Blog

Dere-tipovi likova u animeima

Svako ko je ikada uplovio u magični svet anima i mangi, došao je u kontakt i sa specifičnom terminologijom koja oslikava opšte karakteristike likova, žanr kom anima pripada, ili nešto više od toga. Naročito je zanimljivo to što svaku animu prati po nekoliko klasičnih struktura ličnosti koje su dobile i svoje nazive. Tako, uzevši da dere predstavlja skraćenicu od japanske reči deredere koja označava  zaljubljenost, dolazimo do toga da ovaj prefiks u kombinaciji sa drugim delom reči pretežno opisuje način na koji osoba ispoljava svoje romantično ponašanje. Imajući u vidu da anime, kao i drugi oblici umetnosti, često podležu grehu klišeiziranja svojih likova, jasno je da i dere-tipovi spadaju u njih. Kvalitetan lik će retko moći da se u potpunosti smesti u krute okvire ovog fan-made sistema. Bez obzira na to, mnogi od njih nam pružaju fantastičan izvor zabave. Dere tipova ima preko 20, a mi ćemo se u ovom tekstu fokusirati na četiri glavna i najčešća tipa.

 

Cundere

 

Cundere likove karakteriše ponašanje zaljubljene osobe koja je previše ponosita da bi to priznala. Ovi likovi se ponašaju odbojno i mrzovoljno prema svojoj simpatiji, maskirajući tako sopstvene emocije kojih se stide, i čine sve da se ne razotkriju. Međutim, iako je njihovo standardno ponašanje osorno, drsko i omalovažavajuće, ukoliko se njihova simpatija nađe u opasnosti, biće u stanju da unište ceo svet da bi je spasili, istovremeno je nazivajući budalom. Cundere su svesni sopstvenih emocija, ali se trude da ih potisnu, sakriju i eventualno ugase. To im, naravno, ne polazi za rukom, te često upadaju u komične, eksplozivne situacije sa svojom „omraženom” simpatijom.

Neki od čuvenih Cundere likova:

Kagura (Gintama) / Đotaro (Đođove bizarne avanture) / Urju Išida (Bleach)

 

Kuudere

 

Kudere likovi imaju hladnu, ciničnu spoljašnnost, na izgled bez emocija, staloženi su i promišljeni i spadaju medju one kojima se ostali obraćaju za pomoć kada izbije kriza, upravo zbog svoje sposobnosti da gotovo uvek ostanu „hladne glave”. Ali untrašnji svet Kudere likova je zapravo veoma bogat emocijama, i generalno im je veoma stalo do drugih i njihove dobrobiti. Za razliku od Cundere-a, Kudere ne kriju svoja osećanja, već imaju problem da ih iskažu. Najčešće ostaju zarobljeni u svom unutrašnjem svetu, bez mogućnosti da drugima pruže toplinu ili pokažu ljubav.

Neki od čuvenih Kuudere likova:

Juki Nagato (Melanholija Haruhi Suzumija) / Pikolo (Zmajeva kugla) / Ani Leonhart (AOT)

 

Dandere

 

Dandere likovi su zapravo osobe koje su stidljive. Za razliku od Kuudere koji su autentično introvertni, Dandere su ćutljivi upravo zbog svoje povučenosti, dok uz osobe koje im ulivaju poverenje postaju opušteni, otvoreni i pričljivi. Dandere likovi biraju da ostanu tihi čak i kada žele da nešto kažu, iz straha da će zabrljati. Potrebno im je dosta vremena da se opuste i otvore. Često su prikazani kao stidljivi „knjiški moljci” sa velikim naočarima i svedenom spoljašnjošću.

Neki od čuvenih Dandere likova:

Hinata Hjuga( Naruto) / Rikka Takanaši (Chūnibyō Demo Koi ga Shitai!) / Crona (Soul Eater)

 

Jandere

 

Ne postoji dere tip koji se lakše opaža od jandere likova. Jandere su tradicionalno veoma kontroverzne ličnosti koje karakteriše opsednutost određenom osobom, najčešće ljubavnog tipa. Opsednutost se razvija stabilnom spiralom koja počinje proganjanjem i otvorenim udvaranjem, a kulminira u otmicu i ponekad, paradoksalno, u ubistvo objekta sopstvene opsesije. Jandere, poput pravih psihopata, veoma dobro razumeju društvene norme i pravila ponašanja, ali nemaju empatiju. Jedini motivi koji ih pokreću jesu samoodržanje i postizanje cilja, odnosno, potpuna kontrola svog objekta opsesije. Iz tog razloga, postupci Jandere likova nas najčešće šokiraju, a njihova objašnjenja sopstvenog gledišta su u kontrastu sa normalnim ljudskim rezonovanjem. Jandere ne prezaju ni od čega na putu do svog cilja, a društvene norme i zakone posmatraju kao prepreke koje je potrebno pažljivo i planski zaobići. Zanimljivo je da su u svetu anima Jandere likovi najčešće-devojke. Uglavnom su prikazane kao standardne, vesele i druželjubive osobe sa dugačkom roze kosom. Ali fasada njihove „standardnosti” često već nakon prve epizode počinje da se urušava i ustupa mesto njihovoj izopačenosti.

Neki od čuvenih Jandere likova:

Đuno Gasai ( Dnevnik budućnosti) / Sato ( Happy sugar life) / Lusi ( Elfen Lied)

 

Nije nepoznanica da se neki od ovih likova često mogu svrstati u više dere– tipova istovremeno. Upravo sama ograničenost ovog tipiziranja u animama dovodi do toga da se realistični i veoma kvalitetno izgrađeni likovi ne mogu ovako sortirati. Kao i u stvarnom životu, pojedinačna ličnost može pomoću raznih psiholoških testova istovremeno biti svrstana u više „tipova” istovremeno, a da ih ni jedan u potpunosti ne opisuje. U ovom tekstu pomenuti su likovi koji dominantno ispoljavaju karakteristike jednog ili drugog dere- tipa, što ne znači da oni nemaju i neke karakteristike ostalih.

I za kraj, pitanje: Koji je vaš omiljeni dere-tip?

Bekstvo od snova

Preskočili su ogradu, dok su ljudi u belom pokušavali da ih stignu. Bosi i iznureni, trčali su preko vlažne trave u potrazi za skrovištem. Hladne kapi jesenje kiše, kao žileti, slivale su im se niz lica. Noge su ih bolele a pluća gorela od trčanja, ali nisu smeli da stanu. Ne sada. Naišli su na niski kameni bedem, okrnjen i ispucao od starosti. Skočili su i popeli se na njega, ali truli, klizavi kamen izdao ih je, odronivši se pod njihovim nogama. Udarili su o zemlju, skotrljavši se niz padinu u hrpu vlažnog lišća i blata. Dugački zid nadnosio se nad njima.

Gor se prvi pridigao.

“Mej, jesi li dobro?”, pitao je.

“Dobro sam, samo sam malo ugruvana. Ti?”

“Da, da, dobro sam.”, rekao je. “Šta je ovo?”

Pokazao je na uski prolaz u zidu ispred njih, opasan mahovinastim kamenjem, iz čijih su pukotina izvirivale drvenaste puzavice. Iz dubine prolaza dopirao je hladan, ustajali vazduh, poput zadaha trulog leša.

“Odakle se ovo stvorilo?”, pitala je Mej.

“Ne znam, ali moramo da uđemo. Ako ostanemo ovde, Snovotragači će nas svakog trenutka naći.”

Povukao ju je za sobom kroz prolaz. Oko njih je zavladao potpuni mrak, kao da nikakva svetlost nije dopirala iz otvora kroz koji su prošli. Nastavili su dalje niz tunel. Koraci bosih stopala po hladnim i memljivim ciglama delovali su neprirodno koliko i tama koja ih je okruživala. Gor se stalno osvrtao, ali bio je kao slep u tom mraku. Vazduh je bio redak i omamljujuć, noseći jedva primetan dašak vetra. To je Goru ulivalo nadu.

“Osećaš li to? Strujanje vazduha. Negde postoji otvor! Moramo dalje.”

“Umorna sam Gor. Moram malo da predahnem.”, rekla je.

“Ne sada Mej, još uvek smo blizu ulaza, i dalje mogu da nas uhvate. Idemo!”

