Blog

Knjiga odraza – uzbudljivo putovanje u srce užasa

Negde između Ničeovog bezdana i onog Danteovskog „Ostavite nadu svi vi koji ulazite“ krije se Labris i Knjiga odraza Miloša Mihailovića. Groteskno, živo i psihološki napeto štivo deluje kao da je u pitanju delo starih majstora horora, a ne jednog tako mladog bića. Pisac piše, to je ono što on ume i njegovo oživljavanje napisanog stoji između nas kao čitalaca i njega kao demijurga sopstvenog sveta. Maestralno nas vodeći kroz odaje svog uma od apsolutnog užasa do potpunog blaženstva Mihailović nam otvara vrata svih svojih soba. Od sladostrašća života do mazohizma u smrti, od životnog bila koje tuče do spoznanja svakog smisla i besmisla u teroru, koji život rastače, mi smo zarobljeni među koricama knjige.

Iskonski užas pred nama je proživljen i stoga vrlo blizak. Za razliku od onoga što se trenutno smatra mejnstrimom, a u suštini je mešavina i žanrova i pravaca, koja nas ostavlja na pola jer nam sve vreme sugeriše zdrav razum, ova knjiga će vam pomoći da prigrlite ludilo u sebi. Jedino kao ludak razumećete više i proživeti više. Nadasve, pred nama je vrlo uzbudljivo putovanje u srce tame, u one nivoe ljudske svesti koje su neistraženi i carstvo starih i zaboravljenih bogova, koji su bogovi gneva, žrtve i poroka.

Ličnosti, koje srećemo su tako žive i bliske, da ćemo deliti njihove živote. Bili skandalizovani ili ne, preplašeni ili u iščekivanju volećemo ove redove. Misao vodilja koja se u pričama ponavlja i spaja ih negde u savršenu misaonu slagalicu je drevna, od boga Savaota, Ilurjanke, do drevnih kipova i artefakata, sa ogromnom razornom moći. Stara božanstva se bude od Velike majke Vavilon do mitske zveri iz Otkrovenja na kojoj ona jaše. Neke priče su obojene nepatvorenim psihološkim užasom, koji parališe dok je u drugima prisutan tabu, divlji i htonski Eros.

Bogato motivima, slojevito i uzbudljivo do najdubljih ponora ljudske prirode, Miloš Mihailović je napunio vrč ljudskih životnih sokova za istinske ljubitelje horora.

Anakin Skajvoker u Srbiji (Izgubljena misija) – Branislav Jović

Poglavlje I (Mora li tako Obi van?)

„Sila u njemu izuzetna je, koliko god da je mlad mislim da je zreo za misiju“. Izusti gospodar Kenobi ne verujući sasvim sam sebi.

„Detaljnim ispitivanjem dosadašnje intergalaktičke istorije utvrdili smo da je godina 2019. pravi izbor u smislu vremena, a planeta Zemlja u smislu mesta, istraživanja su pokazala, takođe, da je tamna strana te godine na toj planeti dominirala u delu sveta koji se zvao Srbija“.

Yoda samo ušmrknu metan negostoljubive Degoba močvare te zatim prdnu kiseonik, ne otvorivši oči. Obi Van nije razumeo ove poruke ni posle ozbiljnog džedajskog staža, (da li ovo nešto znači?) prenu se, te nastavi.

„Gospodaru i sam si govorio da strah vodi besu, bes vodi mržnji a mržnja vodi patnji“.

„U tom smislu“ nastavi Obi Van „ Da bi mladi Anakin naučio ovu lekciju odlučio sam da ga pošaljem na planetu Zemlju u mesto zvano Srbija, 2019. godine “

Neprijatna tišina potraja nekoliko desetina minuta možda i ceo sat pre nego gospodar Yoda otvori oči te reče svojom slomljenom sintaksom:

„Metan nije a i Nemačka i kiseonik Srbija nije“.

***

Tri dana kasnije mladi Anakin Skajvoker ulazi u odaje svog učitelja Obi Vana, vani je hladno kao i u duši Obi Vana.

„Misija je sledeća, mladi Skajvokeru, ideš na planetu Zemlju mesto Srbija, godina 2019, zadatak misije deluje jednostavno: godinu dana živiš kao običan čovek, ne smeš da koristiš silu i moraš da se odupreš tamnoj strani“.

„Razumem, gospodaru Kenobi“, reče mladi Anakin, uvek je bio spreman na žrtvu i misije u kojim se glava ne vadi iz torbe, međutim nivo smirenja izuzetno visok za njegovih krhkih 26 godina poremeti se donekle kad mu dođe sledeća pomisao („kakve su ovo slabe misije, ne poštuju me dovoljno, ovo je previše jednostavno“). Osetiviši ovu pomisao na razdaljini od 17 svetlosnih minuta, u tami Degoba močvare Gospodar Yoda ispravi svoje zelene uši polunasmehnu se te reče “ Oh, zajebao kako si samo se“…

Poglavlje II (Razlomak)

Već sedam meseci Aleksandar Nebohodić živi u Gornjem Milanovcu i radi u srednjoj tehničkoj školi „Jovan Žijović“ kao profesor informatike i matematike. Ustvari Nebohodić je prošao veći deo galaksije, putovano brzinom većom od brzine svetlosti, borio se u pustinjskim i svemirskim bitkama, krotio i ubijao divlje zverove gigantskih dimenzija, poznaje 354 jezika, poznaje potpuno teoriju napredne kvantno-elektrodinamičke-bio-socio-hiperkibernetike, međutim, ovog puta strpljenje mu je na ozbiljnom testu dok na dopunskoj nastavi pokušava Milinku iz Donje Vrbave da objasni sabiranje razlomaka.

„Pogledaj još jednom pažljivo”, reče Nebeski Hodač obuzdavajuć rastuće nestrpljenje „imaš 1/4 + 2/4, dakle, ako je isti imenilac tada sabiraš brojioce”

U tom momentu Aleksandar Nebohodić zasta i zamisli se duboko, prvi put u svom životu oseti se kao razlomak, osetio je da nije ceo, nego tri četvrtine sebe. Ugledao je sebe jasno kao odnos dve sile i upitao se šta je brojilac a šta imenilac tj koji je odnos svetle i tamne strane u njemu. Već dosta vremena ide u kladionicu i pije vikendom (ustvari, svakim danom sve više), oćutao je već mnoge sitne nepravde nanete drugima čuvajući svoju guzicu. Bio je nesvestan da nije vitez spreman na žrtvu, opredelio da između pravednog i lakšeg da bira lakše. U svojoj nestrpljivosti da završi glupu misiju, dopustio je da ga okolina uzme pod svoje.

„aaammmm uh! to je 3/8 cola“, prekide mu misli nesretni Milinko sin vodoinstalatera.

„Izvini, Milinko“, reče Anakin Skajvoker lakim potezom smrvi kredu u ruci istrča iz učionice i u hodniku lupi sebi ozbiljan šamar. U tom trenutku dođe sebi i uvide da je baš daleko od sebe. Crvenilo obraza ublažila je belina smrvljene krede. Stajao je tako u hodniku nekoliko minuta i bio je prazan, prazan kao hodnik oronule škole. Kad odjednom…Otvoriše se vrata susedene učionice i izađe devojka crne kose u srednjim dvadesetim i nasmeja se blago.

„Kolega Nebohodiću, jeste li dobro?“

Mladi džedaj oseti u jednom mikrosekundu da mu ne trebaju supermoći, niti slava, ni ravnoteža između sila dobra i zla u univerzumu, jedino što mu treba je da trenutak tog prvog osmeha produži u večnost…

Poglavlje III (Boja kafe)

„Između Betelgeza i Belatriksa, dve susedne zvezde iz sazvežđa Oriona, postoji mala planeta na kojoj raste samo kafa, kažu da je vrlo ukusna i pospešuje pamćenje, gospodar Windu mi je doneo nekoliko ćupova”, reče Obi Van prelivajući vodom ljubičasto–zeleni prah čudesnog mirisa.

Padme Namiri, buduća kraljica Amidala od Nabua i nesuđena zaručnica Anakina Skajvokera sumnjičavim pogledom skenira Obi Vana. Koliko god da je njen muškarac u drugom prostoru i vremenu, miljama i godinama daleko od nje ona oseća da nešto nije u redu.

„On mene vara”, reče Padme glasom čija je frekvencija imala energiju beskonačno eksplozivne smeše suza i kosmičkog PMS-a. Ženska intuicija ne podleže zakonima fizike i ona je jednostavno bila u pravu. Obi Van se zagrcnu po prvi put u životu.

„Između Autobuske stanice i kafane kod Vase ima mala pržionica kafe, kažu da je baš dobra da je ne razblažuju sa sojom, doneo mi za džabe Sinke diler kaže da od sad radi samo sa kafom” reče Aleksandar Nebohodić mešajući kafu pogledom, da li zbog toga što nije imao kašikicu ili zbog toga što je hteo da ostavi utisak, po prvi put je na zemlji počeo da koristi silu.

Eleonora Prut, profesorica književnosti, šarmatna mlada kulturna pripadnica niže srednje klase, imala je tamno žutu majicu i plavi šešir, plave oči i vrlo male zenice u kojima su se sudarala sunca i pune kao nacrtane usne boje poljubca. Sedela je na terasi kod njega u stanu i osećala se slobodna.

„Je l’ znaš da je svemir u stvari ljubičaste boje?” Upita ga osmehnuvši se

„Pročitala sam u nekim novinama.”

“Ustvari više je boje kao kapućino”, sa stopostotnom sigurnošću reče Anakin nagnu se da servira kafu, ona mu stavi levu ruku preko desnog obraza i uveta, ustade graciozno i poljubi ga. U tom momentu svet prestade da postoji…ostade samo osećaj potpune ispunjenosti i miris kafe.

Poglavlje IV (Kružni tok)

„Izvolite, gospodine”, polunadrkano upita cura sa crvenom keceljom iza pulta sa mesom i mesnim prerađevinama.

Gospodin Sekulić, zastavnik u penziji, pogrbljen u zelenoj ishabanoj jakni, sivom džemperu i svojoj osamdesettrećoj podiže pogled sa kolenice i blago i poput deteta koje je kažnjeno tiho reče

„Ništa, samo gledam”, okrenu se i nestade u šarenim policama noseći kesu sa hlebom i dva paradajza sa sniženja.

Stavljajući ajvar u svoju korpu Aleksandar Nebohodić svedok ovog kratkog dijaloga krenu za dedom, sustignu ga i vešto mu da ovaj ne primeti u džep ubaci par hiljada. Prođe kasu, izađe napolje, sede na klupu izvadi cigaru i zapali. Znao je da je potpuno nelogično uvlačiti dim sagorelog duvana isto kao što je znao da je potpuno nelogično da je pomogao gospodinu Sekuliću. Prestao je da razmišlja o razlozima svojih postupaka oslonio se samo na osećaje da ga vode. Nije osećao da je džedaj, niti da je on odabrani, heroj spasilac svemira. Zadovoljila ga je misao da mu je dosta da se bori protiv lokalne nepravde a ne kosmičke nepravde.

„Svet će se već nekako spasiti a ja ću da počnem sa spašavanjem komšiluka.”

Dan posle, izlazeći iz kružnog toka u Nebohodićev Fiat Punto zabi se beli džip pri brzini od oko 65km/h. Sa blagom frakturom kolena i sad već ozbiljno besan jer retko ko poštuje kružni tok Skajvoker izađe iz Punta kom su visila desna vrata. Iz belog džipa izađe klipan kratko šišan, istetoviran, u kolima ostade devojka sa velikim sisama i pogledom štuke.

„Vidi, dečko, žurim nemam vremena zajebi sve ovo, evo ti 500 evra za ovaj tvoj krš. Sredi to govno zakrpi i budi srećan da ne bi imao problema”…..zzzzzzz!!!!!!!……

U nekoliko sekundi, devojka-štuka sa velikim sisama podigla je pogled sa svog Instagrama i videla svog dečka na asfaltu kako se drži za vrat i kako nema vazduha, iznad njega stajao je (možda pomalo i lebdeo)  mladić oko 26 godina, izgledao je kao da drži nešto nevidljivo u ruci, oko njega je sijala plavičasta svetlost. Njen novi ajfon je krcnuo i pukao posred displeja.

 

Autor: Branislav Jović

Sve boje horora

 

ŽANR: horor/epska fantastika

ORIGINALNI NAZIV: Le Grand Mort

IZDAVAČ ZA REGION: Čarobna knjiga

SCENARISTI: Režis Loazel i Žan – Blez Džijan

CRTAČ: Vensan Malije

KOLORISTA: Fransoa Lapjer

ZEMLJA: Francuska

GODINA IZDAVANJA: 2007-2012.
OCENA:

 

Edicija Čarobne knjige Stari kontinent donosi još jedno remek delo devete umetnosti. Evropski strip poseduje jednu važeću školu a to je Francusko-belgijska. Ovo je vrhunski predstavnik…

…te škole u koju se, prema velikodušnijoj interpretaciji, ubrajaju sva dela koja su, bez obzira na poreklo i nacionalnost umetnika, prvobitno publikovana u časopisima belgijskih ili francuskih izdavača: Dipi, Dargo, Lombar, Delkur, Glena, Kasterman, Norma, Dupuis, Dargaud, Le Lombard, Delcourt, Glénat, Casterman, Norma Editorial. Sa ovim pravcem stripa je usko povezan i naziv za strip deveta umetnost (franc. Le Neuvième Art), pošto se u Evropi, za razliku od Amerike gde je moderan strip nastao, strip zaista tako i tretira. To je između ostalog i razlog eskalacije evropskog stripa, koji je prebrodio tehničke i generacijske krize i uspešno se adaptirao novom vremenu. U startu, pravac je bio dečije orijentisan ali je vremenom stvoreno mnoštvo dela i u fantastičnom i u realističnom maniru. Tradicija evropskog stripa nastala u atipičnoj kulturnoj i jezičkoj sredini uticala je na naše crtače i ljubitelje stripa mnogo više nego američki strip. Odlikuje ga perfekcionistička podrobnost. Kod nekih autora je čak i toliko realističan da je zasigurno cilj apsolutističko dosezanje realnosti

Režis Loazel – poznat po radu na stripovima U potrazi za pticom vremena, Petar Pan i Trgovina. Takođe i po radu na animiranom filmu Mulan.

Žan – Blez Džijan – Jedan od najvažnijih strip scenarista. A ovo je naš prvi susret sa njim.

Vensan Malije – kod nas poznat po radu na stripu U potrazi za pticom vremena, ostali njegovi radovi još nisu stigli do nas.

Priča počinje kao i svaki treš horor, odlaskom u neku zabitu selendru, u ovom slučaju Bretanje. Glavnoj junakinji Polin se kvari spaček i sreće Ervina. Tu počinje avantura. Polin je teška smaračica i realista. Iznervirani momak je odlučuje uveriti u postojanje magije. Bolje bi bilo da to nije radio, upadaju u epsku misiju zajedno. A onda se sve pretvara u košmar. Znate onu strašnu đavolsku decu? E, pa Polin dobija Blanš koja je čista nepatvorena jeza. I ugrožava samo postojanje našeg saveta. Jasno da priča ne bi bila toliko dobra bez ljubavnog trougla. Na kraju sve priče su o ljubavi, na ovaj ili onaj način.

Intrigantan spoj epske fantastike i horora, magije i jeze. Neverovatno čitka priča, lagana, nije preterano komplikovana, ali priča koja ima sve što treba. Svaki segment jednog velikog dela. Kada na to dodate koloristu koji briljira i daje nam sve boje horora. Onda je jasno da je užitak potpun. A ovo je tek polovina priče, drugi tom u kom sledi rasplet još nije izašao. Lično sam veoma nestrpljiv jer hoću još ove sjajne pripovesti.

