Blog

Michael Moorcock (Majkl Murkok)

Posted on by Milena Benini

Govoreći o Michaelu Moorcocku, Neil Gaiman je jednom rekao da ga često zaboravi spomenuti među utjecajma kao što, kad govorimo o djetinjstvu, zaboravimo spomenuti zemlju, zrak i sunce. I zaista, promatrajući popis ljudi na koje je Moorcock imao odlučujući utjecaj, upada u oči da nisu u pitanju samo autori mlađi od njega, već i mnogi pripadnici njegove generacije. Jedan od razloga za to svakako leži u Moorcockovom nevjerojatno snažnom, karizmatičnom i pogonskom duhu. Drugi je pak puno jednostavniji: Michael Moorcock počeo je prije svih.

Rođen 1939. godine u Londonu, Michael Moorcock od najranije mladosti bavio se pisanjem, stripom, glazbom i fanzinima, i postao je urednik časopisa Tarzan Adventures kad mu je bilo samo 16 godina. S tipičnom skromnošću, Moorcock objašnjava da mu nije bilo lako odlučiti se na to. „Oklijevao sam prihvatiti urednički posao, ali svi moji prijatelji u Harold Whiteheads managementu (gdje sam bio ‘pripravnik za konzultanta’) su me ohrabrivali. Doslovno svi ljudi tamo (sve management konzultanti, što je danas postala ružna riječ, ali tada nije bilo tako, tada su se bavili SPAŠAVANJEM radnih mjesta) smatrali su me nadarenim, više nego što sam ja to vjerovao!“

U to doba, časopis se sastojao većinom od stripova, a vodeći je strip, naravno, uvijek bio – Tarzan. No ni tu nije sve išlo glatko: Moorcock je bio veliki štovatelj Fostera i Hogartha, ali nije podnosio rad Rexa Maxona, i bio je spreman na sve da ga izbjegne. U jednom trenutku, ponestalo im je Hogarthovih radova, jer su originali velikim dijelom bili uništeni u Drugom svjetskom ratu.

Moorcock se nije dao smesti. Doznao je da postoje još neke ploče s Hogarthovim Tarzanom, ali – na španjolskom. Sedamnaestogodišnji Moorcock, koji u tom trenutku još nikad nije bio nigdje, izvan Engleske, i nije govorio ni riječi nijednog stranog jezika, odlučio je blefirati, pa je svome nakladniku rekao: „Oh, ja znam španjolski, ja ću ih prevesti.“

Dobio je španjolske verzije i počeo ih „prevoditi“, pogađajući što bi se moglo događati – i to je radio isporučujući prijevode jednom tjedno! I još je imao vremena u svoje verzije ugrađivati insajderske viceve, pa se tako u Tarzanu objavljenom pod njegovom uredničkom palicom pojavljuju zli blizanci Benford, jer se Moorcock od djetinjstva poznavao s Gregom i Jimom Benfordom, ali i mnogi drugi ljudi iz tadašnjih krugova koji su se bavili spekulativnom fikcijom. Ovi „prijevodi“ objavljivani su sve do kraja Moorcockovog urednikovanja u Tarzanu, a danas se na sajtu Moorcock’s Miscellany može naći nekoliko usporedbi originala i Moorcockovih verzija.

Osim stripova, ovaj časopis objavljivao je i kratke priče. Kad bi ponestalo materijala, Moorcock bi ga sam dopisivao, pa je u to vrijeme nastao i jedan od prvih njegovih junaka, Sojan.

Sojan je pisan u pulperskoj tradiciji „Sword and planet“ priča, na tragu Edgara Ricea Burroughsa. Iako ni sam Moorcock nije bio osobito ponosan na svoj rad o Sojanu, te je kasnije napisao i parodičnu priču „Stvar od kamena“ u kojoj se izruguje vlastitom junaku. Nije loše napomenuti da je i Sojan bio, na svoj način, drugačiji od klasičnih junaka ovog tipa. On je, naime, reinkarnacija savezničkog zapovjednika iz Drugog svjetskog rata, pa se zato jednako dobro snalazi i sa mačevima i sa mašinkama.

Čitatelji Tarzana bili su nedvojbeno zadovoljni Sojanom, no Moorcockove uredničke sklonosti ubrzo su mu donijele nevolje. Vlasnici časopis su smatrali da se previše prostora posvećuje upravo prozi, a premalo stripu i tako 1959. godine Moorcock odlazi iz Tarzana.

Nije loše pripomenuti da je Moorcocka na uredničkom mjestu zamijenio čovjek koji se nije slagao s Moorcockovim pristupom, smatrajući da „zdravi dječaci“ ne žele sve te gadarije, pa su iz Tarzana nestali svi neugodni i moralno nejasni junaci, a Rex Maxon stigao je na naslovne stranice. Samo nekoliko mjeseci poslije toga, časopisu je prodaja toliko pala da je ukinut.

Moorcockova prava karijera je međutim, tek počinjala. Još radeći na Tarzanu, Moorcock je 1958. godine objavio prvu priču u časopisu New Worlds. U vrijeme kad je Moorcock počeo objavljivati u New Worlds, to je već bio jedan od najvažnijih, ako ne i najvažniji britanski SF-časopis, u kojem su svoje priče objavljivala imena poput Briana Aldissa, Johna Brunnera ili Arthura C. Clarkea.

Osim u New Worlds, Moorcock je svoje priče objavljivao i u njihovom sestrinskom časopisu, Science Fantasy, a paralelno je radio i kao urednik za izdanje The Sexton Blake Library. Poprilično nepoznat kod nas, Sexton Blake je, inače, bio vrlo važan lik u engleskoj pop-kulturi još od kraja 19. stoljeća, a najlakše ga je opisati riječima Jeffreyja Richardsa – „Sherlock Holmes za siromašne“. Moorcock je i sam napisao nekoliko priča o Sextonu Blakeu, nastavljajući tradiciju „popunjavanja prostora“ koju je započeo još u Tarzanu.

Za sve to su mu, naravno, trebala i razna imena, tako je, do šezdesetih godina, objavljivao pod pseudonimima Desmon Reid, James Colvin, Bill/William Barclay, Michael Barrington, Edward P. Bradbury i Warwick Colvin Jr.. Već i u izboru pseudonima, vide se Moorcockove tendencije prema ispreplitanju svjetova: William Barclay napisao je, između ostaloga, osmrtnicu za Jamesa Colvina, dok je Warwick Colvin Jr. očito povezan s „pokojnikom“, iako je isto tako očito da mu nije izravni potomak.

Ovako zbunjujuće situacije ponavljaju se i danas, kad ljudi nepripremljeni na Moorcockov multiverzum odjednom naiđu na njega i pokušavaju pronaći „pravi“ redoslijed kojim bi ga trebalo čitati. Njima za utjehu, može se reći da pravog redoslijeda – nema. Gotovo sva Moorcockova žanrovska djela – a i neka izvan žanra – međusobno se isprepliću na ovoj ili onoj razini, no nema posebno dobrog načina da se odluči koji dio dolazi prije ili poslije.

