaoci Letećeg Špageti Monstruma imaju samo jedno verovanje a to je da nema verovanja. Bobi Henderson je uputio otvoreno pismo školskom odboru Kanzasa sa zahtevom da se njegova teorija inteligentnog dizajna (sa sve grafikonima i crtežima) predoči učenicima zajedno sa teorijom o Evoluciji. Zakon je rekao svoje pa sledbenici danas imaju puno pravo da kad se slikaju za lična dokumenta, to urade sa svojim verskim obeležjem, cediljkom za rezance na glavi (Holandija, Novi Zeland). Čak imaju i zakonska verska venčanja.

Neo Druidism: Promovišu harmoniju i obožavanje prirode kao i poštovanje svih bića. Delimično je bazirana na drevnim Keltskim običajima ali uključuje i šamanizam, ljubav prema Zemlji, panteizam, obožavanje Sunca i verovanje u reinkarnaciju.

Haitian Vodou (ne Hoodoo i ne Woodoo): Ovo je ublendana religija sa Haitija i haićanske dijaspore  koju su osmislili afrički robovi dovedeni na Haiti i pokršteni (katolici, 16-17. vek). Ova religija je bila pokretač obaranja kolonizatora omogućivši Haitiju da postane druga nezavisna država u Americi.

Zoroastrianism: Jedna od najstarijih monoteističkih na svetu. Osnivač je Zoroaster (Zaratrusta) u drevnom Iranu pre 3.500 godina. Skoro 1.000 godina je bila jedna od najmoćnijih u svetu i zvanična religija Persije (od 600BCE do 650CE). Danas ima 100.000 sledbenika.

Džedajizam: Insirisana „Ratovima zvezda“ osnovana je od strane Danijel Džonska i njegovog brata Barnija (2008). Zbog incidenata gde su izbacivali džedaje koji su odbijali da skinu kapuljače krenulo je prvo kao kampanja. Vrhovni idol im je „sila“, ona je i realnost a moral najveći kvalitet čoveka. Upozoravaju svoje sledbenike na „tamnu stranu“ koja dovodi do mržnje ili patnje. Nemaju svete spise (šta će im imaju čitave ekranizacije istih) ali postoji vodič za Džedaj brakove. Registrovani su zakonski, sad nose kapuljače gde hoće a sedma su religija u UK sa 175.000 članova.

Hrišćanska naučna crkva: Mary Baker Eddy (1879) je osnovala ovo nakon svoje skoro fatalne nesreće od koje se oporavila stalnom molitvom i čitanjem Biblije. Njena knjiga „Nauka i zdravlje sa ključem za svete spise“ je osnovni vodič kao i uverenje da „svako može pronaći Boga kao vrlo prisutnog pomagača u nevolji“. Sledbenici ne veruju da postoji bol („jedina realnost greha, bolesti ili smrti je užasna činjenica da nerealnosti izgledaju realno čoveku, uvrštenim uverenjima, dok Bog ne svuče njihovu masku“). Propovedaju izlečenje verom a zdravstveno osiguranje vam nije zabranjeno. Pametno, u ime oca i sina i zdravstvene knjižice.

Temple of the true inner light: Baza im je na Menhetnu i veruju da psihoaktivne supstance kao što su: dipropiltriptamin, kanabis, LSD, meskalin, psilocibin, psihodelične pečurke,… pravo meso Boga. Misle da su sve religije osnovane na ovim supstancama.

Happy Science: Alternativna japanska vera (Ryuho Okawaon, 1986) ozvaničena je 1991. sa jakom verom u Boga Zemlje po imenu El Cantare. Da bi dostigli istinsku sreću poznatu kao prosvetljenje praktikuju učenja osnivača svaki dan po ceo dan, mole se i meditiraju.

Discordianism: Disko religija Teorije Haosa koju su osnovali hipici Keri Tornli i Greg Hil (1960) a proslavlja je autor Robert Anton Vilson koji je na ovome bazirao satirični sf „The Illuminatus!Trilogy on Discordianism“.

Univerzumski ljudi: Osnovani 1990. (Ivo A. Bendi) veruju u NLO. Vanzemaljci upravljaju flotom svemirskih brodova predvođeni Ashtar galaktičkom komandom u orbiti oko Zemlje blisko posmatrajuću ljude gde pomažu dobrima. Sledbenici čekaju transport u drugu dimenziju. Ne veruju u tehnologije (kako?) i hoće da se reše svog novca. Osnivač ima astralno ime Astar i tvrdi da je više puta sreo bića iz svemira koja su protiv negativnih ideja i samo bi da šire ljubav. Dele ih na iskrene i lažljive dok im je Isus sasvim fin čova. Posebno vole teoriju zavere o smanjenju populacije prisilno.

John Frum: Malo ostrvo (Pacifički okean) je najsretnije mesto na svetu (hepi indeks 40.6) ali je i dom religijskog kulta ovog tipa. U pitanju je vojnik iz WWII a sve je počelo 30-ih godina. Sastaju se svakog 15.02. na vrhu planine gde su napravili pistu za sletanje u nadi da će im se on vratiti…sa radijima, TV-ima, kamionima, čamcima, satovima, ledomatima, medicinom, koka-kolom i drugim divnim darovima.

Nation of Yahweh: Crni „Hebrew“ Izraeliti (Yahwey Ben) svoju ideologiju baziraju na Bibliji ali se odvajaju od glavnog toka hrišćanstva i judaizma. Smatraju ih rasističkom grupom punom mržnje.

Sajentologija: Odgovaraju na verska pitanja kroz nauku (Ron Hubbard, 1954) i nastala je nakon što je osnivač objavio „Dianetics“ čija tematika se svodi na „šta duša radi telu“. Prvobitno pokret ovog psihologa postaje vera koja teži da povrati čovekovo znanje o samom sebi i duhovnim naukama. Čoveka tretiraju kao spiritualno biće čije se iskustvo širi tokom njegovog jedinog života. Mnogi Holivudski superstarovi su članovi (npr: Tom Kruz) a iz nje se izgleda izlazi samo mrtav i beo, što nije tajna. Da bi vam predočili tajne morate napredovati kroz nivoe pa ćete tako na nekima otkriti kako da prevaziđete traume iz prošlosti (čak i milionima godina unazada stvorene) ili čuti neverovatne istine o postanku (Pre 75 godina je Xenu, vanzemaljski vladar galaktičke konfederacije, doveo bilion ljudi na Zemlju u svom svemirskom brodu pa ih zaglavio između vulkana. Pri erupciji zbog hidrogenske bombe koju je bacio, na njihova tela su se zalepili tetani i na visokom nivou u ovoj crkvi će vam otkriti kako da ih skinete).

Thee temple of Psychick youth: Sem nepoznavanja gramatike i osnivači su čudni (Psihik Tv, Coil, Current 93,…1981). Očigledno ovo je vera na „mreži“, vrlo rastući umetnički kolektiv sa praktičarima magije (magičan koncept bez misticizma i bez obožavanja bogova). Fokusiraju se na moći ljudskog mozga i vrlo su uticajni u „podzemnoj“ sceni Haos magije i okultizma. Izučavaju puteve desne i leve ruke istovremeno a idoli su im Alister Krouli, Austin Osman Spare i Brion Gysin.