Povukao ju je i pogurao ispred sebe. “Još samo malo Mej. Napred je izlaz, siguran sam.”

“Kako možeš da budeš toliko siguran Gore?”

“Ne znam, ali jednostavno jesam.”

“Šta uopšte očekuješ da nađeš tamo?”

“Spas, Mej. Spas.”

Koračali su već satima kroz tamu, gustu kao smola. Ili im se tako činilo. Vreme drugačije teče u tami. Išli su korak po korak, opipavajući rukama ispred sebe. Barice po kojima su gazili postajale su hladnije i sluzavije, a prolaz sve uvijeniji.

“Ja ne mogu dalje.”, reče Mej, otrgnuvši se i skliznuvši niz zid prolaza. “Premorena sam.”

“Ne, Mej!”, viknuo je. Napipao ju je u tami i obuhvatio joj lice. “Ne smeš da zaspiš sada, znaš to. Ako zaspiš, naći će nas, a onda smo njihovi. Probudi se!”

“Ne mogu Gore, previše sam umorna.”

“Moraš! Moramo dalje! Nosiću te, ako treba.”

“Ostavi me ovde…ne mogu dalje. Previše sam…iscrpljena…da izdržim sve ovo.”

“Ostale su mi još dve doze hiper-tonika Mej. Daću ti jednu ali sa poslednjom moramo da budemo pažljivi.”

“Nema…potrebe…”, rekla je, sklopivši oči.

“Mej! Mej!”

Snažno ju je prodrmao za ramena. Glava joj se beživotno klatila napred-nazad. Izvadio je špric iz bočnog džepa i zabio iglu pravo u njen vrat. Nakon nekoliko sekundi, naglo je udahnula a potom se presavila napred, hvatajući se za grlo, iskašljavajući plavičastu sluz.

“Jesam li zaspala?!”, pitala je brišući usta.

“Samo na nekoliko sekundi. Mislim da nisu imali vremena da urade bilo šta.”

“Ne mogu Gore, ne mogu ovo više da podnesem.”, zajecala je. “Neprestano bežanje i skrivanje, ne mogu više.”

“Moraš Mej. MI moramo.”

“Ali čemu sve ovo? Kuda idemo uopšte? Ne možemo večno da ostanemo budni, znaš to. A čim zaspimo, Snovotragači će nas naći. Ni sada nisam sigurna sanjam li, haluciniram ili sam u nekom njihovom snu. Bežimo već više od sedamdeset sati, bez sna, sa malo hrane i vode koje nađemo usput. A oni su nam sve vreme za petama i ne posustaju, kao da nisu ljudi.”

“Oni i nisu ljudi Mej! Oni koji mogu da urade to što su oni uradili nisu ljudi. Snovotragači nam menjaju snove Mej, znaš to. Rade sa njima šta god požele, učine ih toliko stvarnim da kad se probudimo ne znamo da li je to bio san ili java. Nešto nam urade u snu, nešto što nas menja, kao da nas reprogramiraju, deo po deo. To nisu ljudi, Mej – to su zveri.”

“Ali te zveri nas love, a mi ne možemo večno da bežimo Gore. Jednostavno ne možemo.”

“Nećemo morati večno da bežimo Mej. Samo dok dođemo do granice grada. Van grada, oni nemaju nikakvu moć.”

“Kako možeš biti toliko siguran u to?”

“Zato što sam video kako izgleda tamo preko. Ne moraš da bežiš ni od koga, možeš da kažeš šta misliš, možeš da živiš život onako kako misliš da treba. Možeš da spavaš bez straha da će ti neko ući u snove, da će te menjati. Možeš da budeš ono što jesi.”

“Ali, mi i sada možemo da kažemo ono šta mislimo, možemo da budemo ono što jesmo.”

“Ne, Mej. Možemo da kažemo ono šta mislimo, samo ako to izgovaramo u mrkloj tami, gde nas niko ne čuje. Možemo da budemo ono što jesmo, samo ako to sakrijemo dovoljno duboko u sebe, da niko ne vidi. Misliš li da je to sloboda? Ne, Mej, nije ako strah menja ono što jesi. Nije sloboda ako neprestano bežiš, ako te progone i na javi i u snu, ako mogu da te menjaju prema njihovim potrebama. To je strah, Mej. Tako vladaju nama.”

“Ako je tako kao što kažeš, onda nam nema pomoći.”

“Ne…ne razumem.”

“Ne bežimo mi od njih Gore, već od nas samih. Možda nam utiču na snove, možda nas menjaju, ali u kojoj meri? Možda samo nađu u nama ono što im treba, neku sitnu varnicu koju rasplamsaju. A ostalo – ostalo mi uradimo sami, jer je to već skriveno negde duboko u nama. Možda bi samo trebalo da se prilagodimo, da probamo da zadržimo ono malo sebe što imamo, i da jednostavno opstanemo. Možda ne postoji drugi izlaz Gore.”

Delovala je drugačije. “Uvek postoji izlaz.”

“Kako…kako to misliš?”

Nagnuo se nad nju. Mogla je da oseti toplotu njegovog lepljivog daha. Uhvatio ju je snažnim šakama za vrat i pribio uza zid. Počeo je da joj steže grlo. Njegove reči, kao hladna, otrovna sluz, slile su se niz njenu kičmu.

“Uvek postoji izlaz.”, njegov šapat odjeknuo je u njenoj glavi kao daleki eho. Izgledao je ogroman u odnosu na nju.

Osetila je kako joj dušnik puca. Vazduh više nije strujao kroz nju. Dok je sve postajalo tamno, dašak hladnog vetra okrznuo joj je lice. Njeno beživotno telo srušilo se na vlažni pod tunela, rasprskujući sluzavu baricu.

Podigao je šake ispred sebe pokušavajući da ih vidi. Osećao je smrt na njima, smrt koju je on izazvao. Nije bila prva, ali ovu nije želeo. Mej to nije zaslužila.

Pokušavala je da me uspori da bi nas uhvatili, pomislio je, to nije bila ona – ugrabili su je.

Požurio je niz tunel, izbacujući svaku misao iz glave osim sopstvenog cilja. Mora da dođe do izlaza. Želeo je da potrči, ali noge su mu bile teške, kao da se kreće kroz duboki, ledeni mulj. Probijao se napred, kroz tamu i nepoznato. Svaki mišić ga je boleo. U daljini, video je sitnu beličastu tačkicu. To je to, pomislio je. Sve jače vukao je ka cilju, ne obazirući se na stopala koja su ga pekla kao da im je koža odrana. Bio je sve bliži, a bela tačka postajala je sve veća. Izlaz!

Blještava svetlost zaslepela ga je, oborivši ga. Zažmurio je i zaklonio oči rukama. Kad je napokon uspeo da ih otvori, video je da leži, naslonjen uza zid. Glava ga je bolela, a oči pekle. Ispred njega bio je ulaz od mahovinastog kamena, iz čijih su pukotina izvirivale drvenaste puzavice. Mej je stajala iznad njega, gledajući ga zabrinuto.

“Gore, jesi li dobro? Uplašila sam se da nisi prejako udario glavu. Odlutao si na kratko.”

Gledao ju je, dok su sećanja jurila kroz njega. Znao je da su ga uhvatili, da su mu ušli u glavu dok je bio u nesvesti, da su našli ono što im je trebalo. Znao je da nema izlaza iz tog tunela. Znao je da će je ubiti ako uđu unutra. Došli su do kraja.

“Imaju nas Mej. Uhvatili su nas.”, rekao je.

“Molim?! Kako to misliš?”

“Gotovo je, Mej. Gotovo. Za sada.”

Gledala ga je, očima punim suza zarobljenih između kapaka. Njeno, inače napeto telo kao da se opustilo. Shvatio je da i Mej zna šta ih čeka u tunelu. Bila je u pravu – ne mogu večno da beže od njih. Na kraju, oni se bore sami protiv sebe, zarobljeni u beskrajnom zatvoru od snova stvorenom za njih.

Autor: Ejdan Siril

Digitalni zapis

Stajao sam sam, između dve velike srebrne Kapsule na Groblju. Znam da je bila subota, ne znam koji je bio datum. Šmrcanje nepoznate mlade žene ometalo je tišinu Groblja. S obzirom da sam sada, nakon smrti brata, bez igde ikoga, nisam osetio ni trunku tuge niti usamljenost.

