Blog

Samo igraj! – Ivan Lutz

ŽANR: Sajberpank/SF triler 

IZDAVAČ: Hangar 7 

ZEMLJA: Hrvatska 

GODINA IZDAVANJA: 2016.

OCENA: 8

 

 

 

Košarka je sport koji je sa svojim herojima obeležio moje odrastanje i sazrevanje. Iako nisam bila zaluđenik, mogu da kažem da sam, kao i autor ove knjige, provela dobar deo svojih adolescentskih dana prateći uspehe bogova parketa i gospodara lopte, navijajući iz petnih žila i smatrajući košarku jednim od sportova koji savršeno kombinuju strategiju i srce na terenu za adekvatan uspeh. Stoga, kada sam videla naslovnicu (odličnu naslovnicu!) na kojoj je predstavljen robot, prva reakcija mi je bila da podignem obrvu i odmahnem glavom. Nenenene – ne roboti i košarka. Robot, tehnički savršen, nikada neće imati ‘ono nešto’ šta čini pravog junaka ovog sporta. Srećom, i autor se pokazao kao istomišljenik (umirio me je već u predgovoru), pa se iza ovih svemoćnih bića ipak krije ljudski dodir. 

Ali, ovo je knjiga koja zapravo i nije o košarci iako košarka jeste njen suštinski deo. Igra je metafora za nešto više, nešto mnogo značajnije.  

Ali, idemo redom. Godina je 2999. i svet se sprema za doček još jednog milenijuma. U svetu visoke tehnologije, u kome svakim i svačim upravlja Mreža, stanovnici žive jednakim, besmislenim životima kojima upravlja podmatrica, svojevrsni UnderNet, zadužen za kontrolu individualnog ponašanja i individualne sreće. U priču ulazimo direktno, pred sam doček i pratimo Gasianda Bartera, čoveka koji je mislio da može prevariti Mrežu i izvući se nekažnjeno. Gasiandov motiv je, kada bismo promislili, bio ispravan i on je imao najbolje namere kada je pokušao da iskoristi svoje programersko znanje i pomogne svom detetu sa neurološkim oboljenjem da prihvati Mrežu i UnderNet. Ali kako to obično biva, stvari su krenule nizbrdo, njegovo dete je trajno osuđeno na život ‘u tišini’ a Gas na stalnu pratnju i kontrolu Agenata Mreže.  

Doček je trenutak kada Gas dozvoljava sebi da se prepusti i da zajedno sa prijateljima uživa u jedinoj pravoj strasti koju ima – košarci. Košarka nije onakva kakvom je mi danas znamo, dovedena je do matematičke savršenosti, tehničke analize su sastavni deo pobede, a na parketu je druga vrsta činova – ogromni roboti kojima upravljaju posebno obučeni ‘igrači’. Ipak, vrsta emocija koju ova igra budi, užitak i zanesenost koju pruža ostala je očuvana.  

U sred tog novogodišnjeg finala u košarci, najvećeg događaja milenijuma svet kakav poznaju je otišao dođavola. Virus je nagrizao Mrežu, narušio njenu srž i „resetovanje civilizacije je pokrenuto“.

 

„Ako gubiš; ako zaostaješ; ako si sporiji; ako si slabiji! Ako misliš da nema izlaza! Ako ti padne moral i misliš da nikada nećeš ustati, znaš što ti je činiti! Namršti se, stisni zube i Samo igraj!„
 

Da Ivan Lutz nije profesor fizike, bio bi odličan sociolog ili antropolog, što se uveliko provlačilo i kroz njegove priče i ranije romane, pa nije ni ovde izostalo. Roman je pun pažljivih promišljanja o ljudskom društvu, ostvaren je dodir sa svim aspektima ljudskog u nama, postupci su dobro promišljeni, društvene uloge i uslovljenosti dobro podeljene a sam trenutak masovne histerije i verovanje u novi početak pažljivo je izabran. Nisam uspela da se otmem utisku da je autor namerno izabrao ovaj datum za pokretanje radnje, upravo jer je na umu imao milenijumsko ludilo i fenomen ‘milenijumske bube’, dobro poznat nama koji smo dovoljno stari da se sećamo dočeka 2000. godine.  

Ovo je najzreliji Lutzov roman. Dok je ‘Zovite ju Zemlja’ lep omaž starim autorima SF-a, a koautorski ‘Drum’ svojevrsni međužanrovski eksperiment, ‘Samo igraj!’ je roman u kome se najzad pred nama razotkriva jedan istinski zreo autor, autor oslobođen straha, kočnica i nesigurnosti, autor koji je u svoj roman hrabro utkao dve ljubavi koje ga pokreću – sport i nauku, i koji je  vešto u sajberpank roman koji je na mahove i hard SF, na mahove SF triler, utkao svoja viđenja i promišljanja i dao jednu suštinski dublju perspektivu ovom inače lako čitljivom delu. 

Iako mi se ponegde činilo da ima neslaganja sa vremenskim tokom (da li se sve dešava u toku novogodišnje noći i sutradan ili u narednih nekoliko dana), radnja me je toliko uvukla u sebe da mi je, na kraju, apsolutno bilo svejedno i nije mi se vraćalo da proverim. 

„Samo igraj!“ je još jedno izdanje u Hangara 7 u okviru njihove biblioteke „Solaris“. Moram da priznam da mi je drago da Davorin Horak, urednik Hangara 7 nastavlja sa odličnim izborom knjiga za ovu ediciju i, svesna svih nedaća izdavača u regionu u vezi sa distribucijom, nadam se da će Hangar 7 porazmisliti i o elektronskim (re)izdanjima dosadašnjih naslova, za nas ljubitelje žanra iz regiona kojima je nabavka štampanog primerka nekada u rangu nemoguće misije.  

Sluškinjina priča

Čovekova sposobnost za zverstva jednaka je njegovoj imaginaciji. A kada tu imaginaciju stavite u službi pisane reči, dobijete delo koje je u stanju da vas do srži prodrma i natera vas da preispitate sve ono u šta ste verovali. Upravo tako je Margaret Atvud, kanadska romanistkinja, 1985. godine stvorila „Sluškinjinu priču“ koja je prošle godine dobila i svoju TV adaptaciju, predstavivši najstrašniju verziju stvarnosti. Onu, koja se čini, itekako mogućom.

Radnja ove serije je smeštena u postmodernu Ameriku, koja je nakon ukidanja Ustava i promene vlasti, postala Gilead, fundamentalističko hrišćansko društvo u kome je Biblija jedini zakon. U svetu koji su pogodile epidemija steriliteta, plodne žene postaju seksualne robinje moćnih i uticajnih članova društva i njihovih neplodnih supruga. Junakinja priče, Džun Osborn, majka devojčice Hane, svojom plodnošću je postala meta novog režima. Nakon neuspešnog pokušaja bega iz Gileada za Kanadu, Džun biva uhvaćena, a onda i utrenirana da služi porodicu koja će je uskoro prihvatiti. A kada konačno stiže u novi dom, biva preimenovana u Fredovu, prema imenu svog gospodara.

 

Teokratski sistem Gileada i način na koji je on donešen na male ekrane je lišen bilo kakvog duha. To je mesto izvanredne brutalnosti, neupitne surovosti i tragične potlačenosti nekada slobodnog naroda. Gilead je najgori san svih onih koji veruju u slobode kao osnovno pravo svakog čoveka. Nije to samo scena silovanja u kome Sluškinja, polaže svoju glavu na između noga svoje gospodarice, biva silovana zarad „ploda Gospodnjeg“. To je i surovost kažnjavanja bilo kog zločina, čiji se vrhunac nazire u odstranjivanju polnih organa onih označenih kao „izdajicima pola“.

Međutim, ispod tog sivila i zastrašujućeg kolorita plavozelenog i crvenog, krije se osoba. Ljudsko biće sa svim svojim nadanjima i razočarenjima, manama i vrlinama, neko dovoljno jak da preživi, pa čak i da se bori. Jer, kako to Džun u jednom trenutku kaže: „Ćutali smo dok su uzimali deo po deo. Sada smo budni.“

 

„Sluškinjina priča“ nije samo priča o ljudskim slobodama. Ovo je priča o onima koji suspremni da se za te slobode bore. Nije to stvar lakih pobeda, Gilead nije mesto na kome se odnose lake pobede protiv društva. Noktima i zubima je potrebno boriti se za milimetar zemlje na kojoj stojite. A onda, kada vam se i taj milimetar uzme, kada se odate strahu i beznađu, sve počinje iznova. Za onaj milimetar, i još jedan novi. Neka bude borba neprestana, neka bude što biti ne može…

Ali gledajući seriju, zar Gilead nije zastrašujuć upravo zato što nije baš da ne možemo da zamislimo sebe u takvom društvu? Nakon svih onih milimetara i metara za koje su nam se preci, pa i mi sami, borili kako je moguće da smo ih ćutke izgubili? Kada čujete nekoga da pljuje po drugima na osnovu rase, setite li se porodica izgubljenih u borbi protiv iste ideologije? Kada vidite da nasilje nad ženama puni novinske stupke, setimo li se vrmena u kome se na ovo gledalo sa prezirom? I kada pognemo glavu dok neko sa izuzetnom moći priča, setimo li se kako smo pljuvali na njihove prethodnike? Setimo li se ičega dok, gotovo civilizacijski, idemo unazad? E, pa ako se mi ne sećamo, tu je Džun da nas podseti.