Telo Hrista: Veruju u Božiju dobru volju sa krilaticom po noveli „Rođeni u Zionu“ (Karol Balizet, sedam sistema mejnstrim društva) a pastor Robidouks i žena mu karen E. su (2002) optuženi za usmrćivanje svog sina glađu. Čekali su da im Bog nahrani dete.

Iglesia Maradoniana: Sa preko milion sledbenika u više od 60 zemalja veruju da kalendar počinje od godine rođenja ovog fudbalera (1960), on je vrhovno božanstvo a neka od pravila su da uzmete za srednje ime njegovo i da vam se prvorođeni sin zove po njemu.

Satanistička crkva: Zakonski prijavljena institucija „Satanina crkva“ (Arkanzas), zvanično prisutna od 1966. godine. Obavljaju crne mise i kako sveštenici iste kažu ne prelaze granice dobrog ukusa (šta god da je njima granica). Postoji ista takva u Abiji (Nigerija).

Crkva Eutanazije: Veruju da treba ustati protiv zla pod nazivom:  nezadrživ prirast stanovništva. Omiljeni slogan im je: „Spasi planetu i ubi se“. Kad su postavili hard porno video sa snimkom kula bliznakinja u pozadini počela je hajka na njih ali ih to nije mnogo poremetilo. Maskota im je leming, imaju svoje novine a najaktivniji su u Bostonu. Temelje se na Samoubistvu, Kanibalizmu (mrtvih tela), Abortusu i Sodomiji. Veruju u terapiju urinom a na sajtovima dele detaljna uputstva  oko suicida.

Rastafarijanizam: Vera koja diže glas protiv opresivnog kolonijalizma. Veruj uda je Etiopijski kralj Hajle Selasije Bog svega postojećeg. Zion je početna tačka čovečanstva, Babilon sedište materijalističkog zla. Bob Marli je najistaknutiji predstavnik a ova grupa izbegava alkohol, nosi dredove, puši marihuanu i izvodi rituale. Čekaju da Hajle vrati sve crnce nazad u Afriku.

Realizam: Klod Vorilhon (1974) osniva religiju verovanja u NLO. Ljudi su poreklom od vanzemaljaca, Elohim je odgovoran za našu genezu kao i za dezinformacije smrtnicima da su ljudi anđeli, proroci za koje znamo su zapravo proroci Elohima, moramo biti miroljubivi i spremni a to se postiže smao ako probudimo um i telo. Vodeći simbol im je svastika pa itekako imaju problema u Izraelu. Osnivaču je alien lično (Rael) pomogao da razume sve religije i objasnio da neće doći alieni dok ne prihvatimo da su stvarni i da nam je ok da živimo sa njima. Vole svetski mir, nenasilje, demokratiju, liberalizam i slično a opet su 90-ih otvorili fabriku za kloniranje ljudi gde su navodno 2000. godine klonirali čoveka.

Mormoni: Oni ne bi stali ni na deset strana ovde pa ću navesti samo jedno. U njihovoj Crkvi Svetaca Sudnjeg Dana ključan je anđeo Moroni. Moroni je uskrsnuo nakon smrti, postao anđeo i odveo Jozefa Smita do lokacije gde su bile zakopane zlatne ploče (1980) sa Božijim tajnama.  Dve frakcije crkve se raspravljaju da li je Moron anđeo ili alien.

Nuestra Senora de la Santa Muerte: Naša gospa Sveta Smrt (Meksiko) je zapravo božanstvo koje leči, štiti, i bezbedno prenosi u posthumni život. Opstala je i pored prisile katoličke crkve još iz pre-kolumbijskog perioda (Asteci, Maje, Miksteci I drugi). Na Dan mrtvih je njen dan iako je originalno bila muško. Danas je to skelet u bogatoj odeždi i nakitu sa pregršt cveća. Nosi kosu ili globus. Nju poklonici slave i u svojim domovima na mini oltarima pa ih sada ima 10-20 miliona samo u Meksiku, USA i delovima centralne Amerike. Slične crkve smrti: San La Muerte se može naći i u Paragvaju kao i u Rey Pascual U Gvatemali.

Aum Shinrikyo: Shoko Asahara (1984, Japan) tvrdio je da je jagnje božije, da može da skida grehove i da jedino on može spasiti sledbenike od nuklearnog Armagedona koji će izazvati USA. Koristio se Asimovom literaturom i Nostradamusovim spisima da bi naposletku izveo teoristički napad na metro u Tokiju antraksom (sarinom iz kućne izrade).

The Creativity Movement: Baza im je u Ilinoisu (Ben Klasen, Svetska crkva kreatora, 1973 kasnije Metju F. Hale Nova crkva Kreatora) ) a cilj im je da ujedine bele ljude u rasistički pokret. Prirodna filozofija i zdrav način ishrane i života kriju uverenje da Bog belih ljudi najveći od svih. Za njih Bog nije kreator već beli čovek pa su ateisti iako su vera. Prvi čovek je Potifex Maximus (visoki sveštenik) a malo po malo padaju u ruke zakona zbog zavera oko ubistava i atentata na prestavnike lokalnih vlasti (recimo federalni sudija zamalo da strada, sreća telohranitelj crkve bio doušnik FBI-a).

Church of the SubGenius: Osnivač je pisac i filmadžija Ivan Stang (1970) odbacujući ideju o apsolutnoj istini. Učenje je kompleksna filozofija J.R. „Bob“ Dobsa koji se vodi kao prorok ove crkve (mornar iz crtaća i stripa). Rugaju se religiji i teorijama zavera, NLO-u i modernoj kulturi. Underground pop kultura ovo masovno prihvata kao i studenstski kampusi i internet. Predviđaju smak sveta redovno (Men from X planet), sveštenik je Paul Reubens trenutno (Pee Wee Herman) a Patrik Volkerding (osnivač Linuksa) vrlo aktivan član a ova crkva mu je bila inspiracija za „Slackware“.

Dionicizam, Neoplatonizam, Mitraizam, Gnosticizam, Manichaeanism,…su neke od filozofija ili načina i pogleda življenja koje su se našle u zvaničnoj religiji dopuštenoj slovom zakona.

Skoro pa, u ime oca i sina i bensedina.

