Došao je vikend koji smo željno čekali. Drugi po redu Slaughter horor film i Heavy metalfestival održao se od tridesetog juna do drugog jula u nekadašnjoj doljevačkoj klanici, mestu koje je i prošle godine bilo domaćin festivala. Kao i prošle godine nikakva viša sila nas nije mogla sprečiti da prisustvujemo na barem dva od tri dana festivala, te možemo smatrati da smo festival ispratili kako dolikuje.
Prvi dan je počeo uobičajeno. Organizovani prevoz iz Niša je krenuo oko 18č i ostavio posetioce kod ulaza na festival. Iskoristili smo priliku da pre zvaničnog početka programa prošetamo i osmotrimo ambijent. Organizatori su se maksimalno potrudili da mesto odiše horor atmosferom čemu su doprineli i rekviziti Miroslava Lakobrije, jednog od naših najboljih majstora za efekte maske, koji je pored Dejana Zečevića, režisera kultnog TT Sindroma i Nenada Bekvalca, poznavaoca žanra, njegovog kritičara i popularizatora bio jedan od gostiju festivala. (pogledajte slike). Pored dva metal stejdža postojala su i tri projekciona platna (Slaughter Movie Hall unutar klanice, Water Movie Screen pored bazena i Air Movie Screen nedaleko odatle) na kojima su posetioci mogli da gledaju horor filmove koji su bili na programu.
Festival je zvanično trebalo da bude otvoren u 19č unutar klanice koncertom grupe Ural Umbo, ali je zbog tehničkih problema premešten na jednu od metal bina. Prva projekcija je bila film Rez, francuski horor o filmskoj ekipi koja pokušava da snimi zombi film ne sluteći da će upasti u veću nevolju. Ovaj film je za bio malo iznenađenje budući da je počeo kao klasičan treš da bi se priča polako razvijala i pretvorila u dobru dramu.
Što se tiče ostalih projekcija postojao je širok izbor. Od 21č posetioci su mogli da biraju da li će na Air movie screenu da pogledaju Speak No Evil, satiru o danskom mentalitetu koja je u nekim momentima podsetila na Funny Games, đalo u klanici Francesca ili kratke domaće filmove na water Screenu koji su se takmičili za Zlatnu macolu. Izbor je pao samo na tri filma, po rečima stručnog žirija, jer po običaju ostali pristigli radovi nisu zadovoljavali kriterijume konkursa.
Iskoristili smo vreme projekcija u 21č da uživamo na metal koncertima da bismo se u 23č uputili do Water Movie Screena gde se očekivala projekcija dugo očekivanog Megalomaniaca, filma koji je dobio brojne nagrade. Nažalost, nepostojanje engleskog titla nam je onemogućilo potpuno uživanje pa smo se uputili do Slaughter hale gde je uveliko bila projekcija TT Sindroma. Izbor mesta je pun pogodak pošto je i sam film sniman u sličnom ambijentu, javnom kupatilu sa katakombama pa je publika mogla da se poistoveti sa mestom punom prljavštine i beznađem u kom su se našli junaci. Za to vreme se na Air Movie Screenu prikazivala Mona Lisaand A Blood Moon, rediteljke A Girl Walks Home Alone At Night koji je moćno i grešno zadovoljstvo.
Nakon nekog vremena smo se vratili na svirke i pošteno izdivljali uz dobro društvo i energiju. Prvo veče je bilo sjajno, jedino je, verovatno zbog radnog dana, broj ljudi bio dosta manji.
Nažalost, drugog dana izveštač sa lica mesta nije bio u mogućnosti da prisustvuje pa prenosi utiske trećih lica koja su bila naznačna.
Program je počeo u 14č tribinom „20 godina TT Sindroma“ u niškom Deli prostoru. Na tribinu su pored moderatora Dejana Ognjanovića, govorili Dejan Zečević, režiser horora koji je vremenom stekao kultni status, Miroslav Lakobrija, koji je na ovom filmu počeo da peče svoj zanat i Nenad Bekvalac. Na tribini se govorilo o razvoju TT Sindorma i njegovom laganom sticanju kultnog statusa.
Doljevac i širu okolinu je tog dana pogodilo veliko nevreme pa je postojao bojazan kako će se planirani program odvijati. Srećom, vreme se smirilo u večernjim satima pa je publika mogla da uživa u planiranom programu. Od filmova koji su obeležili drugi dan vredi izdvojiti Kronenbergov Crimes of the future koji nažalost nije u rangu njegovih ranijih ostvarenja, Lakobrijine kratke filmove, Evil Eye, španski folk horor koji podseća na radove Giljerma Del Tora i Orgy of The Damned, nastavak filma 2551.01: The Kid koji je prošle godine dobio Zlatnu macolu.
Završni dan je počeo prevozom u 18č i ulaskom na festivalski prostor. Trač partija i prijatna atmosfera su nas ponele pa smo zaboravili na projekciju đalo filma Abrakadabra u glavnoj Slaughter hali od 19č.
Došlo je vreme koje smo željno iščekivali. U 21č su na Water Movie Screenu dodeljene svečane nagrade, Zlatne macole. Za najbolji strani film proglašen je Megalomaniac Karima Uelaže, dok je nagradu za najbolji domaći kratkometražni film dobio film Bdenje Marka Marinkovića. Po dodeli nagrada organizovane su projekcije ova dva ostvarenja.
Za to vreme su se na Air Movie screenu odnosno u Slaughter halli održavale projekcije Speak No Evil, odnosno Crimes of The Future. Pošto smo ranije gledali ta dva ostvarenja uputili smo se ka metal stejdžu gde je počeo nastup benda The Bloody Earth koji mogu da stanu rame uz rame sa veteranima My Dying Bride. Pa smo uživali u jednočasovnom doom metal spektaklu.
Nakon njihovog nastupa smo otišali do Slaughter Halle gde je bila repriza projekcije Orgy of The Damned. Film je bio pravo osveženje i u odnosu na svog prethodnika otišao je korak dalje. Režiser je u ambijentu podzemnih tunela pokazao svu seksualnu devijantnost i izopačenost kojoj smo izloženi i sav distopijski nihilizam. Predstavlja pravi morbidni omaž nemim filmovima u vidu prisustva grotesknih figura koje obično komuniciraju preko nasilja i bestijalnog seksa.
Po završetku projekcije smo ispratili preostali program metal festival do kraja, nakon čega smo se organizovanim prevozom vratili domu.
Što se nas tiče apsolutno smo zadovoljan organizacijom. Organizator se maksimalno potrudio oko izbora filmova i metal bendova. Bilo je štandova sa rekvizitima, šank sa pićem i hranom i besplatnog kampa pa su i posetioci iz drugih gradova mogli da nađu svoje mesto. Program je bio prilagođen svim ukusima tako da niko nije bio nezadovoljan. Bilo je mnogo više ljudi nego na prošlom festivalu, što nas posebno raduje. Ni oluja ni uporni komarci nisu uspeli da naruše dobro raspoloženje koje je vladalo tokom ova tri dana. Jedino nam je žao što nismo uspeli da ispratimo sve filmove koje smo planirali (Megalomaniac nam je dvaput promakao, verujemo da će nam se uskoro ukazati treća sreća.)
Drago nam je što smo postali bogatiji za još jedan festival i što su ljubitelji horora i hevi metala dobili još jedan važan događaj u kalendarskoj godini, u kom se sve povinuje horor žanru. Uživajte u kvalitetnim filmovima i muzici i pozdrav do naredne godine.
Dan je bio tmuran i siv. Nadolazeći oblaci polako su vukli svoja kišna tijela od istoka prema zapadu.
„Istok i zapad.” Pomislio je. Početak i kraj.
I dok je polako palio cigaretu prisjećao se početka i kraja, onog vlastitog, barem onako kako ga je zamišljao, prije nego je život povukao svoje konce, prije nego što je neminovnost zavladala, na koju nije imao nikakvog utjecaja, barem se tako činilo. Nakon što je umrla majka, i svećenik je za njom bacio grudu zemlje, a nakon njega pokrila ju je mrtva glinena tama, često je razmišljao gdje je ona sada. Je li u raju, i postoji li uopće raj? Gdje odlaze ljudi nakon smrti, ima li neko mjesto na kojem im se sad nalazi duša, ili je sve samo laž, i ovaj život je jedini koji imamo, nakon njega nestajemo baš kao što smo i stvoreni, od svemirske prašine u svemirsku prašinu. Jednom davno, dok je još bio mladić pun životne energije, pročitao je knjigu o starom Egiptu. Vaganja srca nakon smrti. Da bi duša umrloga mogla nastaviti putovanje u Vječnost, srce umrloga na vagi pred Ozirisovim sudom moralo je biti lakše od pera božice pravde Maat. A ono može biti lakše jedino ako je čisto i ispunjeno svjetlom koje je plod dobrih djela na Zemlji, ako je oslobođeno teškog zemaljskog tereta… Je li itko izvagao srce njegove majke, i hoće li itko izvagati njegovo srce kad umre?
Hodajući ulicom u kojoj je vladala uobičajena popodnevna gužva, palio je cigaretu za cigaretom, izgubljen među svim tim ljudima koji gledaju svoja posla i jure. On nije žurio. Nikada. Oči je odmarao na svemu onome što drugi ljudi nisu primjećivali. Malenom vrapčiću koji se sladi ostacima nekog peciva, ili oblacima na nebu, listovima topole u drvoredu, kroz koje je šumio nevidljivi vjetar. Kad je hodao pločnikom, pazio je da mu stopala ne dodiruju kamenčiće koji su, po nekom neobičnom zakonu, ležali raspoređeni baš onoliko koliko mu je korak bio dug. Ali na kamenčić ne smiješ stati. Pa i ako moraš skratiti korak ili dva, nikad ne dodiruješ kamenčić.
Sreće u životu i nije baš imao. Zaobilazila ga je baš kao i novac. Sve što je imao bila je stara majka koja se s brižnošću i ljubavi starala o njemu, pa su tako živjeli, tiho i nenametljivo. Što će biti sad kad je nema, pomislo je. Majčino srce bi trebalo biti izvagano. Maat bi na svoju stranu vage stavila sva njezina dobra djela.
„Ova žena ide u vječnost.“ Rekao bi Oziris.
Ali sad, lutajući ulicama, zaobilazeći kamenčiće, nije znao što će. Bio je potpuno izgubljen.
I dok je tako pogledom lutao, odjednom mu se učinilo da na kraju ceste vidi neki malen blještav predmet.
„Možda je novčić.“ Pretpostavio je „Ili je netko izgubio privjesak s lančića. Možda je kakva ljuta zaručnica, u žaru bacila prsten. Svašta može biti.“
Predmet je neobično sjajio, iako sunca nije bilo, možda čak i više nego što je nagovještavao tako tmuran dan. „Neobično.“ Odlučio je ipak da baci pogled što bi to moglo biti. Drugog posla ionako nije imao, a i pitao se kako ostali ljudi tupo zure ispred sebe i ne primjećuju taj sjaj. Kad se približio, sjaj je postao još jači, baš kao aura koja ga je vukla prema sebi, svjetlozelenkaste boje. Kad bi zatvorio oči, možda bi osjetio tuljac koji ga vuče, kao kroz slamku. Ali je morao paziti da ne staje na kamenčiće. Što se više približavao, sjaj je bio jači.
„Zar zaista nitko nije vidio ovaj sjaj osim mene?“ pitao se. Saginjući se, pokupio je sitan predmet s trotoara. Bio je to mali skarabej, figurica od zelenog kamena, neobičan ukras. Čemu služi, nije znao. Vjerojatno je nekome ispao iz džepa. Možda je i talisman. A možda ga je netko jednostavno bacio.
„Tko bi bacio tako krasnu stvar?“ zapitao se, lašteći je skutom kaputa. Morat će je oprati kad stigne kući. Već joj je namijenio mjesto na noćnom ormariću. Nije više sijala, i to je bilo baš neobično, jer mu se nekoliko trenutaka ranije učinilo da sjaji, ali što se više približavao sjaj je bio manji i manji. Nemoguće kako ga nitko nije zamijetio da leži u prašini na kraju ceste, taj maleni skarabej od zelenog kamena.
Kad je stigao kući, u prazan stan i ledenu tišinu, prvo ga je temeljito oprao pod mlazom vode nad sudoperom. Otklonivši prljavštinu i prašinu, skarabej mu je zasjao u punom sjaju. Pažljivo ga je stavio na noćni ormarić, tik pokraj vlastite postelje. Još je dugo gledao u njega, gladan ali sretan.
Kad se ujutro probudio, baš u vrijeme u koje bi ga budila majka, prvo je pogledao u skarabeja. Još je bio tamo, a kamo bi i otišao, pitao se, pa ta figurica nema noge da sama odšeta. Primio ga je u ruku, pažljivo ga vrteći među prstima. I dok je jeo komad kruha namazan putrom, stavio je skarabeja ispred sebe na stol. Činilo mu se da opet sjaji, a onda, danas je ipak prigrijalo sunce, i polako ide s istoka prema zapadu dok ne završi svoj put.
„Istok, zapad.“ Mantrao je „Početak i kraj.“
Pa nešto je, ipak, bilo drugačije. Probudio se sretan, što se nije dogodilo otkad mu je majka umrla. Može li čovjek uopće biti sretan nakon što mu umre majka? Ovo je bilo najbliže sreći koju je iskusio nakon dugo vremena. Nije je ni sanjao ove noći, a i ne osluškuje da ćuje njene korake i tiho mumljanje iz hodnika, kao što je imao običaj. Iako je znao da više nije živa, još bi ponekad čuo kako teško hoda kroz hodnik i vuče stare noge u papučama. Sad je sve utihnulo. Samo skarabej je sjajio zelenim sjajem i činio ga sretnim.
Brzo ga je spremio u džep kaputa i izašao na ulicu.