„Sluškinjina priča“ je, u svakom pogledu, jedan od najizvanrednijih televizijskih produkata u poslednje vreme. Elizabet Mos briljira kao Džun Osborn, donevši na ekran junakinju komplikovanu i tragičnu gotovo kao Sofi Zavistovski. Džun je Sofija malih ekrana, junakinja grešna koliko i nevina, osoba čiji je život bio prepun tragičnih izbora. Sa gotovo identičnim žarom je Aleksis Bledel udahnula život Emili, preimenovanoj u Glenova čija seksualna orjentacija postaje njen najveći zločin. Ali, nijedan roman, nijedna serija nije potpuna bez negativaca, i kasting je i ovde apsolutno savršen. En Daud glumi Tetka Lidiju, čija uloga u indoktrinaciji Služavki je gotovo užasavajuća za gledanje. Sadizam na kome bi joj i Remzi Bolton pozavideo je gotovo apsurdno ujedinjen sa majčinstvom i izlivima nežnosti koji služe Gileadu. Tetka Lidija nije licemer, već neko ko duboko veruje u ono što radi, što je čini daleko opasnijom. Fenomenalni Džozef Fajns glumi Komandanta Freda, čija superiornost dolazi od pozicije koju ima, dok njegovu ženu Serenu Džoj glumi Ivon Strahovski. Disfunkcionalan par je u konstantnom sukobu kako bi pomirili svoja očekivanja i realnost u kojoj su se našli.

 

Estetski govoreći, serija je perfektno odrađena. Ali ta estetika je u službi surovosti, potlačivanja i stravičnosti Gileada. U Gileadu kao da se ne živi, životari se. Kamera koja izdaleka pokazuje svet Gileada suprostavljena je bliskim snimcima svih likova koji služe da u Gilead utkaju sopstvene emocije. Posebno efektni su snimci Elizabet Mos koja je, unevši u svoje lice sve što je mogla, na malim ekranima prenela svaki delić života svog lika. Režija, koja vas konstantno drži na ivici stolice je još od prve epizode uhvatila dobar ritam. Gledaocima ulivajući nadu na kašičicu i dozvoljavajući da to bukne, režija i scenario gotovo, prema pravilu, skrhaju i to malo nade za koje ste mislili da vodi nečemu boljem.

U doba superheroja, mitskih kraljeva i ratničkih princeza na zmajevima, „Sluškinjina priča“ je još jedan fantastični primer borbe za svet. Junakinja nema ni magični malj, a ni tri zmaja. Ostavljena sama sebi, Džun Osborn je heroina koja nas podseća da nam nije potrebna nikakva suluda mašta da prizovemo istinsko zlo. Jer pored protomolekula koji inficira ljude, Titana sa kamenovima Beskraja i Belih hodača, daleko zastrašujuća je mašta koja je od stvarnosti udaljena toliko koliko vam treba da shvatite da to nažalost, uopšte nije mašta, već stvarnost u kojoj milioni, ako ne i milijarde, već živi.

„Sluškinjina priča“ je remek delo moderne televizije. Nije ovo epsko kao „Igra prestola“, estetski savršeno kao „Tuđinka“ ili pak, horor kao „Američki bogovi“. Ovo je priča o jednoj ženi, ne toliko različitoj od vaše majke, sestre, ili bake. Ovo je priča o osobi koja se bori protiv sveta u kome živi. Ona je majka i ljubavnica, žena i preljubnica. Ona je prijatelj, saučesnik i borac. Ona nije Fredova. Njeno ime je Džun Osborn. Ona je slobodna. I poručuje vam:

Nolite te bastardes carborundorum

Napoleon Br. 10 Sitni kriminalci

ŽANR: fantazija/triler

ORIGINALNI NAZIV: Piccoli banditi

SCENARISTA: Dijego Kajeli

CRTAČ: Paskkvale Del Vekio

ZEMLJA: Italija

GODINA IZDAVANJA: 1999.
OCENA: 7

 

Deseti jubilarni Napoleon umesto da prođe u slavljeničkoj atmosferi, donosi nam pomalo tužnu vest. Napoleona nećemo više čitati u ovom obliku. Prelazi u jednogodišnje kolekcionarsko izdanje u formi knjige sa četiri broja, koje ne ide na kioske. Razlog je nedovoljna zainteresovanost publike. Nisam bogzna kako iznenađen ovim epilogom (niti preterano srećan) iz prostog razloga što ovo jeste andergraund strip, nije baš za široke narodne mase koje još žive od sećanja na osamdesete i Dnevnikove edicije mrzeći sve što je novo i perspektivno, jer oni to više nisu. No, da ne budemo nepošteni, strip nije jedina sfera gde je tako, i sa tim smo se pomirili (nikad robom) mi koji dajemo šansu novim stvarima koje nisu lošije, šta više, verovatno su i bolje. Uostalom, to su ta četiri broja godišnje koja smo imali i do sada, pa nismo naročito oštećeni ako se tim izdanjima dođe do poslednje pedeset četvrte epizode na kojoj je Ambrozini stao i vratio se radu na Dilanu Dogu. Dakle, bez panike – serijal ćemo ispratiti u malo specijalnijem izdanju, što u neku ruku ovakav strip i zaslužuje, jer je sve osim običan, tako da, počnite sa čekanjem.

U svetu kriminala ne moraš uvek biti šef i glavni baja u gradu da bi te pamtili, samo treba da budeš dovoljno zajeban. Dobri primeri takvih likova su Džon Dilindžer, pljačkaš banaka, svojevremeno proglašavan i za državnog neprijatelja broj jedan, Buč Kesidi, pljačkaš banaka, Boni i Klajd pljačkaši banaka, u ovu grupu još možemo dodati Džesija Džejmsa i Neda Kelija. Sitni kriminalci pljačkaši, ali face koje su stekle status faktički heroja i kulturnih ikona kroz filmove, knjige i stripove.

Baš takve male gangstere je imao običaj da igra Džejms Kegni, američki glumac oskarovac, te sitne kriminalce koje istorija pamti. Neki od njegovih najboljih ostvarenja su Anđeli garava lica, Pametni Mani, Gospodin Roberts, Jenki Dudl Dendi. Svaki put kada zamislite sitnog gangstera, videćete njegov lik u mislima. Zašto sam vam sve ovo ispričao? Pa, divno kod ovog stripa je baš to što svako može postati heroj u njemu, makar u onom imaginarnom delu. Kegni je upravo to u svom prepoznatljivom maniru.

Dijego Kajeli – scenarista sa dugogodišnjim stažem u Boneliju i pisanjem priča za serijale Marti Misterija, Dilan Dog Natan Never, Zagor, Dampir i Legz Viver.

Paskvale Del Vekio – crtač koga sam već predstavljao, ali zarad uniformnosti tekstova, od sada ću predstavljati svakog autora ponovo ma koliko puta ga pre toga predstavio. Takođe, dugogodišnji zaposlenik SBE kompanije koji je ostavio trag na serijale Teks, Nik Rajder i Zona X.

Čini se da svi Bonelijevi junaci na neki način vole filmove, barem oni kojima je to dostupno, pa baš tako počinje ova epizoda. U bioskopu, Napoleon sa svojim imaginarnim trojcem uživa u Kegnijevom filmu. Sve dok ga ne prekine svađa razuzdanog para, jednog od onih u čije se psovke i pljuske ne treba mešati. Ali naš junak je baš zato junak što ne okleva da se umeša i što ne preza od pretnji nekog sitnog krimosa, što nam potvrđuju naredni kadrovi gde taj tip i njegov kompanjon pokušavaju utopiti vruću robu, a zatim, pukim slučajem, dolaze do još vruće. Poker u imaginarnom svetu može doneti veoma zanimljive protivnike i još veće dugove, kojih se i ne sećate dok vam prijatelji ne saopšte šta ste sinoć izgubili, a upravo se to desilo našem heroju. Duo kriminalaca uleće u policijsku operaciju, vlasnici robe koju poseduju je, takođe, žele nazad i sve što može krenuti po zlu, krenuće. Napoleon ipak odlučuje pomoći zlosrećnom Kegniju i njegovom štićeniku. No, gde je jedno zlo tu je još pet i naravno da je to raščišćavanje računa. Žalim, sami ćete morati videti ko je tu kome naplatio.

Priče bez Ambrozinija za kormilom su jednostavnije, to ne mora biti mana, ali meni su ipak, njegove verzije ono šta čini suštinu priče o Napoleonu.. Kvalitet ove epizode ipak nije toliko ispod standarda serijala, u mnogome ga izvlači Kegni i dobar kraj. Del Vekio nije među mojim favoritima, njegov crtež je nekako školski i ja tu ne vidim lični pečat. Zapravo epizoda nije tako loša samo nisu moji autori, šta ćeš, ne može se svima udovoljiti. Sada ide težak deo oproštaj od serijala na barem godinu dana, trebaće dočekati tu knjigu. Za vreme pauze nemojte praznih ruku čekati, čitajte nešto drugo.

