„Vrijeme je da netko učini nešto s ovom divljinom“, požalila sam se starom domaru pokazujući u visoko raslinje koje se uzdiže uz kamene zidove napola urušene kurije.
Starac slegne ramenima i povuče dim motane cigarete. „Bojim se da činim sve što je u mojoj moći. Korov koji jednom preuzme vladavinu nad nekim mjestom nemoguće je ukrotiti.“
Vjerujem mu na riječ dok gledam u otečene prste kojima drži cigaretu, a zatim ponovno obratim pozornost na otvorene prozore čija su stakla prekrivena prašinom i paučinom. Sjećanje me izdaje dok se pokušavam prisjetiti vremena kada sam provodila ljetne praznike u maloj kući nedaleko od kurije i sanjala o danu kada će svemir uplesti svoje prste i ispuniti mi želju. Nasmijem se na tu pomisao i primijetim da me starac već duže vrijeme promatra. Pitam se vidi li u meni onu malu nestašnu djevojčicu koja je nekoć preskakala visoke zidine i provlačila se kroz zečje rupe samo kako bi došla nekoliko koraka bliže tom veličanstvenom zadnju ili me želi natjerati da završim obilazak kako bi se mogao što prije vratiti u udobnost svoje fotelje.
„Zvuk vjetra je poput…“
„Violine“, dovršio je misao umjesto mene.
Nisam namjeravala izgovoriti tu riječ. Ne ovdje, ne sada. Prije nego što mi je tako okrutno upao u riječ, željela sam reći da je zvuk vjetra tako tužan, gotovo plačljiv. Zastala sam i duboko uzdahnula – bio je u pravu, poput violine. Violine koja plaće u jednoj od nebrojnih soba omeđenih debelim i hladnim zidovima u želji da upozna svijet. Violine koja je jedini način da usamljena duša kaže ono što usne nisu sposobne izgovoriti.
Starac me promatra ispod oka i time pokazuje sumnju u moj identitet. Ne zamjeram mu, prošlo je mnogo godina otkako je gotovo izgubio posao zbog moje noćne avanture. Voljela bi reći da se kajem zbog toga, ali ni sada, kao mnogo starija ne osjećam žaljenje.
Te olujne noći morala sam saznati da djevojka s violinom zaista postoji. Slušala sam njezinu pjesmu godinama prije nego što sam se odvažila otkriti postoji li ona doista. Još se sjećam bakinih riječi dok me uvjerava da moja bujna mašta izmišlja kojekakve violine i zarobljene djevojke koje je netko zatočio u dvorac po uzoru na romane koji mi truju razum. To je zato što imaš previše vremena Tiči, mudro bi rekla, a zatim me natjerala da pođem s njom u polje i uskoro bi zaboravila na violinu, tajanstvenu djevojku i kuriju.
„Vrijedni ljudi ne moraju se bojati nesanice“, rekla bi baka nakon napornog dana kao odgovor na moje strahove. Bila je jedna od onih žena koje su smatrale da nesanica pogađa samo kojekakve umjetnike i besposlene bogataše jer radni narod biva nagrađen dobrim snom zbog svoje muke.
Provela sam nekoliko noći očekujući slabašno svijetlo na prozoru kao najavu nadolazeće melodije, ali ona nije dolazila baš kao ni moj san. U tim sam se večerima pitala jesam li ja jedan od tih neradnika o kojima je baka govorila s grimasom na licu jer me san uporno izbjegavao.
„Pusti tu knjigu Tiči“, rekla je baka glasom koji se ne odbija. „Želiš li postati kao oni? Želiš li poludjeti od tih silnih slova?“
„Oni?“
„Umjetnici“, izgovorila je tu riječ kao da se radi o psovki. „Pisci, glazbenici i taj neobičan svijet. Zar nije dovoljno što ti je…“
Tu se zaustavila i podbočila. Željela je spomenuti mog pokojnog oca, znala sam to, ali smogla je dovoljno snage da se zaustavi u posljednjem trenutku.
„Samo se pobrini da budeš odmorna za sutra, može?“
Ostala sam sjediti na prozorskoj klupi. Djevojka s violinom sigurno se ne bi složila s bakinim mišljenjem jednako kao što se ja nisam slagala. Moj je otac bio pijanist koji je bio predobar za ovaj svijet – tako mi je jednom objasnila majka, a ja više nisam ispitivala.