No, Deda Mraz mi ne ispunjava želje, pa ćemo na drugi tom malo sačekati. Ali to nikako ne znači da ćete ove zime biti bez mojih tekstova, kao što rekoh u prethodnom pisanju obezbedio sam zimnicu kao i svaki dobar čitalac, i povukao se u svoje tople odaje sa slatkišima, kafom i materijalom za čitanje.

Analiza tetralogije Devojčica sa Šestog Meseca

Za sve one koji su ljubitelji knjiga o Hari Poteru, fantastike (u ovom slučaju alhemija je udružena sa elementima fantastike) ili družine koja ima predvodnika u raznim avanturama, čitanje knjiga o devojčici sa Šestog Meseca može da bude poprilično zanimljivo štivo. Sam serijal je tetralogija, a delovi se ređaju po sledećem rasporedu:

„Devojčica sa Šestog Meseca“;

„Nina i Tajna Osme note“;

„Nina i kletva Pernate zmije“;

„Nina i Tajno oko Atlantide“;

Autorka knjiga zove se Roberta Riko, ali se potpisuje pod pseudonimom Muni Vičer. Serijal o Devojčici sa Šestog Meseca je prvenac u njenoj spisateljskoj profesiji.  Muni Vičer svoju veliku kuću deli sa dvanaest mačaka i dve male guske, i često kaže da svako od nas može biti alhemičar, dovoljno je imati maštu, strpljenje i jednu malu sovu koja se namesti na rame u jesenjim zalascima sunca. Mnogo putuje, i svaki put se vraća kući sa teglom zemlje s mesta koje je posetila.

Kratki siže radnje

Nina i njeni prijatelji treba da oslobode takozvane Tajne vatre, vazduha, zemlje i vode koje su skrivene u najstarijim ljudskim civilizacijama (Uskršnjem Ostrvu, drevnom Egiptu, civilizacijama Maja i Inka i Atlantidi). Grof Karkon blokirao je ove Tajne i tako onemogućio razvoj dečijih stavova, misli i maštanja. Samim tim je onemogućio razvoj planete Ksoraks- mestu gde obitavaju alhemičari kad se njihov život na Zemlji završi. Avantura počinje kada Nina sazna za neočekivanu smrt svoga dede.  Prijatelji će koristiti Alhemiju svetlosti da bi se borili protiv Karkona koji, sa druge strane, koristi Alhemiju mraka.

Iako je sama knjiga namenjena deci, onim malo starijim zaljubljenicima u fantastiku i poznavaocima simbola i alegorija  takođe bi bilo zanimljivo da čitaju ove knjige. Ono što ovu knjigu čini dobrim štivom je to što se na pitkom jeziku govori o univerzalnim temama. Neke od njih su ljubav, lepota, izdaja, hrabrost, sudbina, poverenje, način na koji funkcioniše jedinka i mnoštvo kad ih vlast kontroliše, borba sa sopstvenim sumnjama i slabostima na putu do cilja, kao i nadvladavanje istih.

Sam članak biće podeljen na nekoliko delova. Na početku će se istaći neke sličnosti između ovog serijala i serijala knjiga o Hari Poteru. Ovo će biti i neki uvod u celokupni siže priče. Dalje će se govoriti o alhemijskim simbolima koje je Muni utkala u svoje delo. Jedna celina biće posvećena tome kako potencijalno ova knjiga na jedan alegoričan način govori o uređenju jednog državnog poretka. Biće malo i reči o tome o nekim jezičkim zanimljivostima koje se sreću u knjizi. Najzad, poslednja celina biće posvećena moralnim poukama i dilemama sa kojima se čovek susreće na putu do cilja.

 

Hari Poter i Nina de Nobili

Od malena oba junaka nose beleg koji im određuje identitet i dalju sudbinu. Dok u slučaju Hari Potera imamo ožiljak u obliku munje koji ga definiše kao jedinog koji je preživeo smrtonosnu kletvu i jedinog koji može da pobedi lorda Voldemora, Nina na svom dlanu ima beleg u obliku male, crvene zvezde. Isti taj beleg ima i njen deda Miša. Ova zvezda je pokazatelj da je neko alhemičar. Nina takođe ima misiju da pobedi glavnog negativca, alhemičara mraka, simbol apsolutnog zla- grofa Karkona Ka D’Oroa. Dok u Harijevom slučaju ožiljak zaboli u slučaju opasnosti, Ninina zvezda postaje crna i povećava se. Kao što je Hari imao pomoć dvoje prijatelja u borbi protiv Voldemora, tako će Ninu na svim njenim putovanjima pratiti četiri prijatelja. U obe knjige govori se o smrti bližnjeg, ljubavi, izdaji od strane onih od kojih smo to najmanje očekivali, kao i ličnim dilemama koje izaziva tamna strana da bi junake navela na stranputicu.

Ipak, uprkos svim poteškoćama, oboje uspevaju da pobede sve prepreke na svom putu.

 

Alhemijski pojmovi i pojave u knjizi

Pre svega, treba postaviti pitanje: zašto je autorka izabrala alhemiju kao glavnu disciplinu koja se pominje u knjizi? Najlogičniji odgovor bio bi da se alhemija u svoje vreme smatrala naukom čiji je cilj otkrivanje zakona univerzuma. Verovalo se da će taj cilj biti ostvaren naučnim eksperimentima (pretvaranjem olova u zlato i nalaženjem formule za stvaranje kamena mudrosti) i formiranjem složenog filozofskog sistema. Neretko su filozofi svoje eksperimente poistovećivali sa fazama razvoja pojedinca. Stoga nije čudno što se alhemija još nazivala ars regia (kraljevskom naukom) i scientia dei (božjom naukom).

Pet prijatelja – simbolika broja pet je mnogostruka. Broj pet simboliše sklad i ravnotežu. Pored četiri osnovna alhemijska elementa (vatre, vazduha, zemlje i vode), verovalo se da postoji još jedan element- etar (ili kvintesencija). Prema alhemičarima, unutar etra nalaze se svi elementi kosmosa, a kvintesencija označava suštinu neke stvari, najdelotvorniji sastojak neke supstancije.

Broj pet takođe simbolizuje čoveka. Može se reći da petoro prijatelja, sa svojim vrlinama i manama, simbolišu čoveka sa svim njegovim dobrim i lošim stranama.

Potraga za Tajnama vatre, vazduha, zemlje i vode isto tako nije slučajna. Prema alhemičarima, vatra, vazduh, zemlja i voda sjedinjeni daju ono što se naziva materia prima. Ovaj pojam označava različita stanja materije i može da se transformiše u jedan od ta četiri elementa. Takođe se u knjizi pominje peć Atanor

Tema svemira i tarot karata- stari alhemičari proučavali su temu svemira, jer se upravo ovde nalaze odgovori na pitanja kako univerzum funkcioniše. Stoga nije čudno što je jedna od tema knjige život u svemiru. U tetralogiji o devojčici sa Šestog meseca pominju se takođe tarot karte koje se nazivaju alhetarot. Naziv postaje jasniji ako se uvidi da se prefiks alhe- odnosni na alhemiju, pa postaje očigledno da se govori o alhemijskim tarot kartama. Tih karata ima dvanaest, a ni to nije slučajno, jer broj dvanaest simboliše kosmički poredak. Pitagora je smatrao da broj dvanaest upravlja prostorom i vremenom, zbog čega je i poznat kao kosmički broj.

Nina je u pravljenju napitaka koristila različite hemijske elemente koji imaju svoju dublju simboliku i u alhemiji, jer se opet povezuje sa svemirom i nebeskim telima. Naime, sama alhemija priznaje sedam metala. Dva metala simbolizuju savršenstvo: zlato i srebro. Zlato simboliše Sunce dok se srebro povezuje sa Mesecom. Razlog tome je što se Sunce smatra „ocem” svih metala, dok se Mesec smatra njihovom „majkom”. Ostalih pet metala su takozvani „nesavršeni” metali, a oni se povezuju sa božanstvima. Bakar simbolizuje Veneru (rimska boginja ljubavi, lepote, blagostanja i plodnosti), gvožđe simbolizuje Marsa (rimski bog rata), kalaj simboliše boga Jupitera (vrhovni bog u rimskoj mitologiji), olovo simboliše boga Saturna, oca Jupitera (Jupiter ga je svrgnuo sa vlasti) i živa simboliše Merkura (Merkur je bio glasnik bogova). Sa druge strane, pominju se i drugi elementi, koji isto imaju svoju ulogu u alhemiji. Sumpor (koja ima sposobnost da gori) i živa (koja je u tečnom stanju) smatraju se prvobitnim elementima. Antimon je među alhemičarima označavao materiju mudraca.

Ako uzmemo u obzir dublju simboliku metala, nije čudno što je magični skiptar koji je Nina koristila (to mu dođe kao čarobni štapić za dobre alhemičare) Taldom luks  izrađen od zlata. Takođe, na njemu se nalazi ptica Gugi koja dosta podseća na sovu. Sama sova simboliše mudrost koju su u ranije doba morali da poseduju i alhemičari.

Kao što je Nina imala svoj skiptar za borbu, tako je i Karkon imao takozvani Pandemon Mortalis (što mu dođe kao čarobni štapić za zle čarobnjake)-  skiptar u obliku mača. Mač se, zajedno sa sekirom i nožem u alhemiji asocirao sa krvarenjem.

Uroboros- zmija koja samoj sebi grize rep, uz slogan „Jedan je sve” simboliše jedinstvo materije. Materija je, kao i duhovni život u stalnom pokretu.

Simbolika reči

Na određenim mestima u knjizi može se videti da je autorka koristila poznavanje značenja reči da bi dočarala siže. Ovde će biti nabrojani neki primeri. Na primer, majka alhemičarka naziva se Eterea (što je slično reči italijanskoj reči eterno koja označava večnost). Zatim, Karkon koristi čin SUASIO da bi Nina počela da sanja monaha koji se zove Glas Ubeđivanja, a čija uloga će biti objašnjena malo kasnije. Sama reč SUASIO podseća na italijansku reč suasione, što znači ubeđivanje. U četvrtom delu često se koristi latinski jezik, pa tako Nina mora da se odluči u koju sobu treba da uđe: NIGREDO (crno), RUBEDO (crveno) ili ALBEDO (belo). Magični skiptar dobrih alhemičara Taldom luks sadrži reč LUX, što označava svetlost. Karkonov skiptar  PANDEMON MORTALIS ima takođe svoje značenje. Pandemon može značiti “svi demoni” ili „sva mesta na kojima obitavaju demoni“. Mortalis znači smrtan.

U knjizi se takođe pojavljuje azbuka sa Šestog meseca. Da bi mlađi i stariji čitaoci razumeli određene odlomke u knjizi, moraće da nauče tu azbuku.

Knjiga kao odraz državnog sistema, sukoba individue i mase

Priča o tome kako zaključane Tajne direktno utiču na prestanak razvoja dečjih misli i mašte, može da bude aluzija na to kako brojne državne institucije i sama vlast neretko imaju tendenciju da obezliče čoveka od njegovih malih nogu, da ga navedu da stvari prihvata onakve kakve se prikazuju, bez preteranog ulaženja u dubinu problema. Ovome su podložni i odrasli ljudi, ali je veliki problem kad se ovako obezličavanje i zatupljivanje pojavi kod dece, jer, kako se kaže, na mlađima svet ostaje.

Nije ni slučajno što su Tajne četiri elementa pohranjene baš u ranije navedenim drevnim civilizacijama. Sve te civilizacije su u svoje vreme predstavljale napredak za čovečanstvo zbog svojih izuma i kulturnog dobra koje nas i dan-danas ostavlja bez daha. Međutim, svi ti spomenici kulturne baštine ne bi nastali bez imaginacije ljudi tog doba, a sama imaginacija je nešto što nas prati od ranog detinjstva.

Stoga je jedna od pouka same price sledeća: ne stajati na put dečjoj mašti i razmišljanjima koja se mogu činiti drukčijim. Mnoga od njih mogu biti začetak boljih promena za čovečanstvo.

Takođe, sukob koji su deca imala sa Karkonom i njegovim saučesnikom Lorisom Sibilom Loredanom, u daljem tekstu LSL (koji je formalno imao titulu gradonačelnika Venecije, ali je sve konce vukao Karkon) možemo videti dve stvari. Prva je činjenica da vlast, ma koliko bila opasna (LSL je sklopio opak pakt koji mu je omogućavao transformaciju u zmiju, što mu je davalo brojne moći) iza sebe uglavnom ima postavku, takozvane „vladare iz senke” (u ovom slučaju, vladar iz senke bio je Karkon). Druga stvar je da individue koje vide prave zločine vlasti i koje su spremne da pronađu istinu bivaju nemilosrdno kažnjavane (u knjizi se napominje da je Ninin deda isto imao problema sa vlašću, zatim, Ninino četvoro prijatelja i sama Nina bili su optuživani da se bave okultnom magijom i da šire netačne glasine po gradu). Za razliku od individua koje uviđaju istinu iza laži, imamo mnoštvo koje razmišlja kao stado i zaplašeno je da naglas govori o onome što se dešava. Vlast i oni koji  od nje strepe, žele da ućutkaju one koji uviđaju istinu. Neretko se dešava da takvi individualci budu ubijeni (Ninin deda, zatim ruski alhemičar i pisac naučne fantastike, Birijan Birov). Međutim, žrtva tih ljudi nije uzaludna-ona potire put onima koji su ostali da se bore za pravdu (u ovom slučaju, to su Nina i njeni prijatelji koji su često koristili beleške Nininog dede i knjige ruskog pisca da bi rešili prepreke na svom putu).

Moralne pouke i  alegorije u knjizi

Smrt i život posle smrti- iako smrt predstavlja prekid fizičkog postojanja na Zemlji, knjiga metaforično poručuje da osoba koja nije više sa nama postoji sve dok njena misao ima uticaja na one koji fizički postoje na Zemlji.  U knjigama je predstavljeno da svi alhemičari u smrtnom času, nakon izgovora „konačne rečenice” materijalizuju svoju suštinu u svetlost, i ona, kao takva, živi na Šestom mesecu. Upotreba svetlosti ovde nije slučajna, jer ona simboliše istinu, znanje i sam život.

Glas Ubeđivanja-simbol unutrašnje čovekove borbe – iako je Karkon „glavni“ negativac celog serijala, možemo slobodno reći da je monah, poznatiji pod imenom Glas ubeđivanja, na momente još opasniji od Karkona (Karkon koji ga je stvorio i priznao je u jednom trenutku da  sam ne može više da ga kontroliše). Zašto? Za razliku od Karkona, kome i stav i spoljašnjost odražavaju čisto zlo, Glas Ubeđivanja je ilustrovan kao zagonetni junak čije se lice ne vidi pod mantijom i čiji umilni glas može da prikrije njegovu pravu prirodu. Monah je osmišljen tako da mori dobre alhemičare u snu, ne bi li ih privukao na stranu zla. Njegove reči i nastup su takvi da su čak i oni čistog srca u iskušenju da mu poveruju da je on simbol dobra. U knjizi se pominje da su i drugi stariji alhemičari morali da se bore protiv njegovog uticaja, ali da nisu svi u tom zadatku uspeli.

Stoga je monah simbol podsvesne borbe svakog čoveka da razluči šta je ispravan put, a šta onaj koji samo na prvi pogled deluje primamljivo. Baš zato nije slučajno što se javlja u snovima-snovi predstavljaju odraz onoga što nam je u podsvesti. Takođe, monah koji iskušava ljude je pokazatelj toga kako je istina vrlo često manje primamljiva od laži. Upravo ovim monah se koristi da obmane svoje neprijatelje.

