Blog

Suočavanje

Poslanik je došao. Slutio sam da će se pojaviti pre ili kasnije. Mora da je neko u Centrali motrio koliko je još ostalo do transformacije. Skoro mi je uspelo. Posle tragedije sam izabrao da budem Maclura pomifera, lepo, negostoljubivo drvo. Ali ne daju mi. Neko pamti. Možda dobri Stiks? Uvek se mešao tamo gde ne treba. Išao je za mnom i tog dana. Naravno, poslali su jednog od najsposobnijih mekanih. Ne bi li zaobišli bodlje. Seo je mirno, liznuo šapu i jednostavno čekao. Odavao je utisak nekoga ko je na zadatku i ko ne odustaje, ali ima strpljenja i ne žuri. Znao sam koliko je snage u njima. Čak i kada su bili najumiljatiji, primetni su bili gipki mišići i odlučan stav. Tolike godine bliskog kontakta s njima su učinile svoje. Pružio sam prst, prvi put svestan promena. Ovde sam živeo mimo drugih i nije bilo refleksije u tuđim očima. Mekani nije ustuknuo. U tom trenutku mi se nametnula slika šaputavog glasa: “U sobi sam, čuješ li me!“ I svog isprekidanog daha dok sam preskakao stepenice ne bih li stigao na vreme. Setio sam se dodira mlitavog tela i zategnute ogrlice života koja je slabo pulsirala, preglasnog govora kojim sam prikrivao rastuću paniku dok sam ga nosio. Blebetao sam bez veze, šta ćemo sve zajedno još raditi, trčeći ulicom do bolnice. Setio sam se magle i pogleda prema sivim oblacima, dok sam čekao nakon prijema. Povukao sam ruku: „Ne mogu, neću“. Mekani je ćutao i mirno čekao. Znao sam da je vreme suočavanja došlo.

 

Autor: Mirjana Ilić

Put

Ležao sam otvorenih očiju dišući, teško, duboko, neujednačeno. Osećao sam kako mi vazduh struji kroz nozdrve i čekao da prestane. Kada je bol nestala, tuga se sručila na mene, i dok me je tiho mrcvarila, slike su nizale u mraku. Suze nisu htele dalje od trepavica, ne dozvoljavajući mi da se oslobodim tereta.

Mislio sam o svom životu. Nisam bio bezgešan, ali moji gresi nisu bili toliko strašni i veliki. Grešio sam ništa više ili manje, od bilo kog drugog čoveka. Bio sam poročan, ali sam oduvek smatrao da se ni po porocima ne izdvajam. Za dobru hranu i dobro vino nikada nisam imao meru. Voleo sam svoju ženu, i još jednu pored nje. Bio sam zavidan… jesam, ponekad. Voleo sam novac i naporno radio da bih ga zaradio, i često se pitao jesam li pohlepan ili vredan. Bio sam i milostiv, jer to tako treba, često nerado, ili iz straha. Čuvao sam ono što sam sticao, uvek na štedljivosti i škrtosti. Poštovao sam roditelje i decu, išao na službu i pomagao crkvu,slavio slavu, molio se, ponekad, pitajući se sluša li neko… Šta god da sam radio u životu, nikada se nisam pokajao. Je li to moja čista savest, ili gordost?

Bio sam dobar čovek, a ova smrt me je plašila. Tuga se rojila oko moga srca, stezala i gnječila ga. Nije želela od mene, nije želela da ostane, i nisam znao drži li me ona ovde ili se ja držim nje. Pitao sam se, po prvi put iskreno i srcem ispunjenim strahom, ima li Boga, i čeka li me tamo gore, ispred kapija, ili vrata…ili čega već…hoće li mi pružiti ruku i uvesti, ili će me baciti ponor. Jedna suza skliznu mi niz obraz, ja otvorih oči i izdahnuh sav ovaj čemer iz sebe.

Tumarao sam širom zatvorenih očiju, opipavajući prazan prostor oko sebe. Hladnoća me je upijala i gonila na hod. Vrelim dahom pokušavao sam da ugrejem promrzle prste, dok je telo podrhtavalo pod naletima topline. Pokušavao sam da trčim, ali noge, kao pera, savijale su se i vukle pod komandama umirućeg uma. Ne znam da li sam hodao u krug ili napred, nazad ili pravo…ne znam da li sam uopšte hodao. Ruke su se pružale u mrak, malaksale, urnule, tlo je izmicalo svaki put kada bih se sagnuo da ga dodirnem. Ništa oko mene, ništavilo u meni. U daljini, jedva primetno, zjapila je pukotina. Svetlost je isticala iz nje kao reka. Krenuo sam ka njoj, poleteo, možda potonuo, ne znam… Uhvatio sam taj rub svetla, oštar, hladan i beo. Srebrn i prozračan, reflektovao je prazan odraz mog nepostojanja.

Sa druge strane pukotine, svi su bili tu. Stajali su predamnom, gledali u mene kroz sebe i nisu me videli. Ali ja sam video sebe u njihovim očima. I u svačijim sam bio drugačiji. U majčinim sam bio dete, u očevim vojnik. U detinjim sam bio div, a u njenim…nije me bilo. Pokušavao sam da je dozovem, danima sam pokušavao. Danima je prolazila, i nije se obazirala. Samo je jednom zastala, pogledala me na tren, iznenađeno i uplašeno. Prekrila je oči rukama, zaplakala i obrisala suze dlanovima u isto vreme, a onda nastavila da tumara kućom, izgubljena koliko i ja, prelepa i tužna. Lupao sam sa one strane odraza i vikao do iznemoglosti. Vikao sam dok mi se grlo nije pocepalo i prokrvarilo, i na kraju zanemelo. Nije me čula. Možda nije htela da me čuje. Utihnuo sam.

Sećanja su me smrvila. Setio sam se kako sam je voleo. Uvek iskreno, nikada dovoljno. Setio sam se njene ljubavi, bezuslovne, beskrajne. Setio sam se kako me je blizina njenog tela opijala i uzbuđivala. Setio sam se ukusa njenih usana, i kako mi se koža ježila pod njenim dodirom. Zatvorio sam oči…mogao sam da osetim baršun boje karamele pod prstima i njene grudi pod mojim. Mogao sam da osetim njene ruke na mojim leđima i sladak dah na vratu, i zube na ramenu… Mogao sam da osetim njen grč, i nokte kako mi se zarivaju u kožu…i krik prikriven uzdahom. Setio sam se njene kose, raščupane, bele, rasute po jastuku. Setio sam se nje. Bila je kao ni jedna druga. Uvek tu, uvek moja, i uvek poslednja uz mene. I sada je poslednja ostala. Sakupila je prljavštinu koju sam za sobom ostavio, bacila je u peć, izašla i zatvorila vrata za sobom. Molio sam se da poslednji put pogleda ka meni…

Kroz kamenje i cigle onoga što sam nekada zvao svojim domom, poleteo sam u vis. Nisam želeo. Nisam se ni opirao. Uplakani, neiskreni, zabrinuti i oni u žurbi, stajali su pored nje hraneći sopstvene osećaje olakšanja njenom tugom. Gledala je u ponor i postajala sve manja, sve dok je daljina nije progutala… i više je nisam video. Više nisam osećao da postoji. Podigao sam pogled, i uronio u beskrajno plavetnilo. Video sam vazduh i čuo oblake. Ovde gore, daleko od njihovih osećanja, bio sam oslobođen. Bez njihovog mraka, mogao sam da gledam. Sve oko mene odisalo je svetlošću. Više nisam mislio o tome gde su oni, i kuda ja idem.

Prostranstvo rumenila svuda oko mene, i ja u njemu okružen toplinom. Neke blage note i mili glasovi dopirali su do ušiju. Prožimali su me i stapali se sa mojim bićem ispunjavajući svaku prazninu koja je ikada postojala. Prozračnim prstima dodirivao sam ih i pogledom pratio kako promiču. Igrali su oko svetla, prelivajući se i rastačući u nezamislive palete. Boje su se kretale, i prelamale, rušile se i gradile. Svaka bujnija i sjajnija od prethodne, otvarale su pred mojim očima predele tuđih života, njihovih prošlosti i sadašnjosti. Čitav moj život sveo se na treptaj, na momenat između života i boja. Jurile su kroz ovaj beskraj pun svetlosti negde napred, kao vrpca obojena milionima boja. Pulsirala je kroz mene, ka večnosti, i vodila me kraj svega što postoji. Prolazio sam na tom putu pored strahota i lepota, pored neuhatljivih divota i razjarenih zveri, pored sila stvaranja i sila razaranja, sila kakvih za života nisam mogao ni da pomislim da postoje. Sve oko mene je brujalo i živelo, nastajalo i nestajalo, i činilo da postanem svestan koliko sam mali, koliko sam nevažan i slab.

Oči su bile nedovoljno velike da sagledaju početak i kraj sjajne zvezde kraj koje sam jurio. Veličina se nadvijala nad mnom sa svih strana i postajao sam nevidljiv u njenoj svetlosti. Prolazio sam kraj nje, čini mi se satima, a njena veličanstvenost me je opijala svakog trenutka. Toplina njenih talasa prožimala je svaku moju bit i sve na šta naiđe. Bila je zlatan zid koji počinje daleko ispod mene i završava se tamo negde, na ivici tame. Sve oko nje imalo je zvuk, sve je brujalo i vibriralo. Nešto je grejala, nešto je topila, negde je rađala, a negde umirala. Bila je početak i bila je kraj. A ja, pored nje, bio sam zrno. Mrva prašine u sopstvenom univerzumu. Zvezda bljesnu i nastupi tišina. Buka me sakri, i prođoh, kroz tamu, iza leđa zveri neopažen.

Iza mene, divljala je zver. Velika i tamna, gutala je sve na svom putu. Bila je suprotnost onoga što me je okruživalo. Ona nije bila smrt. Bila je zaborav, i kraj.

Postao sam svestan sebe. Bio sam sam. Granice ovog mekanog tela, osipale su se po ivicama i razlivale nebeskim prostranstvom. I nisam osećao strah. Nisam osećao bol. Nije bilo kajanja, ni krivice. Nikoga nisam voleo i niko mi nije falio. U meni nije bilo želje. Nije bilo strasti, ni ravnodušnosti, ni mržnje, ni molitve, ni oproštaja. Ni Boga nije bilo. Samo spokoj i lepota. Samo nepreglediva daljina slobode.

Sazvežđa i galaksije promicale su kao sekunde pokraj mene. Svaka drugačija, svaka svoja, jedinstvena, kolosalna i neponovljiva. Bile su zastrašujuće bučne i agresivne, otkidale su u prolazu komade mesa sa mog tela, pretvarale ga u prašinu i upijale u zvezde. Pulsirale su u ritmu brzine, diktirajući tempo svemu što postoji.

Jedino što nisu dodirivali bile su one. Neprikosnovene gospodarice univerzuma. Jedine koje su postojale sebe radi. Bile su upravo onakve kakvim sam ih zamišljao, i više od toga. Kao more u moru, lebdele su nedodirljive. U ovoj tami ispunjenoj svetlošću, vanvremenske i slobodne, kao sama esencija postojanja vladale su kao nesavladiva sila univerzuma. Satkane od milion boja, koje moje ljudsko oko prvi put vidi, skrivale su u sebi oluje i gromove, svetlost i tamu, mir i tišinu, i bes, i ritam. Oko njih, sve je mirovalo. Ništa se nije usuđivalo da remeti to postojanje. Usporio sam kraj jedne, rastrzan između spokoja kojim je odisala, i žustrinom svetlosti koja me je vukla. Pružio sam ruku i dodirnuo je. Milina me je savladala i zagrlih je. Privih se uz nju nežno i jako, držeći je i tonući u nju u isto vreme…samo na tren. Sila me je otrgla i odvukla dalje, a moje srce osta da kuca u njoj.

Zver je urlala negde iz mraka, i osećao sam da se približava.

Kretanje se usporilo i brzina utihnula. Lebdeo sam u moru magle. Sazvežđa i galaskije svetlucale su kao prašina na Suncu svuda oko mene. Bile su tu, na tik od dlanova, daleke i male. Postojale su tako, okružene jedne drugima, u apsolutnoj tišini i miru. Kretanje je u potpunosti nestalo, i sve što sam osećao i čuo, bili su otkucaji srca u grudima. A onda je sve ponovo počelo da se kreće.