Hodajući, prvi put nakon dugo vremena počeo je razmišljati o budućnosti. Majke više nema, nema ni njezine mirovine. Doduše, ostavila mu je pozamašan iznos na računu, onako tiha, štedljiva i samozatajna, ali to će se brzo istopiti. Ostavila mu je i kuću, pa možda ne bi bilo loše da iznajmi donji kat nekom studentu ili radniku, pa da od toga skromno živi. Majka ga nije naučila na luksuz, pa mu i ne treba mnogo. Samo malo hrane, kruha i čaja, i sve će biti dobro.
Sjeo je na klupu i vrtio skarabeja među prstima. Možda je ovo znak, možda je to talisman koji je trebao. Iako nije vjerovao u talismane, sviđao mu se taj skarabej.
„Sve će biti dobro.“ Govorio mu je sjajeći zelenkastim sjajem. Vrane su graktale u parku, svađajući se oko komada kruha. Bilo je proljeće i lišće je pupalo. Uskoro će ljeto, a zatim i još jedna zima.
„Istok i zapad.“ Govorilo je sunce. Sve ima svoj početak i kraj.
I dok je tako sjedio na drvenoj klupi, odlučio je da skarabeja ne nosi više sa sobom. Bilo bi šteta izgubiti tako važnu stvar. Od sad će ga držati pokraj uzglavlja, promatrajući ga i lašteći ga od prašine. A život će opet biti dobar.
Navečer, popivši malo kamilice, legao je u krevet. Kad je zaspao, iz skarabeja se polako počelo pokazivati čudno svjetlo. Obigravalo je oko njega, grlilo ga svojom toplinom i obavilo čudnim zelenkastim sjajem. Onako usnulog, milovalo ga je i štitilo, gladilo po obrazima i cjelivalo. Sve to nije vidio, jer je spavao dubokim, mirnim snom. A svjetlo je ulazilo u njega poput lijevka, iscjeljujući ga i krpajući njegove praznine. I kao sjajna igra svjetla i sjene, ukazivalo se na zidovima i prolazilo kroz njega, nježno ga milujući po dubinama njegove duše.
Ekstrovertni Mrgud je stigao na AVKF! Uz zvučni efekat zrikavaca koji označavaju poražavajuću tišinu shvatam da većina ljudi nema pojma ko sam.
Za sve one koji su nisu imali prilike da čitaju moje skribomanske izlive besa spakovane u bedni pokušaj humora i provokacije da se prvo predstavim.
Ekstovertni Mrgud je alter ego Marka Manevskog. Dok je Marko naizgled prilagođeni primerak u ljudskom društvu, Mrgud je večiti buntovnik protiv svega i svačega. Negde gde se ova dvojica susreću i sarađuju jeste kada me iznervira opšta glupost ljudskog stanja. Tada se susretnu i napišu kolumnu u kojoj pokušavam da dokučim poreklo gluposti koju sam u tom trenutku zatekao, a naročito ako te gluposti kvare ono što volim.
Jedan od razloga što posedujem i gram ovakvog kritičkog razmišljanja jeste fantastika i svi njeni oblici i potomci. Kad sam bio klinac fascinirano sam uživao u pričama iz mitologije, basnama i, bajkama sve dok mi ćale jednog dana nije pustio dva kultna filma: Konan Varvarin i Zvezdane ratove. Od tog momenta pa nadalje, nema knjige, filma, serije, crtanog filma, igrice nastalog u širokom polju između ova dva sveta, a da ga nisam konzumirao sa apetitom zmaja. Zašto zmaja? Zato što svaka priča koja dotiče fantastiku mora da ima bar jednog Zmaja ili se ne može smatrati pravom fantastikom.
Pre nego što krenete da kucate komentar, ovu poslednju rečenicu sam stavio samo da bih otvorio vrata ka ostatku ovog mog predstavljanja, jer budimo realni, svima je dosta takozvanih „origin” priča. Moram malo da bocnem sve fanove, pogotovo ako ste već počeli da pišete rečenicu: „Samo zato što Igra Prestola ima zmajeve, ne znači da….”
Dragi fanovi fantastike, romana, stripova, filmova, serija i svega ostalog. Moram da vam kažem da ste upropastili svaki od ovih formata. Trenutna situacija u kojoj smo zatrpani franšizama, rimejokvima, kopijama, lošim adaptacijama, mediokritetnim nastavcima, nije toliko krivica industrije koja ih proizvodi koliko je rezultat toga što smo mi kao fanovi ta originalna umetnička dela stavili na oltar i napravili religiju oko njih koja isključuje svaki dalji kreativni izraz.
Evo primera koji je svima poznat. Originalna trilogija Zvezdanih ratova je kolekcija fenomenalnih filmova, koja je u suštini veoma jednostavna bajka namenjena deci, koja poručuje da dobrota i svetlo pojedinaca koji ne odstupaju od svog integriteta ima moć da promeni svet i pobedi zlo, ma koliko veliko i moćno bilo. Luk pobedi Vejdera onda kada spusti svoj mač, kada mu se obrati kao ocu. Poruka o tome da ljubav pobeđuje zlo. Šta ti treba više od ovoga? Ali kada je Lukas odlučio da snimi filmove o tome kako zlo pobeđuje tako što dovoljno uplaši ljude i uzme im slobodu u ime sigurnosti onda su horde fanova kmečale kako ih je izdao i kako ovo nisu pravi filmovi iz univerzuma Zvezdanih ratova. Znate šta se onda desilo? Dizni je poslušao i dao nam tačno ono što smo tražili, isti film samo malo drugačiji. Sram da ih bude. A kada su sa jednim od tih filmova krenuli malo da eksperimentišu – opet plač i škrgut zuba. Na kraju su samo rekli: e jebite se, evo vam, nekako se Palpatin vratio.
Ruku na srce, nisu se mnogo potrudili da to budu dobri filmovi, ali malo ko je od fanova to kritikovao sa filmske strane.
Ako možete da nam dajete jedan te isti film koji mi volimo, ništa da se ne menja, ali da bude drugačije i kreativno i zanimljivo, ali ništa da se ne menja. I naravno, moja religija je bolja od tvoje.
Beskrajne debate o tome šta je bolje Zvezdani ratovi ili Zvezdane staze? Igra prestola ili Gospodar prstenova? Iskulirajte ljudi, to su samo filmovi, to su samo knjige. Pre ćeš čuti nekog teologa kako kaže da nije sve iz Biblije baš najpametnije, nego što će neki fan Tolkina prihvatiti da možda nije znao baš da piše ženske likove ili da je bilo šta manje od najvećeg literarnog genija.
Beskrajne debate o tome da li je neka serija nova Igra Prestola ili je neki film novi Gospodar Prstenova. Naslovi: „Da li je Veštac novi PLIV” nepobitno vode naslovima: „Zašto Veštac nije PLIV i gde su pogrešili”. Zamenite Vešca sa čime god hoćete. Na ovaj način dolazimo do toga da jedno delo ne može imati vrednost samo za sebe, već je ima isključivo u odnosu na nešto drugo što nam se svidelo. Samim tim ako B nije A onda B ne valja.
Količina utrošenog vremena na beskrajne debate tipa Marvel ili DC je unazadila čovečanstvo više nego pad Rima. Tako da nemojte da mislite da naše beskrajno naklapanje nimalo ne utiče na producente iz Holivuda. Oni su jako sposobni da osluškuju glas populisa.
„Mali, Mali! Odi ovamo.! Šta kaže raja, šta hoće?”
„Čestiti vođo, kažu žele novu Igru prestola”
„Pa kako sad novu? Zar nismo završili sa tom zavrzlamom? Nema druga.”
„Jesmo gospodine Holivud, ali oni bi još. Ako može da bude nešto novo, kažu, neki novi materijal, da bude originalan, ali da bude nekako sledeći PLIV.”
„Auh oca im očinjeg! Idi nađi neku knjižurinu pa da snimamo!”
Naravno, da bi se narodu dalo ono što traži nađe se novi materijal, krene da se prilagođava, ali ne da bude najbolja verzija sebe, već da bude nova verzija nečeg starog. Kada to ne ispadne kako treba, jer ne može da ispadne kako treba, horde fanova se pobune jer nije to to. Onda čika Holivud izmišlja toplu vodu, agendu, sve i svašta, samo da bi ponovo ukačio tu žicu.
Najgori greh koji su fanovi ikada počinili jeste što su počeli da produciraju. Da parafraziramo legendarnog Frenka Zapu kada je pričao o muzičkoj industriji. Nekada davno odluke o tome šta i kako će biti snimano donosili su matori likovi koji pojma nisu imali o mladima i njihovoj kulturi. Njihov pristup novim idejama bio je: „Jebem li ga, otkud znam? Snimi pa ako ima interesovanja uložićemo još love”. Ovaj pristup doveo je do toga da se mnogo inovativnih ideja, naročito u domenu fantastike, realizuje. Kad su skapirali da to radi, rekli su daj tamo nekim klincima pa nek pročešljaju i snimaju te stvari. U početku su ti klinci super radili, ali onda su odjednom promenili priču. Umesto NEMAM POJMA PROBAJ metode prešli su na ĆUTI TAMO JA ZNAM BOLJE ŠTA VALJA metodu.
Mnogima od nas ova dela znače daleko više od običnog filma ili samo knjige. Za mnoge su ovo svetovi koji su nam omogućili da odrastemo relativno normalni jer smo imali gde da se sakrijemo od ružnoće sveta. Ipak, moramo da se sklonimo u stranu i pustimo stvari da se same razvijaju. Da, znam autori su nas izdali mnogo puta glupim nastavcima, filmadžije lošim adaptacijama, ali možda smo i sami za to delom krivi. Umesto da se prepustimo viziji autora, insistiramo da je naša vizija i neki kanon od kog se ne sme odstupiti to što je apriori.
Pa šta i ako nam se ne svidi? Možda i nije nama namenjeno?
Ne želim da kažem da treba odustati od kritike, ona je važna kad je barem delom objektivna. Ono od čega treba odustati jeste dogmatizam i rigidnost, jer na kraju dana to je samo knjiga, samo film, samo igrica. Niko nije nama uništio ništa, niti ikada može da oduzme to što kao ljubitelji žanra steknemo.
Možda je bolje ostaviti malo prostora da kultivišemo te stečene vrednosti umesto da pravimo sabore gde ćemo da utvrđujemo „veru”. Tad možda i bude više strpljenja da uživamo u novim stvarima.
A Holivud ko Holivud, uvek će pokušati da nam podvali nešto, vreme je da prestanemo da se pecamo na to.
Smatrat ću uspjehom ako jedan posto čitatelja stigne do kraja ovog mastodontskog eseja o Zvjezdanim Ratovima. Vjerojatno će biti zanimljiv samo nekolicini okorjelih fanova voljnih čitati naklapanja jednog razočaranog ljubitelja franšize koji filmove prequel trilogije smatra djelima ogromnog potencijala i vrlo mlake realizacije. Cilj ovog teksta je to ponuditi bolju alternativu – to jest dati kvalitetniji prijedlog scenarija za ta tri filma, zaobići rupe u radnji i manjkavu karakterizaciju likova te omogućiti trilogiji da bude ono što je oduvijek trebala i mogla biti: epska svemirska priča o političkom padu Republike i moralnom padu Anakina Skywalkera.
Premisa je jednostavna: moja verzija, baš kao i tri originalna filma, mora sadržavati iste likove i istu radnju s istim početnim i završnim točkama. Nema novih likova, novih moći ili novih koncepata koji bi iz temelja promijenili premisu originalnih filmova. Želimo ostvariti promjenu nabolje isključivo unutar gabarita koje je postavio redatelj George Lucas. Uz obaveznu – i pomalo očitu – napomenu da ovaj tekst pretpostavlja da ste pogledali filmove o kojima govorimo; jer ako niste, bit ćete zatrpani spojlerima i detaljnom analizom vama nepoznate radnje i likova.
Krenimo od likova. Dok su se originalni filmovi vrtjeli oko Anakina i Obi-Wana, naša priča imat će nešto širi fokus s četiri glavna junaka, redom:
1) Anakin – je sličan svom pandanu iz originalnih filmova. Mladi i nabrijani heroj velikog talenta i potencijala koji malo-pomalo gubi povjerenje u Republiku i Jedije, na kraju kulminirajući njegovim padom na Tamnu stranu. Više nije Izabrani (Chosen One) –to proročanstvo ovdje ne postoji. Ionako je samo stavljalo dodatni teret na Anakina, bez da je ičim bitnim pridonosilo radnji. Njegov lik funkcionira sasvim dobro i bez toga.
2) Dooku – je i dalje Jedi apostat te vođa separatista koji se žele odcijepiti od Republike, no tu ujedno i prestaje svaka sličnost s njegovim filmskim predloškom. Naš Dooku bit će pomalo megalomanski, no vrlo karizmatičan te plemenit idealist koji je poveo rat iz iskrenih motiva reforme stare, ustrajale i neefikasne Republike. Također, ovdje nije Sith i nije pod Palpatineovim utjecajem. U originalnim filmovima Dooku se pokorava Palpatineu, što nema nikakvog smisla. Niti bi netko toliko ponosit pristao biti običan poslušnik, niti Dooku i na jedan način ikako ovisi o Palpatineu. Štoviše, Palpatine puno više ovisi o Dooku, čija karizma i popularnost drži sve separatiste kao okupu. Dooku već drži sve konce moći u svojim rukama – i slušanjem Palpatinea ne postiže apsolutno ništa.
3) Palpatine – kao i u originalnim filmovima, on je i ovdje ambiciozni političar te kasnije kancelar; prikriveni Sith s imperijalnim ambicijama. No ima znatno teži zadatak. Držim da je u filmovima Palp zapravo imao prelagan posao: s jedne strane on je tajni vođa separatista, s Dookuom kao poslušnom marionetom na koncu. S druge strane, on je i kancelar koji pod svojom komandom ima genetski modificirane klonove koji će na njegov mig, bilo kada i u bilo kojim okolnostima, smjesta pobiti Jedije, njegovu glavnu prepreku na putu prema ostvarenju diktatorskih težnji. U mojoj verziji Palp neće imati ni jedno ni drugo, već će morati koristi vlastitu pamet i lukavost kako bi manipulirao Jedijima, senatorima i klonovima te tako realizirao svoje planove. I to će ga činiti zlikovcem znatno vrjednijim poštovanja.