S ljubavlju,  Elena Alexandra

Odrastanje – Momir Iseni

Hladno blato je prska po licu; Jelena zatvara oči pred žitkim grudvicama. Nekoliko kapi joj dotiče usne ukusom prezrelog tla. Žudno udiše dok Marko nastavlja da joj beži. Jarka strujanja njegove telesne toplote prelivaju se u daljini a potom nestaju, skrivena okukom šumskog puta za koju je zamakao. Ona jače naleže na pedale. Mali bicikl cvili pod sučeljenim pritiscima neravnog tla i njenog tela. Lišće šušti, grančice pucaju pod točkovima dok joj srce sve jače lupa. Crveni bleskovi prestrašenih životinjica varniče, blešte, trepere i zamiru pod sivim obrisima rastinja. Ako poželi, može da čuje korake njihovih nožica, krhki ritam njihovog straha ali, svesna da joj je ta mogućnost nadohvat misli, ostavlja je za kasnije. Ranac na leđima lako poskakuje; igračke, plastična flaša sa vodom, kesa bombona i mnoštvo sitnica šušte znanim komešanjem. Razmišlja kada se zadnji put poigrala omiljenom lutkom, koja se pretura sa stvarima u rancu, shvativši da je otad prošlo više od nedelju dana. Tog sad već dalekog jutra, pre no što su brat i ona dobili dar odrastanja, Ana joj je poslednji put značila kao nekad: već po povratku iz bolnice, zanimanje za lutke je splasnulo. Mnoge dotad bitne stvari su izgubile čar, ali došle su neke nove, i radoznalost je postala… drugačija.

Registruje Markov poziv udaljenom vibracijom uma, ali ne želi da priča: kasnije, kad stignu na odredište. Ionako nema još mnogo. I ona želi da razgovara ali, mada se za ovih nedelju dana mnogo promenila, ne zna kako se o nekim stvarima uopšte govori.

O baki, recimo, koja već nedeljama leži bolesna i uglavnom sama. Kad baka gleda u mrak ona, kao i Jelena i Marko do pre sedam dana, vidi samo tamu. Baka više ne može lako da zaspi, jer je boli: kad padne mrak, ostaje budna duboko u noć. Slutila je ona to i ranije, ali sad zna jer, kad god poželi, može da čuje i vidi baku, čak i da oseti njene bolove u svakoj najtananijoj pojedinosti. Ali to više ne radi – jednom je bilo dovoljno.

Mama i tata krišom razgovaraju o baki, ali njen stariji brat i ona ih čuju razgovetnije nego pre. Bez obzira na to, još uvek ne razumeju mnogo. Kad padne noć, a oni u svojoj sobi pričaju pred spavanje, razgovori su im i dalje nepovezani i nevino neusmereni, poimanje još dečije, opčinjeno i ushićeno, samo su razlozi očaranosti sad neki drugi. Jelena se sve češće pita koliko će proći pre no što razgovori više ne budu takvi; sluti da se, ma koliko želela drugačije, taj čas bliži. I plaši se da, kad konačno dođe, neće ni osećati žal za gubitkom.

Baka joj je poklonila Anu: još se živo seća tog rođendana. Ali koliko će joj, sad kad se sve što vidi i oseća promeni čim poželi, on biti važan? Kad su se vratili iz bolnice, u bakinim očima je videla nešto novo: nešto što bi želela da zaboravi, ali od tog dana zaborav nije postojao. To je uznemirava, a naročito slutnja da će nezaborav, potpomognut i osnažen stvarima koje će život tek doneti, vremenom poprimiti neuporedivo ozbiljnije oblike.

Baka je ležala u postelji a Jelena, kao i svake večeri, otišla da provede vreme sa njom. To su bili trenuci uživanja, mada zadnjih nedelja drugačiji, sve setniji i nedovoljniji, nepotpuniji na neki neobjašnjiv način. I mada još nije počela da koristi svoje ugrađene sposobnosti, niti je te večeri imala i najblažu predstavu o njima, tople oči pune suza su je gledale drugačije, preko najednom otvorenog jaza. Suze nisu tekle, već stvarale vlažni pokrov koji ih je činio svetlijim. Kao i uvek, prišla je baki da je poljubi, ali hodala je otežano, samoj sebi utrnula i teška. Kad je primakla usne starom obrazu i osetila poznati prijatni, slatkasti miris, u utrobi joj se otvorila jama. Kolena su joj zaklecala. Neočekivano snažnim, žustrim pokretom, baka ju je očajnički privila uz sebe. Nekoliko trenutaka je visila u zagrljaju; intenzitet staričinog drhtanja ju je užasnuo. Tada je čula još nešto što nikad neće zaboraviti: jecaj strašniji od svega što je mogla da zamisli. Svom snagom je zagrlila baku, pokušavajući da je umiri toplotom svog malog tela.

“Čedo moje milo…” Jedva čujan, šapat je venuo zatomljen jecajima. Želela je da nestane, da ne bude tu – i istovremeno ostane uz baku sve dok je ne umiri. A onda su se jecaji stišali i zagrljaj popustio. Meke stare šake obujmile su joj lice, i pomislila je kako su i one jednom, baš kao i njene, bile male, glatke i nežne.

Činilo joj se da baka pokušava da pronikne u nju i tamo nešto pronađe. Pitala se šta li to traži; učinilo joj se da će starica progovoriti, ali ona sklopi već otvorene usne. Baka joj poljubi jedno, pa drugo oko, i ona izađe iz sobe, najtužnije dete na svetu, bez očekivanog razgovora, bez smeha, bez odlaska na počinak u kakvom je naučila da uživa. Već sutradan će baku videti sasvim drugim očima, i ni ta starica koju je toliko volela, kao ni sve ostalo, više neće biti ista.

Sada odbacuje te misli, odlaže ih za kasnije. Vratiće se one, oseća, vrlo brzo. Kako to da, svakim danom sve silovitije, ovakve misli sustižu jedna drugu? Naslućuje odgovore na to, ali trudi se da ih drži na odstojanju. Umesto toga snažnije naleže na pedale, pozdravlja bol u cevanicama i listovima, i zamiče za ugao šumske staze. Dobija kratak signal da je Tijana zove i da je veza otvorena; odlučuje da ne odgovori i mislima sužava ulazni opseg. Ne priča mi se, Tijana, misli, znajući da drugarica može da je čuje.

 

Marko je čeka na obali, baca nešto u reku. On je vatreni dečak čija telesna toplota isijava žutim, narandžastim i jarkocrvenim prelivima. Srce mu ubrzano kuca; pulsiranje je očaravajuća slika ritmičnih naplava vreline.

Ona se zaustavlja, polaže bicikl na tlo, prilazi mu. On pokušava da joj se obrati mentalno, ali ona odbija. Shvata da njena odbojnost prema novoj komunikaciji raste iz trena u tren.

„Tu si“, izgovara on, mrzovoljno jer mora da govori. Glas mu je od onog dana drugačiji, uvek zamišljen, hladniji ili, kako bi baka rekla, „drveniji“. Uprkos tome, još je iznenađena svaki put kad priča sa njim, jer očekuje onaj znani, drag joj i omiljen, razigrani, mudrijaški glas mladog obešenjaka. Sve manje će biti tog glasa, svesna je svaki put kad ga čuje. A i kad, tu i tamo, on možda i dođe, sve više će postajati nešto strano i udaljenije. Pita se kada će prestati da se seća njegovog dečačkog govora. Naravno, kad se sledeći put javi, mogla bi da ga snimi i zauvek sačuva, ali znala je da to neće učiniti. Sećaću ga se, odlučuje. To je umiruje.

„Šta to bacaš?“, pita ga.

Dečak se ceri širokim osmehom. U termoviziji, to podseća na otvaranje proreza u vatrenom jajetu, koji otkriva unutrašnjost od bele lave.