Buđenje nemani – Džejms S.A. Kori

ŽANR: naučna fantastika/horor/triler

ZEMLJA: SAD

ORIGINALNI NAZIV: Leviathan Wakes

PISAC: Džejms S.A. Kori

GODINA IZDAVANJA: 2011.

OCJENA: 7

 

 

Vjerujem da su ljudi od prvog trenutka kada su pogledali u noćno nebo posuto mnoštvom zvijezda, pomislili šta li se krije iza tih svjetlucavih tačkica? Da li nas neko posmatra odozgo? Ima li života u tom beskonačnom prostranstvu? Ako je vjerovati ljudima iza emisije Drevni vanzemaljci od davnina našu zemlju posjećuju vanzemaljci.

Ima ljudi koji će se složiti s tim, ima onih koji će se snažno suprostaviti tome, ali zar zaista mislite da smo sami u ovolikom svemiru? Čak i u svetim knjigama piše da nismo sami, a ko smo mi da se suprostavljamo tome? Bili sami ili ne, jedno je istina, niko ne zna šta nas čeka u hladnoći svemira. Kakve skrivene tajne skrivaju planete o kojima maštamo. Možda neka od njih krije i tajnu kraja ljudskog roda. Ko zna? Vrlo je moguće.

Neki životni oblik koji će potamaniti ljudski rod u tren oka. Nešto. Motiv je to više nego dovoljno puta, što u filmovima, što u knjigama, ali ipak ne škodi vidjeti to opet ako je dobro urađeno.

Da li su Danijel Abraham i Taj Frenk (Džejms S.A. Kori im je zajednički pseudonim) uradili dobar posao s Buđenjem nemani? Uradili su pakleno dobar posao, što možete zaključiti i sami po onome što možete pročitati po Internetu, a činjenica da su s ovim romanom bili finalisti za nagradu Hugo u kategoriji za najbolji roman samo je jedna od stvari koja im ide u korist.

Ono što Buđenje nemani nudi jeste mješavina popularne video igre Dead Space, svemirske opere globalnih razmjera i noar romana. Zašto Dead Space? Jer povremeno ima tu atmosferu, a i neprijatelj kojeg njih dvojica uvode u romanu me podsjeća na Nekromorfe. Svemirska opera je zbog toga što je sve na masovnoj skali, brodovi, bitke, ratovi, sve. U sve to je umiješan i noar štih, onaj dašielhametovski, pravi hardcore noar. I sve to šljaka, horor, noar, svemirska opera.

Daleka je budućnost, ljudski rod je nastanio gotovo cijeli Sunčev sistem, a glavne sile u njemu su Zemlja i Mars, a između njih se nalazi Asteroidni pojas, ljudi koje ni Zemlja ni Mars ne cijene previše i posmatraju ih kao otpad i šljam. Situacija između dvije vodeće sile je u nekoj nategnutnoj, ali finoj ravnoteži (čitaj: Hladni rat u svemiru) i dovoljna je samo mala iskra da pokrene rat.

Džim Holden i njegova posada nailaze na poziv u pomoć koji dolazi s napuštenog broda, Skopuli. U tim hodnicima nastanjenim mrtvacima krije se tajna, koju niko nije smio saznati, a njihovi životi se odjednom nađu u opasnosti. U toj situaciji, Holdenova nepromišljena izjava biva iskra koja započinje raz između Zemlje i Marsa.

Detektiv Miler matori je policajac na Cereri, hodajući klišej, čovjek s neobičnim zadatkom: pronaći djevojku po imenu Džuli Mao, kćerku bogatog para. Ona je bila na Skopuliju, istom onom brodu kojeg je Holden pronašao i zbog kojeg je izbio interplanetarni rat. I dok njih dvojica idu svojim, naizgled odvojenim, putem, neslućena opasnosti prijeti čovječanstvu.

Korporacija dovoljno moćna da potkupi bilo koju vladu, namjerava testirati protomolekul, tajnu koja nije trebala biti otkrivena, nešto što nas je trebalo uništiti dok smo još uvijek bili samo primordijalna supica. Kako vrijeme protiče, tako se i Holdenovi i Milerovi putevi ukrštaju.

Buđenje nemani ima sve ono što je potrebno da bude jedan sjajan SF roman, ali i puno više od toga. Ima političke intrige, koje u ovom dijelu i nisu toliko izražajne, koliko su iza kulisa, ima napetost, dobre likove s naglaskom na Holdena i Milera, lijepo razrađen svijet i napisana je filmski. Dok je čitate, tačno vam se pred očima nižu spektakularne scene.

Naravno, nije sve tako sjajno. Priča Buđenja nemani razbacana je u periodu koji traje otprilike godinu dana i nigdje, osim u razgovoru i mislima likova, nemate nikakve naznake koliko je vremena prošlo što zna kvariti dojam s obzirom da imate osjećaj da se svi događaji dešavaju u nekoliko dana i da su samo nabacani jedan na drugi.

Ovo je samo prvi roman u serijalu, a na malim ekranima igra i serija čija se prva sezona poigrava s radnjom ove, ali i političkim igrama iza kulisa, druge knjige u serijalu. Abrams i Frenk su ovim romanom probudili neman i kako se čini nemaju namjeru stati u skorije vrijeme, a serijal je itekako vrijedan čitanja.

Nacija nemrtvih: Poslednje utočište

Ako guglate izvorni naslov ove igre (Undead Nation: Last Shelter), nećete naći bogznašta. Zapuštenu stranicu na fejsbuku, nekoliko trejlera na jutjubu i nikad dovršenu stranicu na fandomovoj vikipediji (Fandom by Wikia). Još kad vam kažem da sam igru našao u Fejsbukovoj igraonici (Facebook Gameroom), pretpostavićete da je posredi neki krš koji su sklepali neki Rusi da bi naivičinama muzli pare.

Međutim, čak i na smetlištu igara kao što je Igraonica, nađe se poneki biser i ova igra je prva u nizu zabavnih koje sam tamo iskopao. Posredi je prilično uzbudljiva i pažljivo izrađena strateška igra na temu preživljavanja zombokalipse.

Ponajpre, za razliku od drugih igara u Fejsbukovoj igraonici, ova ne nagrađuje igrače koji troše novac. Zlatne poluge koje se troše na kupovinu boljih ratnika ili ubrzavanje gradnje mogu da se zarade igranjem. Monetizacija skakanjem po igračevim živcima, dakle, nije mogla da se izbegne, ali je nežno spuštena u igru i ne grebe vas po licu kao u tolikim drugim naslovima.

Igra se ne bavi mnogo postavkom priče, eto zbila se apokalipsa i to baš sa zombijima. Grupa preživelih skupila se u kući i počela da organizuje život. „Nacija nemrtvih” vas lepo sprovodi kroz osnovne pojedinosti načina igranja, a postoje sličnosti sa igrama „Ovaj moj rat” (This War of Mine) i „Atomsko sklonište” (Fallout Shelter). Barata se sa četiri vrste sirovina; cigle, konzerve, pribor za prvu pomoć i zlatne poluge. Cigle i konzerve (hrane) predstavljaju osnovne valute u igri. Ciglama se kupuju prostorije, a hranom razne vrste usluga kao što su unapređivanje junaka i proizvodnja pribora prve pomoći. Oni, naravno, služe da vrate snagu povređenim likovima.

Tu se odmah vidi kvalitet zanata tvoraca ove igre. Trud je uložen da igra bude ujednačena. Sirovina ima malo, ali dovoljno da obezbedi složenu ekonomiju. Srazmerno mali broj elemenata tvori celinu vredniju od pukog zbira. Osim toga delovi igre se prepliću na dobar način.

Neophodno je ne samo izgraditi prostorije kako bi vaši junaci mogli da žive, vežbaju, proizvode cigle i hranu, već i pametno postaviti svaku unutar zgrade. Dve prostorije iste vrste spajaju se u jednu veliku, što daje priliku da ih brani veći broj junaka, kao i popust na cene unapređenja. Kuću opsedaju zombiji na koje možete pucati i tako sakupljati zlatne poluge koje ostaju iza njih. Ali zombiji su bezopasni, mnogo nezgodniji su drugi igrači koji će povremeno mogu da vam pokucaju na vrata i poharaju dvore. Stoga je arhitektura sloništa značajna koliko i raspored branitelja.

Junaci su, naime, podeljeni na klase. Svaki borac ima jasne parametre, koliko brzo i koliko snažno udara, koja mu je pozicija u timu (napred, srednja razdaljina, pozadina), da li napada pojedinačne mete ili grupu. Tu se pokazuju tananosti dobro dizajniranih pravila igre. Deluje da su borci koji imaju bolji DPS (damage per second) najbolji. Na terenu, međutim, postoji razlika da li vas napada jedan veliki zombi ili mnoštvo manjih. Premda imaju manji nominalni DPS, katkad je bolje uzeti borce koji pogađaju više meta kako bi se uspostavila brža kontrola. Stoga ćete za kuće koje imaju mnogo malih prostorija birati izdržljivije borce koji nišane pojedinačne protivnike, dok ćete za kuće u kojima su prostorije veće hteti borce sposobne da se nose sa najezdom.

