Blog

Sanjaju li besmrtnici eutanaziju?

Svako ljudsko biće se plaši, svesno ili nesvesno, smrti i njene seni. Nemali je broj nesrećnika koji su izludeli od jeze čekajući da mreškanje peska u peščaniku iščili, ili suludo pokušali da nađu izbavljenje pomoću natprirodnih sila – dovoljno je setiti se drevnog cara Kina koji je u potrazi za večnim životom, ironično, sam sebe otrovao kojekakvim „čarobnim“ pilulama i alhemijskim promašajima. Ipak, postoje i pojedinci koji se dostojanstveno ili prirodno mire sa smrću, poput rimskih stoika, a recimo egipatska mitologija sva je satkana od niti priča koje su na jedan specifičan način obogotvorile smrt. Kirkegor i Japers, neki od najvoljenijih filosofa današnjice, govore kako tek smrt, kao određena „granična situacija“ dozvoljava ljudskom biću da otkrije smisao, tj. tek na ivici čovek vidi i spozna sebe, ali i razazna sam mehanizam svoje spoznaje. Ipak, kakav god bio odnos čoveka prema konačnom, dakle bilo da se prihvata kao metafizička, religijska ili biološka konstanta, uslov, metafora, bilo da se o umiranju govori sa iskonskim užasom, ljudska mašta, a samim tim i stvaralaštvo, oduvek je težila za nemogućim – za besmrtnošću. Za zaustavljanjem sata, prekidanjem prolaznosti. Otud tako čest motiv besmrtnika u umetničkom svetu.

Za i protiv besmrtnog

Još najstarije priče govore o ljudima koji su pokušali da prevare smrt i okuse večni život. Gilgameš, junak iz jednog od najstarijih tekstova poznatih ljudskom rodu – sumerskog epa, makar bio dve trećine bog, a tek jednu jedinu trećinu krho ljudsko biće koje mora nestati, makar bio i heroj nad herojima, nije uspeo da se domogne travke večnosti koja bi mu podarila besmrtnost. Ukrala mu je zmija, omanuo je da uhvati večnost, i ostao je da kao tragični strašljivac broji kusur od života. Likove Ahileja i Herkula u Odiseji smrt je toliko izobličila da više nisu ličili na junake iz priča, preoblikovali su se u prazne i sive karikature negdašnje slave.

A Sibila, proročica nad proročicama iz mitske Helade, tražila je za sebe kao nagradu besmrtnost, ali je zaboravila da uz to zamoli bogove i za večnu mladost, te je starila i starila dok na kraju od nje nije ostao samo glas. Tantal i Sizif, sa druge strane, tipovi lukavog (anti)junaka, retki su srećnici koji su uspeli da teško namagarče Hada, i pobegnu iz dvorana mrtvih, bar za kratko, a za svoj podvig osuđeni su na prilično surove kazne (zanimljivo – obojica su nosioci onih kazni i muka koje su simbol večnog ponavljanja iste patnje, gotovo da tu postoji neka čudna i dublja metafora, pa nije ni čudo što je Kami našao inspiraciju u sizifovštini za svoju čuvenu filozofiju apsurda). Sve te i slične priče o junacima koji su omanuli da zadobiju besmrtnost, jesu one koje se nalaze na počecima ljudske kulture, na granici između simbolike i fantastike, umetnosti i istorije, i upravo šapću tugaljivo da je besmrtnost teško gotovo nemoguće doseći, čak i u svetu umetnosti, i da je usud prolaznosti teret koji ne može svako podneti.

Zato je zanimljivo što sagledana kroz oko umetničke geneze jedna tako jarka i goruća želja za večnošću dobija postepeno i vrlo negativno značenje, odnosno pored ove tragične niti neuspelih ili osujećenih, dakle „besmrtnika u pokušaju“, postoji u svetu književnosti jedna struja koja besmrtnike doživljava kao prokaženike, uklete, one koji hode sa Kainovim znakom na čelu (aluzija na Bibliju nije slučajna, jer već tu se sustreće vrlo formirana negativna ideja besmrtnosti u ljudskom telu kako u Kainovom, tako i u liku Lutajućeg Jevrejina koji se izgradio na biblijskom mitosu (dakle ne govorimo o besmrtnosti duše ili ikakve varijante duhovnog prelaska na „onaj“ svet, već doslovnog „neprestanka“ ljudskog bivstva u našem, materijalnom svetu)). Da preciziramo, potrebno je naglasiti da se ova struja „ukletih besmrtnika“, koju je oberučke i širokogrudo prihvatila fantastična književnost i ugradila vrlo suptilno u svoj skelet, isključivo bavi besmrtnicima koji su potekli od ljudskog roda, dakle ne govori se o demonskim ili drugim bićima natprirodnih moći i onostrane prirode: bogovima, vilama, zmajevima, anđelima i slično.

Dakle, sledeći tu ideju u ovom tekstu tvrdimo kako je od te struje (koja je modifikovala i dekonstruisala originalno shvatanje motiva besmrtnosti jer je prikazala večni život kao izrazitu patnju, kaznu, greh ili osudu), potiče i većina nama danas poznatih likova besmrtnika iz sveta fantastike, od usamljenog Gorštaka koji može umreti samo ako mu se odseče glava, pa sve do Bogocara Leta II Atreida iz Dine, koji zahvaljujući višemilenijumskoj viziji o Zlatnoj stazi i genetičkoj manipulaciji čovečanstva preuzima na sebe užasno obličje Crva i tiranski vlada vekovima.

Drugim rečima, onaj već pomenuti biblijski Kain jeste na jedan način svojevrsni arhetip junaka, koji su epoha romantizma i gotiski, pomalo i bajronovski, a i kasniji bodlerovski manir dodatno hipertrofizovali kao likove nosioce kobi, negativne ili vrlo blizu toga, večno marginalizovane i suštinski odvojene od ljudi i njihovog sveta, za kojima večno čeznu, kako bi uhvatili barem trag smrtnosti i ljdskosti koja im je oduzeta. Najtipičniji predstavnik takve modifikacije likova potekle iz romantičarske stilske formacije jeste (još uvek) Stokerov Drakula, koji kao krvoločni vampir ipak lamentuje nad sećanjima i tišinom Karpata i žudi da se utopi u žagor Londosnkih ulica. Od ovako koncipiranog Drakule potiče sva sila vampira koji su poklonici Tanatosa i želje za samouništenjem jer su melanholični zbog svoje čudovišne besmrtnosti: Sent Žermen, Lestat, Alukard iz Kastelvanije, pa čak i toliko ismejani Edvard iz Sumraka. Besmrtnost je vrlo kritikovana i u naučnoj fantastici o čemu govori distropijsko sf delo Džeka Vensa Živeti zauvek, u kome vidmo da ljudi osvajaju dodatne godine života učestvovanjem na brutalnom takmičenju, igri sabljama koja je prividno takmičenje za zadobijanje večnog života, dok zapravo služi da eliminiše problem prenaseljenosti.

Dekonstrukcija i detronizacija ideje besmrtnosti idu do te mere da su najčešće besmrtnici fantastike oni junaci koji se svrstavaju u (potpuno ili delimice) negativne ili antijunake (poput Bele veštice iz Narnije, Ras’ al Gula iz Betmena, gospodara Vorloka iz Mača od Šanare, pa čak i Dr Menhetna iz Nadzirača, i slično). Zapravo jedan od retkih izuzetaka i primera junaka koji ne postaju antagonisti (ni na koji način) kada se od običnih ljudi pretvore u besmrtnike jeste tek epizodni lik Hoba Gadlinga iz Gejmenovog Sendmena.

Sledeći navedene stavove i pomenute primere možemo pretpostaviti da kada bi kategorisali motiv besmrtnosti u svetu fantastike uglavnom bi se podela zasnivala na dva kriterijuma – motiv smrtnika koji čezne da postane besmrtan (i omanjuje u tome, ili se pak odriče mogućnosti večnog života radi nekog višeg i plemenitog cilja kao što se u crtanom Diznijevom filmu Herkul odriče božanske prirode da bi spasio voljenu), i motiv besmrtnika koji je uklet, osamljen, umoran i moli za eutanaziju (ovo ćemo nazvati „kainovskim modelom“, budući da ovaj tip motiva besmrtnika ima tendenciju da se zalepi za negativne junake).

Međutim, iako je „kainovski model besmrtnog junaka“ i zaogrtanje likova plaštom melanholičnih negativaca vrlo efektna tehnika prikazivanja loše strane besmrtnog života (budući da podrazumeva da je junak otuđen, prezasićen, usamljen, nesrećan), postoje u fantastici dva izuzetna primera detronizacije večnog života za koja smatramo da su nenadmašne snage i originalnosti, a da ne pripadaju u celosti ni jednom od dva izdvojena tipa, niti se mogu svrstati sasvim ni u jednu kategoriju, budući da je nadizilaze idejnim i alegorijskim potencijalom (ne, nije reč o Saramagovoj knjizi Smrt i njeni hirovi). To su upravo Borhesovi trogloditi iz priče Besmrtnik i Bikure iz Hiperiona Dena Simonsa. Borhesovi trogloditi koji se sreću u postmodernistički koncipiranoj priči o gradu besmrtnika, kao i Bikure iz Simonsovog sf sveta, imaju jednu zajedničku crtu genijalnog idiotizma. Tačnije, i žitelji stravičnog i iščašenog besmisla neumirućeg Grada i članovi plemena Bikure prikazani su dehumanizovano, animalizovano, kako psihički tako i fizički – tela su im izobličena, nisu u stanju da logički razmišljaju, niti da govore i pre komuniciraju (onda kada su to u stanju) znacima i nekakvim nearitulisanim zvucima, nego što na prvi pogled imaju razvijeniju sposobnost razumevanja. Nemaju pismo, ne bave se gotovo nikakvom delatnošću, žive „pećinski“, i naravno – imuni su na smrt. Oni ne prolaze, ne delaju, samo postoje. Kada se u jednom trenutku troglodit kojeg narator naziva po Odisejevom psu – imenom Argos, razbudi zbog prizora kiše, čitalac saznaje da je Borhesov besmrtni idiot zapravo sam Homer, najveći epski pesnik i sastavljač Odiseje, koji je u užasnom Gradu našao limbo nedelovanja do idiotizma. U Borhesovom tekstu takva vizija besmrtnosti se prožima sa metaforikom i obesmišljenošću besmrtnosti/nepovredivosti samog teksta i pisanja (jer se sve menja i mora menjati makar i u misifikovanom plesu apokrifa i palimpsesta). Borhes potpuno ruši ideal besmrtng i detronizuje sliku blagostanja večnog života, dok opravdava taj idiotizam svojih besmrtnika tvrdnjom da ako već imaju sve vreme ovog sveta, oni imaju i pravo na tu neaktivnost, takvo umrtvljenje koje tek poneki impuls iz spoljašnjeg sveta prekine:

„Nisu se brinuli ni za vlastitu sudbinu. Tijelo je za njih bila krotka domaća životinja kojoj je mjesečno bila dovoljna milostinja od nekoliko sati spavanja, malo vode i gvalje mesa. Neka nas nitko ne proglasi isposnicima. Nema raznovrsnijeg užitka od mišljenja, i njemu smo se predavali. Katkad bi nas koji izvanredni poticaj vratio u materijalni svijet. Recimo, onog jutra, bio je to drevni elementarni užitak u kiši. Takvi trenuci bili su vrlo rijetki; svi Besmrtnici mogli su postići savršen unutarnji mir; sjećam se da jednoga od njih nisam nikad vidio na nogama: ptica mu je na grudima savila gnijezdo“. (Borhes, 2013)

Nije teško uočiti da i kod Simonsa postoji slična ideja neumiranja, koja međutim ima i vrlo snažnu distropijsku crtu specifične „religijske“ i parazitske besmrtnosti, jer Bikure za svoj večni život duguju kruciformi, obeležju odaranih sledbenika Šrajkovog kulta, tj. posebnom simbiotskom organizmu koji ih neprestano vraća u život, po cenu umanjenja intelekta i ljudskosti. I Borhes i Simons su na ovaj način uspešno prikazali neumirući idiotizam genijalnih besmrtnika, kao i apsolutnu dehumanizaciju koja se zadobija večnim bivstvom, zbog čega ova dva duboka i složena teksta označavamo kao najekspresivnije predstavnike detronizacije motiva večnog života. I imajući u vidu alegorijski šamar koji ovi tekstovi udaraju čitaocima željnima besmrtnosti, kao i dve kategorije koje smo već izdvojili prilikom analize motiva večnog života, a koje ističu negativističku konotaciju beskrajnog bivstva, verujemo da bi dosadašnja umetnost, i naročito fantastika potvrdile kako je naslađa želja besmrtnih junaka, ne svakodnevni život za kojim prividno žude i u kojem bi se vratili u okrilje običnog sveta, već žele konačni san. Odlazak. Po mogućstvu, blag – eutanaziju.

 

Literatura:

1. H. L. Borhes: Besmrtnik, dostupno na: https://pulse.rs/besmrtnik/

2. D. Simons: Hiperion, Laguna, Beograd, 2005.

3. J. Vance: To Live Forever, iBooks, 2004.

Veliko putovanje 2 – Zabranjena planina

 

 

Naziv: Veliko putovanje 2 – Zabranjena planina
Autor: Goran Tokić
Izdavač: Spin Press (edicija Fantazija)
Godina izdanja: 2020.
Oprema knjige: tvrdo ukoričeno, sa mapom u boji na prednjim potkoricama
Ocena:

„Daleko od Zemlje, na rubu spoljašnje spirale Mlečnog puta, u svetu koga škrto greje veliki crveni džin, a sunčeva godina traje stolećima, žive potomci drevnih ljudi…“

Kao što mu samo ime kaže, Veliko putovanje 2 – Zabranjena planina, donosi nam nastavak avantura moskovskog profesora genetike, Nikolaja Keržakova, i iako na početku stoji kratak sažetak šta se dešavalo u prvom delu i čitava druga knjiga može da se čita nezavisno, toplo preporučujem da krenete redom (nešto o prvom delu možete naći na LINKU).

Šestonoga, inteligentna bića koja će naslediti Zemlju kada samodestrukcija ljudi odnese prevagu i kada se plava planeta oporavi od naše nemilosrdne tiranije, konačno su završila posao adaptiranja Nove zemlje u najudaljenijem delu naše galaksije. Na planetu su naseljene najpre biljke i životinje, a zatim su preneti i ljudi. U nekom trenutku, vanzemaljski tvorci zatvaraju vrata Nove zemlje za ljude, ne želeći da rizikuju da na ovaj svet pristignu i nova znanja koja bi gurnula novo čovečanstvo u spiralu autodestrukcije izazvane tehnološkim napretkom. Nakon tri hiljade godina, da bi se odužili profesoru Keržakovu, koga doživljavaju kao svog spasioca, vanzemaljci krše ovo pravilo i podaruju profesoru novi život, sedam hiljada svetlosnih godina daleko od matične Zemlje.

I tu počinje priča o pohodu na Zabranjenu planinu.

U neiskvarenom, devičanskom svetu naroda koji upražnjavaju određeni oblik budizma i veruju u to da su njihovi preci ovde došli nakon smrti, profesor Keržakov najpre doživljava oduševljenje svojim novim okruženjem, ljubaznošću ljudi oko sebe, da bi ubrzo počeo da duboko preispituje ispravnost odluka, tačnije zabrana koje su nametnute novom čovečanstvu. Naučnik po prirodi, svestan svih zloupotreba naučnih dostignuća i zlokobnih projekcija koje tehnološki razvoj nosi sa sobom, profesor ipak ne može da pojmi potpunu zabranu nauke i napretka, i lažnu slobodu sa nevidljivim okovima koji usmeravaju život.

„Svet koji ste smislili, svet koji zovete Raj, nije Raj! U pravom Raju deca ne umiru od preloma noge, a žene ne umiru na porođaju!“

„Znakovi urezani u kamenu, boje utisnute u tkanini…

… Kažu da se na taj način znanje lako prenosilo i postalo roba. Ljudi su počeli da gomilaju znanje kao lično bogatstvo, da se takmiče u sticanju znanja, da ga sebično kriju jedni od drugih, ali i da ga prodaju onima koji ne zaslužuju…“

Dok je u prvom delu Veliko putovanje u stvari putovanje kroz istoriju, nauku i religiju čovečanstva, „Zabranjena planina“ je putovanje kroz uverenja glavnih junaka, profesora i njegovog saputnika, ovoga puta pravog (pokojnog) Martina Lutera Kinga, oslikano epskim putovanjem kroz novi svet, po odgovore od ’bogova’ sa Zabranjene planine.

Tempo je ponovo lagan, umeren i promišljen, stil pitak, ali se sam ritam pripovedanja razlikuje i oslikava nam jednu drugačiju stranu autora: pred nama je roman pun avanture, koji otkriva ozbiljnog ljubitelja i poznavaoca prirode.

Tokić nas i tokom ovog dela suočava sa različitim moralno-etičkim stavovima i tera da preispitujemo sopstvena uverenja ali i neka podrazumevana i opšta mesta, ponovo ne pružajući instant odgovore, ne ciljajući na ’poželjne’ stavove jer ’ništa ovde nije jednostavno…’. Kao i prvi deo, i ova knjiga je puna usputno (i nenametljivo) uklopljenih poduka i praktičnih znanja, bez pretenzija autora da deluje ’edukativno i pametno’ pred čitaocem. U jednom trenutku, posebno čitajući deo avantura u srcu planine, imala sam utisak da autor to radi sa lakoćom, slično kao kada sam nekada čitala Vernove knjige, premda su teme koje Tokić obrađuje na ovom putovanju daleko ozbiljnije.

Do kraja puta... pa, najbolje je da sami propratite profesora i njegovog prijatelja na ovom, velikom putovanju. Da se uverite do koje i kakve istine su došli. Da se zamislite nad nedoumicama koje su pritisnule Tokićeve junake i preispitate sebe i sopstvene stavove. I da prosto uživate u jednoj dobro ispričanoj priči.

Fabruarska čitaonica: SPECIJAL

Počeo je februar (za kog stručnjaci kažu da je najdepresivniji mesec). Praznici su prošli (osim Nove godine made in China i onog famoznog Dana zaljubljenih), proleće je još daleko, istrošili ste se za poklone…

Ali, bez panike! Jer vreme je za novu i nezaboravnu Čitaonicu.

Vežite se i spremite za plovidbu fantastičnom galaksijom – mesta za Autostopere uvek ima.

Oh, da… Umalo da zaboravim.

Ovog puta ćemo napraviti izuzetak i predstaviti vam knjige iz naše domaće, AVKF radinosti – od prve do poslednje izdate.
Dakle, vežite se, čeka nas brza vožnja kroz AVKF sazvežđe fantastične galaksije!

Mirnes Alispahić ,,Niz paukovu nit’’

 

 

,,Niz paukovu nit’’ je prva knjiga koju smo izdali. I to kakva knjiga! Mirnes Alispahić nam je doneo intrigantan naslov u kome se slobodno mešaju psihološko i mistično, moderno i drevno. Glavni junak romana, bostonski Irac, Šon, u potrazi za iskupljenjem upašće u teško razmrsivu mrežu – a da li će se iz nje ispetljati saznaćete u ovom romanu.

Nažalost, svi raspoloživi primerci su podeljeni bibliotekama, ali ako želite svoj besplatni primerak u elektronskoj formi možete se obratiti Udruženju putem mejla.