Ipak, pošto Palpu moramo dati barem neki utjecaj na događaje mimo njegove direktne kontrole, zadržat ćemo Dartha Maula kao njegovog naučnika i agenta iz sjene. Ciljana prijetnja nekom senatoru ili potajno ubojstvo nekog Jedija koji je previše otkrio mogu itekako koristiti Palpovim planovima – i to je uloga koju Maul može ispuniti.
4) Obi-Wan – kao Anakinov mentor i kasnije najbolji prijatelj. Kao i njegov drug, tako i Obi-Wan polako postaje svjestan zastarjelosti i samodopadnosti Jedi ideologije – no za razliku od Anakina, vjeruje u reformu iznutra kao optimalno rješenje. Kroz radnju možemo suprotstavljati stavove njih dvojice i pokazati njihove slične dijagnoze stanja no dijametralno različita predložena rješenja. Dok Anakin gubi vjeru u instituciju Jedi Reda, Obi-Wan ih i dalje smatra nužnima za funkcioniranje galaksije. Nijedan od njih nije ni posve u pravu ni posve u krivu – svaki prezentira svoju stranu istine i pokazuje rupe u razmišljanju ovog drugog.
Uz njih, zadržat ćemo i određene sekundarne likove, poput Padme – senatorice i Anakinove žene; Maula – koji obavlja prljave poslove za svog gazdu Palpa, Yodu – koji je ikoničan lik i utjelovljenje svih vrlina i mana Jedi Reda, te klona (nazovimo ga Rex, po liku iz animirane serije Clone Wars) – jer nam treba neki klon kako bi nam približio točku gledišta te bitne skupine.
Kao i Lucasova verzija, tako i radnja mog prvog filma počinje kronološki nekoliko godina prije radnje drugog. U centru zbivanja opet je sukob između dvije članice Republike: planeta Nabooa i Trgovačke Federacije, čije rastuće napetosti malo pomalo eskaliraju prema otvorenom ratu. Prva velika promjena dolazi odmah na početku: Qui-Gon Jinn više ne postoji kao lik, i njegovu ulogu u potpunosti preuzima Obi-Wan Kenobi. Qui-Gon ničime posebno nije pridonio ni radnji ni razvoju likova u prvoj trilogiji (šteta, jer je apsolutno mogao da su scenaristi bili imalo vještiji) – i najjednostavnije je samo ga izrezati i dobiveno vrijeme posvetiti razvoju drugih, bitnijih likova. Dok rat polako vrije, promatramo sve glavne aktere kako polako čine svoje prve poteze.
Galaktička Republika, kao glavni politički entitet – reagira tromo i loše. Umjesto da obuzda svoje dvije članice, ona gubi vrijeme u beskonačnim prepucavanjima, birokratskim zavrzlamama i zakulisnim igrama. Vidimo, primjerice, kako se predstavnici Nabooa i Trgovačke Federacije prepiru po Senatu, optužujući ove druge za izbijanje sukoba. Vidimo kako oboje okupljaju svoje saveznike u političkoj areni – koji više gledaju kako izvući nekakvu osobnu korist iz eskalirajućeg sukoba negoli kako ga okončati. Vidimo tajne i javne dogovore, ucjene i podmićivanja. Vidimo senatore kako na svoju političku karijeru gledaju manje kao na služenje narodu članice koja ga je izabrala, a više kao na poligon za vlastito bogaćenje. Vidimo demagogiju i populizam najgore vrste. Ukratko – vidimo kako Republika nimalo ne funkcionira ni u mirnodopskim uvjetima, a kamoli u vrijeme krize. Povijesno gledano, kod velikih multikulturalnih političkih institucija uvijek postoji vjerojatnost da će se raspasti po etničkim ili religijskim linijama: i to je upravo ono što se događa našoj Republici.
Takvo stanje koristi perspektivni političar Palpatine, namećući sebe kao jedan od rijetkih glasova razuma u Senatu. Palp tako poziva na mir, priča o demokraciji i suradnji kao temeljima Republike, poziva na zajedništvo i prekid sukoba i okuplja oko sebe rastuću frakciju dobronamjernih političara kojima je dosta ovakvog stanja – jezgru kasnijih separatista. Kao jednu od solucija Palp predlaže osnivanje Republičke armije – koja za razliku od vojski članica neće služiti nikome doli Republici samoj. Palp predstavlja svoju ideju kao prvu od mnogih osmišljenu od ojačaju identitet i osjećaj zajedništva u Republici. I iako uspijeva okupiti određenu podršku ostalih senatora – ona nije ni izbliza dovoljna da osigura natpolovičnu većinu. Korisno je odmah u startu uspostaviti Palpa kao vještog i prodornog antagonista, koji se lako snalazi u političkim igrama te koristi svoju inteligenciju i karizmu kako bi prikupio podršku i progurao svoje ideje. Nasuprot tome, Palpovo upravljanje separatistima iz sjene (što je samo po sebi nonsens. Zašto bi pobogu Nute Gunray i ostali separatisti uopće slušali naredbe misterioznog holograma?) kakvo vidimo u originalnim filmovima, tu ideju jednostavno ne dočarava.
U međuvremenu, Jedi Red također se nalazi u stanju spiritualnog i društvenog propadanja. Ljudska povijest prepuna je religijskih institucija koje su se prolaskom vremena počele udaljavati od svoje izvorne duhovne funkcije i ogrizle u isprazne rituale i posve svjetovne poroke (novac, moć i vlast, politički utjecaj…). Nešto slično dogodilo se i Jedijima u mojoj verziji priče. Nekoć davno oni su možda i bili mudri spiritualisti poštovani po cijeloj galaksiji zbog svoje prosvjećenosti i borilačkih vještina, no u današnje doba više nisu ni sjena toga. Nisu postali pokvareni ili korumpirani, ne. No svakako jesu zaostali i arhaični, posve neprilagođeni suvremenom dobu unutar kojeg operiraju. Dok su nekad pomagali ljudima i bili zaštitnici Republike – danas su izolirana organizacija koja se bavi prvenstveno sama sobom i svojim ispraznim tradicijama. Inertna i spora priroda Reda manifestira se i u njihovoj reakciji na novonastalu političku krizu, prema kojoj se ponašaju kao da ih se uopće ne tiče. Iako imaju osigurano mjesto u Senatu, oni u raspravama uopće ne sudjeluju (možda čak ni ne dolaze na njih). Jednostavno ih nije briga ni za što izvan zidina njihovog hrama.
Naravno, nijedna toliko velika organizacija nije monolitni blok – pa tako ni Jediji. Određen broj njih i dalje vjeruje u izvornu zadaću Jedija i zalažu se za drukčiju ulogu Reda u politici i društvu. Među njima nalaze se i naši glavni protagonisti – Obi-Wan i Dooku. Imamo jednu ili dvije scene koje uspostavljaju ideološku i osobnu bliskost njih dvojice: jednog mladog i tek novopečenog Jedija, a drugog starog i iskusnog člana Jedi Vijeća – njihovog najvišeg tijela. Dooku vidi sukob između Nabooa i Trgovaca kao izvrsnu priliku da Jediji prestanu s izolacionističkim tradicionalizmom i ponovno počinju djelovati kao zaštitnici galaksije. Na kraju, na njegov nagovor Vijeće konačno popusti i šalje Obi-Wana i njegovog padawana Anakina kao Jedi predstavnike za zadaćom da izvide situaciju i riješe sukob ako mogu. Za Dookua ovo jedva da i ima smisla – umjesto tima iskusnih Jedi diplomata Vijeće je odlučilo poslati jednog neiskusnog Jedija i njegovog padawana. No svaka pobjeda, ma koliko mala bila – i dalje je korak u dobrom smjeru. Dooku je zasad zadovoljan.
Ovdje je ključno prikazati sve mane Jedija i Republike u njihovom punom „sjaju“, te na taj način demonstrirati kako su separatisti i te kako imali dobre razloge za svoju buduću pobunu. Umjesto banalne moralne dihotomije dobra Republika vs zli separatisti ovdje vidimo kako obje strane imaju legitimne razloge činiti to što čine. Republiku čine kako plemeniti wannabe reformatori tako i iskvareni birokrati i političari. Separatisti se sastoji od idealista jednako koliko i od oportunista, sklepanih zajedno u labavu koaliciju baziranu isključivo na zajedničkom interesu odcjepljenja od Republike. Mnogo veći emocionalni efekt postiže se promatranjem kvalitetnih ljudi s valjanim motivacijama kako malo pomalo podliježu svojim unutarnjim demonima i tonu u propast, negoli ljudi pokvarenih od početka kako čine zle stvari.
I svim očekivanjem usprkos, mladi Obi-Wan nekako nadmašuje sva očekivanja i uspješno posreduje u okončanju sukoba. Krvav rat, s tisućama mrtvih i rastućom mržnjom između dvaju frakcija – zaustavljen je prije nego što se stigao razmahati, a jednu od ključnih uloga odigrao je onaj za koga nitko, pa ni Jedi Vijeće koje ga je tamo poslalo, nije očekivalo bogzna što. I dok Trgovci i Naboo vidaju rane, Anakin je jako impresioniran svojim mentorom, njegovom požrtvovnošću i spremnošću da čini herojska djela (poput prekidanja rata). Nekoliko godina kasnije, kada si Anakin odabire prezime Skywalker („onaj koji hoda nebom“), imat će upravo Obi-Wana na umu. I on će htjeti biti, baš kao i njegov mentor, netko tko će hodati nebom (to jest, putovati po galaksiji) i biti agent u službi onog dobrog i plemenitog. „Skywalker“ je herojsko ime, i nije na odmet imati ovakvu malu priču koja pokazuje kako je Anakin do njega došao.
Na svog štićenika ponosan je i Dooku, no uskoro doživljava hladan tuš. On je, naime, smatrao da bi Obi-Wanova misija trebala biti tek prva u nizu, jedna od nebrojeno mnogih kojim će Jediji utabati novi put kojim bi odsad trebali ići: ne više kao samodostatni izolacionisti već kao aktivni zaštitnici Republike. Međutim, Jedi Vijeće ima drukčije gledište. Niti su posebno ponosni na Obi-Wanov uspjeh, niti mu pridaju neku veliku važnost, a najmanje od svega planiraju druge misije na istom principu.
Ionako indisponiranom Dooku-u ovo je kap koja je prelila čašu. Konačno prelama i jednom za svagda odluči napustiti Red, povlačeći za sobom još nekolicinu istaknutih istomišljenika Jedija, razočaranih mlitavošću i zaostalošću Vijeća. Godinama kasnije, tijekom građanskog rata – oni će se boriti na suprotnim stranama.
Nisu svi reformatorski nastrojeni Jediji izašli iz Reda, dapače. Mnogi od njih, uključujući i Obi-Wana, odlučili su ostati i pokušati postići promjenu iznutra. Koliko god bili razočarani u Red, i dalje vjeruju da on nema alternativu i da je potreban galaksiji. Žele svojim primjerom pokazati da njihov red može i želi bolje. Kao jedan od njihovih novih neformalnih vođa nameće se upravo Obi-Wan, čija mu je uspješna misija izdigla ugled među njegovim istomišljenicima. Obi-Wan i Dooku opraštaju se po posljednji put. Ne slažu se s pristupom onog drugog, no obostrano si poštuju odluku i prijateljski si zažele sreću pri rastanku. Životni će ih putevi odvesti u potpuno različitim smjerovima: Dooku će postati karizmatični vođa separatista, dok će Obi-Wan polako napredovati u jedijevskoj hijerarhiji i pokušati mijenjati Red iznutra.
Uspješno okončanje rata podiglo je ugled još jednom od naših glavnih protagonista. Dok se većina ostalih senatora pokazala kao lako manipulativna i sklona tribalističkim podjelama, Palp je od početka figurirao kao pristaša Republike i demokracije, sklon reformama i rješavanju nagomilanih problema. Na valu novopečene popularnosti on biva izabran za novog kancelara, ne malim dijelom zahvaljujući glasovima reformistički nastrojenih senatora. Kao svoj prvi akt Palp ponovno predlaže osnivanje državne vojske, koja će se izdignuti iznad frakcionalnih podjela i biti odana samo Republici. Pošto su sve članice, potresene nedavnim ratom, i dalje relativno nepovjerljive jedne prema drugoj – Palp predlaže da vojsku čine isključivo klonovi jednog čovjeka, vojnika iz neutralnog planeta odabranog prema svojim visokim kognitivnim i fizičkim predispozicijama. Nova republička vojska, tvrdi on, bit će oslobođena vjernosti onom ili ovom planetu i služit će da spriječi buduće ratove poput onog između Nabooa i Trgovaca. Palpov prijedlog lako prolazi i on nalaže početak kloniranja. Prvi klonovi/vojnici bit će spremni za nekoliko godina – no jednom kad budu u pogonu, bit će sila kojoj će malo tko moći odoljeti.
Jedan od ključnih momenata cijele trilogije – osnivanje vojske klonova – u originalnim je filmovima strahovito loše riješeno. Kompletna vojska, najmoćnija sila u cijeloj galaksiji, naručena je bez znanja Senata i Jedija, navodno od strane osobe koja je poginula baš nekako u to doba, a čovjek kojeg su klonirali je sumnjivi lovac na glave upitne lojalnosti. Sve ovo bi trebalo oglasiti toliko zvona za alarm da ni Yodi, ni Jedijima ni Senatu – nikad ne bi palo na pamet koristiti toliku jaku vojsku stvorenu u takvim dubioznim okolnostima. Moja klonovska vojska stvorena je javno, na nalog kancelara nakon suglasnosti Senata. Kloniranje se odvijalo pod budnim okom republičkih znanstvenika, tako da Palp više nema deus-ex-machina alat zvan „Naredba 66“ kojim klonovima genetski ispranog mozga naređuje ubojstvo svih Jedija. Ovdje će Palp morati koristiti svoju pamet i lukavost kako bi postepeno okrenuo Jedije i klonove jedne protiv drugih umjesto oslanjanja na jeftine tehnološke trikove koje su Jediji, da su imali imalo pameti, trebali prozreti već u startu.