Tu se taktičke mogućnosti ne iscrpljuju. Družina koju vodite u napad, naime, sastoji se od boraca koji „koštaju” određenu količinu energije. Tako teškaš kome je namena da prima udarce 3 poena, dok je teškaš koji nosi štit dvostruko skuplji. U načelu, „napredniji” saborci koštaju više energije, pa je matematika pred jurišanje uvek zabavna, jer je neophodno oceniti da li vam je bolje da imate „dužu klupu” tj. više boraca u rezervi ili da imate udarni tim elitnih specijalista. Dodajte tome i upotrebu taktičkih komandi, mogućnost postavljanja novih boraca zombijima iza leđa i druge trikove. Sve u svemu, „Nacija nemrtvih” je sasvim pristojno postavljena igra.

Da se sve ne bi svodilo na sakupljanje sirovina i jurišanje na tuđe zaklone, tu je rat blokova. Na sve većim i većim mapama, igrači se nadmeću oko kontrolisanja čitavih blokova. Lakše je osvojiti blok nego ga zadržati, ali nove teritorije mogu da se utvrde i tako osujeti pokušaj protivnika da ih preotme. Ritam igre je brz, dok pošaljete ekipu u napad i sačekate da se vrate prođe između 30 i 90 minuta. Svaka partija traje različit broj sati (između 12 i 24) što omogućava igračima iz različitih vremenskih zona da se uklope u ritam. Učestvovanje u ovim gradskim nadmetanjima nije obavezno, ali donosi veliku količinu sirovina kao i predmeta koji se koriste za podizanje nivoa boraca.

U suštini, borci imaju nivoe (levels) i činove (ranks). Nivoi su važni da ukažu na moć borca kada se hvata u koštac sa zombijima, podiže gotovo sve parametre napada, a skala napredovanja je takva da jedan nivo gore-dole ne čini veliku razliku, ali već dva nivoa i više značajno ukazuju na slabost ili premoć. Do petog nivoa, za treniranje se koriste otpaci hrane, a kasnije je neophodno sakupiti i predmete koji su vezani za klasu (limovi za teškaše, municija za dalekometne borce, noževi za makljatore i sl). Sa druge strane, činovi dodaju nove veštine koje značajno unapređuju taktičko ponašanje. Na primer, tabadžija Brok Džunior (Brock, Jr) može da odbaci protivnike koje udari, čim napreduje do tri zvezdice. Za povećanje činova neophodne su medalje, a one se najbrže stiču u gradskoj borbi.

Sve u svemu, s obzirom na to da je besplatna (putem fejsbukove igraonice), te da ne zahteva kupovanje bilo čega novcem, mislim da zaslužuje gigabajt prostora na vašem disku.

Retourneé á la natur: “Angeleon” na festivalu “ Starwood”

Kako upoznajem ovu našu ploču na leđima slonova koje nosi gigantska kornjača što pluta kroz zbunjeni svemir, shvatam da (naizgled) svi putevi na svetu vode u Rim. Što se tiče Srbistana, poseduje i on svoj Rim, koji ima slično toliko brda, šuma i diktatora. U jednoj od tih džungli, zvanoj Zvezdarska šuma, održao se trodnevni “Starwood“ festival koji je, po svakoj prilici, jednak modernijoj verziji Vudstoka.

Pošto Džimi i Dženis nisu vaskrsnuli (još), larp udruženje “Angeleon“ je održalo nastup koji je uključivao prikaz treninga. Drugim rečima, četvorica tipusa i ženski metar i lopata su se šopali u šumi  i u tome su apsolutno uživali.

Sve je započelo dogovorima 21.04, kulminiralo 28.04, da bi se nas nekoliko stuštilo na Zvezdaru 30.04. oko 16h, obezbeđeno rančevima. Budući da autor teksta nije bio u mogućnosti da se snađe, ekspediciju smo (Igor Novogradec, Milan Popović, Vladimir Stojković, Marko Živanović i moja malenkost) započeli neočekivanim maršem kroz Mrku šumu.

Google Maps i ljudi su nas slali svuda („Skreni levo, idi do kraja ulice, ko ti je rekao da to uradiš, kreni pravo pa skreni desno” itd.) sve dok nismo naišli na proplanak. Mesto beše ovenčano binom na kojoj su nastupale izvanredne grupe i solo izvođači čiji spisak i program možete da pronađete na fejsbuk stranici festivala.

Pored mađioničara, klovnova, škole američkog fudbala, radionice pisanja i turnira u basketu, shvatili smo da je festival uistinu slobodnog duha – modus operandi je bukvalno bio „zauzmi i radi svoje, a ljudi će da gledaju ako im se gleda”.                                        Raspakovali smo buzdovane, štitove, bukagije (za neku drugu priliku i namenu) pa smo uskočili u uniforme i oklope (sijali smo se kao Terminator posle godišnjeg remonta i ljaštenja). Nebo je izgleda bolelo uvo za Vladimirove molbe, te je kiša ljuljnula svom snagom, ali nas to nije zaustavilo.

Uskoro smo svojim veštinama privukli pažnju, a publika nas je radoznalo zasipala pitanjima, okušala se u „osmici” i pomno pratila svaki pokret. Budući da smo se lepo proveli i održali integritet naučenog šibanja, zahvalili bismo se organizaciji ŠUŠA („Šumsko udruženje širokih ambicija”), učesnicima festivala i opakoj Mirjani Tomić, jednom od organizatora festivala „Starwood”, koja, niti je paničila, niti je zaboravila peškir. 

Mračna bajka za odrasle: Oblik vode

ŽANR: fantazija/drama
REŽIJA: Giljermo del Toro
SCENARIO: Giljermo del Toro, Vanesa Tejlor
ULOGE: Sali Hokins, Majkl Šenon, Ričard Dženkins, Dag Džouns, Majkl Štulbarg, Oktavija Spenser
ZEMLJA: SAD
TRAJANJE: 123 minute
OCJENA: 7

 

 

 

Giljermo del Toro. Vizionar. Redatelj koji na malim ekranima oživljava čudovišta iz svoje bogate mašte i priča mračne bajke za odrasle. Čovjek čije se ime veže uglavnom uz horor, mada briljira u svemu čega se dotakne. Ostat će žal što nije sjeo na rediteljsku stolicu Hobita, iako je bio planiran, i što vjerovatno nikada neće uspjeti snimiti Planine ludila, adaptaciju istoimene novele H.P. Lavkrafta, koja mu je dugo vremena neostvarena želja, ali srećom po ljubitelje njegovog rada del Torova mašta nikada ne miruje.

Jedan od glavnih kandidata na skoro svim dodjelama filmskih nagrada ove godine, Oblik vode njegov je novi uradak i najbolji film od Panovog labirinta. Ovaj put se odlučio poigrati s motivom Ljepotice i zvijeri ili u ovom slučaju nijeme princeze i princa iz dubina Amazona, te čudovištem koje ih želi uništiti. Del Toro ne bi bio on kada se ne bi poigrao malo s tim motivima, pa je tako njegova princeza nijema čistačica koja traži ljubav, a jedini su joj prijatelji njen prvi komšija – skriveni homoseksualac, i brbljiva afroamerička kolegica na poslu.

A princ ili Zvijer? Princ je biće izvučeno iz mulja Amazona. Lokalci ga smatraju bogom, ali on nije strašan iako je Zvijer. Ne, on je visok, širokih ramena, isklesanog dupeta i usnama koje mame na poljubac. Del Toro je insistirao na tom izgledu njegove Zvijeri, oborivši stereotipe pričanja bajki po ko zna koji put jer baš i nije čudovište. Jedina prava Zvijer i jedino pravo čudovište u filmu jeste čovjek. Strikland.

Višeslojna je to priča i dok je gledate naprosto uživate u njenom gledanju. U osnovi, to je romantična mračna fantazija kakvu samo Giljermo može ispričati. O usamljenosti, potrazi za ljubavlju, izolovanosti, pripadnosti, zlu u ljudima. Glavni likovi su izopćeni i ne pripadaju društvu „normalnih“. Eliza je nijema od malih nogu, zbog povrede koju je doživjela. Živi u nekom svom malom svijetu i obožava stare filmove, koje redovno gleda s komšijom Džajlsom, usamljenim homoseksualcem.

On također žudi za nekim, usamljen je, jedini prijatelj s kojim priča je ona, a za pretpostaviti je da mu je njegova seksualna orijentacija donijela probleme na poslu. Daje tu Giljermo naznake. Čak i Zelda, njena kolegica s posla, koja stalno priča o svom suprugu, zapravo je usamljena žena koja laže o svom porodičnom životu kako bi sakrila činjenicu da je muž zapostavlja.

Usamljeno je i vodeno biće, bog iz Amazona. Jedini pripadnik svoje vrste, mučen i zatvoren u metalnu kapsulu, ne bi li na neki način odnio prevagu u svemirskoj trci između Amerike i Rusije. I tu, u hladnoj, mračnoj laboratoriji pronalazi ljubav. Namjerno Del Toro smješta radnju svog filma u ’60-e godine prošlog stoljeća, upravo zbog vladanja silnih stereotipa, mada društvo nije daleko odmaklo. Tada je Hladni rat bio u punom pogonu, a zlatno doba Hollywooda je bilo na zalasku.