Fantastični vodič ,,Tanka linija fantastičnog’’

 

Prvi broj časopisa AVKF, usmerenog na fantastičnu književnost u najširem smislu, ima temu „Tanka linija fantastičnog“ i donosi 23 članka (20 autora) iz različitih oblasti i 18 autorskih priča. Autori širom regiona (i filipinska autorka Kristin Ong Muslim ) dali su svoj doprinos – ljubitelji svih žanrova i podžanrova fantastike biće zadovoljni. Bilo da volite folklornu, hrišćansku, alegorijsku fantastiku, sf ili horor… ovaj broj Fantastičnog vodiča se mora naći u vašim rukama.

,,Pukovniče, stoj!“ Mira Satarić

 

Autorka Mira Satarić, donosi nam uzbudljiv roman u kojem se nasleđe noar filmova i detektivskih romana dvadesetog veka (ako vam je Bogart prva asocijacija – niste pogrešili!) vešto meša sa antiutopijom. Glavni junak, Pukovnik, prinuđen je da se snalazi i preživljava u svetu gde vladaju farmaceutske korporacije (zvuči poznato?) i gde je sve na prodaju – pa i čovek. U vremenu kada je svaka vrednost prevredovana i gde se čini da nema nade, jedan čovek kreće u pohod protiv čitavog sveta. No, hoće li Pukovnik uspeti da spase svet u kojem je sloboda najskuplja roba i ima li uopšte nade saznaćete među koricama ove knjige.

,,Mesečev ratnik’’ Stefan Mijatović

 

Autor prvog romana u ediciji „Zov heroja“ je mladi pisac i doktor Stefan Mijatović (Stefan se na ovaj način pridružio bratstvu lekara – pisaca, kao što su Čehov, Bulgakov i Mom). ,,Mesečev ratnik’’ je roman o izmišljenom svetu, toliko bliskom našem i o epskom junaku koji toliko liči na nekog od nas. Kroz fantastičnu priču o Egzildu, Mesečevom ratniku, Mijatović pripoveda o užasima rata i sudbini pojedinca uvučenog, van svoje volje i htenja u vrtlog istorije koja za njega nema milosti. Na kocki je sve – i u pitanje se dovodi sve – a najgoru borbu glavni junak povešće sam sa sobom.

,,Ukradeni bog’’, Nemanja D. Pavlović

 

Druga knjiga edicije ,,Zov heroja’’, donosi nam roman koji je fantastičan u najboljom smilsu te reči. Epsko i lirsko se slobodno prepliću u priči koja na momente podseća na bajku a na momente na san. Autor je svoju priču o Euronu pisao sporo, gradeći strpljivo svet koji ne podseća na bilo šta što je napisano u srpskoj knjićevnosti. Ako volite štivo koje izlazi iz okvira žanra onda je ,,Ukradeni bog“ baš za vas.

,,Knjiga odraza’’, Miloš Mihailović

 

 

,,Knjigu odraza’’, mladog pisca Miloša Mihailovića, pomera granice srpske fantastike. Zbirku čini dvanaest povezanih priča u kojima se spajaju fantastika, horor i oniričke vizije dostojne nekog od velikih sanjara i umetnika. Autor nas vodi u strmoglav put u svetove za koje smo verovali da mogu postojati samo u ružnom snu u kojima se san i ludilo dotiču i prožimaju.

,,Dronstad – Karantin’’, Nenad Jevtić

 

Pripovedač – veteran, Nenad Jevtić, donosi nam je beskompromisan roman, u kojem bez ikakvih ograničenja odlazi u duboko u svojem seciranju ljudske okrutnosti. Glavni junak, ograničen zidovima karantina, pokušava da sačuva zrno ljudskosti u sveopštem mraku ljudskog ludila i zla.

Dronstad je roman o ratu ali više od svega kritika rata i agresivnosti, koji gutaju pojedinca.

Vožnja je završena. Nadamo se da ste uživali. Čuvajte se, pa se čitamo u martu!

Dere-tipovi likova u animeima

Svako ko je ikada uplovio u magični svet anima i mangi, došao je u kontakt i sa specifičnom terminologijom koja oslikava opšte karakteristike likova, žanr kom anima pripada, ili nešto više od toga. Naročito je zanimljivo to što svaku animu prati po nekoliko klasičnih struktura ličnosti koje su dobile i svoje nazive. Tako, uzevši da dere predstavlja skraćenicu od japanske reči deredere koja označava  zaljubljenost, dolazimo do toga da ovaj prefiks u kombinaciji sa drugim delom reči pretežno opisuje način na koji osoba ispoljava svoje romantično ponašanje. Imajući u vidu da anime, kao i drugi oblici umetnosti, često podležu grehu klišeiziranja svojih likova, jasno je da i dere-tipovi spadaju u njih. Kvalitetan lik će retko moći da se u potpunosti smesti u krute okvire ovog fan-made sistema. Bez obzira na to, mnogi od njih nam pružaju fantastičan izvor zabave. Dere tipova ima preko 20, a mi ćemo se u ovom tekstu fokusirati na četiri glavna i najčešća tipa.

 

Cundere

 

Cundere likove karakteriše ponašanje zaljubljene osobe koja je previše ponosita da bi to priznala. Ovi likovi se ponašaju odbojno i mrzovoljno prema svojoj simpatiji, maskirajući tako sopstvene emocije kojih se stide, i čine sve da se ne razotkriju. Međutim, iako je njihovo standardno ponašanje osorno, drsko i omalovažavajuće, ukoliko se njihova simpatija nađe u opasnosti, biće u stanju da unište ceo svet da bi je spasili, istovremeno je nazivajući budalom. Cundere su svesni sopstvenih emocija, ali se trude da ih potisnu, sakriju i eventualno ugase. To im, naravno, ne polazi za rukom, te često upadaju u komične, eksplozivne situacije sa svojom „omraženom” simpatijom.

Neki od čuvenih Cundere likova:

Kagura (Gintama) / Đotaro (Đođove bizarne avanture) / Urju Išida (Bleach)

 

Kuudere

 

Kudere likovi imaju hladnu, ciničnu spoljašnnost, na izgled bez emocija, staloženi su i promišljeni i spadaju medju one kojima se ostali obraćaju za pomoć kada izbije kriza, upravo zbog svoje sposobnosti da gotovo uvek ostanu „hladne glave”. Ali untrašnji svet Kudere likova je zapravo veoma bogat emocijama, i generalno im je veoma stalo do drugih i njihove dobrobiti. Za razliku od Cundere-a, Kudere ne kriju svoja osećanja, već imaju problem da ih iskažu. Najčešće ostaju zarobljeni u svom unutrašnjem svetu, bez mogućnosti da drugima pruže toplinu ili pokažu ljubav.

Neki od čuvenih Kuudere likova:

Juki Nagato (Melanholija Haruhi Suzumija) / Pikolo (Zmajeva kugla) / Ani Leonhart (AOT)

 

Dandere

 

Dandere likovi su zapravo osobe koje su stidljive. Za razliku od Kuudere koji su autentično introvertni, Dandere su ćutljivi upravo zbog svoje povučenosti, dok uz osobe koje im ulivaju poverenje postaju opušteni, otvoreni i pričljivi. Dandere likovi biraju da ostanu tihi čak i kada žele da nešto kažu, iz straha da će zabrljati. Potrebno im je dosta vremena da se opuste i otvore. Često su prikazani kao stidljivi „knjiški moljci” sa velikim naočarima i svedenom spoljašnjošću.

Neki od čuvenih Dandere likova:

Hinata Hjuga( Naruto) / Rikka Takanaši (Chūnibyō Demo Koi ga Shitai!) / Crona (Soul Eater)

 

Jandere

 

Ne postoji dere tip koji se lakše opaža od jandere likova. Jandere su tradicionalno veoma kontroverzne ličnosti koje karakteriše opsednutost određenom osobom, najčešće ljubavnog tipa. Opsednutost se razvija stabilnom spiralom koja počinje proganjanjem i otvorenim udvaranjem, a kulminira u otmicu i ponekad, paradoksalno, u ubistvo objekta sopstvene opsesije. Jandere, poput pravih psihopata, veoma dobro razumeju društvene norme i pravila ponašanja, ali nemaju empatiju. Jedini motivi koji ih pokreću jesu samoodržanje i postizanje cilja, odnosno, potpuna kontrola svog objekta opsesije. Iz tog razloga, postupci Jandere likova nas najčešće šokiraju, a njihova objašnjenja sopstvenog gledišta su u kontrastu sa normalnim ljudskim rezonovanjem. Jandere ne prezaju ni od čega na putu do svog cilja, a društvene norme i zakone posmatraju kao prepreke koje je potrebno pažljivo i planski zaobići. Zanimljivo je da su u svetu anima Jandere likovi najčešće-devojke. Uglavnom su prikazane kao standardne, vesele i druželjubive osobe sa dugačkom roze kosom. Ali fasada njihove „standardnosti” često već nakon prve epizode počinje da se urušava i ustupa mesto njihovoj izopačenosti.

Neki od čuvenih Jandere likova:

Đuno Gasai ( Dnevnik budućnosti) / Sato ( Happy sugar life) / Lusi ( Elfen Lied)

 

Nije nepoznanica da se neki od ovih likova često mogu svrstati u više dere– tipova istovremeno. Upravo sama ograničenost ovog tipiziranja u animama dovodi do toga da se realistični i veoma kvalitetno izgrađeni likovi ne mogu ovako sortirati. Kao i u stvarnom životu, pojedinačna ličnost može pomoću raznih psiholoških testova istovremeno biti svrstana u više „tipova” istovremeno, a da ih ni jedan u potpunosti ne opisuje. U ovom tekstu pomenuti su likovi koji dominantno ispoljavaju karakteristike jednog ili drugog dere- tipa, što ne znači da oni nemaju i neke karakteristike ostalih.