Ne brzo, i ne veličanstveno. Mrak i haos progutaše svu lepotu. Poda mnom se sve rušilo. Sazvežđa su se sudarala, i razbijala, mrvila se u iskre i ulivala u moje oči. Zvezde su se gasile i nestajale, i ono malo bledilo boja, rasplinulo se u crnilo i nestalo. Otvarali su se novi horizonti, zamućeni prašinom galaksija i ostacima ugašenih zvezda. Pokušavao sam da uhvatim ono malo što je od njih ostalo, da ih zaštitim i spasim. Među mojim prstima razlivale su se kao med. Krajičkom oka ugledah nebulu svog srca. Ispružih ruku ka njoj, pokušavajući da je dodirenm. Čitava mi stade na dlan i promače kroz prste. Sve se urušavalo i propadalo, sve je nestajalo i razbijalo se.

Sve što me je okruživalo, postalo je prašina. Mračna, gusta prašina. Kroz nju se nazirao jedan jedini oblik. Bila je to zver. Crna i beskrajna jurila je ka meni. Razjapljenih čeljusti gutala je krhotine mog univerzuma i proždirala ono malo svetla što je ostalo. Svo postojanje propadalao je u tamu koju je sa sobom nosila. Uvijala se oko sebe u beskonačnost, poput zmije, isisavajući život iz svega. Samo se ona šarena vrpca, sada bleda, istrošena i ispijena, i dalje protezala kroz ništavilo i mene. Pokušavao sam očajnički da je uhvatim, da se zadržim i otrgnem zverinjem vrtlogu…ruke su mi bile male i nejake i zver me je dohvatila.

Nisam mogao gore, ni dole, nisam mogao nazad. Nisam mogao da pobegnem, ni da ostanem ovde. Sklupčan, nemoćan, postadoh svestan teskobe oko sebe. Stezala me je, i gušila, razvalačila i uvijala se oko mene. Pritiskala me i sabijala, teglila vrat i lomila kosti. Disanje je postalo teško, naporno. U rukama sam, crpeći poslednje atome snage još uvek stezao vrpcu. Pod naletom tame, i ona ostade bez boja. Uvijala se oko mog vrata, preko čela, i stopila se sa modrilom ispred mene. Osetio sam da je to kraj. Znao sam da je ovo kraj. Pogledao sam zver u oči. Buljila je u mene, razjarena, besna, spremna da me rastrgne. Strah me je savladao i prestao sam da se borim. Svestan neminovnosti, prepustio sam se. Sklopio sam oči i pustio da me teskoba smrvi…

…svetlost i hladnoća me obgrliše. Zver se više nije čula. Protegao sam se u prazan prostor oko sebe i vazduh mi ispuni pluća. Nemoć me je slomila i očajnički krici izleteše kroz grlo. Više nisam mogao da se obuzdam. Suze su se slivale niz obraze, jecao sam i batrgao se, nejak i prstravljen. Dve tople ruke su me zagrlile i privile na grudi. Slatkoća mleka prelila se preko mojih nepca. Njeni otkucaji srca umirili su moje. Pustio sam da me zaborav osvoji. Prestao sam da postojim.

Počela sam da postojim.

 

Autor: Snebivljiva aždaja

Neobični vodič – Kako se rodio zmaj?

Ako je iko imao ulogu u svim umetničkim ostvarenjima ne prestajući da pleni, intrigira i zapanjuje, onda je to zmaj. Znamo iz iskustva da smo sve što smo videli tokom vekova, opisali najbolje što smo umeli. Ako nam je nešto ličilo na pticu, rekli bismo da je ptica sa čudnim dodacima, jer verovatno nismo uspeli da uporedimo ni sa čim nama pojmljivim. Zato su se izrodile silne rasprave: „Šta je pisac hteo da kaže?“. Ipak, igrom slučaja o zmaju imamo mnoštvo podataka koje smo zanemarili iako su nam tu, ispred nosa. Odgovor, najverovatnije, leži u širini potrage. Da ne tražimo zmaja samo u svom dvorištu, jer je vrlo verovatno umeo da „preskoči“ ogradu.

Sve priče o zmajevima na svetu povezuje fonetski momenat. I to je prvo upalo u oči istraživačkom narodu. Legende kažu da su zmajoliki došli sa zvezda i da su se mnogim narodima predstavili na isti način. Male razlike u dijalektima su tu i tamo promenile po neko slovo, ali imamo posla sa ekipom koja se predstavila kao Dogon, Dogu, Dagda, Drakontion (Grčka), Dragoi, Dragon, Dagon, i tako postala karika koja povezuje narode udaljene hiljadama kilometara, a koji se (bar nema zapisa o tome) nisu do tada sreli.

Mali (Afrika, 1931) –francuski antropolog Marsel Griol putovao je po surovoj pustinji u potrazi za plemenom Dogon. Kada ih je pronašao, ostao je fasciniran njihovom kulturom i tradicijom. Skupljajući legende Dogona, primetio je neverovatnu sličnost sa drevnim pričama koje postoje širom sveta. Dogoni kažu da su Bogovi (Nomosi) došli sa neba, živeli u moru i pomagali čovečanstvu. Po opisu su ličili na ljude-ribe kojima je neophodno vodeno okruženje, ali su ih često viđali i na kopnu. Njihov dolazak nazivaju „Dan ribe“ i sasvim je jasno da su u pitanju nekakve amfibije.

Dogoni tvrde da je njihov bog-stvoritelj Nomo sišao sa neba u gromoglasnom vrtlogu oluje, gromova, dima i munja. Okej, svaki narod na svetu nekakvo natprirodno biće povezuje sa vremenskim uslovima (mi imamo Alu koja nosi grad), ali ovde je pažnju posebno plenilo to da su Dogoni (pričamo o plemenu sa suknjama od trske u sred ničega, u pesku) tvrdili da znaju i tačnu lokaciju sa koje su Nomosi došli. Oni dolaze sa zvezde za koju niko na Zemlji nije znao da postoji do 1662. godine. Sveštenici Dogona su ozbiljno tvrdili da se ta zvezda zove Sirijus. Tu nije kraj. Ne samo da su imenovali zvezdu, već su i pojasnili da nije u pitanju Sirijus A, već Sirijus B. Pojasnili su da je Sirijus A najsjajnija, ali umiruća zvezda, a da je B premala i zaklonjena prvom. Astronomija je saznala za Sirijus B tek sa pojavom naprednih teleskopa. Sirijus A je dugo imao mesto u mašti Grka, Persijanaca, Indijaca, Rimljana, Polinežana…

Egipćani su svoj kalendar zasnovali na ovoj zvezdi, a neki veruju da su piramide u Gizi poređane prema Orionskom pojasu, dok se pozdano zna da se u selima pored Nila, Eufrata i u drevnoj Mesopotamiji mesto za stanovanje raspoređivalo tako da formira sliku sazvežđa u kome se nalazi Sirijus. Ovo je jedna od nama najbližih zvezda (udaljena 8,6 svetlosnih godina) i, za razliku od Sunca, ima plavkasto-belu boju, što znači da je mnogo toplija (dakle, ima kraći životni vek), masivnija je i usijanija. Dogoni su uredno pojasnili da je orbita ove zvezde period od oko 50 godina, da je oku nevidljiva zvezda B u veličini Zemlje i da se okreće oko svoje ose. Tvrde da su im posetioci doneli izvesna znanja i da su oni svoj narod oduševljeno preimenovali po gostima, odnosno njihovim najčešće izgovorenim slogovima (mislili su da ih ovi imenuju pokazujući na njih).

Mnogi narodi pričaju o ribolikima i gušterolikima koji noću zaranjaju u vodu, a danju proučavaju čoveka na obali (da ne zalazim sada u česta izletanja letelica iz vode ili pričama o nebeskim kočijama koje se u Kini i Indiji opisuju kao let na zmajevima koji, gle čuda, vatru bljuju odpozadi). Znam, pitate se otkud riba pa zmaj. Polako. Šta je sa fizičkim dokazima prvo?

Sijera Leone (Afrika, početak 20. veka) bila je poprište iskopavanja. Na dubini od 45 m pronađene su figurine (12–25 cm) u obliku amfibije. Čudne statue, nekad glinene ili granitne ali i od krečnjaka, podsećaju na ljude (ono, full ljude), ali i na ljude sa glavom ribe ili guštera. Poznate su pod imenom Nomoli (sećate se Nomosa? E pa razlika između ovih lokaliteta je 2.000 km) i, nakon niza ponovljenih izučavanja, konstantovano je da su stare 17.000 godina. Anđelo Pitoni (zanimljivo prezime za ovaj tekst), iznosi čak da je „najmlađa“ stara tu negde oko 7.000 godina. Legenda iz Sijera Leonea kaže da se ova stvorenja ne gledaju u oči jer im one sijaju kao Sunce i da su, mučeni, bili primorani da dođu da žive na Zemlji. Kažu da su bili toliko gromoglasni (ako niste dosad čuli urlik velikih guštera, guglajte, krokodil je u prva tri po urliku na listi nacionalne geografije) da su mogli da ih čuju u susednom selu. Nazivaju ih vodičima i pomoćnicima čovečanstva. Često su prikazani isprepletani sa krokodilima (aligator koji stoji?). Jedna od ovih figurica posebno je zanimljiva, jer su u njoj, skeniranjem, pronašli lopticu od hroma. Perfektno izvajana loptica nalik sačmi unutar ovoliko stare figurine izazvala je pravu pometnju, jer smo mi izolovali hrom tek 1797. godine. Ovo je unelo ozbiljne nemire u redove moderne paleontologije.

Jedan predmet u Luvru (muzej u Francuskoj), pokazuje povezanost sa legendom o zmajevima. U pitanju je kamen od bazalta na kome je prikazan vavilonski kralj Hamurabi u razgovaru sa božanskim bićem. Ispod je klinastim pismom ispisan jedan od najznačajnijih zakona starog sveta (Hamurabijev zakon sa sve čuvenom opaskom „oko za oko, zub za zub“). Hamurabi je vladao u 18. veku pre nove ere i na ploči ističe da mu je sve što je tu napisano došlo od samih bogova sa neba. Tačnije od vrhovnog boga Vavilonaca, boga Dagana, koji je bio bog amfibija. Obožavan je u hramu pod nazivom „E-mul“, što bi značilo „Kuća zvezde“. Sirijus B? Još samo da provalimo čemu one nalik “tašnice” sa bar dvesta lokaliteta oslikanih ili uklesanih na raznim površinama (u pitanju je isklesan prikaz predmeta nalik na torbicu koji svi “bogovi” uredno nosaju sa sobom). Pa tako i na ovom predmetu vidimo jednu od njih (Komunikator? Aparat za disanje? Spomenar?).

Od Afrike do srednjeg istoka legende sa sličnim opisom i imenom samo se nižu. U jezicima tih naroda često se koristilo dag, dog, daž (kako su ovo „davaoci“, ne mogu da ne aludiram na Dajboga ili Dažboga kod nas).

Još jedna narod je imao zanimljiv susret sa „zmajevima”. Njihove figurine imaju opis već navedenih, samo što su ovoga puta u nečemu što neodoljivo podseća na svemirska odela. Japanska kraljevska porodica koja sedi na prestolu hrizantema, potiče od porodice amfibijskih bića (tako kažu carevi Japana a pozivaju se na zapise stare 660. godina p.n.e i lozu koja ide unazad čak 2.500 godina), koje zovu Doragun. Prvi kontakt ove kulture sa zapadom, tačnije engleskim govornim područjem, učinio je da ovo preraste u Dragon. Ovi zmijoliki zmajevi simbol su Japana i viđamo ih na mnogim svetkovinama. Car Džinmu, osnivač carske japanske loze, navodno je bio potomak zmaja koji je živeo u ogromnoj podvodnoj palati. Zmaj je uzastopnim brakovima pokušavao da stvori vrstu koja opstaje (ima tu mnoštvo priča o bolnom parenju i još bolnijim porođajima). Nacionalni muzej u Tokiju (najstariji nacionalni muzej Japana) poseduje kolekciju glinenih statua koje datiraju od pre 10.000 godina. Preko 18.000 figurina pronađeno je širom ostrva (visoke između 15–30 cm). Skoro su za neke od njih utvrdili da su stare oko 14.000 godina.