Teret da imam nekog kome pripadam, je poput laganog perceta odleteo onog momenta kada sam šaku nekog kibernetičkog belog peska posuo preko Kapsule, u kojoj sada počiva moj brat.

Nakon kratkog sprovoda, vratio sam se na svoj javno prijavljeni Radijus–adresu u čijoj Stambenoj jedinici nisam boravio čitavu deceniju.

Nisam se danima prao, brijao, uredno jeo, spavao.

Nisam imao potrebu da komuniciram sa ljudima. Usamljenost mi se činila kao najplemenitije stanje duše.

Ne znam koliko dana je prošlo od moje “lične slobode” ne pripadanja, kada sam pokraj vrata, u levom uglu praga, moje Stambene jedinice, primetio crni Disk- digitalni zapis. Po modelu proizvodnje zaključio sam da mi je dostavljen odavno.

Pretpostavio sam da je to verovatno oproštajno pismo žene, sa kojom sam se dve godine dopisivao putem Mreže. Bila je deset godina starija od mene. Osetio sam neku odvratnost i gađenje pri samom sećanju da sam mogao da je volim i da sam joj tako dugo pisao ljubavna pisma.

“Možda se ubila?”.

Pomisao na to da sam je se oslobodio izazvala je u meni olakšanje.

Podigao sam disk sa zemlje i video na njemu Radijus-adresu brata.

Bio sam razočaran.

****

“Dragi moj brate,

već nekoliko meseci pokušavam da ti uđem u trag ali tvojRadijus-adrese se očitava kao neaktivan. Ne gubim nadu da si živi i da ću uspeti kad-tad da te lociram.

Kako su pre dva meseca, zatvoreni svi podzemni Tuneli, moja potraga za tvojim koridinatama je svedena na najmanju moguću meru, ali ne i želja da ću te naći i bratski zagrliti.

Nemam nikoga osim tebe. Nisam smatrao da je to važno jer nikada nismo ni bili zajedno, sve do momenta kada sam shvatio da jedinu pripadnost, imam upravo i jedino samo sa tobom.

Toga sam postao svestan nakon jednog veoma neobičnog sna.

Sanjao sam naše roditelje i nas dvoje sa njima. Zajedno smo kitili Jelku. Ceo san je podsećao na Božićno veče koje nismo nikada imali, ali je bilo poput onih Božićnih večeri, u dalekoj prošlosti o kojima smo čitali u knjigama naših predaka.

Nažalost Božićnu Jelku nisam u potpunosti mogao da dočaram u snu, jer je nikada nismo ni imali pa sam sanjao da je, kako nam je baka opisivala, velika, živa i zelene boje.

Jelku smo kitili prohromskim pločicama, raznih veličina, na nekima od njih, većih dimenzija, su bila ispisana naša imena, sa identifikacionim brojem i Radijus-adresom.

Nekoliko drugih, manjih pločica su imale ispisane dečije bolesti koje smo preležali u detinjstvu, sa latinskim nazivima, neke su sadržale čak kratka pisma, moju komunikaciju sa nepoznatim devojkama preko Mreže. Zatim, desetak pločica sa školskim ocenama-mojim, sve do jedno uredno zapisane sa brojem elektronskog dnevnika, potom bezbroj minijaturnih pločica sa kordinatama mesta na kojima sam boravio, sekunde koliko sam se tamo zadržao, i da ne nabrajam više, ukratko svaki uzdah života je bio digitalno zapisan na pločici.

Jelka je doduše izgledala blještavo, poput nebeske komete, ali meni se činilo da je ta sjajna kometa jedna velika “šarena laža”, obična Zbirka podataka-naših podataka.

Jedna pločica koja je činila sam vrh Jelke je imala samo dva slova abecede. Na njoj je bilo ispisano“AB i znak +”.

U prvi mah sam pomislio da je u pitanju neka digitalna greška, a onda sam shvatio da se radi o oznaci naše krvne grupe.

Da, svi u porodici smo imali istu“AB+” krvnu grupu, pozitivnog rezus faktora.

Ne znam zbog čega je u snu to bilo toliko važno i zašto baš ta oznaka krvne grupe ima počasno mesto na našoj Božićnoj Jelki.

Pokušao sam da je skinem sa vrha jelke, ali sam se iznenada prenuo iz sna. Preplašen i mokar do gole kože.

Nakon tog sna nisam se danima prao, brijao, uredno jeo i spavao.

Iz straha više nisam imao potrebu da komuniciram sa ljudima.

Potreban si mi.”

****

Nakon što sam preslušao bratovo pismo, neki nemir u meni me je naveo da isčupam disk iz MOB-servera, te je jedan deo diska u toj akciji ostao u plastičnoj kaseti. Besan što sam uništio glas brata, disk sam bacio na pod i počeo ne da plačem nego da iz sveg glasa urličem.

Poželeo sam da se napijem. Nisam imao u Stambenoj jedinici ni kap alkohola, jer je alkohol u bilo kojem procentu već pet godina zabranjen.

Istuširao sam se skidajući sa svog tela prljavštinu koju sam nedeljama taložio na svom telu. Legao sam u krevet i zaspao kao novorođenče.

Sanjao sam, Božićnu jelku, istu onu koju mi je brat opisivao u svom pismu, bila je zelena i na njoj su sijale poput Vitlajemskih Zvezda prohromske pločice, na kojima su se nazirale oznake i slova.

Na jednoj od pločica je pisalo da sam jedini u Zdravstvenom grafikonu moje generacije preležao “Parotitis epidemica”-zauške, koje su bile iskorenjene još pre dvesta godina od doba u kojem sam živeo. Nasmejao sam se.

Video sam jasno iskucana sva pisma koja sam preko web –skrivenog šifrarnika poslao majci dok sam bio u podzemnim Tunelima, kao i datum njene smrti i oznaku Kapsule u kojoj je bila sahranjena.

Zatim, pisma sa Mreže koja sam emotivno nadahnut pisao voljenoj ženi pune dve godine. Bila su to nežna, iskrena pisma, čoveka koji bezuslovno voli.

Potom hrpa pločica na kojima su bile bezazlene kratke poruke upućene simpatijama koje sam kao tinejdžer poslao putem Mreže nekolicini vršnjakinja, duhovite i vrcave.

Telo mi je drhtalo dok sam dodirivao vrhovima prstiju pločice na kojima su blie ispisane sve moje lokacije, kordinate, tokeni, elektronski novac sa kojim sam trgovao, tajni digitalni zapisi u šiframa Komandne vojske, serijski broj sajber revolvera kojeg sam nosio uz sebe, konfekcijski brojevi odeće, kalorije koje sam unosio na dnevnom, mesečnom i godišnjem nivou, digitalni simboli vozila, tajni brojevi satelitskih snimaka moje Stambene jedinice u Podzemnom tunelu, broj zuba u mojim ustima, razne druge za mene beznačajne gluposti na koje sam zaboravio, a neko ih je uredno evidentirao i sada su tu ispred mene prikupljene na ovim jebenim pločicama.

Unezveren, sopstvenim ukradenim identitetom, osetio sam da te “đavolje” pločice ulaze kroz moja usta, jedna po jedna i kao da se po nekoj nevidljivoj komandi ređaju jedna preko druge u mom telu praveći vakum koji je sprečavao dotok kiseonika u moj mozak.

Disanje mi je postalo otežano, te sam se sklupčao, izgubivši snagu tela, uz samo stablo Jelke.

Kapci su mi bili teški i pre nego što sam savim sklopio oči, kao kroz maglu, video sam pločicu koja je ležala na podu tik uz mene.

Na njoj je bio označen dan, mesec i godina, nisam bio siguran da li se odnosi na prošlost ili budućnost ili je to bio današnji dan, jer sam izgubio pojam o vremenu.

Sigurno je to bila Tehnička greška digitalnog zapisa.

****

Komanda grada.

Izdavanje Digitalnog Ukaza.