Te sam se večeri iskrala iz kuće. Baka nije spomenula mog oca, ali ta neizgovorena riječ i bolan podsjetnik zarobio mi je misli. Moje bose noge gazile su toplom travom uz samu ogradu i gustu živicu koja nas je odvajala od imanja na kojem se nalazila kurija. Ponovno sam se uhvatila da maštam kako ću jednom živjeti u toj kuriji. Dvorištem će trčati nekoliko bijelih ponija, a… Tihi zvuk šuštanja lišća pojačao se i znala sam da se naš mačak Joe provlači kroz zečju rupu u ogradi. Bio je to debeli, razmaženi i lijeni prugasti mačak koji je jeo više od dvije prosječne mačke pa se nisam začudila što je njegovo kretanje izazvalo toliko podrhtavanja.
Sagnem se da ga dočekam, ali umjesto njega ugledam mali papir privezan za sitnu bijelu ružu kakva je rasla uz bočni zid kurije.
Oprosti mi ako sam te prestrašila. Vidjela sam te da sjediš na prozoru i slušaš kako sviram pa sam pomislila da bi mogle biti prijateljice? Zovem se Klara.
Lijepi krasopis isticao se na sredini malog papirića. Nisam čekala ni trenutak pa naglo potrčim do sobe i napišem odgovor.
Drago mi je što te napokon upoznajem Klara. Moja baka mi ne vjeruje da postojiš. Sviđa mi se tvoja glazba. Svi me zovu Tiči.
Ubacila sam poruku u isti dio ograde pa se nagnula očekujući da ću vidjeti Klaru. Nestrpljivo sam se podizala na prste, a zatim spuštala na koljena pokušavajući pronaći bolju poziciju. Tu sam noć provela nekoliko sati očekujući njezin odgovor. Na kraju sam se povukla u kuću i provela nekoliko dana u očekivanju nove poruke.
Želiš li jednom doći kod mene da se igramo?
Pitanje me dočekalo nespremnu pa sam brzo odgovorila na poleđini poruke i vratila je mojoj novoj prijateljici. Rado. Voljela bi to.
Mogla bi te naučiti svirati, ako to želiš.
Rado, brzo odgovorim i posegnem za novim papirićem. Moj je otac bio pijanist. Voljela bi naučiti svirati klavir.
Ne znam svirati klavir, ali mogla bi te naučiti svirati violinu.
„Možda bi bilo lakše da govorimo?“ Predložila sam imajući na umu da se Klara nalazi s druge strane ograde. „Bilo bi brže, a i baka će se ljutiti kada shvati da nema papira. Ona jako pazi na novac.“
Uslijedila je tišina koja je trajala nekoliko dana. Nisam znala čime sam je povrijedila pa sam zanemarila opasnost da me baka uhvati kako kradem papir i napisala joj nekoliko poruka u kojima molim za oprost.
Moji su roditelji strogi kao tvoja baka. Ne dopuštaju mi da se igram s drugom djecom jer me se ona ponekad boje, a ja se mogu povrijediti. Odgovor sam dobila tek sljedećeg tjedna kada sam bila na granici odustajanja.
Uzdahnula sam. Zašto te se druga djeca boje?
Kažu da sam čudna.
Privremeni osjećaj nelagodne je nestao jednako brzo kao što se pojavio. Mnoga djeca optuživala su me da sam čudna. Moja ljeta provedena na selu kod bake koja odbija pomisao da nabavi televizor i čini sve da se obrani od modernih gluposti, kako ih je nazivala, značio je tri mjeseca potpune izolacije. Kada bi se najesen vratila u školu, osjećala bi se kao da sam živjela u paralelnom svemiru i dok bi saznala sva najnovija zbivanja druga bi djeca već odavno zaključila da sa mnom nešto nije u redu.
Možemo biti čudne zajedno, predložila sam napokon.
Rado, brzo je otpisala.
Ponovno sam se izdigla na prste ne bi li vidjela barem maleni dio Klarinog lika, ali raslinje koje se smjestilo između nas bilo je previše visoko i gusto.
Hoćeš li ti doći kod mene? Sakrila sam nekoliko dobrih knjiga.
