Blog

Treš-fantastika prošloga veka koju je nemoguće ne voleti

Fantastika predstavlja zahtevan žanr za filmsko stvaralaštvo, a kada su tvorci drugog remek-dela ograničeni sredstvima, idejama i saradnicima, to je odmah uočljivo. Bilo kako bilo, ne moraju svi loše snimljeni filmovi otići na otpadi, neki od njih su vredni ponovnog gledanja, a neki su dobili čak i kultni status. Odlučih zato da se podsetimo „fantastičnog kinematografskog smeća“ prošlog stoleća, kako bismo još više zavoleli naučnu fantastiku.

Robot Monster (1953)

Svako može uvrediti umetnika, a autor fantastičnog horora Robot Monster, Fil Taker, ni slutio nije da će kritičari razbiti njegovu kasetu u paramparčad. Da, slika, snimljena za samo 4 dana i 16 hiljada dolara, izgledala je nevešto i šarlatanski čak i u to vreme, ali publici se to dopalo i sa tako skromnim budžetom Robot je na blagajnama zaradio preko milion dolara. Javnost je zamoljena da brine zbog skromnih ostataka čovečanstva koja se suprotstavljaju invaziji vanzemaljaca – iz nekog razloga gorila u ronilačkoj kacigi terorisala je Zemljane.

Fire Maidens from Outer Space (1956)

Pedesete godine prošloga stoleća predstavljale su period procvata svemirske fantastike, ali nisu sva ostvarenja ovoga perioda bila prihvaćena sa oduševljenjem. Na primer, avanturistički film Fire Maidens from Outer Space osvojio je nagradu za jedan od najgorih fimova u istoriji kinematografije, mada su njegovi tvorci pokušali da zadive javnost. Njihova priča o zemaljskim astronautima, koji su na jednom od Jupiterovih meseca otkrili potomke drevnih Atlantiđana, praćena je prikazima atraktivnih devojaka u uskim odelima. Istina, kartonski ukrasi su bili korišćeni kao pozadina – što je sve i pokvarilo.

Plan 9 from Outer Space/ Grave Robbers from Outer Space (1959)

Treš-fantastika je dobila svoje posebno mesto pojavom ovog filmskog ostvarenja, snimljenog u neverovatnim uslovima u režiji Eda Vuda mlađeg. Zaplet prikazuje kako vanzemaljci, zabrinuti zbog toga što čovečanstvo namerava izraditi oružje Sudnjeg dana kojim može uništiti univerzum, pokreću tzv. Plan 9, odnosno masovno oživljavanje mrtvaca koji će kao zombiji (u filmu nazvani gulovima) napadati ljude. Kako bi dobili novac za snimanje, autori su morali proći obred krštenja. Glavni glumac filma umro je kada je snimljeno svega 10 minuta od ukupnog filma. Postavka i rekviziti za snimanje su kupljeni u prodavnicama igračaka, a prva projekcija je održana tri godine nakon snimanja. Ako uzmemo u obzir sav prethodno naveden jad, Plan 9 zaslužuje ovacije i poštovanje, a ne prezir.

The Beast of Yucca Flats (1961)

Svojim fantastičnim hororom The Beast of Yucca Flats režiser Koleman Frensis želeo je upozoriti čovečanstvo na strahote nekontrolisanog rasta broja nuklearnih testiranja, ali se ispostavilo da je film grubo snimljen te nije mogao biti pogodna propagandna horor priča. Glavni lik u gilmu je sovjetski naučnik, koji je, špijuniravši američka ispitivanja, ušao u zonu zračenja i pretvorio se u čudovište. Niskobudžetni film bez umetničke vrednosti, ipak vredan gledanja, jer je uvek zanimljivo gledati Ruse u ovakvim komadima.

The Madmen of Mandoras (1963)

Činjenica je da je u početku The Madmen of Mandoras bio televizijski kratak film, koji su studenti snimili za 20 minuta prema vlastitoj priči i sa sopstvenom vizijom. Ispostavilo se da je u pitanju priča o neo-nacistima, koji su pokušali da vrade Treći rajh pomoću otete i oživele Hitlerove glave. Jednostavno je nemoguće snimiti nešto luđe i lošije, a film s razlogom ima 0% pristalica na portalu Rotten Tomatoes, iako izgleda zanimljivo.

The Creeping Terror (1964)

Tvorac fantastičnog filma The Creeping Terror Vik Sevidž, toliko je bio opsednut svojim projektom da ga nisu mogli zaustaviti nedostatak profesionalne audio-opreme, mogući dugovi glumcima ili svađa sa majstorom specijalnih efekata uoči početka snimanja. Kao rezultat toga, umesto dijaloga, gledaoci mogu čuti vojsover, sletanje NLO-a je nastalo od snimaka poletanja rakete, lansiranih u suprotnom smeru, a čudovište prikazuju ljudi prekriveni vunenim tepihom. Premda je premijera filma doživela veliki neuspeh, mnogo godina kasnije je ovo ostvarenje prepoznato kao kultno.

Zaat (1971)

Kada se jedan od kritičara koji je gledao Zaat našalio da je „ovo možda najbolji film o somu-mutantu“, nije se ogrešio o istinu, jer je pitanje da li se iko može setiti drugih filmova o mutiranim ribama. Drugo je to što je sam snimak toliko smešan, a monstruozan tek toliko da izgleda kao čudan umetnički komad, a ne samo smeće. Glavni junak je naučink koji odlučuje da se osveti svojim podrugljivim kolegama na najluđi način: transformiše se u soma i ide da ubija.

Dünyayı Kurtaran Adam (1982)

Turska je pravila jeftine i smešne kopije holivudskih hitova pre nego što je to postalo moderno. Dakle, film Dünyayı Kurtaran Adam nije slučajno nazvan Turski ratovi zvezda. Režiser Četin Inanč ukrao je Lukasu ne samo detalje zapleta, već i nekoliko scena kako bi ukrasio svoje delo. Pored ovoga, fragmenti iz desetak drugih filmova su bili uključeni u film, što je od specijaliteta napravilo bućkuriš. Samo dve decenije nakon što je film ugledao svetlost dana, publika je ovaj neobični projekat procenila kao komad od istinske vrednosti – film je stekao kultni status i (čak!) dobio i nastavak.

Howard The Duck (1986)

Kad već pričamo o Džoržu Lukasu, valjalo bi se podsetiti i njegovih izvanrednih neuspeha. LucasFilm je potrošio dva miliona dolara za kreiranje pačijeg kostima za glavnog junaka fantastičnog filma Howard The Duck, zatim još 35 miliona je uloženo na samo snimanje i iznajmljivaje. No, bez obzira na ova ulaganja, Lukas nije mogao da izdvoji dovoljno novca za ovaj projekat, a publika i kritičari su Hauarda našli za veoma neprijatno i antipatično stvorenje. Ugled junaka stripa spasili su Marvelovi filmovi, kojima se Patak Hauard vratio nakon trideset godina.

Highlander II: The Quickening (1991)

Da se neko na svetu pobrinuo za sastavljanje vrha najgorih nastavaka u istoriji, onda bi nastavak kultnog Gorštaka bio rangiran ne samo među prvih deset, već i postavljen na pijedestal srama. Autori filma Highlander 2 u film su ugurali vanzemaljce, ekološku katastrofu, zle korporacije i lasere – pravi kraljevski odsjaj treš-fantastike. Nije iznenađujuće što je tada film propao na blagajnama i što je sramotno prognan iz kanona, ali danas izgleda krajnje zanimljivo (verovatno zahvaljujući uvek pozitivnom i šarmantnom Šonu Koneriju).

Čudovište spasava svet bajki

 

ŽANR: dečija fantastika / bajka
IZDAVAČ ZA REGION: Čarobna knjiga
ORIGINALNI NAZIV: The Ickabog
AUTORKA: Džoana Ketlin Rouling
PREVODIOCI: Vesna Roganović i Draško Roganović
ZEMLJA: Škotska
GODINA IZDAVANJA: 2020.
OCENA:

Čarobna knjiga je izdavač koji je oživeo našu strip scenu. Ali oni nisu samo strip izdavač, mnogo ulažu i u druge grane izdavaštva. Ponajviše se angažuju u fantastici i nama bliskim žanrovima.

Pandemija je izmenila lice sveta, mnoga shvatanja, pa i izdavaštva. Upravo je knjiga o kojoj pišem vrsta izrođena iz tog novog, čudnog sveta. Naime, proslavljena autorka je, da bi popunila vreme mališanima širom sveta u vreme izolacije, podigla na internet bajku koju je pisala za svoju decu. I ne samo to, objavila je crtački konkurs za klince, a izabrani crteži bi išli u knjigu kada jednom izađe u štampanom obliku. Gest za svaku pohvalu.

No, gest i brza reakcija Čarobne knjige je za još veću pohvalu. Prepoznali su momenat za stvaranje novih čitalaca. Toliko neophodna nova, sveža čitalačka krv, možda je upravo ovom knjigom privučena. Sudeći po ilustracijama unutar priče, jeste. Mali ilustratori Srbije su divno ukrasili knjigu svojim rukotvorinama. Tako pokazujući da mobilni telefoni i igračke konzole ipak ne mogu i neće ugušiti umetnički i čitalački žar rasplamsan u grudima jedne nove generacije, koja će nadamo se biti i novi talas srpske fantastike.

Džoana Ketlin Rouling – autorka dečijeg serijala Hari Poter i tri dodatne knjige iz sveta mladog čarobnjaka Fantastične zveri i gde ih naći, Kvidič kroz vekove i Pripovesti barda Bidla. Kao i knjiga adaptirana u pozorišnu predstavu Hari Poter i ukleto dete, u kojoj su junaci odrasli. A tu je knjiga za odrasle Upražnjeno mesto. Potom pod pseudonimom Robert Galbrejt objavljuje serijal Kormoran koji trenutno čini pet krimi romana.

Kako to obično biva u bajkama, sve počinje u zemlji punoj sreće i imaštine. Izobiljska je jedna takva prosperitetna država, sve dok je ne preuzmu dva zločinačka lorda lažima i smicalicama, i posebno zlim rabotama. Junaci Dejzi i Bert su deca koja trpe zbog poduhvata lordova i uticaja njihovih radnji na njihove roditelje. Unesrećeni junaci i cela zemlja su u strahu od izmišljenog čudovišta (još jedan vrli plan zloća). Ali deca odrastaju, a i čudovišta su stvarna bogami. A nisu uvek čudovišta ona koja su zla. Upravo to će se pokazati i ovde, ali kako i na koji naći će se vratiti sreća i harmonija u zemlju Izobiljsku neću otkriti. Deco, neka vam roditelji čitaju, ili još bolje, naučite sami i otkrijte kako su lordovi dolijali.

Ova knjiga je bila nešto lako i lepo za mene da me opusti nakon silnih nekih nedaća uobičajenih za život odraslih. Za decu, sa druge strane, ona je puna poruka i pouka, većih i manjih. Što je u neku ruku upravo ono što jedna bajka treba da ima. Mladi čitaoci treba da mogu da se nauče moralnim vrednostima kroz priču. Ipak, najveća vrednost ove knjige je što postoji, postoji i na našem jeziku, stvarajući novu generaciju koja će vam sutra pisati o svim ovim fantastičnim svetovima o kojima vam mi danas pišemo. Postoje neke sitne mane lektorske prirode, jer se ne pegla toliko engleski način pisanja i konstrukcija, ali to je u ovom slučaju sitnica. Tome doprinosi izuzetno dobar prevod.

Radujem se što smo ušli u novu godinu i da mi je ovo prvi tekst u njoj i prvi tekst sa novim logom sajta. Red je da vam poželim hiljade stripova, knjiga, novca na bacanje, ljubavi za razbacivanje, zdravlja za neoset i da vas Ikabog čuva cele 2021. godine. A što se nas tiče, želim nam hiljade tekstova i da nas čitate, jer smo tu zbog vas.

LEGENDA O GALAKTIČKIM HEROJIMA: ANALIZA EPIZODA 27-30

Nakon sveopćeg kuršlusa proteklih epizoda, poslije silnih ubojstava, spletki, izdaja i prevrata – epizode 27-30 djeluju kao umirujući, breather dio LOGH-a. Jer nakon straha, adrenalina i suza što smo ih isplakali, valjda smo zaslužili svojevrsni povratak u normalu, koji nas pomalo uvodi u nove zaplete i polagano upoznaje s novim likovima.

Osvrt možemo započinjeti s analizom prvih dvaju epizoda, koje suštinski ne pomiču radnju prema naprijed, već prvenstveno služe uvođenju dosad-manje-bitnih likova u priču na velika vrata, kao svojevrsna najava značajnije uloge koju će odsad imati u seriji. Na Alijansinoj strani to je svakako Julian Minci, Yangov štićenik i novopečeni vojnik. Dosad smo ga imali prilike upoznati isključivo kroz prizmu samog Yanga, no ovo je prvi put da se Julian nalazi u prvom planu radnje. I za prvi put, Julian je ostavio i više nego dobar dojam – hrabro se boreći u bici, ne gubeći glavu u opasnim situacijama i čak bivajući promoviranim na temelju svojih ratnih zasluga. Generalno djeluje kao sposoban mladić koji bi vjerojatno uspio u svemu čega se prihvati.