“ Nalaže se Komunalnoj grupi nadležnoj za Stambene jedinice:

  • Hitan izlazak na teren, Radijus –adresa 35-37-PS.
  • Pronađeno je beživotno telo muškarca.
  • Uskladištite ga u Kapsulu. Označite Kapsulu brojem. Digitalni zapis tela-ostavite u Arhivu Zbirki ličnih podataka
  • Rok za kotiranje na Berzi-standardan. Početna cena- Vaučer od 500 SL”

 

Autor: Vera Uzelac 2020.

Devojka koja je skakala kroz vreme – Jasutaka Cucui

Izdavačka kuća Tanesi je poznata po nesvakidašnjim i neuobičajenim izdanjima, a posebno mesto njena izdanja zauzimaju među ljubiteljima japanske književnosti.

Ovoga puta, priredili su nam izdanje „Devojka koja je skakala kroz vreme“, Jasutake Cucuija, autora naučne fantastike. Cucui osim što je osvojio više priznatih književnih nagrada u Japanu („Tanizakijevu nagradu” 1987. godine, „Izumi Kioka” 1981., i „Kavabata Jasunari” 1989) za svoja dela (romane i kratke priče), poznat je i kao autor koji je zbog svojih stavova koji su pretresali japanske tabue često bio na meti velikih kritika.

Roman, ili možda bolje reći novela, „Devojka koja je skakala kroz vreme“ je jedno od prvih njegovih dela, nastalo 1967. godine, i doživeo je adaptacije u film, TV seriju, mangu i anime. Ovo nije jedina njegova ekranizacija, a našoj publici je možda najpoznatija ekranizacija njegovog romana „Paprika“ – animirani film iz 2006. godine.

Za razliku od uobičajenih romana i priča japanskih autora sa kojima smo imali prilike da se susretnemo, ovo konkretno delo je primerenije nešto mlađoj, adolescentskoj publici. Samu knjigu čine dve novele, naslovna „Devojka koja je skakala kroz vreme“ i „Tvar od koje su noćne more sačinjene“.

Dok naslovna novela pripada naučnoj fantastici i bavi se devojkom Kazuko, petnaestogodišnjakinjom koja nakon incidenta u školi, shvata da poseduje mogućnost kratkih skokova unazad kroz vreme, „Tvar od koje su noćne more sačinjene“ u sebi zapravo nema fantastike, osim određenih elemenata horora budući da je tema suočavanje sa sopstvenim strahovima. Ipak, obe priče govore o samospoznaji, prateći tinejdžere, tačnije tinejdžerku koja kroz priču otkriva i saznaje nešto o sebi.

U obe ove priče, protagonistkinje imaju podršku svojih prijatelja ali i odraslih na tom putu samospoznaje, pa tako Kazuko hrabre njeni prijatelji i profesor u pokušajima da razume promenu kroz koju prolazi (nešto što bi svakom tinejdžeru bilo zapravo neophodno u svakodnevnom životu) i nađe osobu koja je uzrok njene novostečene moći. Sa druge strane, Masako osim što ima podršku svog druga da se suoči sa morama i strahovima, ima razumevanje i svojih roditelja, koji su – što je zanimljivo – prikazani i kao puni razumevanja, ali i kao ljudi koji su skloni tome da u svojim postupcima pogreše i prouzrokuju problem.

Ove dve novele su izuzetno pitke za čitanje, pa ih toplo preporučujem i starijim čitaocima.

Ovoga puta, umesto Dine Hrecak, prevod (sa engleskog jezika) potpisuje Mirko Bižić.

Mira Satarić

Čovek je čoveku vuk: Pogovor iz romana ,,Dronstad: Karantin“

Ljudi su mnogo moralniji nego što misle,

a daleko nemoralniji nego što to mogu zamisliti.

Sigmund Frojd

U trenutku kada nastaje ovaj pogovor, čitav svet kakav poznajemo urušava se i suočava (i dokazuje da je u punoj meri nespreman za to) sa opasnošću koja testira same postulate savremenog društva. Stvarnost kao da pokušava da testira da li su Jevtićeve ’šta-ako’ postavke – gotovo saramagovski ironično – tačne.

Jevtić u svom romanu ne podleže zahtevima za političkom korektnošću i stvari naziva direktnim, često vulgarnim, ali pravim imenom, predočavajući nam svet glavnog junaka onakvim kakav on uistinu jeste – mračan, grub, nasilan, istovremeno i ogoljen i zabranjen, divlji.

Iako nema ničeg novog u distopijskoj tematici koju obrađuje, autor na sebi svojstven način testira granice do koje mere je svaki normalan čovek, u stvari, normalan… kao i to u kojoj meri će nečiji identitet ostati su suštinski netaknut u susretu sa problemima koji ga nadjačavaju, odnosno, prati frojdovsku misao da se veličina vašeg identiteta određuje se veličinom problema koji je u stanju da izbaci vas iz takta.

Autor dobro poznaje i demonstrira razliku između ljudskog bića, čoveka, per se i načina kako taj čovek postupa u određenoj situaciji, kako se ta postupanja razlikuju u njegovom odnosu prema drugima i ali i prema samome sebi. Predstavlja kako se postupci oslikavaju u interakcijama likova, ne ispitujući nikada nekoga kao osobu, već isključivo ponašanje te osobe u određenom kontekstu, kao i uslovljenosti koje proističu iz specifičnosti situacije u koju je data osoba smeštena.

U priči u kojoj izolacija i rat u urbanoj sredini obeščašćuju zrelog čoveka čineći od njega zver i izvan granica potrebnog, uklanjajući iz korpusa njegovog ponašanja vladanje i uljudnost, mi pratimo jednog mladog čoveka koji tek treba da formira sopstvenu ličnost. U moru besmisla i apsurda, glavni junak ponekad deluje kao distanciran, otuđen, nemi posmatrač ljudi i događaja koji ga okružuju, ponekad njegovi postupci otkrivaju zrna svetlosti, dok ponekad poklekne i dozvoli da i njega proguta mrak apsolutnog bezumlja izvlačeći ono najgore iz njega.

Dronstad je sarvemeni roman, nabijen akcijom, pažljivo osmišljen i zaokružen, a čitaocu predstavljen kao poligon, simbolično karantinski zatvoren, na kome se ispituje da li je dašak ljudskosti i zrno svetlosti dovoljno da se stvari pokrenu ili je tama i beznađe ipak preovlađujuće.

Roman je izašao u izdanju Udruženja Autostoperski vodič, simbolično zatvarajući elektronskim izdanjem 2020. i otvarajući štampanim 2021. i može se nabaviti (u obe verzije) u internet prodavnici Udruženja. U nadi da će čovečanstvo ipak imati snage da izbegne potpuni Dronstad scenario, želimo vam ugodno čitanje.

Autor: Mira Satarić, urednik romana ,,Dronstad: Karantin“

Deratizacija pacovskog konglomerata – Milan Kovačević

*alarm će se oglasiti za dva sata i dvadeset minuta*

Zemljo, progutaj me – verujem da ne moram podobnije da objašnjavam zbog čega si zaslužila da se halapljivo gostiš mojim mesom. Na iskvarenoj srži kostiju nemoj ostavljati ni naznaku čoveka, jer kada razmislim o sebi kao ljudskoj prilici, obuzme me salva sramote i kajanja. Ja – čovek – nemi posmatrač propadanja, u trenucima kada tišina košta više od sve i jedne reči.

Ne mogu da utonem u san – svaki trud je uzaludan. Napad panike koji je počeo da me pritiska silovateljskim namerama samo je pogoršao šansu za uspavljivanje, a učinilo mi se da su sunčevi zraci već krenuli da se probijaju kroz spuštene roletne. Nije pomogao Rivotril – retko kada zaista pomogne, iako ga uredno pijem – po preporuci. Pokvareni indikator altitude u mom mozgu postaviće u potreban položaj – ali to je sve što taj lek može da uradi.

San, totalno osujećen, nije dopirao do mog bića. Bio sam umoran – zaista jesam – ali nije bilo načina da samo na trenutak nestanem iz ovog gramzivog života prožetog razočarenjima, patnjom i pohlepom. Bio sam osuđen na ovaj kužni osećaj, a podsetnik na posrnuće bio je vazduh koji udišem – gorak, gust i gnusan.