Pojedini serijali, kao što je npr. saga o Elricu, imaju, doduše, svoj unutarnji red, no iz vlastitog iskustva mogu potvrditi da on za užitak u priči doista nije bitan. Ja sam se osobno s Moorcockom upoznala preko jedne neobične male knjižice objavljene pod naslovom Elric at the End of Time (Elric na kraju vremena).  Na koricama je pisalo da se radi o „sedmom nastavku“ sage o Elricu, iako je zapravo u pitanju zbirka priča i eseja, koja počinje s naslovnom pričom, u kojoj Elric susreće stanovnike posve drugog kraja Moorcockovog multiverzuma, ljude s kraja vremena i, kako bi se to uobičajeno reklo, hilarity ensues

Zamislite, dakle, junaka iz naizgled klasičnog fantasy romana, opremljenog opakim crnim mačem koji pije duše (i zbog toga stalno njurga kad se Elric propusti potući sa svakim koga sretne), kako upada u posthumano, post-tehnološko okruženje u kojem je ono malo preživjelih ljudi zapravo ravno bogovima, a sjećanje na ljudsko društvo kakvim ga mi danas poznajemo, je blago rečeno nepouzdano pa se, recimo, zna da je Billy the Kid bio astronaut i bonvivan, raspet na križu oko 2000. godine jer je imao noge jarca, a među slavnim ljubavnim pričama ističe se ona o Romeu i Juliju Cezaru.

Elric, naravno, nije počeo na tako čudnom mjestu. Prvi se puta pojavio 1961. godine, u pripovjetci koja će se kasnije proširiti do (kratkog) romana pod nazivom Usnuli grad.  Već u toj prvoj noveli, Moorcock je bezobzirno porušio sve klišee žanra: kao u svakoj pravoj pustolovini, opremio je Elrica ljubavnicom, protivnikom i vjernim sljedbenikom – i do kraja pripovjetke sve ih pobio.

A i to je daleko od jedinog elementa po kojem je Elric išao protiv postojećih pravila: nasuprot, recimo, Conanu Barbarinu, Elric je mršav i slabašan, i to toliko da mu trebaju lijekovi (trave/droga) i magija da bi uopće mogao funkcionirati. Moorcock ga je namjerno koncipirao kao kontemplativnog intelektualca, također u suprotnosti Conanu, dok su njegova tragična priča i moralna dvoznačnost zamišljeni kao kontrast Tolkienovoj pojednostavljenoj moralnosti. Uostalom, čak i u više-manje kronološkom redu, Elric je zbunjivao ljude. Kako kaže sam Moorcock, „Kad sam počeo objavljivati priče o Elricu, nitko nije bio sasvim siguran kako bi ih nazvao.

Paralelno s Elricom i drugim mačevima opremljenim junacima, Moorcock se bavio i „čistom“ znanstvenom fantastikom. Tako je 1962. objavio i svoj prvi znanstveno-fantastični roman, The Sundered Worlds ( Rascijepljeni svjetovi), u kojem se, između ostaloga, prvi puta pojavljuje pojam „multiverzuma“: iako je sam koncept postojao i prije, upravo ga je Moorcock imenovao kako bi opisao isprepletenost svijetova i mnoštva različitih univerzuma koji se međusobno preklapaju, djelomično ili potpuno, povremeno ili stalno, stvarajući jedan, zajednički, mitološki sklop.

Rascijepljeni svjetovi, usprkos relativnoj kratkoći karakterističnoj za to doba, ima u sebi toliko ideja koliko ih se danas može pronaći još samo kod nekih drugih Britanaca koji su naslijedili Moorcocka, poput Charliea Strossa. Poslije Trećeg svjetskog rata, bliži se kraj univerzuma. Skupina odabranih, predvođena Renarkom von Bekom, pokušava pronaći spas za ljudsku rasu, povezujući se s Lutajućim sustavom, skupinom od jedanaest planeta koje se okreću oko zajedničkog sunca i putuju popreko kroz sve dimenzije multiverzuma. Taj je sustav, naravno, sklonište za sve moguće multidimenzionalne kriminalce i bjegunce, te se čovječanstvo, da bi opstalo, mora za svoje mjesto izboriti u Krvavo Crvenoj Igri, ritualnom natjecanju u odvratnosti.

Koliko su ove ideje utjecale na kasniji razvoj znanstvene fantastike – Krvavo Crvena Igra kasnije će na razne načine odjeknuti, između ostaloga, i u Igraču igara Iana Banksa. No najdublji utjecaj na znanstvenu fantastiku Moorcock će ostaviti 1964. godine, kad postane urednik časopisa New Worlds.

Moorcock se htio odmaknuti od pulperskih, jeftinih standarda produkcije koji su dotad obilježavali SF i prijeći na drugačiji format, kvalitetniji papir za ilustracije – bliži Playboyu nego Siriusu – što mu je novi vlasnik obećao ukoliko se časopis pokaže financijski uspješnim. No najvažniji element, ono što je New Worlds učinilo toliko važnim, ne samo za SF, već za britansku književnost tog vremena općenito, bila je Moorcockova urednička politika. Njegovim riječima:

„New Worlds se više ugledao na francuske filmove i egzistencijalizam nego na SF. Htjeli smo da naša djela budu što je više moguće nabijena, pa su nam eksperimenti bili više strukturalistički nego stilistički, a naročito nas je zanimalo da proizvodimo književnost koja bi mogla opisati moderno (ili, ako hoćete, postmoderno!) iskustvo. Htjeli smo da naša djela budu u stalnom dijalogu sa suvremenim iskustvom.“

U takvom okruženju, stvaralo se ono što će teoretičari tek kasnije nazvati „Novim valom”, okupljajući ljude koji su htjeli izaći iz okova mimetičke fikcije, no nisu nužno željeli zamijeniti ih „konzervativnim i imperijalističkim“ SF-om koji je carevao zlatnim dobom.

Prvi „Moorcockov“ broj, za 5/6 mjesec 1964, imao je na naslovnici ilustraciju Jamesa Cawthorna, a sadržao je prvi nastavak Ekvinoksa J.G. Ballarda, te priče Briana Aldissa, Barringtona Bayleya, i Johna Brunnera, kao i prikaz knjige Williama Burroughsa. Burroughsa je citirao i Moorcocka u svome uvodniku: „Ako pisci trebaju opisivati naprednu tehnologiju svemirskog doba, moraju izmisliti i jednako napredne tehnike pisanja da bi govorili o njoj.“

New Worlds je doista okupio neka od najvećih imena, iako je mnogo njih tada tek počinjalo. Kao što sam rekla na početku, u Moorcockovim Novim svjetovima objavljivali su i Chares Platt, David Masson, John Sladek, Roger Zelazny, Thomas M. Disch, a prve priče su u časopisu objavili i Vernor Vinge, Terry Pratchett, Eleanor Arnason, Pamela Zoline, Geoff Ryman…

Ubrzo se New Worlds pročuo kao mjesto koje će objaviti kontroverzne materijale i stvari za koje u američkim časopisima nema mjesta. U njima je Samuel Delany našao dom za priču Time Considered as a Helix of Semi-Precious Stones (Vrijeme promatrano kao zavojnica poludragog kamenja), Harlan Ellison za možda svoje najslavnije djelo, A Boy and His Dog (Dječak i njegov pas), te Disch za roman Camp Concentration (Kamp koncentracije).

Ni sam Moorcock nije zaostajao: u New Worldsu počeo je objavljivati prve priče o Jerryju Corneliusu, svojevrsnoj parodiji svojih prethodnih parodija. Smješten u razna zemaljska doba, od suvremenosti do daleke budućnosti, Jerry Cornelius je svojevrstan pandan Elricu, što se vidi, između ostaloga, i po tome što se pojavljuje u romanu čiji je zaplet identičan Elricovoj tragediji – The Final Programme (Finalni program).