I za kraj, pitanje: Koji je vaš omiljeni dere-tip?

Bekstvo od snova

Preskočili su ogradu, dok su ljudi u belom pokušavali da ih stignu. Bosi i iznureni, trčali su preko vlažne trave u potrazi za skrovištem. Hladne kapi jesenje kiše, kao žileti, slivale su im se niz lica. Noge su ih bolele a pluća gorela od trčanja, ali nisu smeli da stanu. Ne sada. Naišli su na niski kameni bedem, okrnjen i ispucao od starosti. Skočili su i popeli se na njega, ali truli, klizavi kamen izdao ih je, odronivši se pod njihovim nogama. Udarili su o zemlju, skotrljavši se niz padinu u hrpu vlažnog lišća i blata. Dugački zid nadnosio se nad njima.

Gor se prvi pridigao.

“Mej, jesi li dobro?”, pitao je.

“Dobro sam, samo sam malo ugruvana. Ti?”

“Da, da, dobro sam.”, rekao je. “Šta je ovo?”

Pokazao je na uski prolaz u zidu ispred njih, opasan mahovinastim kamenjem, iz čijih su pukotina izvirivale drvenaste puzavice. Iz dubine prolaza dopirao je hladan, ustajali vazduh, poput zadaha trulog leša.

“Odakle se ovo stvorilo?”, pitala je Mej.

“Ne znam, ali moramo da uđemo. Ako ostanemo ovde, Snovotragači će nas svakog trenutka naći.”

Povukao ju je za sobom kroz prolaz. Oko njih je zavladao potpuni mrak, kao da nikakva svetlost nije dopirala iz otvora kroz koji su prošli. Nastavili su dalje niz tunel. Koraci bosih stopala po hladnim i memljivim ciglama delovali su neprirodno koliko i tama koja ih je okruživala. Gor se stalno osvrtao, ali bio je kao slep u tom mraku. Vazduh je bio redak i omamljujuć, noseći jedva primetan dašak vetra. To je Goru ulivalo nadu.

“Osećaš li to? Strujanje vazduha. Negde postoji otvor! Moramo dalje.”

“Umorna sam Gor. Moram malo da predahnem.”, rekla je.

“Ne sada Mej, još uvek smo blizu ulaza, i dalje mogu da nas uhvate. Idemo!”

Povukao ju je i pogurao ispred sebe. “Još samo malo Mej. Napred je izlaz, siguran sam.”

“Kako možeš da budeš toliko siguran Gore?”

“Ne znam, ali jednostavno jesam.”

“Šta uopšte očekuješ da nađeš tamo?”

“Spas, Mej. Spas.”

Koračali su već satima kroz tamu, gustu kao smola. Ili im se tako činilo. Vreme drugačije teče u tami. Išli su korak po korak, opipavajući rukama ispred sebe. Barice po kojima su gazili postajale su hladnije i sluzavije, a prolaz sve uvijeniji.

“Ja ne mogu dalje.”, reče Mej, otrgnuvši se i skliznuvši niz zid prolaza. “Premorena sam.”

“Ne, Mej!”, viknuo je. Napipao ju je u tami i obuhvatio joj lice. “Ne smeš da zaspiš sada, znaš to. Ako zaspiš, naći će nas, a onda smo njihovi. Probudi se!”

“Ne mogu Gore, previše sam umorna.”

“Moraš! Moramo dalje! Nosiću te, ako treba.”

“Ostavi me ovde…ne mogu dalje. Previše sam…iscrpljena…da izdržim sve ovo.”

“Ostale su mi još dve doze hiper-tonika Mej. Daću ti jednu ali sa poslednjom moramo da budemo pažljivi.”

“Nema…potrebe…”, rekla je, sklopivši oči.

“Mej! Mej!”

Snažno ju je prodrmao za ramena. Glava joj se beživotno klatila napred-nazad. Izvadio je špric iz bočnog džepa i zabio iglu pravo u njen vrat. Nakon nekoliko sekundi, naglo je udahnula a potom se presavila napred, hvatajući se za grlo, iskašljavajući plavičastu sluz.

“Jesam li zaspala?!”, pitala je brišući usta.

“Samo na nekoliko sekundi. Mislim da nisu imali vremena da urade bilo šta.”

“Ne mogu Gore, ne mogu ovo više da podnesem.”, zajecala je. “Neprestano bežanje i skrivanje, ne mogu više.”

“Moraš Mej. MI moramo.”

“Ali čemu sve ovo? Kuda idemo uopšte? Ne možemo večno da ostanemo budni, znaš to. A čim zaspimo, Snovotragači će nas naći. Ni sada nisam sigurna sanjam li, haluciniram ili sam u nekom njihovom snu. Bežimo već više od sedamdeset sati, bez sna, sa malo hrane i vode koje nađemo usput. A oni su nam sve vreme za petama i ne posustaju, kao da nisu ljudi.”

“Oni i nisu ljudi Mej! Oni koji mogu da urade to što su oni uradili nisu ljudi. Snovotragači nam menjaju snove Mej, znaš to. Rade sa njima šta god požele, učine ih toliko stvarnim da kad se probudimo ne znamo da li je to bio san ili java. Nešto nam urade u snu, nešto što nas menja, kao da nas reprogramiraju, deo po deo. To nisu ljudi, Mej – to su zveri.”

“Ali te zveri nas love, a mi ne možemo večno da bežimo Gore. Jednostavno ne možemo.”

“Nećemo morati večno da bežimo Mej. Samo dok dođemo do granice grada. Van grada, oni nemaju nikakvu moć.”

“Kako možeš biti toliko siguran u to?”

“Zato što sam video kako izgleda tamo preko. Ne moraš da bežiš ni od koga, možeš da kažeš šta misliš, možeš da živiš život onako kako misliš da treba. Možeš da spavaš bez straha da će ti neko ući u snove, da će te menjati. Možeš da budeš ono što jesi.”

“Ali, mi i sada možemo da kažemo ono šta mislimo, možemo da budemo ono što jesmo.”

“Ne, Mej. Možemo da kažemo ono šta mislimo, samo ako to izgovaramo u mrkloj tami, gde nas niko ne čuje. Možemo da budemo ono što jesmo, samo ako to sakrijemo dovoljno duboko u sebe, da niko ne vidi. Misliš li da je to sloboda? Ne, Mej, nije ako strah menja ono što jesi. Nije sloboda ako neprestano bežiš, ako te progone i na javi i u snu, ako mogu da te menjaju prema njihovim potrebama. To je strah, Mej. Tako vladaju nama.”

“Ako je tako kao što kažeš, onda nam nema pomoći.”

“Ne…ne razumem.”

“Ne bežimo mi od njih Gore, već od nas samih. Možda nam utiču na snove, možda nas menjaju, ali u kojoj meri? Možda samo nađu u nama ono što im treba, neku sitnu varnicu koju rasplamsaju. A ostalo – ostalo mi uradimo sami, jer je to već skriveno negde duboko u nama. Možda bi samo trebalo da se prilagodimo, da probamo da zadržimo ono malo sebe što imamo, i da jednostavno opstanemo. Možda ne postoji drugi izlaz Gore.”

Delovala je drugačije. “Uvek postoji izlaz.”

“Kako…kako to misliš?”

Nagnuo se nad nju. Mogla je da oseti toplotu njegovog lepljivog daha. Uhvatio ju je snažnim šakama za vrat i pribio uza zid. Počeo je da joj steže grlo. Njegove reči, kao hladna, otrovna sluz, slile su se niz njenu kičmu.

“Uvek postoji izlaz.”, njegov šapat odjeknuo je u njenoj glavi kao daleki eho. Izgledao je ogroman u odnosu na nju.

Osetila je kako joj dušnik puca. Vazduh više nije strujao kroz nju. Dok je sve postajalo tamno, dašak hladnog vetra okrznuo joj je lice. Njeno beživotno telo srušilo se na vlažni pod tunela, rasprskujući sluzavu baricu.

Podigao je šake ispred sebe pokušavajući da ih vidi. Osećao je smrt na njima, smrt koju je on izazvao. Nije bila prva, ali ovu nije želeo. Mej to nije zaslužila.

Pokušavala je da me uspori da bi nas uhvatili, pomislio je, to nije bila ona – ugrabili su je.

Požurio je niz tunel, izbacujući svaku misao iz glave osim sopstvenog cilja. Mora da dođe do izlaza. Želeo je da potrči, ali noge su mu bile teške, kao da se kreće kroz duboki, ledeni mulj. Probijao se napred, kroz tamu i nepoznato. Svaki mišić ga je boleo. U daljini, video je sitnu beličastu tačkicu. To je to, pomislio je. Sve jače vukao je ka cilju, ne obazirući se na stopala koja su ga pekla kao da im je koža odrana. Bio je sve bliži, a bela tačka postajala je sve veća. Izlaz!

Blještava svetlost zaslepela ga je, oborivši ga. Zažmurio je i zaklonio oči rukama. Kad je napokon uspeo da ih otvori, video je da leži, naslonjen uza zid. Glava ga je bolela, a oči pekle. Ispred njega bio je ulaz od mahovinastog kamena, iz čijih su pukotina izvirivale drvenaste puzavice. Mej je stajala iznad njega, gledajući ga zabrinuto.

“Gore, jesi li dobro? Uplašila sam se da nisi prejako udario glavu. Odlutao si na kratko.”

Gledao ju je, dok su sećanja jurila kroz njega. Znao je da su ga uhvatili, da su mu ušli u glavu dok je bio u nesvesti, da su našli ono što im je trebalo. Znao je da nema izlaza iz tog tunela. Znao je da će je ubiti ako uđu unutra. Došli su do kraja.

“Imaju nas Mej. Uhvatili su nas.”, rekao je.