Ne pijem alkohol – on, ruku na srce, uglavnom pomogne kod nesanice, ali umnogome pogorša ono što bi trebalo da bude budni deo dana. Posle čašice žestine u mom želucu eruptira nezaustavljivi vulkan, i želudačna kiselina počne da me proždire iznutra – nezasito. Kilogram sode-bikarbone ne bi eliminisao goreći osećaj ustoličen iznad dijafragme. Samo bih sumanuto podrigivao sebi u bradu narednih desetak minuta, a osećaj topljenja sluzokože moje unutrašnjosti bi postao intenzivniji svakim podrigom. Kao da stotina užarenih žileta igra lucidni ples u mom stomaku.

Tako je i kad ne pijem alkohol – ne prečesto, ali se dešava. Nepogodna ishrana, prženje hrane u dubokom ulju ili šećer bilo koje vrste – želim da nestanem. Kako mi je ovo izdajničko telo uskratilo mogućnost uživanja u zemaljskim ponudama, u potpunosti sam život posvetio kompaniji u kojoj sam šefovao na odseku za eksploataciju prirodnih bogatstava – to je slobodni, ali iskreni naziv kojim u tajnosti oslovljavam sektor dobrovoljnog ropstva.

Firma u kojoj sam zaposlen ima monumentalni značaj za posrnulu ekonomiju moje države, a kako radi po stranom modelu – naročito ako u obzir uzmemo spoljne investicije – smatram sebe korisnim pojedincem koji je potreban i teško zamenjiv. Zaista, ja sam kancelarijski hrčak koji nema problem sa nasilnim autoritetom ili naprasnim prekovremenim radom – barem sam bio takav, tokom većinskog dela mog ovozemaljskog postojanja.

Ponizni hrčak se ipak vrlo brzo pretvori u krvožednu kanalizacijsku pacovčinu, u onog čuvenog istorijskog prenosioca smrti i zaraze kojeg se pošteni ljudi gnušaju. Pitanje je samo koliko smeća i crkotine treba baciti na čistinu, da bi nekada plodni deo zemlje postao veštački nastalo prirodno stanište štetočine. Isto je sa ljudima – sve je količina otpada, a čovek je merna jedinica truljenja.

Ako zaspim za deset minuta, imaću tačno dva sata odmora – brijanje, tuširanje, doručak ću propustiti ovog jutra. Verujem da prazan stomak ne može previše da utiče na ishod mog nauma, kao ni neprijatan telesni miris ili par zaostalih čekinja na licu. Ja sam pacov koji ne može da svari život – baš zato dopustih sebi da budem udavljen u kolotečini poslovanja korporacije koja ne priznaje život niti životne vrednosti kao sastavni deo poslovnog etičkog kodeksa. Da – novca je zaista mnogo, ali šta je iza toga? Besomučno ubijanje zemlje po kojoj neometano hodamo – ubice iz slučaja koji zastarevaju. Halapljivo crpljenje vrednih čestica esencijalnih za funkcionisanje savršenog i ustaljenog mehanizma – zbog čega? Zbog profita – pokušao sam da nađem drugu stranu medalje, ali ona ne postoji – sve je materijalna dobit. Strane investicije ogledaju se u modernoj aparaturi za sakaćenje prirode, ili bolje rečeno, za pravljenje velikog igrališta za pacove – „Pacovlend“, i besplatne karte za sve zaposlene.

Ja znam da, kao zarđali šraf trulog mehanizma, nisam bitan. Znam da sam zamenjiv uprkos pređašnjoj egocentričnoj tvrdnji, i znam da hiljadu nesrećnika strpljivo čeka da isparim, samo kako bi oni dobili priliku da sednu u sedlo beskrajnih entropijskih mogućnosti. Ja sve to znam – a sada ću tome stati na put. Hrčak, ogrnut kožom pacova, gladnih i crvenih očiju. Respektabilni šef najgoreg odseka u svevladajućem pacovskom konglomeratu. Dosta je.

Nisam spavao – san me nije želeo u zagrljaju – ne znam koliko dugo sam već budan, uznemiren onim što predstoji i što moram učiniti. Posle nekoliko neprospavanih noći čovek ne može da rasuđuje. Teško je razlikovati prividno od stvarnog, i paranoja – ta prokleta paranoja – počinje da radi svoje. Sve što mi se u životu zbilo vodilo je do ovog trenutka, a ipak – kada je taj dan došao – osetio sam da gubim hrabrost za finalni akt.

Da li sam uopšte spreman za veliku prezentaciju? Sala je rezervisana, kolegijum će željno iščekivati novosti u vezi daljeg pravca razvoja kompanije i naše dugo očekivane aktivacije na četiri nove bušotine i nekoliko potentnih rudnika, sve je spremno za velike vesti. Sve – sem mene.

Oprao sam bledo lice mlakom vodom i sapunom, pa par sekundi posmatrah svoj odraz u muljavom ogledalu – sada nema nazad, bio spreman ili ne. Taksi je već čekao. Platih vožnju mlađanom vozaču bez izgovorene reči, i ostavih mu iznimnu napojnicu. Pružio mi je nekakav vaučer i pozdravio me snažnim pritiskanjem sirene. Višak novca mu je očigledno popravio raspoloženje.

Posle uobičajenog prolaska kroz velika pokretna vrata od stakla, nezainteresovano se javih radnici na recepciji i podsetih je na prezentaciju. Ulaz će biti zaključan – prezentacija nije smela biti prekinuta spoljašnjim intervencijama ili nezvanim gostima. Udruženje radnika nije imalo problema sa ovakvim, vrlo neortodoksnim, načinima rada, ali su neizmerno verovali u moj liderski duh, kao i u jačinu ambicije koja je – očigledno lažno – isijavala iz mene.

Godišnja proslava, koju kompanija redovno organizuje u znak lojalnosti zaposlenima, je otkazana iz nepoznatog razloga, pa sam ovo svojevrsno iskupljenje organizovao na svoju ruku. U ovakvoj kompaniji, što više puta pokažite „svoju ruku“ i ukoliko se ispostavi da često odnosite više od uloženog, bićete na samom vrhu piramide pohlepe. Kod ovakve vrste poslovanja, sve je rizik, a ovaj dan – najveći do sada.

Prošetao sam kancelarijskim prostorom – bio je pust. Samo je klupko mrtve kotrljajuće trave nedostajao da dočara atmosferu pustinje. Zujanje neprestanog kolanja električne energije bio je jedini prisutan zvuk – muzička podloga koja idealno dočarava urbanu pustaru. Neuredni stolovi pretovareni papirima, sa još uvek uključenim računarima, čamili su oslobođeni ljudi – svi su bili u svečanoj sali i čekali su moj dolazak.

Ketering je bio uredno pripremljen – bezalkoholni punč oplemenio je salu opojnim citrusnim mirisom – mesta su bila numerisana. Svih tridesetak zaposlenih će udobno smestiti svoje nabrekle zadnjice u kožne fotelje specijalno postavljene za ovu priliku. Dinamično radno okruženje – pacovi su se okomili na besplatnu hranu – očekivano. Fizički radnici žuljavih prstiju, koji na mestima eksploatacije bivaju izrabljivani radeći krvave poslove po nalozima prisutne svite, bi ubili za ovakav obed, a ispred mene – nezasita rulja nalogodavaca u svim bojama, odevnim kombinacijama i godinama.

Kiselina je počela da kipti iz mog želuca dok sam na pozornici preslagao poluprazne papire svojski se trudeći da ne delujem uznemireno – ovaj put, gorušica je došla posredstvom stresa.

Sendviči sa usoljenim papalinama bili su idealna podloga za kasnije gašenje žeđi – i to neodoljivim spojem soka od grejpfruta, limuna i višenamenskog otrova za štetočine. Grejpfrut je specifična voćka – kisela, opora, jaka – neutrališe sve druge ukuse, osim limunovog, sa kojim u kombinaciji gradi savršen temelj za uvođenje stranog faktora, koji u miksturi sa jakim citrusima gubi svoj redovni ukus. Zdravica će ubrzati stvari – sa njom ću završiti izlaganje, koje će većinskim delom biti čista improvizacija, na papiru stoje samo uvodne reči. Progutao sam tabletu Ranisana bez vode i zamolio sve prisutne za pažnju.