Iako je Sijera Leone udaljena 12.000 km od Japana, figurine su neobično slične. Sem što ovde možemo da pustimo mašti na volju i da na njima uočimo kacige i cevke na svemirskim odelima. Istovetna je i priča o dolasku bogova. Kažu da se nebo tog dana pretvorilo u okean koji se sručio zajedno sa njima. evo nove misteriozne pojave. To „nebo“ u komadićima ostalo je sačuvano na svim ovim lokalitetima. Pažljivo pohranjeno uz predmete koji svedoče o nekim ritualima sa tim figurama. U pitanju su komadići plavog kamena, poznatijeg kao nebesko kamenje (setimo se da su lapis lazuli i plava boja uopšte bili vrlo retki i samim tim vredni, što se da videti na ukrasima faraonskih palata i grobnica kao dokaz bogatstva, pa je vrlo moguće da je i to bilo oponašanje bogova). Ne samo da je neobično, već je unelo i pravu pometnju jer laboratorije širom sveta nemaju pojma od čega se tačno sastoji ovo kamenje.

Pretpostavke u odgonetanju tipa: Nebo je tvrdo? To je deo broda? Deo toplotnog štita? Raspao se meteor? Samo su iznedrile nove rasprave. U Sijetlu (Vašington), Džeron Kolins (najveći kolekcionar ovog kamenja) i dan-danas pokušava da odgonetne ovu misteriju. On tvrdi da je interesovanje za ovo kamenje prvi pobudio Dejvid Ledeter (1991) i da od tada nikako nešto da otkriju. Nisu bili od velike pomoći ni sveštenici Dogona, koji su samo izneli da, gde god se pronađe takav kamen, to je putokaz da je u blizini veliko nalazište zlata ili dragog kamenja. Laboratorije ne mogu čak ni da odrede da li je ovo pravi ili veštački kamen, a kako su otpisali tirkiz, lapis, eolit…, nemaju pojma ni odakle plava boja. Ne poklapa se ni sa jednim mineralom niti posledicom hemijskog procesa na Zemlji. Posebno je neobično što je ovo kamenje izuzetno lagano (moja opaska da li je ovo zaista parče neba potiče odavde, ali cenim da ima dosta entuzijasta u teorijama zavere, pa nek mozgaju oni).

Šta je sa našim podnebljem? Kod Slovena to je jedan od demona (demon nije nužno zloća) atmosferskih pojava. Ima glavnu ulogu u borbi protiv Ala koje nose gradonosne oblake, a time i propast useva. Radio je zmaj u korist ljudi i ovde, dužan da obezbedi kišu. Na samom početku vremena (bar onog koje nekako osta u delićima zapamćeno), zmaj je bio sve, samo ne ono što danas zamislimo kada ga neko spomene. Bio je polu-čovek, polu-životinja. I to amfibija, najčešće. Vatrena ptica dugog repa, koja, kada leti, oko sebe baca varnice, već je nalik onome što danas vidimo u glavi. Među ljudima je mogao da preuzme ljudski oblik (stalno je u bajkama, a imamo i zmajevite ljude koji se u transu bore sa Alama kao i Zmaja i Zmajovku kod Vlaha, koji, doduše, u ovome vide zlo tipa Sukubusa odnosno Inkubusa). Stanište najstarijih verzija naših zmajeva jeste predeo kraj šumskih voda u planinama (danas se ova mesta zovu zmajevci, a mogli su se nastaniti i u šupljoj bukvi. Nekoliko vrsta životinja je moglo da metamorfozira u zmaja kada se nađe u određenoj životnoj dobi (ono, 100 godina, 40 godina i, ako je moguće, da ih ljudsko oko ne vide pre toga). Izbor je uglavnom padao na zmije (posebno smukove, pogledati tekst „Potraga za blagom“, gde takvi zmaj-smukovi isto čuvaju i danas), šarana, ovna,…

Dunavski ribari su se kleli da su viđali šarane kako iskaču iz vode, pretvarajući se u zmaja sa krilima, iz koga lete varnice poput zlatnih krljušti. Zbog ovoga je u nekim mestima šaran smatran svetim i zabranjeno je jesti njegovo meso (legenda kaže ko jede šarana može da dobije epilepsiju). Ako bi, recimo, nastao od ovna, imao bi rogove. Od presečenog smuka (ako prednji deo ode u rupu, od tog prednjeg nastaje zmaj) u sušnoj godini, a od šarana u kišnoj. Pol zmaja zavisi od pola životinje koja se pretvorila. Mogli su da bljuju crvenu ili plavu vatru i da imaju seksualne veze sa ljudima (sve govori o muškim zmajevima koji imaju veze sa ljudskim devojkama, sem na jednom mestu, u priči „Zmaj devojka“). Naš zmaj je nevidljiv sve dok se ne zaljubi, a onda je odabranici i te kako uočljiv. Naše priče kažu da žena posle toga bude bleda, iscpljena i ispijena i da više ne želi da bude sa muškarcem, jer je, navodno, u zmaja neverovatna polna moć. Teško je bilo raskinuti sa zmajem, a one nisu smele o tome nikome da pričaju. Nisu ni želele. Ali selo se tu i tamo podigne da umlati zmaja koji, zbog ljubavi, zapostavlja svoj posao dozivanja kiše, pa se neretko dešavalo da ga, kad krene niz odžak, dočekaju kotlom vrele vode koja ga ubije (kotao pod komin). Ako bi se devojka namazala lojem kakvog drugog spaljenog zmaja, isto bi došlo do raskida. No, sreća ne bi bila dugog veka, jer selo koje ubije zmaja umori teška beda i propast. Dešavalo se da imaju decu, i to uvek stasite i silne junake, što je kasnije ostalo kao preduslov da neko zaradi nadimak Zmaja.

Unuk vladara Srbije, Đurađa Branokovića, Vuk Branković, nosi nadimak Zmajognjeni. Njegovo rođenje je uvijeno u misteriju, pa se u narodnoj pesmi pominje da ima vučiju šapu, orlovo krilo i zmajevo kolo pod pazuhom, a da mu iz usta bije modri plamen. Junak prvog srpskog ustanka Stojan Čupić dobio je nadimak Zmaj od Noćaja (i svoju ulicu u Beogradu). Deca zmajeva izgledala bi kao i drugi ljudi, sem što bi imali malo veću glavu i pod pazuhom mala krila. Despot Stefan Lazarević je takođe bio dete zmaja (pesma „Carica Milica i Zmaj od Jastrepca). Čajkanović smatra, recimo, da su nama šume bile boravište predaka, a kako zmaj živi tamo, potegla se rasprava da li nam je i on predak.

Kad smo kod nas, da se podsetimo neverovatne iskopine iz praistorije. U Lepenskom viru pronađeni su očuvani oltari sa ostacima kostiju, u crvenoj glini. Kult Boginje Morune (da, ribe Morune samo iz nekog razloga prikazane kao amfibije), koji se kasnije pripisivao Morani (boginja smrti i zime) da bi se kasnije asimilovao pojavom nove vere u opšte narodni kult posvećen posmrtnim običajima (daće, pomeni na određene dane, zadušnice i slično). Pošto su dobro očuvani, savršeno su sklopili priču. Naime, obred kraljice i kralja, koji se ovde odvijao, odneo je mnoge glave. U strahu od božanstva iz vodenih dubina birao se kralj. Njegov posao je bio da svake godine oplodi kraljicu. Ako omane, biće suše i gladi, pa je ubijan, a kosti su mu polagane iza oltara. Ukoliko se pokaže kvalitetnim, mogao je da vlada do sedam godina, a umesto njega bi bio ubijan dečak. Pa jel ta riba (zmaj, amfibija, sirena, vodeni gmizavac) dobra ili loša? Odaću vam ovu tajnu na kraju teksta.

Slovenski nazivi za zmajeve: arak, voz, drak, lintver, baziliško (pola zmija, pola šta?), volozmaj, vojas, vojaš, drakon, drokun, volokuma, volikuma, zlina, zmei, zmejko, junak, zmej, zmeh, zmij, latavijec, smok, poloz, wdrokun, kačak, ljubak, ljubostaj, mulavar, nosak, pazoj, pozoj, pozojak, pojzija, šarkanj, a, sem u hrišćanskim spisima, ima ga i u povelji Herceg Stefana (15. vek). Doduše, često ima i ljudsko ime, tipa Mladen ili Stojan. Ali i opise: veliki, vrtoglavi, gluhi, gorski, gorući, zlobni, krilati, kudravi, ljuti, morski, nemili, ognjeni, ptraviti, otraviti, paklen, plameni, plahi, popadlivi, silni, srditi, strahoviti, strašni i crni. Negde je greškom sinonim za aždaju, alu ili lamiju, a ponegde je Zmaj ognjeni ili Zmaj pakleni, kao sinonim za đavola. Vatreni zmaj je i opis meteorita kod Slovena (krilata zmija koja leti ispod oblaka, isijava varnice i odašilje svetlost) . Dakle, i kod nas se dele na nebeska tela, ljude sa moćima i zmijolika čudovišta.

Kako izgleda Slovenski zmaj? Proždrljiva zmija, krilato biće sa zmijskim otrovnim repom i krljuštima, velikog trbuha, ogromnih očiju iz kojih sevaju varnice, duvač modrog plamena, ima četiri noge, malu glavu, kožna krila, negde ima i do sto glava (uglavnom po tri a ih je više), čovek sa zmijskom glavom (i za ovo postoji odgovor na kraju teksta), zelenih zuba, vlažan i posut krljuštima boje zlata, blještavobela zmija sa ljudskim očima, živi pod vodom ili u rupama i pećinama, čuva blaga, a ljudi koji nose ove odlike imaju jednu nozdrvu i dlakavo telo i glavu.

Butan je zemlja koja je baš ostala odana zmajevima. Njegovo ime znači: zemlja zmajeva, a sebe nazivaju zmajevskim narodom (Drukpa). Nazivaju se još i Južnom zemljom tame i Mestom sa hladnom vodom. Deo himne Butana:

U zemlji groma zmajevog kraljevstva gde rastu čempresi,

Utočište od religioznog života i slavne tradicije građanskog života

Našao je kralj zmaja, slavni monarh,

Čije je postojanje večno, a njegova vladavina veličanstvena

Uči nas napredovanju i vodi ka prosvetljenju

Neka sija kao Sunce mira i sreće.“

Evo najpoznatijih zmajeva (imajte u vidu da je, ako nekog prepoznate kao deo umetničkog dela, taj isti samo inspirisan postojećom legendom).

Gorinič (Rusija, ubio ga Dobrinja Nikitič), Zilant (tatarski zmaj, simbol grada Kazana od 1730), Čudo-judo (Rusija, živi u vodi i brat je Koščeja Besmrtnog, ali i potomak Baba Jage, alijas Mokoš–Morana–Moruna–drugarica amfibija), Vavelski zmaj (Poljska, ubiše ga braća Lex i Krakus II, sinovi kralja Krakusa), Zmijski car (Srbi, gospodar nemuštog jezika), Kulšedra (Albanija, ali i kod Srba sa Kosova i Metohije), Pozoj (vidovski, zagrebački, slovenački iz jama i močvara, oslobađa ga jedino Grabancijaš u obredu, a kriv je za potrese po Zagrebu, jer se proteže ispod gradova sa obaveznom glavom ispod jedne crkve, a repom ispod druge, pravi i poplave). Zmaj od Jalovik izvora (Stara planina je nekad bila zmajeva planina, postoji priča da su seljaci, ljubomorni na odnose čobanica i zmajeva, krenuli na njih, ali ih ovi popališe do temelja). Zmaj od Budžaka (zato što je bio posebno vešt da siđe niz odžak i zavede mladu devu), Zmaj od Trgoviškog Timoka (e ovaj se pojavljivao na svadbama da pokvari dan, ako familija otvori vrata neće ga videti, ali ako otvori mlada, prikaže se jasno pa poplaši narod).