No za razliku od Elrica, nije nimalo sklon samosažaljevanju, a tamo gdje se od Elrica ipak može očekivati bar minimum moralnosti (ukoliko ga okolnosti i cukanje mača ne natjeraju da od njih odustane) Cornelius je potpuno nepredvidljiv.

Osim što predstavlja suprotnu stranu Moorcockovog bogatog spektra, Jerry Cornelius ujedno je i drugi najpoznatiji Moorcockov lik s tim inicijalima – a ima ih kod Moorcocka desetak. Najpoznatiji je, ipak, jedan drugi J.C., koji se pojavljuje u Moorcocokovoj najviše nagrađivanoj priči, objvljenoj također u New Worldsu – Behold the Man (Evo čovjeka). Jedna od najboljih priča o putovanju kroz vrijeme ikad napisanih, koja se može pronaći u Monolithu broj 2. Vodi nas u život čovjeka po imenu Karl Glogauer, čiji je najveći san vratiti se u 28. godinu i upoznati Isusa Krista.

Već sa samom ovom pričom, Moorcock bi se zauvijek upisao među velikane spekulativne fikcije, no isto bi se, naravno, moglo reći i za seriju o Elricu  (kao fantasy) i za Jerryja Corneliusa (novi val) kao i za suvremenu britansku književnost i Condition of Muzak i Mother London (Stanje lagane muzike i Majka London), dva romana koji su podobivali cijelu hrpu srednjostrujaških nagrada,, za rock’n’roll sedamdesetih i rad s grupom Hawkwind i The Deep Fix, jer se Moorcock i time bavio, za cijeli gejmerski sustav reda/kaosa i dobra/zla, za koncept junaka koji nisu uvijek moralno čisti niti zgodni i za ideju SF-a koji nije ograničen na pucanje u svemiru.

Nešto diše u mojoj torti

Posted on by Nataša Milić

Sinoć, u beogradskom klubu ’’Polet’’, izdavačka kuća ’’Arete’’ je pred brojnom publikom predstavila tanušnu, ali po mnogo čemu posebnu i pažnje vrednu knjigu – zbirku novogodišnjih priča strave ’’Nešto diše u mojoj torti’’.

Zbirka je delo deset domaćih autora, ljudi različitog senzibiliteta i spisateljskog iskustva, udruženih u entuzijazmu i dovoljno smelih da preskoče velikosvetske teme, te da pišu o svom okruženju, o ’’običnim ljudima, sugrađanima i komšijama’’, a da pri tome ostanu u okvirima žanra koji se, mimo uskog kruga ljubitelja, često etiketira kao okrilje za proizvode sumnjivog kvaliteta.

Pomenutom uskom krugu ljubitelja horora na ovim prostorima poznato je da su od 2012. godine do danas nastale četiri ’’Torte’’, sve u elektronskoj formi. One su poslužile kao testo ovoj ’’Torti’’ na papiru, koju je konačno uobličila i doterala Nina Gugleta, glavna i odgovorna urednica izdavačke kuće ’’Arete’’.

Na promociji su govorili neki od autora zbirke: Milka Knežević-Ivašković, Boris Mišić, Saša Robnik, Relja Antonić i Igor Ivanišević.

Doznali smo mnogo o njenom nastajanju: od osnivanja ’’Esnafa V’’ (ne pet, nego V kao Vojvodina, pošto je jedna od prvobitnih zamisli bila da zbirka sadrži jezive priče iz naizgled tako pitome Vojvodine) i tajnog foruma za dogovaranje odmetnutih pisaca početnika sa književne radionice na forumu Znak Sagite, zatim poziva upućenog afirmisanoj i znatno iskusnijoj Milki Knežević-Ivašković, pa pridruživanja nekolicine sasvim mladih pisaca, sve do odluke da se svake godine pišu strašne priče o novogodišnjoj noći i smišljanja, po meni veoma dobrog, upečatljivog naslova za zbirku. Saša Robnik je zajednički projekat nazvao ’’Nešto diše u mojoj troti’’ i taj naslov je, na opšte zadovoljstvo, zadržan do štampanog izdanja.

Put do štampanog izdanja nije bio ni lak ni kratak. Ipak, stiglo se do cilja, što može poslužiti kao primer i podsticaj svima nama, a pre svega mladim, još neoformljenim i nepoznatim piscima.

Autori zbirke su sa nama podelili svoja iskustva vezana za sam čin pisanja, otkrili nam svoje ljubavi i uzore u literaturi. Čuli smo da su svi umetnici malko uvrnuti, ali da najviše empata ima među piscima i bez prevelikog iznenađenja ispratili izraze divljenja namenjene nezaobilaznom Lavkraftu, Pou, Kingu, Simonsu i Skrobonji. Mada, treba reći da nije manjkalo oduševljenja ni za Kafku, Mopasana i A. K. Dojla.

Meni je posebnu pažnju privukla okolnost da nijedan od prisutnih autora ne vidi u sebi čistog hororistu.’’Mračna fantastika’’ je žanr oko koga su se gotovo svi složili.

Milka Knežević-Ivašković je priznala da, pored neprolazne simpatije za Kinga i živog interesovanja za psihologiju, naročito za one neosvetljene i razumu nedokučive delove duše, nije pomišljala da će ikad pisati nešto što bi se moglo označiti kao horor, sve dok nije čula za torta-planove i dok nije pročitala priče mladih kolega. Boris Mišić nam je poverio da mu je pisanje pomagalo u samoanalizi, pogotovo u smislu boljeg upoznavanja i prihvatanja samoga sebe. Od Saše Robnika smo čuli da je u pripovedanju pre sklon da uveseljava nego da plaši, ali da ga godine koje prolaze čine sve mrzovoljnijim i sklonijim da, makar u svojim delima, teži razrešenju konflikta i uspostavljanju pravde. ’’Izvršiti pravdu’’ upravo i jeste naslov jedne od priča koje je priložio za ovu zbirku. Igor Ivanišević se izjasnio za krimić sa elementima užasnog, a jedino je Relja Antonić bio otvoren u svojoj ljubavi prema Lavkraftu, toliko da se pohvalio kako će mu uskoro ’’pipci izrasti’’.

Nismo bili u prilici da čujemo sve autore, ali se iz priloženog može zaključiti da je to jedno šaroliko društvo, pa i da sam taj horor nije toliko prost i jednodimenzionalan.

Nina Guleta je pročitala karakteristične odlomke pojedinih priča, a Relja Antonić nas je podsetio na jednog od najznačajnijih saradnika, prerano i tragično preminulog pisca Radoslava Slavinića, kome je posvećena ova knjiga.  

 

 

Crno ogledalo

Posted on by Lazar Vuković

Serija Crno ogledalo (Black Mirror) je pravi predstavnik nove škole britanskog sf-a. Od emitovanja prve epizode zapretila je da postane kultni klasik, rame uz rame sa serijama sličnog formata poput Zone sumraka (The Twilight Zone), Dalje granice (The Outer Limits) i Alfred Hičkok prikazuje (Alfred Hitchkok Presents).

Ono što ovu seriju izdvaja iz mora antologijskih serija je njen originalni pristup istraživanja mračne strane tehnologije. Kroz šest autentičnih epizoda  prisustvujemo napretku tehnologije dok ljudsko društvo ostaje isto sa svojim slabostima.