“Molim?! Kako to misliš?”

“Gotovo je, Mej. Gotovo. Za sada.”

Gledala ga je, očima punim suza zarobljenih između kapaka. Njeno, inače napeto telo kao da se opustilo. Shvatio je da i Mej zna šta ih čeka u tunelu. Bila je u pravu – ne mogu večno da beže od njih. Na kraju, oni se bore sami protiv sebe, zarobljeni u beskrajnom zatvoru od snova stvorenom za njih.

Autor: Ejdan Siril

Digitalni zapis

Stajao sam sam, između dve velike srebrne Kapsule na Groblju. Znam da je bila subota, ne znam koji je bio datum. Šmrcanje nepoznate mlade žene ometalo je tišinu Groblja. S obzirom da sam sada, nakon smrti brata, bez igde ikoga, nisam osetio ni trunku tuge niti usamljenost.

Teret da imam nekog kome pripadam, je poput laganog perceta odleteo onog momenta kada sam šaku nekog kibernetičkog belog peska posuo preko Kapsule, u kojoj sada počiva moj brat.

Nakon kratkog sprovoda, vratio sam se na svoj javno prijavljeni Radijus–adresu u čijoj Stambenoj jedinici nisam boravio čitavu deceniju.

Nisam se danima prao, brijao, uredno jeo, spavao.

Nisam imao potrebu da komuniciram sa ljudima. Usamljenost mi se činila kao najplemenitije stanje duše.

Ne znam koliko dana je prošlo od moje “lične slobode” ne pripadanja, kada sam pokraj vrata, u levom uglu praga, moje Stambene jedinice, primetio crni Disk- digitalni zapis. Po modelu proizvodnje zaključio sam da mi je dostavljen odavno.

Pretpostavio sam da je to verovatno oproštajno pismo žene, sa kojom sam se dve godine dopisivao putem Mreže. Bila je deset godina starija od mene. Osetio sam neku odvratnost i gađenje pri samom sećanju da sam mogao da je volim i da sam joj tako dugo pisao ljubavna pisma.

“Možda se ubila?”.

Pomisao na to da sam je se oslobodio izazvala je u meni olakšanje.

Podigao sam disk sa zemlje i video na njemu Radijus-adresu brata.

Bio sam razočaran.

****

“Dragi moj brate,

već nekoliko meseci pokušavam da ti uđem u trag ali tvojRadijus-adrese se očitava kao neaktivan. Ne gubim nadu da si živi i da ću uspeti kad-tad da te lociram.

Kako su pre dva meseca, zatvoreni svi podzemni Tuneli, moja potraga za tvojim koridinatama je svedena na najmanju moguću meru, ali ne i želja da ću te naći i bratski zagrliti.

Nemam nikoga osim tebe. Nisam smatrao da je to važno jer nikada nismo ni bili zajedno, sve do momenta kada sam shvatio da jedinu pripadnost, imam upravo i jedino samo sa tobom.

Toga sam postao svestan nakon jednog veoma neobičnog sna.

Sanjao sam naše roditelje i nas dvoje sa njima. Zajedno smo kitili Jelku. Ceo san je podsećao na Božićno veče koje nismo nikada imali, ali je bilo poput onih Božićnih večeri, u dalekoj prošlosti o kojima smo čitali u knjigama naših predaka.

Nažalost Božićnu Jelku nisam u potpunosti mogao da dočaram u snu, jer je nikada nismo ni imali pa sam sanjao da je, kako nam je baka opisivala, velika, živa i zelene boje.

Jelku smo kitili prohromskim pločicama, raznih veličina, na nekima od njih, većih dimenzija, su bila ispisana naša imena, sa identifikacionim brojem i Radijus-adresom.

Nekoliko drugih, manjih pločica su imale ispisane dečije bolesti koje smo preležali u detinjstvu, sa latinskim nazivima, neke su sadržale čak kratka pisma, moju komunikaciju sa nepoznatim devojkama preko Mreže. Zatim, desetak pločica sa školskim ocenama-mojim, sve do jedno uredno zapisane sa brojem elektronskog dnevnika, potom bezbroj minijaturnih pločica sa kordinatama mesta na kojima sam boravio, sekunde koliko sam se tamo zadržao, i da ne nabrajam više, ukratko svaki uzdah života je bio digitalno zapisan na pločici.

Jelka je doduše izgledala blještavo, poput nebeske komete, ali meni se činilo da je ta sjajna kometa jedna velika “šarena laža”, obična Zbirka podataka-naših podataka.

Jedna pločica koja je činila sam vrh Jelke je imala samo dva slova abecede. Na njoj je bilo ispisano“AB i znak +”.

U prvi mah sam pomislio da je u pitanju neka digitalna greška, a onda sam shvatio da se radi o oznaci naše krvne grupe.

Da, svi u porodici smo imali istu“AB+” krvnu grupu, pozitivnog rezus faktora.

Ne znam zbog čega je u snu to bilo toliko važno i zašto baš ta oznaka krvne grupe ima počasno mesto na našoj Božićnoj Jelki.

Pokušao sam da je skinem sa vrha jelke, ali sam se iznenada prenuo iz sna. Preplašen i mokar do gole kože.

Nakon tog sna nisam se danima prao, brijao, uredno jeo i spavao.

Iz straha više nisam imao potrebu da komuniciram sa ljudima.

Potreban si mi.”

****

Nakon što sam preslušao bratovo pismo, neki nemir u meni me je naveo da isčupam disk iz MOB-servera, te je jedan deo diska u toj akciji ostao u plastičnoj kaseti. Besan što sam uništio glas brata, disk sam bacio na pod i počeo ne da plačem nego da iz sveg glasa urličem.

Poželeo sam da se napijem. Nisam imao u Stambenoj jedinici ni kap alkohola, jer je alkohol u bilo kojem procentu već pet godina zabranjen.

Istuširao sam se skidajući sa svog tela prljavštinu koju sam nedeljama taložio na svom telu. Legao sam u krevet i zaspao kao novorođenče.

Sanjao sam, Božićnu jelku, istu onu koju mi je brat opisivao u svom pismu, bila je zelena i na njoj su sijale poput Vitlajemskih Zvezda prohromske pločice, na kojima su se nazirale oznake i slova.

Na jednoj od pločica je pisalo da sam jedini u Zdravstvenom grafikonu moje generacije preležao “Parotitis epidemica”-zauške, koje su bile iskorenjene još pre dvesta godina od doba u kojem sam živeo. Nasmejao sam se.

Video sam jasno iskucana sva pisma koja sam preko web –skrivenog šifrarnika poslao majci dok sam bio u podzemnim Tunelima, kao i datum njene smrti i oznaku Kapsule u kojoj je bila sahranjena.

Zatim, pisma sa Mreže koja sam emotivno nadahnut pisao voljenoj ženi pune dve godine. Bila su to nežna, iskrena pisma, čoveka koji bezuslovno voli.

Potom hrpa pločica na kojima su bile bezazlene kratke poruke upućene simpatijama koje sam kao tinejdžer poslao putem Mreže nekolicini vršnjakinja, duhovite i vrcave.

Telo mi je drhtalo dok sam dodirivao vrhovima prstiju pločice na kojima su blie ispisane sve moje lokacije, kordinate, tokeni, elektronski novac sa kojim sam trgovao, tajni digitalni zapisi u šiframa Komandne vojske, serijski broj sajber revolvera kojeg sam nosio uz sebe, konfekcijski brojevi odeće, kalorije koje sam unosio na dnevnom, mesečnom i godišnjem nivou, digitalni simboli vozila, tajni brojevi satelitskih snimaka moje Stambene jedinice u Podzemnom tunelu, broj zuba u mojim ustima, razne druge za mene beznačajne gluposti na koje sam zaboravio, a neko ih je uredno evidentirao i sada su tu ispred mene prikupljene na ovim jebenim pločicama.

Unezveren, sopstvenim ukradenim identitetom, osetio sam da te “đavolje” pločice ulaze kroz moja usta, jedna po jedna i kao da se po nekoj nevidljivoj komandi ređaju jedna preko druge u mom telu praveći vakum koji je sprečavao dotok kiseonika u moj mozak.

Disanje mi je postalo otežano, te sam se sklupčao, izgubivši snagu tela, uz samo stablo Jelke.

Kapci su mi bili teški i pre nego što sam savim sklopio oči, kao kroz maglu, video sam pločicu koja je ležala na podu tik uz mene.

Na njoj je bio označen dan, mesec i godina, nisam bio siguran da li se odnosi na prošlost ili budućnost ili je to bio današnji dan, jer sam izgubio pojam o vremenu.

Sigurno je to bila Tehnička greška digitalnog zapisa.

****

Komanda grada.

Izdavanje Digitalnog Ukaza.

“ Nalaže se Komunalnoj grupi nadležnoj za Stambene jedinice:

  • Hitan izlazak na teren, Radijus –adresa 35-37-PS.
  • Pronađeno je beživotno telo muškarca.
  • Uskladištite ga u Kapsulu. Označite Kapsulu brojem. Digitalni zapis tela-ostavite u Arhivu Zbirki ličnih podataka
  • Rok za kotiranje na Berzi-standardan. Početna cena- Vaučer od 500 SL”

 

Autor: Vera Uzelac 2020.

Devojka koja je skakala kroz vreme – Jasutaka Cucui

Izdavačka kuća Tanesi je poznata po nesvakidašnjim i neuobičajenim izdanjima, a posebno mesto njena izdanja zauzimaju među ljubiteljima japanske književnosti.

Ovoga puta, priredili su nam izdanje „Devojka koja je skakala kroz vreme“, Jasutake Cucuija, autora naučne fantastike. Cucui osim što je osvojio više priznatih književnih nagrada u Japanu („Tanizakijevu nagradu” 1987. godine, „Izumi Kioka” 1981., i „Kavabata Jasunari” 1989) za svoja dela (romane i kratke priče), poznat je i kao autor koji je zbog svojih stavova koji su pretresali japanske tabue često bio na meti velikih kritika.

