U zadnjih nekoliko godina, počeli su se u području SF-a – shvaćenog ovdje kao spekulativna fikcija – pojavljivati sve brojniji glasovi koji se ne uklapaju u dosadašnju sliku autora kao nekoga tko, ako zatreba, može pustiti dugu bradu, najvjerojatnije plavu ili riđu, i govori engleski. Prije nego što netko počne podizati glas i prizivati Samuela R. Delanyja, Ursulu Le Guin ili Octaviu Butler, moram upozoriti: naravno da je među najvećim i najpoznatijim autorima SF-a oduvijek bilo i žena i ne-anglofonih autora. Ali ako se njihov broj usporedi s brojem anglofonih muškaraca koji se nalaze na popisima klasične SF-literature, lako je vidjeti da se doista radi o promjeni.
A kao i kod svake promjene, stvari na početku idu polako. Zato ćemo ovaj kratak pregled novih glasova početi s nekim tko doduše govori engleski, pa čak i može pustiti bradu, jedino joj boja ne odgovara: u pitanju je Saladin Ahmed, američko-arapski pisac koji je napisao roman Throne of the Crescent Moon (Prijestolje mladog mjeseca), fantasy zasnovan na arapskoj mitologiji i smješten u svijet u kojem se pojavljuju derviši, alkemičari, i mjenjolika plemena. Da bi stvari bile još zanimljivije, glavni mu je junak ostarjeli doktor Adoulla Makhslood, a junaci u godinama također nisu baš uobičajen prizor u fantasyju. Dodatno je zanimljivo i to da je Ahmed, kad je potpisivao ugovor, od svog izdavača – a imao je tu sreću da potpiše za DAW – od Betsy Wolheim dobio garanciju da mu neće na naslovnicu zalijepiti nekog Conana ili kapetana Ameriku.
To možda zvuči kao glupa zabrinutost, ali i te kako je poznato da je, na primjer, Ursula K. Le Guin još od prvog izdanja imala problema s prikazivanjem likova iz serijala o Zemljomorju: iako ih je izričito opisala kao ne-bijele, više-manje sve naslovnice ili su predstavljale neke nasumično nabacane bijele tinejdžere, ili su zaobilazile problem stavljajući ih u siluetu, s leđa, ili čak potpuno uklanjajući likove s naslovnica.
A vrlo blizu tome završila je i N.K. Jemisin, crna autorica čija je fantasy trilogija, započeta romanom A Hundred Thousand Kingdoms (100 000 kraljevstava), smještena u svijet u kojem rase izgledaju potpuno drugačije nego u našem svijetu. Slika koja je završila na naslovnici američkog izdanja bila je brižljivo postavljena u pozadinu tako da ostane reativno neutralna; u nekim drugim zemljama, međutim, nakladnici su otišli još dalje i potpuno zanemarili izvorne opise iz romana.
Naravno, N.K. Jemisin jest amerikanka, ali i među novim crnim autoricama ima onih koje dolaze – bar izvorno – izvan engleskog govornog područja. Prvenstveno među njima treba spomenuti ime Nnedi Okorafor, nigerijske spisateljice koja je kritičku pozornost privukla već prvim kratkim pričama, a najpoznatija su joj djela roman za odrasle Who Fears Death (Tko se boji smrti) te roman za mlade Akata Witch. U Who Fears Death, Okorafor smiješta radnju u postapokaliptični Sudan, u kojem pleme svjetlije kože, Nuru, vlada tamnijim plemenom Okeke, a glavna junakinja, Onyesonwu, je „miješane rase“, i ujedno vještica koja pokušava poraziti svoga oca. Roman je izrazito politički angažiran, a i sama Okorafor je priznala da su je za pisanje nadahnula događanja u Darfuru, no osim politike, tu je i uvjerljivi postapokaliptični svijet, kao i vrlo zanimljiv magijski sustav baziran na afričkoj mitologiji, o kojoj doista malo znamo, tako da se ne treba prestrašiti. No ako vam se to ipak čini previše, možete zaviriti i u roman za mlade, Akata Witch, u kojem četvero tinejdžera pokušava uhvatiti kriminalca – znatno poznatiji zaplet, u koji Okorafor ipak uspijeva uplesti neočekivane elemente a, kao i u Who Fears Death, afrička mitologija i neobičan ali ipak čvrst ritam Okoraforinog pisanja sigurno će biti zanimljivi.