U svetu postoje: Beovulf, Zu, Drako, Zmaj sa osam glava (izumro još na početku postanka zmajeva), Hidra (liči imenom na onu hidru, ali nije, ovde je zmaj), Javzahr (islamski zmaj odgovoran za komete i pomračenja), Jormunand (zmijoliki zmaj koji telom okružuje celu površinu Zemlje, gadnu ulogu ima u Ragnaroku – skandinavskom sudnjem danu), Vavel, Laidli Crv, Riu (Japan, živi u vodi, na kopnu i vazduhu), Siruš (vavilonski zmaj haosa), Smaug (zbog ovoga svi misle da svi zmajevi leže na blagu), Taraskve (srednji vek, obala Rone, jedva ga se rešili neki vitezovi, zapisano u manastirskim knjigama), Tiamat (zmajevi Apsu i Tiamat dolaze iz vavilonskih legendi sa mnogo potomaka, bogovi), Kuetcalkoatl (mezoameričko božanstvo, pernata zmija koju su obožavali i Asteci a koja ima svoju piramidu u Meksiku), Levijatan (znam, znam, ali postoji podatak da je ovo ipak zmajeva zmija koja, kao Jorgmund, okružuje Zemlju, gutajući svoj rep, a ne neki kit), Nidhogr (nordijski zmaj koji grize korenje svetog drveta Univerzuma), Piraša (ptica koja je bila veliki otac voda mnogo pre nego je tu beli čovek kročio, Piasa ili Piusa znači ptica koja proždire ljude), Amaru (mitologija Anda, živi pod zemljom, izranja isključivo iz piramidalnih struktura i može ići u svet mrtvih izletnički; da pomenem da mi imamo legendu o zmaju iz Rtanj planine, a komšije imaju jednog u piramidama u Visokom), Jinglong (sluga Huang di, žutog cara koji je zaustavio Žutu reku kopanjem kanala), Huanglong (bukvalno žuti zmaj, kinesko sazvežđe i kraljica nad Si Hiangom u središtu četiri zveri koja predstavlja pet elemenata Wu Xing), Dilong (kineska mitologija, nikad se nije uzdigao na nebo jer mu nikada nisu uspešno izrasla krila), Fafnir (karijeru počeo kao div, pa ubio oca zbog blaga da bi postao zmaj koji čuva isto), Herensuge (zmaj baskijske mitologije), Kralj zmija (crni zmaj sa tri glave, drugi zmaj posle Falakos zmaja iz Kerapca, neuspešan projekat pri obnovi moćne kraljice Crnog zmaja, pa je pušten u pustinju), Tianlong (nebeski ili božanski zmaj), Hiuhkoatl (vatrena zmaj zmija mezoamerike, trpi velike vrućine, tirkizna zmija, nosi sunce preko neba), Balagos (leteći plamen, najpoznatiji crveni zmaj), Hidra de Lernean (smrtonosnog otrova, zmaj-kći Tifona i Ehidne, sa bezbroj glava), Kolčian (stari Grci, nikad nije spavao, ima grbu i tri jezika), Fukanglong (Kina, voli da spava na zlatu), Ladon (Grčka, smotan u vrtu Hesperida i čuva zlatne jabuke), Klavir (divoska zmaj-zmija Kantabrijske regije, sa velikim krilima, leži na blagu), Seiriu (plavi zmaj Japana, sa rogovima i zlatnom kosom), Jamata no Oroši (Japan, crvenog stomaka, veliki kao osam dolina), Šenlong (Kina, upravlja vremenom), Amfiberi (američki zmaj sa krilima, ima tri vrste boje duge, jede sisare i zle ljude), Kreston (crni zmaj, majka mu je Casarial, Hesiorov je unuk), Klauth (poznat kao Stari Snarl, jedan od najstarijih, koji se čak nije ni skroz pretvorio u zmaja, jako zao i mrzovoljan), Mušu (crveni zmaj koga videsmo u filmu Mulan, ipak i deuteragon biće), Čarizard (e ovo je drakonski pokemon sa dva krila, nastao po liku jednog drugog sličnog njemu, narandžastog), Drake (stidljiv crni i beli zmaj, lak za maniulaciju, ovekovečen u filmovima), Puf (zmaj iz dečije pesme, živeo u moru, moguća asocijacija na Pufa od koga ostade ono: Kad ja dunem i vatru sunem, a ne kako smo to iskoristili u pričama danas, Puf-Puf je dobio ovo ime jer je sa mukom pokušavao da u oblačićima dima izbljuje vatru), Aaronara (stari bakreni zmaj sa zapadne strane visokog Mavra u blizini maglovite šume, star 700 godina i vrlo lošeg ponašanja i stava), Abagizal (jedan od pet zmajeva moćnog Bhaalspauna, istakli se u vreme ispunjenja proročanstva Alaundovog o Bhaalovim sinovima), Katla (zmaj braće srca lava, iz švedske bajke Astrid Lindgren – to je teta koja je pisala „Pipi dugu čarapu“), Norberta (norveška, zmaj Ridžbek koga Hagrid ima u kolibi u Hogvortsu), Falkor (zmaj sreće u „Nikad dovršenoj priči“, beli pufnasti zmaj sa očima kao rubini, ipak ime za stvarnog zmaja mitologije kome je izgled nepoznat), Kralj Gidorah (zlatni zmaj, vidimo ga u filmu Godzila gde se šiba sa njim, inspirisan kraljem daleke istorije koji bi lako mogao biti i mitološki, ali neka ga kad već sve nabrojasmo), Apalala (Indija, kontroliše kiše), Wivern (Skandinavija, Nemačka, Engleska, Francuska, srednji vek, vrlo okrutno, smrdljivo, plameno biće sa strašnim zubima. Ovaj jede seljane i pali sela, imitira zmaja), Zmaj od Kraka (uz obalu reke Visle, jede sve živo, pali sve živo svakog dana, leži na balgu), Zmaj od Sv (Libija, kod grada Kiren, krao je vodu ako ne bi dobio dve ovce dnevno, a ponekad i mlade deve), Zmija Gorinič (Rusi, izgleda kao tiranosaurus i ima gvozdene kandže, smrdi na sumpor), Naker (iz vodene jame blizu Liminstera u zapadnom Saseksu, leti noću, jede konje i krave, ali i ljude ako se zateknu napolju), Nidhog (germasko-saksonska mitologija, ime mu znači „suza leševa“, jede mrtve koji padaju u podzemlje, a voli i grešnike), Oroti (Japan, okrutan, jede devojke po volji), Riujin (Japan, bog mora i vodenog elementa, živi na dnu u palati sa snežnom zimskom dvoranom u kojoj je dan jednak stotinama godina na Zemlji), Futsalong (leži na blagu duboko pod zemljom, kineski Futsanlun), Hatuivbari (Malezija, ostrvo San Kristobal, glavni je zmaj ili duh zovu ga i Akvinija, pola čovek, pola zmija, ima krila i četiri oka i vrlo je moguće da on više nije zmaj nego reptilijan, ali uporedite sami tekstove kasnije, ostavljam vam na volju), Šenlong (božanski zmaj vremenskih prilika), Agi Danak (prototip zmije Goriničja), Stvorenja Tore i Starog zaveta podsećaju na zmije i zmajeve.

Danas, najviše naših očuvanih legendi o zmajevima imaju stanovnici opštine Knjaževac i grada Zagreba. I dalje važi pravilo da samo neko sa zmajevom krvi može ubiti zmaja (Zmaj Ognjeni Vuk, kada se pošibao sa zmajem od Jastrepca, jer se ovaj motao oko knjeginje Milice). Zmajevi i Viveri nisu isto (Wyverns), jer Viveri su čudovišne nakaze, opasne i divlje koje pritom, za razliku od zmaja, ne dišu (tu su već stručni drakolozi). Drakantos je u prevodu morska riba.

E sad, da vidimo gde su? Kako su se prilagođavali tako su se i menjali (poput nesrećnog Pufa koji nije umeo da bljuje vatru, Starog Snarla koji nikad nije uspeo da metamorfozira do kraja i onog što nikad nije razvio krila – Dilonga). Neki ostaše velike zmije, neki dobiše krila, a neki ostadoše ono što danas u teorijama zavere zovemo reptilijancima. Kako je vreme odmicalo, mnoge su se bitke odvile na Zemlji, jer su jedni hteli da budu dobri, drugi da vladaju ljudima (vavilonska legenda Enuma Elish o borbi Marduka sa Tiamatom, vedski Panteon gde Indra pobeđuje zmaja Vritru, semitski bog Baal se bije sa Jamuom,…).

I tako… neki su rešili da jedu ljude (ovce i device, zavisno od datuma i uverenja, a posebno kraljeve kćeri), a neki obećaše da će se vratiti za konačnu bitku sa svojim dojučerašnjim rođacima. Ali njihove bitke su tema nekih drugih priča. Jer to su uglavnom bitke sa bićima zmijskog trupa i ljudske glave (kojih se Indijci i Polinežani posebno plaše, pa cenim da nisu svi izvukli premiju sa posetiocima). Nemojmo zaboraviti da je i Vlad Tepeš, međ’ narodom poznat kao Drakula, zmajovit (Drakul – zmaj) i da ima mnogo više dodirnih tačaka sa nama od sveopšte prihvaćene srpske reči „vampir“. Ipak, o njemu ima mnogo više da se kaže, pa ćemo ga u zaseban tekst.

Danas zmajem zovemo bića koja su i te kako vidljiva. Crveni morski zmaj (ruby seadragon), plavi zmaj (blue dragon sea slug), pink zmaj doplopode (pink dragon milipede), komodozmajevi, crna zmaj ribica (black dragonfish), leteći zmajevi (gušteri jugoistočne Azije i Indije).

Slatka mala izvrnuta torto, dno ti na vr’ stoji….

S ljubavlju, Elena Alexandra

Sanjaju li besmrtnici eutanaziju?

Svako ljudsko biće se plaši, svesno ili nesvesno, smrti i njene seni. Nemali je broj nesrećnika koji su izludeli od jeze čekajući da mreškanje peska u peščaniku iščili, ili suludo pokušali da nađu izbavljenje pomoću natprirodnih sila – dovoljno je setiti se drevnog cara Kina koji je u potrazi za večnim životom, ironično, sam sebe otrovao kojekakvim „čarobnim“ pilulama i alhemijskim promašajima. Ipak, postoje i pojedinci koji se dostojanstveno ili prirodno mire sa smrću, poput rimskih stoika, a recimo egipatska mitologija sva je satkana od niti priča koje su na jedan specifičan način obogotvorile smrt. Kirkegor i Japers, neki od najvoljenijih filosofa današnjice, govore kako tek smrt, kao određena „granična situacija“ dozvoljava ljudskom biću da otkrije smisao, tj. tek na ivici čovek vidi i spozna sebe, ali i razazna sam mehanizam svoje spoznaje. Ipak, kakav god bio odnos čoveka prema konačnom, dakle bilo da se prihvata kao metafizička, religijska ili biološka konstanta, uslov, metafora, bilo da se o umiranju govori sa iskonskim užasom, ljudska mašta, a samim tim i stvaralaštvo, oduvek je težila za nemogućim – za besmrtnošću. Za zaustavljanjem sata, prekidanjem prolaznosti. Otud tako čest motiv besmrtnika u umetničkom svetu.

Za i protiv besmrtnog

Još najstarije priče govore o ljudima koji su pokušali da prevare smrt i okuse večni život. Gilgameš, junak iz jednog od najstarijih tekstova poznatih ljudskom rodu – sumerskog epa, makar bio dve trećine bog, a tek jednu jedinu trećinu krho ljudsko biće koje mora nestati, makar bio i heroj nad herojima, nije uspeo da se domogne travke večnosti koja bi mu podarila besmrtnost. Ukrala mu je zmija, omanuo je da uhvati večnost, i ostao je da kao tragični strašljivac broji kusur od života. Likove Ahileja i Herkula u Odiseji smrt je toliko izobličila da više nisu ličili na junake iz priča, preoblikovali su se u prazne i sive karikature negdašnje slave.