Na carskoj strani, pak, imamo admirale Mittermeyere i Reuentala – dvojicu najboljih prijatelja dijametralno suprotnih karaktera. Mittermeyer je možda i najbliži nekom idealnom klišeju heroja: pošten, iskren i sposoban, sretno oženjen za svoju mladenačku ljubav, pučanin koji se meritokratski uspeo do samog vrha inače klasno vrlo segregiranog carstva. Reuental, s druge strane, je bajronovski lik kojem su prijateljstvo s Mittermeyerom i odanost Reinhardu jedine stalne točke njegovog inače vrlo nestabilnog života. Ambiciozan, kulerski samouvjeren i vrlo vješt u svom poslu; no također i s cijelom vojskom skrivenih frustracija i potisnutih emocija – Reuental na trenutke djeluje kao klon Jamesa Bonda magično prebačen u svijet LOGH-a.

Glavni pomak u radnji ovih inače relativno mirnih epizoda predstavlja Reinhardov amciozni plan o postavljanju motora na dotad nepomičnu svemirsku tvrđavu kako bi ju pretvorio u divovski brod kojim će konačno moći napasti dotad neosvojivi Iserlohn. S praktične strane, ovaj je plan već u startu prikazan kao sumnjiv: dovoljno je vidjeti da troje najsposobnijih Reinhardovih podređenih (Mittermeyer, Reuental i Hilda) iskazuju nemale rezervacije glede njegove ideje i realizacije. Istovremeno, ovaj plan nam pruža odličan uvid u Reinhardov karakter: radi se o čovjeku velikih zamisli i ogromne snage volje koji jednostavno ne može mirno sjediti na mjestu. Stalno ga goni nekekva demonska želja da se sam sebi dokaže realizacijom još jednog ključnog projekta ili pobjeđivanjem sljedećeg neprijatelja u nizu. Sponzoriranje razvoja tehnološkog čuda kako bi mu ono dalo dovoljno moći da pobijedi svog najvećeg rivala Yanga mora da mu je došlo kao naručeno.

Glavnim komandantom cijele operacije imenovan je admiral Kempff, s admiralom Müllerom kao zamjenikom. Mora da nisam jedini kojeg Kempffov lik ispunjava nelagodom: pošten i sposoban, sretno oženjen, obožava svoju djecu, uz dirljivu scenu oproštaja od obitelji… sve ukazuje na to da će mu se sprema pogibelj, i to uskoro. S obzirom na činjenicu da ide u boj upravo protiv Yanga – to se nažalost čini kao vrlo izgledna opcija. U biti, neću okolišati – već su sad nazdraviti Kempffu i proglasiti njegovu skoru smrt. RIP admiral, it was nice knowing you.

No dok je Reinhard zaokupljen svojim megalomanskim planovima a Alijansnini se političari (po tko zna koji put) pokazuju kao prevrtljivi gadovi koji bi i mater prodali ako je to politički oportuno – u pozadini Phezzan neumorno spletkari. Zanimljivo je gledati kako jedan jedini (doduše vrlo bogat i utjecajan) planet može imati tolikog utjecaja na zbivanja u cijeloj galaksiji. U roku od dvije-tri epizode uspjeli su formulirati strategiju, potkopati Alijansinu borbenu sposobnost okrenuvši njezine političare protiv najsposobnijeg vojskovođe, te osmisliti plan kako se riješiti Reinharda nakon što ovaj preuzme vlast nad cijelom galaksijom. Ostaje za vidjeti hoće li i kako njihov plan uspjeti, no ovo što smo dosad imali priliku vidjeti djeluje impresivno. S druge strane, Phezzanci ovdje rade račun bez dvojice krčmara – Yanga i Reinharda – što će im se sigurno nekako obiti o glavu. Nijedan ni drugi nisu prošli kraj Scile i Haribde samo kako bi nastradali od strane gramzivih spletkaroša.

Ovdje također dobivamo i uvid u interno funckioniranje phezzanskog sustava vlasti. Sva moć je naizgled u rukama guvernera Rubinskog, no iza kulisa zapravo je Terranska crkva ta koja drži sve konce u rukama. Kad vidimo s koliko samopouzdanja običan biskup razgovara s guvernerom, usputno mu i zaprijetivši ubojstvom, postaje jasno da je Rubinski obična lutka na koncu. Ili – barem ga takvim crkva doživljava. Prilično sam siguran da sam guverner ne šljivi crkvu ni pet posto i samo čeka prvu priliku kako bi ih se riješio i uspostavio svoju neograničenu vlast nad Phezzanom. Zaista, postoji li manje izlgledan savez negoli onaj između Terranaca i Rubinskog? Prvi su fundamentalistički ideolozi dok je potonji okorjeli kapitalist kojeg zanimaju jedino moć i novac. Radi se o običnom braku iz interesa, i on će puknuti čim se ukaže prilika. I kad pukne – razvod neće biti nimalo ugodan.

U međuvremenu, daleko od Reinharda, Yenga i Rubinskog – krije se jedan od dragulja serije. Eto zašto je Legend briljantno djelo – jer se čak i u C priči poput one o Hildi, barunu Kümmelu i admiralu Mecklingeru kroiej toliko dobih ideja i zamisli. U kratkom vremenu autori nam poručuju sve što nam trebaju poručiti: Mecklinger je svestrani stručnjak, uspješan vojskovođa kao i priznati umjetnik, nešto najbliže renesansnom čovjeku što LOGH nudi; Hilda je poduzetna i odana obitelji; a Kümmel… Kümmel je čovjek s kojim se sudbina okrutno poigrala, davši mu intelekt i živahnost duha, no istovremeno ga i učinivši paraplegičarom koji zbog toga nije u mogućnosti ostvariti ništa što želi od života. Upravo je to ono za čime Kümmel najviše žudi: za nečim trajnim, zapravo svevremenskim, za nečime što će ostaviti trag koji debelo nadmašuje trajanje ljudskog životnog vijeka, za nečim snažnim i moćnim što će transformirati njega i svijet oko njega. Ukratko, Kümmel žudi za umjetnošću koju nažalost sam ne može ostvariti te ju umjesto toga pokušava dostići preko ljudi poput Mecklingera. U samo nekoliko minuta, autori su ispričali priču dostojnu cijele epizode, priču o ljudskim ograničenjima, okrutnosti majke prirodi i ljudskog nagonskoj poterbi za transcedentalnim. Sve to, još uz zanimljivu ideju o Reinhardu kao primjeru živuće umjetnosti. Kapa dolje, LOGH.

To bi uglavnom bilo to. Zapravo, možemo se na ovom mjestu prisjetiti Kircheisa, koji je poginuo relativno nedavno, no kojeg ostali likovi već počinju zazivati i misliti kako bi stvari bile toliko lakše da je još uvijek živ. Dosad sam izbrojao 3 puta kad je neki od likova pomislio već (ne)slavnu uzrečicu: „if only Kircheis were alive…“. Zasad – je samo 3, no kasnije će ih biti i mnogo više. S tim rečenim, opraštamo se do sljedećih epizoda. Kempff zasigurno srlja ravno u smrt, Yang odlazi ravno u ralje korumpiranih političara koji ga se žele riješiti, Rubinski i dalje spletkari… uza sve to, radnja naprosto mora biti zanimljiva. Do sljedećeg gledanja.

Biblioteka Glena Kupera

Slučaj „Biblioteke“, Glena Kupera, predočen kroz tri knjige u nizu, kod mene je iznedrio oscilacije spoznaja i osećaja koji su šetali kao grafikon biznis kluba.

BIBLIOTEKA MRTVIH

U davnom srednjem veku, u dalekoj Britaniji, na zabačenom ostrvcetu Vajt, jedne se mračne noći rodio sedmi sin sedmoga sina koji je po drevnim verovanjima na ovaj svet došao sa posebnim darom. Sakriven u podrumima jednog mirnog manastira, on će otpočeti stvaranje biblioteke – biblioteke mrtvih, sa knjigama koje sadrže datume rođenja i smrti ljudi iz svih zemalja, iz svih vekova, iz svih epoha: prošlih, sadašnjih…i budućih. Tajna obavijena velom sudbine, istorije, zla i korupcije…i jedna strašna istina koju niko nikada ne treba da sazna.“

(ovo se nalazi na koricama, tako da ne spojlujem, svejedno ćete to videti)

Malo je reći da sam se ozbiljno pomučila sa nekih 350 stranica prvog dela. Kasnije, otkrivši ponešto iz njegove biografije, dolazim do zaključka da je pisac ovde izveo jednu od kardinalnih grešaka u literarnom stvaranju. Prenaglasio je svoja (moram priznati, zavidna iskustva i obrazovanja) kroz tekst. Od Harvarda preko karijere lekara specijaliste za infektivne bolesti pa sve do pozicije direktora farmaceutske kompanije (kako navodi u bio) priznajem, ta stručnost zvuči impozantno. Sa koledža je poneo diplomu arheologa i očigledno je dosta vremena proveo na raznim iskopinama. Bavio se medicinskim istraživanjima pa naposletku kad je rešio da se bavi pisanjem osnovao je producentsku kuću gde je „Biblioteka mrtvih“ zamišljena kao filmski scenario. Kasnije preobličen u roman se na tržištu SAD pojavljuje pod nazivom „Tajna sedmog sina“ i vrlo brzo osvaja bestseler liste na dva kontinenta i oživljava u preko dvadeset prevoda.

Šta je greška? U njegovom upornom pokušaju da nam dočara svaki detalj iz sfera koje dobro poznaje, u kome isplivava sijaset nepotrebnih informacija. Kako se ovo delo, prožeto misterijom ipak svrstava u neku vrstu trilera razumem ja da je za dobrog profilističara neophodan svaki detalj. Ali da li je baš neizmerno važno da znamo marku pertli ili svaki šraf kakve mašinerije? Nepotrebno detaljisanje koje nije ni ključno za priču rastresa fokus i interesovanje. Kao i prenaglašenost (moguće da je ovo profesionalna deformacija scenarista koji dočaravaju scenu, kulise, i slično rekviziterima). Pa da se nekome ko je bio žrtva, apsolutno motivno nebitna (bukvalno je mogao biti bilo ko s obzirom na zamisao dela) za tok cele priče (a kojoj je posvećeno bar dvadeset strana), pred samo umiranje odveže pertla sa naglašavanjem da je ista na Nike patikama (model taj i taj sa svim perfomansama).

Cenim da je ovo trebalo da zapravo bude krupan kadar. Ali, na filmskom platnu. Svi gledamo u zumiranu patiku uz onu jezivu muziku koja se sistematski pojačava pa ne vidimo počinioca (kako da ga i vidimo kad je zumirana patika, al dobro sad, pesničke slobode). To nam pisac radi kroz celu knjigu i moram priznati da to umara. Stvarno sam morala pronaći dosta snage da isteram tu knjigu do kraja. Pritom ne znam da li je problem u našem prevodu ili je to pisac namenski tako ostavio (nisam imala prilike da u rukama držim originalne verzije) ali knjige nisu „debele“ kako je više puta naglašeno u tekstu (prasci su debeli, knjige su obimne). I tako devet žrtava zamalo sa sve mojom.

Naravno, kao i u svakom američkom trileru ključan je FBI sa onim jednim visoko kvalifikovanim mozgom profilističara koji koleginice doziva sa Bejbi, Mače, Luče i koji, naravno, izgleda kao da bi mu trebalo jedno par meseci kursa bontona ili bar rehabilitacije od neke zavisnosti. Ali hej, njegova genijalnost je tolika da mu se gleda kroz prste. Ne bi mi ovo smetalo (svako gradi lik trudeći se da ga zavolimo ili da nas izluđuje) da pisac nije toliko insistirao na realnim detaljima. U tom slučaju, takav lik ne bi radio u nekom takvom timu pa da je genijalan „sto gradi“.

Od detalja do naglašenog šovinizma i detaljnog opisa bogatuna i njihovih fensi navika. Zar je stvarno neophodno da znamo šta je neko večerao, koliko je puta i do detalja spavao sa svojom ženom da bi na posletku izveo pudlu u šetnju i bio ubijen? Kod „Celestinskog proročanstva“ takvi momenti, na primer, vode nekuda kroz celu knjigu. Ovde ne. Predpostavljam da se aludiralo na osećaj „nepovezanosti“ slučajeva ali možda ja i nisam mnogo pametna. Ipak, bogati broker oženjen advokaticom i venecuelanska spremačica sa drugog kraja grada zaista ne deluju povezano na prvu loptu i bez opisa navika i mogućnosti u detalj. Ajmo klasik potez: jedna ultra bogata žrtva i jedna potpuno siromašna i sasvim dovoljno da se nabaci nepovezanost. S tim da prikaz njenog života nismo imali toliko detaljno (piscu očigledno nisu zanimljive venecuelanske spremačice a kako stvari stoje nisu preterano zanimljive ni njegovom glavnom agentu). Naravno, na brokera se vraćaju stalno. I na njegovu plastificiranu gospođu, iskarikiranu u pokušaju da izgleda sofisticirano. Bukvalno se ne sećam da li je neko ispitao porodicu sirote emigrantkinje. Razglednice sa nacrtanim mrtvačkim sanducima i datumom smrti bi bili intriganntni da agentima ne treba čitava večnost da se presaberu i da se ne bave sa zilion usputnih stvari dok rade na slučaju. I da malo manje podrivaju jedni druge (ali to je nešto nezaobilazno u trilerima zapada, uvek neko radi za još nekog).

No, ma koliko bilo naporno, postojalo je ono nešto u tom tekstu što me je ostavilo u neizmernoj količini znatiželje. Sama ideja romana je sjajna. Poglavlja koja su od savremenih smeštanja radnje najedanput postajala u gornjem desnom uglu označena godinama kao što su „782-a“ ili „1297-a“, su ono što vas drži u optimizmu da ova priča ipak ide u nekom zanimljivom smeru. Ta poglavlja su izlet u neverovatnu priču. Potpuno drugi svet. I konačno smisao celog teksta. Ostala poglavlja su uglavnom okrug LA -a, sa svim onim predpostavkama koje sam pokupila usput sa ID kanala. Dobro sad, ako baš volite to detaljisanje i znači vam nešto, onda će te ovde uživati. Ne zameram, samo je meni bilo posve opterećujuće.