Tome usprkos, formiranje vojske klonova definitivno je pametan potez za Palpa. Zašto? Jer su sve dosad upravo Jediji bila najveća i najbolje organizirana vojna sila u galaksiji, i upravo su oni ti koji će se posve sigurno i posve žestoko oduprijeti svakom Sithu na kancelarskoj (ili kasnije diktatorskoj) poziciji. Osnutkom klonovske armije u jednadžbu ulazi još jedna vojna sila, snage usporedive s jedijskom. Ako Palp uspije pridobiti klonove na svoju stranu, ima velike šanse za uspjeh čak i ako ga Jediji prozru i pokušaju svrgnuti.
I tako završava naš prvi film: svi protagonisti stigli su u odličnu početnu poziciju za daljnje djelovanje u preostala dva filma. Obi-Wan je obavio odličan posao u svojoj misiji, i kroz daljnju radnju on će polako postajati jedan od najvažnijih figura u Redu. Anakin je oduševljen svojim mentorom i želi koračati njegovim stopama, štititi galaksiju i činiti dobra djela. Sam Jedi Red je potresen odlaskom Dookua i njegovih istomišljenika – i konačno počinju razmišljati o prijeko potrebnim promjenama (jer Jediji nisu namjerno tromi i svjesno zaostali. Nenadan Dookuov odlazak dovoljno ih je šokirao da se mic po mic počinju reformirati, iako je ta reforma spora i mučna). Dooku je pak, izgubio vjeru u postojeći sustav i okrenuo se izgradnji koalicije između bivših Jedija, senatora, političara i drugih moćnih figura koji dijele njegovu želje za novom, boljom Republikom i Jedijima. Palp je zasjeo na čelnu poziciju u Republici, i to će mu omogućiti da brže i lakše kuje svoje imperijalističke planove. Klonovi će, za par godina postati relevantna vojna sila, spremna da mijenja sudbinu galaksije. Nekoliko godina od sad, svaki od njih imat će svoju ulogu u događajima koji će uslijediti.
Godine su prošle, i radnja drugog filma spremna je za početak. Naši protagonisti nisu ih proveli vrteći palčevima, već su u međuvremenu napredovali svatko u svojoj namjeri. Krenimo od Senata, kojim i dalje drma kancelar Palpatine, držeći uzde vlasti u svojim rukama jače nego ikad prije. Smjesa karizme i populizma učinila ga je vrlo popularnim među biračima. A vještina manevriranja među političkim spletkama, spremnost na klijentelističke pogodbe i njegova zapaljiva retorika osigurale su mu trajnu većinu među senatorima. Recentna je ljudska povijest puna autoritarnih populista, izabranih u demokratskim društvima no čija želja za totalitarnom moći demokraciju podriva iznutra. Palp nije ni prvi ni zadnji, samo pametniji i lukaviji od većine.
Njegovi originalni saveznici, reformatori, prilično su razočarani pošto obećanih promjena nema na vidiku; i sve se više okreću protiv njega. Palp, sa svoje strane, koristi agresivnu retoriku protiv njih – prikazujući ih kao sabotere Republike i protivnike stabilnosti koju on simbolizira. Njegove politike su duboko populističke, smišljene tako da donesu malo rezultata, no puno PR poena. Možda je otpustio nekoliko korumpiranih činovnika ili povećao plaće za koji postotak, ignorirajući kritike o prevelikom zaduživanju. Sistemske probleme Republike – poput manjka jedinstva, sporosti i neefikasnosti u procesu donošenja odluka, frakcionalističke borbe u Senatu, raširenu korupciju i drugo – on ne rješava niti pokušava riješiti. To bi ga učinilo nepopularnim i stvorilo mu brojne neprijatelje, a to Palp nikako ne želi. Osim toga, upotrebljava dosta zapaljiv i militantan rječnik, smišljen da se svidi masama, ljudima koji sve gledaju na relaciji crno-bijelo i prije svega – klonovima. Palp je svjestan da će kad-tad morati koristiti klonove protiv Jedija, i odmah počinje manipulirati njima, koristeći vojničke termine poput „borbe protiv neprijatelja“, „rat protiv Republike“, „izdaja i sabotaža“ i drugo. Klonovi, odgojeni i trenirani po strogim militantnim principima, polako u Palpa počinju gledati kao u svog čovjeka.
Razočarani u Palpa, reformatorski nastrojeni senatori okreću novoj zvijezdi na političkom nebu – razvojačenom Jediju Dooku-u. Otkad je napustio Red, posvetio se politici i ušao u Senat kao izabrani predstavnik svog planeta. Brzo je oko sebe počeo okupljati nezadovoljne političare, biznismene, vladare i utjecajne ljude željne promjene, kao i brojne oportuniste koji u njegovom novom pokretu vide šansu za vlastito bogaćenje. Dookuova retorika je pak, prepuna kritike Republike kao i Jedija, organizacije čiju je trulost imao prilike iznutra spoznati kroz decenije provedene u Redu. Reformatori se brzo okupljaju oko svog novog lidera, a njegov utjecaj u Senatu postojano raste.
Ako je Dooku novopečeni senatski celebrity broj jedan, onda zastupnica Padme Amidala ne zaostaje mnogo za njim. Novoizabrana senatorica s Nabooa još se uvijek sjeća rata protiv Trgovačke Federacije, huškačke retorike i „oni protiv nas“ mentaliteta. Stoga ju zabrinjava rastuća polarizacija koju vidi u Senatu i nemogućnost dviju strana da uopće i sagledaju perspektivu one druge, a kamoli surađuju s njom na bitnim pitanjima (kad smo već kod toga – ako nekog zanima kako izgleda duopol u parlamentu s krajnje polariziranim nasuprotnim stranama: dovoljno je baciti oko na suvremenu američku politiku). I dok reformatori s jedne te statusquo-ovci s druge strane na svakoj sjednici glasaju prema političkoj lojalnosti – Padme glasa iz uvjerenja, podržavajući čas jedne, a čas druge – ovisno o prilici. Ona i mala joj naklonjena skupina senatora često budu jezičac na vagi, što joj daje određenu količinu moći u utjecaja u senatskim redovima. Padme je borbena idealistica – i nada se iskoristiti tu moć da razbije duopol u Senatu i natjera senatore na međusobnu suradnju za dobrobit Republike. Jedino jaka a ne razjedinjena Republika, drži Padme – može spriječiti nove ratove poput onoga koji je pogodio njen planet prije samo nekoliko godina.
Određenu transformaciju prošli su i sami Jedi Red. Djelomično zbog utjecaja Obi-Wana i ostalih progresivaca, a djelomično zbog šoka što su ih Dooku i društvo napustili, Jediji su se konačno trgnuli i barem počeli pokušavati ispravljati svoje propuste. Trude se biti otvoreni prema kancelaru, senatorima i društvu općenito; čak su nekoliko puta i prisustvovali senatskim sjednicama. Naravno, ne očekujemo drastičnu promjenu preko noći – Jediji su i dalje tradicionalistička organizacija usmjerena prvenstveno na samu sebe – no neki pozitivni pomaci ipak su vidljivi. Obi-Wan, kao jedan od vodećih progresivaca, sada je član Jedi Vijeća i ima dobru reputaciju među ostalim vijećnicima. Reforma Jedija, iako dalekosežna, izgleda sasvim moguće. Ključno je ne prikazati Jedije kao okorjele tradicionaliste i reakcionare, inače će publika izgubiti sve simpatije prema njima. Dok smo u prvom filmu vidjeli sve negativne strane Reda: autarkičnost, izolacionizam, robovanje besmislenim tradicijama i drugo; ovdje pak vidimo i drugu stranu medalje, neke razloge zašto Jediji, takvi kakvi jesu, ipak zaslužuju neku dozu respekta od gledatelja i drugih likova. Vidimo kako su u suštini dobri ljudi, iako zalutali na potpuno krivi put. Prikazat ćemo ih kao sposobne učiti na vlastitim greškama, kao voljne i željne promjene, koliko god ona spora bila.
I dok se Obi-Wan uspješno uzdizao u jedijevskoj hijerarhiji, ni njegov (sad već bivši) padawan Anakin ne kaska mnogo. Promoviran u Jedi viteza, on je poznat nadugo i naširoko po cijelom Redu: kako po izvanserijskom talentu i sposobnostima, tako i po nepromišljenosti te naglosti. Iako je jedva izašao iz puberteta, Anakin (sada s prezimenom Skywalker) već važi za jednog od najvještijih mačevalaca među Jedijima – možemo primjerice ubaciti scenu gdje on i Obi-Wan treniraju dvoboje i prikazani su kao približno jednako vješti. Scena također služi i za utvrđivanje njihove bliskosti i prijateljstva, koje se nastavilo i nakon Anakinove promocije u viteza. Obi-Wan bio je vrlo mlad kad mu uzeo Anakina za padawana, tek nekoliko godina stariji od potonjeg; te se prema njemu ponaša manje kao mudri mentor, a više kao stariji brat. Osim što je iznimno vješt u mačevanju i uporabi Sile, Anakin je i temperamentni dobričina koji Jedije vidi kao najbolju šansu da pridonese dobrobiti svijeta. Vidimo kako je samopouzdan i karizmatičan, i to ga skupa s fenomenalnim sposobnostima čini vrlo popularnim među vlastitim vršnjacima. Vidimo kako mu je put do vrha Jedi hijerarhije praktički zagarantiran kroz koje desetljeće ili dva. Te naposljetku, vidimo i njegove naglašene mane: Anakin je nestrpljiv i nagao, nemajući sluha za postepeni napredak i dugoročno planiranje. Kad vidi problem, želi ga riješiti odmah i sada – bez suvišnog okolišanja. Možda vlastiti streloviti uspon vidi kao paradigmu po kojoj bi svijet i inače trebao funkcionirati. Uz to, također pokazuje vrlo dobronamjeran, no usto i prilično rigidan te nerafiniran moralni kompas, dijeleći ljude na čisto dobre i iskonski zle. I dok ga takav stav čini efikasnim u borbi protiv kriminalaca koje lovi tijekom svog jedijevskog posla – on će se pokazati kontraproduktivnim u kasnijim nijansiranijim okolnostima senatske politike i građanskog rata, gdje nijedna od strana neće biti ni potpuno bijela ni potpuno crna.
Anakina odmah želimo pokazati kao nekoga s plemenitim i vrijednim karakterom, no ujedno i podložnog značajnim nedostacima. Njegov kasniji pad na Tamnu stranu mora biti emocionalno snažan, a da bi to postigli, Anakina moramo odmah razraditi kao lika i uvjeriti gledatelje da ga razumiju i suosjećaju s njim. Originalni filmovi rade grešku ne investirajući dovoljno vremena u izgradnju njegova karaktera; a i ono malo što vidimo prikazuje ga kao nezrelog cmizdravca, a ne poštovanja vrijednog mladog Jedija. Naš će Anakin biti odmah pokazan kao sposoban i pošten, no također i s manama koje predstavljaju klice njegove kasnije propasti.
Recimo da je uvodni dio filma gotov: prolazimo kroz trenutne situacije svih glavnih likova te gledamo Obi-Wana i Anakina kako se druže, treniraju zajedno i usput raspravljaju o Republici i Jedijima. Pozornica je postavljena i zaplet može početi.
Kao i u originalnim filmovima, i ovdje radnja počinje prijetnjama Padme: mladoj političkoj zvijezdi u usponu. Iza njih se stoji Palp, već (kako kasnije doznajemo) radikali nebitni u široj slici, no posljedica je jednaka: Jedi Vijeće šalje Obi-Wana i Anakina da štite Padme dok ne istraga ne provede. Jediji su napola svjesni da ih je njihov izolacionizam odvojio od hektičnih društvenih zbivanja po Republici i ovakvim se djelima nastoje približiti bitnim političkim akterima. Njih dvojica stižu i provode vrijeme čuvajući senatoricu i vodeći političke rasprave s njom. Anakin je, očekivano, Palpov fan – privlače ga njegova odlučnost i karizma. Padme, s druge strane, je znatno skeptičnija i upravo pokušava progurati zakon koji ograničava moći kancelara i prebacuje ga natrag na parlament: i to na običnu nego na dvotrećinsku većinu. Radi se o očajničkom potezu koji vjerojatno neće proći, Padme je svjesna – no mora nešto poduzeti protiv rastuće polarizacije u Senatu. Ako je za donošenja bitnih odluka potreban dvotrećinski konsenzus – možda će dvije strane biti prisiljene na bolju suradnju.
No raspravama usprkos, Obi-Wan ne može ne primijetiti rastuće iskre na relaciji Anakin-Padme. Politički se možda razilaze: no oboje su mladi, lijepi, prodorni i pametni te uživaju u društvu ovog drugog. Te uz to, kao jak Jedi s iskustvom, on lako može osjetiti emocije privlačnosti koje naprosto pršte iz dvoje mladih zaljubljenih.
Ovo je prvo mjesto gdje se Obi-Wanov lik nalazi u dilemi. S jedne strane – on bi morao prijaviti Anakina Jedi Vijeću – jedijevski kod jasno zabranjuje romantične odnose i Anakin ga svjesno i očito krši. Obi-Wan, kao legalist i netko tko vjeruje u Jedije – osjeća se obaveznim nešto poduzeti. No s druge strane, također mu je drago vidjeti svog najboljeg prijatelja sretnim. Uz to, zabranjivanje ljubavnih odnosa nikad nije imalo smisla Obi-Wanu. Upravo su takve stare i arhaične tradicije razlog zašto smatra da je Jedijima potrebna temeljita reforma. Slijediti jedan besmisleni i glupi propis koji ljude bezrazložno čini nesretnima – za njega nema nikakve logike. Stoga naposljetku ipak odlučuje prešutjeti Anakinovu aferu. Ovakvi momenti, žalosno malobrojni u originalnim filmovima, daju dubinu glavnim likovima i približavaju ih gledateljima. Dodatni benefit je razrada odnosa između Padme i Anakina, koja je u originalnoj „Fantomskoj prijetnji“ bila blago rečeno loša. Bazirati romansu na susretu koji se dogodio kad je on imao 9, a ona 14 godina – i pokazati ih kao sudbonosne ljubavnike… Ne drži vodu, niti malo. U mojoj verziji Anakin i Padme su oboje mladi odrasli ljudi privučeni karakterom i izgledom onog drugog.