Ne mogu, roditelji mi ne dozvoljavaju da izlazim iz kuće.
Nasmijala sam se mojoj plašljivoj prijateljici. Jesam li te prestrašila sa svojom bakom? Ne brini se, dobra je ona, ali ne voli nove stvari.
Moji roditelji večeras neće biti kod kuće, možda bi mogla…
Uzdahnula sam znajući da me baka neće pustiti. Moram pitati baku. Nisam ulagala previše nade u njezino odobrenje. Upravo suprotno, bojala sam se mogućnosti kazne. Krenem vaditi novi papir da Klari bolje objasnim situaciju, ali shvatim da sam maloprije poslala posljednji papirić.
„Klara? Nemam više papirića. Željela sam ti reći da možda…“ Uzdahnula sam rezignirano. „Možda mi baka…“
Novi papirić izviri iz ograde.
Molim te, dođi večeras do mene. U ogradi postoji veća rupa koju je iskopao naš pas i kojom se možeš provući. Samo je slijedi prema šumi, a kad jednom uđeš u naše dvorište, kreni prema stražnjim vratima blizu mog prozora.
„Klara, pokušavam ti reći da me baka možda neće…“
Ti si mi jedina prijateljica. Molim te, bojim se biti sama u kući. Naučit ću te svirati violinu pa ćemo ju moći svirati zajedno.
Nastavila sam objašnjavati Klari o svojoj baki, ali neugodan osjećaj da pričam sama sa sobom natjerao me da odustanem i vratim se u kuću. Cijeli sam se dan vrludala oko bake nastojeći ugoditi svim njezinim željama u nadi da će mi dopustiti da upoznam Klaru. Što se trenutak našeg susreta više primicao shvatila sam da postajem nervoznija i kada se nad selo nadvila nenajavljena oluja – osjetila sam olakšanje kojeg sam se stidjela.
„Naša riječ ne znači ništa ako ćemo je samo tako kršiti“, rekla je baka naglas još uvijek ljutita na našu susjedu koja je zaboravila preuzeti bakina pisma u pošti.
„Kiša je“, odsutno sam stala u obranu susjede.
„Riječ koju damo ne poznaje vremenske prilike Tiči.“
„Ali ako…“
„Zamisli da ti obećaš da ćeš doći, a onda ipak ne dođeš. Čak ni ne javiš da nećeš doći.“
„Ali…“
„Ne“, odlučno je zaključila baka. „Nema opravdanja. Kad je bila bolesna prošlo ljeto, išla sam u grad po njezine lijekove po najvećem suncu. Nema opravdanja.“
Znala sam da je baka nehotice upotrijebila tu bolnu usporedbu. Tek što sam uvjerila samu sebe da će Klara razumjeti što ne dolazim po ovakvom vremenu, maleni glas sumnje natjerao me u nesanicu. Neprestano sam se okretala u krevetu. Zvuk udaraca grane o prozorsko staklo kidao mi je san sve do trenutka kada sam ponovno začula violinu. U tom sam trenutku znala da san ne planira doći k meni.
Pošla sam iz sobe u potrazi za bakom. Objasnit ću joj situaciju pa me možda odvede do Klare. U suprotnom, sigurna sam da će mi dati nekoliko mudrih savjeta i opravdanih razloga zašto je bolje ostati u kući pa ću se osjećati bolje. Polako otvorim vrata sobe, ali u dnevnom boravku dočeka me mrak – baka je otišla u svoju sobu.
Klara kao da je osjetila moje pokušaje odustajanja od našeg dogovora jer je njezina glazba postala mnogo tužnije. Morala sam otvoriti prozor da jasnije čujem, a kada sam to učinila glazba je naglo prestala. Ili možda je nisam ni čula? Po ovako jakom nevremenu bilo bi nemoguće da… Zastala sam i osjetila kako osjećaj krivice raste u meni. Sigurno sam je umislila, zaključim. Sljedećih sam se trenutaka krenula oblačiti, a ubrzo sam trčala prema mjestu o kojem je Klara govorila.