Roman, ili možda bolje reći novela, „Devojka koja je skakala kroz vreme“ je jedno od prvih njegovih dela, nastalo 1967. godine, i doživeo je adaptacije u film, TV seriju, mangu i anime. Ovo nije jedina njegova ekranizacija, a našoj publici je možda najpoznatija ekranizacija njegovog romana „Paprika“ – animirani film iz 2006. godine.

Za razliku od uobičajenih romana i priča japanskih autora sa kojima smo imali prilike da se susretnemo, ovo konkretno delo je primerenije nešto mlađoj, adolescentskoj publici. Samu knjigu čine dve novele, naslovna „Devojka koja je skakala kroz vreme“ i „Tvar od koje su noćne more sačinjene“.

Dok naslovna novela pripada naučnoj fantastici i bavi se devojkom Kazuko, petnaestogodišnjakinjom koja nakon incidenta u školi, shvata da poseduje mogućnost kratkih skokova unazad kroz vreme, „Tvar od koje su noćne more sačinjene“ u sebi zapravo nema fantastike, osim određenih elemenata horora budući da je tema suočavanje sa sopstvenim strahovima. Ipak, obe priče govore o samospoznaji, prateći tinejdžere, tačnije tinejdžerku koja kroz priču otkriva i saznaje nešto o sebi.

U obe ove priče, protagonistkinje imaju podršku svojih prijatelja ali i odraslih na tom putu samospoznaje, pa tako Kazuko hrabre njeni prijatelji i profesor u pokušajima da razume promenu kroz koju prolazi (nešto što bi svakom tinejdžeru bilo zapravo neophodno u svakodnevnom životu) i nađe osobu koja je uzrok njene novostečene moći. Sa druge strane, Masako osim što ima podršku svog druga da se suoči sa morama i strahovima, ima razumevanje i svojih roditelja, koji su – što je zanimljivo – prikazani i kao puni razumevanja, ali i kao ljudi koji su skloni tome da u svojim postupcima pogreše i prouzrokuju problem.

Ove dve novele su izuzetno pitke za čitanje, pa ih toplo preporučujem i starijim čitaocima.

Ovoga puta, umesto Dine Hrecak, prevod (sa engleskog jezika) potpisuje Mirko Bižić.

Mira Satarić

Čovek je čoveku vuk: Pogovor iz romana ,,Dronstad: Karantin“

Ljudi su mnogo moralniji nego što misle,

a daleko nemoralniji nego što to mogu zamisliti.

Sigmund Frojd

U trenutku kada nastaje ovaj pogovor, čitav svet kakav poznajemo urušava se i suočava (i dokazuje da je u punoj meri nespreman za to) sa opasnošću koja testira same postulate savremenog društva. Stvarnost kao da pokušava da testira da li su Jevtićeve ’šta-ako’ postavke – gotovo saramagovski ironično – tačne.

Jevtić u svom romanu ne podleže zahtevima za političkom korektnošću i stvari naziva direktnim, često vulgarnim, ali pravim imenom, predočavajući nam svet glavnog junaka onakvim kakav on uistinu jeste – mračan, grub, nasilan, istovremeno i ogoljen i zabranjen, divlji.

Iako nema ničeg novog u distopijskoj tematici koju obrađuje, autor na sebi svojstven način testira granice do koje mere je svaki normalan čovek, u stvari, normalan… kao i to u kojoj meri će nečiji identitet ostati su suštinski netaknut u susretu sa problemima koji ga nadjačavaju, odnosno, prati frojdovsku misao da se veličina vašeg identiteta određuje se veličinom problema koji je u stanju da izbaci vas iz takta.

Autor dobro poznaje i demonstrira razliku između ljudskog bića, čoveka, per se i načina kako taj čovek postupa u određenoj situaciji, kako se ta postupanja razlikuju u njegovom odnosu prema drugima i ali i prema samome sebi. Predstavlja kako se postupci oslikavaju u interakcijama likova, ne ispitujući nikada nekoga kao osobu, već isključivo ponašanje te osobe u određenom kontekstu, kao i uslovljenosti koje proističu iz specifičnosti situacije u koju je data osoba smeštena.

U priči u kojoj izolacija i rat u urbanoj sredini obeščašćuju zrelog čoveka čineći od njega zver i izvan granica potrebnog, uklanjajući iz korpusa njegovog ponašanja vladanje i uljudnost, mi pratimo jednog mladog čoveka koji tek treba da formira sopstvenu ličnost. U moru besmisla i apsurda, glavni junak ponekad deluje kao distanciran, otuđen, nemi posmatrač ljudi i događaja koji ga okružuju, ponekad njegovi postupci otkrivaju zrna svetlosti, dok ponekad poklekne i dozvoli da i njega proguta mrak apsolutnog bezumlja izvlačeći ono najgore iz njega.

Dronstad je sarvemeni roman, nabijen akcijom, pažljivo osmišljen i zaokružen, a čitaocu predstavljen kao poligon, simbolično karantinski zatvoren, na kome se ispituje da li je dašak ljudskosti i zrno svetlosti dovoljno da se stvari pokrenu ili je tama i beznađe ipak preovlađujuće.

Roman je izašao u izdanju Udruženja Autostoperski vodič, simbolično zatvarajući elektronskim izdanjem 2020. i otvarajući štampanim 2021. i može se nabaviti (u obe verzije) u internet prodavnici Udruženja. U nadi da će čovečanstvo ipak imati snage da izbegne potpuni Dronstad scenario, želimo vam ugodno čitanje.

Autor: Mira Satarić, urednik romana ,,Dronstad: Karantin“

Deratizacija pacovskog konglomerata – Milan Kovačević

*alarm će se oglasiti za dva sata i dvadeset minuta*

Zemljo, progutaj me – verujem da ne moram podobnije da objašnjavam zbog čega si zaslužila da se halapljivo gostiš mojim mesom. Na iskvarenoj srži kostiju nemoj ostavljati ni naznaku čoveka, jer kada razmislim o sebi kao ljudskoj prilici, obuzme me salva sramote i kajanja. Ja – čovek – nemi posmatrač propadanja, u trenucima kada tišina košta više od sve i jedne reči.

Ne mogu da utonem u san – svaki trud je uzaludan. Napad panike koji je počeo da me pritiska silovateljskim namerama samo je pogoršao šansu za uspavljivanje, a učinilo mi se da su sunčevi zraci već krenuli da se probijaju kroz spuštene roletne. Nije pomogao Rivotril – retko kada zaista pomogne, iako ga uredno pijem – po preporuci. Pokvareni indikator altitude u mom mozgu postaviće u potreban položaj – ali to je sve što taj lek može da uradi.

San, totalno osujećen, nije dopirao do mog bića. Bio sam umoran – zaista jesam – ali nije bilo načina da samo na trenutak nestanem iz ovog gramzivog života prožetog razočarenjima, patnjom i pohlepom. Bio sam osuđen na ovaj kužni osećaj, a podsetnik na posrnuće bio je vazduh koji udišem – gorak, gust i gnusan.

Ne pijem alkohol – on, ruku na srce, uglavnom pomogne kod nesanice, ali umnogome pogorša ono što bi trebalo da bude budni deo dana. Posle čašice žestine u mom želucu eruptira nezaustavljivi vulkan, i želudačna kiselina počne da me proždire iznutra – nezasito. Kilogram sode-bikarbone ne bi eliminisao goreći osećaj ustoličen iznad dijafragme. Samo bih sumanuto podrigivao sebi u bradu narednih desetak minuta, a osećaj topljenja sluzokože moje unutrašnjosti bi postao intenzivniji svakim podrigom. Kao da stotina užarenih žileta igra lucidni ples u mom stomaku.

Tako je i kad ne pijem alkohol – ne prečesto, ali se dešava. Nepogodna ishrana, prženje hrane u dubokom ulju ili šećer bilo koje vrste – želim da nestanem. Kako mi je ovo izdajničko telo uskratilo mogućnost uživanja u zemaljskim ponudama, u potpunosti sam život posvetio kompaniji u kojoj sam šefovao na odseku za eksploataciju prirodnih bogatstava – to je slobodni, ali iskreni naziv kojim u tajnosti oslovljavam sektor dobrovoljnog ropstva.

Firma u kojoj sam zaposlen ima monumentalni značaj za posrnulu ekonomiju moje države, a kako radi po stranom modelu – naročito ako u obzir uzmemo spoljne investicije – smatram sebe korisnim pojedincem koji je potreban i teško zamenjiv. Zaista, ja sam kancelarijski hrčak koji nema problem sa nasilnim autoritetom ili naprasnim prekovremenim radom – barem sam bio takav, tokom većinskog dela mog ovozemaljskog postojanja.

Ponizni hrčak se ipak vrlo brzo pretvori u krvožednu kanalizacijsku pacovčinu, u onog čuvenog istorijskog prenosioca smrti i zaraze kojeg se pošteni ljudi gnušaju. Pitanje je samo koliko smeća i crkotine treba baciti na čistinu, da bi nekada plodni deo zemlje postao veštački nastalo prirodno stanište štetočine. Isto je sa ljudima – sve je količina otpada, a čovek je merna jedinica truljenja.