Serijski ubica ubija naizgled nepovezane žrtve. Kad gle čuda, jesu povezani. E, tu sad nastupa onih nekoliko poglavlja iz daleke prošlosti. Za to mu stvarno čestitam. Prikaz samog izvora priče o svim tim naizgled nasumičnim ubistvima je zaista proistekla iz jedne sasvim osvežavajuće ideje. Prikaz karaktera i odnosa unutar bogomolja i samostana britanskih ostrva je nestvarno lako zamisliva dok čitate (eto, sa manjkom informacija nije se fokusirao na broj kamenih blokova manastira nego na njihove dijaloge i shvatanja tog vremena).

Tajna koju je tek naglasio je imala sve pravo ovog sveta da odgovara naslovu knjige. Besomučno ističući fanatizam usled nečega što nisu mogli da objasne. A kako to obično biva, nešto ispred svog vremena skoro pa predpostavkom da je onostrano, se pojavilo baš u eri ne baš svetle logike umova. Mučka ubistva, zlostavljanja, podvođenja i usmrćivanje novorođenčadi (e ovo je bila scena…teška za svariti), robovski odnos, žrtvovanje, iskorišćavanje u vaganju šta je bogougodno ako se od toga ima koristi i sve to pod okriljem vere u Boga u sred jedne bogomolje sa blagoslovom najvišeg vrha iste… su ostavili dovoljno jak utisak da se pomolim svim znanim i neznanim bogovima, uzmem nastavak i ponadam se da neće izneveriti moja očekivanja kao ni moje očigledno s mukom utrošeno vreme. Da baš vidim šta je mislio pod „sedmi sin sedmoga sina“. Čemu služe sve te izvitoperene spodobe. I kako će uopšte sve to da raspetlja?

KNJIGA MRTVIH DUŠA

Nakon otkrića biblioteke mrtvih sa datumima rođenja i smrti svih ljudi na planeti (na maternjim jezicima istih, moja primedba), život agenta Vila Pajpera trajno se menja. Taman kad je pomislio da je sve muke ostavio za sobom i otišao u penziju, iznenadni pronalazak nestale knjige iz biblioteke mrtvih vodi ga u novu pustolovinu. Kako bi rešio misteriju od koje zavisi sudbina celog čovečanstva, Pajper saznaje da je nestala Knjiga mrtvih duša ostavila dubok trag u istoriji, nadahnuvši mnoge velike umove od Šekspira i religioznog Žana Kalvina, pa sve do čuvenog Nostradamusa, koji je oduševio svet svojim večičanstvenim predskazanjima.“

Hvala nebesima ili kome god da je bio dežuran tog časa kad je pisao drugi deo. Knjiga vas bukvalno drži prikovanim za fotelju. Odjednom, stil ni nalik predhodnom koji prosto klizi. Predpostavljam da mu je neko skrenuo pažnju na neke stvari jer u drugom delu pomenutih propusta uopšte nema. Nastavak je nafilovan misterijama, obrtima i onom pravom izistinskom rešavanju zagonetke samim umom i sklapanjem kockica.

Ovaj deo sadrži i mnoga iznenađenja. Sem što smo iz prašnjavih kancelarija Biroa konačno krenuli po zamkovima i iskopinama, ovde imamo i saznanje da za ovu tajnu su znali mnogi (dobro ovo malo asocira na Dena Brauna i njegove Da Vinči momente ali dajte Glenu šansu ovaj put). Vilijem Šekspir krije odgovore u svom sonetu (zgodno upotrebljeno, jer se inače ne zna da postoji ijedan primerak ručno pisanog njegovog stvaralaštva).

Dobro, ima propusta tu i tamo (ovo će sigurno podići obrvu vrsnim odgonetačima koji su vežbali da odgonetnu Poaroa ili Šerloka pre njih samog). Tipa, traže svećnjak iz 16. veka i gle zgode ostareli aristokrata od svih svojih nasleđenih milion svećnjaka je sačuvao baš taj jedan sa skrivenim kodom unutra (nemajući pojma da je to taj niti da su ikada išta skrivali). Da je međ’ hiljadu svećnjaka pretragom naišao na taj bitni nekako bi bilo uverljivije (jer da je baš taj odnet davnih dana knjiga ne bi mogla dalje pa je sasvim trivijalno da ga postavi na puku sreću). Ali dobro sad, ova i još po koja „greška“ su opet zanemarljive u odnosu na izuzetno poboljšanje celokupne priče.

U ovom delu se pojavljuje mnogo detaljniji opis manastirskog življa i prošlih epoha koji su obavijeni velom te tajne. Kakav napredak! Verodostojno sklapanje slika u glavi dok čitate, onaj osećaj jeze i neverice na šta je sve spremno ljudsko biće u svojim magnovenjima. Bonus je neverovatan prikaz epohe. Nema tu deva i princeza. Prodane kćeri, previše gladnih usta i duboka uverenja da su svi pod oštrim okom Boga. Nešto između Umberta Eka u „Imenu ruže“ i „Jadnika“ Viktora Igoa. I, naravno, ovaj put tajna je sve jasnija, grublja, nosi sa sobom mnoge žrtve a ako se setimo serijskog ubice iz prvog dela, e pa taj i dalje skida glave naizgled nepovezanih ljudi.

A onda obrti. Nikad niste mirni, niti ste načisto šta ste ustvari odgonetnuli. Na skoro samom kraju pisac nam servira potpuni rasplet. Njih ipak nešto povezuje. Ne nešto, čitava biblioteka najneverovatnije skupine „matičnih“ knjiga koje je svet ikada video. Taj sedmi sin sedmoga sina je početak nečega što dok čitate ne možete da se otmete utisku kom entitetu zapravo služi. Od svih tajnih društava i sekti kroz beletristiku ova ideja je, bar za mene, bila vrlo intrigantno predstavljena i u ovom drugom delu vrlo dramatično izvedena (znam, sedmi sin sedmog sina se može naći i kod Terija Pračeta pa nije baš patentirana ideja, doduše u njegovom stilu haos je nastao kad je to zapravo bila ćerka i sve je imalo smešnu konotaciju).

Zlokobno je, napeto, zastrašujuće i moram priznati ogavno kad shvatite šta su uradili. I šta su ponavljali. Šta su gajili. Uz blagoslov. I šta to tako mahnito čuvaju između kamenih zidina i u podrumima. Od svih „proročanstava“, ono koje se nalazi u ovoj knjizi me je iznenadilo, zaista. Zbog svog oblika održavanja. Naravno, i ovde se provlači osećaj da ako se neko dokopa svega toga….zloupotrebiće…posebno vojske sveta… (klišea svuda, zar ne?). No, čak i da se neko dokopa toga malo bi mu koristilo (ovo je vrlo interesantan prikaz). Pa čemu onda tolike smrti? Zašto je sve to toliko važno? E, to nešto je u ovom delu, što bi rekli mlađi, „pokidao“.

Drugi deo sam bukvalno progutala u dahu. Biblioteka iz Vektisa (Britanija) je ovde zaista izdominirala u svom svom užasu i strahu koji donosi. O, još nešto, kad je bilo najnapetije pisac je rasčistio scenu na krajnje neočekivan način. Brutalno. Sasvim jednostavno a da nije ušao u kliše. U moru svega već viđenog ostadoh zatečena idejom kojom je pokosio gužvu. Zaključak, drugi deo kida.

ČUVARI BIBLIOTEKE

Budućnost čovečanstva je misterija skrivena na stranicama jedne knjige, knjige u kojoj je skriven datum Sudnjeg dana. I dok se svet pita šta će se stvarno dogoditi 9. februara 2027, nekoliko ljudi dobija razglednicu sa crtežom mrtvačkog sanduka i datumom: danom kada će umreti. Baš kao na početku neverovatnog niza događaja koji su doveli do otkrivanja Biblioteke mrtvih. Ipak, postoji jedna razlika: sve žrtve kineskog su porekla.“

Predpostavljam da ponesem uspehom knjige stvara njen treći deo (jer realno mogao je da zaokruži i sa drugom knjigom). Sad smo u 2027. godini ako se oslanjamo na tekst (prva je pisana 2010. u realnom vremenu, ako se ne varam), daleko naizgled od odgonetnutog slučaja. Glavni junaci pecaju, u penziji su i slično. Sin jednog od njih nailazi na poziv u pomoć putem društvenih mreža. I kao što obično biva kod tinejdžera, posebno onih sa područja gde se misli da određeno državljanstvo ostvaruje i nedodirljivost, upada u nevolju ne javlja se nikome da je igde krenuo kao i zbog čega je na prečac napustio topli dom. Otac ostavlja pecaljke i suočava se sa obrtom cele priče.

Ne, tajno društvo nije uništeno (zapanjeni ste sad, jel da?). I te kako ima preživelih koji i dalje sprovode svoj cilj, incestualno se razmožavajući ne bi li loza ostala. Imamo prikaz klasične „hili-bili“ porodice u nekoj nedođiji (postarao se da dočara i njihovu nepismenost u dijalozima), zatucanu verskim fanatizmom i uverenjem da je sve to sasvim u redu (malkice je mirisalo na „I brda imaju oči“ ili neko od onih „Pogrešnih skretanja“).

Šta su mane: Ma ko sa suženom svesti i psiho ponašanjem pregovara sa taocima i izvinjava se? Ko to čuva viševekovnu tajnu žrtvujući sopstvenu decu u ime iste a dopušta internet konekcije toj istoj deci i ostavlja žive očevice? O da, siloviti agent FBI-a i te kako vezan i otet odbrusuje kidnaperima objašnjavajući im da su uhapšeni i da se predaju. Ima čak i momenata kad ih maltene sprovode u turistički obilazak pokazujući im sve svoje tajne. I mole ih da ih razumeju. Predpostavljam da nisu opstali toliko dugo da su prema svima bili tako dirljivo otvoreni. Ipak i ovde postoji jedna lepa povezanost sa izuzetno zanimljivim likom iz drugog dela. Očekivano ali i ovde se pisac „izvadio“ na vraćanje u prošlost koju zaista lepo prikazuje (stilski, naravno, inače ništa tu lepog nije bilo u toj priči).

Nakon niza peripetija ipak rešismo i ovaj slučaj. Malo plamena za pročišćenje i, naravno, onaj večiti rasplet u kome svi ostanemo (opet uticaj scenariste u duši pisca) da se pitamo da li su zaista svi nestali ili je opet neko pretekao (iako nije, pisac vas samo plaši sa tom mogućnošću kroz napet momenat). Neke priče treba zaokružiti na vreme ili makar malko posle vremena pa mu hvala što ipak nije ovo razvukao u večiti serijal.

Šta zapravo znači taj Sudnji dan? I da li je na pomolu treći svetski rat na kontinentu Azije, spada pomalo u klasik teme (Amerikanci ako ne pobeđuju Ruse u filmovima onda traže sve druge i po knjigama).

Zaključak, preživite prvi deo. Kad malo bolje razmislim nije baš da presvisnete jer bez njega drugi nema mnogo smisla (iako je pomalo prezentovao skraćeno prvi deo na početku druge knjige). Zaista sam mišljenja da bi vam nedostajala uživancija čitanja glava iz drugih epoha. Kad izboksujete prvu knjigu u drugoj ćete se totalno prepustiti odličnom filmu u glavi. Globalnoj konspiraciji jedne sekte kojoj nisu bili strani ni velikani poput Šekspira, Žan Kalvina, Nostradamusa ili Tomasa Mana (dobro sad i Njutn i Da vinči su se bavili sličnim kod Dena Brauna), sudelujući u skrivanju ili pak indirektnom razotkrivanju tajne. U trećoj ćete se osećati kao kad čitate knjige sa više završetaka. Ako vam nije odgovarajuć kraj iz druge potražite svežiju verziju iz treće. Ima tu obrta, nije da nema. Sve zajedno Biblioteka je divna zamisao, intrigantna i mistična. Ali kamen temeljac nosi druga knjiga u nizu.

A da, i pored svih mana ili mojih ličnih nezadovoljstava ipak je trilogija opravdala svoje naslove u potpunosti. E za to, naklon. Mišljenja sam da bi „Klik bejt“ i „misliding“ naslove trebalo zakonom ukinuti.

Ocena 8/10 (da nema knjige broj dva bila bi 6/10).

S ljubavlju, Elena Alexandra

Suočavanje

Poslanik je došao. Slutio sam da će se pojaviti pre ili kasnije. Mora da je neko u Centrali motrio koliko je još ostalo do transformacije. Skoro mi je uspelo. Posle tragedije sam izabrao da budem Maclura pomifera, lepo, negostoljubivo drvo. Ali ne daju mi. Neko pamti. Možda dobri Stiks? Uvek se mešao tamo gde ne treba. Išao je za mnom i tog dana. Naravno, poslali su jednog od najsposobnijih mekanih. Ne bi li zaobišli bodlje. Seo je mirno, liznuo šapu i jednostavno čekao. Odavao je utisak nekoga ko je na zadatku i ko ne odustaje, ali ima strpljenja i ne žuri. Znao sam koliko je snage u njima. Čak i kada su bili najumiljatiji, primetni su bili gipki mišići i odlučan stav. Tolike godine bliskog kontakta s njima su učinile svoje. Pružio sam prst, prvi put svestan promena. Ovde sam živeo mimo drugih i nije bilo refleksije u tuđim očima. Mekani nije ustuknuo. U tom trenutku mi se nametnula slika šaputavog glasa: “U sobi sam, čuješ li me!“ I svog isprekidanog daha dok sam preskakao stepenice ne bih li stigao na vreme. Setio sam se dodira mlitavog tela i zategnute ogrlice života koja je slabo pulsirala, preglasnog govora kojim sam prikrivao rastuću paniku dok sam ga nosio. Blebetao sam bez veze, šta ćemo sve zajedno još raditi, trčeći ulicom do bolnice. Setio sam se magle i pogleda prema sivim oblacima, dok sam čekao nakon prijema. Povukao sam ruku: „Ne mogu, neću“. Mekani je ćutao i mirno čekao. Znao sam da je vreme suočavanja došlo.