A Sibila, proročica nad proročicama iz mitske Helade, tražila je za sebe kao nagradu besmrtnost, ali je zaboravila da uz to zamoli bogove i za večnu mladost, te je starila i starila dok na kraju od nje nije ostao samo glas. Tantal i Sizif, sa druge strane, tipovi lukavog (anti)junaka, retki su srećnici koji su uspeli da teško namagarče Hada, i pobegnu iz dvorana mrtvih, bar za kratko, a za svoj podvig osuđeni su na prilično surove kazne (zanimljivo – obojica su nosioci onih kazni i muka koje su simbol večnog ponavljanja iste patnje, gotovo da tu postoji neka čudna i dublja metafora, pa nije ni čudo što je Kami našao inspiraciju u sizifovštini za svoju čuvenu filozofiju apsurda). Sve te i slične priče o junacima koji su omanuli da zadobiju besmrtnost, jesu one koje se nalaze na počecima ljudske kulture, na granici između simbolike i fantastike, umetnosti i istorije, i upravo šapću tugaljivo da je besmrtnost teško gotovo nemoguće doseći, čak i u svetu umetnosti, i da je usud prolaznosti teret koji ne može svako podneti.

Zato je zanimljivo što sagledana kroz oko umetničke geneze jedna tako jarka i goruća želja za večnošću dobija postepeno i vrlo negativno značenje, odnosno pored ove tragične niti neuspelih ili osujećenih, dakle „besmrtnika u pokušaju“, postoji u svetu književnosti jedna struja koja besmrtnike doživljava kao prokaženike, uklete, one koji hode sa Kainovim znakom na čelu (aluzija na Bibliju nije slučajna, jer već tu se sustreće vrlo formirana negativna ideja besmrtnosti u ljudskom telu kako u Kainovom, tako i u liku Lutajućeg Jevrejina koji se izgradio na biblijskom mitosu (dakle ne govorimo o besmrtnosti duše ili ikakve varijante duhovnog prelaska na „onaj“ svet, već doslovnog „neprestanka“ ljudskog bivstva u našem, materijalnom svetu)). Da preciziramo, potrebno je naglasiti da se ova struja „ukletih besmrtnika“, koju je oberučke i širokogrudo prihvatila fantastična književnost i ugradila vrlo suptilno u svoj skelet, isključivo bavi besmrtnicima koji su potekli od ljudskog roda, dakle ne govori se o demonskim ili drugim bićima natprirodnih moći i onostrane prirode: bogovima, vilama, zmajevima, anđelima i slično.

Dakle, sledeći tu ideju u ovom tekstu tvrdimo kako je od te struje (koja je modifikovala i dekonstruisala originalno shvatanje motiva besmrtnosti jer je prikazala večni život kao izrazitu patnju, kaznu, greh ili osudu), potiče i većina nama danas poznatih likova besmrtnika iz sveta fantastike, od usamljenog Gorštaka koji može umreti samo ako mu se odseče glava, pa sve do Bogocara Leta II Atreida iz Dine, koji zahvaljujući višemilenijumskoj viziji o Zlatnoj stazi i genetičkoj manipulaciji čovečanstva preuzima na sebe užasno obličje Crva i tiranski vlada vekovima.

Drugim rečima, onaj već pomenuti biblijski Kain jeste na jedan način svojevrsni arhetip junaka, koji su epoha romantizma i gotiski, pomalo i bajronovski, a i kasniji bodlerovski manir dodatno hipertrofizovali kao likove nosioce kobi, negativne ili vrlo blizu toga, večno marginalizovane i suštinski odvojene od ljudi i njihovog sveta, za kojima večno čeznu, kako bi uhvatili barem trag smrtnosti i ljdskosti koja im je oduzeta. Najtipičniji predstavnik takve modifikacije likova potekle iz romantičarske stilske formacije jeste (još uvek) Stokerov Drakula, koji kao krvoločni vampir ipak lamentuje nad sećanjima i tišinom Karpata i žudi da se utopi u žagor Londosnkih ulica. Od ovako koncipiranog Drakule potiče sva sila vampira koji su poklonici Tanatosa i želje za samouništenjem jer su melanholični zbog svoje čudovišne besmrtnosti: Sent Žermen, Lestat, Alukard iz Kastelvanije, pa čak i toliko ismejani Edvard iz Sumraka. Besmrtnost je vrlo kritikovana i u naučnoj fantastici o čemu govori distropijsko sf delo Džeka Vensa Živeti zauvek, u kome vidmo da ljudi osvajaju dodatne godine života učestvovanjem na brutalnom takmičenju, igri sabljama koja je prividno takmičenje za zadobijanje večnog života, dok zapravo služi da eliminiše problem prenaseljenosti.

Dekonstrukcija i detronizacija ideje besmrtnosti idu do te mere da su najčešće besmrtnici fantastike oni junaci koji se svrstavaju u (potpuno ili delimice) negativne ili antijunake (poput Bele veštice iz Narnije, Ras al Gula iz Betmena, gospodara Vorloka iz Mača od Šanare, pa čak i Dr Menhetna iz Nadzirača, i slično). Zapravo jedan od retkih izuzetaka i primera junaka koji ne postaju antagonisti (ni na koji način) kada se od običnih ljudi pretvore u besmrtnike jeste tek epizodni lik Hoba Gadlinga iz Gejmenovog Sendmena.

Sledeći navedene stavove i pomenute primere možemo pretpostaviti da kada bi kategorisali motiv besmrtnosti u svetu fantastike uglavnom bi se podela zasnivala na dva kriterijuma – motiv smrtnika koji čezne da postane besmrtan (i omanjuje u tome, ili se pak odriče mogućnosti večnog života radi nekog višeg i plemenitog cilja kao što se u crtanom Diznijevom filmu Herkul odriče božanske prirode da bi spasio voljenu), i motiv besmrtnika koji je uklet, osamljen, umoran i moli za eutanaziju (ovo ćemo nazvati „kainovskim modelom“, budući da ovaj tip motiva besmrtnika ima tendenciju da se zalepi za negativne junake).

Međutim, iako je „kainovski model besmrtnog junaka“ i zaogrtanje likova plaštom melanholičnih negativaca vrlo efektna tehnika prikazivanja loše strane besmrtnog života (budući da podrazumeva da je junak otuđen, prezasićen, usamljen, nesrećan), postoje u fantastici dva izuzetna primera detronizacije večnog života za koja smatramo da su nenadmašne snage i originalnosti, a da ne pripadaju u celosti ni jednom od dva izdvojena tipa, niti se mogu svrstati sasvim ni u jednu kategoriju, budući da je nadizilaze idejnim i alegorijskim potencijalom (ne, nije reč o Saramagovoj knjizi Smrt i njeni hirovi). To su upravo Borhesovi trogloditi iz priče Besmrtnik i Bikure iz Hiperiona Dena Simonsa. Borhesovi trogloditi koji se sreću u postmodernistički koncipiranoj priči o gradu besmrtnika, kao i Bikure iz Simonsovog sf sveta, imaju jednu zajedničku crtu genijalnog idiotizma. Tačnije, i žitelji stravičnog i iščašenog besmisla neumirućeg Grada i članovi plemena Bikure prikazani su dehumanizovano, animalizovano, kako psihički tako i fizički – tela su im izobličena, nisu u stanju da logički razmišljaju, niti da govore i pre komuniciraju (onda kada su to u stanju) znacima i nekakvim nearitulisanim zvucima, nego što na prvi pogled imaju razvijeniju sposobnost razumevanja. Nemaju pismo, ne bave se gotovo nikakvom delatnošću, žive „pećinski“, i naravno – imuni su na smrt. Oni ne prolaze, ne delaju, samo postoje. Kada se u jednom trenutku troglodit kojeg narator naziva po Odisejevom psu – imenom Argos, razbudi zbog prizora kiše, čitalac saznaje da je Borhesov besmrtni idiot zapravo sam Homer, najveći epski pesnik i sastavljač Odiseje, koji je u užasnom Gradu našao limbo nedelovanja do idiotizma. U Borhesovom tekstu takva vizija besmrtnosti se prožima sa metaforikom i obesmišljenošću besmrtnosti/nepovredivosti samog teksta i pisanja (jer se sve menja i mora menjati makar i u misifikovanom plesu apokrifa i palimpsesta). Borhes potpuno ruši ideal besmrtng i detronizuje sliku blagostanja večnog života, dok opravdava taj idiotizam svojih besmrtnika tvrdnjom da ako već imaju sve vreme ovog sveta, oni imaju i pravo na tu neaktivnost, takvo umrtvljenje koje tek poneki impuls iz spoljašnjeg sveta prekine:

Nisu se brinuli ni za vlastitu sudbinu. Tijelo je za njih bila krotka domaća životinja kojoj je mjesečno bila dovoljna milostinja od nekoliko sati spavanja, malo vode i gvalje mesa. Neka nas nitko ne proglasi isposnicima. Nema raznovrsnijeg užitka od mišljenja, i njemu smo se predavali. Katkad bi nas koji izvanredni poticaj vratio u materijalni svijet. Recimo, onog jutra, bio je to drevni elementarni užitak u kiši. Takvi trenuci bili su vrlo rijetki; svi Besmrtnici mogli su postići savršen unutarnji mir; sjećam se da jednoga od njih nisam nikad vidio na nogama: ptica mu je na grudima savila gnijezdo“. (Borhes, 2013)

Nije teško uočiti da i kod Simonsa postoji slična ideja neumiranja, koja međutim ima i vrlo snažnu distropijsku crtu specifične „religijske“ i parazitske besmrtnosti, jer Bikure za svoj večni život duguju kruciformi, obeležju odaranih sledbenika Šrajkovog kulta, tj. posebnom simbiotskom organizmu koji ih neprestano vraća u život, po cenu umanjenja intelekta i ljudskosti. I Borhes i Simons su na ovaj način uspešno prikazali neumirući idiotizam genijalnih besmrtnika, kao i apsolutnu dehumanizaciju koja se zadobija večnim bivstvom, zbog čega ova dva duboka i složena teksta označavamo kao najekspresivnije predstavnike detronizacije motiva večnog života. I imajući u vidu alegorijski šamar koji ovi tekstovi udaraju čitaocima željnima besmrtnosti, kao i dve kategorije koje smo već izdvojili prilikom analize motiva večnog života, a koje ističu negativističku konotaciju beskrajnog bivstva, verujemo da bi dosadašnja umetnost, i naročito fantastika potvrdile kako je naslađa želja besmrtnih junaka, ne svakodnevni život za kojim prividno žude i u kojem bi se vratili u okrilje običnog sveta, već žele konačni san. Odlazak. Po mogućstvu, blag – eutanaziju.

 

Literatura:

1. H. L. Borhes: Besmrtnik, dostupno na: https://pulse.rs/besmrtnik/

2. D. Simons: Hiperion, Laguna, Beograd, 2005.

3. J. Vance: To Live Forever, iBooks, 2004.

Veliko putovanje 2 – Zabranjena planina

 

 

Naziv: Veliko putovanje 2 – Zabranjena planina
Autor: Goran Tokić
Izdavač: Spin Press (edicija Fantazija)
Godina izdanja: 2020.
Oprema knjige: tvrdo ukoričeno, sa mapom u boji na prednjim potkoricama
Ocena:

„Daleko od Zemlje, na rubu spoljašnje spirale Mlečnog puta, u svetu koga škrto greje veliki crveni džin, a sunčeva godina traje stolećima, žive potomci drevnih ljudi…“

Kao što mu samo ime kaže, Veliko putovanje 2 – Zabranjena planina, donosi nam nastavak avantura moskovskog profesora genetike, Nikolaja Keržakova, i iako na početku stoji kratak sažetak šta se dešavalo u prvom delu i čitava druga knjiga može da se čita nezavisno, toplo preporučujem da krenete redom (nešto o prvom delu možete naći na LINKU).

Šestonoga, inteligentna bića koja će naslediti Zemlju kada samodestrukcija ljudi odnese prevagu i kada se plava planeta oporavi od naše nemilosrdne tiranije, konačno su završila posao adaptiranja Nove zemlje u najudaljenijem delu naše galaksije. Na planetu su naseljene najpre biljke i životinje, a zatim su preneti i ljudi. U nekom trenutku, vanzemaljski tvorci zatvaraju vrata Nove zemlje za ljude, ne želeći da rizikuju da na ovaj svet pristignu i nova znanja koja bi gurnula novo čovečanstvo u spiralu autodestrukcije izazvane tehnološkim napretkom. Nakon tri hiljade godina, da bi se odužili profesoru Keržakovu, koga doživljavaju kao svog spasioca, vanzemaljci krše ovo pravilo i podaruju profesoru novi život, sedam hiljada svetlosnih godina daleko od matične Zemlje.