Ako zaspim za deset minuta, imaću tačno dva sata odmora – brijanje, tuširanje, doručak ću propustiti ovog jutra. Verujem da prazan stomak ne može previše da utiče na ishod mog nauma, kao ni neprijatan telesni miris ili par zaostalih čekinja na licu. Ja sam pacov koji ne može da svari život – baš zato dopustih sebi da budem udavljen u kolotečini poslovanja korporacije koja ne priznaje život niti životne vrednosti kao sastavni deo poslovnog etičkog kodeksa. Da – novca je zaista mnogo, ali šta je iza toga? Besomučno ubijanje zemlje po kojoj neometano hodamo – ubice iz slučaja koji zastarevaju. Halapljivo crpljenje vrednih čestica esencijalnih za funkcionisanje savršenog i ustaljenog mehanizma – zbog čega? Zbog profita – pokušao sam da nađem drugu stranu medalje, ali ona ne postoji – sve je materijalna dobit. Strane investicije ogledaju se u modernoj aparaturi za sakaćenje prirode, ili bolje rečeno, za pravljenje velikog igrališta za pacove – „Pacovlend“, i besplatne karte za sve zaposlene.

Ja znam da, kao zarđali šraf trulog mehanizma, nisam bitan. Znam da sam zamenjiv uprkos pređašnjoj egocentričnoj tvrdnji, i znam da hiljadu nesrećnika strpljivo čeka da isparim, samo kako bi oni dobili priliku da sednu u sedlo beskrajnih entropijskih mogućnosti. Ja sve to znam – a sada ću tome stati na put. Hrčak, ogrnut kožom pacova, gladnih i crvenih očiju. Respektabilni šef najgoreg odseka u svevladajućem pacovskom konglomeratu. Dosta je.

Nisam spavao – san me nije želeo u zagrljaju – ne znam koliko dugo sam već budan, uznemiren onim što predstoji i što moram učiniti. Posle nekoliko neprospavanih noći čovek ne može da rasuđuje. Teško je razlikovati prividno od stvarnog, i paranoja – ta prokleta paranoja – počinje da radi svoje. Sve što mi se u životu zbilo vodilo je do ovog trenutka, a ipak – kada je taj dan došao – osetio sam da gubim hrabrost za finalni akt.

Da li sam uopšte spreman za veliku prezentaciju? Sala je rezervisana, kolegijum će željno iščekivati novosti u vezi daljeg pravca razvoja kompanije i naše dugo očekivane aktivacije na četiri nove bušotine i nekoliko potentnih rudnika, sve je spremno za velike vesti. Sve – sem mene.

Oprao sam bledo lice mlakom vodom i sapunom, pa par sekundi posmatrah svoj odraz u muljavom ogledalu – sada nema nazad, bio spreman ili ne. Taksi je već čekao. Platih vožnju mlađanom vozaču bez izgovorene reči, i ostavih mu iznimnu napojnicu. Pružio mi je nekakav vaučer i pozdravio me snažnim pritiskanjem sirene. Višak novca mu je očigledno popravio raspoloženje.

Posle uobičajenog prolaska kroz velika pokretna vrata od stakla, nezainteresovano se javih radnici na recepciji i podsetih je na prezentaciju. Ulaz će biti zaključan – prezentacija nije smela biti prekinuta spoljašnjim intervencijama ili nezvanim gostima. Udruženje radnika nije imalo problema sa ovakvim, vrlo neortodoksnim, načinima rada, ali su neizmerno verovali u moj liderski duh, kao i u jačinu ambicije koja je – očigledno lažno – isijavala iz mene.

Godišnja proslava, koju kompanija redovno organizuje u znak lojalnosti zaposlenima, je otkazana iz nepoznatog razloga, pa sam ovo svojevrsno iskupljenje organizovao na svoju ruku. U ovakvoj kompaniji, što više puta pokažite „svoju ruku“ i ukoliko se ispostavi da često odnosite više od uloženog, bićete na samom vrhu piramide pohlepe. Kod ovakve vrste poslovanja, sve je rizik, a ovaj dan – najveći do sada.

Prošetao sam kancelarijskim prostorom – bio je pust. Samo je klupko mrtve kotrljajuće trave nedostajao da dočara atmosferu pustinje. Zujanje neprestanog kolanja električne energije bio je jedini prisutan zvuk – muzička podloga koja idealno dočarava urbanu pustaru. Neuredni stolovi pretovareni papirima, sa još uvek uključenim računarima, čamili su oslobođeni ljudi – svi su bili u svečanoj sali i čekali su moj dolazak.

Ketering je bio uredno pripremljen – bezalkoholni punč oplemenio je salu opojnim citrusnim mirisom – mesta su bila numerisana. Svih tridesetak zaposlenih će udobno smestiti svoje nabrekle zadnjice u kožne fotelje specijalno postavljene za ovu priliku. Dinamično radno okruženje – pacovi su se okomili na besplatnu hranu – očekivano. Fizički radnici žuljavih prstiju, koji na mestima eksploatacije bivaju izrabljivani radeći krvave poslove po nalozima prisutne svite, bi ubili za ovakav obed, a ispred mene – nezasita rulja nalogodavaca u svim bojama, odevnim kombinacijama i godinama.

Kiselina je počela da kipti iz mog želuca dok sam na pozornici preslagao poluprazne papire svojski se trudeći da ne delujem uznemireno – ovaj put, gorušica je došla posredstvom stresa.

Sendviči sa usoljenim papalinama bili su idealna podloga za kasnije gašenje žeđi – i to neodoljivim spojem soka od grejpfruta, limuna i višenamenskog otrova za štetočine. Grejpfrut je specifična voćka – kisela, opora, jaka – neutrališe sve druge ukuse, osim limunovog, sa kojim u kombinaciji gradi savršen temelj za uvođenje stranog faktora, koji u miksturi sa jakim citrusima gubi svoj redovni ukus. Zdravica će ubrzati stvari – sa njom ću završiti izlaganje, koje će većinskim delom biti čista improvizacija, na papiru stoje samo uvodne reči. Progutao sam tabletu Ranisana bez vode i zamolio sve prisutne za pažnju.

„Poštovane kolege i drage koleginice. Pre svega, hvala što prisustvujete u ovolikom broju. I sami znate koliko sam priželjkivao ovaj dan, jer danas je dan velikih vesti! Hvala vam što ste integralni deo „Infinite Dream LTD“ kompanije. Velika mi je čast deliti prostoriju sa vama, kao i udisati isti vazduh, znajući da se beskompromisno i pošteno borimo za neko bolje sutra. Iza nas je teška godina, ali zahvaljujući svima ovde prisutnima, kao i radnicima ostalih filijala „Infinite Dream LTD“ kompanije, moram reći da je bila više nego uspešna.“

Aplauz je rasparao dotadašnji muk još pre nego što sam završio rečenicu. Dodatni kilogram soli u papalinama je radio za mene – svi su u rukama držali do vrha napunjene staklene čaše. Postarao sam se da aparati za vodu budu eliminisani iz prostorije za vreme prezentacije – poslao sam ih na vanredni servis.Osetio sam lepljivi znoj kako mi obliva čelo – pili su, svi su pili. Toliko su pili da sam pomislio da će ponestati blagorodnog punča. Rulja je bila oduševljena – najviše zbog činjenice da sam ih odvojio od monotonosti radnog stola koju su toliko voleli i pozvao na besplatnu zakusku i okrepljujuće piće. Jedan od šarlatana iz ljudskih resursa se našalio na račun nedostatka alkohola u punču.

„Naši prijatelji iz glavne poslovnice su prezadovoljni vašim učinkom, i svi ćete blagovremeno biti obavešteni o novčanim bonusima, koje ste svakako zaslužili. Dodatne investicije inostranih saradnika u potpunosti će se odnositi na vaše neto prihode, i zadovoljstvo mi je da najavim još prosperitetniju godinu, na čak sedam novih izvorišta, i to samo na području centralnog Balkana!“

Par puta sam pogledao u ručni sat – vreme je proticalo izrazito sporo. Nesumnjivo je da su svi ispili po dozu. Jedna je u potpunosti dovoljna da usmrti odraslog zdravog čoveka, što znači da će ovi polu-ljudi iskrivljenih leđa, koji glad ubijaju isključivo brzom hranom, biti podložniji uticaju koktela smrti – kako sam ga nazvao.

„Nije li pobeda u tome što se reorganizacija našeg preduzeća neće svoditi na likvidacije i otkaze, već na otvaranje još nekoliko radnih mesta za mlade i ambiciozne ljude koji žele da prelaze targete i time sebi obezbede sigurnu budućnost unutar granica sopstvene države? „Infinite Dream LTD“ nikoga ne tera iz kuće, „Infinite Dream LTD“ želi da budete srećni u okviru vama poznatog okruženja! Sve što ima svet, imamo i mi! Zar nije tako?!“

Oduševljenje je bilo prisutno na svakom izobličenom licu – kao da će imaginarna povišica promeniti stvari. Osmotrio sam prisutne i shvatio da još uvek nema naznaka unutrašnjeg izgaranja. Papiri lišeni smislenog teksta bili su poređani na govornici za kojom sam stajao. Vreme je bilo da improvizujem – vreme je bilo da govorim iz ovo malo ukaljane duše.

„I zato mi je drago.. zato mi je drago, što će ova nesnosna mašinerija uskoro zauvek biti ugašena.“

Kikot i zvuk podrške je izostao.

„Da – dobro ste čuli. To što nas više neće biti, ne menja mnogo na globalnom nivou, zaista ne menja, ali verujem da će mi podariti miran san. A sasvim sam siguran da ćete ga imati i vi!“

Pitanja su počela da dopiru iz utihnule publike. Nekoliko nemih posmatrača se uhvatilo za stomak – bolne grimase ispunile su njihova lica.