Boraveći blizu Padme, Anakin se susreće i s ostalim bitnim političkim figurama: poput Dookua i samog kancelara. Palp i Anakin se brzo sprijateljuju: uviđaju da dijele poglede na mnogo bitnih stvari. U ovom trenutku Palp još nema nikakvih grandioznih planova za Anakina: eventualno na njega gleda kao na pijuna kojim će destabilizirati Jedi Red. Palp Anakinu ne priča o Sithima legendi o Darth Plaegusu i sličnim glupostima, već o svojim velikim planovima za promjenu Republike. Govori o brojnim reformama koje nije uspio provesti jer nije imao dovoljnu potporu u Senatu. Suptilno implicira kako bi s većim ovlastima mogao više postići. Na Anakinovo iznenađenje, Palp o Padme govori vrlo pozitivno, opisujući je kao perspektivnu mladu senatoricu koja mu se, istina, protivi po nekim pitanjima – no čije su pamet i entuzijazam hvalevrijedne odlike na kojima Palp planira graditi novu i bolju Republiku. U ovom trenutku, a i mnogo kasnije – nama gledateljima još nije jasno je li Palp dobronamjerni (iako pomalo vlastohlepni) lider koji iskreno hvali svoju političku protivnicu ili manipulator koji se uvlači pod kožu povodljivom mladcu hvaleći mu curu. Anakin misli da je ovo prvo, gledateljima je u retrospektivi očito da se ipak radi o potonjem.
Jedna velika promjena u odnosu na prvi film tiče se izgleda Senata: u njemu se posvuda nalaze klonovi. Trojica njih prate Palpa kao tjelesni čuvari, možemo ih vidjeti na senatskim hodnicima i sjednicama kako pružaju kao osiguranje. I dok Palp ovo pokazuje kao sigurnosnu mjeru predostrožnosti, njegovi protivnici na to gledaju samo kao na još jedan dokaz njegove sklonosti militantizmu. Pravi motiv mu je, pak, postepeno davati što veću moć klonovima kako bi ga oni u ključnom trenutku podržali ukoliko se Jediji okrenu protiv njega.
U međuvremenu, oštra retorika uz senatskih klupa očito se prelila i izvan zgrade parlamenta. Nekoliko utjecajnih reformatora ubijeno je – a njihove rane nalikuju onima nastalim svjetlosnim mačem. I dok su Dooku i društvo bijesni i traže krivca i okrivljuju Jedije (tko drugi uopće ima svjetlosne mačeve), njihovi politički protivnici nonšalantno izmjenjuju doskočice kako su se reformatori okrenuli sami protiv sebe: nekoliko reformatora su naime bivši Jediji otišli skupa s Dookuom. I dok situacija u Senatu eskalira, vidimo kako se planeti ubijenih senatora rapidno okreću protiv Republike. Možemo, recimo, ubaciti koju scenu kako je neka republička ambasada zapaljena ili kako su republički konzuli napadnuti ili protjerani. Klonovi, kao novoformirana republička vojska – također su česte mete omalovažavanja ili čak zasjeda. Ovdje prvi puta uočavamo reformatorska rogoborenja kako je Republika očito fundamentalno nesposobna i za kakvu reformu, te je stoga možda i najbolje odcijepiti se od nje: zato se oni sve više počinju nazivati separatistima. I dok Palp potajno uživa u nastalom kaosu, Padme je jedina koja ostaje hladne glave. Predlaže istragu koja će hitno utvrditi krivca iza smrti reformatora – a kao glavnog voditelja istrage predlaže Obi-Wana: jednog koji uživa visok ugled među Republikom i Jedijima, a opet Dookuovog prijatelja koji će biti prihvatljiv reformatorsko-separatističkoj frakciji. Klonovi nisu zadovoljni – dok su smrti senatora u središtu pažnje, njihovi napadnuti u ubijeni drugovi nikome nisu zanimljivi osim Palpu (koji se, ponavljam, želi što više slizati s klonovima).
Prijedlog prolazi u Senatu, a naš novopečeni istražitelj brzo se baca na posao. Kao kompromisno rješenje smišljeno da ad hoc spriječi građanski rat, Obi-Wan je svjestan koliko je breme očekivanja na njemu. Posjećuje mjesta zločina, razgovara s prijateljima i protivnicima ubijenih i pokušava zaključiti koji bi bio motiv iza serije ubojstava. Njihov politički utjecaj bio bi očiti odgovor, no Obi-Wanu nešto ne štima. Senatori možda i jesu pokvarenjaci i gadovi – no nikad nisu bili ubojice. Eliminacija političkih suparnika nikad se nije dogodila u republičkoj povijesti, pogotovo ne u ovim razmjerima. Muči ga i oružje ubojstava – koja su očito počinjena ili svjetlosnim mačem ili nečime vrlo nalik. Ali tko bi ih počinio – bivši Jediji među separatistima nisu imali razloga napasti svoje drugove. A njegovi kolege Jediji možda i jesu tromi i zastarjeli – tko to zna bolje od njega samog – no u osnovi su spiritualni učenjaci, a ne hladnokrvni egzekutori. No osim tih dviju skupina – on ne poznaje nikoga tko je ovladao teškim i zahtjevnim umijećem borbe svjetlosnim mačevima. Obi-Wan je zbunjen i njegova istraga tapka u mraku.
U međuvremenu, prijetnja Padme je otklonjena – a ona i Anakin se nastavljaju potajno viđati. On nastavlja komunicirati s Obi-Wanom i razgovara o istrazi ovog potonjeg – no Anakin ima sve negativniji stav prema separatistima. Malo iz vlastitih zaštitničkih poriva prema Padme, a malo pod utjecajem Palpatinea – on je uvjeren da je nalogodavac prijetnji separatistička frakcija unutar Senata. Iako bi razumnija analiza dokaza upućivala na suprotan zaključak, Anakin je spreman vjerovati u ono najgore o suprotnoj strani i podliježe vlastitim predrasudama. Njegov crno-bijeli pogled na svijet već je Dookua i društvo strpao u „crnu“ kategoriju – i ništa ga više ne može odgovoriti od takvog stava. Također gledamo i klonove kako sve više negoduju i razvijaju rastući animozitet nauštrb separatista. Tako će se neki od njih i povezati s Anakinom, kao jednim od rijetkih Jedija koji se slaže s njima u agresivnoj retorici prema separatistima.
Tragedija Anakina jest, u biti, kako se on zapravo u puno toga slaže sa separatistima. Republika po njemu jest zastarjela i neefikasna, te joj je potrebna temeljita reforma. Rastući separatistički militarizam paralela je sve oštrijem stavu koji druga strana – primjerice Anakin i njegov novi idol Palpatine – i sama ima. Ovdje vidimo prvi tip opasne predrasude: Anakin, iako ne zna ništa o separatistima (nikad nijednog nije dublje upoznao) automatski im, iz neznanja i straha, pripisuje sve najgore osobine.
Daleko od senatskih klupa, vidimo Dookua kako pomaže Obi-Wanu i surađuje s njim oko istrage. Dinamika između njih dvojice se promijenila otkad su se zadnji put vidjeli: oni više nisu mudri Jedi učitelj i njegov mladi perspektivni štićenik. Dooku se bacio u politiku i trenutno je jedna od najmoćnijih figura u Senatu, dok je Obi-Wan među najutjecajnijim Jedijima i zagovornik upravo onih ideja o reformaciji za koje se jednom i sam Dooku borio. Promatramo njihove rasprave o temeljima na kojima bi se buduća Republika trebala graditi: Obi-Wan je čvrsti institucionalist i zagovara unutarnju reformu, koja je – kako je vidljivo na primjeru Jedi Reda – itekako moguća. Dooku reformu smatra presporom, ako ne i nemogućom, i pobornik je radikalnijih solucija poput traženja veće autonomije ili čak odcijepljena od Republike. Obi-Wan pak smatra kako će to dovesti do još većeg frakcionalizma i borbi među planetima te poništiti temeljne razloge zbog kojih je Republika formirana. Dooku i to smatra manjim zlom i ukazuje Obi-Wanu na mnoštvo gorućih problema na separatističkim planetima koje je Republika ili nevoljna ili nesposobna riješiti. Ovaj pak kontrira s rastućim militarizmom unutar samog separatističkog pokreta i napadima na republičke ambasade i klonovske vojnike. Dooku na to naglašava kako je on osobno jedan od miroljubivijih separatista – te kako je sve jača borbena frakcija unutar pokreta nagovara na poduzimanje oštrijih i radikalnijih poteza. Ukratko, vidimo kako njih dvojica – u osnovi plemenitih ljudi s dobronamjernim idejama – fundamentalno drukčije gledaju na društveno-političke odnose unutar Republike. Jedan kao predstavnik Jedija i Republike koju podržavaju i drugi kao njihov protivnik. Nitko od njih nije posve u pravu i vidimo kako obojica imaju valjane argumente za svoja stajališta.
I dok Palp potpiruje napetosti svojom retorikom, klonovi sve više negoduju protiv separatista, a Anakin i Padme uživaju u mladenačkoj romansi, Obi-Wan konačno dolazi do prekretnice u istrazi. Uspijeva naći dovoljno dokaza koji ga vode ravno do misterioznog ubojice, odlučan da ga napokon privede pravdi. No ubojica se ne da – vadi vlastiti svjetlosni mač i kreće u borbu protiv Jedija. Obi-Wan je iznenađen – njegov protivnik ne samo da zna koristiti svjetlosni mač, već je i vrlo vješt s njime. Nije Jedi, očito – jer da je, Obi-Wan bi kao jedan od najslavnijih Jedija i član Vijeća znao za nekoga tolike vještine. No izgleda kao Jedi i bori se kao Jedi – to je sigurno. Ne mogavši se nositi sa žestinom svog neprijatelja, Obi-Wan je uskoro nadvladan. Ubojica ga je onesvijestio i taman prije negoli prima smrtonosni udarac, biva neočekivano spašen od strane Dookua. I dok je Obi-Wan vješt i naširoko poznat mačevalac, Dooku je ipak mnogo talentiraniji i iskusniji. Posve zatomivši stare (i po njegovom mišljenju zastarjele) ideje o napuštanju emocija, Dooku se po prvi puta u bitku upušta odlučan i bijesan. Osoba pred njim nanijela mu je mnogo zla: eliminirala je njegove saveznike separatiste i skoro je ubila dragog mu prijatelja Obi-Wana. I dok je pridošlica nesumnjivo vrstan u dvoboju, ne može se mjeriti s jednim od najvještijih duelista u povijesti Jedija. Dooku ga smrtonosno ranjava i razoružava, i odmah ga kreće ispitivati. Tko je on? Zašto je ubio separatiste? Za koga radi? Pridošlica naravno šuti, no Dooku se ne libi igrati prljavo. Koristi Silu da pridošlicu sprži strujom, uguši, izbode i nanese mu takvu bol kakvu ovaj nije u životu iskusio. Pritisnut nezamislivom torturom, ubojica prije smrti prizna da radi za kancelara Palpatinea.
Buljeći u truplo svog neprijatelja, Dooku ne može vjerovati što je upravo čuo. Znao je da su Republika i Jediji truli i mlitavi – no nije držao da su ovoliko pokvareni. Znači kancelar osobno je naređivao ubojstva svojih političkih protivnika i za to koristio Jedije – jer ubojica nema biti tko drugi nego Jedi; njegova vještina sa svjetlosnim mačem i uporabom Sile to dokazuju. Ovoliku razinu korumpiranosti u samom vrhu Republike Dooku nije mogao pretpostaviti. A Jediji su… izgleda to ne samo promatrali, već i aktivno sudjelovali u tome, poslavši jednog od svojih (Dooku ga ne prepoznaje, što znači da je obučen u zadnjih nekoliko godina) kao agenta da iz sjene obavlja prljave poslove za kancelara. U njegovoj glavi, Jediji su od spiritualnih dobričina odavno spali na birokratske dosadnjakoviće (ta zato je i otišao), no da će postati ubojice na zahtjev – to nije očekivao. Čak su bili spremni ubiti jednog od svojih – i to člana Vijeća – očito jer je otkrio nešto što nije smio.
Za Dookua, ovo je kap koja je prelila čašu. Saziva sve važnije separatiste i stavlja na glasanje prijedlog o odcjepljenju od Republike i vjerojatni rat koji će uslijediti nakon što Republika na to neće pristati. Militaristička frakcija separatista, kojoj je Dooku dosad uspješno odolijevao – konačno je došla na svoje i gromoglasno prihvaća njegov novi prijedlog. Čak su i oni miroljubiviji među separatistima zgroženi najnovijim razvojem događaja i u većoj mjeri podržavaju Dookuov prijedlog, koji prolazi s ogromnom većinom. Separatisti i službeno proglašavaju odcjepljenje od Republike i počinju s naoružavanjem, svjesni da ih čeka dug i iscrpljujući rat. No ne misle odustati tako lako – bijesni su i motivirani maknuti se od ove smjese korupcije, muljaže i traljavosti koja se naziva Republikom. Oporavljeni Obi-Wan nalazi se pod njihovom kontrolom, i neki separatisti drže da ovog člana Jedi Vijeća treba držati zarobljenim, ili ga čak i smaknuti kako bi se poslala jasna poruka svijetu. Dooku to oštro odbacuje. Neće nauditi svom prijatelju i, kako kaže, „jedinom časnom Jediju“ koji je skoro poginuo pokušavajući uloviti zloglasnog ubojicu separatista. Naređuje da ga se najbržim brodom smjesta vrati na planet Coruscant – u sjedište Jedija. Dooku i Obi-Wan pozdravljaju se po posljednji put. Ako se ikada ponovno sretnu, biti će kao ratni neprijatelji – i obojica su toga svjesni.