I tu počinje priča o pohodu na Zabranjenu planinu.

U neiskvarenom, devičanskom svetu naroda koji upražnjavaju određeni oblik budizma i veruju u to da su njihovi preci ovde došli nakon smrti, profesor Keržakov najpre doživljava oduševljenje svojim novim okruženjem, ljubaznošću ljudi oko sebe, da bi ubrzo počeo da duboko preispituje ispravnost odluka, tačnije zabrana koje su nametnute novom čovečanstvu. Naučnik po prirodi, svestan svih zloupotreba naučnih dostignuća i zlokobnih projekcija koje tehnološki razvoj nosi sa sobom, profesor ipak ne može da pojmi potpunu zabranu nauke i napretka, i lažnu slobodu sa nevidljivim okovima koji usmeravaju život.

„Svet koji ste smislili, svet koji zovete Raj, nije Raj! U pravom Raju deca ne umiru od preloma noge, a žene ne umiru na porođaju!“

„Znakovi urezani u kamenu, boje utisnute u tkanini…

… Kažu da se na taj način znanje lako prenosilo i postalo roba. Ljudi su počeli da gomilaju znanje kao lično bogatstvo, da se takmiče u sticanju znanja, da ga sebično kriju jedni od drugih, ali i da ga prodaju onima koji ne zaslužuju…“

Dok je u prvom delu Veliko putovanje u stvari putovanje kroz istoriju, nauku i religiju čovečanstva, „Zabranjena planina“ je putovanje kroz uverenja glavnih junaka, profesora i njegovog saputnika, ovoga puta pravog (pokojnog) Martina Lutera Kinga, oslikano epskim putovanjem kroz novi svet, po odgovore od ’bogova’ sa Zabranjene planine.

Tempo je ponovo lagan, umeren i promišljen, stil pitak, ali se sam ritam pripovedanja razlikuje i oslikava nam jednu drugačiju stranu autora: pred nama je roman pun avanture, koji otkriva ozbiljnog ljubitelja i poznavaoca prirode.

Tokić nas i tokom ovog dela suočava sa različitim moralno-etičkim stavovima i tera da preispitujemo sopstvena uverenja ali i neka podrazumevana i opšta mesta, ponovo ne pružajući instant odgovore, ne ciljajući na ’poželjne’ stavove jer ’ništa ovde nije jednostavno…’. Kao i prvi deo, i ova knjiga je puna usputno (i nenametljivo) uklopljenih poduka i praktičnih znanja, bez pretenzija autora da deluje ’edukativno i pametno’ pred čitaocem. U jednom trenutku, posebno čitajući deo avantura u srcu planine, imala sam utisak da autor to radi sa lakoćom, slično kao kada sam nekada čitala Vernove knjige, premda su teme koje Tokić obrađuje na ovom putovanju daleko ozbiljnije.

Do kraja puta... pa, najbolje je da sami propratite profesora i njegovog prijatelja na ovom, velikom putovanju. Da se uverite do koje i kakve istine su došli. Da se zamislite nad nedoumicama koje su pritisnule Tokićeve junake i preispitate sebe i sopstvene stavove. I da prosto uživate u jednoj dobro ispričanoj priči.

Fabruarska čitaonica: SPECIJAL

Počeo je februar (za kog stručnjaci kažu da je najdepresivniji mesec). Praznici su prošli (osim Nove godine made in China i onog famoznog Dana zaljubljenih), proleće je još daleko, istrošili ste se za poklone…

Ali, bez panike! Jer vreme je za novu i nezaboravnu Čitaonicu.

Vežite se i spremite za plovidbu fantastičnom galaksijom – mesta za Autostopere uvek ima.

Oh, da… Umalo da zaboravim.

Ovog puta ćemo napraviti izuzetak i predstaviti vam knjige iz naše domaće, AVKF radinosti – od prve do poslednje izdate.
Dakle, vežite se, čeka nas brza vožnja kroz AVKF sazvežđe fantastične galaksije!

Mirnes Alispahić ,,Niz paukovu nit’’

 

 

,,Niz paukovu nit’’ je prva knjiga koju smo izdali. I to kakva knjiga! Mirnes Alispahić nam je doneo intrigantan naslov u kome se slobodno mešaju psihološko i mistično, moderno i drevno. Glavni junak romana, bostonski Irac, Šon, u potrazi za iskupljenjem upašće u teško razmrsivu mrežu – a da li će se iz nje ispetljati saznaćete u ovom romanu.

Nažalost, svi raspoloživi primerci su podeljeni bibliotekama, ali ako želite svoj besplatni primerak u elektronskoj formi možete se obratiti Udruženju putem mejla.

Fantastični vodič ,,Tanka linija fantastičnog’’

 

Prvi broj časopisa AVKF, usmerenog na fantastičnu književnost u najširem smislu, ima temu „Tanka linija fantastičnog“ i donosi 23 članka (20 autora) iz različitih oblasti i 18 autorskih priča. Autori širom regiona (i filipinska autorka Kristin Ong Muslim ) dali su svoj doprinos – ljubitelji svih žanrova i podžanrova fantastike biće zadovoljni. Bilo da volite folklornu, hrišćansku, alegorijsku fantastiku, sf ili horor… ovaj broj Fantastičnog vodiča se mora naći u vašim rukama.

,,Pukovniče, stoj!“ Mira Satarić

 

Autorka Mira Satarić, donosi nam uzbudljiv roman u kojem se nasleđe noar filmova i detektivskih romana dvadesetog veka (ako vam je Bogart prva asocijacija – niste pogrešili!) vešto meša sa antiutopijom. Glavni junak, Pukovnik, prinuđen je da se snalazi i preživljava u svetu gde vladaju farmaceutske korporacije (zvuči poznato?) i gde je sve na prodaju – pa i čovek. U vremenu kada je svaka vrednost prevredovana i gde se čini da nema nade, jedan čovek kreće u pohod protiv čitavog sveta. No, hoće li Pukovnik uspeti da spase svet u kojem je sloboda najskuplja roba i ima li uopšte nade saznaćete među koricama ove knjige.

,,Mesečev ratnik’’ Stefan Mijatović

 

Autor prvog romana u ediciji „Zov heroja“ je mladi pisac i doktor Stefan Mijatović (Stefan se na ovaj način pridružio bratstvu lekara – pisaca, kao što su Čehov, Bulgakov i Mom). ,,Mesečev ratnik’’ je roman o izmišljenom svetu, toliko bliskom našem i o epskom junaku koji toliko liči na nekog od nas. Kroz fantastičnu priču o Egzildu, Mesečevom ratniku, Mijatović pripoveda o užasima rata i sudbini pojedinca uvučenog, van svoje volje i htenja u vrtlog istorije koja za njega nema milosti. Na kocki je sve – i u pitanje se dovodi sve – a najgoru borbu glavni junak povešće sam sa sobom.

,,Ukradeni bog’’, Nemanja D. Pavlović

 

Druga knjiga edicije ,,Zov heroja’’, donosi nam roman koji je fantastičan u najboljom smilsu te reči. Epsko i lirsko se slobodno prepliću u priči koja na momente podseća na bajku a na momente na san. Autor je svoju priču o Euronu pisao sporo, gradeći strpljivo svet koji ne podseća na bilo šta što je napisano u srpskoj knjićevnosti. Ako volite štivo koje izlazi iz okvira žanra onda je ,,Ukradeni bog“ baš za vas.

,,Knjiga odraza’’, Miloš Mihailović

 

 

,,Knjigu odraza’’, mladog pisca Miloša Mihailovića, pomera granice srpske fantastike. Zbirku čini dvanaest povezanih priča u kojima se spajaju fantastika, horor i oniričke vizije dostojne nekog od velikih sanjara i umetnika. Autor nas vodi u strmoglav put u svetove za koje smo verovali da mogu postojati samo u ružnom snu u kojima se san i ludilo dotiču i prožimaju.

,,Dronstad – Karantin’’, Nenad Jevtić

 

Pripovedač – veteran, Nenad Jevtić, donosi nam je beskompromisan roman, u kojem bez ikakvih ograničenja odlazi u duboko u svojem seciranju ljudske okrutnosti. Glavni junak, ograničen zidovima karantina, pokušava da sačuva zrno ljudskosti u sveopštem mraku ljudskog ludila i zla.

Dronstad je roman o ratu ali više od svega kritika rata i agresivnosti, koji gutaju pojedinca.

Vožnja je završena. Nadamo se da ste uživali. Čuvajte se, pa se čitamo u martu!

Dere-tipovi likova u animeima

Svako ko je ikada uplovio u magični svet anima i mangi, došao je u kontakt i sa specifičnom terminologijom koja oslikava opšte karakteristike likova, žanr kom anima pripada, ili nešto više od toga. Naročito je zanimljivo to što svaku animu prati po nekoliko klasičnih struktura ličnosti koje su dobile i svoje nazive. Tako, uzevši da dere predstavlja skraćenicu od japanske reči deredere koja označava  zaljubljenost, dolazimo do toga da ovaj prefiks u kombinaciji sa drugim delom reči pretežno opisuje način na koji osoba ispoljava svoje romantično ponašanje. Imajući u vidu da anime, kao i drugi oblici umetnosti, često podležu grehu klišeiziranja svojih likova, jasno je da i dere-tipovi spadaju u njih. Kvalitetan lik će retko moći da se u potpunosti smesti u krute okvire ovog fan-made sistema. Bez obzira na to, mnogi od njih nam pružaju fantastičan izvor zabave. Dere tipova ima preko 20, a mi ćemo se u ovom tekstu fokusirati na četiri glavna i najčešća tipa.

 

Cundere

 

Cundere likove karakteriše ponašanje zaljubljene osobe koja je previše ponosita da bi to priznala. Ovi likovi se ponašaju odbojno i mrzovoljno prema svojoj simpatiji, maskirajući tako sopstvene emocije kojih se stide, i čine sve da se ne razotkriju. Međutim, iako je njihovo standardno ponašanje osorno, drsko i omalovažavajuće, ukoliko se njihova simpatija nađe u opasnosti, biće u stanju da unište ceo svet da bi je spasili, istovremeno je nazivajući budalom. Cundere su svesni sopstvenih emocija, ali se trude da ih potisnu, sakriju i eventualno ugase. To im, naravno, ne polazi za rukom, te često upadaju u komične, eksplozivne situacije sa svojom „omraženom” simpatijom.

Neki od čuvenih Cundere likova:

Kagura (Gintama) / Đotaro (Đođove bizarne avanture) / Urju Išida (Bleach)

 

Kuudere

 

Kudere likovi imaju hladnu, ciničnu spoljašnnost, na izgled bez emocija, staloženi su i promišljeni i spadaju medju one kojima se ostali obraćaju za pomoć kada izbije kriza, upravo zbog svoje sposobnosti da gotovo uvek ostanu „hladne glave”. Ali untrašnji svet Kudere likova je zapravo veoma bogat emocijama, i generalno im je veoma stalo do drugih i njihove dobrobiti. Za razliku od Cundere-a, Kudere ne kriju svoja osećanja, već imaju problem da ih iskažu. Najčešće ostaju zarobljeni u svom unutrašnjem svetu, bez mogućnosti da drugima pruže toplinu ili pokažu ljubav.

Neki od čuvenih Kuudere likova:

Juki Nagato (Melanholija Haruhi Suzumija) / Pikolo (Zmajeva kugla) / Ani Leonhart (AOT)

 

Dandere

 

Dandere likovi su zapravo osobe koje su stidljive. Za razliku od Kuudere koji su autentično introvertni, Dandere su ćutljivi upravo zbog svoje povučenosti, dok uz osobe koje im ulivaju poverenje postaju opušteni, otvoreni i pričljivi. Dandere likovi biraju da ostanu tihi čak i kada žele da nešto kažu, iz straha da će zabrljati. Potrebno im je dosta vremena da se opuste i otvore. Često su prikazani kao stidljivi „knjiški moljci” sa velikim naočarima i svedenom spoljašnjošću.