Hoće li me u njihovom dvorištu dočekati pas koji je iskopao tu rupu? Ta me misao natjerala da potrčim brže. Kakvu glupost upravo radim? Kroz glavu mi prolazi prizor bake koja saznaje za moju ludost. Nastavila sam trčati prema malom prozoru s kojeg je nekoć dopirao zvuk violine, ali me zaustavio glasan lavež pasa i snažno svijetlo koje je netko uperio u moja leđa.
„Što radiš ovdje?“ Zaurlao je muški glas. „Ovo je privatan posjed!“
Otkucaji srca dosegnuli su broj koji ne znam ni napisati prije nego što sam se uspjela pomaknuti s mjesta. Noge su mi drhtale dok gazim u velike lokve vode. Kamo da idem, nisam znala. Klara mi je rekla da dođem na stražnji ulaz koji sam upravo pretrčala u strahu od muškarca koji me je pokušavao uhvatiti.
„Odmah stani!“ Glas se miješao sa lavežom psa.
Zašto mi Klara nije rekla da imaju čuvara? Željela sam se istog trenutka vratiti kući i zaboraviti na cijelu ovu ludost, ali čuvar i njegov pas tjerali su me sve bliže kuriji i njezinom glavnom ulazu. Gotovo da nisam imala izbora kada sam se zaustavila pred natkrivenim dijelom i glasno pokucala na masivna drvena vrata.
„Klara otvori!“
Zvuk laveži postajao je sve glasniji pa sam ponovno pokucala na vrata, ali ovoga puta gotovo kao da namjeravam provaliti. Udarala sam u tvrdo drvo sve ok nisam izgubila ravnotežu i pala na hladne pločice predvorja.
„Što ovo znači?“ Upitala je starija žena muškarca koji je nastojao obuzdati psa. „Kako je ovo dijete došlo do…“
Gledala sam u nju širom rastvorenih očiju kao da gledam prikaz iz svoje najgore noćne more. Bila je to visoka i mršava žena stara kao moja baka odjevena u strogu crnu haljinu. Njezina sjeda kosa povezana je u čvrstu i visoku punđu.
„Oprostite… žao mi je.“ Počela sam se ispričavati šokirana njezinim prizorom.
„Ti si Tiči, zar ne?“ Ozbiljno je upitala, a ja brzo kimnula glavom nadajući da se neće još više naljutiti.
Kratko je pogledala muškarca i dala mu znak koji nisam razumjela. Strpljivo je čekala da ustanem, a zatim mi je druga starija gospođa, za koju sam vjerovala da je sluškinja, pružila drveni stolac. Starica ne želi da joj zaprljam kuću, pomislila sam i posramljeno spustila pogled na svoje prljave hlače. Blato se uvuklo iznad razine koljena, a niz mokru kosu kapala je voda. Sluškinja mi prebaci debelu neku preko ramena, a zatim se udaljila u unutrašnjost kuće.
„Znaš da nije pristojno ulaziti drugim ljudima u dvorište?“
„Ali…“
Naglo me je prekinula. „Mogla bi pozvati policiju.“
„Klara me pozvala!“ Pobunila sam se.
Lice joj se zamrznulo, a ono malo boje što joj je krasilo obraze nestalo je zajedno s njezinom potrebom da pokaže svoju veličinu. Umjesto toga, naglo mi je okrenula lice i odmaknula se nekoliko koraka od mene.
„Istinu Vam govorim, Klara i ja…“
„Ne dozvoljavam da se govore laži u ovoj kući.“
„To nije laž!“ Naglo sam ustala. „Klara i ja smo se…“
Podrugljivo se nasmiješila. „Ovdje nema nikakve Klare. Ovdje smo samo ja i ona stara nesretnica koju si probudila.“
Je li moguće da Klara ima takvu baku, pomislila sam sa zgražanjem. Ili joj je to majka? Ali Klara… Zastala sam. Ja ne znam ništa o Klari osim činjenice da svira violinu na svom prozoru. Ne znam kako izgleda ni koliko je stara. Kad bolje razmislim, ne znam svira li doista violinu.
„Tiči, iz ovih stopa idemo doma!“
Bakina pojava nikad nije djelovala strašnije. Stajala je na pragu vrata odbijajući svaku pomisao da zakorači u unutrašnjost. Kišobran joj se naslanjao na suknju koja je bila išarana kišnim kapima.