Svaka epizoda je priča za sebe, sa drugačijom glumačkom postavom i drugačijim svetom u kom se odvija radnja. Zajednička tema svih epizoda je uticaj tehnologije na savremeni život i društvo. Kao što su producenti serije rekli „serija predstavlja način na koji danas živimo i na koji ćemo živeti na deset minuta, ako ne budemo spretni.“

Prva priča „Nacionalna himna“ (The National Anthem) prati premijera Velike Britanije kome je otmičar britanske princeze postavio bizaran zahtev, u suprotnom će ubiti zarobljenicu. Dok se čovek bori sa svojom dilemom, razularena masa, poput zombija, sedi uz tv i čeka ishod njegove odluke.

U drugoj priči „Petnaest miliona meritsa“ (Fifteen milion merits) upoznajemo distopijsko društvo gde ljudi žive u podzemnim kompleksima, a vreme provode vozeći bicikle za vežbu dobijajući tako valutu merits neophodnu za nabavku namirnica poput hrane. Jedini način da se pobegne od te rutine je učestvovanje u rijaliti programu gde žiri nudi ne baš tako pristojne ponude u zamenu za odlazak iz monotonog načina života.

U priči „Cela istorija o vama“ (The entire history of you) prisustvujemo raspadu veze dvoje zaljubljenih u svetu gde ljudi poseduju implante ugrađene ispod ušiju koji im omogućavju da premotavaju svoja sećanja i uspomene.

„Odmah se vraćam“ (Be right back) je prva epizoda druge sezone i istražuje temu gubitka voljene osobe kroz priču žene koja gubitak muža pokušava da preboli uz sistem koji oponaša njegove uspomene i glas. Ubrzo odlučuje da konstruiše androida sa njegovim likom što dovodi do kulminacije u ovoj epizodi.

Putovanje se nastavlja epizodom „Beli medved“ (The white bear) gde žena sa amnezijom, sa grupom preživelih u postapokaliptičnom svetu beži od progonilaca dok usput nailaze na ostale ljude koji ih nemo snimaju svojim mobilnim telefonima  ne sluteći  zastrašujuću istinu o sebi i svetu oko nje.

„Valdov efekat“ (The Waldo moment) prati uspon i pad komičara koji je osmislio lik imaginarnog plavog medveda Valda koji zahvaljujući ulaskom u politiku dobija simpatije šire publike.

Pohvale zaslužuje i božićni specijal „Beli božić“ (The white christmas) koji prati priču dvojice kolega koji rade u osmatračnici u predelu okovanim ledom. Oni diskutuju o svojim životima, a ono što povezuje njihove priče jeste svet u kome ljudi mogu da pristupe internetu preko uređaja za proširene realnosti ugrađenim u njihovim očima koji im nudi širok spektar opcija.

Iza originalnosti epizoda krije se prava satira na račun opsednutosti savremenom tehnologijom i televizijom. Tako se u Belom medvedu može prepoznati opsednutost rijaliti programima koji služe za ispiranje mozga. U ostalim epizodama nisu zanemarene ni mreže poput Jutjuba (Youtube), Fejsbuka (Facebook), pop up reklama i sl.

8bf8c59d-c558-4a53-bd83-1c6deaf45a87_b4b897d2_image

Zahvaljujući širokoj planetarnoj popularnosti, posebno u Americi, Netfliks (Netflix) je otkupio prava od Kanala 4 (Channel 4) za prikazivanje treće sezone koja će umesto dosadašnje tri, imati dvanaest epizoda. Serija ima fanove i među poznatim licima, poput Stivena Kinga koji je pokazao izuzetno interesovanje za seriju. Glumac Robert Dauni Džunior je izrazio želju da se po epizodi „Cela istorija o vama“ snimi dugometražni film.

„Crno ogledalo“ nije ovde da nas zabavi. Poruka serije je da su ljudi postali otuđeni jedni od drugih. Opsednutost društvenim mrežama, rijaliti programima i internetom dovodi do zapostavljanja društvenog života, čime se upada u kolotečinu i život nalik zombijevskom, zbog kojeg čovek praznim očima gleda u ekran tražeći šta je sledeće u ponudi na tv programu. Njena prava svrha je da nas trgne iz Matriksa u kom živimo i da nas natera da se zapitamo u kom pravcu ide naše društvo.

Povratak sir Richarda Grenvillea

Posted on by Marko Fančović

Za spomen na Roberta E. Hauarda. Jedna njegova pjesma o Solomonu Kejnu, na engleskom i moj prepjev, uz napomenu tko je naslovni junak.

The Return Of Sir Richard Grenville

One slept beneath the branches dim,
Cloaked in the crawling mist,
And Richard Grenville came to him
And plucked him by the wrist.

No nightwind shook the forest deep
Where the shadows of Doom were spread,
And Solomon Kane awoke from sleep
And looked upon the dead.

He spake in wonder, not in fear:
„How walks a man who died?
„Friend of old times, what do ye here,
„Long fallen at my side?“

„Rise up, rise up,“ Sir Richard said,
„The hounds of doom are free;
„The slayers come to take your head
„To hang on the ju-ju tree.

„Swift feet press the jungle mud
„Where the shadows are grim and stark,
„And naked men who pant for blood
„Are racing through the dark.“

And Solomon rose and bared his sword,
And swift as tongue could tell,
The dark spewed forth a painted horde
Like shadows out of Hell.

His pistols thundered in the night,
And in that burst of flame
He saw red eyes with hate alight,
And on the figures came.

His sword was like a cobra’s stroke
And death hummed in its tune;
His arm was steel and knotted oak
Beneath the rising moon.

But by him sang another sword,
And a great form roared and thrust,
And dropped like leaves the screaming horde
To writhe in bloody dust.

Silent as death their charge had been,
Silent as night they fled;
And in the trampled glade was seen
Only the torn dead.

And Solomon turned with outstretched hand,
Then halted suddenly,
For no man stood with naked brand
Beneath the moon-lit tree.

Engleski plemić, trgovac, mornar, kolonizator i ratnik sir Ričard Grenvil (1542-1591), bio je stvarna povijesna osoba, koja je svoje pustolovine i bitke doživljavala u isto doba kad i Hauardov izmišljeni junak, Solomon Kejn. Naravno da bi takva dva suborca bili prijatelji. U ovoj Hauardovoj pjesmi admiral sir Ričard, koji je poginuo junački u pomorskoj bitci kod Azorskog otočja, kad je njegov brod tri dana odolijevao napadima 53 španjolska broda, potopivši mnoge i tri puta odbijajući Španjolace koji su napadali njegov brod. Vraća se iz mrtvih da bi svog starog suborca, tijekom lutanja po Africi, upozorio na iznenadni napad fanatičnih ubojica koje je poslao Kejnov neprijatelj vrač, i da bi mu pomogao u obrani od tog napada.

Povratak sir Richarda Grenvillea

Pod granama mračnim je umoran snio
U magli i jutarnjoj zimi
No Richard Grenville tad tu je bio
I za ruku čvrsto ga primi.

Ni tračak vjetra ne pomaknu sjene
Gdje mračna Kob šumama vlada
I Solomon Kane iz sna se prene
I na pokojnog pogled mu pada.