U Senatu je vijest o odcjepljenju dijela planeta dočekana uz podsmijeh i prezir. Ajde konačno da su ti prijetvorni separatisti pokazali svoje pravo lice – sad kad znamo tko su, smlavit ćemo ih u ratu poput žohara. Klonovi su napokon došli na svoje – bit će mobilizirani da se bore protiv onih koje su ionako mrzili i prezirali. Senat više nije podijeljen između različitih frakcija – odlaskom separatističkih senatora Palpovi podržavatelji odjednom su postali nadmoćna većina. Mala frakcija okupljena oko Padme – koja je prije bila jezičac na vagi između palp-ovaca i separatista, sad je postala jedina oporba vladajućima, no daleko preslaba da išta poduzme. Padme i njezine pristaše jedini pokušavaju predložiti pregovore i pokušaj pronalaska mirnog rješenja sa separatistima, no Palp i društvo ih lako nadglasavaju. Ako separatisti žele rat – imat će rat.
Budućnost je nesigurna i svako je svjestan da u novonastalim ratnim okolnostima može poginuti svaki čas. Znajući to, Anakin i Padme odlučuju da nema smisla više čekati te se odmah potajno vjenčaju (fun fact: izbijanje ratova zaista i povećava stopu vjenčanja). Ujedno, to je i zadnja scena drugog filma naše trilogije.
U cijeloj toj priči Dooku zapravo funkcionira kao protuteža Anakinu. Za razliku od potonjeg koji je pun predrasuda prema separatistima i brzo sklon povjerovati u gadarije koje mu Palp servira bez valjanih dokaza, Dooku objekt svog prezira (Jedije) poznaje dobro i predobro – i toliko je ogrezao u nepovjerljivost i cinizam spram njih da će smjesta i bez propitivanja pretpostaviti ono najgore o njima. Njih dvojica zapravo čine svije suprotne strane istog novčića: obojica su plemeniti ljudi koji iz drukčijih motiva padaju kao žrtve vlastitih predrasuda.
Jer upravo je to srž kvalitetne tragedije: činjenica da se ona mogla spriječiti. Baš kao što Antigone ne bi bilo da je Kreont progutao svoj ponos i dopustio joj da pokopa svog zaručnika; baš kao što bi Otelo i dalje bio živ i zdrav da se nije dao zavesti od pokvarenog Jaga – tako ne bi ni došlo do galaktičkog rata da su Jediji i Republika s jedne te Dooku i separatisti s druge strane pokazali samo malo više povjerenja i dobre volje jedni prema drugima. Da se, primjerice, Dooku javio Jedijima umjesto da pokrene rat – možda bi i shvatio da misteriozni ubojica nije i ne može biti jedan od njih. Možda bi i posumnjao da postoji neki moćan igrač iz sjene koji manipulira svima njima i (uspješno) pokušava potencirati sukob koji pomalo eskalira u građanski rat. Štogod da se dogodilo, ishod bi zasigurno bio bolji od onog koji se dogodio.
Radnja trećeg i posljednjeg filma smještena je, baš kao i u originalu, kronološki koju godinu poslije drugog dijela. Naši glavni protagonisti raštrkani su po galaksiji, svaki od njih sa svojim motivima, vrlinama i manama.
Krenimo od Dookua, zamišljenog i zabrinutog u svojoj ulozi vođe separatista. Rat ne napreduje dobro: njegovom sposobnom vodstvu usprkos – Republika je jednostavno od početka imala više planeta, više vojnika i više oružja pod svojom kontrolom. Te kao da to nije dovoljno, za njegove neprijatelje bore se Jediji i klonovi: dvije možda i najbolje vojne sile u svemiru. Dooku ne može biti sretan: karte su bile nejednako podijeljene još od početka sukoba. Suočen s nadmoćnim protivnikom, Dooku i dalje ne posustaje. Toliko je snažna njegova mržnja prema Jedijima i svijest kako je Republici potrebna hitna reforma da niti ne pomišlja na predaju. Odlučan je ostvariti pobjedu u ratu pod svaku cijenu – ta budućnost čitave galaksije ovisi o njemu (ovdje vidimo znakove samodopadnosti i megalomanije).
Njegov glavni protivnik – kancelar Palpatine, nalazi se pak na vrhuncu svoje moći. Senat je prepun njegovih saveznika i poslušnika koji mu glatko osiguravaju novi mandat za mandatom. Rat ide dobro (a ratni pobjednici uvijek su popularni), polako nagomilava sve veću količinu moći u vlastitim rukama, javnost i klonovska vojska su mu otvoreno skloni i nema ozbiljnijeg protivnika među svojim senatorskim rivalima. Jedinu opoziciju čini mu glasna ali mala skupina senatora (jezgra kasnijeg pokreta otpora protiv Carstva) predvođena Padme. Iako je ona donekle efikasno smetalo, ipak ne uspijeva značajno poremetiti Palpove planove jer nema dovoljno moći za to. On je jednostavno premoćan i prepopularan, a njegova sve jače militaristička i polarizirajuća retorika pada na plodno tlo među populacijom ionako traumatiziranoj od rata.
I kad smo već kod toga, valjalo bi posvetiti značajan dio vremena prikazujući kako se rat odrazio na prosječnog republičkog čovjeka. Jer, primjerice – u Lucasovoj Osveti Sitha to se uopće ne primjećuje: glavni grad Curuscant izgleda isto prije građanskog rata kao i tijekom njega. Za film koji se bavi ratom, nedostaje jak i jasan set podsjetnika kako i zašto rat toliko destruktivno utječe na društvo. Mogli bismo, na primjer vidjeti kako građani gunđaju jer je država podigla poreze da bi mogla financirati sukob: i to se odnosi kako na Republiku, tako i na pobunjenike. Ili redukcije energenata; ili redove na štandovima za hranu. Možda antiratne prosvjednike. Medije kako vrše propagandu. Uštede na svim aspektima društva koji nemaju veze s vojskom. Mlade muškarce kako se skrivaju ili bježe u nadi da će tako izbjeći regrutaciju – i vojnu policiju koja ih lovi. Krijumčare i ratne profitere kako trljaju ruke zbog novonastale situacije. Profesionalnu vojsku klonova kako održavaju željeznu disciplinu – na kraju krajeva, radi se o ljudima genetski modificiranim da budu efikasni vojnici; i sad konačno ispunjavaju svrhu zbog koje su stvoreni. Cilj je, ukratko, pokazati da rat nisu samo bitke na bojnom polju, već pojava koja obuhvaća čitavo društvo te ga mijenja iz temelja.
Te naposljetku, moramo se pozabaviti i našim jedijevskim glavnim junacima: Anakinom i Obi-Wanom. Krenimo s potonjim, koji je dospio skoro pa do vrha Jedi hijerarhije: jedan je od najutjecajnijih članova Vijeća; poštovan i hvaljen zbog svoje mudrosti, pameti i borbenih sposobnosti. Po popularnosti i utjecaju nadmašuje ga jedino Yoda i možda još pokoji stariji član vijeća – no svima je jasno da pravo Obi-Wanovo vrijeme tek dolazi. Za koje desetljeće ili dva on će biti predsjednik Vijeća i de facto vođa Reda – što je prepoznao i Yoda te ga počeo tretirati kao svog nasljednika. Yoda simbolizira prošlost Jedija, dok je Obi-Wan njegova budućnost. Upoznajemo Yodu i njegovu filozofiju – i primjećujemo kako on ni u jednom trenutku nije bio ni pokvaren ni nesvjestan problema u kojima se Jedi Red nalazi – tek preslab i nedovoljno prodoran da te probleme zaista i riješi, te je naposljetku i pokleknuo pred njima: postajući dio oronulog sustava kojeg je isprva želio promijeniti. No zato je vrlo optimističan kad gleda Obi-Wana: u njemu vidi onu volju i snagu koja će konačno možda i pokrenuti reformu koja je Redu tako prijeko potrebna. Yoda s ponosom i odobravanjem gleda na svog nasljednika: jednom kad rat završi, Jediji će pod Obi-Wanovim sposobnim vodstvom konačno krenuti u novo i bolje doba.
Jer Obi-Wan upravo to i jest: kvalitetna ličnost i sposoban karakter koji je nešto najbliže arhetipu heroja koji će naša verzija Zvjezdanih ratova imati. I dok nije ni najlukaviji ni najbolji borac; on svakom problemu pristupa pametno i pokušava ga riješiti u cilju opće koristi. I evo još jedne tragedije: Jedi Red napokon je bio na pragu dugo iščekivane transformacije pod vodstvom poštenog i mudrog lidera – no uništen je prije negoli se stigao reformirati. Da je Obi-Wan rođen generaciju ili dvije ranije, Jediji danas ne bi bili u ovoj gabuli te bi možda i uspjeli na vrijeme prozreti Palpove planove i spasiti Republiku.
Drugu stranu medalje čini Anakin Skywalker – nekoliko godina stariji, pametniji, vještiji; no nažalost ne i mudriji. U vremenu između drugo i trećeg filmova on je usavršio svoje mačevalačke vještine do te razine da je postao možda i ponajbolji borac u cijelom Redu. Njegove vještine i karizma osigurale su mu poziciju u Jedi Vijeću kao najmlađem članu u povijesti. U biti, Anakin zrcali Obi-Wanov položaj jedan film ranije: obojica su mladi i sposobni novopečeni članovi Vijeća čiji utjecaj polako no sigurno jača, te koji oko sebe okupljaju mlade Jedi istomišljenike.
No na nesreću, Anakin nije napredovao u emocionalnom smislu. I dalje je ostao zarobljen u krutom i površnom moralnom sustavu „dobro protiv zla“ sa sobom kao generalom na strani dobra. Godine provedene sudjelujući u ratu i družeći se s Palpom samo su ga učinile još i radikalnijim. Da se Anakina pita, separatisti nisu ništa bolji od običnih kriminalaca i nasilnika, kakvih je u svojoj jedijevskoj karijeri sredio na stotine. Ni na privatnom planu mu ne cvjetaju ruže: Padme je sve više zabrinuta njegovom sve žešćom i žešćom retorikom te društvenim stavovima. Njih dvoje se i dalje vole te podržavaju: no karakterne razlike koje su oduvijek postojale između njih konačno su počele uzimati danak njihovoj vezi. Oboje njih, a pogotovo Anakin, nisu bili dovoljno zreli da ih riješe na konstruktivan način i sada za to plaćaju posljedice.
Opet gledamo Obi-Wana i Anakina kako zajedno treniraju mačevanje baš kao i nekoliko godina ranije (i usput vode filozofske rasprave o Jedijima i Republici). No dok su tada bili otprilike jednake vještine: sada je očito Anakin korak ispred. Češće zadaje udarce nego što ih prima; dok je Obi-Wan ograničen na obranu. Razlika između njih nije drastično velika, no ipak je primjetna. I ne samo to: Anakin se bori drukčije nego prije: uz više strasti, više prodornosti i više bijesa. Radi široke i snažne poteze svjetlosnim mačem (sjetite se Lukea u njegovoj posljednjoj sceni borbe protiv Vadera; ili samog Anakina u njegovom zadnjem dvoboju s Dookuom) koji Obi-Wan teško i s mukom parira. Obi-Wanu se ne sviđa ljutnja i frustracija koja na svakom koraku pršti iz Anakinov načina mačevanja, no odlučuje zasad ne reagirati.
Velik dio filma posvećen je Dookua i njegovoj borbi s vjetrenjačama zvanoj građanski rat. Želimo Dookua prikazati kao sposobnog i u osnovi dobronamjernog lika koja je radi vlastitih mana – osjećaja vlastite važnosti i predrasuda prema Jedijima – zaglibio u situaciji iznad svojih (i ičijih drugih) sposobnosti. Rastrgan je na sve strane: malo se bavi vojskom čiji ga generali više obavještavaju o uzmacima nego o pobjedama, malo znanstvenicima u čije nove tehnologije polaže velike nade, malo bankarima čije novce treba za vođenje rata, malo diplomatima neutralnim planeta koji nude i traže nešto od njega. Svjestan je da su njegovi separatisti tek konfederacija labavo povezanih planeta koje na okupu drži jedino zajednička netrpeljivost prema Republici i snaga njegove ličnosti. I svjestan da je posao mora dovršiti sam: većina njegovih prijatelja bivših Jedija već je poginula u ratu. Zna da bi se njegovom smrću separatisti raspali po šavovima, i to ga čini još odlučnijim da preživi i dobije rat. Zato i pristaje na određene kompromise koje inače ne bi odobravao: primjećujemo kako primjerice ne kažnjava ratne zločine na svojoj strani i daje velike ustupke neutralnim planetima koji razmišljaju o pridruživanju separatistima.
Na Coruscantu, Padme saznaje da je trudna. No čak ni ta nedvojbeno sretna vijest ne donosi im predah od svađa u njihovom braku. Anakin je frustriran što Padme ne može vidjeti svijet onako kako ga on vidi. Padme promatra kako se Anakin pretvara u fanatika i boji se da ne može poduzeti ništa da ga spasi. I pošto je njezina veza s Anakinom tajna, nije u mogućnost pitati nikoga za pomoć ili savjet, uz tek jednu iznimku: Obi-Wan. On je već odavno prokužio da su Padme i Anakin zajedno i učinio sve da im pomogne da ne budu otkriveni. Tako se Padme počinje povjeravati Obi-Wanu i oslanjati na njegov savjet. Veza između njih nikad ne postaje romantična – Obi-Wan je prepošten za to, A Padme previše voli Anakina – no bilo bi korisno uspostaviti bar nekakva prijateljski odnos između njih dvoje koji bi objasnio zašto se Obi-Wan posvetio zaštiti njezine djece i zašto se cijelu generaciju kasnije princeza Leia toliko oslanjala na Obi-Wana kao svoju jedinu nadu.