Poštovane kolege i drage koleginice. Pre svega, hvala što prisustvujete u ovolikom broju. I sami znate koliko sam priželjkivao ovaj dan, jer danas je dan velikih vesti! Hvala vam što ste integralni deo „Infinite Dream LTD“ kompanije. Velika mi je čast deliti prostoriju sa vama, kao i udisati isti vazduh, znajući da se beskompromisno i pošteno borimo za neko bolje sutra. Iza nas je teška godina, ali zahvaljujući svima ovde prisutnima, kao i radnicima ostalih filijala „Infinite Dream LTD“ kompanije, moram reći da je bila više nego uspešna.“

Aplauz je rasparao dotadašnji muk još pre nego što sam završio rečenicu. Dodatni kilogram soli u papalinama je radio za mene – svi su u rukama držali do vrha napunjene staklene čaše. Postarao sam se da aparati za vodu budu eliminisani iz prostorije za vreme prezentacije – poslao sam ih na vanredni servis.Osetio sam lepljivi znoj kako mi obliva čelo – pili su, svi su pili. Toliko su pili da sam pomislio da će ponestati blagorodnog punča. Rulja je bila oduševljena – najviše zbog činjenice da sam ih odvojio od monotonosti radnog stola koju su toliko voleli i pozvao na besplatnu zakusku i okrepljujuće piće. Jedan od šarlatana iz ljudskih resursa se našalio na račun nedostatka alkohola u punču.

Naši prijatelji iz glavne poslovnice su prezadovoljni vašim učinkom, i svi ćete blagovremeno biti obavešteni o novčanim bonusima, koje ste svakako zaslužili. Dodatne investicije inostranih saradnika u potpunosti će se odnositi na vaše neto prihode, i zadovoljstvo mi je da najavim još prosperitetniju godinu, na čak sedam novih izvorišta, i to samo na području centralnog Balkana!“

Par puta sam pogledao u ručni sat – vreme je proticalo izrazito sporo. Nesumnjivo je da su svi ispili po dozu. Jedna je u potpunosti dovoljna da usmrti odraslog zdravog čoveka, što znači da će ovi polu-ljudi iskrivljenih leđa, koji glad ubijaju isključivo brzom hranom, biti podložniji uticaju koktela smrti – kako sam ga nazvao.

Nije li pobeda u tome što se reorganizacija našeg preduzeća neće svoditi na likvidacije i otkaze, već na otvaranje još nekoliko radnih mesta za mlade i ambiciozne ljude koji žele da prelaze targete i time sebi obezbede sigurnu budućnost unutar granica sopstvene države? „Infinite Dream LTD“ nikoga ne tera iz kuće, „Infinite Dream LTD“ želi da budete srećni u okviru vama poznatog okruženja! Sve što ima svet, imamo i mi! Zar nije tako?!“

Oduševljenje je bilo prisutno na svakom izobličenom licu – kao da će imaginarna povišica promeniti stvari. Osmotrio sam prisutne i shvatio da još uvek nema naznaka unutrašnjeg izgaranja. Papiri lišeni smislenog teksta bili su poređani na govornici za kojom sam stajao. Vreme je bilo da improvizujem – vreme je bilo da govorim iz ovo malo ukaljane duše.

I zato mi je drago.. zato mi je drago, što će ova nesnosna mašinerija uskoro zauvek biti ugašena.“

Kikot i zvuk podrške je izostao.

Da – dobro ste čuli. To što nas više neće biti, ne menja mnogo na globalnom nivou, zaista ne menja, ali verujem da će mi podariti miran san. A sasvim sam siguran da ćete ga imati i vi!“

Pitanja su počela da dopiru iz utihnule publike. Nekoliko nemih posmatrača se uhvatilo za stomak – bolne grimase ispunile su njihova lica.

Da, drage dame i još draža gospodo. Pitate li se zbog čega je najefikasnija „Infinite Dream LTD“ enklava upravo u ovoj korumpiranoj i razorenoj državi? Upitate li se ponekad koliko košta život naših komšija, koliko košta naš život? A život naših zemljoradnika kojima smo potrovali useve? Životi plutajućih jata riba kojima smo zagadili reke? Ne verujem da se pitate, jer ne vidite dalje od vaših šljaštećih monitora, na kojima bezumne brojke teku pred vašim sasušenim očima i ne govore išta o pravom stanju stvari, jer znate šta, vas nije briga za pravo stanje stvari, pa što bi?“

Par kolega iz sektora za finansijske protoke se nasmejalo, aludirajući na šaljivu prirodu zanimljive humorističke predstave čiji sam bio jedini akter. Izgleda nisam delovao dovoljno ozbiljno u svom izlaganju – par dama iz računovodstva je počelo neartikulisano da se trese. Krenulo je. Nekoliko čaša se razbilo ispadajući iz oslabljenih udova na uglačani parket.

Da, vi žitelji raka, vi sejači smrti i bolesti, vi bezobzirna pohlepna ljudska stoko. Vaša vladavina životoproždirajućeg terora je završena. Sa zemljom koju smo nedvosmisleno ubili, odlazimo i mi. Smatrajte ovo reevaluacijom našeg radnog i etičkog kodeksa.“

Nekoliko prisutnih ispljuvalo je krv. Poput kijanja – ali na usta i nos pokuljala je krv u mlazevima – baš tako, iznenada. Ubrzo je većina završila na podu valjajući se poput ustreljene divlje životinje. Par šokiranih pogleda bilo je upućeno sadržinama čaša – bez učinka – najmanji trag korisnog preparata nije se mogao nazreti. Potoci krvi izbijali su iz svih šupljina preplaćene radne snage. Kada sam došao do potrebnog sastojka – nisam znao da će njegovo dejstvo biti ispoljeno na ovako surov način, ali kada je predstava već otpočela – rešio sam da je upotpunim adekvatnim opelom. Uz smeh nastavih.

Ugovore o prestanku radnog odnosa ne morate potpisati – ne brinite! Vi ste zauvek deo „Infinite Dream LTD“ – kompanije koja misli na vas! Samo vas jasan i beskonačan san, možete dovesti do jasne i večne jave!”

Neki su se baš dugo držali – batrgali su se nekontrolisano na krvlju uprljanom parketu. Par momaka koji su radili na računarskom održavanju pokušalo je da napusti prostoriju kroz drvena ulazna vrata, ali sam ih višestruko obezbedio pre ulaska u svečanu salu. Ključ se nalazio na sigurnom – u mom džepu. Čuo sam vrisku i proklinjanje, ali zaista se više nisam obazirao – kao da je mogućnost vraćanja vremena ikada postojala? Paranoja je bila eliminisana dok su pacovi crkavali pred mojim očima. Linija horizonta bila je adekvatno postavljena, a vetar dobar – plesao sam sa sobom, okružen jecajima umirućih telesina.

Toliko praznih lica je bivalo umiveno sopstvenom krvlju, a krv se nekako magično uklopila sa sterilnim enterijerom velike sale. Pulsirajuće žile postajale su modre na vidljivim delovima kože mojih podređenih – smrt neometano struji njihovim venama. Griža savesti je prestala, pitam se zašto sam je uopšte i osetio? Šta to „Infinite Dream LTD“ radi pogrešno? Kakav savršen kolegijum imam – svi u jednoj smrti – zajedničkoj. Otključao sam vrata i napustio salu, pre toga se uverivši da niko od gostiju ne diše. Bal je zvanično bio završen, a prezentacija je prošla fenomenalno – zašto sam uopšte sumnjao u svoje liderske sposobnosti?

Na izlasku iz preduzeća zapazih radnicu na recepciji koja iz nekog razloga nije posetila veliko oslobođenje.

Kako ti je ime?”, upitao sam umilim glasom – netipičnim za mene.

Danica, šefe.”, bila je uplašena.

Danica, vrlo dobro. Što te nije bilo u sali?” osetio sam strah u njenom disanju – strah od nepostojeće greške.

Mislila sam da nisam pozvana.”

Gluposti! Ovo je „Infinite Dream LTD“ – svi su pozvani! Sačekaj tu!”

Vratih se u salu. Bela pena kuljala je iz usta večno usnulih radilica i mešala se sa tamno crvenom nijansom krvi. Zviždao sam temu iz neke pesme dok sam se provlačio kroz polje leševa zaposlenih – mislim da je u pitanju bila Don’t Worry Be Happy. Na tanjir stavih dva sendviča i napunih jednu čašu preostalim punčom – taman.