Postojanje ovog junaka navodi čitaoca na još jedno pitanje: da li je neoprostivo za čoveka da ponekad pomisli da su njegovi  ispravni stavovi neistiniti? U Nininoj borbi sa Glasom vidimo odgovor na to pitanje. Naime, u trenutku kad je za svoje prijatelje pomislila da su mrtvi, Nina je poverovala da su je slagali svi bliski ljudi, što joj je ranije u snovima nagoveštavao Glas. To ju je navelo da prokune i svog dedu i druge dobre alhemičare sa Šestog meseca. Međutim, taj momenat slabosti bio je iskupljen Nininim pokajanjem i još jačom željom da se bori protiv zla. Priča, dakle, poručuje da je u borbi za ispravan cilj imati sumnje, jer nam okolnosti neće uvek ići na ruku, ali da treba skupiti snagu u takvim trenucima i verovati u bolje sutra.

Sudbina i promena životnog puta – govoreći o prethodnom pasusu, ne možemo izostaviti temu sudbine. Svaki junak u knjizi bira svoj životni put i, u skladu sa tim, mora da se suoči sa određenim izazovima i posledicama koje taj izbor nosi. Neki su žrtvovali svoje živote radi opšteg dobra (profesor Miša, Birijan Birov). Deca koja su se borila protiv Karkona i sama su se nalazila pred raznim preprekama. Njihov cilj bio je da ih testira da li su oni zaista predodređeni za put koji su sebi zacrtali. Na tom putu svako od njih bio je u bliskom susretu sa smrću. Svako od njih je na ovaj ili onaj način trpeo lažne optužbe, pretnje, verbalne, čak i fizičke napade. U svim tim trenucima deca su mogla da dignu ruke od svega i prihvate da je druga strana jača i da je njihova borba uzaludna. Ipak, uprkos sumnjama,     na kraju bi uvek nastavili dalje. Sa druge strane, neki junaci su promenili strane- rešili da sluše Karkonu i obrnuto-odlučili da pomognu Nini.

Svaki junak uči nas da izbor za sobom donosi poteškoće, ali i da uvek pred sobom treba imati širu sliku o tome kakve posledice možemo snositi nakon jednog izbora a kakve nakon drugog.

U knjizi se, takođe, govori o temama kao što su lepota (o tome kako ulepšava svet, ali ume da obmane čoveka), hrabrosti ( u kontekstu da za bilo koji cilj koji zacrtamo pored znanja i iskustva i želje da učimo mora postojati hrabrost da se naum pretvori u realnost), neodlučnosti i neizvesnosti (da bismo pobedili neizvesnost i pitanja koja nas muče, moramo sagledati racionalno sve što nas okružuje).

 

Zaključak

Svrha ovog rada bila je da se iz različitih uglova sagleda avantura male Nine i da se daju osnovne smernice za dalje istraživanje njenog magičnog sveta. Međutim, baš kao što se i svemir ne može obuhvatiti, tako će i radoznali čitalac  sigurno za sebe naći još neke teme koje bi ga potencijalno zainteresovale.  Stoga, ovaj članak završavam citatom koji se može naći na samom početku prve knjige i koji se, osim za istraživanje ove knjige može upotrebiti za druge aspekte života:

Mi, mala bića sivih mozgova,

Toliko toga imamo da naučimo.

Mi, kratki životi bez neke svrhe,

Treba da gledamo nebo i razmišljamo.

Wubba lubba dub dub, Rikova egzistencijalna kriza

Traženje veze između umetnosti i filozofije je oduvek bila zaista interesantna tema. Uglavom to i ide jedno s drugim, ali za obične smrtnike zvuči kao da smo malo skrenuli s uma, pogotovu ako govorimo o filozofskim načelima u crtanom serijalu!

Kada govorimo o ljudskom postojanju i slobodi, uopšte govoreći o celom apsurdu življenja, da li je iko pogodniji za predstavljanje cele svetske misli egzistencijalizma, dodatno povezanog sa ateizmom, nego Rik Sančez? U redu, ovo je bilo retoričko pitanje i ne želim znati odgovor jer trenutno, zarad ovog teksta – ne, niko nije pogodniji. Uveriću vas da niko ne pati više povodom životnog besmisla i niko nije vredniji u potrazi za smislom do našeg glavnog protagoniste. Filozofija egzistencijalizma nam ne da mira ni na ovom svetu, ostavljajući nas da se pitamo o sopstvenom postojanju i svrsi, ali činjenica da Rik neprestano postoji i obitava u drugim univerzumima u kojima otkriva i druge širine nama poznatog i nepoznatog sveta, samog  postojanja, možemo zamisliti tek koliko to utiče na psihu jednog zemaljskog bića koje konstantno preispituje sebe.  Kakva pitanja bi to pokrenulo u bilo kome od nas? Da li apsurd postaje još veći ili se smanjuje? Da li možemo reći kako Rik ide u svakodnevne avanture, poražavajući čudovišta radi sledećeg koraka koji znači poražavanje glavnog čudovišta- a to je on sam? Da li je to način sa kojim se on bori sa samim sobom da zaboravi na neizbežnost postojanja i zatim neizbežnost smrti?

Započećemo od, pa početka. U prvoj sezoni i epizodi pod nazivom “Meeseeks and Destroy” vidimo rane naznake tog čuvenog egzitencijalizma. U toku obavljanja poslova i izdrvšavanja usluga za koje su namenjeni, jedan od plavih čudaka, zvani Meeseeks, kaže da je postojanje bol.

Veoma je simbolično koliko se Rikova ličnost i njegova inače neizražena mišljenja oslikavaju u robotima koje on stvara. Na samom kraju te episode Rik nam otkriva svoju uzrečicu “Wubba lubba dub dub”. Zarad razjašnjenja te fraze, prebacićemo se na epizodu “Ricksy Business” u kojoj, još jedno od krajnje čudnih stvorenja paralelnih univerzuma predstavljeno kao polu pticavanzemaljac polu čovekvanzemaljac, pod nazivom Birdperson otkriva Mortiju da ta rečenica, u prevodu na njegov jezik, znači “I am in great pain please help me” (U velikim sam bolovima, molim vas pomozite mi). Birdperson smatra da je Rik zaista u velikim psihičkim bolovima i da zato mora da se umrtvi, ili bolje rečeno da zaustavi svoju bol, svoj mozak, da Rik zato i želi žurku, koja i jeste glavna radnja cele episode, radi zaborava. On oslikava svoje samouništenje, ušmrkava vrstu tamošnjih narkotika I time spasava sebe od svojih nagomilanih misli i pitanja svrhe pojedinca, u tom momentu on izgovara rečenicu “Wubba lubba dub dub”, i možda tu jedini put ima smisla. U toku tog razgovora sa Birperson-om, Morti je siguran da Rik to ironično govori, ali ipak ostavlja mesta mogućnosti da je to istina, što vidimo kada se Morti obraduje jer Rik do kraja epizode, koji provodi sa unucima par meseci, ne govori tu frazu.

Kada smo spomenuli Rikove tvorevine, bilo bi sjajno da se osvrnemo na epizodu “Something Ricked This Way Comes” u kojoj se pojavljuje jedan mali robot, Rikov eksperiment, čija je svrha samo da dodaje puter. On postavlja konkretno pitanje: “Koja je moja svrha?”, što nas navodi da se zapitamo isto. Da li smo svi nekome samo ‘dodavatelj putera’? Da li se Rik igra Boga predstavljajuci nam beznačajnost života i naše svrhe. Samospoznaja robota da je njegova svrha samo da dodaje puter stvara vrstu osećanja u njemu. Rik, po samoj robotovoj spoznaji, kaže: „Dobrodošao u klub, druže“, asocirajući na sopstveno shvatanje svoje svrhe, on sebe vidi isto tako.

 U toj istoj epizodi, kao jedan od likova, pojavljuje se i sam Đavo, u čijoj antikvarnici radi Samer (Rikova unuka, a Mortijeva rođena sestra). Stvari koje “kupci” odatle uzimaju se ne plaćaju novcem, već dušom, dobiju predmet za sebe ali zauzvrat su oštećeni, nešto im se oduzima. Možemo li reći da je to vrsta medveđe usluge, iako ona prevashodno nema ni dobru nameru –  Đavo je svestan šta radi. Na neki način i taj čin nam daje pouku o životu, nešto ćemo dobiti dok ćemo platiti nečim vrednijim od novca. Rik uvek zbija šale koje imaju veze sa tim kakav je život, slično ovoj tematici. Rik se bori protiv Đavola i time igra pozitivnog lika, rekli bismo Anđela ako vršimo poređenje na tom nivou. Njegova unuka uzima stranu Đavola ističući kako Rik utiče na njihovu zajednicu, samo je parazit, nju nije briga što radi za Đavola. Da li i nas nije briga što radimo za đavola ili više njih? Jesmo li mi slepi? Njen izgovor za to je da ništa nema veze, jer i brza hrana daje ljudima dijabetes, svi su loši, zašto bi onda bilo loše raditi za Đavola?  Rik je čak i Đavola naterao da poželi da se vrati u Pakao, nesrećnik je čak pokušao i da se ubije. Rik izgovara čuveno “Wubba lubba dub dub” dok pokazuje srednji prst Đavolu, boreći se protiv njegovih ukletih predmeta. Ovde je teško je naći povezanost ove rečenice i njegovih postupaka tokom izgovaranja iste, zato je prethodno istaknuto kako fraza dobija najveći smisao u samoj epizodi gde se i objašnjava njeno značenje. Takođe, u ovoj istoj epizodi Džeri otkriva svoju svrhu, tačnije postaje cenjeniji na Plutonu, cenjeniji nego što je ikada bio na Zemlji I u svojoj porodici. Koliko samo simbolizma ima u tome da što je Džeri bitan na Plutonu, koji se tada više ne svrstava ni u Solarni sistem kao planeta. Koliko to govori o tome da je Džeri zapravo beznačajan? Da li je Rik zlobiniji od Džerija jer shvata koliko smo mali, on je inteligentni naučnik i shvata prolaznost ljudskog života, shvata da svi mi imamo ali kao da nemamo svrhu, nismo tu za sebe, tu smo da služimo, kao pravi dodavatelji putera. Džeri kao manje inteligentan možda ne shvata to, niti ga brine, stoga se on često oslikava kao srecniji I uzbuđeniji oko ‘beznačajnih sitnica’.Na samom kraju episode sa Đavolom, Rik nastavlja da se pravi da ga ni za šta nije briga i govori kako je to zapravo najbolji osećaj. robot za puter se više ne odnosi sa pažnjom, kada Rik ostane sam u kući pita ga da gledju film i robot odgovara sa: „Nisam programiran za prijateljstvo”. Kada zavirimo ispod nacrtanih likova I dvodimenzijonalnih slika, vidimo da je Rik ljubomoran na Đavola jer je Samer bliža sa njim I ostvarili su vezu deda-unuka, dok Rik to nije uspeo. Vidimo da ispod bezosećajnosti ipak leži nešto povredivo. Mnogi ljudi imaju ove rikovske karakteristike – skrivanje osećanja zbog konstantnog straha o tome kako svako može da nas povredi ako smo imalo osećajni. Od života nam nema skrivanja, ne postoji “baš me briga” koje možemo uputiti apstraktnom, zato ga upućujemo ljudima koji imaju moć da prodru do nas jer zapravo uvek smo uplašeni.

Rik uglavnom svoju uzrečicu (i dalje govorimo o “Wubba luba dub dub”) koristi prilikom izgovaranja neke uvredljive šale, neprikladno i prilično glasno. Ovoga puta, u epizodi “Raising Gazorpazorp” je govorio o tome kako je “posao” muškarca da pobegne od žene nakon što su bili intimni, a ne obrnuto. Time nam govori  da je on to vrlo verovatno i uradio u svojoj prošlosti, da li on žali zbog toga? Mislim da je nepogrešivo ako kažemo: Da, žali. Ne samo zbog istinskog prevoda uzrečice, već i zbog načina na koji to kaže- baš kao da mu uopšte nimalo nije žao, jer on potiskuje svoja osećanja, a iz daljih sezona i epizoda znamo da poseduje osećanja prema ženama, kao i prema svima, iako to najradije skriva. On se ponaša i ističe kako je to samo njegova uzrečica, da li radi zavaravanja drugih, a možda malo i samog sebe ili je zaista toliko sarkastičan koliko Morti tvrdi?

U epizodi “Rixty Minutes” Morti, u nadi da će prikazati koliko je život čudan, prolazan i kratak, pokazuje Samer svoj grob, u kojem leži njegovo telo koje je morao sam zakopati, jer su on i Rik jednom prilikom uništili celu planetu i preuzeli mesta samim sebi. On svako jutro jede doručak u kući pored koje je njegov leš koji truli. „Nobody exists on purpose. Nobody belongs anywhere. Everybody’s gonna die. Come watch TV?“ (Niko ne postoji s namerom. Niko nigde ne pripada. Svi će umreti. Hajde da gledamo TV?) – Rečenica koja je doživela malo veću popularnost, takođe ukrštajući se se egzistencijalizmom. Možemo slobodno reći i da je Samer upala u egzistencijalnu krizu saznavši da nije bila željena od strane roditelja. Mortijeva rečenica, ne samo što teši njegovu fiktivnu sestru u fiktivnom crtanom serijalu, ona teši sve nas koji se ponekad zapetljamo u koncima ovozemaljskog života koji retko kad (tumačiti kao NIKAD) ide po našim pravilima i putanjom koju smo mi ucrtali. Najbolji način je da se pomirimo sa svime na šta ne možemo uticati i da budemo srećni onako kako znamo, jednostavno – da živimo. Ne znamo da li išta zaista ima svrhu, da li iko ima svrhu niti da li je sve zaista toliko bitno.

U celom serijalu Morti je prikazan kao slaba karika tog timskog dua. U epizodi “Close Rick-counters of the Rick Kind” javlja se mnoštvo Mortija, oni su tu napokon generalno prikazani, tada vidimo da su svi oslikani kao oni koji su mučeni, oni koji trpe radnju. Oni nemaju nikakvu šansu da pobede Rika, nemaju šansu prvobitno da se oslobode njegovih šaka. Mnoštvo Mortija se koristi kao ljudski štit, oni predstavljaju objekat koji je iskorišćavan. Na samom kraju otkriva nam se Morti koji je kontrolisao svog Rika, kao veliki plot twist jer do tada nam je delovalo da je drugačije. I mi sami, kao gledaoci, navikli smo da Rik kontoliše sve. Kada bismo Rika I Mortija tumačili kao jednu, jedinstvenu osobu, kao na primer, sebe samog projektovanog kroz dve, skroz različite, ličnosti – možda bi to imali smisla. Možda smo neki malo više Morti, a drugi oko nas malo više Rik, ali kada bismo zamenili uloge u jednoj epizodi naših života, I mi bismo oslikavali moć.

U drugoj sezoni, epizodi “Total Rickall” jedan od glavnih junaka postavlja pitanje: “Da li sam ja stvaran?”. Pitanje koje zvuči skroz normalno u epizodi u kojoj se javlja bujica parazita u vidu raznih osoba koje ti zamagle mozak mnogim neopostojećim uspomenama, svako pocinje da se pita da l je on parazit. Inficirajuci uspomene paraziti čine da više ništa ne znamo zasigurno. Ako se osvrnemo na ceo serijal, kao i na stvaran život, pitanje “Da li sam stvaran” se javlja, boldirano, istaknuto. Da li smo stvarni? Koliko možemo biti sigurni da ne igramo ulogu u lažnom svetu u okviru nečijeg stvarnog sveta? Sama činjenica da postoje banalni paralelni univerzumi nam govori o besmislenosti. Primer: Pica naručuje čoveka-> Telefon naručuje stolicu->Stolica naručuje telefon. Zamena uloga.

Zatim kada govorimo o malom Riku (Tiny Rick) i epizodi u kojoj je on centar pažnje, zapazićemo rečenicu „Universe is a little too big to care about something so small“ (Univerzum je malo prevelik da bismo brinuli o nečemu tako malom) koja se usko vezuje za našu tematiku.