U međuvremenu, rat pršti na sve strane. Dooku postaje sve očajniji, no konačno dobiva informaciju koja bi mu mogla biti od koristi. Separatistički špijuni javljaju o sve većim tenzijama između dvije najmoćnije republičke vojne sile: Jedija i klonova. Ovi potonji su ratoborni i snažni: tako su genetski „programirani“ prilikom kloniranja. Jediji, s druge strane, su miroljubivi učenjaci koji su se upustili u rat nemajući boljeg izbora. Da se njih pita, oni bi najradije meditirali u svom hramu daleko od svega (sjetimo se, jedan od problema Jedi Reda kroz sva tri filma jest ta socijalna autističnost i odvojenost od vanjskog svijeta), no da bi to mogli – prvo moraju pobijediti u ratu kojeg vode. Jediji na klonove gledaju kao na nasilne i primitivne bully-je. Klonovi Jedije smatraju kukavicama i mlakonjama, sklonima samodopadnom moraliziranju dok ljudi oko njih ginu. Jedini važniji Jedi kojeg cijene je Anakin: njegova agresivnost i nedostatak nijansiranog pogleda na stvari odgovara njihovom vlastitom mentalitetu. Zaista, vidimo kako je Anakin jedan od rijetkih Jedija koji održava odličan odnos sa svojim klonovima. Na drugoj strani galaksije vidimo kako separatistički špijuni izvještavaju o tučnjavama, sabotažama i sporadičnom neposluhu prema jedijevskim zapovjednicima, dok se Dooku baca na razmišljanje kako najbolje iskoristiti ovu neočekivanu priliku.
Tenzija je svjestan i Palpatine, i nije mu drago zbog toga. Jest da je podržavao netrpeljivost na relaciji između Jedija i klonova i osobno je (potajno) pripomagao da se ona razvije, no ne sviđa mu se kolikom brzinom stvari između njih eskaliraju. Ne može si priuštiti otvoreni sukob u svojim redovima dok su separatisti još uvijek moćni i mnogobrojni. Jednom kad Dooku i društvo izgube rat, bit će već druga priča.
Palp je stoga svjestan da mora ubrzati kraj rata. Kao vrhovni zapovjednik republičke vojske okuplja najvažnije Jedije, klonove i senatore te im predstavlja svoj plan: smjeli iznenadni napad u samo srce separatističkog teritorija i ubojstvo vođe separatista Dookua. Plan je riskantan, no Palp procjenjuje da ne može više čekati: inače će tenzije u vlastitim redovima raskoliti republičku vojsku i predati inicijativu separatistima. Pošto je Senat prepun Palpovih saveznika i poslušnika, njegov prijedlog lako prolazi. Podržava ga čak i mala opozicija okupljena oko Padme, koja u njemu vidi priliku za brzi kraj rata.
Misiju vode Obi-Wan i Anakin i, nakon poprilično muke i borbe (evo prilike za mnoštvo akcijskih scena po potrebi) jedan po jedan se uspješno probijaju do Dookuove sobe. Obi-Wan stiže prvi i započinje borbu protiv svog bivšeg mentora. Nema mržnje ni bijesa između njih dvojice, i dalje se prilično poštuju – no nalaze se na suprotnim stranama u ratnom sukobu i svjesni su da neće napustiti sobu dok jedan od njih dvojice ne bude mrtav. I pošto smo se potrudili izgraditi odnos između Obi-Wana i Dookua kroz sva tri filma, njihov dvoboj ima emocionalnu težinu. Radi se o likovima s čijom smo kompleksnošću odnosa upoznati kao gledatelji – i zato smo investirani u ishod njihovog sukoba.
Ovaj se put vještijim pokazuje Dooku, koji razoružava i omamljuje Obi-Wana. Prije nego što će mu, uz žaljenje, zadati smrtonosan udarac, u prostoriju ulijeće Anakin i napada Dookua. Vidimo Anakina kako se bori s istom žestinom i bijesom s kakvima je trenirao protiv Obi-Wana na početku filma. Dooku se ne može nositi s Anakinovom silinom, ubrzo biva ranjen i konačno ubijen. Pobjednik Anakin spašava Obi-Wana i obojica napuštaju Dookuovu zgradu, s uspješno obavljenom misijom.
Ubojstvo Dookua nije, kao u Lucasovim filmovima, prikazano kao eliminacija zlikovca koji je pozitivcima bespotrebno stajao na putu iz bezveznih motiva i za kojim nećemo proliti suzu. Ne, naš Dooku bio je pošten i sposoban vođa kojeg je životna sudbina odvela, pomalo i izvan njegove kontrole, prema građanskom ratu koji je ultimativno koštao života i njega i njegov separatistički pokret. Glavna emocija koju bismo trebali osjećati ovdje nije „fuck, yeah“ ushit, već žaljenje i rezigniranost što je takav čovjek morao završiti na taj način.
S Dookuom mrtvim, ishod rata više nije u pitanju. Separatisti, koje je na okupu držala dobrim dijelom karizma i sposobnost njihovog vođe – počinju se urušavati poput kule od karata. Gube planete jedan za drugim, masovno se predaju republičkoj vojsci, počinju s međusobnim optužbama i sabotažama. Iako formalna predaja nije još na vidiku, ali svima je jasno kako je građanski rat zapravo gotov i kako je Republika pobijedila.
Do istog zaključka došla je i sama Republika, a njen vođa Palpatine jako se dobro pobrinuo da svi znaju kako je upravo on kao vrhovni zapovjednik zapravo najzaslužniji za pobjedu u ratu. I zaista, njegova moć – ionako velika – ovime je narasla do dotad neslućenih razmjera u povijesti Republike. Većinu Senata čine njegovi saveznici. Pobjeda u ratu donijela mu je ogromnu popularnost među narodom i klonovskom vojskom. Ukoliko si želi povećati ovlasti, praktički nema nikakve prave opozicije koja bi ga u tome spriječila. A Palp upravo to želi.
Stoga pušta svoje senatske poslušnike da predlažu jedan zakon za drugim kojim mu se odaju priznanja i daju nove ovlasti. Republika polako klizi prema autokraciji, a nitko od važnijih aktera tome se ne suprotstavlja. Iznimku čine Padme i većina Jedija – no oni nisu ni približno dovoljno moćni da išta poduzmu. Zgrtanje moći od strane ratnog pobjednika teško da je novo; i povijest je prepuna takvih primjera. Možda najpoznatiji je rimski političar Julije Cezar, koji je iskoristio pobjedu u građanskom ratu kako bi stekao veliku moć i popularnost te zavladao Rimom kao de facto diktator.
Palpovo gomilanje moći izazove novu, posljednju u nizu, svađu između Padme (njegove protivnice) i Anakina (njegovog vatrenog podržavatelja) i ova je žešća od svih prethodnih. Toliko su glasni i ljuti da susjedi alarmiraju policiju – i njihov tajni brak uskoro postaje javna informacija. Jediji nipošto nisu oduševljeni. Odvlače Anakina na interni sud i beskonačno mu dociraju. Pričaju kako je život u celibatu vjekovna jedijevska tradicija i kako je Anakin osramotio sebe i cijeli Red svojim nedoličnim ponašanjem. Ostavljaju ga u samici (da „meditira i konzultira se sa Silom“) kako bi pričekao ishod suđenja.
Javno mijenje (jer tajna veza između senatorice i Jedija svakako je sočan skandal) uvjerljivo je na strani Anakina. On je popularan kao ratni heroj i poznati dobročinitelj, koji je tisućama ljudi pomogao tijekom svoje Jedi karijere (sjetimo se – Anakin je iskreno čovjek koji iskreno vjeruje u plemenitu misiju Jedi Reda; za razliku od prosječnog Jedija koji se značajno manje trudio). Sprdaju se s arhaičnim i glupim Jedi pravilima, koja očito nemaju ništa protiv pokolja tisuća separatista u ratu, no zato se protive običnoj ljubavnoj vezi. Klonovi također navijaju za njima omiljenog Jedija, a to naravno čini i Palpatine. Drži govore u bedastoći Jedi propisa i po prvi puta kao kancelar javno istupa protiv Reda. Zapravo, Anakina ne podržava tek jedna osoba, i to ona najvažnija. Njegovo agresivno ponašanje tijekom suđenja bila je samo kap koja je prelila čašu. Potajno ga napušta, i skriva svoju novorođenu djecu na tajno mjesto, planirajući im se pridružiti čim stigne i zajedno s njima pobjeći s Caruscanta negdje na sigurno, daleko od Anakina i očiju javnosti. Jedini koji zna za njen plan je Obi-Wan, koji je podržava i pomaže joj oko priprema.
Jednom kad Obi-Wan odlazi, Palpatine potajice dolazi u Padmin stan i ubija je. Želi se riješiti svoje jedine opozicije u Senatu i dodatno razljutiti Anakina.
Javnom mijenju usprkos, Jedi Red proglašava Anakina krivim i osuđuje ga na izgon iz Reda. Na izlasku iz Jedi hrama dočekan je kao heroj, a Palpatine ga javno dočekuje i odlikuje ga za zasluge u ratu. Obi-Wan se pokušava probiti do Anakina i ispričati se, objasniti kako je odluka o njegovom izbacivanju donesena unatoč Obi-Wanovom protivljenju – no Anakin ga ne želi ni čuti. Toliko je bijesan na sve Jedije da čak ni njegov (nekadašnji) prijatelj nije pošteđen Anakinovog prezira.
Umjesto toga, kreće da tražiti Padme. Anakin ju još uvijek voli i želi nastaviti živjeti s njom (nema pojma da ga je odlučila ostaviti). Odlazi do njihovog stana no ne nalazi je tamo. Čudno, Anakin kreće u potragu.
Palpatineova bujajuća popularnost i utjecaj rastu do te mjere da više ne može obuzdavati svoje emocije. Tamna strana Sile pulsira iz njega, dovoljno da alarmira Yodu, Obi-Wana i još nekolicinu najvještijih Jedija – i svi oni zajedno spoznaju strašnu istinu: kancelar Palpatine, vođa Republike preko deset godina – zapravo je Sith (evo još jednog klišeja tipičnog za tragediju: junaci saznaju točnu i korisnu informaciju, no u trenutku kad je prekasno da je ikako iskoriste). Obi-Wan se naglo prisjeti kako mu je Dooku onomad rekao kako je ubojica Maul priznao da je ubijao po Palpovom nalogu. I dok je tada to odbacio kao besmislenu i neutemeljenu teoriju, izrečenu od strane čovjeka koji bi izrekao sve samo da se spasi Dookuove torture – sada mu stvari postaju jasnije. Je li moguće da su ubojstva, i cijeli građanski rat koji je potom uslijedio, posljedica makinacija jednog spretnog makjavelista Sitha koji je cijelu galaksiju gurnuo u građanski rat i žrtvovao milijune života samo kako bi se dočepao moći? Yoda i Jediji drže to ne samo mogućim, već i izglednim. Sithi, njihovi vjekovni neprijatelji (možemo kroz sva tri filma ubaciti nekoliko referenci na Sithe i njihovo značenje kao povijesnih jedijevskih protivnika) svakako su sposobni na tako nešto.
No što poduzeti oko toga? Javno obznanivanje Palpovog tajnog identiteta ne bi funkcioniralo – nikom doli Jedijima i rubnim povjesničarima nisu poznati Sithi, tajna sekta za koju se mislilo da je odavno izumrla. Njihovi zločini i loša reputacija odavno su zaboravljeni u bespućima povijesti. Bilo kakav pokušaj ocrnjivanja Palpa bit će doživljen kao žalosni pokušaj difamacije popularnog ratnog vojskovođe od strane Reda koji je trenutno u javnoj nemilosti zbog PR debakla uzrokovanog izbacivanjem Anakina. Stoljeća izolacije od generalne populacije ovdje se Jedijima konačno obijaju o glavu: prosječan čovjeka ne šljivi jedijevske borbe i vendete ni pet posto. Cilj nam je, uglavnom, uspostaviti određenu dozu empatije prema Jedijima – koji polako gledaju kako cijela galaksija potpada pod utjecaj zločinačkog tiranina i zadnji stoje na braniku slobode i demokracije.
No poduzeti nešto moraju – kancelar Palp, sa sve većim ovlastima, već je počeo ograničavati moć Reda i činiti korake prema njegovom postepenom ukidanju. Jediji su laka PR meta – i Palpova kampanja glatko dobiva potporu velikog dijela javnosti. U očaju, Jediji se odlučuju za pokušaj puča. Nasilno će pokušati svrgnuti Palpa s vlasti, pa kud puklo da puklo. Bolje opcije, čini se, nemaju. Obi-Wan ne slaže se s tom odlukom, no svjestan da će uskoro cijeli Courscant postati ratna zona, odlučuje upozoriti svoju prijateljicu koja će se, htjela ili ne, možda nezasluženo naći u vrtlogu zbivanja.
Jediji pokreću napad i napadaju kancelarovu palaču – i usprkos početnim uspjesima nailaze na neočekivano snažan otpor klonova, koji su fanatično lojalni Palpatineu. Kolo sreće uskoro se okreće, i Jediji su prisiljeni na sve veća povlačenja, da bi ih zatim druga klonovska vojska iznenadila iz zasjede te pobila većinu njih.
Način na koji Jediji izvode puč u originalnim filmovima nikad nije imao previše smisla, ponajviše zato jer su Jediji imali znatnu količinu znatno boljih opcija na raspolaganju. Umjesto nasilnog prevrata mogli su, primjerice predložiti smjenu kancelara u Senatu (ovdje ne mogu jer Palp ima nadmoćnu većinu) ili javno pokazati sigurnosne snimke gdje Palp naređuje Anakinu ubijanje jedijevske djece (ovdje Palp to ne čini. Pobjedom u ratu jednostavno raspušta Jedije i šalje padawane doma. Ili ih možda regrutira u svoje redove i preuzima njihov trening). U našoj verziji, jedijevski puč nije zbrda-zdola sklepana ideja tupana koji su mogli i trebali znati bolje, već očajnički pokušaj zaustavljanja wannabe diktatora koji ne može biti zaustavljen ni na jedan drugi način.