Verujem da crkavaš od gladi.”, rekoh Danici dok sam prilazio.

E da znate da jesam gladna!”, osmeh se razlio njenim usnama – opustila se.

Prijatno ti bilo, i vidimo se u ponedeljak.”, na pult stavih tanjir sa hranom i neodoljivi okrepljujući sok od limuna i grejpfruta. Šeretski joj namignuh i za uzvrat dobih još jedan stidljivi osmeh.

Nastavio sam da zviždućem melodiju iz pesme i izađoh ponosno kroz velika staklena vrata.

***.

Prvi put se probudih bez pomoći nesnosnog repetativnog zvuka alarma. Glava mi je pulsirala kao da sam prespavao polovinu života, a grlo mi je bilo suvo kao Atakama. Zakasnio sam na posao – da, šef nije otišao na posao – savršen primer radnicima. Sva sreća pa ne moram nikome da pravdam izostanak, ali ipak – ponedeljak je, i u posetu dolazi delegacija iz Berlina, a ja nisam bio na poslu da posložim dokumentaciju za ekspanziju „Infinite Dream LTD“ kompanije na nove lokacije, koje su po svežim saznanjima pune retkih rudnih bogatstava. Ako uspem da organizujem iskopavanje, i podmitim lokalno seljaštvo, prihod će biti abnormalan – možda dobijem unapređenje i budem premeštan u stranu filijalu.

Ipak, osećao sam se ruinirano i mamurno, kao da sam prethodnih deset dana proveo šetajući kao slepac po gradu – bio sam lišen opipljivih sećanja. Kutija Rivotrila čamila je prazna na radnom stolu, kao i boca Black Label viskija sa jednim preostalim gutljajem. Taj je verovatno bio previše – kiselina je iznenada krenula da me proždire u predelu grudi, dok sam pokušavao da se prisetim lucidnog jezivog sna koji se ticao budućnosti kompanije – nekakav loš predznak, rekli bi oni sujeverni. Ustadoh potom žurno iz kreveta, natočih sebi u čašu mineralnu vodu i pogledah u odelo neuredno bačeno preko naslona kožne fotelje. Priđoh bunovan, pa ruku stavih u džep od pantalona i izvukoh nekakav papirić na kojem je pisalo

Vozimo i nagrađujemo. Sakupi pet kupona, i Tvoj Taksi te vodi na more.”

Autor: Milan Kovačević

Izmišljeni intervju sa delima AVKF.

Milan Mićko Milojević, autor kratkih horor priča, predstavlja vam jedan malo drugačiji intervju.

1. Kao mali sigurno si se igrao rata sa drugovima.

Naravno. U to vreme nismo imali kompjutere pa smo vreme provodili napolju. Bio je popularan film „Osmi putnik“ Ridlija Skota. Tako da, čim mi se pojavi drugar tokom raspusta, mi se igramo vojnika protiv vanzemaljaca. Ipak, oduvek sam sanjao da sam zapravo epski mačevalac. Da me priča pronađe dok ja pronalazim svoje junaštvo. A onda sam postao „Mesečev ratnik“ – Stefan Mijatović.

2. Da li si nekada u životu prisustvovao nečemu nestvarnom?

To se desilo pre nekoliko godina dok sam sa ekspedicijom istraživao najmisteriozniju planinu u Srbiji – Rtanj. Tada sopstvenim očima nisam verovao. Sve je postalo ljubičasto. Grupa vilenjaka prodefilovala je pored nas, noseći proročanstvo Plave zvezde i vukući magične lance, a u njima „Ukradeni Bog“ – Nemanja D. Pavlović

3. Baviš se pisanjem horor priča. Plaše li te određene stvari dok stvaraš?

Ne. Nemam strahove. Toliko toga mi se desilo u životu da mi sve to dođe sasvim prihvatljivo. Ipak, ponekad se pitam da nisam JA nekim slučajem, recimo, vampir. Često dok hodam, ne mogu da pronađem svoje stope u snegu ili lik u ogledalu, ali uvek mogu da računam da ću naići na oslonac zvani „Knjiga odraza“ – Miloš Mihailović

4. Znam da si služio redovni vojni rok. Kako si provodio vreme na straži?

Da. Jedan sam od onih koje je zakačio vojni rok. Služio sam redovnu vojsku devet i po meseci. Na straži je mnogo drugačije od onoga na šta je čovek navikao. Sam si u nekoj vukojebini i čuvaš objekat iz koga ko zna šta ne sme da pobegne, a na koji je i sam Bog zaboravio. Ipak, kako bismo se osećali sigurnije, obično smo pred smenu straže umesto: „Stoj! Ko ide?“, uzvikivali „Pukovniče, stoj!“ – Mira Satarić

5. Kako provodiš vreme tokom pandemije virusa COVID-19?

Kako svima tako i meni. Bilo je teških i lepih trenutaka. Od kada su nam uveli karantin, postalo je nepodnošljivo. Nema namirnica, redovi su ogromni ispred marketa. Ne možeš pronaći čak ni paradajz iz Mitrije. Rešio sam da se sa nekoliko prijatelja otisnem u nepoznato i krenem prema luci spasa, noseći uputstvo za preživljavanje – „Dronstad- Karantin“ – Nenad Jevtić.

6. I, za kraj ovog intervjua, reci nam šta nam preporučuješ za čitanje tokom ovih hladnih dana.

Od srca vam preporučujem odličnu dvoglavu zbirku. U prvoj polovini su priče, a u drugoj naopačke spakovani stručni tekstovi. Odlična za normalne i naopake dane, a i prevrtanje će vas zagrejati dok čitate „Fantastični vodič br.1“ – grupa autora.

Januarska čitaonica 2021

O, ho, ho, ho… Srećna Nova godina (i srpska i obična i kineska) dragi naši Autostoperi i Autostoperke. 2020. smo ostavili iza nas i sa ushićenjem dočekujemo novu 2021. A već početak Nove godine nam donosi nove domaće naslove fantastike koje vam toplo preporučujemo (ako se niste istrošili za poklone).

Uvalite se udobno u vaše fotelje, vežite pojaseve pa polećemo!

,,Firentinski dublet’’ Goran Skrobonja/Ivan Nešić

Iz beogradske ,,Lagune’’ nam stiže novi naslov fantastičnog dvojca Skrobonja – Nešić u kom se slobodno mešaju istorija (prava i fiktivna), stimpank i horor. Pred čuvenog srpskog pisca i (tajnog) borca protiv zla, Milovana Glišića, postavlja se nov zadatak – da uhvati ozloglašenog ubicu Džeka Trboseka. Osokoljen hvatanjem Save Savanovića, pisac pristaje. Međutim, time problem glavnog junaka tek počinju. Sudbina Srbije, Engleske i čitavog ljudskog roda dolazi u pitanje a jedinu nadu u spasenje pružaju informacije u beležnicama dva najveća umetnika renesanse – Leonarda i Mikelanđela, takozvani Firentinski dublet.
Da li će Glišić uspeti da razreši ovu misteriju na ulicama Londona i spase svet , saznajte u ovoj knjizi dvojice najistaknutijih domaćih autora fantastike.

,,Rane priče i pripovetke’’ Momčilo Nastasijević

,,Portalibris’’ nam donosi neobičnu zbirku, gde su okupljeni prozni radovi jednog od najzagonetnijih i pomalo zaboravljenih pisaca srpske književnosti – Momčila Nastasijevića. U ciklusima ,,Tamni vilajet’’ i ,,Hronika moje varoši’’ Nastasijević spaja vešto grotesku, folklornu fantastiku i uz pomoć jedinstvene, sugestivne upotrebe jezika, ponire duboko u mračne predele koji se nalaze tik do onog što nazivamo našom realnošću.

Ako želite da čitate klasične priče fantastike (a još i domaće!) onda je ova knjiga baš za vas.

,,Princeza u oblutku’’ Ranko Pavlović

Bajka uz mit, predstavlja osnov fantastične književnosti, iz koje su se kasnije razvili svi žanrovi. Ipak, bajke nastavljaju da se pišu, što dokazuje i ova knjiga, našeg domaćeg autora, Ranka Pavlovića.