 

Autor: Mirjana Ilić

Put

Ležao sam otvorenih očiju dišući, teško, duboko, neujednačeno. Osećao sam kako mi vazduh struji kroz nozdrve i čekao da prestane. Kada je bol nestala, tuga se sručila na mene, i dok me je tiho mrcvarila, slike su nizale u mraku. Suze nisu htele dalje od trepavica, ne dozvoljavajući mi da se oslobodim tereta.

Mislio sam o svom životu. Nisam bio bezgešan, ali moji gresi nisu bili toliko strašni i veliki. Grešio sam ništa više ili manje, od bilo kog drugog čoveka. Bio sam poročan, ali sam oduvek smatrao da se ni po porocima ne izdvajam. Za dobru hranu i dobro vino nikada nisam imao meru. Voleo sam svoju ženu, i još jednu pored nje. Bio sam zavidan… jesam, ponekad. Voleo sam novac i naporno radio da bih ga zaradio, i često se pitao jesam li pohlepan ili vredan. Bio sam i milostiv, jer to tako treba, često nerado, ili iz straha. Čuvao sam ono što sam sticao, uvek na štedljivosti i škrtosti. Poštovao sam roditelje i decu, išao na službu i pomagao crkvu,slavio slavu, molio se, ponekad, pitajući se sluša li neko… Šta god da sam radio u životu, nikada se nisam pokajao. Je li to moja čista savest, ili gordost?

Bio sam dobar čovek, a ova smrt me je plašila. Tuga se rojila oko moga srca, stezala i gnječila ga. Nije želela od mene, nije želela da ostane, i nisam znao drži li me ona ovde ili se ja držim nje. Pitao sam se, po prvi put iskreno i srcem ispunjenim strahom, ima li Boga, i čeka li me tamo gore, ispred kapija, ili vrata…ili čega već…hoće li mi pružiti ruku i uvesti, ili će me baciti ponor. Jedna suza skliznu mi niz obraz, ja otvorih oči i izdahnuh sav ovaj čemer iz sebe.

Tumarao sam širom zatvorenih očiju, opipavajući prazan prostor oko sebe. Hladnoća me je upijala i gonila na hod. Vrelim dahom pokušavao sam da ugrejem promrzle prste, dok je telo podrhtavalo pod naletima topline. Pokušavao sam da trčim, ali noge, kao pera, savijale su se i vukle pod komandama umirućeg uma. Ne znam da li sam hodao u krug ili napred, nazad ili pravo…ne znam da li sam uopšte hodao. Ruke su se pružale u mrak, malaksale, urnule, tlo je izmicalo svaki put kada bih se sagnuo da ga dodirnem. Ništa oko mene, ništavilo u meni. U daljini, jedva primetno, zjapila je pukotina. Svetlost je isticala iz nje kao reka. Krenuo sam ka njoj, poleteo, možda potonuo, ne znam… Uhvatio sam taj rub svetla, oštar, hladan i beo. Srebrn i prozračan, reflektovao je prazan odraz mog nepostojanja.

Sa druge strane pukotine, svi su bili tu. Stajali su predamnom, gledali u mene kroz sebe i nisu me videli. Ali ja sam video sebe u njihovim očima. I u svačijim sam bio drugačiji. U majčinim sam bio dete, u očevim vojnik. U detinjim sam bio div, a u njenim…nije me bilo. Pokušavao sam da je dozovem, danima sam pokušavao. Danima je prolazila, i nije se obazirala. Samo je jednom zastala, pogledala me na tren, iznenađeno i uplašeno. Prekrila je oči rukama, zaplakala i obrisala suze dlanovima u isto vreme, a onda nastavila da tumara kućom, izgubljena koliko i ja, prelepa i tužna. Lupao sam sa one strane odraza i vikao do iznemoglosti. Vikao sam dok mi se grlo nije pocepalo i prokrvarilo, i na kraju zanemelo. Nije me čula. Možda nije htela da me čuje. Utihnuo sam.

Sećanja su me smrvila. Setio sam se kako sam je voleo. Uvek iskreno, nikada dovoljno. Setio sam se njene ljubavi, bezuslovne, beskrajne. Setio sam se kako me je blizina njenog tela opijala i uzbuđivala. Setio sam se ukusa njenih usana, i kako mi se koža ježila pod njenim dodirom. Zatvorio sam oči…mogao sam da osetim baršun boje karamele pod prstima i njene grudi pod mojim. Mogao sam da osetim njene ruke na mojim leđima i sladak dah na vratu, i zube na ramenu… Mogao sam da osetim njen grč, i nokte kako mi se zarivaju u kožu…i krik prikriven uzdahom. Setio sam se njene kose, raščupane, bele, rasute po jastuku. Setio sam se nje. Bila je kao ni jedna druga. Uvek tu, uvek moja, i uvek poslednja uz mene. I sada je poslednja ostala. Sakupila je prljavštinu koju sam za sobom ostavio, bacila je u peć, izašla i zatvorila vrata za sobom. Molio sam se da poslednji put pogleda ka meni…

Kroz kamenje i cigle onoga što sam nekada zvao svojim domom, poleteo sam u vis. Nisam želeo. Nisam se ni opirao. Uplakani, neiskreni, zabrinuti i oni u žurbi, stajali su pored nje hraneći sopstvene osećaje olakšanja njenom tugom. Gledala je u ponor i postajala sve manja, sve dok je daljina nije progutala… i više je nisam video. Više nisam osećao da postoji. Podigao sam pogled, i uronio u beskrajno plavetnilo. Video sam vazduh i čuo oblake. Ovde gore, daleko od njihovih osećanja, bio sam oslobođen. Bez njihovog mraka, mogao sam da gledam. Sve oko mene odisalo je svetlošću. Više nisam mislio o tome gde su oni, i kuda ja idem.

Prostranstvo rumenila svuda oko mene, i ja u njemu okružen toplinom. Neke blage note i mili glasovi dopirali su do ušiju. Prožimali su me i stapali se sa mojim bićem ispunjavajući svaku prazninu koja je ikada postojala. Prozračnim prstima dodirivao sam ih i pogledom pratio kako promiču. Igrali su oko svetla, prelivajući se i rastačući u nezamislive palete. Boje su se kretale, i prelamale, rušile se i gradile. Svaka bujnija i sjajnija od prethodne, otvarale su pred mojim očima predele tuđih života, njihovih prošlosti i sadašnjosti. Čitav moj život sveo se na treptaj, na momenat između života i boja. Jurile su kroz ovaj beskraj pun svetlosti negde napred, kao vrpca obojena milionima boja. Pulsirala je kroz mene, ka večnosti, i vodila me kraj svega što postoji. Prolazio sam na tom putu pored strahota i lepota, pored neuhatljivih divota i razjarenih zveri, pored sila stvaranja i sila razaranja, sila kakvih za života nisam mogao ni da pomislim da postoje. Sve oko mene je brujalo i živelo, nastajalo i nestajalo, i činilo da postanem svestan koliko sam mali, koliko sam nevažan i slab.

Oči su bile nedovoljno velike da sagledaju početak i kraj sjajne zvezde kraj koje sam jurio. Veličina se nadvijala nad mnom sa svih strana i postajao sam nevidljiv u njenoj svetlosti. Prolazio sam kraj nje, čini mi se satima, a njena veličanstvenost me je opijala svakog trenutka. Toplina njenih talasa prožimala je svaku moju bit i sve na šta naiđe. Bila je zlatan zid koji počinje daleko ispod mene i završava se tamo negde, na ivici tame. Sve oko nje imalo je zvuk, sve je brujalo i vibriralo. Nešto je grejala, nešto je topila, negde je rađala, a negde umirala. Bila je početak i bila je kraj. A ja, pored nje, bio sam zrno. Mrva prašine u sopstvenom univerzumu. Zvezda bljesnu i nastupi tišina. Buka me sakri, i prođoh, kroz tamu, iza leđa zveri neopažen.

Iza mene, divljala je zver. Velika i tamna, gutala je sve na svom putu. Bila je suprotnost onoga što me je okruživalo. Ona nije bila smrt. Bila je zaborav, i kraj.

Postao sam svestan sebe. Bio sam sam. Granice ovog mekanog tela, osipale su se po ivicama i razlivale nebeskim prostranstvom. I nisam osećao strah. Nisam osećao bol. Nije bilo kajanja, ni krivice. Nikoga nisam voleo i niko mi nije falio. U meni nije bilo želje. Nije bilo strasti, ni ravnodušnosti, ni mržnje, ni molitve, ni oproštaja. Ni Boga nije bilo. Samo spokoj i lepota. Samo nepreglediva daljina slobode.

Sazvežđa i galaksije promicale su kao sekunde pokraj mene. Svaka drugačija, svaka svoja, jedinstvena, kolosalna i neponovljiva. Bile su zastrašujuće bučne i agresivne, otkidale su u prolazu komade mesa sa mog tela, pretvarale ga u prašinu i upijale u zvezde. Pulsirale su u ritmu brzine, diktirajući tempo svemu što postoji.

Jedino što nisu dodirivali bile su one. Neprikosnovene gospodarice univerzuma. Jedine koje su postojale sebe radi. Bile su upravo onakve kakvim sam ih zamišljao, i više od toga. Kao more u moru, lebdele su nedodirljive. U ovoj tami ispunjenoj svetlošću, vanvremenske i slobodne, kao sama esencija postojanja vladale su kao nesavladiva sila univerzuma. Satkane od milion boja, koje moje ljudsko oko prvi put vidi, skrivale su u sebi oluje i gromove, svetlost i tamu, mir i tišinu, i bes, i ritam. Oko njih, sve je mirovalo. Ništa se nije usuđivalo da remeti to postojanje. Usporio sam kraj jedne, rastrzan između spokoja kojim je odisala, i žustrinom svetlosti koja me je vukla. Pružio sam ruku i dodirnuo je. Milina me je savladala i zagrlih je. Privih se uz nju nežno i jako, držeći je i tonući u nju u isto vreme…samo na tren. Sila me je otrgla i odvukla dalje, a moje srce osta da kuca u njoj.

Zver je urlala negde iz mraka, i osećao sam da se približava.

Kretanje se usporilo i brzina utihnula. Lebdeo sam u moru magle. Sazvežđa i galaskije svetlucale su kao prašina na Suncu svuda oko mene. Bile su tu, na tik od dlanova, daleke i male. Postojale su tako, okružene jedne drugima, u apsolutnoj tišini i miru. Kretanje je u potpunosti nestalo, i sve što sam osećao i čuo, bili su otkucaji srca u grudima. A onda je sve ponovo počelo da se kreće.

Ne brzo, i ne veličanstveno. Mrak i haos progutaše svu lepotu. Poda mnom se sve rušilo. Sazvežđa su se sudarala, i razbijala, mrvila se u iskre i ulivala u moje oči. Zvezde su se gasile i nestajale, i ono malo bledilo boja, rasplinulo se u crnilo i nestalo. Otvarali su se novi horizonti, zamućeni prašinom galaksija i ostacima ugašenih zvezda. Pokušavao sam da uhvatim ono malo što je od njih ostalo, da ih zaštitim i spasim. Među mojim prstima razlivale su se kao med. Krajičkom oka ugledah nebulu svog srca. Ispružih ruku ka njoj, pokušavajući da je dodirenm. Čitava mi stade na dlan i promače kroz prste. Sve se urušavalo i propadalo, sve je nestajalo i razbijalo se.

Sve što me je okruživalo, postalo je prašina. Mračna, gusta prašina. Kroz nju se nazirao jedan jedini oblik. Bila je to zver. Crna i beskrajna jurila je ka meni. Razjapljenih čeljusti gutala je krhotine mog univerzuma i proždirala ono malo svetla što je ostalo. Svo postojanje propadalao je u tamu koju je sa sobom nosila. Uvijala se oko sebe u beskonačnost, poput zmije, isisavajući život iz svega. Samo se ona šarena vrpca, sada bleda, istrošena i ispijena, i dalje protezala kroz ništavilo i mene. Pokušavao sam očajnički da je uhvatim, da se zadržim i otrgnem zverinjem vrtlogu…ruke su mi bile male i nejake i zver me je dohvatila.

Nisam mogao gore, ni dole, nisam mogao nazad. Nisam mogao da pobegnem, ni da ostanem ovde. Sklupčan, nemoćan, postadoh svestan teskobe oko sebe. Stezala me je, i gušila, razvalačila i uvijala se oko mene. Pritiskala me i sabijala, teglila vrat i lomila kosti. Disanje je postalo teško, naporno. U rukama sam, crpeći poslednje atome snage još uvek stezao vrpcu. Pod naletom tame, i ona ostade bez boja. Uvijala se oko mog vrata, preko čela, i stopila se sa modrilom ispred mene. Osetio sam da je to kraj. Znao sam da je ovo kraj. Pogledao sam zver u oči. Buljila je u mene, razjarena, besna, spremna da me rastrgne. Strah me je savladao i prestao sam da se borim. Svestan neminovnosti, prepustio sam se. Sklopio sam oči i pustio da me teskoba smrvi…

…svetlost i hladnoća me obgrliše. Zver se više nije čula. Protegao sam se u prazan prostor oko sebe i vazduh mi ispuni pluća. Nemoć me je slomila i očajnički krici izleteše kroz grlo. Više nisam mogao da se obuzdam. Suze su se slivale niz obraze, jecao sam i batrgao se, nejak i prstravljen. Dve tople ruke su me zagrlile i privile na grudi. Slatkoća mleka prelila se preko mojih nepca. Njeni otkucaji srca umirili su moje. Pustio sam da me zaborav osvoji. Prestao sam da postojim.