Dok obitava u svom tinejdžerskom telu, kako bi pomogao unucima da uhvate vampira u školi, Rik ostaje radi žurke jer to odgovara Samer i vređajući starog sebe (svoje parvo telo) izgovara frazu koja jeste varijanta pređašnje uzrečice (“Wubby lubby doob doob”) time izražavajuci patnju zbog zarobljenost u telu koje nije (trenutno) njegovo i iz koga želi izaći. To nam daje do znanja I u pesmi sa glavnim izrazima poput “Pustite me napolje” i “Pomozite mi“ koju peva na istoj žurci.  Njegova podsvest je zarobljena, želi da se vrati u svoje pravo telo a ne u klona. Njegovo pravo telo za to vreme umire. Samer jedina razume da su loše misli pogurane njegovim mozgom koji se prilagodio na mladju dob i da je to istaknuto kroz tinejdžerski bes. Mali Rik smišlja i ples koji sam naziva “Pustite me napolje” . Da li svi mi kroz vidove umetničkog izražavanja kao što je muzika i slikanje, kroz vizuelne i auditivne izraze, pokazujemo duboka osećanja i patnju? Mali Rik želi ubiti starog sebe. On potiskuje svoju podsvest toliko da više nije ni svestan ko je on. U svojoj realizaciji mali Rik kaže: „Nisam tražio da budem rođen“. Da li on pati samo zbog zarobljenosti u drugom telu, sa kojim već mentalno srasta ali ne sasvim, ili pati zbog zarobljenosti u životu? Možemo li napraviti poređenje tog malog tela u kom je Rikov um zarobljen sa malim svetom u kom smo svi zarobljeni? Da li pati što je stvoren, sa beznačajnom svrhom ili bez nje, da li za njega bilo šta ima smisla I da li je zbog toga toliko zao I nezadovoljan? On nije srećan što je rođen, kako bi ikada bio predstavljen kao drugačija ličnost. Rik nije bezosećajan ludi naučnik, on želi da to bude, I u neku ruku jeste, ali nije. Jeste I nije, I nije I jeste. On je sve I on je ništa, kao mi, kao svi. Njemu je lakše da bude bezosećajan, ne mora da pati, patiće kroz smešne fraze I to je jedan od direktnih načina zahvaljujući kojima možemo znati šta se dešava sa njim.

Kada govorimo o Riku I njegovom shvatanju teizma, on nam u posebnim trenucima on nam očigledno stalja do znanja da ne veruje u Boga. Kao u sceni u kojoj Rik pokušava da spasi sebe I Mortija u nepreglednoj tami svemira I shvata da samo jedan može biti spasen, on odlučuje da to bude Morti I miri se sa sopstvenom smrću. Kada ugleda tračak nade on kreće da se moli Bogu. Posle preživljavanja, posle bivstvovanja na ivici sa tako strašnom smrću, Rik izgovara “J**i se, Bože” a zatim i: “Nema Boga”.  Kao što vidimo, kada se nađe u teškim situacijama Rik se oslanja na spasioca i najveceg stvoritelja (kako ga sam naziva) – „Ja ne verujem u njega ali on veruje u nas“.

Da li se sarkazmom Rik bori protiv svoje samospoznaje i straha? Da li ne veruje u Boga zbog tog straha od smrti i odbijanja iste, kao što odbija i samo postojanje Boga?

Mislim da nam slika u kući porodice Smith (I Rika), govori dosta o pogledu na život zastupljenom u čitavom crtanom serijalu.

Još nije kraj

Telom neograničen skup čula i misli se upravo probudio. Lebdeo je, ne znajući koliko dugo i da li vreme uopšte postoji i dalje za njega. Smrt nije opravdala njegova očekivanja. Huan svakako nije očekivao raj, naročito ne nakon onoga što je učinio. Pokušao je da oseti sebe. Nije mogao. Tela nije bilo da mu pruži utočište. Telo je ubio. Kako je čudan taj osećaj, ne disati, a plašiti se. Strah je u potpunosti prožimao ono što je ostalo od njega. Kao da je on sam bio klupko straha bez kraja i početka. Toliko je puta razmišljao o smrti i nije je se plašio, ipak je sebe uvek smatrao racionalnom osobom, ali to je bilo dok je bio živ. Smrt je strašna, mučna i zbunjujuća. Kao da hoda kroz maglu punu ledenih oštrica. Bio je go, izložen i ranjiv, bez mogućnosti da se sakrije ili pobegne.

Vidom bez očiju pokušao je da pojmi prostor oko sebe. Kroz trake nekakvog dima ugledao je obrise zidova velike dnevne sobe iz koje je vodio prolaz do kuhinje, troje vrata, stari kauč sa gomilom jastučića, polica sa televizorom i knjigama, ormar sa ogledalom i sto za kojim je nekad sedeo. Ali ona nije tu. Gde je ona? Bio je u sobi gde je umro. Video je sve kao da ima pogled od 360 stepeni. I nije bio sam. Osetio je bestelesni pogled.

– Gle, društvo!

Šta… ko je to rekao?

– Hej, ne plaši se, neću ti ništa. Mrtav sam kao i ti, ali mnogo duže. Ne brini, navići ćeš se na taj osećaj, na mrtvilo. Imaš vremena, hoću reći ono za nas drugačije protiče. Izvini, nisam navikao na razgovor. Nedostajalo mi je to, shvataš, dugo sam sam ovde, a i izgleda mi još duže. Navikao sam na žive, a oni mi slabo uzvraćaju, pa bi bilo lepo da dođeš k sebi i budeš bolji sagovornik, moj mladi mrtvače – govorio je glas koji je dolazio odnekud oko njega.

Glas i pogled su počeli da se stapaju sa senkama, formirajući obris nekog ljudskog bića. Još koji trenutak i od njega nastade bled, proziran čovek od nekih 70-ak godina. Ili je bar toliko godina imalo njegovo telo koje sada grickaju crvi i bube u memljivoj zemlji.

Mladi mrtvac oseti jezu iako više nije imao kožu.

– Fantomski osećaji – reče.

– Da, stvarno je tako. Treba vremena da se navikneš, ali znaš, živ se čovek na sve navikne… a i mrtav takođe – matori je brbljao gotovo veselo. Huan je čak mogao da ga vidi kako otvara usta.

– Šta je ovo? Jesmo li mi zaista mrtvi? Možda sanjam. I, ako jesmo mrtvi, kako onda… kako govorimo? Ja te čujem i vidim, a i ti mene, kako je to moguće?

Oči starijeg duha, iako prozirne, delovale su čvrsto, smeštene ispod niskih gustih obrva. Skoro da je mogao da im utvrdi i boju. Poput lešnika, možda? Taj pogled je bio gotovo opipljiv.

– Znaš, razmišljao sam o tome, nije da sam imao nekih obaveza, pa da nisam mogao da se posvetim razumevanju svog trenutnog stanja. Vidiš, ja to ovako shvatam: Naša tela su mrtva, materija trune i pretvara se u ko zna šta tamo u zemlji. Mislim da smo mi sad nekakva energija koja je preostala, ali uz svest… možda je to zaista ono što zovu dušom. Ostali smo bez tela, ali dobili moć da prolazimo kroz čvrste predmete, da komuniciramo bez glasa i još ponešto. Rekao bih da i u smrti kao i u životu nešto izgubimo, a nešto dobijemo.

– Ti mora da si baš dugo mrtav – reče svežiji mrtvac.

– Što, je l’ izgledam matoro? – iskusniji mrtvac se nasmeja.

Ovaj je lud pomisli Huan i shvati da mu tu misao nije odaslao, već ju je nekako zadržao u svom bestelesnom umu. Da li zna? Da li je bio ovde? Rešio je da nešto isproba.

– Da li me vidiš? Kako izgledam?

– Trenutno kao sivi dim uz poneku varnicu plavičasto zelene boje – matori reče žmirkajući.

– A kako da postanem kao ti? Ti si tako izgledao kad si bio živ, zar ne?

Matori mu se približi.

– Misli o tome kako si izgledao, misli na svoje telo. Živo, naravno. Ne znam za tebe, ali ja sam video svoje nakon napuštanja i, čoveče, to nije nimalo zabavan prizor bio. Haha, da mogu da sanjam, sigurno bi me ono progonilo u morama.

Pogledao je u ogledalo, ali nije video ništa što bi ukazivalo na njegovo postajanje.

– Ogledalo ti neće pomoći, jedino duh može da vidi drugog duha i ostale pojave u ovom našem malom zabavnom parku. Samo polako – reče starac.

– Kako to misliš ostale pojave?

– Hajde za početak da se sastaviš, ne mogu da pričam više ovako dok te ne vidim – matori se zabavljao, klizajući se po zamišljenom ledu u vazduhu levo-desno.

Koncentriši se, hajde, da počnemo od glave… . Polako je postajao svestan tvari koja ga čini. Odjednom kao da je počeo da oseća neku barijeru kako počinje da ograničava dim koji je on i oblikuje ga prema njegovom sećanju.

– E pa dobro je, vidim ti oči, krupne, nos oštar, usne tanke, čvrsta vilica. Šteta, zaista, izgleda da si bio simpatičan momak. Ne naročito visok i snažan, ali dobro. Hej, nemoj da se mrštiš, sad je to sve nebitno, zar ne? Tako, sad će sve biti mnogo lakše.

Mladi duh oseti kako popuštaju stege straha, ali je on ipak opstajao, kao deo njega, kao zamena za krv.

– Pa sad da se upoznamo, može li? Ja sam Artur.

– Huan.

Starčeve oči začkiljiše.

– Viđao sam te, ti nisi iz ove zgrade, ali ovde si bio više puta kod Kler.

– Da li si bio tu, kad… – Huan oseti knedlu u nepostojećem grlu.

– Nisam, ne boravim stalno u ovoj sobi, znaš. Ja sam sa petog sprata. Pa, koja je tvoja priča?
Huan je ćutao. Osećao se kao balon na ivici pucanja. Setio se kako je otvorio bočicu i sipao otrov u vino. Pomislio sam tad da je to gotovo poetski, a sad mi se čini da je najgori kliše. Gledao je po sobi. Nikoga osim njih dvojice nije bilo, ni živih ni mrtvih. Ni ostalih pojava. Kakvih, dođavola, pojava?

– Ja… pa ne znam, mi smo odlučili da … Kler i ja, bila je to njena ideja – pokušao je. – Teško mi je da se još pomirim sa tim i da govorim…

– Romeo i Julija, a? Al’ ste originalni, u pičku materinu.

Huan je ćutao. Neće valjda večnost provesti sa ovim kretenom? Umesto sa njom. Gde je pogrešio? Zašto ne može da se seti svega?

– Oh, izvini mali, nije to baš taktično od mene bilo. Nova tema za razgovor, može? Znaš, ja nisam verovao u duhove, raj, pakao, ništa od toga. Ti?

Huan je opet ućutao. Panika mu se prikrala i počela da ga guta. Pokušao je da se koncentriše na ono što je matori govorio i da ne misli na Kler. Često je mislio o smrti. Zar ona nije trebalo da bude odmor od svega? Kraj, tama, praznina, mir ili tako nešto. Ali, ne, smrt je bar prema njemu do sada bila grozna, ništa bolja od života. I kakve su sad to gluposti – duša, svest bez tela – to ništa nije imalo smisla.

– Meni to ništa nije imalo smisla. Još odavno sam prestao da verujem u boga, a ni postojanje života nakon smrti mi se ne čini naročito logičnim. Mislim možda u obliku neke energije, ali svest? Kako? – Huan pokuša da protrlja slepoočnice, kao što je često radio kada bi se koncentrisao. Nije bio siguran da li je išta osetio pod svojim prozirnim prstima.

– I ja sam tako mislio, iako sam više puta čuo neke neobjašnjive zvuke u svojoj staroj kući. A možda sam se samo nadao da ih nema. Mislim, baš bi bilo grozno da me je mrtva baba videla kako drkam – reče Artur i nasmeja se.

Ali Huan ga nije slušao. Odjednom je postao svestan nečijeg prisustva. Ne neko, već nešto. Ugledao je mrak kako se zgušnjava i pretvara u neke čudne nestalne oblike nalik na velike insekte sa dugačkim pipcima poput dima. Približavalo se, milelo, skupljalo se oko njega. Čuo je škripav, krckav, šištav zvuk. Kškrihe, kškrihi, škraaah.

– Šta se dešava? Šta je to?! – Huana je ponovo hvatala panika.

– Nisam očekivao da će se tako brzo pojaviti, ali da, eto i njih. Zovem ih crnomraci, jer ne znam, nekako mi izgledaju crnje od mraka. Šta ti misliš?

– Šta ja mislim?! Šta su oni i šta hoće od mene?!

Kškrihe, kškrihi, škraaah. Približavali su se polako, ali uporno.

– Slušaj, probaj da se smiriš, znaš? Ovo je jako važno, slušaj me pažljivo, važi? Misli na nešto lepo.

– Na šta jebeno lepo da mislim kad me napadaju ove grozote?!

Pakao je stvaran i demoni su tu. Ne, ne, lepe misli, srećne misli. Dođavola. Možda je i on tu negde. Ne, đavoli ne postoje. Gde je ona? Moja prelepa Kler, samo moja, njena kosa duga crna među mojim prstima, pogled ispod šiški. Samo lepe misli. Njene usne na mojima, njeno telo…

– Ne vredi, ja ću –reče A i svoju avetinjsku ruku zavuče u ektoplazmatični džep, izvuče nešto, pa baci levo od sebe.

Demoni otrčaše, odlebdeše, odmigoljiše ka mamcu poput psa kome je bačena loptica. Kao Tolstoj, pomisli Huan setivši se svog psa. Huan se nasmeši, oseti olakšanje. Čupavi Tolstoj.

– Kako si to izveo? – upita napokon.

– Zveri k’o zveri… ako ih nahraniš neće te napasti – Artur odmahnu rukom ka crnomracima koji su se stapali sa senkama zidova.

– Kako?

– Dao sam im zamišljenu hranu, pošto si se ti mučio da ih se otarasiš. Ali dobro tek si umro, ima vremena. Naučićeš bar nešto.

– Da, tek sam umro. Ali nisam jedini umro, pa molim te reci mi, da li svi koji umru budu ovde, ovakvi kao mi? – Huan je proučavao svoje poluprozirne šake.

– A da, tvoja devojka Kler. Uh, pa zapravo, do sada sam video možda tri-četiri duha, ali su oni odmah otišli, nisam mogao čak ni da im se javim. Vidiš, jesam ja ovde, pa godinama, verovatno, ali mnoge stvari još ne znam. To mi je donekle i, kako da kažem, zanimacija. Da shvatim kako funkcioniše ovo posmrtno stanje. Da, zapravo osim mene i evo sada tebe, niko se nije zadržao, mislim, koliko ja znam… Hej, slušaš li me mali?

Huan nije mogao da progovori. Šta? Ona nije ovde. Misli, misli, ne, ne, ne, ovo ne može ovako, nije trebalo da bude ovako, trebalo je da budemo zajedno. Mrtvi, ništavilo, ali zajedno.

– Gde je ona?!

– Hej, hej, trgni se! Vratiće se crnomraci, a to ne želimo, zar ne? Vidi, ako je ona prešla dalje, preko u večna lovišta, siguran sam da ćeš i ti uskoro otići. Samo, ovde imaš nešto nedovršeno, nešto što te sprečava da odeš na daleki put u večnost kakva god da te čeka. Hajde sad malo se saberi.

Ćutali su. Mladi duh je pokušao da se smiri. Bar da može nekako da diše, da udari pesnicom u nešto. Gluposti, pa mrtav si.

– Imam obavezu kao starosedelac da ti objasnim neka pravila ovog našeg bivstvovanja u mrtvoj dimenziji. Mislim, ja sam je tako nazvao, ako ti se ne sviđa, zovi je kako hoćeš, šta me briga. Elem, pogledaj kroz prozor.