Beogradske izdavačke kuće Odysseus, prikupila u jednu zbirku 27 bajki koje su ranije bile objavljene u Pavlovićevim zbirkama ,,Zlatnodolske bajke’’, ,,Moć divlje oskoruše’’ i ,,Svirala od ružinog drveta’’.

Pavlović je kao bajkopisac, inspirisan srpskom narodnom tradicijom, legendama i folklorom i naročiti akcenat stavlja na danas gotovo iščezle vrednosti kao što su hrabrost, odvažnost i spremnosti na žrtvu za druge. Iako inspirisan starim, on uspeva da stari žanr bajke odene u novo ruho i privuče pažnju modernih čitalaca i slušalaca.

Ako želite da se vratite u detinjstvo ili uživate u jedinstvenoj magiji bajke kao forme, onda je ova zbirka baš za vas.

,,Okean od papira’’ Zoran Panevski

Nismo zaboravili ni najmlađe Autostopere. ,,Laguna’’ nam donosi šesti deo sage Zorana Panevskog ,,Okean od papira’’, naslovljen kao ,,Litica i krug’’.

Priča se nastavlja tamo gde je stala u ,,Utehi tame’’. Tarvin konačno stiže do granice dva sveta. On mora da obavi svoj poslednji zadatak i spase Meonu dok se istovremeno bori sa sobom i sa dva sveta čiji zov čuje – a mora se opredeliti samo za jedan.
Koji će svet Tarvin odabrati saznajte u dramatičnom romanu za koji je Panevski dobio nagradu „Rade Obrenović“ Zmajevih dečjih igara za najbolji roman za mlade u 2020. godini

I to bi bilo to za ovu ludu vožnju po srpskoj fantastičnoj galaksiji. Ostanite nam zdravi pa se čitamo već u februaru.

Skoro mogući scenario

 

ŽANR: horor / epska fantastika / postapokaliptična fantastika
ORIGINALNI NAZIV: Le Grand Mort
IZDAVAČ ZA REGION: Čarobna knjiga
SCENARISTI: Režis Loazel i Žan – Blez Džijan
CRTAČ: Vensan Malije
KOLORISTA: Fransoa Lapjer
ZEMLJA: Francuska
PREVOD: Ilija Čanak
GODINA IZDAVANJA: 2007-2012.
OCENA:

Edicija koja je zaista nešto posebno, i jedan od najvećih razloga oživljavanja strip scene kod nas – Stari kontinent. Čarobna knjiga je učinila veliku stvar njenim, pokretanjem. Tu čitamo dela velikih majstora evropskog stripa, većim delom ona koji spadaju u francusko-belgijsku školu. Pojedina dela smo imali priliku i ranije čitati u domaćim izdanjima, ali neka čitamo po prvi put na našem jeziku. Normalno, važnost ove edicije se ne ogleda u tome da čitamo novo, već u tome što sadrži dela koja strip izdižu iznad puke zabave i svrstavaju ga u umetnost.

Strip albumi ubrzavaju proces u odnosu na redovne serijale i samim tim su i skuplji. Tu činjenicu ne treba zaboraviti, jer nam tek sledi kriza u izdavaštvu zbog ove grozne pandemije koja je zadesila svet. Ovo govorim da nas ne zatekne i ne pretvori se u skoro – moguć scenario iz stripa. Budite strpljivi sve će se vratiti u svoje tokove. Na kraju krajeva, ako je Blanš našla način da voli, sve je moguće.

Režis Loazel – poznat po radu na stripovima U potrazi za pticom vremena, Petar Pan i Trgovina. Takođe i po radu na animiranom filmu Mulan.

Žan – Blez Džijan – Jedan od najvažnijih strip scenarista. A ovo je naš prvi susret sa njim.

Vensan Malije – kod nas poznat po radu na stripu U potrazi za pticom vremena, ostali njegovi radovi još nisu stigli do nas.

Priča se nastavlja gde je stala u prvom delu. Svet nezadrživo srlja ka svom kraju, odnosno, Blanš ga gura u jedan skoro moguć scenario. Ljudi u teškim okolnostima su praktično zveri. Ništa bolji moralni kompas nemaju ni bića iz drugog sveta. To nam daje mračnu sliku Bretanje gde se dešava veliki deo stripa koji ovoga puta svojim kolorom boji apokalipsu. Kako priča odmiče tako dobije i pokoji svetliji ton – nade. Junaci se iznenađujuće dobro nose sa onom narodnom ’dok nekom ne smrkne, drugom ne svane’ kada saznaju istinu. Valjda previše muka kroz koje su prošli Ervan, Polin i Gael na kraju iziskuju sebičnost zarad mrvice sreće mukotrpno zaslužene. Pročitajte i prosudite da li biste vi imali vida i sluha za više od svog jada i mira.

U ovom skoro mogućem scenariju, upravo to impresionira, realnost svake situacije i postupka. Devojčica sa moćima je daleko strašnija od Demjana, recimo. Što je i istina jer je njena apokalipsa uspela. Mala mana priče je što je na trenutke razvučena i što drugi svet nije dovoljno izgrađen i pokazan. No, svakako je strip opravdao broj jedan na listi mojih najočekivanijih nastavaka. Gotovo sigurno da je i celokupna priča među tri najbolje prošle godine, pa sam vrlo zadovoljan kako mi je počela čitalačka godina. Samo da se ovako i nastavi, imaću razlog za zadovoljstvo, a samim, tim više ćete me i čitati.

Na kraju krajeva i to je skoro moguć scenario ako pogledamo kako radi Čarobna knjiga i sa kojim elanom izbacuju po otprilike trista izdanja godišnje. A nisu sami, i drugi izdavači će nas usrećiti siguran sam. A šta nam više za sreću treba od knjiga i stripova? Želim vam dobro vreme za čitanje i novac za kupovinu, ali da ne cepidlačimo, nekako ćemo se već snaći. Savetujem vam da se prvo usrećite Velikim mrtvacom, da i vama godina krene pravim smerom – pa barem sa čitalačkog aspekta. To je sve narode, za danas, sutra nas čekaju nove avanture i novi svetovi. Čitamo se i pišemo!

Besplatni kurs kreativnog pisanja za autore dužih formi

Univerzum priče rađa se u velikom prasku izazvanom kada se dobra ideja sretne sa željom i maštom. Tada nastaje vreme i prostor u kome autor kao vrhovni arhitekta stvara svet u kojem će svoje junake otisnuti na neočekivano i izazovno putovanje do samog središta sopstva i suočiti ih sa njihovim (a često i svojim) najdubljim željama i strahovima.

„Epifanija“ je kurs kreativnog pisanja namenjen početnicima ili manje-više iskusnim piscima koji žele da razviju dramsku strukturu za dužu narativnu formu romana, dramskog teksta ili filmskog scenarija. Cilj je da tokom dve etape teorijskog i praktičnog rada svaki učesnik kursa svoju ideju stavi na proveru, utvrdi njene snage i slabosti kako bi je unapredio i zatim izgradi stabilnu dramsku strukturu priče koju želi da ispriča. Na kraju kursa, imaće finalnu skicu svog dela, i mapu puta i motivaciju za dalji samostalni rad.

„Epifanija“ je u osnovi zasnovana na idejama mitske strukture Džozefa Kembela i Kristofera Voglera, nadograđenim “Filozofijom kompozicije” Edgara Alana Poa i radovima Umberta Eka, Meri Šeli, Safona i drugih autora. Sastoji se iz dve uzastopne etape od po osam časova: prva etapa je više usmerena na teorijski rad, sa domaćim zadacima analize izabranih dela sa liste koju svaki učesnik pravi na početku kursa, dok je druga posvećena praktičnom radu i primeni svega naučenog tokom prve etape.

Kurs je besplatan, a kao što je na početku teksta rečeno, neophodna su tri uslova: ideja, želja i mašta. Pet osoba koje pronađu najkreativniji način da u motivacionom pismu ili videu dokažu da poseduju sve navedeno, imaće priliku da budu deo prvog herojskog tima koji će proći kurs.

Prijave se mogu slati na e-mail adresu ksinergija@gmali.com, sa naznakom za kurs Epifanija, do 24. januara 2021. Kurs će početi početkom februara u online obliku.

Kurs kreativnog pisanja “Epifanija” realizuje se u okviru programa “Kreativna sinergija”.