„Doista misliš da je to smiješno, Ivana?“ Žena je upitala baku. „Nagovorila si ovo nesretno dijete da se pretvara da komunicira s Klarom i da…“
„Nikad to ne bi učinila“, pobunila se baka i skrenula pogled prema meni. „Ne mogu vjerovati da…“
„Onda si joj pričala o njoj, a ona se…“
„Nikad joj nisam spomenula Klaru. Ni njoj ni vlastitoj kćeri. Ne pokušavaj svoje grijehe oprati na mojoj unuci.“
Žena je ljutito lupila štakom po pod.
„Ne želim vas više nikad vidjeti na ovim vratima!“
Baka nikad nije bila osoba koja trpi napade na sebe, ali ovoga je puta šutjela. Uhvatila me za ruku i odvukla kući. Sljedećih nekoliko dana nisam smjela izlaziti sama, a baka je koristila svaki trenutak da mi istakne koliko je razočarana. Sigurna sam da je žena kaznila Klaru jer od toga dana nisam čula njezinu glazbu. Jednom sam uspjela otrčati do ograde i baciti poruku, ali odgovor nikad nisam dobila. Dok sam promatrala čuvara kako zatrpava rupu kroz koju sam se provukla, iznenadio me zvuk automobila koji se parkira na prilaz naše kuće. Baka je odlučila da je vrijeme da se vratim majci i koliko god sam se radovala tome, osjećala sam veliku prazninu što napuštam Klaru.
„Baka mi je sve ispričala“, smirenim glasom je rekla majka pozorno prateći cestu. „Moraš razumjeti da je baka stara i… uzrujalo ju se sve to. Ja sam s druge strane znala sam da će doći trenutak u kojem ćeš saznati za tu priču.“
Pogledala sam majku s velikim zanimanjem.
„Znam da su ti djeca rekla razne stvari pa bi voljela da pravu istinu čuješ od mene kako više ne bi ponovila takvu glupost.“
Zaustila sam da se pobunim, ali me majka zaustavila.
„Vidiš, u toj je kući nekoć živjela bogata obitelj koja je imala dvije kćeri, Amaliju i Klaru. Klara je rođena… drugačija. Bila je boležljivo dijete i imala je krhke kosti pa zbog toga nije pohađala školu zajedno s drugom djecom. Njezina je majka bila jako zabrinuta za njezino zdravlje i nakon nekoliko glupih nesreća u kojima bi Klara hodajući vrtom slomila nogu, odlučila je da je najsigurnije da boravi samo u svojoj sobi. I što da jadno dijete radi kada se ne smije kretati? Klara nije znala slikati jer nije imala što slikati provodeći dane u svojoj sobi. Zato su roditelji odlučili da će je podučavati sviranju nekog instrumenta i izbor je pao na violinu.“
„Govoriš o tome kao da je to bilo…“
„Davno. Tvoja je baka bila Klarina vršnjakinja. U svakom slučaju, djevojka je bila usamljena. Često je sjedila uz prozor sobe i svirala do kasnih sati. Tvoja baka i ona počele su se dopisivati i nemoj me pitati kako je došlo do toga jer ne znam. Baka bi se provlačila kroz otvor u ogradi, za koji čujem da si pronašla, i ostavljala Klari pismo u maloj pukotini pored sporednih vrata. Klara bi sišla iz sobe i uzela njezino pismo, a svoje umetnula. Dugo su se tako dopisivale i između njih se razvilo pravo prijateljstvo. Uskoro je baka počela posjećivati Klaru. Klara ju je učila svirati violinu, a baka je pomogla Klari kretati se pa bi izlazile u vrt kad njezinih roditelja ne bi bilo. Jednom se njezina starija sestra Amalija, gospođa koju si upoznala, vratila ranije i uhvatila ih. Ne moram ti pričati da je Klarina majka bila potpuno van sebe. Obje su kršile njezine naredbe, a tvoja je baka usto bila nedostojno društvo tako bogatoj djevojci pa je učinila sve što je u njezinoj moći da spriječi svaki budući kontakt.“
Na bolan način shvatila sam da se gubim u majčinoj priči. Klara ne može biti… jer… Klara…
„Ne moram ti objašnjavati kako je ta odluka utjecala na Klaru koja se potom bacila kroz prozor.“
Dugo sam šutjela razmišljajući o majčinim riječima. Sve što je govorila podudaralo je sa mojim prijateljstvom s Klarom, ali Klara nije mogla biti…
„Mama“, oprezno sam progovorila. „Ja sam stvarno razmjenjivala pisma s Klarom. Mi smo… sastajale smo se kod ograde i…“
„Mila, Klara je mrtva već desetljećima. Da je živa, bila bi stara kao tvoja baka. Netko od djece se našalio s tobom.“
„Mama ne shvaćaš da…“
Majka je naglo skrenula u nepoznatom smjeru. Pokušala sam joj objasniti da sam se doista dopisivala s Klarom, ali nije željela slušati. Zaustavili smo se tek pred ogradom lokalnog groblja kada je majka ugasila automobil i izašla iz njega.