Huan pogleda. Kao da je neko ubrzavao snimak izlaska sunca. Približio se prozoru. Dole na ulici ljudi su se ubrzano kretali, neprirodno. Sve je posmatrao kroz neki tamno sivi dim. Mrtva dimenzija.

– Sranje – reče.

– Da, rekao sam ti da vreme drugačije teče. Nama se čini kao da mnogo brže teče živim ljudima. Vidiš, mi se nalazimo u posebnoj dimenziji, ali možemo da vidimo svet živih. Bar dok smo ovde. Ali, Huane, nije samo to da možemo da ih vidimo – zastao je, prostrelio ga pogledom, pa dolebdeo do njega i zaustavio se pred prozorom. Na ulici su se sad igrala deca. Huan je samo na trenutke ugledao loptu. – Mi možemo i da prolazimo kroz materijalne stvari, pa i da napustimo našu dimenziju i uđemo u njihovu.

– Stvarno? Znači, hoćeš da kažeš da su ljudi zaista imali susrete sa duhovima?

Artur klimnu glavom.

– I? Kako se to radi? Šta mogu sve da radim? Koliko daleko odavde mogu da odem? – upita Huan osetivši tračak uzbuđenja. Možda ipak i ne bude toliko loša ova smrt.

– Polako, čoveče. Na šta prvo da ti odgovorim? Hah! Kako si živnuo odjednom! Izvini, šala. Dobro, ne mršti se, nije ti valjda i smisao za humor umro. Okej, slušaj me. Iz mrtve dimenzije je moguće izaći kada si ovako, da tako kažem, materijalizovan. Moraš da je rastrgneš – Artur savi prste desne ruke ka dlanu.

Huan učini isto.

– Lako je. Ne razumem ni ja kako su te stvari moguće, ali eto. Smrt je čudo – Artur pokaza kez, po ko zna koji put, a zatim bešumno pljesnu rukama.

– Znaš, ja bih sad morao malo da se vratim svojoj kući, jer ne mogu dugo da se udaljavam, već osećam kako me vuče natrag. Kao što rekoh postoje stvari koje nas drže ovde, zato moram da opsedam svoj dom gore. Poslušaj me i dobro se zapitaj zašto si ti još ovde. Vidimo se – Artur ispari.

– Čekaj, vrati se molim te! Šta ću sa crnomracima? – uzalud povika Huan nečujnim glasom.

Bio je sam i nemoćan da se odbrani od svojih misli i nervoze.

Smrt? Je li to samo ovo? Mrtva dimenzija, crnomraci i matori mrtvac koji je pamet izgubio davno pre života? Matori je govorio o stvarima koje nas drže ovde. Zašto bi me išta više vezivalo za ovaj bedni svet?

Pokušao je da se seti lepih trenutaka iz života, ali mu nije išlo. Ništa od svega toga nije bilo vredno daljeg življenja. Pomislio je na majku i oca. Prežaliće me brzo. Biće srećni što to nije Danilo. Divni, savršeni Danilo, sa svojom firmom, odelima, “Gle šta sam kupio, italijanska je”, sa šalama kojima se svi smeju, glasno, preglasno kao da je stvarno tako duhovito i dovitljivo to njegovo jebeno sranje…”Znaš, bilo bi ti lakše u životu da si malo više na brata, to ti kažem dobronamerno”. Hvala ti, mama, na lepim željama. Oh, Danilo. Evo i ja da u nečemu budem ispred tebe. Stigao sam pre tebe, Danilo. Je l’ ovo moja pobeda?

Besciljno je lebdeo po sobi, gore-dole, u krug, pa je rešio da ispita svoje nove sposobnosti. Bestelesni let mu je gotovo prijao, ali bi povremeno osetio kao da je vezan nekom tankom vrpcom za koju nije znao gde joj se nalazi kraj. Ako bi ubrzao let, osetio bi kao da ga nevidljiva ruka cima unazad.

Formirao je kandžu od svoje desne ruke i koncentrisao se na sivi dim oko sebe. Zagrebao je i dim se pred njim rastvarao u prolaz. Iskoračio je kroz prolaz i zapljusnuše ga boje sveta živih. Iza njega prolaz se sužavao sve dok nije i poslednja tračica sivila nestala. Pogledao je kroz prozor. Ljudi su se sada kretali kao na usporenom snimku.

Metal je zagrebao po metalu. Zveckanje ključeva. Kvaka ulaznih vrata se neodlučno spuštala, praćena nerazumljivim glasovima. Odlebdeo je iza vrata. Smiri se, ne mogu da te vide. Vrata kliznuše ka unutra, a sa njima i ženska noga sa cipelom ravne pete, u tankoj čarapi, pa rub crne suknje i ostatak tela, živog. Kler. Ušla je u stan, sporo, ali veoma živo. Ne, ne, ne, šta se dešava? Nije bila sama. Sanjam, ovo je jedna prokleta noćna mora, to je sve, probudi se idiote!

Nije se probudio. On je i dalje bio mrtav, a ona živa. Danilo je bio živ, naravno, dok je ulazio za njom. Huan je verovao da bi on preživeo ebolu, ptičji grip i nuklearni rat zajedno. Usporeno su se kretali. Danilo je zatvorio vrata. Da nisam danas sahranjen? Mogli bi da budu i tužniji. Danilo je mileo ka stolu, Kler ka kuhinji. Huan je lebdeo za njom. Stao je tik iza nje. Njena ruka je lagano vadila kašičicu sa kafom iz tegle i kretala se ka džezvi, dok je njegova pokušavala da je dodirne. Huanovi prsti prođoše kroz njenu kosu, lobanju, mozak. Pomerao ih je. Ništa nije osetio. Kad je izvukao prste, ona se lagano okrenula ka njemu. Na trenutak se sledio. Očima je prešla preko njega, slepo. Njene beonjače su bile crvenkaste, a kapci naduti. Nasmešio se. Plakala si zbog mene. I treba. Zašto nisi mrtva?

Gledao ju je kako kuva kafu i sipa je u šolje. Pratio ju je sve do stola u dnevnoj sobi za kojim je sedeo Danilo, koji je zamišljeno trljao slepoočnice. Danilo prihvati šolju sa kafom i zahvali joj se uz osmeh. Previše nežan osmeh. Šta planiraš, gade?

– Ne mogu ni da zamislim kako je tvojoj mami – reči su suviše sporo napuštale njeno grlo, ali Huan ih je strpljivo slušao, gledajući njene usne.

Bio je u pravu, vratili su se sa njegove sahrane. Majci je pozlilo, otac ju je pridržavao dok je prilazila njegovom sanduku. Za trenutak mu ih je bilo žao, ipak su izgubili dete. Doduše ono koje nisu mnogo voleli. Nasmešio se. Tračak sažaljenja u njemu se prebrzo ugasio. Svi oni su i dalje živi.

– Kako je mogao to da uradi? Svima nama. I to pred tobom – Danilo pređe dlanovima po licu. – Izvini, ja … nisam te ni pitao kako si ti.

Huan je gledao kako joj se oči polako ispunjavaju suzama.

– Osećam se krivom, znaš. Volela sam ga, ali to je bilo davno. Nisam mogla više da trpim njegovu ljubomoru i osećaj da me on zapravo ne voli, ne znam. Nisam to mogla da objasnim. Mislila sam da je preboleo. Delovao je drugačije. Govorio je da želi da budemo prijatelji i ja sam to želela, stvarno jesam, ipak smo i radili zajedno, zašto da nam bude neprijatno na poslu? – njen pogled je tražio potvrdu od mladića.

– A tog dana? – upita Danilo između dva gutljaja kafe.

Kler uzdahnu glasno.

– Uspešno smo završili projekat i rekao je da treba da proslavimo. Doneo je vino, sipao nam je po čašu. Pričali smo o poslu, o tome šta dalje – zastala je.

Huan je nekoliko puta u glavi premotavao falični snimak svojih poslednjih trenutaka, kao film sa presnimljenim delovima, dok je ona govorila, činilo mu se sve sporije. Hajde više! Hoću jebenu istinu!

– Odjednom je rekao da treba da budemo zajedno. Rekao mi je da ne može da živi bez mene. Nisam mogla da verujem. Trudila sam se da budem što pribranija, znaš? Objasnila sam mu da smo probali i da nije išlo i da bismo bili nesrećni. Ćutao je, plašila sam se njegovog odgovora, znaš kakav ume da bude kad pobesni – reče Kler.

Danilo je klimnuo glavom.

– Ipak, složio se sa mnom. Čak se i nasmešio i izvinio, mislim da je rekao nešto u smislu “ne znam šta me spopalo” i rekao da bismo mogli da popijemo još po čašu jer mora da ide negde. Ustao je i sipao nam vino, kucnuli smo se i popili. Nisam ni slutila

– Kler nije više mogla da se uzdrži. Lice joj se iskrivilo od plača.

– Ne, ne, molim te nemoj sebe da kriviš. Ti si najmanje kriva za bilo šta – Danilo joj uze šake u svoje i poljubi. – Niko od nas nije kriv.

Nećeš i nju da mi uzmeš! Huan stisnu pesnice i krenu da udara Danila, ali one su samo prolazile kroz njegovog živog brata i razlivale se kao siva akrilna boja sa četkice umočene u vodu.

Danilo skloni pramen kose sa devojčinog lica i izgovori najbesmisleniju rečenicu koju ljudi izgovaraju kad nekog pokušavaju da uteše: – Biće sve u redu.

Za Huana ništa prokleto nije bilo u redu i ništa nije imalo smisla.

Danilo je govorio nešto o tome kako nikada nije mogao da razume brata, da je pokušavao da razgovara sa njim, ali nije umeo. Huan ih više nije slušao. Pokušavao je da obuzda bes i osećaj nemoći.

Danilo je ustao i krenuo ka vratima. Mora da bude sa roditeljima. Kler ga razume, naravno. Zahvalna mu je što ju je saslušao. Dogovorili su se da se čuju i vide za neki dan. Danilo joj je držao ruku i gledao je dugo u oči. Duh je pokušavao da zgrabi šolju i gađa brata. Ruka mu je sekla kroz nju jednom, dvaput, treći put, a onda se šolja delimično odvojila od stola i udarila nazad. Toliko brzo da niko nije primetio. Osim Huana. Pomerila se! Matori je rekao da je moguće! Probao je ponovo, ali nije uspevao da je skroz podigne, tek toliko da je odvoji od stola. Hajde, prokleta bila! Ništa.

Danilo je izašao, Kler zatvorila vrata i sela na kauč da dovrši kafu. Zamišljeno je dirala pramen kose i gledala kroz prozor.
Huan se spustio ispred nje.

– Kako si to uradila? Odgovori mi kučko! – besneo je najglasnijim mogućim oglašavanjem za jednog duha.

– Ne vredi ti to, mali – odgovor mu je došao sa leđa, kao nož izdaje.

Huan je ćutao.

– Možda živi mogu da viču toliko da probude mrtve, ali obrnuto ne važi – Artur mu se približio. Dva duha su lebdela ispred devojke koja je šolju primicala usnama.

– Nije ona ništa uradila. Sećanje ume da bude varljivo kad si mrtav. Priseti se još jednom svog poslednjeg dana među živima, nešto čudno se desilo tada, zar ne? – reče matori.

– O čemu pričaš? – Huan upita istovremeno uplašen i uzbuđen, svestan da mu je odgovor na jedino pitanje koje ga je mučilo u smrti bio bliži nego što je mislio. Šta sam to zaboravio?

 

****

– Pogrešili smo što smo raskinuli. Probao sam da ti budem prijatelj, ali ne mogu. Trebalo bi da probamo ponovo – govorio je Huan, a Kler mu je izbegavala pogled i odmahivala glavom.

– Prestani molim te, nemoj sad sve da pokvariš. Pričali smo o tome, razmisli i videćeš da sam u pravu. Tebi treba nešto drugo. I meni. Samo treba da daš šansu nekoj drugoj i zaboravićeš da smo ikad bili zajedno. Zašto da jedno drugom upropastimo život i da se mrzimo, kad možemo da budemo dobri prijatelji?

– Nikad ne bih mogao da te mrzim – rekao je Huan tiho.

Nekoliko minuta su ćutali. To je to, znači, pomislio je. Tišina ih je stezala kao omča, sve dok je Huan nije presekao.

– Izvini, ne znam šta mi je bilo, u pravu si. Molim te oprosti mi, nisam to mislio. Stalo mi je do tebe, ne želim da te izgubim kao prijatelja. Malo sam usamljen, to je sve – Huan se nasmeja. Bio je siguran da je delovao uverljivo.

– Pa, što ne reče! Imam prijateljicu baš za tebe, mogu odmah da je pozovem da vidim kad je slobodna…

– Neki drugi put. Ajde da popijemo još po jednu, pa da idem polako, imam neke obaveze. Ne ustaj, molim te, ja ću – uzeo je njihove čaše i otišao u kuhinju.

– Huane, razumeš me, zar ne? – čuo je njen glas iza leđa dok je otvarao vino. Osetio je težinu bočice u džepu.

– Da, da, sve je u redu – spustio je ruku u džep. Sve razumem.

Na trenutak je zastao, sa prstima oko stakla koje je u sebi čuvalo smrt za njih dvoje. Samo na trenutak. U sledećem je već otvarao bočicu, zatim nakapao nekoliko kapi u jednu, pa u drugu čašu i odneo ih na sto.

– Živeli! – rekao je i namestio najprijateljskiji osmeh.

Ona nije stigla da mu uzvrati. Prekinuo ju je zvuk kucanja na vratima. Spustila je čašu i krenula ka njima. Huan je stezao pesnice ispred sebe dok mu zglobovi nisu pobeleli. Pre nego što je otvorila vrata, trgnuo ih je novi zvuk. Melodija Huanovog mobilnog telefona je cvrkutala iz džepa njegove jakne. Ustao je, sada već vidno besan i zgrabio telefon, ali na njemu nije bilo ničega, čak ni oznake da je imao propušten poziv. Zbunjen, pogledao je ka vratima sa kojih mu je istim izrazom lica uzvratila Kler.

– Nema nikog. Baš čudno – rekla je.

– Da, baš čudno – Huan je gledao telefon još neko vreme, pa se vratio za sto.

– Nego, da mi nazdravimo, da te ne zadržavam više. Živeli! – Kler podiže čašu.

Još jednom se zagledao u njeno lice. Nema nazad. Čaše zvecnuše i niz grlo mu kliznu vino i otrov čiji je ukus mogao samo da zamisli. Nekoliko minuta kasnije počela je agonija.

 

****

– Ne, ona nije znala šta si uradio i video si je kako pije, ali evo nje ovde i dalje u svetu živih, a ti si samo posetilac iz mrtve dimenzije – Artur prođe rukom kroz Klerino rame.

Huan odmahnu glavom. Pa naravno. Počeo je da se smeje, prvi put otkako je umro. Smejao se, a bes je rastao. On polete uvis.

– Ti, matoro đubre! Spasao si nju, a mene pustio da umrem! Otkud ti to pravo? Ti si mrtav! – osećao se kao da mu bes daje novo telo, telo koje gori.

Artur je i dalje mirno lebdeo ispred devojke.

– Pretpostavljam da misliš da si samo ti imao pravo da odlučuješ o tome – reče Artur.

Huan je na njegovom licu ugledao izvijanje usne u prekoran osmeh. Želeo je da se sjuri odozgo na njega, ali stampedo misli ga je paralisao. Može li da pobegne odatle? Može li da ubije duha?

– Hajde, vreme je da se vratimo – Artur se podiže i zagrabi vazduh ispred sebe. Rastrgao je nevidljivi zid i kroz njega Huan ugleda ponovo ono sivilo mrtve dimenzije. Nevidljiva vrpca ga cimnu.

– Ne! Želim da ostanem ovde – Huan skrenu pogled ka devojci koja je sada usporeno ustajala sa kauča. Osećaj cimanja i stezanja je bio sve jači.