„Kamenje. Bacam ga i, kad pljusne, na osnovu zvuka odredim koliko daleko sam bacio. Dosad je najdalje bilo 23,457 metara. Probaj i ti – prebaci bar petnaest.“

Umesto odgovora, ona gleda preko reke. Razbacana po obodima Fruške Gore, svetla retkih kuća su daleka i sićušna. Lako može da im odredi daljinu i, zumirajući ih, približi; ni to ne želi. „Kasnije“, odgovara.

Plameni dečak sleže ramenima, saginje se, uzima još nekoliko kamenčića i baca ih.

„Da!“, uzvikuje radosno. „25,112! Marko, šampione!“

Evo onog glasa, misli ona. Ta misao je tužna, kao osvrtanje za mestom koje voliš, kad polaziš i ne znaš da li ćeš ga opet videti.

Smeje se zajedno s njim. Ali to nije smeh na koji su navikli, i oboma je to jasno. On zamire brzo, prigušen nečim gustim i teškim. Nakon trena tišine, ona kaže:

„Šta misliš, kako je baka?“

„Dobro je.“ Marko odgovara brzo, bez razmišljanja, bacajući sledeći kamenčić; očigledno mu je neugodno. „Kad smo bili u bolnici, uopšte se nisam plašio. Stavili su svašta u nas, ali znao sam da će sve biti dobro. I bilo je. Tako i sad, doktori znaju šta rade. Baka nije u bolnici, ali biće dobro. Doktori znaju šta rade.“

Ali on se plaši da sestrica ne otkrije koliko je nesiguran u to što priča. Zna da je drukčije kad si mali i imaš operaciju koju sad svi imaju, i kad si star kao baka i imaš zaista velikih problema.

Jelena ga gleda ćuteći; po spektru njegove telesne temperature registruje koliko mu je nelagodno. To je osećanje koje dele. Prestao je da sakuplja kamenčiće; samo nemo stoji i teče vrelinom.

„Tijanina mama kaže da, kad neko umre, onda je stvarno umro.“

„Kako ona to može da zna?“

„Čitala je u nekoj knjizi, i to rekla čika Draganu. Ostavila je knjigu na stolu, i pričali su o tome, a mi smo izašle napolje. Uplašila sam se i jedva čekala da izađem.“

Dečak se saginje i ponovo grabi kamenčiće. Pokreti su mu brži no inače. I Jelena mu se pridružuje, birajući među mnoštvom zagasitih oblutaka.

„Šta ti misliš o tome?“ pita ga.

„Ne znam“, odgovara Marko, verovatno oštrije no što je nameravao. I njemu misli polaze pravcima koje ne želi, ali ko ih može zaustaviti kad se otrgnu? Ona pomišlja na lava u kavezu kog je videla na televiziji. Tada je poželela da pomogne lavu, a sad želi da pomogne bratu i sebi. Ono što zaista misli o svemu joj još nije jasno, samo je čini veoma nervoznom.

„Hoću da nas baka i sledeće zime vodi kod deda Boška“, izgovara tiho. „Da sedimo u vozu, pijemo sok i jedemo sendviče, i gledamo kako pada sneg.“

Marko ćuti. Ona zna da bi se radovao tome, samo mu je glupo da to sad kaže.

„A šta“, nastavlja ona, „ako baka stvarno umre? Jesi li video to… To u njoj, to što je boli? Više neću smeti da uđem u njenu sobu i igram se starim makazama, slušam radio kad tako lepo krči, ni gledam kroz prozorčić…“ Glas joj, iako se trudi da zvuči staloženo, podrhtava.

„Ja ću smeti. Zamišljaću da je još tu. I biće kao da jeste; igraću se isto kao nekad.“

Svaka njegova reč joj se čini većom laži. Da li zaista očekuje da mu poveruje? Shvata da se Marko i ne obraća njoj, da su to priče koje sâm želi da čuje i u njih veruje. U mislima vidi brata i sebe, kao odrasle ljude, koji razgovaraju pred bakinim spomenikom.

„Tijanina mama“, kaže Jelena, „možda nema pojma, ne zna ništa o tome.“ Smeši se kao da je pronašla odgovor koji nudi bar trenutni smisao. Brat je gleda ćuteći, nastojeći da joj ne dozvoli da pronikne u njega. Kasno, misli ona tužno – znam tačno šta misliš i kako se osećaš.

„To je Tijanina mama“, odgovora joj Marko. „Što bi ona znala više od naše? A mama kaže da, sad kada možemo da vidimo sve ove nove stvari, možemo da budemo mirni, jer ima toliko toga što ne znamo, i što nikad nećemo moći da znamo.“

Glas mu postaje strastveniji, i ona prihvata deo te nade.

„Pre deset dana“, nastavlja on, „nismo imali pojma o svemu ovom, a sad to vidimo i osetimo. Kad su nam pričali o tome i pripremali nas, sve što smo zamišljali bilo je pogrešno. I za ovo što vidimo još smo tako mali… A neke stvari možda niko ni ne zna.“

„Pa da!“, radosno prihvata ona. „Tako je! “

„Šta misliš“, kaže Marko izazivački, tonom koji ona tako voli, „ako sad u isto vreme pogledamo u nebo, ko će brže izbrojati zvezde koje vidimo?“

„U svim spektrima? “, prihvati ona izazov, radujući se više no što je očekivala.

„Ne, samo UV i radio. Kreći.“

Ali, pre no što počnu, on zaustavlja pogled na tlu.

„Hej, vidi njega!“ Marko iskoračuje u stranu, i ona vidi maleno jarkožuto stvorenje gde žurno hita peskom. „Gledaj ovo!”

Pod vatrenim stopalom njenog brata, oblutak pulsirajućeg žara se slabašno napinje i puca. Ona na tren pomišlja da pojača zvuk, pa odustaje. Na sivocrnom tlu zgažena buba drhti, pa se potpuno smiruje. Ona opčinjeno gleda umiruću grudvu, pokušavajući da u talasima koji se stišavaju nađe odgovore na stvari koje je muče. Šta su ti talasi? Odakle dolaze? Zašto uvek nismo tako videli život? Ona podiže šaku: crvenonarandžaste struje sopstvenog tela ispunjavaju joj vidno polje. Tako posmatrano, čini se da je telo toplije nego što zaista jeste. Dlanom na nekoliko trenutaka zaklanja pogled ka umirućem insektu, a potom povlači prste, upoređujući boje dva tela, jednog koje čili, i svog koje jarko plamti. Oba još uvek sijaju – kako je to moguće?

“Hoćemo li brojati zvezde?”, pita Marko, kao da se ništa nije dogodilo. Za nju se, međutim, sve promenilo. Ne kaže ništa.

“Ih, kakva si! Šta je to s tobom?” Ona ćuti. “Hajdemo”, čuje brata, “roditelji nas zovu. Mama pita zašto si isključena?”

Ona ne odgovara, opčinjena plamičkom koji gasne, a još više slutnjama koje, i dalje nejasne, poprimaju određeno obličje. Do maločas tako žive, plime malog organizma ubrzano kopne.