Zbori u čudu, straha ni sjeni:
„Kako to mrtvac dolazi iz tame?
Otkud ti ovdje, druže neprežaljeni
Što davno pogibe meni uz rame?“

„Na noge, na noge,“ sir Richard reče,
„Psi Kobi sad već stižu naglo,
Od glave tvoje ništa im preče,
Da objese je na ju-ju stablo.

Stopala brza na korak su jedan,
Po blatu jure kroz džungle mrak,
I svaki je divljak krvi ti žedan,
na bitku misli, na nožu je lak.“

Solomon skoči, mač trže iz toka.
I tek što čvrsti čelik mu bljesnu,
Iz mraka stižu, u treptaju oka,
Vragovi skupljeni u družinu bijesnu.

Muk prekide pištolja mu prasak,
Iz cijevi bljesak osvijetli noć,
I pokaže tek na treptaj, na časak,
Krvave oči i i mržnje zle moć.

Oštrica mača što krvi je lakom
U jurišu horde sijaše smrt
Vođena rukom ko čelik jakom
Pod svjetlom što bacao mjesec je škrt.

Al’ uz njega još jedan mahaše mač,
I poklič se čuo uz borbeni žar,
I napadače što posla ih vrač
K’o snoplje je kosio boraca par.

Tih kao smrt napad bje, muklo
Tih kao smrt i bijeg im je bio
Tek mnogo je posječeno truplo
Ostalo na ledini gdje boj se zbio.

Solomon drugu u zagrljaj se baci,
Al onda je naglo osupnut stao
Jer nikoga ne bje s mačem u šaci
Pod stablom gdje mjesec mutno je sjao.

 

Zagor: Br. 107 Iščezli svet; Zagor: Br. 108 Okršaj titana

Posted on by Kristijan Šarac

Zagor se oduvek izdaje u pričama koje čine dve do pet epizoda. Ovde su izuzetak specijalni brojevi, i odskora, knjige. Stoga se ove dve epizode posmatraju zajedno jer čine jednu takvu celinu.

Mauro Bozeli je čitaocima na ovim prostorima pre svega znan kao pisac izvanrednih Zagorovih priča. Isto tako, tvorac je još jednog veoma popularnog junaka iz SBE kuhinje – Dampira.

Ni crtež ne radi neko koga ne poznajemo, naime Mikele Rubini  nam pokazuje koliko je postao dobar crtač i da neće ostati upamćen kao tek učenik velikog Stefana Andućija jer svojim crtanjem pokazuje da je i nadmašio učitelja. Prošle godine je dobio i čast da otpočne novog junaka kao dokaz moje tvrdnje, tek će te čuti za Morgana  Losta.

’Iščezli svet’ počinje negde u Amazoniji grupa ljudi se probija kroz džunglu. Saznajemo da traže nestalu devojku bogatog porekla zarad nagrade. Urođenički vodiči ih upozoravaju da su na teritoriji gde vlada ’smrt sa neba’ što biva odbačeno kao suvjerje i nastavljaju potragu, no u toku noći ih napuštaju vodiči i sledi susret sa nečim što ne bi trebalo da postoji.

Zato vreme naša dva heroja plove Amazonom u poteri za Deksterom Grinom ni ne sluteći da im je nova avantura iza ugla. Njihovo čavrljanje prekida zvuk tam tamova te im vodič govori da su sada na negostoljubivoj teritoriji plemena Šavante, ali pada mrak i moraju se ulogoriti. Zagor dopušta da ih Indijanci opkole i odvedu u svoje selo uprkos protivljenju vodiča.

Tu se zaista ispostavlja da je pleme krajnje negostoljubivo, poglavica im drži govor u kom bira između smrti i progona (tu ima jedna nepotrebna fusnota), ali Čikovom brljotinom Zagor mora na kušnju.  No kako to obično biva sama providnost je umešala prste da spasi naše junake, te tako Zagor ubija džinovsku anakondu spasavajući poglavici sina, a zauzvrat traži pomoć da nađe prijatelje. No prvo gozba i slušanje legende, a izjutra na put…

Putujući i dalje slušaju o velikom zlu sa nebesa, no veće je vreme za logor, odmor i razgovor uz pokoji flešbek da se podsetimo kako su se zapravo Zagor i Čiko našli tu gde su sada, nešto što moram da spomenem u ovom momentu, Rubinijevi crteži džungle i flešbekova su impresivni.

I tako dani napornog putovanja i sumnje su se okončali, stigli su na odredište i opet je noć, a u noći vrebaju zli duhovi. Pa će naši junaci potražiti zaštitu šume, a sutradan i narednih dana obilaze liticu i dolaze do zaključka da nema normalnog načina da se popnu na visoravan. Ipak Zagor pronalazi način, te sledi mukotrpan uspon.

Zagorov plan savršeno funkcioniše, ali sticajem okolnosti ostaju bez puta nazad, dakle čeka ih samo nepoznata visoravan i njene opasnosti…

U toku noći ih budi nešto, nisu sami. Opkoljeni čoporom ogromnih zveri, ubijaju jednu i konstatuju da nisu videli ništa slično tome. Čiko je odlutao u žaru borbe negde u džunglu, Zagor ide da ga traži. A Čiko se budi bolne glave i pomalo smušen, te ugleda malu zverkicu koja mu skače u facu, ali pogađa je strela nepoznatog belca Čiko mu zahvaljuje, ali uviđa da je opkoljen i tu se završava  ova epizoda. Bez brige nastavljamo odmah…

’Okršaj titana’ se nastavlja tamo gde smo stali u prethodnom broju, to jest Čiko je okružen…  Uz sve to izgleda da neznanac jako dobro poznaje Čiku. Zagor se vrača u logor ne našavši Čiku i zatiče ga praznog i punog tragova borbe.  U nastavku Zagor će sresti stare prijatelje, znamo ih iz nekih ranijih epizoda, uz još niz uzbudljivih događaja, borbe jurnjave, čudovišta i sjajnih flešbekova i ova epizoda će se završiti u naizgled bezizlaznoj situaciji, no svi verujemo u naše junake tj znamo da će već u narednoj epizodi pronaći izlaz iz nevolje.

 

Ova priča spada u ono što znamo kao Zagorovu Južno Američku odiseju, te priče variraju kako žanrovski tako i kvalitetom, zbog česte promene autora kao uostalom i u celom serijalu. No ova priča je sjajna, oslanjajući se na SF klasike kakvi su Dojlov ’Iščezli svet’ i Krajtonov ’Park iz doba jure’ scenarista jako dobro gradi priču čineći je uverljivom i dan danas, no i crtač je zaslužan za celokupni doživljaj jer je uspeo jako skladno da uskladi svoj crtež sa pričom. Tandem Bozeli, Rubini iako dijametralno oprečan onom originalnom Boneli, Feri ravan je istom. Razlika je ta što je Boneli bio tip scenariste sa ’tvrđim’ likovima, dok Bozeli ima više smisla za humor i čini ih čovečnijim. A razlika među crtačima je još uočljivija Feri je crtao likove bez mnogo detalja i poteza četkicom, al’ su bili mnogo topliji. Rubini ima hladniji pristup, ali i crtež sa mnogo detalja. Dakle iako mnogo različiti definitivno su dva najbolja dueta koja su ikad radila na Zagoru.