– Nemaš izbora, ne možeš da se previše zadržavaš među živima i sam to osećaš – Artur mu pokaza rukom prolaz. – Posle tebe.
Huan oseti prezir prema njegovoj mirnoći i samozadovoljnom osmehu deteta, koje je pronašlo tuđi dnevnik. Nije imao izbora.

Zakoračio je i prošao kroz otvor, dok ga je Artur pratio. Otvor se zatvorio iza njih. Kroz sivu tamu i dalje je mogao da vidi Kler. Izgubljeni trofej sa kojim će se sada Danilo igrati. Sve zbog jednog mrtvaca koji je odlučio da se umeša u njegovu poslednju igru. Njegov novi neprijatelj.

– Zašto si se pretvarao da ništa ne znaš? Prvo si izigravao heroja, a sada šta? Izigravaš policajca, tražiš priznanje? Hoću li dobiti olakšavajuće okolnosti na suđenju ako priznam? Dobro, onda evo ga: Hteo sam da nas oboje ubijem, okej? – Huan se unosio u lice Arturu.

– Znaš, za sve ove godine, nikad nisam video ni bogove ni đavole, ni posmrtna suđenja, ali jesam demone – Artur zaobiđe Huana. – Oni su deo nas.

– O čemu pričaš?

– Viđao sam mnoge ljude koji se pokaju zbog onoga što su činili za života. Bude im žao i počnu da mole za oproštaj žive i mrtve

– Artur je kružio oko Huana. – Oni odu negde, ne znam gde, u neki drugi nivo, ali osetio sam njihov mir pre nego što su otišli. A viđao sam i one koji se nisu pokajali. Kao ti – njegova ruka gotovo dotaknu Huanove grudi.

– Šta lupaš idiote? Naravno da sam se pokajao! Da sam znao sve ovo…

– Ne. Nisi. Žao ti je samo što si ti mrtav, a ona nije. Mene možeš da lažeš, ali ne i sebe i svoje demone – Artur se polako udaljavao od njega.

– Šta si ti dođavola? – u Huanu su se sada prepletali strah, bes i mržnja.

– Samo običan duh koji je za sebe smislio radno mesto u čistilištu. Znaš već, stariji i iskusniji koji pomažu mlađima. Ne naiđoh na psihopompa, pa sam pomislio, okej slobodna radna pozicija, taman za mene – Artur podiže ruke sa dlanovima nagore kao da se pravda.

– Je l’ tebi sve ovo šala? –u Huanu se pletenica straha, besa i mržnje stezala sve čvršće.

– Naravno da nije, pa zar ti nisam pomogao? Stvarno sam želeo da se pokaješ, ali ne mogu da te spasem. Oni dolaze – govorio je Artur, ali Huan je čuo samo škripav, krckav, šištav zvuk sićušnih koraka. Kškrihe, kškrihi, škraaah. Bilo ih je mnogo, mnogo više nego onda.

– Neeeee! Oteraj ih, molim te, kajem se, kunem se, samo ih oteraj! – vrištao je dok se tama zgušnjavala oko njega.

– Ne mogu. Ono su bili moji crnomraci, shvataš? Sa njima je bilo lako, ja sa njima izlazim na kraj već dugo. Ali ovo su tvoji crnomraci, ti si ih sa sobom doveo ovde.

Huan je vrištao u agoniji. Demoni su ga obavijali poput anakonde. Sitni pipci, nožice, zubi, jedva ih je video, ali ih je osećao kao da je u fizičkom telu, dok su ga gutali od nogu, vukli, kidali, ždrali.

– Spasi me, imaj milosti! – glas mu je bio sve viši i tanji, kao da su i njega razvlačili i cepali poput testa.

– To si ti Huane, zar ne vidiš? Tvoja mržnja, bes, prezir, zavist, tvoj otrov – Artur se nije mrdao, gledao je Huana pravo u oči sve dok i one nisu nestale u sitnim čeljustima, nestale sa vriscima. Demoni su proždrali svog čoveka, a onda, pošto im više ničega nije ostalo, nestali su.

 

*****

Opet je bio sam. Artur pomisli kako je u jednom trenutku poverovao da će se mladić promeniti. Ali u njemu nije video ni trunku iskrenog pokajanja. Opet je sam sa svojim crnomracima. Činilo mu se da mu je sada prišao još jedan koga ranije nije viđao. Nahranio je i njega jednim svojim delićem. Ovaj crnomrak je bio agresivniji nego većina. Artur zamišljeno klimnu glavom, pa se podiže gore. Prolazio je kroz tavane, podove, hodnike, zidove, svet mrtvih i svet živih, sve dok je nije našao. Njena duga seda kosa prekrila je pola jastuka, a sitno telo se krilo ispod ćebeta. Noć je prolazila, kazaljke na budilniku jurile. Legao je pored nje, nadajući se da će ovog puta moći da oseti toplinu njenog tela. Spustio je ruku na njen obraz prošaran sitnim borama.

– Ti me nikada nećeš pustiti da odem, zar ne? – šapnuo je i samo na trenutak pomislio da joj se usna blago izvila nagore.

Autor: Lucideve

U sećanju na Stripoteku

ŽANR: epska fantastika

ORIGINALNI NAZIV: La Quête de l’oiseau du temps

IZDAVAČ ZA REGION: Čarobna knjiga

SCENARISTA: Serž LeTandr

CRTAČ: Režis Loazel

ZEMLJA: Francuska

GODINA IZDAVANJA: 1982-1987.

OCENA:

 

Još jedno veliko delo Evropske stripske umetnosti u ediciji Stari kontinent. Ovog puta je to čista epska fantastika bez primesa drugih žanrova. Interesantno je za ovo delo da je kod nas poznatije pod imenom Ratnici sa Akbara, a izlazio je u delovima, u crno-beloj tehnici, u ugašenoj novosadskoj strip reviji…

Stripoteka – to ime nosi miris detinjstva svakog ljubitelja devete umetnosti sa ovih prostora. Izlazila je jednom mesečno 1.174 meseci, odnosno od 1969. godine do 1991. Pa sledi pauza, u onom ludom vremenu koje su pojeli skakavci. Ponovo je pokreće Marketprint 1999. godine, a od 1099. broja počinje saradnju sa beogradskim Darkvudom, da bi je na kraju Darkvud sasvim preuzeo i opet ugasio 2019. Što će svakako ostati upamćeno kao najbolje i najgore odluka izdavača u Srbiji. Prvi put izašla pod nazivom Stripoteka Panorama. Kao posebno mesečno izdanje nedeljne strip revije Panorama. Za razliku od Panorame koja je objavljivala stripove u nastavcima Stripoteka je donosila cele epizode. Shema se menjala, kao i dinamizam izlaženja. Inkorporirano je objavljivanje više različitih stripova u broju. Akcenat je bio na francusko-belgijskom stripu, ali su izlazila i dela američkih, italijanskih, i španskih umetnika. Neka od remek dela koja smo čitali u našoj omiljenoj i nikad prežaljenoj reviji su: Mandrak, Asteriks, Cisko Kid, Tarzan, Gaša, Torgal, Konan, Princ Valijant, Fleš Gordon, Iznogud, Fantom, Crnobradi i mnogi drugi. Iako smo ih većinu potonje dobili u strip albumima, kao integrale, velike vrednosti. Zauvek će ostati sećanje na Stripoteku.

Serž LeTandr – jedan od najcenjenijih evropskih strip scenarista današnjice. Autor dela Reči zvezda.

Režis Loazel – poznat po radu na stripovima Veliki mrtvac, Petar Pan i Trgovina. Takođe i po radu na animiranom filmu Mulan.

Mračni bog Ramor je na ivici da se oslobodi sužanjstva. To bi bio kraj za sve na Akbaru, ali imaju jednu nadu. Da pronađu Pticu Vremena. Čarobnica Mara šalje malu družinu na put, a za to vreme ona sprema magični ritual. U družini su ostareli vitez, ‘njegova kćer’ i dvojica maskiranih. Ni okupljanje ne teče glatko, sve je jedna ogromna avantura. Ovo spasavanje neobičnog sveta ne bi bilo ni upola interesantno bez mnoštva živopisnih likova koje družina sreće tokom svoje potrage. Vredi da otkrijete sami da li su uspeli u nakani.

Nisam ranije mislio o tome, ali iz ove perspektive posmatrano, ovom delu se desilo isto što i Valerijanu. Odnosno, toliko su pozajmljivali iz njega da sada ono deluje klišetizirano i obično. Ali to jasno nije istina, jer videti deliće Točka vremena, Igre prestola i drugih nije slučajno. Često opažam ovo pozajmljivanje iz francusko-belgijskog stripa u sve ostale medije. Što ga u neku ruku lansira u visoku umetnost. Izuzetno osmišljen svet, i to u vreme kada se epska fantastika tek razvijala i odrastala.

Uzimajući sve ovo u obzir, velika preporuka za ovu izvrsnu priču i, naravno, najviša ocena. Nećete dugo čekati na novi prikaz, šapuće mi na uvce gomila dela iza mene i preda mnom. Što nikako ne treba da vas iznenađuje, ako makar malo pratite moje pisanje.

Domaćinska fantastika u vreme prelaska na zimsko računanje vremena

Pozdrav, hello, haug, buongiorno, dragi/e Autostoperi/ke. Stigli smo, evo, i do novembra a sa Helloween-om (nije bilo grandioznih žurki, znam znam) je stigla i najavljena promena  – Nešo se, posle tri duge godine, povlači iz pisanja ,,Čitaonice’’ i odlazi, kako on sam reče, na neko bolje mesto… negde u dubokim redakcijskim lagumima.

Svaki početak je težak ali kako je naš i vaš Nešo pretrpan novim obavezama na mene i, grešnog raba Stefana i moju koleginicu Jovanu je pala nezahvalna dužnost da vas iz meseca u mesec vodimo na ludu vožnju kroz književnu fantastiku….

Ja ću se baviti svetskim (a našim) izdanjima fantastike. Iako kug… ovaj korona, nikako da prođe, ima nas ovde koji još uvek fantastiku uporno pišemo (a bogami i izdajemo) pa smo vam za mesec novembar pripremili nekoliko interesantnih izdanja domaće fantastike.

Pa da počnemo.

Mladen Milosavljević –  ,,Jezava ’’

Mladen Milosavljević izazvao je dosta pažnje sa svojim prvim romanom ,,Kal juga’’ u kojem je vešto spojio istorijske činjenice iz vremena velikog austrijskog osvajača Eugena Savojskog, srpski folkor i Lepenski vir. Sada stiže nam njegova druga knjiga –  ,,Jezava’’.

Kao i prošli put, Milosavljević nam donosi sve osim uobičajenog. ,,Jezava’’je i roman i zbirka priča i pripovest o porodicama iščezlog sela Livat… Realno se slobodno meša sa folklornom fantastikom a prošlost sa sadašnjošću.

Da vam malo zagolicam maštu – u ,,Jezavi’’ se pojavljuje čak deset mitskih bića iz srpske narodne mitologije koji upravo u ovoj knjizi imaju svoj književni debi.

Koja su to bića, možete otkriti među stranicama ,,Jezave’’.

Dušan Paučković – ,,Podnebesje’’

Sada ćemo se pozabaviti jednim nastavkom… U drugoj knjizi triologije, Dušan Paučković nastavlja sa pripovešću o civilizaciji Samrata koja postoji u nama bliskoj paralelnoj dimenziji a čija budućnost, posle smrti Boga postaje sve samo ne izvesna. Glavni junaci će se naći pred nemogućim zadatkom da spasu obe dimenzije dok smrt i mrak preplavljuju Astralnu ravan.

Hoće li uspeti u tom preteškom zadatku? Pažljiv čitalac će možda uspeti da prozre kroz autorove namere.

Danijel Jovanović ,,Gospodinova kuća’’

 

Za najmlađe Autostopere kroz fantastiku smo takođe nešto pripremili. Autor popularnog serijala ,,Severna kapija’’ donosi nam intrigantan naslov u kom se spajaju san i mašta, fantastika i realnost. Glavnog junaka, dečaka Nila, sudbina dovodi do beskrajne kuće, bez prozora. Da bi izašao iz tako neočekivane situacije, Nil će biti prinuđen da sklopi savezništva sa nepoznatim stvorovima i do kraja iskuša svoju hrabrost i umešnost.

Toliko za ovu vožnju kroz fantastični univerzum. Ostajte nam zdravi i veseli do sledećeg viđenja.

I lice sveta bi promenjeno

ŽANR: mitološki/ratni/istorijski

ORIGINALNI NAZIV: Xerxes: The Fall of the House of Darius and the Rise of Alexander

IZDAVAČI ZA REGION: Makondo i Beli put

AUTOR: Frenk Miler

KOLORISTA: Aleks Sinkler

ZEMLJA: SAD

GODINA IZDAVANJA: 2018.
OCENA:

 

Ovo izdanje Makondo objavljuje u saradnji sa Belim putem. Što je nekako i logično sa obzirom da je Beli put izdao prvi deo Milerove epopeje 300. Jako mi je drago što ipak još uvek egzistiraju kao izdavač. To je kuća od enormnog značaja za strip u Srbiji, prvi su nam pokazali stripove koji nisu kiosk izdanja. Možda su to pokušali u nevreme i prerano, ali su prvi pokušali. Već neko duže vreme ih nema na sceni i nadam se da ovo znači da su se vratili i da su opet na našoj ratnoj stazi u borbi za strip. Ima i simbolike u tome što je to ovo izdanje gde Aleksandar menja lice sveta spaljujući  persijsko carstvo i ubijajući vladara celog sveta.

Kserksa – persijski car vladar Persije od 486. do 465. p. n. e.. Za razliku od svojih prethodnika nije pokazivao empatiju i trpeljivost za druge kulture i konfesije, pa je time onemoćao carstvo. Posle antagonizma sa Grcima dolazi era u kojoj njegova država prestaje biti dominantna svetska sila. Sin Darija Velikog i Atose, kćerke Kira Velikog, postao je kralj 485. p. n. e. Nakon gušenja pobune u Egiptu postavlja svog brata kao satrapa i time zavodi tamo brutalnu vladavinu. Iz Vavilona odnosi zlatnu statuu Marduka, i topi je. Od tog momenta postaje kralj svih zemalja. Darije je ostavio svom sinu zadatak kažnjavanja Atinjana za njihovo učešće u Jonskom ustanku i pobedi na Maratonu. U proleće 480. p. n. e. kreće iz Sarda. Pobeđuje, Grčka flota je potučena kod Artemizija, Termopilski klanac je pao i pored otpora Spartanaca, Atina je osvojena i razorena, a Sparta je svedena na zadnju liniju odbrane. U pomorskoj bici kad Salamine, Grci pobeđuju, pa se Kserks povlači. Persijskom armijom u Grčkoj nadalje komanduje Mardonije, koga su dotukli kod Plateje. Pobeda Grka je dovela carstvo u stanje sporog umiranja i letargije, od čega nije došlo k sebi. Kserks je ubijen u atentatu 465. p. n. e.

Frenk Miler – scenarista i crtač čija dela oduševljavaju ljubitelje devete umetnosti i istovremeno užasavaju apologete hiperrealističnog crteža i stare škole superheroizma. Mi smo se upoznali sa njegovim  Derdevilom osamdesetih godina u Eks almanahu, no da bi se podrobno upoznali trebalo je da prođe dodatnih dvadesetak godina. Iako već 40 godina prodrmava učmalu (američku) i klišetiziranu strip-scenu koja je zatrpana stotinama redovnih izdanja raznih izdavača, starih, novih i osveženih likova, ljudima izvan stripovskog miljea postaje poznat, tek sa filmskim ekranizacijama svojih radova. Sve je počelo sa Nolanovom trilogijom, obnovom franšize o mračnom vitezu. Filmovima koji sadrže deliće atmosfere Batmana iz njegovog opusa. Sledi opako mračni Grad greha, u režiji Roberta Rodrigueza, da bi kao kruna ulaska u mejnstrim došla i ekranizacija epskog stripa 300, priče o trista neizmerno hrabrih koji su kod Termopila zaustavili, barem na kratko, napredak silne persijske vojske. Kao crtač nije bogzna šta, ali je nenadmašan u kadriranju, a i u tome da svoje slabosti pretvori u prednosti. Anatomske nepreciznosti postaju deo legitimne stilizacije, čak odlika karaktera likova. U Betmenu ima naznaka stila koji crpi u Kserksu, s mračnim siluetama, i sa isticanjem ženskih figura senkama.