 

Mišlju isključuje termalnu viziju, uprkos preporukama lekara i željama roditelja da nova čula, zbog adaptacije, što više ostanu uključena. Okolina postaje šumovito priobalje u noći. U odsustvu svetla, uginuli insekt je nerazaznatljiv. Krajnjim naporom prirodnog vida, bezuspešno pokušava da ga pronađe. Misli o činjenici kako joj novo čulo omogućava da vidi život, i njegove odbleske, duže no što taj život traje. Te misli su neoblikovane i još tako dečije, ali odaju obrise spoznaje bremenite značenjima. Kao da svako čulo, koliko god savršeno bilo, seže do neke granice, koja je ipak samo to – granica.

Isključuje modifikacije na režimu čekanja, ultrazvučnu slušnu frekvenciju, senzore nanomašina koje krstare organizmom i analiziraju krv i opsege vitalnih parametara, prepodešena ojačanja čulnog epitela. Odbacuje sva poboljšanja. Zatvara sve portove.

Sa obale Dunava, stopala utonulih u vlažni pesak, devetogodišnja devojčica gleda zvezde odražene u blago ustalasanoj površini vode. Noć je skroviti predeo tajnovitih mesta i tihih senki koji može da bude bilo šta i skriva pregršti značenja. Reka mirno, spokojno protiče. Čuju se zrikavci, i mnoštvo žaba. Iz daljine, visoko na nebu, glas neke ptice. Pita se kako ptica izgleda i shvata da nema ni približnu predstavu o tome. Zna da svakog trena, ako poželi, može da je vidi i sazna svaku njenu zamislivu karakteristiku. Umesto toga, pripisuje joj obličje ptice koju je videla u davno izgubljenoj slikovnici – iako zna da ptica iz slikovnice ne postoji, u ovakvoj noći čini joj se jedino prikladnom. Udiše duboko; svež vazduh ispunjava mala pluća. Vazduh je nešto što ti pomaže da dišeš, a ne sistem gasova uravnoteženih u određenoj razmeri, sa specifičnim težinama i gustinama. Vazduh joj prija, kao i noć.

Marko prilazi biciklima na travnatom nagibu, šutirajući nešto na tlu. On ne isključuje nova čula, i ona to zna. Tužna je zbog toga.

Zato je tužna i baka, zbog toga joj je njena Jelena sad zauvek drugačija.

Ona još jednom udiše, pa polazi. Oprezno traži put kroz kamenje obraslo travom. Sluša svoje srce, njegov ravnomerni, duboki zvuk koji se istovremeno i čuje i oseti.

Razmišlja o vremenu kad mnogi više neće ni želeti da ga čuju, jer on podseća na stvari od kojih se ne može pobeći. Oseća da joj ta, kao i druge nove misli, samo donosi samoću, ali i da je to neminovno. I zna da ako Marko, ako i mama i tata i bilo ko drugi, pa makar i svi na svetu, zaborave na taj zvuk i prestanu da ga slušaju, razumeju i vole, ona nikad neće.

Još sam tvoja Jelena, bako. Sad još više tvoja.

 

Autor: Momir Iseni

LEGENDA O GALAKTIČKIM HEROJIMA: ANALIZA EPIZODA 21-26

Epizode 21-26 prodstavljaju kraj prve od četiri sezone Legende o galaktičkim herojima – i to kakav kraj! Ratovi, spletke, twistovi i smrti dostojna su kulminacija svega što se polako kuhalo prvih dvadesetak epizoda. Revolucije su došle i prošle, puno likova je mrtvo, državni sustavi su promijenjeni – i sada, kada je oluja barem privremeno prošla, na preživjelim likovima je da se snalaze kako znaju i umiju. Poželjeli bismo im sreću, ali LOGH nas je dosad već i predobro naučio da nije serija u kojoj sreća dolazi sama od sebe.

Možemo krenuti od Alijanse, koja je u ovih nekoliko epizoda doživjela konačni slom vojnog puča i ponovnu uspostavu slobode i demokracije – tih svetih gralova na čijim je principima i zasnovana. Alijansini političari već su puno i previše puta pokazani kao fundamentalno pokvareni, lažljivi, licemjerni i bešćutni oportunisti koji ni pet posto ne šljive dobrobit države – i sigurno nisam jedini kojem su se zgadili do te mjere da sam priželjkivao bilo kakvu promjenu, bilo kakav novi režim, samo da oni izgube vlast. Pa, novi režim je došao – i pokazalo se da nije nimalo bolji, dapače. Dok su protekle epizode dobro izribale arhetip lažljivog političara, sada su na red došli generali.

Na prvu ruku, oni su se doista i činili kao osvježenje. Nasuprot napadno gadljivim političarima koji ne vjeruju ni u što osim u vlastiti status i privilegije, vojnike koji su preuzeli vlast zaista su i krasile određene hvalevrijedne osobine: hrabrost, požrtvovnost, iskreni (iako krivo usmjereni) patriotizam i spremnost služenja višem cilju. Nažalost, ništa od toga nije ih učinilo boljim vladarima. Kao i sve druge, glave su im došle vlastite mane – krutost i vjerovanje u silu kao jedini mehanizam promjene. Pretpostavljam da je to bilo i za očekivati: ljudi čija se cijela karijera sastoji od borbe protiv neprijatelja u velikoj su opasnosti da na sve i svakoga gledaju baš tako – kao na neprijatelja kojeg treba silom slomiti. Čak i na miroljubive prosvjednike protiv njihove vlasti. Kako su se uspeli, tako su na kraju i pali: vladali su silom i svrgnuti su silom. Sic semper tyrannis.

U biti, podrobniji pogled otkriva nam kako generali failaju ne samo kao vođe, već i kao ljudi i to po njihovim vlastitim standardima. Iako su im puna usta vojničke časti i hrabrosti, njihov se plan bitke sastojao od slanja lažnog izaslanika koji će pokušati pridobiti povjerenje protivničkog generala i zatim ga ubiti iz zasjede. Ne znam za vas, ali meni ovo ne zvuči odviše časno ni po kakvom vojničkom kodeksu. Ovdje nije riječ samo o etici ratovanja – njihova nemogućnost da smisle išta pametnije od ovakvog petparačkog plana (zar su zaista mislili da će Yang nasjesti?) dovodi u pitanje i njihovu sposobnost kao vojskovođa.

Paralelno s Alijansom, Carstvo je također prošlo kroz građanski rat i smjenu režima. No za razliku od Alijanse u kojoj se svrgavanjem vojnte hunte sve vratilo na staro, ono je zaista i doživjelo korjenitu revoluciju. Propast plemića i feudalnog sustava kojeg su predstavljali postavlja temelje za dalje suštinske promjene koje će Carstvo doživjeti pod Reinhardovom vlašću. Tematski gledano, glavni antagonisti naših junaka kroz prvu sezonu upravo su Truniht (za Yanga) i Braunschweig (za Reinharda). Svaki u njih u sebi doslovno utjelovljuje svu trulost i pokvarenost sustava protiv koje se oni bore. Stoga je znakovito uočiti kako anti-Reinhard sezonu završava u mrtvačkom sanduku, dok je anti-Yang opet na visokoj poziciji moći. Kad se sve zbroji i oduzme, ovo predstavlja veliku prednost za Carstvo.