P. S., Maestro počivaj u miru (Galijano Feri 1929-2016) tvoje delo se nastavlja….

Nepobjedivi – Stanislav Lem

Posted on by Dragan Kovačević

Stanislav Lem se smatra jednim od najboljih i najznačajnijih pisaca naučne fantastike. Spada u red rodonačelnika žanra. Svaki pravi ljubitelj SF-a bi trebao Da potraži djela ovog starog majstora, i da se lično uvjeri u kvalitet Lemovih djela.  Djela su kultna, pa svejedno je hoćete li uzeti Solaris, Nepobjedivog, Dnevnike Ijona Tihog ili neku drugu kreaciju slavnog Poljaka. Prosto ne možete pogriješiti.

Mi ćemo vam predstaviti Nepobjedivog.
Radnja se dešava na planeti Regis III. Svemirski brod „Nepobjedivi“ dolazi da istraži šta se desilo sa njegovim sestrinskim brodom „Kondorom“. Ubrzo nakon ateriranja na zabačenu planetu „Kondor“ je nestao, tj izgubljena je svaka veza sa njim. Svaki pokušaj komunikacije nije uspio. Brod brzo pronalaze, ali umjesto odgovora dobijaju sve više pitanja. Čini se da planeta krije tajne, daleko opasnije nego što bi iko mogao pretpostaviti.
Misterija, triler, napetost.

Iz današnje perspektive, radnja vam se može učiniti pomalo naivna i predvidljiva. Stoga stalno imajte na umu da je djelo nastalo prije 53 godine i da je tada bilo prilično inovativno. Takođe nemojte se zavaravati ako vas priča podsjeti na neke druge priče iz SF filmova i knjiga,Lem je priču ipak majstorski ispričao. Kvalitet pisanja je i više nego dobar. Likovi su sjajno karakterizirani, a njihov unutrašnji svijet odlično predstavljen.


Lem U svojim djelima maestralno preslikava ljudsko društvo, sve njegove mane i vrline. Sklon je suptilnoj i inteligentnoj kritici društva i svijeta. Nigdje on direktno ne napada, već nas same pusti da uvidimo suštinu njegovog djela. Pouke i poruke su mu jasne i precizne iako ih često zamota u humor (najizrazitije u Ijonu Tihom, nesvakidašnjoj kritici društva i društvenih poredaka).

Svako djelo je mikro civilizacija koja odražava probleme stvarnog svijeta, i vremena u kojem je pisao i stvarao Lem. On kritikuje bez pardona i ustručavanja, i kapitalizam, te njegovo potrošačko društvo, kao i komunizam uz sve njegove brojne mane. U ovom djelu, to nije izraženo kao u drugim, ali je svakako prisutno. 

U „Nepobjedivom“ ljudi su suočeni sa novim i nepoznatim, čak i opasnim, ali to ih ne spriječava da uporno čačkaju mečku iako svaki put trpe teške i bolne posljedice. Tu vidimo da bez obzira koliko tehnološki bili napredni, uvijek ćemo biti taoci svojih osnovnih nagona. Naravno, postoji ta humana strana kod čovjeka koja nas zaustavi na trenutak, taman dok svaki nagon vrišti: „Bježi, ubij!“. Konkretno ovdje je to slučaj kada se uporno insistira na potrazi za izgubljenim ljudima iako su šanse da su živi mizerno male.

Ipak ono što vam može zasmetati u ovom djelu jeste sam kraj, koji je nekako nedorečen, otvoren. Svakako ostavlja mjesta mašti. Nekada je baš to  što tražimo u dobrim knjigama, a. „Nepobjedivi“ to jeste. Ovo maestralno djelo svakako vrijedi pročitati.

 

Tolkindan 2016

Posted on by Ljubica Dolašević

„Festival Tolkinove fantazije“ je događaj koji organizuje udruženje „Valinor“ u cilju promocije Tolkinovih dela, kao i za ljubitelje istih.

Celokupno dešavanje je obogaćeno raznovrsnim programom, a posetioci imaju priliku da uživaju u srednjevekovnim, originalnim, latino ili irskim plesovima, skečevima iz filmova sa profesionalnim i amaterskim glumcima, izvođenju Tolkinove poezije uz prezentaciju likova, raznim izazovima za koje će se deliti nagrade, Kosplej takmičenju, radionicama, tribinama, muzičkim nastupima, društvenim igrama, kao i mnogim drugim iznenađenjima koja dočaravaju Tolkinov svet.

Pored toga, Udruženje Valinor, proteklih godina, trudilo se da isprati ekranizacije poznatih franšiza iz domena fantastike, pa će tako biti i ubuduće. Pošto ni takvih popularnih franšiza, a ni ideja organizatora ne manjka, uveden je i Tolkindan koji bi bio posvećen ne samo čuvenom engleskom piscu, nego i, u tom trenutku, najaktuelnijim „fantastičnim“ dešavanjima.

Tolkinfest 2016 kakav publika poznaje, biće održan u septembru, a njegovo čedo, Tolkindan, 10. juna u Kulturnom centru „Rex“.

Taj jednodnevni tematski događaj biće posvećen dugoiščekivanom filmu Warcraft, kao i sličnostima i razlikama između sveta koji je on iznedrio i onog nastalog u glavi Dž. R. R. Tolkina.

Program koji vas očekuje:

SCENSKI PROGRAM:

  • 16:00 Svečano otvaranje događaja “Tolkindan – Srednja zemlja u susret Azerotu”
    Deca recituju Tolkina – izvođenje Tolkinove poezije
    “Valinor dance” i Fitnes studio “Mediterana”
    Plesači: Maja Peraić, Uroš Petrović, Zorana Zlatković, Zoran Stepanović, Goran Stepanović, Marijana Filipović“Nektan Art”
    Butoh performans „Miris Tame“ (segmenti iz Butoh pretstave „Substanca Tame“)
    Koreografija, koncept i izvođenje: Marco Nektan
    muzika: Miodrag Kovačević (TheInvisibles)
    Kostim: Micikina Tufna
  • 16:30 Tribina: Mitologija u službi književnosti i razvoj fantastike u regionu
    Gosti tribine:

  • 17:30 “Muzičko opersko teatarska organizacija MOTO” – harfistkinja Narodnog pozorišta, Gorana Ćurgus
    Deca recituju Tolkina – izvođenje Tolkinove poezije
  • 18:00 PLESNI NASTUPI:
    Plesni klub “Ritmo latino”
    Plesači: Marijana Filipović, Uroš Petrović
    “Valinor dance” i Fitnes klub “Mediterana”
    Plesači: Maja Peraic, Uros Petrovic
    “Prva akademija irskog plesa – Ridas”
    “Valinor dance” i Fitnes klub “Mediterana”
    Plesači: Zorana Zlatković, Goran Stepanović, Uroš Petrović, Marijana Filipović
    Plesaci:Zorana Zlatković, Zoran Stepanović
  • 18:20 Tribina “Srednja zemlja u susret Azerotu” – upoređivanje rasa između ovih svetova, analiza filma “Vokraft – početak”
    Gosti: Tijana Brdarić i Mateja Lazarević
  • 19:00 Cosplay takmičenje
    Prijaviti se na Valinorovo cosplay takmičenje na Tolkindanu.
  • 19:30 Kviz “Bitka za Azerot” – Let the battle begins! Horda protiv Alijanse, kviz znanja i umeća! Prijavite se na INFO pultu na vreme!
  • 20:00 “Belgrade Academy of Irish Dance„
  • 20:10 Svečano zatvaranje događaja, Dodela nagrada za Dečji likovni konkurs i Cosplay takmičenje
    Deca recituju Tolkina – izvođenje Tolkinove poezije
  • 20:30 “Belgrade Academy of Irish Dance”
    “The Color of dance”