„Jesi li je ikada vidjela?“
Odmahnula sam glavom. „Nisam, ali…“
„Jesi li je ikada čula?“
Željela sam se pobuniti, ali znam da je u pravu.
Odvela me do malog kamenog spomenika prekrivenog mahovinom i korovom. Crno bijela slika bila je gotovo neprepoznatljiva, ali kada sam približila glavu, shvatila sam da prikazuje mršavu djevojku svijetle kose koja u rukama koja pogrbljeno sjedi na stolici u vrtu.
„To je Klara – prava Klara. Mrtva je već desetljećima, imala je samo dvanaest godina kada je umrla.“
„Zašto mi to pokazuješ?“
Kleknula je i iz keramičke posude izvadila hrpu malih papirića ispisanih različitim rukopisom. „Ovo je stari izazov. I mi smo ga igrali kao djeca. Izabrali bi najmlađeg u društvu i slali mu poruke u Klarino ime. Vrhunac izazova bio je otići u posjet Klari. Naravno da to dijete nije znalo, baš kao i ti, za priču o Klari.“
„Baka je rekla da ti ne znaš.“
„Baka“, majka je odmahnula glavom. „Odrasli ne znaju sve dječje tajne.“
„Ali mama, imam deset godina i nikako nisam najmlađa!“
„Ali do sada nisi znala tu priču.“
Hodam prema stražnjem ulazu i pronalazim mjesto u kojem su se skrivale poruke. Domar me nervozno požuruje, ali ne obazirem se. Sjećam se kako sam ljutita bila dok sam poraženo sjedila pored majke koja me uvjeravala da mi je to važna životna lekcija. Dugo sam razmišljala o Klari prije nego što sam se pomirila da sam bila žrtva dječje šale. Sljedeće sam godine oprezno promatrala djecu tražeći u njima tog okrutnika koji mi je podvalio, ali prava je istina da nikad nisam doznala tko je to bio.
Ipak, iz svega toga shvatila sam zašto bake toliko prezire umjetnike. Smatrala je da nam glazba, ples, slika, romani i slično otvaraju pogled u neki drugi svijet koji nam često ne pripada. Klara joj je otvorila vrata prekrasnog svijet glazbe, a potom su joj ljudi zatvorili vrata i oduzeli glazbu i Klaru. Glazba je, smatrala je, oduzela mog oca mojoj majci i meni jer da se bavio poljoprivredom kao ona i djed i kao njezini preci, ne bi imao vremena razmišljati o smiješnim pitanjima poput smisla života. Zapravo, rekla mi je jednom prigodom kada sam bila starija, sve umjetnosti mogu nas dovesti u stanje blaženstva, ali i stanje ekstremne patnje.
Mogla sam razumjeti baku, ali nikad se nisam slagala s njom. Smatrala sam da je previše boli u njezinom sjećanju da bi mogla govoriti o ljepoti koju odbija vidjeti.
Otvorila sam vrata i krećem kamenim stubištem prema sobi koja je nekoć pripadala Klari. Nekog davno dok je moja baka bila djevojčica. Ne mogu vjerovati da je prošlo toliko puno vremena.
„Molim Vas, zar ne vidite da se krov urušava? Što mislite pronaći unutra?“ Ljutito govori domar odbijajući me slijediti.