Priča prati uporedo Kserksa i Grke. Gotovo od reči do reči prateći istorijske činjenice. Mada su one nepouzdane kada je u pitanju tako daleka prošlost. Malo koji događaj se može potvrditi sa stoprocentnom sigurnošću, i tu dobijamo sivu zonu u kojoj istorija prelazi u mit, a mit u istoriju.

To je idealan teren za autora kao Miler. Mada, mora mu se priznati dobro je uradio domaći, drži se onog šta spisi znaju. Umešno pretvarajući strip u pravu milerovštinu punu cinizma, krvi i mraka. Ni crtežom se preterano ne udaljava od svojih prethodnih radova, ali je na trenutke previše apstraktan. Verovatno je da to upada u oči jer Sinkler nije na nivou fantastične Lin Varli, a boja je u ovom slučaju vrlo bitna.

Sve u svemu još jedan jako dobar strip album je iza mene, ako se strpite uskoro ćete moći čitati koji su još stripovi iza mene.

Iže jesi na nebesi

Na popisu stanovništva (2012) otkrili smo da živimo među 186 vanzemaljaca i ukupno 5.312 Indijanaca, štrumpfova, Marsovaca (268), vilenjaka, pirata, domorodaca, pingvina, džedaja (640), magaraca, vampira, teletabisa, prinčeva i princeza, zmajeva, …a šta je sa verskim uverenjima?

Hindu mnogi smatraju najstarijom religijom na svetu (4.000, hindu je exonym), ipak, mnogi upiru prstom na Sanatana Dharmu (večni način) koji pominje izvor samog ljudskog postanka. hrišćanstvo trenutno vodi (ima 37 miliona crkava u svetu sa 34.000 podkategorija i čini 31.2%), zatim ide islam (24.1%), hinduizam (15.1%), budizam (6.9%), narodna verovanja (5.7%), judaizam (0.2%), kikhism, animizam,…Kina ima najmanji religijski status (9% kineski budizam i narodna verovanja a 67% se izjasnilo kao ateista. Pritom ovde su zabranjene neregistrovane crkve zaključno sa kućnim oltarima (Falun Gong, tibetanski budizam, prikriveni Katolicizam i Uyghur muslimani) a prekršaj ovog zakona dovodi do maltretiranja, zatvora i torture. U Rusiji su Jehovini svedoci zabranjeni zakonom. Religija je zabranjena u Tadžikistanu, Turkmenistanu (doduše u generalnom smislu)…

I tako u nedogled ostasmo da se raspravljamo ima li ga/je/ih  ili nema i kojim ćemo ga/nju/njih  imenom nazvati…

Neka naučna istraživanja su potvrdila da u mozgu imamo centar u kom je potreba da verujemo u Boga (a da li je to od Boga ili su se Alieni osiguravali od pobune to je već za dublje rasprave). U svakom slučaju pojam religije nije nepoznat, od pamtiveka kad je trebalo umilostiviti više sile ili obezbediti žetvu pa do danas kad na društvenim mrežama udaramo lajkove na slike svetaca. Od šamana, spiritualnih vidara, balsamera, zaštitnika od pomračenja, komunikatora sa onostranim i svetom mrtvih,… do jednostavno utehe i podrške onima kojima je to potrebno i prestavnika vere koji zaista nisu pokazali materijalno interesovanje. Pošto svako ima pravo na svoja prava ovo nema veze sa religijskim uverenjima koje imate ili nemate. Ovo su najneobičnije registrovane verske zajednice sveta.

 

Jehovini svedoci: Veruju da je Bog kreator i vrhovno biće. Biti svedok znači odbaciti trojstvo kao skupinu. Vrlo naporna ekipa koja ide od vrata do vrata propovedajući svoju veru (ako vidite negde primerak „Kule stražara“ to su oni), ne priznaju žal za preminulima, ne slave slave, odbijaju transfuzije pa da im rođeni umire, zabranjuju homoseksualnost i predbračne odnose a mrski su im i alkoholizam, narkomanija, prevare i konzumacija cigareta. Oni veruju da samo 144.000 duša odlazu u Raj (od 33AD do danas gledano) pa je sve manje mesta. Njihovi hramovi (Kraljev dom) nemaju prozore jer su često vandalizovani. Sva njihova imovina ide crkvi a nemaju nikakvih emotivnih interesovanja ni za šta sem toga (uključujući porodice).

Oneness Pentecostals: Odbijaju učenje Svetog pisma videvši ga kao paganizam pa se drže Isusa kao doktrine iz respekta prema baptizmu. Poznati su kao Modalisti, Sabellianci, i „Jedino Isus“.

Omnisti: Poštuju sve religije tvrdeći da u svakoj ima istine ali im ni jedna ne nudi sve istine.

Unitarian: Ne veruju da je Isus imao predljudsko postojanje odnosno da jeste božiji sin ali ne i Bog lično pa ga nema u trojstvu već je ovde trojstvo Bog, Bog i još jednom Bog.

Agnostički teizam: Agnoteizam ili agnostiteizam je filozofski pogled na teizam i agnotizam zajedno (šta god). Ovi sledbenici veruju u postojanje Boga ili bogova ali odbijaju da prihvate religiju odnosno objašnjenje koje daje ijedna religija na svetu.

 

Jainizam: Glavni princip je Ahimsa, izbegavanje gde god je moguće fizički ili mentalno da se povredi bilo koje živo biće. Ovo je religija koja nema verovanje da je Bog kreator. Tačnije da nema Boga  uopšte.

Kult banane: Religija i seks često idu zajedno kad je u pitanju potreba da se obezbedi plodnost useva ali druga je priča kad posrednik sa višim silama osmisli i kako. Na Papua Novoj Gvineji sveštenici ovog kulta teraju ljude na masovno, javno polno opštenje da bi banane rodile bolje. Šta na ovo kažu banane, nisam uspela da saznam.

Bullet Baba’s Motorbike: Religija koja obožava misteriozni motocikl. Seljani Chotile u Radžastanu su podigli svetilište za motor (Royal Enfild Bullet 350cc) i vlasnika istog (Om Singh Rathore) koji je poginuo na njemu vozeći nacionalnim autoputem br. 65. Prema lokalcima, motor ima mistične moći jer se misteriozno pojavljuje već nekoliko puta na mestu ove nesreće iako ga policija svaki put vrati u hram. Inače stoji na betonskom pijedestalu prekriven vencima u hramu Om Banna (Bullet Baba).

Pana Wave: Godine 1977, Juko Čino je započela religiju Čino-Šoho u Tokiju sa aspektima budizma, hrišćanstva i verovanjima novog doba. Verovali su da je ona mesija, odmah posle Bude, Isusa i Mojsija. Kad se razbolela optužili su labaratoriju za ispitivanje radiomagnetnih talasa (1990) koja im je bila kriva i za klimatske promene. Oni nose samo belu odeću verujući da to sprečava ove talase a danas se kriju pod imenom „Društvo koje misli da bradata foka (Tama chan) koja se pojavila u reci Tama u Tokiju treba da se vrati na Artik“. Gospoja je sopstvenu paranoju od ovih zraka od predhodne Čino Šoho (pravi zakon China) vremenom pretvorila u borbu protiv komunista koji pokušavaju da je zracima ubiju a nakon što je promašila datum smaka sveta (15. maj 2003) preminula je u svojoj 72. (2006). Ako vidite negde po Japanu ljude opsednute belom garderobom i belim vozilima da znate nemojte im dati telefon da vas slikaju jer će ga razbiti.

Vudizam: Ovo su sledbenici alkoholizma i travestije a reditelj Ed Vud im je sveta figura. Osnovani su 1996. godine (Steve Galindo) a slava im je 10. oktobra kad je ovom reditelju rođendan. Vud je, inače, proglašen svojevremeno najgorim rediteljom na svetu ali sledbenici u njegovom delu vide neviđene filozofske dubine.

Nuwaubianism: Doktrina i učenje sledbenika Dwight York. Prvobitno su se deklarisali kao crni muslimani (Nju Jork, 1970) da bi u Džordžiji (Putnam okrug, 1993) na vrhuncu pokreta propovedali nešto drugo. Osnivač je trenutno u zatvoru zbog pranja novca i zlostavljanja dece. Religija kombinuje pokret Astare, Rosicrucians, slobodne Masone, Moorish Qadiani kult Mirze Ghulam Ahmada, numerologiju Rašada Kalife i drevne stronaute Zakarija Sitčina. Bele ljude pominju samo u jednom mitu koji kaže da su isti potomci ubica a da su stvoreni samo da bi služili crncima kao armija roblja. Mit spominje i kako je ta ideja pošla naopako. Veruju da treba pokopati placentu u zemlju da Satana ne bi klonirao dete, da abortirani fetusi prežive u kanalizaciji pa se ujedinjuju i dogovaraju kako da zavladaju svetom, da su ljudi bili simetrični i ambidekstrozni ali im je veliki meteor udarom izmestio srce na levu stranu, da svi imamo sedam klonova koji žive u različitim delovima sveta, da žene postoje mnogo generacija duže od muškaraca koji su nastali genetskom manipulacijom, da je Homo Sapiens rezultat kloniranja na Marsu korišćenjem Homo Erektusa, Da Nikola Tesla dolazi sa Venere, Da su Iluminati odgajili sataninog sina (rođen 6. Juna 1966-e u Dakoti, 72-a ulica od majke Žakline Kenedi Onazis i dadilje Ričarda Niksona) koji sad živi u Belgiji i telom je zakačen na ogroman kompjuter pod nazivom „Beast3M“ ili 3666,… Njihov „grad“ u Putamu je napravljen po uzoru na stari Egipat i već je dobrano urušen ali oni postoje i dalje. Osnivač  je bazirao na miksu superiornih crnačkih uverenja, obožavanja egipćana i piramida, verovanja u NLO i teorije zavera (od Iluminata do Bildebergersa). Aprila 2004. je dobio 135 godina zatvora zbog zlostavljanja dece i drugih zločina ali oni još postoje.

Pokret Princa Filipa: Na ostrvima u Vanuatu živi mala grupa Yaohnanen plemena koja se klanja ovom čoveku. Oni originalno veruju da postoji planinski duh izrazito bele boje kože koji može da putuje preko velikih voda i ide na daleka mesta. Kada je princ Filip od Edinburga svratio sa flotom, bledunjavi englez je odmah prepoznat kao legenda. Princ je obećao da će se vratiti čim oženi vrlo moćnu ženu. Nakon venčanja sa kraljicom Elizabetom svratili su zajedno (1974) na Nove Hibride. Opčinjeni ostvarenjem legende njegov rođendan slave sa pićem Kava (od korena drveta bibera) od koga trnu usta a princ im redovno šalje poklone i potpisane fotke. Pri posetama mogu iz daljine da ga vide samo oni koji su prošli teške obrede a par puta su mu bili u poseti.

Cao Dai: Po prirodi ovo je visoko politička religija. Godine 1943. u Vijetnamu je formirana religijska grupa unutar vojske tokom Japanske okupacije Indokine. Vojska je ražalovana tokom 1955-56. od strane premijera Diema koji se od njih osetio ugroženim. Ova grupacija veruje da postoji 36 nivoa Neba, 72 planete sa inteligentnim životom. Nivo 1 je najbliži Nebu a nivo 72 najbliži Paklu. Zemlja se nalazi na nivou…68. Simbol im je levo oko Boga.

Subud: Religijski pokter baziran na spontanim i ekstatičnim vežbama. Osnivač je indonežanin Muhamed Subuh (1920). Bila je zabranjena u Indoneziji sve do 1950. kad se raširila po Evropi i Americi. Centralna figura je Latihan odnosno spontana spiritualna aktivnost koja se odvija sat vremena dva put nedeljno. Da, ovo je i figura i aktivnost….

Crkva svih svetova: Oberon Zell Raven Heart i njegova supruga Morning Glory Zell su osnovali ovu neo pagansku religiju gde se obožava Zemlja u obliku Gaje (1960). Osnivač nosi titulu „Primate“ a ostali su „Waterkin“. Njihova sveta znanja se čuvaju u Annwfy svetoj zemlji (severna Kalifornija u prevodu). Ovo su ljubitelji sf novele „Stranac u stranoj zemlji“ Landa Roberta A. Heinlejna (Cotati grupa). Veruju i u oca Boga, dimenziju vila i božanstava mnogih panteona a mnogim ritualima slave bogove i boginje antičke Grčke. Otvorili su školu „The grey shool of wizardry“ po uzoru na Hari Poter ediciju.

Aghori: Vrlo nezgodni likovi koji su se podelili od Kapalika (Hindu) u 14. veku ponevši sa sobom „kapalu“ odnosno sveti pehar od ljudske lobanje. Spavaju na grobljima, izvode rituale sa ljudskim kostima, jedu trulu hranu i ljudsko meso, žvaću glave živih životinja, meditiraju na leševima, piju iz ljudskih lobanja a sve to da bi dostigli najviši nivo prosvetljenja. Idol im je Kina Ram, asketa koji je i započeo ovu ujdurmu. Njegov grob je svetilište.

Vampirizam: Pijači krvi sa gotik performansom i emo frizurama su osnov svoje religije pronašli u romanu „Drakula“ Brama Stokera (1897). U njihovoj pastvi se nalazi tri vrste vampira: oni koji se hrane ljudskom krvlju, oni koji se hrane životinjskom krvlju i psihički vampiri koji se hrane aurom drugih persona. Ovde veliku ulogu ima prestavljanje svetu kao i seksualizam.

Pokret za restauraciju 10 zapovesti: Odvojeni od Rimske Katoličke crkve osnovani su kasnih 80-ih u Ugandi. Strogo se drže 10 zapovesti da bi izbegli Apokalipsu. Poste i više nedelja za redom a ne upražnjavaju polne odnose kao ni sapun (da, sapun). Njihovi propovednici su predvideli neuspešan kraj sveta jednom prilikom što je nateralo sledbenike da  masovno ubijaju i sebe i druge, truju se i bodu ali i da masovno pale svoje crkve. Još uvek postoje i još uvek nisu sasvim svoji.

Freedomites: Originalno osnovani u Saskatčevanu (1902) nakon cepanja različitih religioznih grupa koje su se raspršile preko Rusije da izbegnu progone. Insistiraju na tri bitne stvari. Život u komuni, nudizam i anarhija. Poznati su po svojim nudističkim ispadima u javnosti i golim demonstracijama (20-te i 30-te) a od skoro su počeli i da podmeću požare u vladinim institucijama ispred kojih neretko protestuju goli.

Order of Solar Temple: Tajnovita religija koja je mešavina ranog hrišćanstva, NLO-a, verovanja novog doba i masonskih rituala. Veruju da je smrt samo iluzija i da se život nastavlja na drugim planetama. Kada su žrtvovali tek rođenog sina jednog od članova verujući da je Antihrist upali su u nevolju. Ubrzo zatim ljudi iz uskog kruga su izvršili samoubistvo dok su zatečena tela ostalih članova nađena upucana ili zadavljena. Svi su bili u svečanim odorama. Jedan njihov ogranak postoji i danas.