„Da, drage dame i još draža gospodo. Pitate li se zbog čega je najefikasnija „Infinite Dream LTD“ enklava upravo u ovoj korumpiranoj i razorenoj državi? Upitate li se ponekad koliko košta život naših komšija, koliko košta naš život? A život naših zemljoradnika kojima smo potrovali useve? Životi plutajućih jata riba kojima smo zagadili reke? Ne verujem da se pitate, jer ne vidite dalje od vaših šljaštećih monitora, na kojima bezumne brojke teku pred vašim sasušenim očima i ne govore išta o pravom stanju stvari, jer znate šta, vas nije briga za pravo stanje stvari, pa što bi?“

Par kolega iz sektora za finansijske protoke se nasmejalo, aludirajući na šaljivu prirodu zanimljive humorističke predstave čiji sam bio jedini akter. Izgleda nisam delovao dovoljno ozbiljno u svom izlaganju – par dama iz računovodstva je počelo neartikulisano da se trese. Krenulo je. Nekoliko čaša se razbilo ispadajući iz oslabljenih udova na uglačani parket.

„Da, vi žitelji raka, vi sejači smrti i bolesti, vi bezobzirna pohlepna ljudska stoko. Vaša vladavina životoproždirajućeg terora je završena. Sa zemljom koju smo nedvosmisleno ubili, odlazimo i mi. Smatrajte ovo reevaluacijom našeg radnog i etičkog kodeksa.“

Nekoliko prisutnih ispljuvalo je krv. Poput kijanja – ali na usta i nos pokuljala je krv u mlazevima – baš tako, iznenada. Ubrzo je većina završila na podu valjajući se poput ustreljene divlje životinje. Par šokiranih pogleda bilo je upućeno sadržinama čaša – bez učinka – najmanji trag korisnog preparata nije se mogao nazreti. Potoci krvi izbijali su iz svih šupljina preplaćene radne snage. Kada sam došao do potrebnog sastojka – nisam znao da će njegovo dejstvo biti ispoljeno na ovako surov način, ali kada je predstava već otpočela – rešio sam da je upotpunim adekvatnim opelom. Uz smeh nastavih.

„Ugovore o prestanku radnog odnosa ne morate potpisati – ne brinite! Vi ste zauvek deo „Infinite Dream LTD“ – kompanije koja misli na vas! Samo vas jasan i beskonačan san, možete dovesti do jasne i večne jave!”

Neki su se baš dugo držali – batrgali su se nekontrolisano na krvlju uprljanom parketu. Par momaka koji su radili na računarskom održavanju pokušalo je da napusti prostoriju kroz drvena ulazna vrata, ali sam ih višestruko obezbedio pre ulaska u svečanu salu. Ključ se nalazio na sigurnom – u mom džepu. Čuo sam vrisku i proklinjanje, ali zaista se više nisam obazirao – kao da je mogućnost vraćanja vremena ikada postojala? Paranoja je bila eliminisana dok su pacovi crkavali pred mojim očima. Linija horizonta bila je adekvatno postavljena, a vetar dobar – plesao sam sa sobom, okružen jecajima umirućih telesina.

Toliko praznih lica je bivalo umiveno sopstvenom krvlju, a krv se nekako magično uklopila sa sterilnim enterijerom velike sale. Pulsirajuće žile postajale su modre na vidljivim delovima kože mojih podređenih – smrt neometano struji njihovim venama. Griža savesti je prestala, pitam se zašto sam je uopšte i osetio? Šta to „Infinite Dream LTD“ radi pogrešno? Kakav savršen kolegijum imam – svi u jednoj smrti – zajedničkoj. Otključao sam vrata i napustio salu, pre toga se uverivši da niko od gostiju ne diše. Bal je zvanično bio završen, a prezentacija je prošla fenomenalno – zašto sam uopšte sumnjao u svoje liderske sposobnosti?

Na izlasku iz preduzeća zapazih radnicu na recepciji koja iz nekog razloga nije posetila veliko oslobođenje.

„Kako ti je ime?”, upitao sam umilim glasom – netipičnim za mene.

„Danica, šefe.”, bila je uplašena.

„Danica, vrlo dobro. Što te nije bilo u sali?” osetio sam strah u njenom disanju – strah od nepostojeće greške.

„Mislila sam da nisam pozvana.”

„Gluposti! Ovo je „Infinite Dream LTD“ – svi su pozvani! Sačekaj tu!”

Vratih se u salu. Bela pena kuljala je iz usta večno usnulih radilica i mešala se sa tamno crvenom nijansom krvi. Zviždao sam temu iz neke pesme dok sam se provlačio kroz polje leševa zaposlenih – mislim da je u pitanju bila Don’t Worry Be Happy. Na tanjir stavih dva sendviča i napunih jednu čašu preostalim punčom – taman.

„Verujem da crkavaš od gladi.”, rekoh Danici dok sam prilazio.

„E da znate da jesam gladna!”, osmeh se razlio njenim usnama – opustila se.

„Prijatno ti bilo, i vidimo se u ponedeljak.”, na pult stavih tanjir sa hranom i neodoljivi okrepljujući sok od limuna i grejpfruta. Šeretski joj namignuh i za uzvrat dobih još jedan stidljivi osmeh.

Nastavio sam da zviždućem melodiju iz pesme i izađoh ponosno kroz velika staklena vrata.

***.

Prvi put se probudih bez pomoći nesnosnog repetativnog zvuka alarma. Glava mi je pulsirala kao da sam prespavao polovinu života, a grlo mi je bilo suvo kao Atakama. Zakasnio sam na posao – da, šef nije otišao na posao – savršen primer radnicima. Sva sreća pa ne moram nikome da pravdam izostanak, ali ipak – ponedeljak je, i u posetu dolazi delegacija iz Berlina, a ja nisam bio na poslu da posložim dokumentaciju za ekspanziju „Infinite Dream LTD“ kompanije na nove lokacije, koje su po svežim saznanjima pune retkih rudnih bogatstava. Ako uspem da organizujem iskopavanje, i podmitim lokalno seljaštvo, prihod će biti abnormalan – možda dobijem unapređenje i budem premeštan u stranu filijalu.

Ipak, osećao sam se ruinirano i mamurno, kao da sam prethodnih deset dana proveo šetajući kao slepac po gradu – bio sam lišen opipljivih sećanja. Kutija Rivotrila čamila je prazna na radnom stolu, kao i boca Black Label viskija sa jednim preostalim gutljajem. Taj je verovatno bio previše – kiselina je iznenada krenula da me proždire u predelu grudi, dok sam pokušavao da se prisetim lucidnog jezivog sna koji se ticao budućnosti kompanije – nekakav loš predznak, rekli bi oni sujeverni. Ustadoh potom žurno iz kreveta, natočih sebi u čašu mineralnu vodu i pogledah u odelo neuredno bačeno preko naslona kožne fotelje. Priđoh bunovan, pa ruku stavih u džep od pantalona i izvukoh nekakav papirić na kojem je pisalo

„Vozimo i nagrađujemo. Sakupi pet kupona, i Tvoj Taksi te vodi na more.”

Autor: Milan Kovačević

Izmišljeni intervju sa delima AVKF.

Milan Mićko Milojević, autor kratkih horor priča, predstavlja vam jedan malo drugačiji intervju.

1. Kao mali sigurno si se igrao rata sa drugovima.

Naravno. U to vreme nismo imali kompjutere pa smo vreme provodili napolju. Bio je popularan film „Osmi putnik“ Ridlija Skota. Tako da, čim mi se pojavi drugar tokom raspusta, mi se igramo vojnika protiv vanzemaljaca. Ipak, oduvek sam sanjao da sam zapravo epski mačevalac. Da me priča pronađe dok ja pronalazim svoje junaštvo. A onda sam postao „Mesečev ratnik“ – Stefan Mijatović.

2. Da li si nekada u životu prisustvovao nečemu nestvarnom?

To se desilo pre nekoliko godina dok sam sa ekspedicijom istraživao najmisteriozniju planinu u Srbiji – Rtanj. Tada sopstvenim očima nisam verovao. Sve je postalo ljubičasto. Grupa vilenjaka prodefilovala je pored nas, noseći proročanstvo Plave zvezde i vukući magične lance, a u njima „Ukradeni Bog“ – Nemanja D. Pavlović

3. Baviš se pisanjem horor priča. Plaše li te određene stvari dok stvaraš?

Ne. Nemam strahove. Toliko toga mi se desilo u životu da mi sve to dođe sasvim prihvatljivo. Ipak, ponekad se pitam da nisam JA nekim slučajem, recimo, vampir. Često dok hodam, ne mogu da pronađem svoje stope u snegu ili lik u ogledalu, ali uvek mogu da računam da ću naići na oslonac zvani „Knjiga odraza“ – Miloš Mihailović

4. Znam da si služio redovni vojni rok. Kako si provodio vreme na straži?

Da. Jedan sam od onih koje je zakačio vojni rok. Služio sam redovnu vojsku devet i po meseci. Na straži je mnogo drugačije od onoga na šta je čovek navikao. Sam si u nekoj vukojebini i čuvaš objekat iz koga ko zna šta ne sme da pobegne, a na koji je i sam Bog zaboravio. Ipak, kako bismo se osećali sigurnije, obično smo pred smenu straže umesto: „Stoj! Ko ide?“, uzvikivali „Pukovniče, stoj!“ – Mira Satarić

5. Kako provodiš vreme tokom pandemije virusa COVID-19?

Kako svima tako i meni. Bilo je teških i lepih trenutaka. Od kada su nam uveli karantin, postalo je nepodnošljivo. Nema namirnica, redovi su ogromni ispred marketa. Ne možeš pronaći čak ni paradajz iz Mitrije. Rešio sam da se sa nekoliko prijatelja otisnem u nepoznato i krenem prema luci spasa, noseći uputstvo za preživljavanje – „Dronstad- Karantin“ – Nenad Jevtić.

6. I, za kraj ovog intervjua, reci nam šta nam preporučuješ za čitanje tokom ovih hladnih dana.

Od srca vam preporučujem odličnu dvoglavu zbirku. U prvoj polovini su priče, a u drugoj naopačke spakovani stručni tekstovi. Odlična za normalne i naopake dane, a i prevrtanje će vas zagrejati dok čitate „Fantastični vodič br.1“ – grupa autora.