Počela sam da postojim.

 

Autor: Snebivljiva aždaja

Neobični vodič – Kako se rodio zmaj?

Ako je iko imao ulogu u svim umetničkim ostvarenjima ne prestajući da pleni, intrigira i zapanjuje, onda je to zmaj. Znamo iz iskustva da smo sve što smo videli tokom vekova, opisali najbolje što smo umeli. Ako nam je nešto ličilo na pticu, rekli bismo da je ptica sa čudnim dodacima, jer verovatno nismo uspeli da uporedimo ni sa čim nama pojmljivim. Zato su se izrodile silne rasprave: „Šta je pisac hteo da kaže?“. Ipak, igrom slučaja o zmaju imamo mnoštvo podataka koje smo zanemarili iako su nam tu, ispred nosa. Odgovor, najverovatnije, leži u širini potrage. Da ne tražimo zmaja samo u svom dvorištu, jer je vrlo verovatno umeo da „preskoči“ ogradu.

Sve priče o zmajevima na svetu povezuje fonetski momenat. I to je prvo upalo u oči istraživačkom narodu. Legende kažu da su zmajoliki došli sa zvezda i da su se mnogim narodima predstavili na isti način. Male razlike u dijalektima su tu i tamo promenile po neko slovo, ali imamo posla sa ekipom koja se predstavila kao Dogon, Dogu, Dagda, Drakontion (Grčka), Dragoi, Dragon, Dagon, i tako postala karika koja povezuje narode udaljene hiljadama kilometara, a koji se (bar nema zapisa o tome) nisu do tada sreli.

Mali (Afrika, 1931) –francuski antropolog Marsel Griol putovao je po surovoj pustinji u potrazi za plemenom Dogon. Kada ih je pronašao, ostao je fasciniran njihovom kulturom i tradicijom. Skupljajući legende Dogona, primetio je neverovatnu sličnost sa drevnim pričama koje postoje širom sveta. Dogoni kažu da su Bogovi (Nomosi) došli sa neba, živeli u moru i pomagali čovečanstvu. Po opisu su ličili na ljude-ribe kojima je neophodno vodeno okruženje, ali su ih često viđali i na kopnu. Njihov dolazak nazivaju „Dan ribe“ i sasvim je jasno da su u pitanju nekakve amfibije.

Dogoni tvrde da je njihov bog-stvoritelj Nomo sišao sa neba u gromoglasnom vrtlogu oluje, gromova, dima i munja. Okej, svaki narod na svetu nekakvo natprirodno biće povezuje sa vremenskim uslovima (mi imamo Alu koja nosi grad), ali ovde je pažnju posebno plenilo to da su Dogoni (pričamo o plemenu sa suknjama od trske u sred ničega, u pesku) tvrdili da znaju i tačnu lokaciju sa koje su Nomosi došli. Oni dolaze sa zvezde za koju niko na Zemlji nije znao da postoji do 1662. godine. Sveštenici Dogona su ozbiljno tvrdili da se ta zvezda zove Sirijus. Tu nije kraj. Ne samo da su imenovali zvezdu, već su i pojasnili da nije u pitanju Sirijus A, već Sirijus B. Pojasnili su da je Sirijus A najsjajnija, ali umiruća zvezda, a da je B premala i zaklonjena prvom. Astronomija je saznala za Sirijus B tek sa pojavom naprednih teleskopa. Sirijus A je dugo imao mesto u mašti Grka, Persijanaca, Indijaca, Rimljana, Polinežana…

Egipćani su svoj kalendar zasnovali na ovoj zvezdi, a neki veruju da su piramide u Gizi poređane prema Orionskom pojasu, dok se pozdano zna da se u selima pored Nila, Eufrata i u drevnoj Mesopotamiji mesto za stanovanje raspoređivalo tako da formira sliku sazvežđa u kome se nalazi Sirijus. Ovo je jedna od nama najbližih zvezda (udaljena 8,6 svetlosnih godina) i, za razliku od Sunca, ima plavkasto-belu boju, što znači da je mnogo toplija (dakle, ima kraći životni vek), masivnija je i usijanija. Dogoni su uredno pojasnili da je orbita ove zvezde period od oko 50 godina, da je oku nevidljiva zvezda B u veličini Zemlje i da se okreće oko svoje ose. Tvrde da su im posetioci doneli izvesna znanja i da su oni svoj narod oduševljeno preimenovali po gostima, odnosno njihovim najčešće izgovorenim slogovima (mislili su da ih ovi imenuju pokazujući na njih).

Mnogi narodi pričaju o ribolikima i gušterolikima koji noću zaranjaju u vodu, a danju proučavaju čoveka na obali (da ne zalazim sada u česta izletanja letelica iz vode ili pričama o nebeskim kočijama koje se u Kini i Indiji opisuju kao let na zmajevima koji, gle čuda, vatru bljuju odpozadi). Znam, pitate se otkud riba pa zmaj. Polako. Šta je sa fizičkim dokazima prvo?

Sijera Leone (Afrika, početak 20. veka) bila je poprište iskopavanja. Na dubini od 45 m pronađene su figurine (12–25 cm) u obliku amfibije. Čudne statue, nekad glinene ili granitne ali i od krečnjaka, podsećaju na ljude (ono, full ljude), ali i na ljude sa glavom ribe ili guštera. Poznate su pod imenom Nomoli (sećate se Nomosa? E pa razlika između ovih lokaliteta je 2.000 km) i, nakon niza ponovljenih izučavanja, konstantovano je da su stare 17.000 godina. Anđelo Pitoni (zanimljivo prezime za ovaj tekst), iznosi čak da je „najmlađa“ stara tu negde oko 7.000 godina. Legenda iz Sijera Leonea kaže da se ova stvorenja ne gledaju u oči jer im one sijaju kao Sunce i da su, mučeni, bili primorani da dođu da žive na Zemlji. Kažu da su bili toliko gromoglasni (ako niste dosad čuli urlik velikih guštera, guglajte, krokodil je u prva tri po urliku na listi nacionalne geografije) da su mogli da ih čuju u susednom selu. Nazivaju ih vodičima i pomoćnicima čovečanstva. Često su prikazani isprepletani sa krokodilima (aligator koji stoji?). Jedna od ovih figurica posebno je zanimljiva, jer su u njoj, skeniranjem, pronašli lopticu od hroma. Perfektno izvajana loptica nalik sačmi unutar ovoliko stare figurine izazvala je pravu pometnju, jer smo mi izolovali hrom tek 1797. godine. Ovo je unelo ozbiljne nemire u redove moderne paleontologije.

Jedan predmet u Luvru (muzej u Francuskoj), pokazuje povezanost sa legendom o zmajevima. U pitanju je kamen od bazalta na kome je prikazan vavilonski kralj Hamurabi u razgovaru sa božanskim bićem. Ispod je klinastim pismom ispisan jedan od najznačajnijih zakona starog sveta (Hamurabijev zakon sa sve čuvenom opaskom „oko za oko, zub za zub“). Hamurabi je vladao u 18. veku pre nove ere i na ploči ističe da mu je sve što je tu napisano došlo od samih bogova sa neba. Tačnije od vrhovnog boga Vavilonaca, boga Dagana, koji je bio bog amfibija. Obožavan je u hramu pod nazivom „E-mul“, što bi značilo „Kuća zvezde“. Sirijus B? Još samo da provalimo čemu one nalik “tašnice” sa bar dvesta lokaliteta oslikanih ili uklesanih na raznim površinama (u pitanju je isklesan prikaz predmeta nalik na torbicu koji svi “bogovi” uredno nosaju sa sobom). Pa tako i na ovom predmetu vidimo jednu od njih (Komunikator? Aparat za disanje? Spomenar?).

Od Afrike do srednjeg istoka legende sa sličnim opisom i imenom samo se nižu. U jezicima tih naroda često se koristilo dag, dog, daž (kako su ovo „davaoci“, ne mogu da ne aludiram na Dajboga ili Dažboga kod nas).

Još jedna narod je imao zanimljiv susret sa „zmajevima”. Njihove figurine imaju opis već navedenih, samo što su ovoga puta u nečemu što neodoljivo podseća na svemirska odela. Japanska kraljevska porodica koja sedi na prestolu hrizantema, potiče od porodice amfibijskih bića (tako kažu carevi Japana a pozivaju se na zapise stare 660. godina p.n.e i lozu koja ide unazad čak 2.500 godina), koje zovu Doragun. Prvi kontakt ove kulture sa zapadom, tačnije engleskim govornim područjem, učinio je da ovo preraste u Dragon. Ovi zmijoliki zmajevi simbol su Japana i viđamo ih na mnogim svetkovinama. Car Džinmu, osnivač carske japanske loze, navodno je bio potomak zmaja koji je živeo u ogromnoj podvodnoj palati. Zmaj je uzastopnim brakovima pokušavao da stvori vrstu koja opstaje (ima tu mnoštvo priča o bolnom parenju i još bolnijim porođajima). Nacionalni muzej u Tokiju (najstariji nacionalni muzej Japana) poseduje kolekciju glinenih statua koje datiraju od pre 10.000 godina. Preko 18.000 figurina pronađeno je širom ostrva (visoke između 15–30 cm). Skoro su za neke od njih utvrdili da su stare oko 14.000 godina.

Iako je Sijera Leone udaljena 12.000 km od Japana, figurine su neobično slične. Sem što ovde možemo da pustimo mašti na volju i da na njima uočimo kacige i cevke na svemirskim odelima. Istovetna je i priča o dolasku bogova. Kažu da se nebo tog dana pretvorilo u okean koji se sručio zajedno sa njima. evo nove misteriozne pojave. To „nebo“ u komadićima ostalo je sačuvano na svim ovim lokalitetima. Pažljivo pohranjeno uz predmete koji svedoče o nekim ritualima sa tim figurama. U pitanju su komadići plavog kamena, poznatijeg kao nebesko kamenje (setimo se da su lapis lazuli i plava boja uopšte bili vrlo retki i samim tim vredni, što se da videti na ukrasima faraonskih palata i grobnica kao dokaz bogatstva, pa je vrlo moguće da je i to bilo oponašanje bogova). Ne samo da je neobično, već je unelo i pravu pometnju jer laboratorije širom sveta nemaju pojma od čega se tačno sastoji ovo kamenje.

Pretpostavke u odgonetanju tipa: Nebo je tvrdo? To je deo broda? Deo toplotnog štita? Raspao se meteor? Samo su iznedrile nove rasprave. U Sijetlu (Vašington), Džeron Kolins (najveći kolekcionar ovog kamenja) i dan-danas pokušava da odgonetne ovu misteriju. On tvrdi da je interesovanje za ovo kamenje prvi pobudio Dejvid Ledeter (1991) i da od tada nikako nešto da otkriju. Nisu bili od velike pomoći ni sveštenici Dogona, koji su samo izneli da, gde god se pronađe takav kamen, to je putokaz da je u blizini veliko nalazište zlata ili dragog kamenja. Laboratorije ne mogu čak ni da odrede da li je ovo pravi ili veštački kamen, a kako su otpisali tirkiz, lapis, eolit…, nemaju pojma ni odakle plava boja. Ne poklapa se ni sa jednim mineralom niti posledicom hemijskog procesa na Zemlji. Posebno je neobično što je ovo kamenje izuzetno lagano (moja opaska da li je ovo zaista parče neba potiče odavde, ali cenim da ima dosta entuzijasta u teorijama zavere, pa nek mozgaju oni).

Šta je sa našim podnebljem? Kod Slovena to je jedan od demona (demon nije nužno zloća) atmosferskih pojava. Ima glavnu ulogu u borbi protiv Ala koje nose gradonosne oblake, a time i propast useva. Radio je zmaj u korist ljudi i ovde, dužan da obezbedi kišu. Na samom početku vremena (bar onog koje nekako osta u delićima zapamćeno), zmaj je bio sve, samo ne ono što danas zamislimo kada ga neko spomene. Bio je polu-čovek, polu-životinja. I to amfibija, najčešće. Vatrena ptica dugog repa, koja, kada leti, oko sebe baca varnice, već je nalik onome što danas vidimo u glavi. Među ljudima je mogao da preuzme ljudski oblik (stalno je u bajkama, a imamo i zmajevite ljude koji se u transu bore sa Alama kao i Zmaja i Zmajovku kod Vlaha, koji, doduše, u ovome vide zlo tipa Sukubusa odnosno Inkubusa). Stanište najstarijih verzija naših zmajeva jeste predeo kraj šumskih voda u planinama (danas se ova mesta zovu zmajevci, a mogli su se nastaniti i u šupljoj bukvi. Nekoliko vrsta životinja je moglo da metamorfozira u zmaja kada se nađe u određenoj životnoj dobi (ono, 100 godina, 40 godina i, ako je moguće, da ih ljudsko oko ne vide pre toga). Izbor je uglavnom padao na zmije (posebno smukove, pogledati tekst „Potraga za blagom“, gde takvi zmaj-smukovi isto čuvaju i danas), šarana, ovna,…

Dunavski ribari su se kleli da su viđali šarane kako iskaču iz vode, pretvarajući se u zmaja sa krilima, iz koga lete varnice poput zlatnih krljušti. Zbog ovoga je u nekim mestima šaran smatran svetim i zabranjeno je jesti njegovo meso (legenda kaže ko jede šarana može da dobije epilepsiju). Ako bi, recimo, nastao od ovna, imao bi rogove. Od presečenog smuka (ako prednji deo ode u rupu, od tog prednjeg nastaje zmaj) u sušnoj godini, a od šarana u kišnoj. Pol zmaja zavisi od pola životinje koja se pretvorila. Mogli su da bljuju crvenu ili plavu vatru i da imaju seksualne veze sa ljudima (sve govori o muškim zmajevima koji imaju veze sa ljudskim devojkama, sem na jednom mestu, u priči „Zmaj devojka“). Naš zmaj je nevidljiv sve dok se ne zaljubi, a onda je odabranici i te kako uočljiv. Naše priče kažu da žena posle toga bude bleda, iscpljena i ispijena i da više ne želi da bude sa muškarcem, jer je, navodno, u zmaja neverovatna polna moć. Teško je bilo raskinuti sa zmajem, a one nisu smele o tome nikome da pričaju. Nisu ni želele. Ali selo se tu i tamo podigne da umlati zmaja koji, zbog ljubavi, zapostavlja svoj posao dozivanja kiše, pa se neretko dešavalo da ga, kad krene niz odžak, dočekaju kotlom vrele vode koja ga ubije (kotao pod komin). Ako bi se devojka namazala lojem kakvog drugog spaljenog zmaja, isto bi došlo do raskida. No, sreća ne bi bila dugog veka, jer selo koje ubije zmaja umori teška beda i propast. Dešavalo se da imaju decu, i to uvek stasite i silne junake, što je kasnije ostalo kao preduslov da neko zaradi nadimak Zmaja.