Chen Tao: Kult pravog puta osnovao je bivši profesor sa verovanjima da je Univerzum star 4.5 triliona godina, da je naš solarni sistem nastao nuklearnim ratom, da svi imamo po tri duše a da je čovečanstvo zbrisavano pet puta od strane Boga u letećem tanjiru. Prvobitnih 160 članova je napustilo ovaj kult nakon propalog proročanstva (1988) kad je profa Hon Ming Chen predvideo pojavu Boga (11. mart, 12:01 am, Južna Amerika). No, ljudi i dalje pristižu.

Ho No Hana Sanpoqyo: Moderna japanska religija poznata kao kult čitanja tabana bazirana je na tvrdnji da njen osnivač je reinkarnacija Isusa i Bude i da vam može dijagnostikovati probleme… čitanjem tabana. Ako to ne radite redovno i temeljno možete umreti a on svojim sledbenicima rado izlazi u susret za tričavih 900 dolara po „pregledu“.

Aetherius: Džordž King je iskombinovao tvrdnje o NLO objektima sa idejama hinduizma, budizma i hrišćanstva stvorivši religiju (1950). Tvrdi da ga je posetilo vanzemaljsko biće sa ovim imenom i da sad treba da se posvetimo učenju o „naprednoj vanzemaljskoj inteligencji“. Tvrde da se spiritualna energija (tako zovu i elektricitet) i fizičko isceljenje mogu spakovati u „energetske baterije“. Veruju da je Zemlja živa. Sedište im je u Australiji gde drže službu dva puta nedeljno a vole karma jogu, molitve, mantre, tehnike disanja, hrišćanstvo i filozofiju. Od kad je osnivač preminuo (bivši britanski taksista) oni vraćaju spiritualnu energiju Majci Zemlji kao zahvalnost što nas drži toliko dugo. Alieni sa Saturna i Venere kontrolišu Zemlju pa se ovi jako fokusiraju na molitve da bi  „novog gospodara, mesajsku figuru koja će posetiti Zemlju u letećem tanjiru naoružan magijom jačom od svih naših vojski zajedno“ dočekali kako treba. Ono, istina na njegovo upozorenje izašli su iz Černobilja 4 sata pre katastrofe.

Frizbitarijanizam: Univerzalno verovanje da kada umremo naša duša ode na krov kuće i tamo ostane čitavu večnost (kako to opisuje Džordž Karlin) i da „duša ostane zaglavljena gore sve dok neko je ne obori dole sa dugačkim štapom na kome su naša nova uverenja“. Posvećena je gore spomenutom liku koji je nakon celog života provedenog po verskim internatima izjavio „organizovana religija je najveća sra*e priča ikada ispričana“.

Pastafarijanizam: Obožavaoci Letećeg Špageti Monstruma imaju samo jedno verovanje a to je da nema verovanja. Bobi Henderson je uputio otvoreno pismo školskom odboru Kanzasa sa zahtevom da se njegova teorija inteligentnog dizajna (sa sve grafikonima i crtežima) predoči učenicima zajedno sa teorijom o Evoluciji. Zakon je rekao svoje pa sledbenici danas imaju puno pravo da kad se slikaju za lična dokumenta, to urade sa svojim verskim obeležjem, cediljkom za rezance na glavi (Holandija, Novi Zeland). Čak imaju i zakonska verska venčanja.

Neo Druidism: Promovišu harmoniju i obožavanje prirode kao i poštovanje svih bića. Delimično je bazirana na drevnim Keltskim običajima ali uključuje i šamanizam, ljubav prema Zemlji, panteizam, obožavanje Sunca i verovanje u reinkarnaciju.

Haitian Vodou (ne Hoodoo i ne Woodoo): Ovo je ublendana religija sa Haitija i haićanske dijaspore  koju su osmislili afrički robovi dovedeni na Haiti i pokršteni (katolici, 16-17. vek). Ova religija je bila pokretač obaranja kolonizatora omogućivši Haitiju da postane druga nezavisna država u Americi.

Zoroastrianism: Jedna od najstarijih monoteističkih na svetu. Osnivač je Zoroaster (Zaratrusta) u drevnom Iranu pre 3.500 godina. Skoro 1.000 godina je bila jedna od najmoćnijih u svetu i zvanična religija Persije (od 600BCE do 650CE). Danas ima 100.000 sledbenika.

Džedajizam: Insirisana „Ratovima zvezda“ osnovana je od strane Danijel Džonska i njegovog brata Barnija (2008). Zbog incidenata gde su izbacivali džedaje koji su odbijali da skinu kapuljače krenulo je prvo kao kampanja. Vrhovni idol im je „sila“, ona je i realnost a moral najveći kvalitet čoveka. Upozoravaju svoje sledbenike na „tamnu stranu“ koja dovodi do mržnje ili patnje. Nemaju svete spise (šta će im imaju čitave ekranizacije istih) ali postoji vodič za Džedaj brakove. Registrovani su zakonski, sad nose kapuljače gde hoće a sedma su religija u UK sa 175.000 članova.

Hrišćanska naučna crkva: Mary Baker Eddy (1879) je osnovala ovo nakon svoje skoro fatalne nesreće od koje se oporavila stalnom molitvom i čitanjem Biblije. Njena knjiga „Nauka i zdravlje sa ključem za svete spise“ je osnovni vodič kao i uverenje da „svako može pronaći Boga kao vrlo prisutnog pomagača u nevolji“. Sledbenici ne veruju da postoji bol („jedina realnost greha, bolesti ili smrti je užasna činjenica da nerealnosti izgledaju realno čoveku, uvrštenim uverenjima, dok Bog ne svuče njihovu masku“). Propovedaju izlečenje verom a zdravstveno osiguranje vam nije zabranjeno. Pametno, u ime oca i sina i zdravstvene knjižice.

Temple of the true inner light: Baza im je na Menhetnu i veruju da psihoaktivne supstance kao što su: dipropiltriptamin, kanabis, LSD, meskalin, psilocibin, psihodelične pečurke,… pravo meso Boga. Misle da su sve religije osnovane na ovim supstancama.

Happy Science: Alternativna japanska vera (Ryuho Okawaon, 1986) ozvaničena je 1991. sa jakom verom u Boga Zemlje po imenu El Cantare. Da bi dostigli istinsku sreću poznatu kao prosvetljenje praktikuju učenja osnivača svaki dan po ceo dan, mole se i meditiraju.

Discordianism: Disko religija Teorije Haosa koju su osnovali hipici Keri Tornli i Greg Hil (1960) a proslavlja je autor Robert Anton Vilson koji je na ovome bazirao satirični sf „The Illuminatus!Trilogy on Discordianism“.

Univerzumski ljudi: Osnovani 1990. (Ivo A. Bendi) veruju u NLO. Vanzemaljci upravljaju flotom svemirskih brodova predvođeni Ashtar galaktičkom komandom u orbiti oko Zemlje blisko posmatrajuću ljude gde pomažu dobrima. Sledbenici čekaju transport u drugu dimenziju. Ne veruju u tehnologije (kako?) i hoće da se reše svog novca. Osnivač ima astralno ime Astar i tvrdi da je više puta sreo bića iz svemira koja su protiv negativnih ideja i samo bi da šire ljubav. Dele ih na iskrene i lažljive dok im je Isus sasvim fin čova. Posebno vole teoriju zavere o smanjenju populacije prisilno.

John Frum: Malo ostrvo (Pacifički okean) je najsretnije mesto na svetu (hepi indeks 40.6) ali je i dom religijskog kulta ovog tipa. U pitanju je vojnik iz WWII a sve je počelo 30-ih godina. Sastaju se svakog 15.02. na vrhu planine gde su napravili pistu za sletanje u nadi da će im se on vratiti…sa radijima, TV-ima, kamionima, čamcima, satovima, ledomatima, medicinom, koka-kolom i drugim divnim darovima.

Nation of Yahweh: Crni „Hebrew“ Izraeliti (Yahwey Ben) svoju ideologiju baziraju na Bibliji ali se odvajaju od glavnog toka hrišćanstva i judaizma. Smatraju ih rasističkom grupom punom mržnje.

Sajentologija: Odgovaraju na verska pitanja kroz nauku (Ron Hubbard, 1954) i nastala je nakon što je osnivač objavio „Dianetics“ čija tematika se svodi na „šta duša radi telu“. Prvobitno pokret ovog psihologa postaje vera koja teži da povrati čovekovo znanje o samom sebi i duhovnim naukama. Čoveka tretiraju kao spiritualno biće čije se iskustvo širi tokom njegovog jedinog života. Mnogi Holivudski superstarovi su članovi (npr: Tom Kruz) a iz nje se izgleda izlazi samo mrtav i beo, što nije tajna. Da bi vam predočili tajne morate napredovati kroz nivoe pa ćete tako na nekima otkriti kako da prevaziđete traume iz prošlosti (čak i milionima godina unazada stvorene) ili čuti neverovatne istine o postanku (Pre 75 godina je Xenu, vanzemaljski vladar galaktičke konfederacije, doveo bilion ljudi na Zemlju u svom svemirskom brodu pa ih zaglavio između vulkana. Pri erupciji zbog hidrogenske bombe koju je bacio, na njihova tela su se zalepili tetani i na visokom nivou u ovoj crkvi će vam otkriti kako da ih skinete).

Thee temple of Psychick youth: Sem nepoznavanja gramatike i osnivači su čudni (Psihik Tv, Coil, Current 93,…1981). Očigledno ovo je vera na „mreži“, vrlo rastući umetnički kolektiv sa praktičarima magije (magičan koncept bez misticizma i bez obožavanja bogova). Fokusiraju se na moći ljudskog mozga i vrlo su uticajni u „podzemnoj“ sceni Haos magije i okultizma. Izučavaju puteve desne i leve ruke istovremeno a idoli su im Alister Krouli, Austin Osman Spare i Brion Gysin.

Telo Hrista: Veruju u Božiju dobru volju sa krilaticom po noveli „Rođeni u Zionu“ (Karol Balizet, sedam sistema mejnstrim društva) a pastor Robidouks i žena mu karen E. su (2002) optuženi za usmrćivanje svog sina glađu. Čekali su da im Bog nahrani dete.

Iglesia Maradoniana: Sa preko milion sledbenika u više od 60 zemalja veruju da kalendar počinje od godine rođenja ovog fudbalera (1960), on je vrhovno božanstvo a neka od pravila su da uzmete za srednje ime njegovo i da vam se prvorođeni sin zove po njemu.

Satanistička crkva: Zakonski prijavljena institucija „Satanina crkva“ (Arkanzas), zvanično prisutna od 1966. godine. Obavljaju crne mise i kako sveštenici iste kažu ne prelaze granice dobrog ukusa (šta god da je njima granica). Postoji ista takva u Abiji (Nigerija).

Crkva Eutanazije: Veruju da treba ustati protiv zla pod nazivom:  nezadrživ prirast stanovništva. Omiljeni slogan im je: „Spasi planetu i ubi se“. Kad su postavili hard porno video sa snimkom kula bliznakinja u pozadini počela je hajka na njih ali ih to nije mnogo poremetilo. Maskota im je leming, imaju svoje novine a najaktivniji su u Bostonu. Temelje se na Samoubistvu, Kanibalizmu (mrtvih tela), Abortusu i Sodomiji. Veruju u terapiju urinom a na sajtovima dele detaljna uputstva  oko suicida.

Rastafarijanizam: Vera koja diže glas protiv opresivnog kolonijalizma. Veruj uda je Etiopijski kralj Hajle Selasije Bog svega postojećeg. Zion je početna tačka čovečanstva, Babilon sedište materijalističkog zla. Bob Marli je najistaknutiji predstavnik a ova grupa izbegava alkohol, nosi dredove, puši marihuanu i izvodi rituale. Čekaju da Hajle vrati sve crnce nazad u Afriku.

Realizam: Klod Vorilhon (1974) osniva religiju verovanja u NLO. Ljudi su poreklom od vanzemaljaca, Elohim je odgovoran za našu genezu kao i za dezinformacije smrtnicima da su ljudi anđeli, proroci za koje znamo su zapravo proroci Elohima, moramo biti miroljubivi i spremni a to se postiže smao ako probudimo um i telo. Vodeći simbol im je svastika pa itekako imaju problema u Izraelu. Osnivaču je alien lično (Rael) pomogao da razume sve religije i objasnio da neće doći alieni dok ne prihvatimo da su stvarni i da nam je ok da živimo sa njima. Vole svetski mir, nenasilje, demokratiju, liberalizam i slično a opet su 90-ih otvorili fabriku za kloniranje ljudi gde su navodno 2000. godine klonirali čoveka.

Mormoni: Oni ne bi stali ni na deset strana ovde pa ću navesti samo jedno. U njihovoj Crkvi Svetaca Sudnjeg Dana ključan je anđeo Moroni. Moroni je uskrsnuo nakon smrti, postao anđeo i odveo Jozefa Smita do lokacije gde su bile zakopane zlatne ploče (1980) sa Božijim tajnama.  Dve frakcije crkve se raspravljaju da li je Moron anđeo ili alien.

Nuestra Senora de la Santa Muerte: Naša gospa Sveta Smrt (Meksiko) je zapravo božanstvo koje leči, štiti, i bezbedno prenosi u posthumni život. Opstala je i pored prisile katoličke crkve još iz pre-kolumbijskog perioda (Asteci, Maje, Miksteci I drugi). Na Dan mrtvih je njen dan iako je originalno bila muško. Danas je to skelet u bogatoj odeždi i nakitu sa pregršt cveća. Nosi kosu ili globus. Nju poklonici slave i u svojim domovima na mini oltarima pa ih sada ima 10-20 miliona samo u Meksiku, USA i delovima centralne Amerike. Slične crkve smrti: San La Muerte se može naći i u Paragvaju kao i u Rey Pascual U Gvatemali.

Aum Shinrikyo: Shoko Asahara (1984, Japan) tvrdio je da je jagnje božije, da može da skida grehove i da jedino on može spasiti sledbenike od nuklearnog Armagedona koji će izazvati USA. Koristio se Asimovom literaturom i Nostradamusovim spisima da bi naposletku izveo teoristički napad na metro u Tokiju antraksom (sarinom iz kućne izrade).

The Creativity Movement: Baza im je u Ilinoisu (Ben Klasen, Svetska crkva kreatora, 1973 kasnije Metju F. Hale Nova crkva Kreatora) ) a cilj im je da ujedine bele ljude u rasistički pokret. Prirodna filozofija i zdrav način ishrane i života kriju uverenje da Bog belih ljudi najveći od svih. Za njih Bog nije kreator već beli čovek pa su ateisti iako su vera. Prvi čovek je Potifex Maximus (visoki sveštenik) a malo po malo padaju u ruke zakona zbog zavera oko ubistava i atentata na prestavnike lokalnih vlasti (recimo federalni sudija zamalo da strada, sreća telohranitelj crkve bio doušnik FBI-a).

Church of the SubGenius: Osnivač je pisac i filmadžija Ivan Stang (1970) odbacujući ideju o apsolutnoj istini. Učenje je kompleksna filozofija J.R. „Bob“ Dobsa koji se vodi kao prorok ove crkve (mornar iz crtaća i stripa). Rugaju se religiji i teorijama zavera, NLO-u i modernoj kulturi. Underground pop kultura ovo masovno prihvata kao i studenstski kampusi i internet. Predviđaju smak sveta redovno (Men from X planet), sveštenik je Paul Reubens trenutno (Pee Wee Herman) a Patrik Volkerding (osnivač Linuksa) vrlo aktivan član a ova crkva mu je bila inspiracija za „Slackware“.

Dionicizam, Neoplatonizam, Mitraizam, Gnosticizam, Manichaeanism,…su neke od filozofija ili načina i pogleda življenja koje su se našle u zvaničnoj religiji dopuštenoj slovom zakona.

Skoro pa, u ime oca i sina i bensedina.

S ljubavlju,  Elena Alexandra