Među neameričkim autoricama svakako treba spomenuti i Nalo Hopkinson, jamajčansku autoricu čiji se roman Brown Girl in the Ring, iako obiluje onime što očekujemo od Jamajke, dakle vuduom i čarolijama, odigrava u postapokaliptičnoj kanadi, u Torontu, i u nekim momentima, bar mene osobno, podsjeća na najbolje trenutke Carpenterovog Bijega iz New Yorka, ne samo estetikom, nego i brzim ritmom i napetom pričom koji ipak ne sprečavaju da se kroz sve provlači hrpa vrlo oštre kritike društva kao cjeline, rasizma, odnosa prema tradiciji i još puno drugih stvari.
Zanimljiva je također i Aliette de Bodard, vijetnamsko-francuska autorica koja se na scenu probila serijom romana smještenih u Ameriku prije dolaska Kolumba u kojima spaja elemente krimića i fantasyja, a nastavila je i s iznimno zanimljivom serijom koja počinje romanom Kuća skrhanih krila (The House of Shattered Wings). Ova se serija događa u postapokaliptičnom Parizu koji su razorili magijski ratovi, a ima unutra i palih ili bar posrnulih anđela, te tajanstvenih čarobnjaka s dalekog istoka.
Za ljubitelje ne-srednjovjekovnog ugođaja u fantasyju, tu je i Zen Cho, malezijska autorica čiji je roman Sorcerer to the Crown (Kraljevski čarobnjak) zabavna i duhovita mješavina Jane Austen i pustolovnog fantasyja smještena u London u doba regentstva. Također izvan srednjovjekovlja, ali u posve drugačijem, suvremenom okruženju, događaju se i romani kanadsko-japanske autorice Hiromi Goto, među kojima se posebno ističe roman Kappa dijete (Kappa Child), priča o odrastanju druge generacije imigranata protkana magijskim realizmom oslonjenim na japansku mitologiju.
Magijski realizam, ali iz posve neočekivanog smjera, stiže i od ruske autorice Ekaterine Sedie, koja u svome briljantnom romanu Tajna povijest Moskve (The Secret History of Moscow) obuhvaća povijesne likove, suvremenu Rusiju i mitologiju, dok nas u romanu Heart of Iron (Željezno srce) vraća u Rusiju 19. stoljeća te upliće u špijunsku priču u kojoj protagonisticu Sašu i njenog kineskog prijatelja progoni strašna britanska agentica Florence Nightingale.
Za one pak koji više vole tvrđu znanstvenu fantastiku, svakako moramo spomenuti Cixina Liua, čija je trilogija Sjećanje na prošlost Zemlje poharala ne samo kineske, nego i svjetske nagrade, i to s punim pravom: bazirana na vrlo realističnim temeljima, ne prezajući od epskog raspona kako u vremenu tako i u prostoru, ova je trilogija doista zaslužila mjesto na svakoj esefičnoj polici. Također znanstveno-fantastične su i mnoge priče Kena Liua, okupljene u zbirci Papirnata menažerija (Paper Menagerie), dok se najnoviji serijal ovog kinesko-američkog autora, koji započinje romanom Milost kraljeva (The Grace of Kings), smješta u podžanr „silkpunka“ a neki su ga kritičari već usporedili s Guyem Gavrielom Kayom.
Naravno, ima još mnogo drugih ejlijena koji bi zaslužili svoje mjesto u ovom tekstu, ali eto, mi smo prošetali samo kroz ona imena koja su nam bila pri ruci, tek toliko da vas upozorimo kako – koliko god ga svi mi voljeli – ne moraju svi autori SF-a izgledati kao Michael Moorcock.
To drugačije se ogleda u mnogo čemu, ponajviše što nije američki film, pa samim tim nema standardne elemente klasičnog holivudskog zombi horora. Uvod nas na početku usmerava na glavnog lika, devojčicu po imenu Melani (Senja Nanjua), ali nam ne razotkriva ništa vezano za dalju radnju filma, već mi sve učimo zajedno sa njom. Devojčicu vidimo u klaustrofobičnom okruženju, gde provodi vreme izolovana u svojoj ćeliji ili imobilisana u kolicima na nastavi sa drugom decom sličnom njoj.
Uhvatila sam se u zamku, priznajem. Krenula sam sa pogrešne strane. Da se bavim onim šta je alat a ne suština; procesom, a ne proizvodom. I osetila sam da mi uporno izmiče ono šta, u stvari, želim da kažem.
Giraud je asistirao Jijeu na stripu Jerry Spring, a onda je kao mlad crtač počeo rad sa scenaristom Jean-Michelom Charlierom na stripu koji će od rutinskog westerna prerasti u jedno od najvećih i najutjecajnijih djela devete umjetnosti uopće – „Poručnik Blueberry“. Tijekom rada na drugoj epizodi, Giraud je prepustio rad na Blueberryju svojem učitelju Jijeu i otputovao u Meksiko posjetiti majku koja se tamo udala po drugi put. Iz Meksika se vratio kao vidljivo bolji crtač, duhovno i umjetnički prosvjetljen, nakon što je svojim očima vidio pustinje sjevernoameričkog jugozapada u kojima se odvijala radnja Blueberryja. Kasnije je radu na Blueberryju, potpisanom kao Giraud, dodao i brojne fantastične stripove crtane pod pseudonimom Moebius, od kojih su Arzach, Hermetična garaža i Pustolovine Johna DiFoola (Incal) obilježili svjetski strip i znanstvenu fantastiku.