Najviše prostora od likova dobili su Oberstein i Kircheis, kao i razvoj njihovih odnosa s Reinhardom. U jednu ruku njih su dvojica sušte suprotnosti, poput  malog anđela i vraga koji sjede na Reinhardovim ramenima i šapuću mu savjete. Kircheis je veliki idealist, dok je Oberstein oličenje makjavlističkog cinika. Prvi je otvoren i iskren, dok je drugi zakulisni spletkaroš. Prvi je drag i topao, drugi šutljiv i prepreden. No uza sve to, dijele i izneneđujuće mnogo sličnosti: obojica su recimo vrlo sposobni i odani Reinhardu. Nijedan mu se ne oklijeva proturiječiti mu u lice – možda jedina dva lika u cijelom Carstvu za koje se to može reći. Obojica su poptuno lišeni ikakvih ambicija osim nesebičnog služenja Reinhardu. I jedan i drugi bili su spremni čak i žrtvovati život za njega – da Kircheis nije na vrijeme zaustavio ubojicu Ansbacha, Oberstein bi bio taj koji bi poginuo. Što se osobina tiče, njih dvojice dijele mnogo više nego što bi ijedan od njih htio priznati.

Lik Paula von Obersteina mi je posebno zanimljiv s jednog aspekta. Većina bi mu drugih serija, suočena s likom poput njegovog, dala neku ključnu manu kako bi opravdala odbojnost koju kao gledatelji osjećamo prema njemu. Prikazala bi ga kako, recimo, u tajnosti spletkari protiv Reinharda. Moguće je da bio bio kukavica. Ili nesposoban, možda i korumpiran. A i u slučaju da je pošten, bio bi prikazan kao neučinkovit makjavelist čiji bi se pragmatični savjeti uvijek pokazali pogrešnima. LOGH ne radi ništa od toga, pokazajući Obersteina kao iskreno lojalnog, izrazito izravnog i hrabrog savjetnika čiji oportunistički savjeti u pravilu (iako ne i uvijek) donose rezultate. To nas kao gledatelje prisiljava da se suočimo s neugodnom spoznajom da nema objektivnih razloga za prezir prema Obersteinu, osim subjektivnog osjećaja antipatije koju izaziva.

Kircheis je, pak, posve druga priča. Veoma sposoban, plemenit i odan, on je možda i lik koji u sebi najviše manifestira sve tradicionalne vrline koje heroji obično imaju. Skoro pa nagonski navijamo za njega, i rijetki su gledatelji koje njegova iznenadna smrt nije potresla. Ostali likovi unutar serije dijele to mišljenje. Želite li iz nekog čudnog razloga postati kronični alkoholičar, dovoljno je da popijete jednu čašu svaki put kad netko od likova nostalgično izjavi „If only Kircheis was here…“ u daljnjem toku serije.

Pala mi je na pamet ideja da svaki od glavnih Reinhardovih pristaša u sebi utjelovljuje neku osobinu koju dobra država mora imati. Oberstein predstavlja lukavi pragmatizam, Reuental ambiciju, Mittermeyer poštenje itd. Tako Kircheis, naravno, simbolizira iskrenu plemenitost i ideale na kojima svako dobro društvo mora biti zasnovano. Stoga nije ni čudo da je njegova smrt nastupila upravo nakon Reinhardove, budimo blagi i recimo moralno vrlo dvojbene odluke da žrtvuje stanovnike planeta Westerlanda. Serija nije samo ubila Kircheisa, već skupa s njim i nadu da će Reinhardova nova država ikada do kraja biti nevina i čista od grijeha.

Zanimljivo je promotriti kako je Kircheisova smrt utjecala i kako će u budućnosti utjecati na Reinharda. Zasad ne sluti na dobro – njegova svirepa naredba kojom je članove Lichtenladeove obitelji osudio na izgon ili smrt jedna je od vrlo rijetkih suštinski nemoralnih akcija koje je Reinhard počinio u čitavoj seriji. S aspekta Reinhardovog razvoja kao lika ostaje za vidjeti u kojem će ga smjeru prijateljeva smrt odvesti: možda će ga potaknuti da se drži plemenitih ideala koje je Kircheis predstavljao, a možda će ga i pretvoriti u ogorčenog tiranina. U ovom trenutku još nismo sigurni. S aspekta njegovog odnosa prema drugim likovima stvari se također kompliciraju. Kircheisova smrt sili Reinharda da počinje razvijati odnose – ujedno i poslovne i osobne – s ostalim likovima oko njega: recimo Hildom, Mittermeyerom ili Reuentalom.

Što još vrijedi primjetiti? Možda da ove epizode sadrže dvije od rijetkih rupa u radnji inače briljantno pisane serije. Kao prvo, Merkatzova odluka da se pridruži Alijansi izgleda vrlo nategnuto i nelogično. I kao drugo, činjenica da je Reinhardov najbolji prijatelj morao proći inspekciju i predati svoje oružje prije audijencije, dok je neprijateljski vojnik uspio prošvercati ne jedno, već dva oružja (laserski prsten i pazite sad… mini-bazuku) također djeluje kao trenutak gdje su scenaristi silom htjeli odvući radnju u nekom smjeru, a nisu se mogli sjetiti nijednog logičnog načina kako da to izvedu.

Hilda, nadalje, je jedna od rijetkih dovoljno širokih osoba da na krvavi građanski rat ne gleda isključivo negativno, već kao sredstvo koje će donijeti nužne promjene i revitalizaciju umirućeg Carstva – stoga se i osjeća zahvalnom kako živi u „zanimljivim vremenima“. A Lichenlade… Lichtenlade je prepredena stara lasica za koju nemam nikakve sumnje da je zaista i spletkario protiv Reinharda, no što se tiče Kircheisove smrti – tu je posve nevin. Vjerojatno mu je Oberstein smjestio znajući da će kad-tad doći do sukoba između Lichtenladea i Reinharda, te stoga odlučio pospješiti proces. E da, i 25.-a epizoda definitivno je jedna od najboljih u cijeloj seriji.

Toliko za sada. Kakve li će promjene Reinhard uvesti u Carstvo? Na koje će načine Truniht i ekipa nastaviti mrcvariti već ionaku izmučenu Alijansu i kako će Yang to podnijeti? To su pitanja za sljedeće epizode. Do čitanja.

 

Nešto zlo nam se privlači

Pozdrav, razrede. Drago mi je što se pripremate za specijalnu noć i da već razmišljate kako ćete provesti taj praznik. Neki će sa svojim lepšim i jačim polovinama gledati maraton filmova prigodan toj noći uz crno vino i odgovarajući stajling, drugi će čitati priče Edgara Alana Poa i ostalih gotskih pisaca pošto nas je korona omela da tradicionalno odemo na neku žurku u gradu i provedemo se. Što se mene tiče, za naš drugi čas, osmišljen u duhu ovog praznika, spremio sam vam jedan klasik koji je skoro doživeo ponovno izdanje na našem tržištu, a čiji pisac vam je dobro poznat.