 

PROPRATNI PROGRAM:

 

 

RADIONICE:

 

  • 16:00 Slikarska radionica sa Selenom Danilović – Škola slikanja “Od crtice do portreta”
  • 17:00 Potpisivanje knjige Nenada Gajića, “Bajka nad bajkama – Dva cara”
  • 19:00 LEGO kocke – Klub ljubitelja LEGO kocki “Legija”
  • 20:00 Izrada nakita od perli – Selena Danilović

 

Napoleon Br. 01 Stakleno oko

Posted on by Kristijan Šarac

Karlo Ambrozini je deo novijeg talasa autora SBE kompanije i dosada je radio na stripovima Neogenesis, Ringo kao i na nekim epizodama Dilana Doga, ali tek sada ćemo videti od čega je satkan, naime dobio je priliku da bude sve i svja našem novom junaku odnosno scenarista i crtač što nije praksa u SBE-u. Nadajmo se da to ipak nije zaslužio nekom protekcijom i da će opravdati ukazano mu poverenje , zarad našeg uživanja.

Priča deluje kao hiljade stereotipa o propalom policajcu koji je u nekom događaju izgubio ugled i sve što je imao. No ne dajte se zavarati samo prvim utiskom. Napoleon di Karlo radi kao portir u sopstvenom hotelu u Ženevi i povremeno pomaže svom prijatelju inspektoru u nešto zanimljivijim slučajevima.Naš novi junak živi sa tri imaginarna prijatelja Lukercijom, Miroslavom i Vatroslavom, faktički smo dobili četiri junaka, a ne jednog.

Imamo priliku videti i čitati unutrašnji dijalog junaka sa svojim prijateljima koji su tek njegova ideja iliti mašta, no nama deluje tako stvarno i ta druga dimenzija puna ličnih fantazija i podsvesnih stavova, toliko stvarno da briše i dimenziju koja jeste stvarna i čini maštu stvarnom kako za nas tako i za junaka ove priče.

Ako na sve to dodamo i niz bizarnih likova u dimenziji stvarnosti, koji staju na put Napoleonu dobijamo vrlo zanimljivu podlogu za gradnju junaka koji mnogo obećava i bar u prvoj epizodi mnogo i pruža, te se moramo nadati da će nastaviti istim putem. Sama činjenica da je ovo prvi broj ima neku vrednost kod strastvenih ljubitelja stripa, a čuvanje istih je uvelike olakšao Veseli Četvrtak svojim novim i vrlo kvalitetnim formatom knjižica.

Autor stripa Karlo Ambrozini se svojim kreacijama Lukercije crvenokosa i obnažena devojka, Miroslava nosatog spadala sa tek čuperkom kose i Vatroslavom, gušterolikom spodobom na jedan sjajan način ruga svemu feminističkom i rasističkom kao i svemu onom što ide u drugu krajnost. No to nije jedina stvar kojoj se ruga i radi to fenemenalno . Jedna doza umerenog cinizma i provlačenja svojih stavova kroz priču, konstantno održava i diže kvalitet same priče. Što se crteža tiče on varira od hladnog do toplog u zavisnosti od toga u kojoj smo ’stvarnosti’ i savršeno se preklapa tako da mi dobijamo nešto jako blizu onom što bi se moglo nazvati ’skoro savršeno’ , pa makar u ovoj dimenziji stvarnosti.

Onima, koje je ovo zaintrigiralo, preporucujem da nabave strip pre no postane retkost i naravno jedva čekamo narednu epizodu „Tajanstveni konjanik“ da proverimo da li ovo bio samo slučajni blesak inspiracije.

Zapleši sa Crnim Džekom

Posted on by Dobrila Đokić

Svaka generacija čitalaca odrastala je uz slične priče, obučene u različite stilove i pristupe, i neke heroje koji kroz decenije liče jedni na druge. Nisam bila drugačija od bilo kog drugog iskrenog ljubitelja knjiga. Kao dete sam otkrivala priče koje su donosile avanture i silne emocije, ostajući mi prijatelji do današnjeg dana. Točak vremena je bio jedna od tih, iz ove perspektive gledano, ne previše kvalitetnih knjiga, čije me mane ni kao odraslu nisu odbile, verovatno zbog te detinje sentimetalnosti. Kada jednom zavoliš knjigu, teško da ćeš je ikada odbaciti.

Sa dvanaest godina otišla sam prvi put u gradsku biblioteku, prva knjiga za koju sam se uhvatila je bio Džordanov Ponovorođeni zmaj. Ne shvatajući da se radi o trećem delu, pročitala sam je takvu, samu. Kada sam se sledeći put vratila uzela sam Zenicu sveta. Tako je počelo moje odrastanje uz Džordana.

Točak vremena je uvek bio tu, nedovršen, sa novom knjigom koja je izlazila svake godine. Rand, Perin, Met, Egvena, Elejna i moja omiljena heroina Ninaeva su rasli zajedno sa mnom, sve dok ih nisam prerasla. Ipak, ni danas nisu zaboravljeni, jer su moja uvertira u fantastiku i sećanje na neka jednostavnije doba – moje detinjstvo.

Kroz četrnaest knjiga se mnogo toga provuče, a detaljnost Džordanovih opisa i fokusiranjena stvari koje ne utiču radnje su poprilično poznati, tako da nikoga ne čudi što nam je, pored mnogih priča, ostavio i nekoliko pesama. Možda najzapaženija je ona koju Met i njegova banda Crvena ruka pevaju kroz drugu polovinu serijala, Ples sa Crnim Džekom. Ponekad sam dobijala želju da zapevam uz stihove koje sam pročitala nekoliko puta na različitim mestima u serijalu. Nisam bila jedina, neki ljubitelji su imali istu želju, pa su te stihove i otpevali za širu publiku:

Ples sa Crnim Džekom nije jedina obrađena pesma – ima ih petnaest. Svaka od njih vraća sećanje na knjigu i scene, u kojima nosi posebno značenje ili samo humor i apsurdnost života u tom svetu.

Vraćam se kući iz Tarvinovog procepa (Coming Home from Tarwins Gap) – Pevaju Dvorečani kad se pod Perinovom vođstvom vraćaju u Edmondovo polje. Pesma o davnoj bici protiv Troloka, sada oživljena da predoseti da će Dvorečani morati da se vrate svojim korenima i postanu vojnici, da bi još jednom u istoriji odbranili domovinu.

Ljubavi je mnogo (My Loves Are So Many) – Uz ovu pesmu se Tuon upoznala sa paklom, iliti najgorom krčmom u gradu Maderinu. Neiskusna plemkinja jedva da poveruje Tomu da tako čisto i mirno mesto može biti pakao, ali zaključuje da je „pesma suviše rasklašna za uglednu gostionicu”.

Slatki šapati sutrašnjice (Sweet Wispers Of Tommorow) – Odustajući od bega od Aelfina, Tom seda i peva gotovo onesvešćenoj Moiraini, na šta mu ona poklanja blagi osmeh.