Unuk vladara Srbije, Đurađa Branokovića, Vuk Branković, nosi nadimak Zmajognjeni. Njegovo rođenje je uvijeno u misteriju, pa se u narodnoj pesmi pominje da ima vučiju šapu, orlovo krilo i zmajevo kolo pod pazuhom, a da mu iz usta bije modri plamen. Junak prvog srpskog ustanka Stojan Čupić dobio je nadimak Zmaj od Noćaja (i svoju ulicu u Beogradu). Deca zmajeva izgledala bi kao i drugi ljudi, sem što bi imali malo veću glavu i pod pazuhom mala krila. Despot Stefan Lazarević je takođe bio dete zmaja (pesma „Carica Milica i Zmaj od Jastrepca). Čajkanović smatra, recimo, da su nama šume bile boravište predaka, a kako zmaj živi tamo, potegla se rasprava da li nam je i on predak.

Kad smo kod nas, da se podsetimo neverovatne iskopine iz praistorije. U Lepenskom viru pronađeni su očuvani oltari sa ostacima kostiju, u crvenoj glini. Kult Boginje Morune (da, ribe Morune samo iz nekog razloga prikazane kao amfibije), koji se kasnije pripisivao Morani (boginja smrti i zime) da bi se kasnije asimilovao pojavom nove vere u opšte narodni kult posvećen posmrtnim običajima (daće, pomeni na određene dane, zadušnice i slično). Pošto su dobro očuvani, savršeno su sklopili priču. Naime, obred kraljice i kralja, koji se ovde odvijao, odneo je mnoge glave. U strahu od božanstva iz vodenih dubina birao se kralj. Njegov posao je bio da svake godine oplodi kraljicu. Ako omane, biće suše i gladi, pa je ubijan, a kosti su mu polagane iza oltara. Ukoliko se pokaže kvalitetnim, mogao je da vlada do sedam godina, a umesto njega bi bio ubijan dečak. Pa jel ta riba (zmaj, amfibija, sirena, vodeni gmizavac) dobra ili loša? Odaću vam ovu tajnu na kraju teksta.

Slovenski nazivi za zmajeve: arak, voz, drak, lintver, baziliško (pola zmija, pola šta?), volozmaj, vojas, vojaš, drakon, drokun, volokuma, volikuma, zlina, zmei, zmejko, junak, zmej, zmeh, zmij, latavijec, smok, poloz, wdrokun, kačak, ljubak, ljubostaj, mulavar, nosak, pazoj, pozoj, pozojak, pojzija, šarkanj, a, sem u hrišćanskim spisima, ima ga i u povelji Herceg Stefana (15. vek). Doduše, često ima i ljudsko ime, tipa Mladen ili Stojan. Ali i opise: veliki, vrtoglavi, gluhi, gorski, gorući, zlobni, krilati, kudravi, ljuti, morski, nemili, ognjeni, ptraviti, otraviti, paklen, plameni, plahi, popadlivi, silni, srditi, strahoviti, strašni i crni. Negde je greškom sinonim za aždaju, alu ili lamiju, a ponegde je Zmaj ognjeni ili Zmaj pakleni, kao sinonim za đavola. Vatreni zmaj je i opis meteorita kod Slovena (krilata zmija koja leti ispod oblaka, isijava varnice i odašilje svetlost) . Dakle, i kod nas se dele na nebeska tela, ljude sa moćima i zmijolika čudovišta.

Kako izgleda Slovenski zmaj? Proždrljiva zmija, krilato biće sa zmijskim otrovnim repom i krljuštima, velikog trbuha, ogromnih očiju iz kojih sevaju varnice, duvač modrog plamena, ima četiri noge, malu glavu, kožna krila, negde ima i do sto glava (uglavnom po tri a ih je više), čovek sa zmijskom glavom (i za ovo postoji odgovor na kraju teksta), zelenih zuba, vlažan i posut krljuštima boje zlata, blještavobela zmija sa ljudskim očima, živi pod vodom ili u rupama i pećinama, čuva blaga, a ljudi koji nose ove odlike imaju jednu nozdrvu i dlakavo telo i glavu.

Butan je zemlja koja je baš ostala odana zmajevima. Njegovo ime znači: zemlja zmajeva, a sebe nazivaju zmajevskim narodom (Drukpa). Nazivaju se još i Južnom zemljom tame i Mestom sa hladnom vodom. Deo himne Butana:

U zemlji groma zmajevog kraljevstva gde rastu čempresi,

Utočište od religioznog života i slavne tradicije građanskog života

Našao je kralj zmaja, slavni monarh,

Čije je postojanje večno, a njegova vladavina veličanstvena

Uči nas napredovanju i vodi ka prosvetljenju

Neka sija kao Sunce mira i sreće.“

Evo najpoznatijih zmajeva (imajte u vidu da je, ako nekog prepoznate kao deo umetničkog dela, taj isti samo inspirisan postojećom legendom).

Gorinič (Rusija, ubio ga Dobrinja Nikitič), Zilant (tatarski zmaj, simbol grada Kazana od 1730), Čudo-judo (Rusija, živi u vodi i brat je Koščeja Besmrtnog, ali i potomak Baba Jage, alijas Mokoš–Morana–Moruna–drugarica amfibija), Vavelski zmaj (Poljska, ubiše ga braća Lex i Krakus II, sinovi kralja Krakusa), Zmijski car (Srbi, gospodar nemuštog jezika), Kulšedra (Albanija, ali i kod Srba sa Kosova i Metohije), Pozoj (vidovski, zagrebački, slovenački iz jama i močvara, oslobađa ga jedino Grabancijaš u obredu, a kriv je za potrese po Zagrebu, jer se proteže ispod gradova sa obaveznom glavom ispod jedne crkve, a repom ispod druge, pravi i poplave). Zmaj od Jalovik izvora (Stara planina je nekad bila zmajeva planina, postoji priča da su seljaci, ljubomorni na odnose čobanica i zmajeva, krenuli na njih, ali ih ovi popališe do temelja). Zmaj od Budžaka (zato što je bio posebno vešt da siđe niz odžak i zavede mladu devu), Zmaj od Trgoviškog Timoka (e ovaj se pojavljivao na svadbama da pokvari dan, ako familija otvori vrata neće ga videti, ali ako otvori mlada, prikaže se jasno pa poplaši narod).

U svetu postoje: Beovulf, Zu, Drako, Zmaj sa osam glava (izumro još na početku postanka zmajeva), Hidra (liči imenom na onu hidru, ali nije, ovde je zmaj), Javzahr (islamski zmaj odgovoran za komete i pomračenja), Jormunand (zmijoliki zmaj koji telom okružuje celu površinu Zemlje, gadnu ulogu ima u Ragnaroku – skandinavskom sudnjem danu), Vavel, Laidli Crv, Riu (Japan, živi u vodi, na kopnu i vazduhu), Siruš (vavilonski zmaj haosa), Smaug (zbog ovoga svi misle da svi zmajevi leže na blagu), Taraskve (srednji vek, obala Rone, jedva ga se rešili neki vitezovi, zapisano u manastirskim knjigama), Tiamat (zmajevi Apsu i Tiamat dolaze iz vavilonskih legendi sa mnogo potomaka, bogovi), Kuetcalkoatl (mezoameričko božanstvo, pernata zmija koju su obožavali i Asteci a koja ima svoju piramidu u Meksiku), Levijatan (znam, znam, ali postoji podatak da je ovo ipak zmajeva zmija koja, kao Jorgmund, okružuje Zemlju, gutajući svoj rep, a ne neki kit), Nidhogr (nordijski zmaj koji grize korenje svetog drveta Univerzuma), Piraša (ptica koja je bila veliki otac voda mnogo pre nego je tu beli čovek kročio, Piasa ili Piusa znači ptica koja proždire ljude), Amaru (mitologija Anda, živi pod zemljom, izranja isključivo iz piramidalnih struktura i može ići u svet mrtvih izletnički; da pomenem da mi imamo legendu o zmaju iz Rtanj planine, a komšije imaju jednog u piramidama u Visokom), Jinglong (sluga Huang di, žutog cara koji je zaustavio Žutu reku kopanjem kanala), Huanglong (bukvalno žuti zmaj, kinesko sazvežđe i kraljica nad Si Hiangom u središtu četiri zveri koja predstavlja pet elemenata Wu Xing), Dilong (kineska mitologija, nikad se nije uzdigao na nebo jer mu nikada nisu uspešno izrasla krila), Fafnir (karijeru počeo kao div, pa ubio oca zbog blaga da bi postao zmaj koji čuva isto), Herensuge (zmaj baskijske mitologije), Kralj zmija (crni zmaj sa tri glave, drugi zmaj posle Falakos zmaja iz Kerapca, neuspešan projekat pri obnovi moćne kraljice Crnog zmaja, pa je pušten u pustinju), Tianlong (nebeski ili božanski zmaj), Hiuhkoatl (vatrena zmaj zmija mezoamerike, trpi velike vrućine, tirkizna zmija, nosi sunce preko neba), Balagos (leteći plamen, najpoznatiji crveni zmaj), Hidra de Lernean (smrtonosnog otrova, zmaj-kći Tifona i Ehidne, sa bezbroj glava), Kolčian (stari Grci, nikad nije spavao, ima grbu i tri jezika), Fukanglong (Kina, voli da spava na zlatu), Ladon (Grčka, smotan u vrtu Hesperida i čuva zlatne jabuke), Klavir (divoska zmaj-zmija Kantabrijske regije, sa velikim krilima, leži na blagu), Seiriu (plavi zmaj Japana, sa rogovima i zlatnom kosom), Jamata no Oroši (Japan, crvenog stomaka, veliki kao osam dolina), Šenlong (Kina, upravlja vremenom), Amfiberi (američki zmaj sa krilima, ima tri vrste boje duge, jede sisare i zle ljude), Kreston (crni zmaj, majka mu je Casarial, Hesiorov je unuk), Klauth (poznat kao Stari Snarl, jedan od najstarijih, koji se čak nije ni skroz pretvorio u zmaja, jako zao i mrzovoljan), Mušu (crveni zmaj koga videsmo u filmu Mulan, ipak i deuteragon biće), Čarizard (e ovo je drakonski pokemon sa dva krila, nastao po liku jednog drugog sličnog njemu, narandžastog), Drake (stidljiv crni i beli zmaj, lak za maniulaciju, ovekovečen u filmovima), Puf (zmaj iz dečije pesme, živeo u moru, moguća asocijacija na Pufa od koga ostade ono: Kad ja dunem i vatru sunem, a ne kako smo to iskoristili u pričama danas, Puf-Puf je dobio ovo ime jer je sa mukom pokušavao da u oblačićima dima izbljuje vatru), Aaronara (stari bakreni zmaj sa zapadne strane visokog Mavra u blizini maglovite šume, star 700 godina i vrlo lošeg ponašanja i stava), Abagizal (jedan od pet zmajeva moćnog Bhaalspauna, istakli se u vreme ispunjenja proročanstva Alaundovog o Bhaalovim sinovima), Katla (zmaj braće srca lava, iz švedske bajke Astrid Lindgren – to je teta koja je pisala „Pipi dugu čarapu“), Norberta (norveška, zmaj Ridžbek koga Hagrid ima u kolibi u Hogvortsu), Falkor (zmaj sreće u „Nikad dovršenoj priči“, beli pufnasti zmaj sa očima kao rubini, ipak ime za stvarnog zmaja mitologije kome je izgled nepoznat), Kralj Gidorah (zlatni zmaj, vidimo ga u filmu Godzila gde se šiba sa njim, inspirisan kraljem daleke istorije koji bi lako mogao biti i mitološki, ali neka ga kad već sve nabrojasmo), Apalala (Indija, kontroliše kiše), Wivern (Skandinavija, Nemačka, Engleska, Francuska, srednji vek, vrlo okrutno, smrdljivo, plameno biće sa strašnim zubima. Ovaj jede seljane i pali sela, imitira zmaja), Zmaj od Kraka (uz obalu reke Visle, jede sve živo, pali sve živo svakog dana, leži na balgu), Zmaj od Sv (Libija, kod grada Kiren, krao je vodu ako ne bi dobio dve ovce dnevno, a ponekad i mlade deve), Zmija Gorinič (Rusi, izgleda kao tiranosaurus i ima gvozdene kandže, smrdi na sumpor), Naker (iz vodene jame blizu Liminstera u zapadnom Saseksu, leti noću, jede konje i krave, ali i ljude ako se zateknu napolju), Nidhog (germasko-saksonska mitologija, ime mu znači „suza leševa“, jede mrtve koji padaju u podzemlje, a voli i grešnike), Oroti (Japan, okrutan, jede devojke po volji), Riujin (Japan, bog mora i vodenog elementa, živi na dnu u palati sa snežnom zimskom dvoranom u kojoj je dan jednak stotinama godina na Zemlji), Futsalong (leži na blagu duboko pod zemljom, kineski Futsanlun), Hatuivbari (Malezija, ostrvo San Kristobal, glavni je zmaj ili duh zovu ga i Akvinija, pola čovek, pola zmija, ima krila i četiri oka i vrlo je moguće da on više nije zmaj nego reptilijan, ali uporedite sami tekstove kasnije, ostavljam vam na volju), Šenlong (božanski zmaj vremenskih prilika), Agi Danak (prototip zmije Goriničja), Stvorenja Tore i Starog zaveta podsećaju na zmije i zmajeve.