Verujem da vam je svima poznato ime Reja Bredberija (Ray Bradbury) i da ste čuli za mnoga dela koja nam je ostavio iza sebe. Svoj literalni zanat je počeo da peče u vreme pre i posle Drugog svetskog rata. U pričama (za koje se nagađa da ih je napisao preko 500) se nije oslanjao na nauku već na ljudske reakcije i zaplet što nije bilo po volji tadašnjim kritičarima. To ga je nateralo da se okrene horor žanru u kom se vešto snalazio i vrlo brzo je postao velikan žanra, uprkos tome što je mešavinom fantastike i horora iritirao žanrovske čistunce.

U godinama koje su bile pred njim je napisao svoja najpoznatija dela od kojih vredi izdvojiti Marsovske hronike (The Martian Chronicles), jednu interesantnu ideju o kolonizaciji Marsa, zbirku priča Tetovirani čovek (The Illustrated Man) u kojoj se nalaze neke antologijske priče (biće predmet nekog od naših budućih predavanja), svoj magnum opus Farenhajt 451 (Fahrenheit 451), antiutopiju o društvu u kom su knjige zabranjene radi jednakosti, a masa se podvrgava rijaliti programima i drogama kako bi se uništila individualnost, nostalgičan roman o odrastanju Maslačkovo vino (Dandelion Wine) i horor roman Nešto zlo nam se prikrada (Something Wicked This Way Comes) koji je tema našeg današnjeg predavanja.

Sad, zamislite gradić u bespućima Amerike koji živi svojim rutinskim životom. Stanovnici se međusobno poznaju, svako o svakome sve zna, omiljene gradske teme su ko se sa kime viđa i ogovaranje drugih. Ta kolotečina ubrzo biva narušena dolaskom putujućeg karavana predvođenih misterioznim gospodinom Darkom koji stanovnicima obećava ispunjavanje njihovih najdubljih želja. No, dvojica dečaka, najboljih drugova, ubrzo otkrivaju pravu istinu o karnevalu i njihovom vođi pa se zajedno sa ocem jednog od njih udružuju kako bi pobedili zlo koje je došlo u njihov grad.

Na prvi pogled, zaplet vam deluje poznato, ali imajući u vidu kada je roman objavljen (svetlost dana je ugledao 1962. godine) ovo je delo koje je uticalo na brojne buduće romane i autore koje ću kasnije pomenuti. U sledećim pasusima ću navesti važnost ovog klasika.

Šta je tema ovog romana? Naizgled deluje kao klasična alegorija o borbi između dobra i zla. Na jednoj strani imamo dečake i oca koji predstavljaju moral i dobrotu, a na drugoj misterioznog gospodina Darka i njegove nakaze koji predstavljaju suprotnost svemu onome što predstavljaju naši junaci. Ovde u borbi protiv zla naši junaci nemaju kao oružje parapsihološke i super fizičke moći već običnu čistotu srca i dobrotu.

Druga tematika je rano odrastanje. Dečaci su, suočeni sa užasima, primorani da ranije pređu iz detinjstva u odraslo doba. Otac koji im pomaže je, uprkos tome što je u srednjim godinama, srcem na njihovom nivou, ali i on ima strah od preuzimanja odgovornosti pošto je dobio sina u kasnim tridesetim godinama.

Nadovezao bih se na poslednju rečenicu u prethodnom pasusu. Jedna od tema ovog besmrtnog dela je i suočavanje sa našim strahovima. Kao što se gorepomenuti otac plaši odrastanja tako i svi stanovnici grada imaju svoje strahove kojima se Karneval hrani i iz kojih crpi energiju.

Kolika je važnost ovog besmrtnog dela svedoče i brojni uticaji koje je izvršilo na autore koje volimo da čitamo, poput Nila Gejmena i Stivena Kinga. Gejmen je u Američkim Bogovima dao veliki broj referenci na ovo delo, dok se toga nije libio ni King u svom najpoznatijem delu To i u Zamci za snove, prikazujući obične ljude u borbi sa prastarim zlom. I u svojoj knjizi Dance Macabre se osvrnuo na ovaj roman kao knjigu koja je uticala na njegovo stvaralaštvo. Još jedan od brojnih pisaca na koga je ova knjiga uticala je i R.L. Stajn koji je izjavio da je upravo Nešto nam se zlo prikrada njegova omiljena knjiga i koji je hvalio Bredberija.

Ova knjiga je doživela brojne adaptacije od kojih je svakako najpoznatija filmska iz 1983. godine na kojoj je i sam Bredberi radio i za koju je smatrao da je jedna od najboljih adaptacija nekog njegovog dela.

Pred domaćom publikom je doživela dva izdanja. Prvo 1990. godine u okviru edicije Znak Sagite kao 20 knjiga po redu u odličnom prevodu Zorana Jakšića dok nas je drugim izdanjem počastio izdavač McMilan 2016. godine pred Beogradski sajam knjiga.

Ovime smo završili naš ciklus oktobarskih predavanja. Nadam se da ste uživali u ovom karakterističnom dvočasu, kao i na prošlim predavanjima. Meni ostaje da vam pripremim jedan klasik kojim ćemo otvoriti kišni novembar.

Šekspirovski metaduh u tekstu Terija Pračeta

Malo je onih koji danas nisu čuli za Terija Pračeta, a još manje onih koji nemaju pojma ko je Vilijam Šekspir, tzv. Veliki Bard (mada se iz nekog razloga uvek nađe neko, možda je to ona neminovna i sigurna „šansa“, od jedan prema milion, o kojoj govori Pračet). I verovatno se možete pitati zašto bi se povukla komparacija između humorističkog tvorca Disksveta i najvećeg elizabetanskog dramaturga, a odgovor je – zašto ne? Vidite, ne mora se terati mak na konac kako bi se uspostavio paralelizam između Pračeta i Šekspira, niti ćemo ovde mikroskopski porediti poetske odlike između dva stvaraoca koje jednog od drugog dele vreme, prostor, manir pisanja ili izraz. Nećemo čak ni pomenuti da Šeksipra i Pračeta pored svih tih razlika ipak spaja duboko poznavanje čovekove unutarnje osobenosti, sve gluposti i sve uzvišenosti, koju su uspešno prikazali kroz karakterizaciju mnogobrojnih likova, niti ćemo posredno ukazati na činjenicu da se oba pisca poigravaju hijazmima, da koriste igre reči kako bi demistifikovali poroke i pobudili vrlinu i katarzu u publici, a nećemo ni da se setimo kako su im sva ostvarenja prožeta snažnom simbolikom i maštovitošću koja definitivno nadzilazi epohalnu uslovljenost i pokazuje kako se istinski talenat ne može etiketirati. Niti ćemo se nakašljati tiho i upreti prstom u činjenicu da su obojica umetnika iz nekog razloga volela da nose čudne odevne dodatke – Bard onu njegovu smešnu renesansnu kapicu, a Pračet njegov omiljeni slameni šešir. Ni reči o tome, dakle, jer nije potrebno. Zapravo, dovoljno reći samo jedan jedini Pračetov naslov – Sestre po metli (u originalu Wyrd Sisters), i shvatiti gde leži metatekstualni čvor velikog Pračetovog dijaloga sa Bardom, o kojem ćemo ovde raspravljati.