Ne obazirem se na njega. Moram vidjeti Klarinu sobu prije nego što se kurija sruši pod godinama nebrige. Jedna vrata djeluju zaboravljeno i pred njima se nalazi mali stolić s polupanom vazom i umjetnim cvijećem. Odmičem ga u stranu i ulazim sobu koja vonja po pljesni i vlazi. Ne mogu suspregnuti razočaranje što zatičem sobu u lošem stanju. Što sam očekivala, upitala sam samu sebe dok promatram prastare tapete koje se spuštaju niz zidove iz kojih izbija sitan korov. Prozori na staklu napuknuti su, ali prozorsko je krilo čvrsto zatvoreno. Soba nema mnogo stvari, tek jedan manji krevet s noćnim ormarom te velika drvena komoda čije su ladice izvučene iz svojih ležajeva. Vjetar se poigrava preostalim dronjcima koji su nekoć bile zavjese dok oprezno gazim prema radnom stolu. Otvaram ladice u kojima nalazim zahrđalo povećalo, požutjeli i vlagom natopljeni prazni papir, nekoliko drvenih bojica i neuporabljenih kistova. Možda je Klara ipak crtala? Okrenem se oko sebe. Možda ovo nije Klarina soba. Nema razloga da je netko drži neupotrebljavanom toliko godina. Te misli brzo rastjeruje lijepi ružičasti natpis na vratima – KLARISA.
Umorno položem ruke na stol koji se pod mojom težinom zaljulja i ispusti glasan zvuk savijanja prije nego što shvatim da postoji još jedna mala polica koju nisam otvorila.
„Ta soba nije dirana desetljećima“, progunđao jea domar koji mi se ipak odlučio pridružiti. „Još je moj pokojni otac radio kao čuvar imanja prije nego što sam ga zamijenio kada je ta djevojka umrla, a soba je i dalje ista.“
„Kako znate?“ Upitala sam sa zanimanjem i nastavila pokušavati obiti bravu na polici.
„Rekao mi je. Rekao mi je – sine nađi drugi posao jer ta obitelj nije sva svoja, ali mene je privukla dobra plaća i miran posao.“
Nervozno sam i ljutito otpuhnula. „Možete li mi pomoći?“ Pokazala sam na bravu.
Domar se mrzovoljno došetao do radnog stola i jednim potezom ruke izvukao plitku policu, a zatim pripalio još jednu cigaretu i krenuo prema izlazu. Većina papira bilo je u potpunosti uništena. Samo je jedan mali smotuljak stajao neoštećen u maloj staklenoj bočici.
Znala sam da ćeš se jednom vratiti. Hoćeš li ovoga puta ostati zauvijek?
Osjetila sam kako papir klizi niz jagodice prstiju i nečujno pada na tlo. Čvrstim koracima gazim prema izlazu. U zraku čujem samo svoje ubrzano disanje i odjek koraka dok trčim hodnikom. Odjednom sam postala svjesna da se pred mnom, na kraju hodnika nalazi veliki portret mršave djevojke plave kose čije se lokne spuštaju do ramena, bistre zelene oči djeluju neprirodno naspram ostalih boja na platnu dok me promatra s blagim osmijehom. Znam da umišljam, ali čujem zvuk violine. Zvuk koji nisam čula od svoje desete godine i ljeta kada su se djeca našalila sa mnom.
Spustila sam pogled izbjegavajući taj prozor. Pod nogom mi se nalazi požutjeli papir, ali odbijam da ga podignem. Spuštam se niz stubište s bezbroj misli u glavi. Kako sam mogla biti tako glupa? Otkako sam primila pismo o vlasništvu, ni u jednom se trenutku nisam zapitala kako je moguće da je kurija pripala meni. Smijem se sama sebi dok pokušavam zadržati zdravi razum. U dvorištu zatičem domara kako razgovara s odvjetnikom oko detalja ugovora.
„Kako?“ Viknula sam poput luđaka dok koračam u njihovom smjeru. „Kako se to dogodilo?“
Odvjetnik zbunjeno gleda u domara.