Upakovao je tu Del Toro i simboliku novog života, smrt i rađanje. Životne cikluse kojih se dotakao i Aronofski u svojoj Majci!, samo ispričano na nešto drugačiji način od Giljermovog.

Film je i jedna posveta zlatnom dobu Hollywooda jer ne treba zaboraviti ni to da je del Toro godinama pokušavao uraditi rimejk Čudovišta iz Crne lagune. Ne samo posveta, Oblik vode se može protumačiti i kao ljubavno pismo te hronika propadanja Holivuda. Jer kako to stalno u filmu naglašavaju „zeleno je boja budućnosti“, a svi znamo da se današnji filmovi snimaju uglavnom ispred zelenog platna, dok su prije takve stvari bile nepojmljive. Vidljivo je to i po muzici, koja je zaista fenomenalna i daje filmu neku drugu dimenziju. Ako posmatramo film s tog aspekta, onda je poput Skorsizijevog Huge.

Poznat od prije po svojoj upotrebi boja u filmovima, gdje ih koristi za pojavu određenih likova, njihov karakter ili tek da opiše neku scenu, Giljermo se i ovdje poigrava s bojama, ovaj put koristeći prvenstveno nijanse zelene, žute i smeđe, s tek primjesama crvene, bijele i crne. Cijeli film je pravi užitak za gledanje, mada je to nešto na što nas je on odavno navikao.

Ako bih baš tjerao mak na konac i tražio mane, kao što su neki radili, mogao bih reći da postoje određeni scenaristički propusti, mada vjerujem da su namjerno urađeni jer ipak je ovo bajka, zar ne? Opet, kako tražiti mane i propuste jednoj priči ispričanoj na ovakav način? Čista emocija, s kojeg god aspekta posmatrali film. Svaka glumica i glumac su svoj posao maestralno odradili i izdvojiti samo jednog bi bilo vrijeđanje onih drugih.

Dosta ljudi će reći kako je razočarana del Torom nakon ovog filma, koji ne predstavlja ništa više od prikaza fiksacije žene nad čovjekolikom ribom i seksa istih te da je natrpan klišejima poput crnkinje u lošem braku, klasičnog stereotipnog negativca i usamljenog homoseksualca. Ne slušajte ih. Mada na prvu Oblik vode zaista djeluje tako, film je puno dublji i možda najbolje ispričan del Torov film, jer je vješto sakrio brojne stvari i kao takav, koliko jeste del Torov film na koji smo navikli, toliko i nije.

Moglo bi se o ovom filmu pričati danima, ali neću. Stat ću i reći vam da ga pogledati jer to zaslužuje. Nema tu horora, koji se veže za del Torovo ime. Vampira i duhova. Ovo je samo jedna priča mračna bajka o ljubavi sa sretnim završetkom. Definitivno jedan od najboljih filmova godine u kojem raskoš del Torove mašte dolazi do punog izražaja.

https://www.youtube.com/watch?v=BZNgDICJb9Q


Ovaj tekst je u izvornom obliku objavljen na APortalu.

Crni dijamant – Ksenije Pešić

ŽANR: SF/fantazi

AUTOR: Ksenija Pešić

IZDAVAČ: Kovačnica priča

GODINA IZDANJA: 2016

OCENA: 8

Kada se susretnete sa jednostavnim, ali efektnim dizajnom kakav je onaj na koricama „Crnog dijamanta“, sa odsustvom sažetka knjige, izvoda iz recenzije ili nekakvog citata na zadnjoj korici i sa samim naslovom koji ne govori ništa konkretno i ne upućuje nikuda, osim što nudi naznaku da je u pitanju retka i skupocena stvar, zapitate se da li je autor (ili u ovom slučaju autorka) svesna rizika koji sa sobom ovakav postupak nosi.

Čitalac voli da zaviri u taj magični svet između korica, da dobije nekakvu naznaku o tome šta ga čeka i… Zapravo, možda i ne voli. Možda je to samo deo mode, pomodarstva i neke navike i lenjosti čitalaca i želje izdavača da knjigu svede na prost proizvod koji će se reklamom prodavati kao i svaka druga izložena roba. Znam da me je ta ista reklama, taj ‘uzorak’ na zadnjim koricama mnogo puta razočarao ili odveo u pogrešnom smeru, pa mi je samo odsustvo te reklame/najave privuklo pažnju.

Očigledno je autorka, kako je već samim naslovom naznačila, rešila da njena knjiga bude specifična, posebna i namenjena probranima. Tako sam i pristupila „Crnom dijamantu“, kao nepoznanici, nečemu skrivenom, nečemu o čemu sam, kada sam knjigu uzela u ruke, znala samo to da pripada fantastici. Prilično široka odrednica.

„Neki ljudi ne mogu da se uklope u svet u kome žive zato što su rođeni da ga promene.“

Orkan je neko čija je jedina želja bila da svoj svet iznova izgradi, u novoj zemlji i sa svojom novom suprugom. Ali njegova sudbina nije bila u toj novoj zemlji niti sa tom novom osobom, već vođena zapisanim u njegovim genima, odvela ga je na drugi kraj Vaseljene kao poslednju nadu koja može spasiti čitav Univerzum.

Sve što bih rekla preko ovoga bilo bi ogromno otkrivanje, jer je radnja jasno usmerena i uslovljena i svaki događaj ima svoj uzrok, posledicu i logičan sled. Dati jasnu odrednicu žanra, takođe, veoma je teško. Ovaj roman je kombinacija naučne i epske fantastike – postoje vanzemaljci, genetski inžinjering (vrlo specifičan doduše) i superiorna bića, koja se opet preklapaju sa određenim, nama poznatim, rasama iz epske fantastike. Sve je veoma promišljeno i lepo uklopljeno. Tu počinjem da nazirem ideju autorke zašto takav tajnovit dizajn i njenu borbu sa samom sobom da prelomi i reši da ne čupa deo ove celine, jer je knjiga upravo to – celina i nekako se ne može sažeti u nekoliko rečenica bez ozbiljnog otkrivanja radnje.

Ideja koja kombinuje elemente epske i naučne fantastike nije nova, ali se pokazala kao veoma dobar izbor za inteligentan, pažljivo osmišljen zaplet koji je potpuno nepredvidiv do samog kraja. Junaci su lepo razrađeni, ne iskaču iz ‘likova’, reakcije su primerene situacijama, karakteru ali i kulturnom okruženju, čiji uticaj je često zanemaren u savremenom pripovedanju, a međusobni odnosi su dobro uspostavljeni. Stilski, meni je zasmetalo mnoštvo prideva, ali su opisi lepi i maštoviti i radnja dobro teče pa se ta autorkina potreba za opisivanjem polako gubi pred dobro osmišljenom radnjom. Budući da je autorka pesnikinja a da je ovo njeno prvo prozno delo, ova stilska odlika i ne iznenađuje.

Kritičan mi je bio jedino početak, imala sam utisak da je započeto iz pogrešne perspektive, jer nakon dva poglavlja tačka pripovedanja se seli na drugog lika i celu knjigu sam imala utisak da je lik kralja Belena nasilno izopšten. Očekivala sam više pripovedanja u kasnijem toku romana iz njegove perspektive. Ispostaviće se da autorka ipak nije zaboravila na njega, da i on ima svoju ulogu da odigra, ali način na koji je uklonjen iz glavnog toka pripovedanja je pomalo nezgrapan premda postoji validno opravdanje. Ovo ne znači da likovi Belena ili Orkana nisu dobro osmišljeni, naprotiv, u pitanju je prosto tendencija je da se vežete za lika koji vas uvodi u priču.

„Crni dijamant“ je najavljen kao prva knjiga trilogije, ali je autorka postigla ono šta mnogima izmiče – napravila je samostalnu celinu.

Šta je ‘crni dijamant’ inače i šta predstavlja u knjizi?

Crni dijamant je veoma redak, specifične je strukture i težak za obradu. Veruje se da osobi kojoj pripada donosi prvenstveno moć spoznaje, čuvanja i negovanja prave ljubavi, i  koristi se u svrhu izrade vereničkog prstenja i burmi. Isto tako, veruje se da donosi samopouzdanje i štiti od ljubomore i od loših namera koje eventualno dopiru iz okoline.

U samoj knjizi, u pitanju je uređaj koji vanzemaljcima omogućava da svoju planetu drže sakrivenu od ljudi. Ali provlače se i neke osnovne karakteristike samog kamena kroz priču, što ostavljama vama da istražite.

Autorka je najavila da je nastavak u pripremi, a prvim delom je uspela da probudi radoznalost kako li će da rasplete i isplete priču dalje, budući da je knjiga, kao što sam rekla, dovoljno samostalna i zaokružena.