 

Naime, Sestre po metli su Pračetov roman napisan 1988. godine, koji je jedan od prvih iz serijala o Disksvetu, a koji tematizuje „veštičiji kružok“ i govori o dogodovštinama tri vrlo sarkastične ali simpatične veštice – Bake Vedervaks, Nane Og i Margat Garlik. Ujedno, ovo je jedan od onih romana u kojima se Pračet prilično direktno poigrava metatekstualnim, pa čak i hipertekstualnim strategijama (poput nekog virtuoza iz stilske formacije postmodernizma, recimo Borhesa i njegovog Pjer Menara koji je „pisac“ Don Kihota), budući da u svoj tekst direktno unosi delove iz Bardovih poznatih tragedija, uvijajući u taj splet i citat, aluziju ili pastiš, što je upravo ona vrsta intertekstualne konekcije o kojoj je govorio Žanet. (Žanet, 1985).

Interesantno je da pored šekspirovskih Sestara po metli, u pračetovski metatekstualni opus spada i roman Erik (precrtani Faust, u kome se Pračet poziva na Getea)), što pokazuje kako metatekst i tehnika intertekstualnosti pomoću kojih se gradi specifični umetnički svet Diska imaju mnogo značajniju ulogu u Pračetovom stvaralaštvu nego što bi se na prvi pogled reklo. Drugim rečima, za one koji imaju imalo čitalačkog osećaja, ili trunku empatičkog prosvetljenja, ovi intertekstualni slojevi otkrivaju kako Pračet nije puki komičar, niti pisac koji epohalne književne uzore podvrgava čistoj parodiji, već je jedan od onih umetnika koji se zaklanjaju ironijom i humorom dok demaskiraju svu krhost (ali i snagu) ljudskih bića. Pračet u svoj roman prilično uspešno unosi elemente drame i time otvara mogućnost žanrovskog sinkretizma, koji se odražava i na karakterizaciju junka i poigravanje tragičkim elementima i aktancionim modelom, koje Pračet na specifičan način filtrira u humoristički karakter.

Dakle, tri veštice koje imaju sabat već na početku Pačetovog romana mogu da nas asociraju neopisivo na tri veštice-proročice iz Megbeta, koje prve usmeravaju glavnog junaka ka njegovoj sudbini i žeđi za Dankanovom krvlju, pa će čitalac na prvi pogled primetiti kako vojvoda Felmet liči na odraz samog Mekbeta (ali i da istovremeno ima osobine lejdi Mekbet (npr. opsesivno pranje ruku kako bi se sprala „imaginarna“ krv sa njih), što ga stavlja u zanimljivu poziciju), a lik krvoločne vojvotkinje, Felmetove žene na prvi pogled deluje kao preslikana lejdi Mekbet dok se magijski otkrivaju izgovarene čuvene reči pomoću kojih vojvotkinja stavlja bodež u muževljeve ruke:  „Uzmi ovaj bodež, mužu – za sečivo si udaljen od kraljevine“…. „Gle, tu je samo noć bez očiju. Uzmi bodež sad, kraljevinu uzmi sutra. Ubij ga, čoveče“. (Pračet, 2000: 269).

Više nego paralelizam na primeru likova, i sama struktura Sestara asocira na siže i fabulu koje srećemo kod Megbeta, što nije iznenađenje budući da je glavni motiv oba književna dela ubistvo kralja koje pokreće domino efekat tragedije/komedije. Pračet ovakav „tradicionalni“ dramski zaplet senči uvođenjem motiva proročanstva i aluzijom  na motiv šume koja dolazi da se sveti za počinjeni greh (direktno pozivanje na Šekspirov tekst), čime se još jednom ogleda tehnika pastiša i citata Šekspirove drame. Takođe, prilično lako se uočava i korelacija Pračetovog teksta sa Kraljem Lirom (to je npr. uvođenje lika „mudre lude“, što je aspolutno najpoznatiji šekspirovski trik, a kod Pračeta luda postaje kralj na kraju romana), Ričardom Trećim (ludilo zločinca kojeg izjeda savest).

Poseban saodnos Pračetov tekst ostvaruje sa Hamletom, što se najlakše uočava kroz analizu motiva duha koji zove sina na osvetu (Verens je pandan Hamletu starijem, dok je sam Tomdžon danaskom kraljerviću), zatim tu vezu ilustruje i složena metaigra hamletovske Klopke, tj. ideja pozorišta u pozorištu gde se otkriva istina o zataškanim zločinima, što se sjajno nadovezuje na ideju da Pračetov Tomdžon, „izgubljeni princ“ koji je i glavni rezoner ostaje glumac i odbija krunu – dakle, poput Hamleta i Tomdžon je onaj koji okleva, tj. pripoveda, a ne dela. Korelacijas dva teksta se vidi i u ideji zločinca – npr. Klaudija i vojvotkinje, koji se ne kaju istinski za svoje grehe jer uživaju u dobiti od njih, i koje neka viša pravda/volja uspeva da kazni. Pračet kroz pozivanje na šekspirovske motive i teme konstruiše vrlo originalne refleksije o najbitnijim i suštinskim pitanjima ljudske egzistencije, kao što su pitanje smisla, ljubavi, moći, pravde, umetnosti, smrti. U Pračetovom romanu vidimo kako su reči one koje istinski oblikuju istoriju i stvarnost, imaju moć da je fabrikuju, konstituišu, izmene, što se najbolje ogleda u onim scenama kada se opisuje magija pozornice (tzv. Glouba, ovaj Diska). Istovetni postupak je zastupljen u drami Bura, poslednjem Bardovom delu, gde se sažima lik Prospera-maga sa inkarnacijom umetnika, i gde se prikazuje čitav svet (taj vrli, novi) u vidu pozornice kroz  Bardov uzvik – „Mi smo građa koju čine snovi, i naš mali život snom je zaokružen“. (Šekspir, 1995).

 

Pračetov roman Sestre po metli dakle svakim ispisanim retkom govori Bardovim perom, ali u Pračetovoj knjizi niti je reč o parodiji, niti o pukom prepisivanju Šekspirove ideje, već sve metatekstualne spojnice i paralelizme ovaj pisac vrlo vešto uspeva da ukopi u humoristični izraz i tako stvori jedinstveni utisak prelamanja tragičkog i komičkog, uzvišenog i niskog, svečanog i lakrdijaškog, karnevalskog, groteksnog, filosofskog i metafizičkog.

 

Literatura:

Teri Pračet: Sestre po metli, Laguna, Beograd, 2000.

V. Šekspir: Sabrana dela, Zavod za udžbenike, Beograd, 1995.

Žerar Žanet: Figure, Vuk Karadžić, Beograd, 1985.