„Kako je kurija pripala meni? Gospođa Amalija je…“
„Zapravo je složeno, ali jednostavno. Gospođa Amalija je oporukom navela da kurija pripada Vama pod uvjetom da se u nju doselite… To su tehničke stvari…“
„Zašto to niste… i kako…“
Odmahnuo je rukom. „Ne brinite se oko stanja zgrade. Gospođa Vam je ostavila dovoljno novaca da sve dovedete u red i godinama živite lagodno. Usuđujem se reći do kraja života. Navela je neki uvjet o tome kako ne smijete dovoditi posjete kako ne bi uznemirili njezinu pokojnu sestru Klaru i zapravo čini se da je u nekom dijelu spomenuto da ćete joj biti doživotna družica i… Ali to su gluposti senilne starice. Mi se samo moramo pobrinuti da neki daleki rođak ne bi bacio oko na to jer bi nas ti dijelovi oporuke mogli staviti u nezgodnu situaciju jer se može iščitati da starica nije bila baš…“
„Ne mogu vjerovati da mi to niste…“
„Gledajte, Vi zapravo još uvijek niste preuzeli imovinu i možete je u svakom trenutku odbiti, ali to bi bila ludost ako mene pitate.“
Uzela sam cigaretu od domara i uzhodala se dvorištem u nastojanju da se smirim. Od malena maštam o toj kuriji, u ovih nekoliko tjedana otkako me odvjetnik obavijestio o oporuci nisam prestala planirati uređenje. Ne vjerujem u priče o duhovima pa ne shvaćaš zašto mi je to mjesto ulilo takav strah da sam počela halucinirati zvuk violine.
„Zašto se gospođa Amalija nikad nije udavala?“ Upitala sam domara.
„Postoje brojne priče. Rekao sam Vam da je cijela ta obitelj pomalo luda. Gospođa Amalija je vjerovala da se mora brinuti o svojoj sestri. Nakon smrti stare gospođe kao da se ta bolest pretjerane brige preselila na gospođu Amaliju koja je posvetila život brizi o pokojnoj sestri. Mnogo sam je čuo kako razgovara sama sa sobom, svađala se s njom. Svakoga se dana kuhalo jelo za nju. Sjećam se smrada koji je znao dopirati iz sobe jer koliko se gospođa Amalija brinula o mrtvoj sestri toliko je se bojala.“
„Vi govorite da se luda starica cijeli život brinula o duhu sestre?“ S podsmjehom je upitao odvjetnik.
Domar je najozbiljnije kimnuo glavom.
„Koliku je starost doživjela? Mislim sigurno je bila blizu…“
„A ne“, naglo me je prekinuo domar. „Prije Vas jedna je žena živjela u ovoj kući možda pet ili šest godina, ali jedne je noći poludjela i pobjegla. Kako više nije živjela u kući, oporuka se poništila i prešla na sljedećeg nasljednika – Vas.“
„Ni to mi niste spomenuli“, pobunila sam se obraćajući se odvjetniku.
„Nisam znao da je poludjela“, rekao je ljutito kao da to nije njegova briga. „Znam da postoji popis i da ste Vi sljedeći. Moj posao nije pratiti tko je poludio zbog priča o duhovima. Uostalom, s tom ženom očito nešto nije bilo u redu od početka. Naslijedila je toliko novaca, a kuća se raspada. Da se mene pita, trebalo bi je kazniti zbog toga.“
Na čuđenje svih prisutnih, odlučila sam odbiti ponudu. Zvuk violine ispratio me s dvorišta kurije za koju sam se zaklela da je više nikad u životu neću posjetiti. Nisam znala u što da vjerujem, možda su priče o Klari prerasle u živuće legende, ali koliko god bila jaka moja želja za tom nekoć veličanstvenom građevinom, znala sam da ne mogu.
Deset godina kasnije, prolazim pokraj nje znajući da nisam pogriješila. Od tada je promijenila još troje vlasnika. Stojim pred velikom metalnom kapijom koju je dao ugraditi neki od nasljednika. Vjetar mi mrsi kosu. Gledam u ženu koja sjedi u hladovini velikog stabla i čita knjigu. To sam mogla biti ja, pomislila sam sjetno. Zvuk violine tjera mi neugodne trnce tijelom. Okrećem se prema autu uto se nekoliko osušenih listova sudarilo s mojim licem. Odmaknula sam ih u stranu i shvatila da je među lišćem mali, dobro poznati papirić.
Ako uđeš unutra, mogla bi te naučiti svirati violinu.
Autor: Tina Augustus
Foto kredit: Slika „Simbolična scena“, Jakub Schikaneder