Prilično sam se dvoumila oko ocene, ne zato što „Crni dijamant“ ne zaslužuje dobru ocenu, naprotiv. Borila sam se da izvagam sve ono odlično nasuprot nekih (početničkih) grešaka i razmišljala o motivaciji za dalje i možda bila i malo strožija. Autorka je neko ko tek treba u punoj meri da pokaže svoj potencijal, da izbrusi stil (iako je baš ovaj kamen velike lepote upravo zbog svoje strukure izazov za juvelire) i da ga prečisti, da zadrži lepe opise, ali da ih liši kitnjastog i time izbegne zamku prepričavanja. Uz zanimljive ideje i dobru karakterizaciju likova mogu samo da kažem da je na veoma dobrom putu. Čitaćemo je još.

Prsten moći – Petra Rapaić

– Znaš – Mondarin zagrize jednu od jabuka koje su kupili na Zanorskom trgu – postojalo je vreme kada sam te molio da pričaš sa mnom.

Zapravo, nije molio koliko je zahtevao, primenjujući različite metode mučenja. Postojalo je vreme kada se vilenjak borio da ga ubije, pa vreme nevoljnog ropstva i tihog ignorisanja. Došli su do perioda prividne druželjubivosti, što  je Mondarina činilo napetijim nego na početku. Morao je stalno da se podseća da su vilenjaci maltene besmrtni koliko su dugovečni i da dva ciklusa njegovom zakletom robu znače koliko njemu dve sekunde. Puno promena raspoloženja za tako kratko vreme da bi bili neproračunati. Previše misli koje gore žarom osvete. Baš zbog toga Mondarin nije smeo da proredi seanse disciplinovanja.

Zagrizao je još  jednom, izvalivši se na krevetu, dok je plavokosi vilenjak koračao po sobi. Na trenutak se zadržao na prozoru, gledajući bučnu gužvu sprat niže, pri tom pažljivo ne dotičući draperije sumnjive čistoće. Lice nije odavalo prisustvo emocija čak ni pri hladnim osmesima koje je u zadnje vreme delio. Ti osmesi su Mondarina najviše plašili.

– Pa se pitam otkud je to izašlo odjednom – dodao je.

– Koje? – da je bilo ko drugi bio na njegovom mestu zvučao bi nezainteresovano, ali vilenjak je izgledao kao da je zaista slušao.

– Sad se pitam da li si nervozan zbog moje radoznalosti, ili ljudskog stampeda po gradu? – podsmešljivo će Mondarin.

– Glupost – odbrusio je. – Ti stalno nešto tražiš, a ovo nije prvi grad u koji sam ušao. Možda nisi svestan, ali prate nas.

– Tip u crnom, beli pojas preko ogrtača, počinje da ćelavi? – Barlon Duha se nije potrudio da ukloni smeh iz glasa. Bilo bi neoprezno s njegove strane da se nije pobrinuo za bezbednost. Kejn je maltene do juče pokušavao da izvrda zakletvu, ukrade prsten i ubije ga.

– Bravo – podsmehnu se vilenjak. – Ja ne bih bio tako bezbrižan da mi pod prozorom čuči Sluga Tame.

– Šta?! – skočio je ka prozoru, dok je vilenjak ustuknuo dalje od njegovog dohvata. Opisani uhoda stajao je naslonjen na zid kovačnice preko puta. Uopšte nije izgledao kao član grupe koju je unajmio da motri na njih i na one koji bi eventualno hteli da ih napadnu i ukradu prsten. – Otkud znaš da je Taman?

Vilenjak se hladno osmehnu. Jednom je već objasnio da ne može da pojasni – jer ljudi i vilenjaci bili su poput riba i ptica, i svaki pokušaj bio bi besmislen.

– Ima ih više – napomenu Kejn. – Ispred vrata i iza ćoška. Jedan se dole naliva pivom.

– Proklete bitange – kiselo će Mondarin.

– Pitam se kako su nam tako brzo ušli u trag.

Samo što su prošli kroz pustoš, ostavljajući nesmirene duše Tamnih na svakom koraku. Kako su Tamni težili delovanju iz senke i podržavanju uverenja da zapravo ne postoje, nadali su se da će u gusto naseljenom mestu imati malo odmora.

Mondarin neodređeno šmrknu. Za ovo je mogao samo sebe da krivi.

***

Imali su plan, iako nije bio siguran da li je uključivao bekstvo iz Zanora ili je to samo želja čoveka kome je svega preko glave. Kapci su ga pekli od dima. Već iscrpljen na putu do grada, hvatao je sebe kako više drema nego što pazi šta Kejn radi. Mrzeo je halabuku i melodičnu muziku u pozadini samo zato što su bili življi od njega. Navijanje oko kockarskog stola razdraživalo mu je živce i budilo bojazan da će se pretvoriti u pokliče pobesnele rulje.

– Dosta, Kejn, prekidaj igru – zabrundao je, jedva čujan u kakofoniji pokliča oko stola kada je plavokosi opet pobedio.

– Ne želim – odbrusi ovaj. Prinuda bi mu branila da odbije direktno naređenje, ali oko ovoga su se prethodno dogovorili, pa nije previše bolelo.

Mondarin nije bio siguran zašto je ikada pomislio da uz besmrtnost ide i čestitost. Uz sve legende o vilenjacima, u životu nije čuo za nekog ko se ponašao gore od ovoga koji je njemu zapao. Delovao je kao umorni avanturista opsednut groznicom kockanja, dok mu neko ne bi pogledao u oči, tamne poput noćnog neba. Takve oči nisu krasile ljudsku rasu. Srećom, ljudi su bili slepi za sve osim šiljatih ušiju kad je trebalo prepoznati vilenjake.

Kejn ponovo baci kockice, uz još gromoglasnije ovacije – ishod je bio idealan na sve tri uglačane površine. Na njihovu stranu stola bi gurnuto omanje brdo zlatnika dovoljno da popuni sve tri kese novca koje su imali, a i da im još ostane.

– Mislio sam da je tvoj klan jedno s prirodom – smoreno je progunđao. Na njega niko nije obraćao pažnju.

– A šta misliš odakle zlato dolazi? – namignu mu vilenjak.

Crni čovek se ni po čemu nije izdvajao iz gužve. Gledao je vilenjakove dugačke prste. Da je ovaj pokušao da vara, bez sumnje bi smesta došlo do gužve. Ali nije mogao da pretpostavi da je njegova lovina vrednija nego što izgleda, i to dodatno oraspoloži Mondarina. To, i količina zlata koju je Kejn gomilao, pošto je odnedavno postao previše praktičan da bi tek tako izgubio novac u predstojećoj borbi.

Vođa igre je obznanio zbir od šest koji se vrlo retko postizao sa tri kockice, još ređe sa četiri, ali Kejn zatraži još jednu. Veći broj kockica i manji zbir značili su veći dobitak. Masa je skoro urlala, da bi napeto zanemeli pred samo bacanje. Pobednički niz bio je dugačak tamo gde su pobede čista retkost i sreća. Neki su već razvili sopstveni biznis, kladeći se kada će plavokosi mladić izgubiti.

Prestravljen do nemogućnosti da gleda kako vilenjak baca raznobojne kockice, Mondarin slabašno promrmlja o konobarici koju je snimio pre nekoliko sati i progura se kroz gužvu, više žmireći nego što je pazio koga gura i kuda ide. Više nije imao snage da razmišlja hoće li ga Kejn prevariti i na koji način. Zakletvu prinude su isprobali i nadogradili toliko puta da više nije mogao da smisli bilo koju falinku.

Čovek u crnom krenuo je za njim, i nikome nije bilo stalo da pita zašto odlaze usred tolikog uzbuđenja. Ili su bili dovoljno vešti da ne izazivaju pažnju, ili su možda oni koji ozbiljnošću kvare zabavu bili viđeni pre napolju nego unutra. Prednost velikih gradova bila je i u tome što su svi gledali svoja posla.

Čuvarima na izlazu je poželeo laku noć, iako je svitalo. Udahnuo je punim plućima hladan vazduh i krenuo pustim ulicama. Skoro se obradovao kad je čuo prateće korake iza sebe.

Radilo se o tome da nisu mogli napustiti Zanor. Niti su mogli izravno da se suoče sa Tamnima. Ne bi on imao ništa protiv da objasni kapetanu garde da se grad polako puni Slugama Tame, ali bi reakcija ovoga bila sasvim upitna. Da se iskradu iz grada i ostave ga nezaštićenog dok Sluge vršljaju po njemu, ili da ih odvuku do neke pustare miljama daleko gde bi bili više nego lake mete – pa, bila su to dva vrlo zanimljiva izbora. Lično mu se nije sviđao nijedan, ali radije bi stavio svoj život na kocku nego živote nevinih ljudi. Kejn se na to podsmehnuo i rekao da uvek ima izbora. Mondarin je napravio mentalnu zabelešku da ga dodatno kazni zbog toga.