A onda je došla 1977. i u kinima su se pojavili Ratovi zvijezda. Taj film amalgam je brojnih elemenata, od zapleta iz Kurosawine Skrivene tvrđave i detalja iz „Dine“ Franka Herberta, preko cijelih sekvenci kopiranih od redatelja poput Johna Forda i Leni Riefenstahl. Ni francuski strip nije neiskorišten; droid za ispitibvanje korišten na zarobljenoj princezi Leiji ima vrlo moebiusovski izgled, kao i imprelijalna sonda s početka „Imperija uzvraća udarac“, a većina drugih stvari što se vizualne kreacije tog filma tiče – kopirana je upravo iz Valeriana.
Ove se godine obilježava petstota godišnjica epa o „Bijesnom Orlandom“ i mislim da bi ga vrijedilo spomenuti na jednom sajtu koji se bavi fantastikom jer ne postoji niti jedna fantasy saga koja nije inspirirana ovim djelom.
Bradamante se sukobljava s negromantom Atlantom koji drži zarobljenog Ruggiera, saracenskog ratnika kojem je prorečeno da će umrijeti ako se probrati na kršćanstvo i oženi Bradamante. Altante je odgajio i Ruggierovu sestru Marfisu, koju kao dijete otimaju Arapi. Marfisa je poput Bradamante ratnica, samo što se ova Supergirl pri opsadi Pariza bori na strani Saracena.
Inače Rowling često koristi motiv magijske transformacije nekoga ili nečega u nešto drugo od onog što uistinu jest. I u knjigama o „Narniji“ vještica Jadis upotrebljava magiju transformacije.
Svedoci smo vremena u kom smo svakim danom bliži fantastičnim svetovima i pričama o kojima vam redovno pišemo. Tako je i ovaj strip koji ću vam predstaviti je mali korak u tom pravcu. A Gradske priče nam stižu sa laureatom ULUPUDS-a najboljeg strip izdanja na 58 sajmu knjiga u Beogradu. I sve to ne bi bio razlog da vam pišem o njemu da nije te sitnice da je to prvi srpski 3D strip, kao i prvi 3D strip uopšte na našem jeziku i da je to sasvim sigurno budućnost ovog medija.
„Projekat Herkules“ je nastavak „Prometejevog dnevnika“ domaćeg pisca i game developer-a Ivana Brankovića. Knjigu izdaje izdavačka kuća Portalibrs, koja nastavlja sa promocijom mladih i perspektivnih pisaca. Knjigu će ujedno pratiti i reizdanje prvog dela, „Prometejevog dnevnika“. Delo predstavlja mešavinu žanrova: naučne fantastike, misterije i romanse (u tragovima, ali ipak), začinjeno dobrom akcijom.
Formula uspešnog superherojskog filma je bila popularni superjunak u svom filmu koji se posle razvija u podjednako uspešne nastavke, najčešće trilogiju. Supermen je to počeo 1978, pa se 
Deset godina kasnije u odnosu na situaciju gde su glavne asocijacije bili Betmen, možda Supermen, pa Spajdermen i Iks Ljudi, Osvetnici gospodare superherojskim pejzažom. A DC pod pritiskom konkurencije pravi ishitrene poteze.
U svoj ovoj trci u naoružanju, DC je ispustio priču. Čovek od čelika možda nije bio na nivou očekivanja, ali je zabeležio ocenu kritičara 55 i publike 7,5. I imao je neku priču. Umesto da se ta priča nastavi sama za sebe i dovede Supermena na prepoznatljiv nivo, ona je morala da se uklopi sa najavljenim Betmenom. A onda je ta inače kompleksna priča morala da se uklopi sa nagoveštajima 
Na svu DC-jevu muku, Foks je još pre pojavljivanja BvS zamrsio stvari najavom filma sa super antiherojem, Dedpulom. Da stvar bude gora, Dedpul je bio projekat koji su obožavaoci lika i dela ovog superheroja iznudili od Foksa, što je značilo da na tržištu postoji apetit za filmom u kome je glavni lik negativac. Ako ima prođu film sa plaćenikom kakav je Dedpul, imaće i film sa odredom kriminalaca kakav je Odred otpisanih.