Neki od čuvenih Dandere likova:

Hinata Hjuga( Naruto) / Rikka Takanaši (Chūnibyō Demo Koi ga Shitai!) / Crona (Soul Eater)

 

Jandere

 

Ne postoji dere tip koji se lakše opaža od jandere likova. Jandere su tradicionalno veoma kontroverzne ličnosti koje karakteriše opsednutost određenom osobom, najčešće ljubavnog tipa. Opsednutost se razvija stabilnom spiralom koja počinje proganjanjem i otvorenim udvaranjem, a kulminira u otmicu i ponekad, paradoksalno, u ubistvo objekta sopstvene opsesije. Jandere, poput pravih psihopata, veoma dobro razumeju društvene norme i pravila ponašanja, ali nemaju empatiju. Jedini motivi koji ih pokreću jesu samoodržanje i postizanje cilja, odnosno, potpuna kontrola svog objekta opsesije. Iz tog razloga, postupci Jandere likova nas najčešće šokiraju, a njihova objašnjenja sopstvenog gledišta su u kontrastu sa normalnim ljudskim rezonovanjem. Jandere ne prezaju ni od čega na putu do svog cilja, a društvene norme i zakone posmatraju kao prepreke koje je potrebno pažljivo i planski zaobići. Zanimljivo je da su u svetu anima Jandere likovi najčešće-devojke. Uglavnom su prikazane kao standardne, vesele i druželjubive osobe sa dugačkom roze kosom. Ali fasada njihove „standardnosti” često već nakon prve epizode počinje da se urušava i ustupa mesto njihovoj izopačenosti.

Neki od čuvenih Jandere likova:

Đuno Gasai ( Dnevnik budućnosti) / Sato ( Happy sugar life) / Lusi ( Elfen Lied)

 

Nije nepoznanica da se neki od ovih likova često mogu svrstati u više dere– tipova istovremeno. Upravo sama ograničenost ovog tipiziranja u animama dovodi do toga da se realistični i veoma kvalitetno izgrađeni likovi ne mogu ovako sortirati. Kao i u stvarnom životu, pojedinačna ličnost može pomoću raznih psiholoških testova istovremeno biti svrstana u više „tipova” istovremeno, a da ih ni jedan u potpunosti ne opisuje. U ovom tekstu pomenuti su likovi koji dominantno ispoljavaju karakteristike jednog ili drugog dere- tipa, što ne znači da oni nemaju i neke karakteristike ostalih.

I za kraj, pitanje: Koji je vaš omiljeni dere-tip?

Bekstvo od snova

Preskočili su ogradu, dok su ljudi u belom pokušavali da ih stignu. Bosi i iznureni, trčali su preko vlažne trave u potrazi za skrovištem. Hladne kapi jesenje kiše, kao žileti, slivale su im se niz lica. Noge su ih bolele a pluća gorela od trčanja, ali nisu smeli da stanu. Ne sada. Naišli su na niski kameni bedem, okrnjen i ispucao od starosti. Skočili su i popeli se na njega, ali truli, klizavi kamen izdao ih je, odronivši se pod njihovim nogama. Udarili su o zemlju, skotrljavši se niz padinu u hrpu vlažnog lišća i blata. Dugački zid nadnosio se nad njima.

Gor se prvi pridigao.

“Mej, jesi li dobro?”, pitao je.

“Dobro sam, samo sam malo ugruvana. Ti?”

“Da, da, dobro sam.”, rekao je. “Šta je ovo?”

Pokazao je na uski prolaz u zidu ispred njih, opasan mahovinastim kamenjem, iz čijih su pukotina izvirivale drvenaste puzavice. Iz dubine prolaza dopirao je hladan, ustajali vazduh, poput zadaha trulog leša.

“Odakle se ovo stvorilo?”, pitala je Mej.

“Ne znam, ali moramo da uđemo. Ako ostanemo ovde, Snovotragači će nas svakog trenutka naći.”

Povukao ju je za sobom kroz prolaz. Oko njih je zavladao potpuni mrak, kao da nikakva svetlost nije dopirala iz otvora kroz koji su prošli. Nastavili su dalje niz tunel. Koraci bosih stopala po hladnim i memljivim ciglama delovali su neprirodno koliko i tama koja ih je okruživala. Gor se stalno osvrtao, ali bio je kao slep u tom mraku. Vazduh je bio redak i omamljujuć, noseći jedva primetan dašak vetra. To je Goru ulivalo nadu.

“Osećaš li to? Strujanje vazduha. Negde postoji otvor! Moramo dalje.”

“Umorna sam Gor. Moram malo da predahnem.”, rekla je.

“Ne sada Mej, još uvek smo blizu ulaza, i dalje mogu da nas uhvate. Idemo!”

Povukao ju je i pogurao ispred sebe. “Još samo malo Mej. Napred je izlaz, siguran sam.”

“Kako možeš da budeš toliko siguran Gore?”

“Ne znam, ali jednostavno jesam.”

“Šta uopšte očekuješ da nađeš tamo?”

“Spas, Mej. Spas.”

Koračali su već satima kroz tamu, gustu kao smola. Ili im se tako činilo. Vreme drugačije teče u tami. Išli su korak po korak, opipavajući rukama ispred sebe. Barice po kojima su gazili postajale su hladnije i sluzavije, a prolaz sve uvijeniji.

“Ja ne mogu dalje.”, reče Mej, otrgnuvši se i skliznuvši niz zid prolaza. “Premorena sam.”

“Ne, Mej!”, viknuo je. Napipao ju je u tami i obuhvatio joj lice. “Ne smeš da zaspiš sada, znaš to. Ako zaspiš, naći će nas, a onda smo njihovi. Probudi se!”

“Ne mogu Gore, previše sam umorna.”

“Moraš! Moramo dalje! Nosiću te, ako treba.”

“Ostavi me ovde…ne mogu dalje. Previše sam…iscrpljena…da izdržim sve ovo.”

“Ostale su mi još dve doze hiper-tonika Mej. Daću ti jednu ali sa poslednjom moramo da budemo pažljivi.”

“Nema…potrebe…”, rekla je, sklopivši oči.

“Mej! Mej!”

Snažno ju je prodrmao za ramena. Glava joj se beživotno klatila napred-nazad. Izvadio je špric iz bočnog džepa i zabio iglu pravo u njen vrat. Nakon nekoliko sekundi, naglo je udahnula a potom se presavila napred, hvatajući se za grlo, iskašljavajući plavičastu sluz.

“Jesam li zaspala?!”, pitala je brišući usta.

“Samo na nekoliko sekundi. Mislim da nisu imali vremena da urade bilo šta.”

“Ne mogu Gore, ne mogu ovo više da podnesem.”, zajecala je. “Neprestano bežanje i skrivanje, ne mogu više.”

“Moraš Mej. MI moramo.”

“Ali čemu sve ovo? Kuda idemo uopšte? Ne možemo večno da ostanemo budni, znaš to. A čim zaspimo, Snovotragači će nas naći. Ni sada nisam sigurna sanjam li, haluciniram ili sam u nekom njihovom snu. Bežimo već više od sedamdeset sati, bez sna, sa malo hrane i vode koje nađemo usput. A oni su nam sve vreme za petama i ne posustaju, kao da nisu ljudi.”

“Oni i nisu ljudi Mej! Oni koji mogu da urade to što su oni uradili nisu ljudi. Snovotragači nam menjaju snove Mej, znaš to. Rade sa njima šta god požele, učine ih toliko stvarnim da kad se probudimo ne znamo da li je to bio san ili java. Nešto nam urade u snu, nešto što nas menja, kao da nas reprogramiraju, deo po deo. To nisu ljudi, Mej – to su zveri.”

“Ali te zveri nas love, a mi ne možemo večno da bežimo Gore. Jednostavno ne možemo.”

“Nećemo morati večno da bežimo Mej. Samo dok dođemo do granice grada. Van grada, oni nemaju nikakvu moć.”

“Kako možeš biti toliko siguran u to?”

“Zato što sam video kako izgleda tamo preko. Ne moraš da bežiš ni od koga, možeš da kažeš šta misliš, možeš da živiš život onako kako misliš da treba. Možeš da spavaš bez straha da će ti neko ući u snove, da će te menjati. Možeš da budeš ono što jesi.”

“Ali, mi i sada možemo da kažemo ono šta mislimo, možemo da budemo ono što jesmo.”

“Ne, Mej. Možemo da kažemo ono šta mislimo, samo ako to izgovaramo u mrkloj tami, gde nas niko ne čuje. Možemo da budemo ono što jesmo, samo ako to sakrijemo dovoljno duboko u sebe, da niko ne vidi. Misliš li da je to sloboda? Ne, Mej, nije ako strah menja ono što jesi. Nije sloboda ako neprestano bežiš, ako te progone i na javi i u snu, ako mogu da te menjaju prema njihovim potrebama. To je strah, Mej. Tako vladaju nama.”

“Ako je tako kao što kažeš, onda nam nema pomoći.”

“Ne…ne razumem.”

“Ne bežimo mi od njih Gore, već od nas samih. Možda nam utiču na snove, možda nas menjaju, ali u kojoj meri? Možda samo nađu u nama ono što im treba, neku sitnu varnicu koju rasplamsaju. A ostalo – ostalo mi uradimo sami, jer je to već skriveno negde duboko u nama. Možda bi samo trebalo da se prilagodimo, da probamo da zadržimo ono malo sebe što imamo, i da jednostavno opstanemo. Možda ne postoji drugi izlaz Gore.”

Delovala je drugačije. “Uvek postoji izlaz.”

“Kako…kako to misliš?”

Nagnuo se nad nju. Mogla je da oseti toplotu njegovog lepljivog daha. Uhvatio ju je snažnim šakama za vrat i pribio uza zid. Počeo je da joj steže grlo. Njegove reči, kao hladna, otrovna sluz, slile su se niz njenu kičmu.

“Uvek postoji izlaz.”, njegov šapat odjeknuo je u njenoj glavi kao daleki eho. Izgledao je ogroman u odnosu na nju.

Osetila je kako joj dušnik puca. Vazduh više nije strujao kroz nju. Dok je sve postajalo tamno, dašak hladnog vetra okrznuo joj je lice. Njeno beživotno telo srušilo se na vlažni pod tunela, rasprskujući sluzavu baricu.

Podigao je šake ispred sebe pokušavajući da ih vidi. Osećao je smrt na njima, smrt koju je on izazvao. Nije bila prva, ali ovu nije želeo. Mej to nije zaslužila.

Pokušavala je da me uspori da bi nas uhvatili, pomislio je, to nije bila ona – ugrabili su je.

Požurio je niz tunel, izbacujući svaku misao iz glave osim sopstvenog cilja. Mora da dođe do izlaza. Želeo je da potrči, ali noge su mu bile teške, kao da se kreće kroz duboki, ledeni mulj. Probijao se napred, kroz tamu i nepoznato. Svaki mišić ga je boleo. U daljini, video je sitnu beličastu tačkicu. To je to, pomislio je. Sve jače vukao je ka cilju, ne obazirući se na stopala koja su ga pekla kao da im je koža odrana. Bio je sve bliži, a bela tačka postajala je sve veća. Izlaz!

Blještava svetlost zaslepela ga je, oborivši ga. Zažmurio je i zaklonio oči rukama. Kad je napokon uspeo da ih otvori, video je da leži, naslonjen uza zid. Glava ga je bolela, a oči pekle. Ispred njega bio je ulaz od mahovinastog kamena, iz čijih su pukotina izvirivale drvenaste puzavice. Mej je stajala iznad njega, gledajući ga zabrinuto.

“Gore, jesi li dobro? Uplašila sam se da nisi prejako udario glavu. Odlutao si na kratko.”

Gledao ju je, dok su sećanja jurila kroz njega. Znao je da su ga uhvatili, da su mu ušli u glavu dok je bio u nesvesti, da su našli ono što im je trebalo. Znao je da nema izlaza iz tog tunela. Znao je da će je ubiti ako uđu unutra. Došli su do kraja.

“Imaju nas Mej. Uhvatili su nas.”, rekao je.