Plan je bio da čitavu noć probde naočigled Tamnih, i kad neprijatelj bude mislio da su laka meta, osnažiće se uz pomoć Moći i sve ih pobiti. Makar će se on koristiti svojom moći, dok će vilenjak raditi šta god vilenjaci inače rade. Podređeni odnos koji su imali sugerisao je da bi Kejn mogao biti mamac, i zato je tu ulogu preuzeo na sebe. Računao je da će dodatno zbuniti protivnike. Pretpostavio je da su do sada pretražili sobe u potrazi za prstenom, ali on se ni za živu glavu ne bi odvojio od njega. Ne bi ga dao ni Kejnu, naravno – bilo bi to skoro isto kao da ga je oslobodio. Poslužio se istim trikom koji koriste gospođe kad ih napadnu pirati na otvorenom moru. One su sakrivale najdragocenije komade nakita u kosi, a on je imao gnezdo nepočešljanih pramenova i pletenica gde je mogao čitavu gvožđaru da sakrije. Prsten Moći bio je bezbedan.

Zastao je iza ćoška, izvlačeći dugi nož iza pojasa. Koraci su odjekivali sve bliže i bliže.

***

Namerno je izgubio naredno bacanje, pomogavši time nekima da dobiju opklade. A potom još jedno, i još jedno, dovoljno puta da ne bude sumnjivo što odustaje, i dovoljnu količinu da ih dežurne secikese ne smatraju metama. Da ga je Mondarin video, čupao bi kose zbog zlata koje je prešlo u tuđe ruke. Povukao se do pokrajnje prostorije koju su neki koristili za sakrivanje zlata po tajnim džepovima, između ostalog. Na sreću, bila je prazna. Zalihe vina delovale su primamljivo, kreveta zgužvane posteljine se klonio. Graja ga za trenutak zagluhnu dok su se vrata otvarala da propuste dvojicu koji su ga pratili.

Pažljivo je odmerio njihova visoka obličja i ozbiljna lica sa dubokim bezvremenim očima. Više ih nije okruživala neprimetna iluzija.

– Majstor čuvar Prstena Moći uvek je imao spretne prste – reče jedan na jeziku Neila.

– Nužnosti života ne biraju prilike – bio je diplomatičan.

– Mi smo ti koji biramo prilike i kontrolišemo naše akcije – bile su reči drugog.

Klimnuo je glavom, namerno propustivši prikladan odgovor. Nekada su učtivosti mogle biti beskrajne.

– Drago mi je što vas vidim – reče. – Kako ste me našli?

– Prsten – ova reč je bila izgovorena na visokom narečju Neila. Znači, poslali su njemu ravne za njim.

– Prsten ima moćan simbol – složio se, jer nije imalo svrhe poricati i izvrdavati pred onima koji su mogli osetiti moć i niti samog tkanja života. – Takođe je to ono čime se sada bavim.

Koncentrisao se na punjenje krvavo crvenih pehara tečnošću iste boje, davši im šansu da razmene poglede.

– Ti si izabrao svoj put. Naš pohod nema nikakve veze sa tobom – glas vilenjaka srebrnih očiju skoro je bio prijateljski dok je prihvatao pehar namjenjen njemu. – Kejnarh in Naoron.

– Ali ima veze sa Moći, Rajnarh in Dariman?

Ljubaznosti i okolišenja ove vrste mogle su potrajati do sutra, i opet se ne bi pomakli sa jedne iste tačke na kojoj svako utvrđuje sopstvenu ispravnost. Eranir in Larmin je zato bio jedan od retkih vilenjaka koji nisu imali strpljenja za isprazne reči delikatnosti.

– Kejnarh, misliš da čovek ima dovoljno moći da sačuva prsten? – pitao je. – Kada je zaštita oko njega nestala, svi su skočili da ga nađu. Nalazimo se u haosu moći.

– Ovo nema nikakve veze sa čovekom. Misliš da je bilo slučajno što sam se našao tamo u trenutku kada je zaštita nestala?

Sasvim slučajno je došao da pokupi prsten Moći onda kada se i čovek tu našao. Svi zaključci koje je čovek od tada doneo, njemu nisu značili ništa niti je imao interesa da ga ispravlja. Tako je lako uklopiti se u sliku onoga što drugi žele od tebe.

– Niko nema dovoljno moći da prekine takvu zaštitu – Rajnarh će, tiše nego do sad.

– Zaštitu koju je postavio Elesar? – škrto se osmehnuo.

Pogledali su se, i to je bilo to. Znali su da više nema potrebe za pitanjima ni objašnjenjima. Lako su se naklonili u znak priznanja za ona dela koja su tek imala doći, jer ništa adekvatno nije se moglo reći u vezi Elesarovog zaveštanja. Zaveštanja njegovog oca, pomalo i proroka.

Iz vibracija vazduha izađe vilenjak ukrštenih mačeva na leđima, držeći beživotnog Mondarina. Pustio je da telo tupo zvekne o pod, pogledom zaokruživši po ostalima. Najduže se zadrža na Kejnarhu. Bili su prijatelji od detinjstva, što znači dugo čak i po merilima njihovog naroda. Očito mu se nije moralo reći o onome što se upravo desilo, jer mu osmeh olakšanja zatitra preko lica. On nije pristao na pohod jer je znao i najmanju tajnu onoga koga su trebali dovesti kući da odgovara za svoje nepromišljene postupke, niti je bio izabran zbog toga. Dovela ga je znatiželja i veština s oružjem.

– Ildrin te pozdravila – reče, na šta Kejn napravi grimasu. Za nekoga koga je Mondarin smatrao vezanim za prsten, čuvarem svetilišta Moći, imao je izuzetno buran socijalan život i nipošto nije bio vezan za jedno mesto. Dok ga Mondarin nije pretvorio u objekat iživljavanja, čineći da se oseća bezvredno. Nedostajao mu je život odbeglog princa.

– Reci da me nisi našao – odvratio je. – Je li čovek živ?

Arimah in Kaled klimnu.

– Zašto je mislio da sam Tamni? – upitao je, lako nakrenuvši glavu.

Bio je Kejnarhov red da se široko osmehne.

– Tako sam mu rekao.

– Ako ti išta znači, Tamnih smo se rešili – njegov prijatelj sleže ramenima. – Sad reci o kakvoj se zakletvi roba radi, pa da i to rešavamo.

– Ne postoji nikakva zakletva – Kejn se zagrcnuo. Bilo mu je zabranjeno da razgovara o tome.

Arimah se pokrenu. Pre nego što je Kejnarh stigao da reaguje, uhvatio ga je za zglob i zadigao rukav. Ružni ožiljci protezali su se u dubine orukavlja.

– Prinuda – šapnuo je, na užas ostalih. Bojao se da pogleda dalje. Bojao se da ožiljcima nema kraja. – Zašto si ovo dozvolio? Mi nismo stoka da nas ljudi ovako tretiraju. A ti si princ! Sin Elesarov! Niko nema prava…

Eranir je morao da ga prekine:

– Stvar je previše ozbiljna i, verujem, bolna. Ako ubijemo čoveka, da li onda prestaje?

Kejn odmahnu glavom. Boleo je i sam pokušaj razgovora na tu temu.

Četiri visoka princa drevnog naroda stajala su u sobici sumnjive kockarnice, crpeći energiju iz zemlje, drveta i nekih previše neobuzdanih ljudi iz prostorije pored. U energetskom smislu, ljudi su sijali poput sunca i vilenjacima je bilo zabranjeno napajanje nad tuđim životnim formama, ali bes zbog brata koga su ti isti ljudi upropastili doveo ih je do granice. Više ih nije bilo briga.

Kejnarh konačno prasnu u neobuzdan smeh. Bio je slobodan.

– Da ga ubijemo? – upita Eranir, gledajući čoveka.

Dok je Eranir imao praktične zamisli na umu, Kejnarh je imao drugačije planove.

– Treba mi živ – odbio je ponudu. – Makar dok ne nađem prsten.

– Leš je lakše pretražiti – napomenu Arimah.

Kejnarh se zagleda u nesvesnog čoveka. Koliko su vilenjaci smatrali ljude nižom rasom, toliko su se ljudi s jednakim prezirom odnosili prema vilenjacima. Da ga je neko drugi zarobio, vilenjačkog princa bi mnogo gore stvari čekale. Iako je nekad priželjkivao da može da umre – ljudi su izuzetno vešti u nanošenju bola – i iako je želeo istu sudbinu čoveku, nije hteo da ga ubije. Pratio je Mondarina dva ciklusa, tek treptaj vremena, i video je koliko dobar može da bude. Prema svojoj rasi, naravno. Prema ostalima je bio bezuslovno okrutan.

– Postoje društveni krugovi njegove rase u kojima on nešto znači – pažljivo je birao reči. – Ako ga nateram da promeni mišljenje…

– Zašto je mišljenje jednog čoveka ili grupe istih kao što je on važno? – Rajnarh upita.

– Iz istog razloga iz kog sam dozvolio da uzme prsten – pokunjeno je slegao ramenima, što je za jednog princa bilo ravno izvinjenju. – Ubrzo će nam trebati savez sa njima.

– To baš moraš biti ti? – Arimah upita. – Zar nismo imali dovoljno žrtava u prethodnom ratu?

– Sad sam bezbedan – Kejnarh se osmehnu. – Čovek misli da me ima u svojoj vlasti. Ne brini.