Danas, najviše naših očuvanih legendi o zmajevima imaju stanovnici opštine Knjaževac i grada Zagreba. I dalje važi pravilo da samo neko sa zmajevom krvi može ubiti zmaja (Zmaj Ognjeni Vuk, kada se pošibao sa zmajem od Jastrepca, jer se ovaj motao oko knjeginje Milice). Zmajevi i Viveri nisu isto (Wyverns), jer Viveri su čudovišne nakaze, opasne i divlje koje pritom, za razliku od zmaja, ne dišu (tu su već stručni drakolozi). Drakantos je u prevodu morska riba.

E sad, da vidimo gde su? Kako su se prilagođavali tako su se i menjali (poput nesrećnog Pufa koji nije umeo da bljuje vatru, Starog Snarla koji nikad nije uspeo da metamorfozira do kraja i onog što nikad nije razvio krila – Dilonga). Neki ostaše velike zmije, neki dobiše krila, a neki ostadoše ono što danas u teorijama zavere zovemo reptilijancima. Kako je vreme odmicalo, mnoge su se bitke odvile na Zemlji, jer su jedni hteli da budu dobri, drugi da vladaju ljudima (vavilonska legenda Enuma Elish o borbi Marduka sa Tiamatom, vedski Panteon gde Indra pobeđuje zmaja Vritru, semitski bog Baal se bije sa Jamuom,…).

I tako… neki su rešili da jedu ljude (ovce i device, zavisno od datuma i uverenja, a posebno kraljeve kćeri), a neki obećaše da će se vratiti za konačnu bitku sa svojim dojučerašnjim rođacima. Ali njihove bitke su tema nekih drugih priča. Jer to su uglavnom bitke sa bićima zmijskog trupa i ljudske glave (kojih se Indijci i Polinežani posebno plaše, pa cenim da nisu svi izvukli premiju sa posetiocima). Nemojmo zaboraviti da je i Vlad Tepeš, međ’ narodom poznat kao Drakula, zmajovit (Drakul – zmaj) i da ima mnogo više dodirnih tačaka sa nama od sveopšte prihvaćene srpske reči „vampir“. Ipak, o njemu ima mnogo više da se kaže, pa ćemo ga u zaseban tekst.

Danas zmajem zovemo bića koja su i te kako vidljiva. Crveni morski zmaj (ruby seadragon), plavi zmaj (blue dragon sea slug), pink zmaj doplopode (pink dragon milipede), komodozmajevi, crna zmaj ribica (black dragonfish), leteći zmajevi (gušteri jugoistočne Azije i Indije).

Slatka mala izvrnuta torto, dno ti na vr’ stoji….

S ljubavlju, Elena Alexandra

Sanjaju li besmrtnici eutanaziju?

Svako ljudsko biće se plaši, svesno ili nesvesno, smrti i njene seni. Nemali je broj nesrećnika koji su izludeli od jeze čekajući da mreškanje peska u peščaniku iščili, ili suludo pokušali da nađu izbavljenje pomoću natprirodnih sila – dovoljno je setiti se drevnog cara Kina koji je u potrazi za večnim životom, ironično, sam sebe otrovao kojekakvim „čarobnim“ pilulama i alhemijskim promašajima. Ipak, postoje i pojedinci koji se dostojanstveno ili prirodno mire sa smrću, poput rimskih stoika, a recimo egipatska mitologija sva je satkana od niti priča koje su na jedan specifičan način obogotvorile smrt. Kirkegor i Japers, neki od najvoljenijih filosofa današnjice, govore kako tek smrt, kao određena „granična situacija“ dozvoljava ljudskom biću da otkrije smisao, tj. tek na ivici čovek vidi i spozna sebe, ali i razazna sam mehanizam svoje spoznaje. Ipak, kakav god bio odnos čoveka prema konačnom, dakle bilo da se prihvata kao metafizička, religijska ili biološka konstanta, uslov, metafora, bilo da se o umiranju govori sa iskonskim užasom, ljudska mašta, a samim tim i stvaralaštvo, oduvek je težila za nemogućim – za besmrtnošću. Za zaustavljanjem sata, prekidanjem prolaznosti. Otud tako čest motiv besmrtnika u umetničkom svetu.

Za i protiv besmrtnog

Još najstarije priče govore o ljudima koji su pokušali da prevare smrt i okuse večni život. Gilgameš, junak iz jednog od najstarijih tekstova poznatih ljudskom rodu – sumerskog epa, makar bio dve trećine bog, a tek jednu jedinu trećinu krho ljudsko biće koje mora nestati, makar bio i heroj nad herojima, nije uspeo da se domogne travke večnosti koja bi mu podarila besmrtnost. Ukrala mu je zmija, omanuo je da uhvati večnost, i ostao je da kao tragični strašljivac broji kusur od života. Likove Ahileja i Herkula u Odiseji smrt je toliko izobličila da više nisu ličili na junake iz priča, preoblikovali su se u prazne i sive karikature negdašnje slave.

A Sibila, proročica nad proročicama iz mitske Helade, tražila je za sebe kao nagradu besmrtnost, ali je zaboravila da uz to zamoli bogove i za večnu mladost, te je starila i starila dok na kraju od nje nije ostao samo glas. Tantal i Sizif, sa druge strane, tipovi lukavog (anti)junaka, retki su srećnici koji su uspeli da teško namagarče Hada, i pobegnu iz dvorana mrtvih, bar za kratko, a za svoj podvig osuđeni su na prilično surove kazne (zanimljivo – obojica su nosioci onih kazni i muka koje su simbol večnog ponavljanja iste patnje, gotovo da tu postoji neka čudna i dublja metafora, pa nije ni čudo što je Kami našao inspiraciju u sizifovštini za svoju čuvenu filozofiju apsurda). Sve te i slične priče o junacima koji su omanuli da zadobiju besmrtnost, jesu one koje se nalaze na počecima ljudske kulture, na granici između simbolike i fantastike, umetnosti i istorije, i upravo šapću tugaljivo da je besmrtnost teško gotovo nemoguće doseći, čak i u svetu umetnosti, i da je usud prolaznosti teret koji ne može svako podneti.

Zato je zanimljivo što sagledana kroz oko umetničke geneze jedna tako jarka i goruća želja za večnošću dobija postepeno i vrlo negativno značenje, odnosno pored ove tragične niti neuspelih ili osujećenih, dakle „besmrtnika u pokušaju“, postoji u svetu književnosti jedna struja koja besmrtnike doživljava kao prokaženike, uklete, one koji hode sa Kainovim znakom na čelu (aluzija na Bibliju nije slučajna, jer već tu se sustreće vrlo formirana negativna ideja besmrtnosti u ljudskom telu kako u Kainovom, tako i u liku Lutajućeg Jevrejina koji se izgradio na biblijskom mitosu (dakle ne govorimo o besmrtnosti duše ili ikakve varijante duhovnog prelaska na „onaj“ svet, već doslovnog „neprestanka“ ljudskog bivstva u našem, materijalnom svetu)). Da preciziramo, potrebno je naglasiti da se ova struja „ukletih besmrtnika“, koju je oberučke i širokogrudo prihvatila fantastična književnost i ugradila vrlo suptilno u svoj skelet, isključivo bavi besmrtnicima koji su potekli od ljudskog roda, dakle ne govori se o demonskim ili drugim bićima natprirodnih moći i onostrane prirode: bogovima, vilama, zmajevima, anđelima i slično.

Dakle, sledeći tu ideju u ovom tekstu tvrdimo kako je od te struje (koja je modifikovala i dekonstruisala originalno shvatanje motiva besmrtnosti jer je prikazala večni život kao izrazitu patnju, kaznu, greh ili osudu), potiče i većina nama danas poznatih likova besmrtnika iz sveta fantastike, od usamljenog Gorštaka koji može umreti samo ako mu se odseče glava, pa sve do Bogocara Leta II Atreida iz Dine, koji zahvaljujući višemilenijumskoj viziji o Zlatnoj stazi i genetičkoj manipulaciji čovečanstva preuzima na sebe užasno obličje Crva i tiranski vlada vekovima.

Drugim rečima, onaj već pomenuti biblijski Kain jeste na jedan način svojevrsni arhetip junaka, koji su epoha romantizma i gotiski, pomalo i bajronovski, a i kasniji bodlerovski manir dodatno hipertrofizovali kao likove nosioce kobi, negativne ili vrlo blizu toga, večno marginalizovane i suštinski odvojene od ljudi i njihovog sveta, za kojima večno čeznu, kako bi uhvatili barem trag smrtnosti i ljdskosti koja im je oduzeta. Najtipičniji predstavnik takve modifikacije likova potekle iz romantičarske stilske formacije jeste (još uvek) Stokerov Drakula, koji kao krvoločni vampir ipak lamentuje nad sećanjima i tišinom Karpata i žudi da se utopi u žagor Londosnkih ulica. Od ovako koncipiranog Drakule potiče sva sila vampira koji su poklonici Tanatosa i želje za samouništenjem jer su melanholični zbog svoje čudovišne besmrtnosti: Sent Žermen, Lestat, Alukard iz Kastelvanije, pa čak i toliko ismejani Edvard iz Sumraka. Besmrtnost je vrlo kritikovana i u naučnoj fantastici o čemu govori distropijsko sf delo Džeka Vensa Živeti zauvek, u kome vidmo da ljudi osvajaju dodatne godine života učestvovanjem na brutalnom takmičenju, igri sabljama koja je prividno takmičenje za zadobijanje večnog života, dok zapravo služi da eliminiše problem prenaseljenosti.

Dekonstrukcija i detronizacija ideje besmrtnosti idu do te mere da su najčešće besmrtnici fantastike oni junaci koji se svrstavaju u (potpuno ili delimice) negativne ili antijunake (poput Bele veštice iz Narnije, Ras al Gula iz Betmena, gospodara Vorloka iz Mača od Šanare, pa čak i Dr Menhetna iz Nadzirača, i slično). Zapravo jedan od retkih izuzetaka i primera junaka koji ne postaju antagonisti (ni na koji način) kada se od običnih ljudi pretvore u besmrtnike jeste tek epizodni lik Hoba Gadlinga iz Gejmenovog Sendmena.

Sledeći navedene stavove i pomenute primere možemo pretpostaviti da kada bi kategorisali motiv besmrtnosti u svetu fantastike uglavnom bi se podela zasnivala na dva kriterijuma – motiv smrtnika koji čezne da postane besmrtan (i omanjuje u tome, ili se pak odriče mogućnosti večnog života radi nekog višeg i plemenitog cilja kao što se u crtanom Diznijevom filmu Herkul odriče božanske prirode da bi spasio voljenu), i motiv besmrtnika koji je uklet, osamljen, umoran i moli za eutanaziju (ovo ćemo nazvati „kainovskim modelom“, budući da ovaj tip motiva besmrtnika ima tendenciju da se zalepi za negativne junake).