Spustio sam se na dno bunara (I’m Down at a Bottom of a Well) – Šaljiva melodija koju Met pevuši svaki put kada planira kako da bezi i izvuče se iz škripca. Nekako se uvek iskobelja, ali više prateći put na koji ga sudbina natera, nego sopstvenu pamet i crne prognoze, poput tog opevanog neznanaca.

Boja poverenja (Color of Trust) – Sažeta poruka o ženama, koju nosi cela knjiga. Možda više govori o autoru nego o samim muškim likovima.

Mideonov gaz (Midean’s Ford) – U Asmodeanovom izvođenju u Aijelskoj pustinji, oda hrabrosti branioca Maneterena.

Devojka iz Lugarda (A Lugard Girl) – Izvođenju ove pesme je prisustvovao Perin u krčmi „Jazavčevo olakšanje” u Ilionu, crveneći u Failinom prisustvu. Slobodno obučena pevačica je dovedena u krčmu da smiri mrzovolju i tuče koje su često izbijale još od proleća. Kasnije se ispostavi da sve to ima veze sa novim vladarom, lordom Brendom.

Ako odeš u vojnike (If You Go To Be A Soldier) i Ples sa Crnim Džekom (Dance with Jak o’ the Shadows) – Prvu pevaju regruti Crvene ruke u Gospodaru haosa, a drugu svi članovi, pa i sam Met više puta. Slika vojničkog života, bez velike časti i ideala, od danas do sutra, od krčme uveče, do skoro sigurne smrti na bojnom polju sledećeg dana. Istovremeno, veran opis čitavog Metovog života, svrhe i postojanja.

Ne smatram sebe kritičarem knjiga, samo ljubiteljem. O knjigama se usudim ponešto reći, kritično i analitično, ali o muzici nikad. Ne znam dovoljno. Jedino što o muzici znam je kako i koliko je osećam, tako da ne mogu da cenim kvalitet ovih pesama, samo mogu da pokušam da prenesem sve emocije i sećanja koje ove obrade bude u meni. Nekada je i to dovoljno, pošto su utisci ono što se poslednje zaboravlja.

Utopija

Posted on by Lazar Vuković

Svedoci smo da je poslednjih par godina britanski sf u ekspanziji. Serije poput Crveni patuljak (Red Dwarf), Život na Marsu (Life on Mars i Nepodobni (Misfits) su dokaz ove tvrdnje. Među pomenutima bih izdvojio dve serije koje svojim kvalitetom mogu da stoje rame uz rame sa američkim.

Prva je Black Mirror, antologijska serija koja je svojim pristupom istraživanja mračne strane tehnologije osvojila gledaoce širom sveta. Druga je Utopija (Utopia) o kojoj će ovde biti malo više reči.

Serija Utopija prati grupu ljudi koji se upoznaju na jednom internet forumu gde započinju diskusiju o grafičkoj noveli Utopija poznatoj po bizarnim crtežima. Jedan član govori da je došao do jednog primerka, kao i da je novela predvidela katastrofe koje su se već dogodile i predlaže preostalim učesnicima da se sastanu uživo kako bi bliže prodiskutovali o istoj. Njihova diskusija ne prolazi nezapaženo od strane organizacije poznate kao Mreža koja šalje agente da se dokopaju naizgled beznačajnog stripa.

Sa druge strane Britansko ostrvo potresa epidemija smrtonosne bolesti. Vakcina protiv ove bolesti je u izradi tokom trajanja serije. Ono što povezuje ove dve radnje je upravo grafička novela Utopija u čijim redovima se krije šokantna istina o vakcini zbog koje su agenti Mreže spremni da ubiju.

Iako deluje kao još jedna prosečna serija sa tematikom teorije zavere, Utopija od prve epizode uvlači gledaoce u svoj svet. Ljudi koji su samo želeli da porazgovaraju su prinuđeni da preko noći napuste svoje dotadašnje živote i da postanu begunci pred nemilosrdnom organizacijom koja im podmeće zločine koje nisu počinili. Šarolikoj grupi (sredovečni zaluđenik i teoretičar zavere Vilson, IT menadžer Ian , problematični adolescent Grant i Beki koja boluje od teške bolesti) u pomoć pritiče misteriozna devojka Džesika Hajd zahvaljujući čijoj pomoći uspeju da se održe u nemilosrdnoj igri mačke i miša sa progoniocima. Begunci ne slute da u svojim redovima imaju krticu zbog čega su im agenti Mreže stalno za petama.
Prva epizoda druge sezone nas vraća u sedamdesete godine prošlog veka i upoznaje nas sa događajima koji su prethodili celoj prvoj sezoni, kao i o razlozima nastanka novele koja je sve započela. U njoj upoznajemo i mlađe verzije pojedinih likova koje smo upoznali ranije. Nakon ovog uvoda se vraćamo u sadašnjost gde se radnja nastavlja istim tempom.

Posle druge sezone sledi razočarenje jer su producenti odlučili da otkažu seriju pa su sudbine pojedinih likova ostale nedorečene, završavajući se -cliffhaner-ima. O razlozima otkazivanja se može nagađati, ali moje mišljenje je da je posredi uticaj više sile zbog same osetljive teme kojom se serija bavi. Bilo je pomena i o radu na rimejku pod pokroviteljstvom HBO-a, ali se i od toga odustalo.

Kod Utopije bih pored radnje pohvalio glumu. Izbor glumaca za uloge je kvalitetno odrađen. Glumci su se stopili sa svojim ulogama i verno su ih preneli na velikom platnu. Posebno bih izdvojio Nila Maskela (Neil Maskell) koji je dočarao lik Arbija. Zahvaljujući svom fizičkom izgledu i pogledu od kog se ledi krv u žilama pošlo mu je za rukom da dočara psihotičnog ubicu koji radi za Mrežu lišenog svih osećanja. Pored njega bih pohvalio i Fionu O’Šonesi (Fiona O’ Shaughnessy) u ulozi Džesike Hajd, Adila Aktara (Adeel Akhtar) kao Vilsona i Rouz Lesli (Rose Leslie) koja je ovde igrala samo u jednoj epizodi, i to u prvoj epizodi druge sezone mlađu verziju agentkinje Milner koja ima svoje ciljeve.

Ono što je urađeno na kvalitetan način je razrada likova. U ovoj seriji nema definisanih pozitivaca i negativaca. Svaki lik koji je bio pozitivan postaje negativan i obrnuto. Tu mogu da iskoristim primer Vilsona koji je bio jedan od vođa odmetničke družine, ali kada je saznao pravu istinu o vakcinaciji počeo je da preispituje svoja uverenja, poput Džejmija Lanistera iz Igre prestola.

Pored glume i načina razrade likova mi se, ma koliko god morbidno to zvučalo, svideo i realističan prikaz nasilja po kome je ova serija poznata zbog čega je najviše i bila na meti kritike. Scena iz prve epizode prve sezone u kojoj jednog aktera agenti Mreže muče trljanjem čilija, peska i izbeljivača u oči da bi mu jedno oko izvadili kašikom nikog neće ostaviti ravnodušnim. Ova scena nije jedina takva. Njihova svrha je da šokiraju publiku što je u slučaju Utopije i više nego pošlo za rukom.

Kroz dvanaest epizoda (dve sezone sa po šest epizoda) vas očekuje kvalitetna zabava, bilo da ste ljubitelj teorija zavere ili ne. Utopija je serija o kojoj će se pričati i pod čijim utiskom ćete dugo biti.