Arimah s razumevanjem zaklima. Četiri visoka princa drevnog naroda smerno se pokloniše Elesarovom sinu. Otišli su, ostavljajući ga slobodnog od prinude a ipak vezanog osećajem dužnosti. Kejnarh zatvori oči, obgrlivši se. Drhtao je.

***

Vratio je Mondarina, njegovu ćubu od kose i prsten unutra u iznajmljenu sobu krčme. Položio ga je na krevet i smestio se u naslonjaču. Jedan deo njega osećao je strepnju, jer ma koliko vreme i rastanci ne prestavljali ništa za dugovečne vilenjake, bojao se ponovnog susreta sa njima. Moć se kovitlala i pre nego što je došao do prstena, a sada je naprosto besnela. Ko zna koliko će sudbina i svetova biti preobraćeno, kakve će ih promene zahvatiti i kakav uticaj mogu imati na sve njih? Nadao se da će uspeti da ih vidi pre kraja.

I ovaj čovek…

Zašto nije dao da ubiju Mondarina? Zašto to ne bi uradio sam? Nije teško prevući nož preko nečijeg grla. Prsten bi bio njegov, kao i šansa da dođe do drugih moćnika. Problem je što više nije imao izbora. Pomisao da nastavi bez ove jedinke kidala mu je um. Čuo je za povezanost koju zatvorenici nakon nekog vremena osećaju prema mučitelju. Takođe je čuo i da nikada ne bi oklevali da ga izbodu na putu ka slobodi. Zašto onda on nije mogao ništa da uradi?

– Jesi li dobro? – upita kad je osetio da je Mondarin budan. Shvati da mu ne treba prinuda da bi osećao zabrinutost prema ovom čoveku, i to ga natera da se namršti.

Mondarin je mentalno opipao telo, klimnuvši glavom kad je zaključio da mu ništa ne fali. Znao je da je bio napadnut i pobeđen, ali ličilo je na Kejna da ga vadi iz nevolja u poslednje vreme. Osetio je bes, jer je na sekund zaboravio da je u pitanju prisila zakletve. Da je Kejn slobodan i da može da bira, bio bi miljama daleko. Takođe je svestan da, što duže bude produžavao agoniju ropstva, to će mu trenuci smrti duže trajati jednom kada oslobodi vilenjaka. I biće potpuno zasluženi.

Nije se zahvalio.

– Tamni su mrtvi – vilenjak će. Nije se smešio. Morao je da se podseti mreže ožiljaka preko čitavog tela, a to je zaradio u jednoj od lakših etapa iživljavanja. Ožiljci na duši gomilali su se brže nego što su telesni mogli da zacele.

Kada je Kejn zaspao, Mondarin izvuče prsten. Zagledao se u metalni obruč sa malim kamenim trnom na vrhu. Legenda kaže da će se trn, poput strelice, okrenti u pravcu najbližeg moćnika. Tako jednostavan i tako moćan predmet. I koliko mu je samo nevolja doneo.

Postade svestan da strelica pokazuje u pravcu vilenjaka. Okrenuo se, a Kejnove oči boje ponoći gledale su ga bez treptaja.

Autor: Petra Rapaić

Dina, peščana planeta

ŽANR: naučna fantastika/akcija/avantura
REŽIJA: David Lynch
SCENARIO: David Lynch prema istoimenom romanu Frenka Herberta
ULOGE: Kajl Meklahlan, Sting, Bred Durif, Patrik Stjuart, Šon Jang, Maks fon Sidov
ZEMLJA: SAD
TRAJANJE: 136 min.
OCENA: 8

 

 

Tragajući internetom, naišla sam na film koji me je opčinjavao kao klinku, A čini mi se da i nakon ponovnog gledanja, godinama kasnije, film doživljavam posebno. Uzbuđenje tokom gledanja raste u nebeske visine i ne sećam se da sam u skorije vreme gledala neki film sa ovoliko pažnje.

Dina (Dune) je naučnofantastični film Dejvida Linča iz 1984. godine, nastao po istoimenom serijalu Frenka Herberta iz 1965. Nakon uspeha prvog romana, pokušaji da se Dina prenese na bioskopsko platno počeli su 1971. godine. Filmski producent Artur P. Džejkobs razmatrao je ekranizaciju, ali ga je sprečila smrt, zatim je nastupio Alehandro Hodorovski, koji nije uspeo da realizuje svoju viziju zbog visokih budžetskih zahteva.

 

Ponovno interesovanje za ekranizaciju Dine javilo se usled velikog uspeha Zvezdanih ratova, krajem sedamdesetih, i tada filmska prava otkupljuje italijanski producent Agostino ’Dino’ de Laurentis. On angažuje reditelja Ridlija Skota, međutim, Skot se povlači nakon nekoliko meseci, zbog neslaganja oko izgleda i atmosfere filma. Godine 1981., Dejvid Linč preuzima ulogu reditelja.

Zanimljiv detalj je da je, u to vreme, Linču bila ponuđena i režija Povratka džedaja, trećeg dela Zvezdanih ratova, i zanimljivija ponuda bila mu je Laurentisova. Konačno, krenulo je snimanje pod okriljem studija Universal i to na lokaciji u Meksiku. Bio je to ogroman poduhvat, koji je na bioskopske ekrane izašao 1984.

Film nije dobro prošao kod kritičara, a nije ni ostvario neki uspeh – doživeo je fijasko zaradivši svega 30 miliona dolara, nasuprot budžetu od 40-ak miliona. Publika, koja je očito očekivala nešto u stilu Zvezdanih ratova, bila je potpuno zbunjena radnjom i likovima. Linč se na kraju distancirao, zbog uplitanja producenta.

Film je, po mom mišljenju, zbunjujuć, specijalni efekti su varirali, ali mi se svidela vizuelna prezentacija knjige.

 

Centralni motiv filma je mladić kome je prorečeno da će biti „Kvizac  Haderah”, mesija pustinjske planete, koja će stati u odbranu svojih stanovnika Fremena pred kućom Harkonena i spasiti svemir od zla. Planeta po imenu Arakis je planeta koja je u potpunosti prekrivena pustinjskim peskom i stenama, negostoljubiva za život, planeta koja je centar ljudskog društva daleke budućnosti – planeta poznata i kao Dina. Ova planeta je izvor najbitnijeg resursa u kosmosu, jedini izvor Začina u svemiru, i kao takav najveći je činilac u monopolu Galaktičkog carstva daleke budućnosti, feudalnog društva kojim upravljaju nekoliko velikih Kuća – drevnih dinastija.

Godine 10.191, poznati deo svemira je u feudalnom posadu kojim vlada galaktički car Šadam IV. U to vreme, najcenjenija stvar je melanž ili Začin, on produžava život i značajan je za putovanje svemirom. Svemirski Esnaf i njegovi Navigatori koriste narandžasti plin za putovanje svemirom koristeći kvantnu mehaniku Holcmanovih generatora, pomoću čega brod u jednom trenu prelazi ogromne udaljenosti.

Četiri planete privlače pažnju Svemirskog esnafa: Arakis; Kaladan, dom kuće Atreida; Gid Prima, dom kuće Harkonena; i Kaitan, dom cara Šadama IV. Esnaf šalje Navigatore na Kaitan, kako bi car objasnio svoje planove o uništenju Atreida. Navigator  zapoveda caru da ubije Leta Atreida, ali ne računa na mladića koji ima proročanske snove o svom životnom putu.

 

Atreidi napuštaju Kaladan i odlaze na Arakis, misteriozni svet beskrajnih pustinja, u kojima žive divovski crvi i pustinjski slobodnjaci, koji veruju da će im doći Mesija kako bi im postao vođa.

Dolazi do sukoba, Pol beži u pustinju sa Džesikom, nevenčanom ženom vojvode Leta (Polov otac) koji umire. Uz Džesikine veštine i Polove sve veće sposobnosti, priključuju se grupi slobodnjaka starosedelaca. Pol postaje Muad’Dib, religijski i politički lider slobodnjaka. Uči ih da koriste čarobne module i počinju uništavanje proizvodnih pogona Začina.

Esnaf se boji Pola, njihovi navigatori su imali viziju kako Pol uništava Začin.

Po dolasku cara na Arakis, Pol započinje završni napad u glavnom gradu Arukenu. Njegovi ratnici, naoružani modulima i jašući džinovske crve, poražavaju careve Sardukare. U međuvremenu, Pol se suočava sa poraženim carom i sveti svoju porodicu.

Dina ne samo da nije zaboravljena, već i uživa kultni status, kao neobičan i neshvaćen film. Film koji je i skupi i ambiciozni spektakl i artistička vizija.

Film je nesvakidašnji, treba ga pogledati, bez obzira na kritike i loš odziv, ovaj film svrstavam u jedan od, meni, boljih filmova svog vremena.

Ovih dana me mame filmovi iz sedamdesetih i osamdesetih godina, uostalom, tu smo da ne padnu u zaborav, da ih opet oživimo na neki način i predstavimo ljubiteljima kinematografije, naročito ljubiteljima fantastičnog stvaralaštva.

Iako film nije ni približno predstavio knjigu (a pitam se koji li jeste?) ipak mu dajem prednost u odnosu na neke druge, o kojima će uskoro biti reči.