Međutim, iako je „kainovski model besmrtnog junaka“ i zaogrtanje likova plaštom melanholičnih negativaca vrlo efektna tehnika prikazivanja loše strane besmrtnog života (budući da podrazumeva da je junak otuđen, prezasićen, usamljen, nesrećan), postoje u fantastici dva izuzetna primera detronizacije večnog života za koja smatramo da su nenadmašne snage i originalnosti, a da ne pripadaju u celosti ni jednom od dva izdvojena tipa, niti se mogu svrstati sasvim ni u jednu kategoriju, budući da je nadizilaze idejnim i alegorijskim potencijalom (ne, nije reč o Saramagovoj knjizi Smrt i njeni hirovi). To su upravo Borhesovi trogloditi iz priče Besmrtnik i Bikure iz Hiperiona Dena Simonsa. Borhesovi trogloditi koji se sreću u postmodernistički koncipiranoj priči o gradu besmrtnika, kao i Bikure iz Simonsovog sf sveta, imaju jednu zajedničku crtu genijalnog idiotizma. Tačnije, i žitelji stravičnog i iščašenog besmisla neumirućeg Grada i članovi plemena Bikure prikazani su dehumanizovano, animalizovano, kako psihički tako i fizički – tela su im izobličena, nisu u stanju da logički razmišljaju, niti da govore i pre komuniciraju (onda kada su to u stanju) znacima i nekakvim nearitulisanim zvucima, nego što na prvi pogled imaju razvijeniju sposobnost razumevanja. Nemaju pismo, ne bave se gotovo nikakvom delatnošću, žive „pećinski“, i naravno – imuni su na smrt. Oni ne prolaze, ne delaju, samo postoje. Kada se u jednom trenutku troglodit kojeg narator naziva po Odisejevom psu – imenom Argos, razbudi zbog prizora kiše, čitalac saznaje da je Borhesov besmrtni idiot zapravo sam Homer, najveći epski pesnik i sastavljač Odiseje, koji je u užasnom Gradu našao limbo nedelovanja do idiotizma. U Borhesovom tekstu takva vizija besmrtnosti se prožima sa metaforikom i obesmišljenošću besmrtnosti/nepovredivosti samog teksta i pisanja (jer se sve menja i mora menjati makar i u misifikovanom plesu apokrifa i palimpsesta). Borhes potpuno ruši ideal besmrtng i detronizuje sliku blagostanja večnog života, dok opravdava taj idiotizam svojih besmrtnika tvrdnjom da ako već imaju sve vreme ovog sveta, oni imaju i pravo na tu neaktivnost, takvo umrtvljenje koje tek poneki impuls iz spoljašnjeg sveta prekine:

Nisu se brinuli ni za vlastitu sudbinu. Tijelo je za njih bila krotka domaća životinja kojoj je mjesečno bila dovoljna milostinja od nekoliko sati spavanja, malo vode i gvalje mesa. Neka nas nitko ne proglasi isposnicima. Nema raznovrsnijeg užitka od mišljenja, i njemu smo se predavali. Katkad bi nas koji izvanredni poticaj vratio u materijalni svijet. Recimo, onog jutra, bio je to drevni elementarni užitak u kiši. Takvi trenuci bili su vrlo rijetki; svi Besmrtnici mogli su postići savršen unutarnji mir; sjećam se da jednoga od njih nisam nikad vidio na nogama: ptica mu je na grudima savila gnijezdo“. (Borhes, 2013)

Nije teško uočiti da i kod Simonsa postoji slična ideja neumiranja, koja međutim ima i vrlo snažnu distropijsku crtu specifične „religijske“ i parazitske besmrtnosti, jer Bikure za svoj večni život duguju kruciformi, obeležju odaranih sledbenika Šrajkovog kulta, tj. posebnom simbiotskom organizmu koji ih neprestano vraća u život, po cenu umanjenja intelekta i ljudskosti. I Borhes i Simons su na ovaj način uspešno prikazali neumirući idiotizam genijalnih besmrtnika, kao i apsolutnu dehumanizaciju koja se zadobija večnim bivstvom, zbog čega ova dva duboka i složena teksta označavamo kao najekspresivnije predstavnike detronizacije motiva večnog života. I imajući u vidu alegorijski šamar koji ovi tekstovi udaraju čitaocima željnima besmrtnosti, kao i dve kategorije koje smo već izdvojili prilikom analize motiva večnog života, a koje ističu negativističku konotaciju beskrajnog bivstva, verujemo da bi dosadašnja umetnost, i naročito fantastika potvrdile kako je naslađa želja besmrtnih junaka, ne svakodnevni život za kojim prividno žude i u kojem bi se vratili u okrilje običnog sveta, već žele konačni san. Odlazak. Po mogućstvu, blag – eutanaziju.

 

Literatura:

1. H. L. Borhes: Besmrtnik, dostupno na: https://pulse.rs/besmrtnik/

2. D. Simons: Hiperion, Laguna, Beograd, 2005.

3. J. Vance: To Live Forever, iBooks, 2004.

Veliko putovanje 2 – Zabranjena planina

 

 

Naziv: Veliko putovanje 2 – Zabranjena planina
Autor: Goran Tokić
Izdavač: Spin Press (edicija Fantazija)
Godina izdanja: 2020.
Oprema knjige: tvrdo ukoričeno, sa mapom u boji na prednjim potkoricama
Ocena:

„Daleko od Zemlje, na rubu spoljašnje spirale Mlečnog puta, u svetu koga škrto greje veliki crveni džin, a sunčeva godina traje stolećima, žive potomci drevnih ljudi…“

Kao što mu samo ime kaže, Veliko putovanje 2 – Zabranjena planina, donosi nam nastavak avantura moskovskog profesora genetike, Nikolaja Keržakova, i iako na početku stoji kratak sažetak šta se dešavalo u prvom delu i čitava druga knjiga može da se čita nezavisno, toplo preporučujem da krenete redom (nešto o prvom delu možete naći na LINKU).

Šestonoga, inteligentna bića koja će naslediti Zemlju kada samodestrukcija ljudi odnese prevagu i kada se plava planeta oporavi od naše nemilosrdne tiranije, konačno su završila posao adaptiranja Nove zemlje u najudaljenijem delu naše galaksije. Na planetu su naseljene najpre biljke i životinje, a zatim su preneti i ljudi. U nekom trenutku, vanzemaljski tvorci zatvaraju vrata Nove zemlje za ljude, ne želeći da rizikuju da na ovaj svet pristignu i nova znanja koja bi gurnula novo čovečanstvo u spiralu autodestrukcije izazvane tehnološkim napretkom. Nakon tri hiljade godina, da bi se odužili profesoru Keržakovu, koga doživljavaju kao svog spasioca, vanzemaljci krše ovo pravilo i podaruju profesoru novi život, sedam hiljada svetlosnih godina daleko od matične Zemlje.

I tu počinje priča o pohodu na Zabranjenu planinu.

U neiskvarenom, devičanskom svetu naroda koji upražnjavaju određeni oblik budizma i veruju u to da su njihovi preci ovde došli nakon smrti, profesor Keržakov najpre doživljava oduševljenje svojim novim okruženjem, ljubaznošću ljudi oko sebe, da bi ubrzo počeo da duboko preispituje ispravnost odluka, tačnije zabrana koje su nametnute novom čovečanstvu. Naučnik po prirodi, svestan svih zloupotreba naučnih dostignuća i zlokobnih projekcija koje tehnološki razvoj nosi sa sobom, profesor ipak ne može da pojmi potpunu zabranu nauke i napretka, i lažnu slobodu sa nevidljivim okovima koji usmeravaju život.

„Svet koji ste smislili, svet koji zovete Raj, nije Raj! U pravom Raju deca ne umiru od preloma noge, a žene ne umiru na porođaju!“

„Znakovi urezani u kamenu, boje utisnute u tkanini…

… Kažu da se na taj način znanje lako prenosilo i postalo roba. Ljudi su počeli da gomilaju znanje kao lično bogatstvo, da se takmiče u sticanju znanja, da ga sebično kriju jedni od drugih, ali i da ga prodaju onima koji ne zaslužuju…“

Dok je u prvom delu Veliko putovanje u stvari putovanje kroz istoriju, nauku i religiju čovečanstva, „Zabranjena planina“ je putovanje kroz uverenja glavnih junaka, profesora i njegovog saputnika, ovoga puta pravog (pokojnog) Martina Lutera Kinga, oslikano epskim putovanjem kroz novi svet, po odgovore od ’bogova’ sa Zabranjene planine.

Tempo je ponovo lagan, umeren i promišljen, stil pitak, ali se sam ritam pripovedanja razlikuje i oslikava nam jednu drugačiju stranu autora: pred nama je roman pun avanture, koji otkriva ozbiljnog ljubitelja i poznavaoca prirode.

Tokić nas i tokom ovog dela suočava sa različitim moralno-etičkim stavovima i tera da preispitujemo sopstvena uverenja ali i neka podrazumevana i opšta mesta, ponovo ne pružajući instant odgovore, ne ciljajući na ’poželjne’ stavove jer ’ništa ovde nije jednostavno…’. Kao i prvi deo, i ova knjiga je puna usputno (i nenametljivo) uklopljenih poduka i praktičnih znanja, bez pretenzija autora da deluje ’edukativno i pametno’ pred čitaocem. U jednom trenutku, posebno čitajući deo avantura u srcu planine, imala sam utisak da autor to radi sa lakoćom, slično kao kada sam nekada čitala Vernove knjige, premda su teme koje Tokić obrađuje na ovom putovanju daleko ozbiljnije.

Do kraja puta... pa, najbolje je da sami propratite profesora i njegovog prijatelja na ovom, velikom putovanju. Da se uverite do koje i kakve istine su došli. Da se zamislite nad nedoumicama koje su pritisnule Tokićeve junake i preispitate sebe i sopstvene stavove. I da prosto uživate u jednoj dobro ispričanoj priči.

Fabruarska čitaonica: SPECIJAL

Počeo je februar (za kog stručnjaci kažu da je najdepresivniji mesec). Praznici su prošli (osim Nove godine made in China i onog famoznog Dana zaljubljenih), proleće je još daleko, istrošili ste se za poklone…

Ali, bez panike! Jer vreme je za novu i nezaboravnu Čitaonicu.

Vežite se i spremite za plovidbu fantastičnom galaksijom – mesta za Autostopere uvek ima.

Oh, da… Umalo da zaboravim.

Ovog puta ćemo napraviti izuzetak i predstaviti vam knjige iz naše domaće, AVKF radinosti – od prve do poslednje izdate.
Dakle, vežite se, čeka nas brza vožnja kroz AVKF sazvežđe fantastične galaksije!

Mirnes Alispahić ,,Niz paukovu nit’’

 

 

,,Niz paukovu nit’’ je prva knjiga koju smo izdali. I to kakva knjiga! Mirnes Alispahić nam je doneo intrigantan naslov u kome se slobodno mešaju psihološko i mistično, moderno i drevno. Glavni junak romana, bostonski Irac, Šon, u potrazi za iskupljenjem upašće u teško razmrsivu mrežu – a da li će se iz nje ispetljati saznaćete u ovom romanu.

Nažalost, svi raspoloživi primerci su podeljeni bibliotekama, ali ako želite svoj besplatni primerak u elektronskoj formi možete se obratiti Udruženju putem mejla.

Fantastični vodič ,,Tanka linija fantastičnog’’

 

Prvi broj časopisa AVKF, usmerenog na fantastičnu književnost u najširem smislu, ima temu „Tanka linija fantastičnog“ i donosi 23 članka (20 autora) iz različitih oblasti i 18 autorskih priča. Autori širom regiona (i filipinska autorka Kristin Ong Muslim ) dali su svoj doprinos – ljubitelji svih žanrova i podžanrova fantastike biće zadovoljni. Bilo da volite folklornu, hrišćansku, alegorijsku fantastiku, sf ili horor… ovaj broj Fantastičnog vodiča se mora naći u vašim rukama.

,,Pukovniče, stoj!“ Mira Satarić

 

Autorka Mira Satarić, donosi nam uzbudljiv roman u kojem se nasleđe noar filmova i detektivskih romana dvadesetog veka (ako vam je Bogart prva asocijacija – niste pogrešili!) vešto meša sa antiutopijom. Glavni junak, Pukovnik, prinuđen je da se snalazi i preživljava u svetu gde vladaju farmaceutske korporacije (zvuči poznato?) i gde je sve na prodaju – pa i čovek. U vremenu kada je svaka vrednost prevredovana i gde se čini da nema nade, jedan čovek kreće u pohod protiv čitavog sveta. No, hoće li Pukovnik uspeti da spase svet u kojem je sloboda najskuplja roba i ima li uopšte nade saznaćete među koricama ove knjige.

,,Mesečev ratnik’’ Stefan Mijatović

 

Autor prvog romana u ediciji „Zov heroja“ je mladi pisac i doktor Stefan Mijatović (Stefan se na ovaj način pridružio bratstvu lekara – pisaca, kao što su Čehov, Bulgakov i Mom). ,,Mesečev ratnik’’ je roman o izmišljenom svetu, toliko bliskom našem i o epskom junaku koji toliko liči na nekog od nas. Kroz fantastičnu priču o Egzildu, Mesečevom ratniku, Mijatović pripoveda o užasima rata i sudbini pojedinca uvučenog, van svoje volje i htenja u vrtlog istorije koja za njega nema milosti. Na kocki je sve – i u pitanje se dovodi sve – a najgoru borbu glavni junak povešće sam sa sobom.

,,Ukradeni bog’’, Nemanja D. Pavlović

 

Druga knjiga edicije ,,Zov heroja’’, donosi nam roman koji je fantastičan u najboljom smilsu te reči. Epsko i lirsko se slobodno prepliću u priči koja na momente podseća na bajku a na momente na san. Autor je svoju priču o Euronu pisao sporo, gradeći strpljivo svet koji ne podseća na bilo šta što je napisano u srpskoj knjićevnosti. Ako volite štivo koje izlazi iz okvira žanra onda je ,,Ukradeni bog“ baš za vas.

,,Knjiga odraza’’, Miloš Mihailović

 

 

,,Knjigu odraza’’, mladog pisca Miloša Mihailovića, pomera granice srpske fantastike. Zbirku čini dvanaest povezanih priča u kojima se spajaju fantastika, horor i oniričke vizije dostojne nekog od velikih sanjara i umetnika. Autor nas vodi u strmoglav put u svetove za koje smo verovali da mogu postojati samo u ružnom snu u kojima se san i ludilo dotiču i prožimaju.

,,Dronstad – Karantin’’, Nenad Jevtić

 

Pripovedač – veteran, Nenad Jevtić, donosi nam je beskompromisan roman, u kojem bez ikakvih ograničenja odlazi u duboko u svojem seciranju ljudske okrutnosti. Glavni junak, ograničen zidovima karantina, pokušava da sačuva zrno ljudskosti u sveopštem mraku ljudskog ludila i zla.

Dronstad je roman o ratu ali više od svega kritika rata i agresivnosti, koji gutaju pojedinca.

Vožnja je završena. Nadamo se da ste uživali. Čuvajte se, pa se čitamo u martu!