“Molim?! Kako to misliš?”

“Gotovo je, Mej. Gotovo. Za sada.”

Gledala ga je, očima punim suza zarobljenih između kapaka. Njeno, inače napeto telo kao da se opustilo. Shvatio je da i Mej zna šta ih čeka u tunelu. Bila je u pravu – ne mogu večno da beže od njih. Na kraju, oni se bore sami protiv sebe, zarobljeni u beskrajnom zatvoru od snova stvorenom za njih.

Autor: Ejdan Siril

Digitalni zapis

Stajao sam sam, između dve velike srebrne Kapsule na Groblju. Znam da je bila subota, ne znam koji je bio datum. Šmrcanje nepoznate mlade žene ometalo je tišinu Groblja. S obzirom da sam sada, nakon smrti brata, bez igde ikoga, nisam osetio ni trunku tuge niti usamljenost.

Teret da imam nekog kome pripadam, je poput laganog perceta odleteo onog momenta kada sam šaku nekog kibernetičkog belog peska posuo preko Kapsule, u kojoj sada počiva moj brat.

Nakon kratkog sprovoda, vratio sam se na svoj javno prijavljeni Radijus–adresu u čijoj Stambenoj jedinici nisam boravio čitavu deceniju.

Nisam se danima prao, brijao, uredno jeo, spavao.

Nisam imao potrebu da komuniciram sa ljudima. Usamljenost mi se činila kao najplemenitije stanje duše.

Ne znam koliko dana je prošlo od moje “lične slobode” ne pripadanja, kada sam pokraj vrata, u levom uglu praga, moje Stambene jedinice, primetio crni Disk- digitalni zapis. Po modelu proizvodnje zaključio sam da mi je dostavljen odavno.

Pretpostavio sam da je to verovatno oproštajno pismo žene, sa kojom sam se dve godine dopisivao putem Mreže. Bila je deset godina starija od mene. Osetio sam neku odvratnost i gađenje pri samom sećanju da sam mogao da je volim i da sam joj tako dugo pisao ljubavna pisma.

“Možda se ubila?”.

Pomisao na to da sam je se oslobodio izazvala je u meni olakšanje.

Podigao sam disk sa zemlje i video na njemu Radijus-adresu brata.

Bio sam razočaran.

****

“Dragi moj brate,

već nekoliko meseci pokušavam da ti uđem u trag ali tvojRadijus-adrese se očitava kao neaktivan. Ne gubim nadu da si živi i da ću uspeti kad-tad da te lociram.

Kako su pre dva meseca, zatvoreni svi podzemni Tuneli, moja potraga za tvojim koridinatama je svedena na najmanju moguću meru, ali ne i želja da ću te naći i bratski zagrliti.

Nemam nikoga osim tebe. Nisam smatrao da je to važno jer nikada nismo ni bili zajedno, sve do momenta kada sam shvatio da jedinu pripadnost, imam upravo i jedino samo sa tobom.

Toga sam postao svestan nakon jednog veoma neobičnog sna.

Sanjao sam naše roditelje i nas dvoje sa njima. Zajedno smo kitili Jelku. Ceo san je podsećao na Božićno veče koje nismo nikada imali, ali je bilo poput onih Božićnih večeri, u dalekoj prošlosti o kojima smo čitali u knjigama naših predaka.

Nažalost Božićnu Jelku nisam u potpunosti mogao da dočaram u snu, jer je nikada nismo ni imali pa sam sanjao da je, kako nam je baka opisivala, velika, živa i zelene boje.

Jelku smo kitili prohromskim pločicama, raznih veličina, na nekima od njih, većih dimenzija, su bila ispisana naša imena, sa identifikacionim brojem i Radijus-adresom.

Nekoliko drugih, manjih pločica su imale ispisane dečije bolesti koje smo preležali u detinjstvu, sa latinskim nazivima, neke su sadržale čak kratka pisma, moju komunikaciju sa nepoznatim devojkama preko Mreže. Zatim, desetak pločica sa školskim ocenama-mojim, sve do jedno uredno zapisane sa brojem elektronskog dnevnika, potom bezbroj minijaturnih pločica sa kordinatama mesta na kojima sam boravio, sekunde koliko sam se tamo zadržao, i da ne nabrajam više, ukratko svaki uzdah života je bio digitalno zapisan na pločici.

Jelka je doduše izgledala blještavo, poput nebeske komete, ali meni se činilo da je ta sjajna kometa jedna velika “šarena laža”, obična Zbirka podataka-naših podataka.

Jedna pločica koja je činila sam vrh Jelke je imala samo dva slova abecede. Na njoj je bilo ispisano“AB i znak +”.

U prvi mah sam pomislio da je u pitanju neka digitalna greška, a onda sam shvatio da se radi o oznaci naše krvne grupe.

Da, svi u porodici smo imali istu“AB+” krvnu grupu, pozitivnog rezus faktora.

Ne znam zbog čega je u snu to bilo toliko važno i zašto baš ta oznaka krvne grupe ima počasno mesto na našoj Božićnoj Jelki.

Pokušao sam da je skinem sa vrha jelke, ali sam se iznenada prenuo iz sna. Preplašen i mokar do gole kože.

Nakon tog sna nisam se danima prao, brijao, uredno jeo i spavao.

Iz straha više nisam imao potrebu da komuniciram sa ljudima.

Potreban si mi.”

****

Nakon što sam preslušao bratovo pismo, neki nemir u meni me je naveo da isčupam disk iz MOB-servera, te je jedan deo diska u toj akciji ostao u plastičnoj kaseti. Besan što sam uništio glas brata, disk sam bacio na pod i počeo ne da plačem nego da iz sveg glasa urličem.

Poželeo sam da se napijem. Nisam imao u Stambenoj jedinici ni kap alkohola, jer je alkohol u bilo kojem procentu već pet godina zabranjen.

Istuširao sam se skidajući sa svog tela prljavštinu koju sam nedeljama taložio na svom telu. Legao sam u krevet i zaspao kao novorođenče.

Sanjao sam, Božićnu jelku, istu onu koju mi je brat opisivao u svom pismu, bila je zelena i na njoj su sijale poput Vitlajemskih Zvezda prohromske pločice, na kojima su se nazirale oznake i slova.

Na jednoj od pločica je pisalo da sam jedini u Zdravstvenom grafikonu moje generacije preležao “Parotitis epidemica”-zauške, koje su bile iskorenjene još pre dvesta godina od doba u kojem sam živeo. Nasmejao sam se.

Video sam jasno iskucana sva pisma koja sam preko web –skrivenog šifrarnika poslao majci dok sam bio u podzemnim Tunelima, kao i datum njene smrti i oznaku Kapsule u kojoj je bila sahranjena.

Zatim, pisma sa Mreže koja sam emotivno nadahnut pisao voljenoj ženi pune dve godine. Bila su to nežna, iskrena pisma, čoveka koji bezuslovno voli.

Potom hrpa pločica na kojima su bile bezazlene kratke poruke upućene simpatijama koje sam kao tinejdžer poslao putem Mreže nekolicini vršnjakinja, duhovite i vrcave.

Telo mi je drhtalo dok sam dodirivao vrhovima prstiju pločice na kojima su blie ispisane sve moje lokacije, kordinate, tokeni, elektronski novac sa kojim sam trgovao, tajni digitalni zapisi u šiframa Komandne vojske, serijski broj sajber revolvera kojeg sam nosio uz sebe, konfekcijski brojevi odeće, kalorije koje sam unosio na dnevnom, mesečnom i godišnjem nivou, digitalni simboli vozila, tajni brojevi satelitskih snimaka moje Stambene jedinice u Podzemnom tunelu, broj zuba u mojim ustima, razne druge za mene beznačajne gluposti na koje sam zaboravio, a neko ih je uredno evidentirao i sada su tu ispred mene prikupljene na ovim jebenim pločicama.

Unezveren, sopstvenim ukradenim identitetom, osetio sam da te “đavolje” pločice ulaze kroz moja usta, jedna po jedna i kao da se po nekoj nevidljivoj komandi ređaju jedna preko druge u mom telu praveći vakum koji je sprečavao dotok kiseonika u moj mozak.

Disanje mi je postalo otežano, te sam se sklupčao, izgubivši snagu tela, uz samo stablo Jelke.

Kapci su mi bili teški i pre nego što sam savim sklopio oči, kao kroz maglu, video sam pločicu koja je ležala na podu tik uz mene.

Na njoj je bio označen dan, mesec i godina, nisam bio siguran da li se odnosi na prošlost ili budućnost ili je to bio današnji dan, jer sam izgubio pojam o vremenu.

Sigurno je to bila Tehnička greška digitalnog zapisa.

****

Komanda grada.

Izdavanje Digitalnog Ukaza.

“ Nalaže se Komunalnoj grupi nadležnoj za Stambene jedinice:

  • Hitan izlazak na teren, Radijus –adresa 35-37-PS.
  • Pronađeno je beživotno telo muškarca.
  • Uskladištite ga u Kapsulu. Označite Kapsulu brojem. Digitalni zapis tela-ostavite u Arhivu Zbirki ličnih podataka
  • Rok za kotiranje na Berzi-standardan. Početna cena- Vaučer od 500 SL”

 

Autor: Vera Uzelac 2020.

Devojka koja je skakala kroz vreme – Jasutaka Cucui

Izdavačka kuća Tanesi je poznata po nesvakidašnjim i neuobičajenim izdanjima, a posebno mesto njena izdanja zauzimaju među ljubiteljima japanske književnosti.

Ovoga puta, priredili su nam izdanje „Devojka koja je skakala kroz vreme“, Jasutake Cucuija, autora naučne fantastike. Cucui osim što je osvojio više priznatih književnih nagrada u Japanu („Tanizakijevu nagradu” 1987. godine, „Izumi Kioka” 1981., i „Kavabata Jasunari” 1989) za svoja dela (romane i kratke priče), poznat je i kao autor koji je zbog svojih stavova koji su pretresali japanske tabue često bio na meti velikih kritika.

Roman, ili možda bolje reći novela, „Devojka koja je skakala kroz vreme“ je jedno od prvih njegovih dela, nastalo 1967. godine, i doživeo je adaptacije u film, TV seriju, mangu i anime. Ovo nije jedina njegova ekranizacija, a našoj publici je možda najpoznatija ekranizacija njegovog romana „Paprika“ – animirani film iz 2006. godine.

Za razliku od uobičajenih romana i priča japanskih autora sa kojima smo imali prilike da se susretnemo, ovo konkretno delo je primerenije nešto mlađoj, adolescentskoj publici. Samu knjigu čine dve novele, naslovna „Devojka koja je skakala kroz vreme“ i „Tvar od koje su noćne more sačinjene“.

Dok naslovna novela pripada naučnoj fantastici i bavi se devojkom Kazuko, petnaestogodišnjakinjom koja nakon incidenta u školi, shvata da poseduje mogućnost kratkih skokova unazad kroz vreme, „Tvar od koje su noćne more sačinjene“ u sebi zapravo nema fantastike, osim određenih elemenata horora budući da je tema suočavanje sa sopstvenim strahovima. Ipak, obe priče govore o samospoznaji, prateći tinejdžere, tačnije tinejdžerku koja kroz priču otkriva i saznaje nešto o sebi.

U obe ove priče, protagonistkinje imaju podršku svojih prijatelja ali i odraslih na tom putu samospoznaje, pa tako Kazuko hrabre njeni prijatelji i profesor u pokušajima da razume promenu kroz koju prolazi (nešto što bi svakom tinejdžeru bilo zapravo neophodno u svakodnevnom životu) i nađe osobu koja je uzrok njene novostečene moći. Sa druge strane, Masako osim što ima podršku svog druga da se suoči sa morama i strahovima, ima razumevanje i svojih roditelja, koji su – što je zanimljivo – prikazani i kao puni razumevanja, ali i kao ljudi koji su skloni tome da u svojim postupcima pogreše i prouzrokuju problem.

Ove dve novele su izuzetno pitke za čitanje, pa ih toplo preporučujem i starijim čitaocima.

Ovoga puta, umesto Dine Hrecak, prevod (sa engleskog jezika) potpisuje Mirko Bižić.

Mira Satarić