Obi-Wan dolazi u Padmin stan, no uskoro dolazi i Anakin. Vidjevši svog nekadašnjeg prijatelja nad truplom svoje mrtve žene (za koju, ponavljam – nije znao da ga želi ostaviti), Anakin dolazi do krivog zaključka i posve ignorira Obi-Wanove pokušaje da objasni situaciju. Anakina, već ionako izdanog i iznevjerenog od Jedija i kivnog na cijeli svijet, ovdje obuzima takav napad bijesa da odmah vadi svjetlosni mač i sumanuto napada Obi-Wana. Slijedi scena borbe kao i u originalnom filmu – samo ne na vulkanskom planetu Mustafaru, već na ulicama i trgovima Coruscanta. Dvoboj protiče isto kao i u originalu: nemoćan slomiti Obi-Wanovu obranu, Anakin radi ključnu grešku, dopušta rupu u svom gardu i Obi-Wan ga teško ranjava. Umirući na podu, Anakin proklinje i Obi-Wana i Jedije i Republiku. Obi-Wan ne može se prisiliti da ubije svog nekadašnjeg najboljeg prijatelja. Uskoro ga okružuju klonovi i počinju pucati po njemu, a od izgledne smrti spašava ga Yoda i njih dvojica zajedno bježe. Yoda nariče nad propašću Jedi Reda. Obi-Wan, kao posljednju uslugu svojim prijateljima – nalazi njihovu djecu (Padme je jedino njemu rekla gdje se nalaze) i pobrine se da budu dobro i sretno udomljeni. Yoda i Obi-Wan se opraštaju i odlaze, svatko na svoju stranu, svjesni da se vjerojatno nikad više neće vidjeti.
U međuvremenu, Palp dolazi do umirućeg Anakina i liječi ga Silom. Pošto ni to nije skroz dovoljno, Anakin će morati ostatak života provesti u posebnom odijelu (Vader-kostim) koje će ga održavati na životu. Zahvalan Palpu, i pun bijesa zbog Padmine smrti i jedijevske izdaje – Anakin mu se zaklinje na vjernost. U Senatu, vidimo malobrojnu skupinu Padminih saveznika kako osnivaju budući pokret otpora, svjesni da je pad Republike u Carstvo nažalost neizbježan.
I tako završava posljednji film. Palpatine je na vrhuncu moći, Anakin mu služi kao vjerni pobočnik, Obi-Wan i posljednji Jediji pobjegli su svatko u svom smjeru, Padme i Dooku su mrtvi a tek mala skupina senatora pokazuje znakove otpora nadolazećoj Palpovoj tiraniji. Reklo bi se – potpuna pobjeda zlikovca, i nije naodmet ustvrditi da ona nikako nije bila neizbježna, već je nastala kao posljedica manjkavosti svakoga od likova ili skupina koji barem nominalno pripadaju strani pozitivaca.
Da Jediji nisu bili toliko zatucani i arhaični izolacionisti, možda bi imali veću podršku svih drugih aktera u svojoj borbi protiv autokratskog Palpa. I možda bi brže i jasnije vidjeli kako im je prijeko potrebna reforma.
Da Senat nije bilo birokratsko gnijezdo sebičnih i korumpiranih guja – odavno bi prozreo sve Palpatineove makinacije.
Da Dooku nije odabrao loš trenutak za borbu i da je imao malo više sreće – možda se mogao bolje i efikasnije boriti protiv trule Republike.
Padme nije bila dovoljno moćna, dok je Anakin podlegao vlastitim karakternim demonima – i svatko od njih je na svoj način sudjelovao u tragediji zvanoj pad Republike. Pritom, glavni negativac Palp zaista i uspijeva zato što je sposoban i pametan, a ne zbog deus-ex-machinaste ideje „Naredbe 66“ koja mu je davala bjanko propusnicu da bilo kad i bilo kojem trenutku odstrani svoju najveću prijetnju: Jedi Red. U našoj verziji, nasuprot, Palpatineov uspon mogao se i trebao spriječiti, samo da su protagonisti imali samo malo više sreće i pameti. Upada u oko kako su se protiv njega u nekom trenutku radnje borili i Dooku i Jediji – no nikad, iz vlastitih predrasuda, nisu ni pomislili naći zajednički jezik i ujediniti snage protiv prepredenog kancelara. Da su primjerice, dvije strane surađivale nakon Maulovog ubojstva, brzo bi otkrile tko je mastermind iza pokušaja urušavanja Republike i Palpov plan bi propao poput kule od karata.
I to bi bilo to, narode. Ne tvrdim da je ova verzija savršena, dapače – i njoj bi se vjerojatno lako mogle naći mane i propusti – no svakako je držim poboljšanjem u odnosu na original, koji bolje, jasnije i s manje rupa predočava sve one likove, radnju i teme što ih je George Lucas htio obraditi, no nije znao kako. Još jednom zahvaljujem jednoj ili dvjema osobama koje su došle do kraja ovog eseja i adio. May be Force be with you.
ORIGINALNI NAZIV: Un chant de Noël – Une histoire de fantômes
IZDAVAČI ZA REGION: Makondo
AUTOR: Hoze Luis Munuera
PREVODILAC: Vasilije Krstić
ZEMLJA: Francuska
GODINA IZDAVANJA: 2022.
OCENA:
Čak i da ne znamo ko je izdavač mogli bismo ustvrditi da je to Makondo, zbog njihove neskrivene naklonosti prema adaptacijama klasične britanske književnosti. Naravno, obrazac se može uočiti isključivo kada se prate njihova samostalna izdanja, uz verovatno neki izuzetak koji potvrđuje pravilo. Ne bunimo se, ostrvsko stvaralaštvo je jedno od najplodonosnijih, tačnije, od onih čije heroje znaju i ljudi koji ne čitaju mnogo ili štaviše uopšte ne čitaju. Što će reći da su postali deo opšte kulture i znanja, da li stečenog posredstvom školovanja ili brojnih ekranizacija nije toliko ni važno. Ono šta jeste bitno je da su opštepoznati i mogu vrlo dobro promovisati jednu mladu umetnost kao što je strip, ali i biti dobrouticajni na poslovnu sferu izdavaštva. U momentu kada počnete prepoznavati takva dela više se ne borite za uspeh – uspeli ste.
Postoji jedna još vrednija stvar u celoj priči, uvideli su neophodnost adaptacija klasičnih pripovesti. I to ne drugoj umetnosti, već drugom vremenu. Prvobitna dela bespogovorno imaju vaskoliki značaj, kulturološko bogatstvo i uticaj na civilizacijsko sazrevanje putem svetonazora i prosvetiteljstva koje propagiraju. Pa je obaveza svih nas da ih očuvamo od zastarevanja i predamo u novom ruhu tek nadolazećoj publici. Strip je zapravo umetnost današnjice, jer po karakteristikama je medij sa brzim tempom. Zbog toga prilično odgovara senzibilitetu današnjih čitaoca. Što bi trebalo iskoristiti da bi im se predstavio što veći broj klasika.
Hoze Luis Munuera – španski crtač srednje generacije, najpoznatiji po radu na serijalu Spirou i Fantazio. Takođe je radio na stripovima: Les Potamoks, Fraternity, Les Campbell i Inferno. Uvek ostajući dosledan stilu iz gorepomenutog slavnog serijala.
Ništa epohalno nećemo otkriti niti nekome pokvariti čitanje ako kažemo da se radi o poseti tri božićna duha poznatom londonskom „Kir Janji“, zapravo četiri računajući Marlijev. Jednostavno Dikennsov predložak predugo postoji da ne biste znali u tančine pripovetku. Ali postoji razlika, Skurdž je Elizabet. Takođe, tvrdoglav lik koji ne upija pouke kao sunđer poput originala. Što priči daje finu novodobsku svežinu.
Vrlo lep dašak novine je scenaristički umetnut prastaroj priči. Elizabet Skurdž je pravo pravcato oličenje feminizma u svom najispravnijem obliku. Nema više bespogovornog pretvaranja u dobročinitelja mekog srca zamahom čarobnog štapića iliti zahvaljujući viđenom u toj božićnoj noći. Tek nešto malo ublažavanja isključivosti stavova. Upravo mračni deo je prijatna novina. Crtež je konstantno na razmeđi plavo-zelene sa toplotom svetlosne žute što putem fenjera razvejava neprozirnost jednog mračnog grada bez duše i bezdušnoj protagonistkinji osvetljava, koliko je to nejak plamen u stanju, stazu dobročinstva i dobrohotnosti.
Veoma prijatno iznenađenje za nas, doduše mi volimo staro u novom ruhu. Ali imamo osnovanu sumnju da malo ko ne voli i ne ceni klasična dela sa novo momentima. Stoga je naš savet da istanjena sredstva istanjite još malo kupovinom ovog stripa. Verujte našoj opsesivnoj potrazi za kvalitetom, ovo delo apsolutno zavređuje krnjene vaših budžeta.
“Aman has to be what he is, Joey. Can’t break the mold. There’s no living with the killing.“
Ovo nije film o Vulverinu, već o Loganu – čoveku koji stari i više nije ono što je nekada bio. Usamljenom odmetniku sa Divljeg zapada koji ima PTSD, koji želi da okonča sebi život jer jednostavno više ne može da nastavi dalje
Priča je očigledno inspirisana Mark Millarovim Old Man Loganom, ali je tematski skroz drugačija i osim nekoliko detalja, nema mnogo dodirnih tačaka.
Logan dokazuje da film o superherojima ne mora da bude ograničen superherojskim žanrom. Film je prevashodno po svojoj strukturi i naraciji arhetipičan vestern, i kroz ceo film referencira taj žanr preko svojih likova i okruženja.
Pustinja u filmu ipak nije samo referenca na vestern žanr, već simbolički predstavlja isti onaj simbol Persi Šelijyeog Ozimandijasa o neizbežnosti protoka vremena. O kraju svih stvari, odnosno kraju epohe superheroja. Logana i ostatak preživelih mutanata vidimo kao stare, usamljene i umirujuće paragone te stare moći.
Njegova tragedija je u tome da nije mogao da se promeni, da je prekasno za njega. On je duboko obogaćen traumama gubitka. Nije uspeo da spase nijednog X-mena, nije uspeo da spase nijednu ženu koju je voleo. Nije uspeo čak ni sebe da spase.
Njegovo nasilje je simbol gubljenja kontrole koje je postalo deo njegove ličnosti, njegov instinkt za preživljavanje i njegova trauma. Čak iako očajnički pokušava, ne može da pobegne svojoj prirodi i prošlost ga uvek sustigne.
Laura, koju spašava i otkriva da je njegov klon, predstavlja nadu u bolju budućnost. Da može da prekine krug, ako već ne za sebe, onda za nju.
Loganovo trčanje kroz šumu na kraju je ubedljivo najbolja scena u X-men franšizi. Ona prikazuje lični užas i teror koji Logan doživljava kad pusti zver koje se i sam toliko plaši, jer je nanela toliko bola njemu i ljudima oko njega. I u trenutku kada je prigrli, čuje se taj zastrašujući zvuk između vrištanja i režanja. Taj vrisak vraća u život jedinu stvar koji nikad nije želeo da ponovo bude. Vulverin. I ovo objedinjuje ceo njegov lik i njegovu žrtvu. Mora da bude ono što mrzi, samo da obezbedi šansu i nadu da Laura (i druga deca) ne postanu to isto.
„Nemoj da budeš ono što su te napravili da budeš“. Ceo njegov život staje u ovu jednu rečenicu, jednu lekciju, jedno nasleđe.
Zaista sjajna scena, praćena maestralnom glumom Hju Džekmena. Mnogo bolja, dublja i emotivnija od precenjene „Ja sam Iron Man“ scene iz Endgame-a.
Kad se pogleda njegov put kroz sve prošle filmove, i pored zbrkanosti i nedoslednosti sa prošlim filmovima, njegov put heroja na kraju nije bio o promeni, već odlaganju neizbežnog. Logan je umro na tako nasilan i krvav način, kako je mu je predviđeno u prošlom delu, držeći svoje srce u ruci držeći Lauru za ruku. Umro je ali ostavio svoje nasleđe koje će promeniti svet. Da li na bolje ili ne? Da li će se ista sudbina ponoviti? On to nikad neće saznati. Zna da je dao sve od sebe, da je skupio snage i volje da se i poslednjeg časa bori da ispravi nepravdu. Umro je sa nadom.
Na kraju, ovakve priče nam pomažu da se suočimo sa starenjem i neizbežnom smrću. Da se ne prepuštamo kajanju ka stvarima koje su izgubljene, već radije da nađemo volju u jedinoj stvari koju možemo da učinimo, a to je da ostavimo traga na generacije koje dolaze, dajući im sve ono znanje i mudrost koju smo skupili, u nadi da će im tranzicija u novo doba biti što bezbolnija… Iako nismo uspeli da im pružimo bolji svet u kome će živeti, možemo da im pružimo dovoljno šanse da taj svet sami naprave. Logan je film o posledicama traume, starenju, umiranju, izolaciji, predaji… ali takođe film o tome da uvek, i pored svega toga postoje stvari za koje vredi i treba da se borimo.
Jedan od Problema superherojskih stripova je uvek bio u nedostatku završetaka. Likovi prolaze kroz priče i promene do trenutka kada novi pisac (ili stari pod pritiskom Urednika) vrati sve na početnu tačku i isti status quo. Ovaj film je baš ono što nam je bilo potrebno, prava, realna priča sa definitivnim krajem. Nažalost, industrija takva kakva je, ne dopušta da ni ovo bude završetak. Novi Dedpul već najavljuje povratak Hjua Džekmena kao Vulverina, iako sami glumci negiraju povezanost Logana i te verzije lika, opet ostavlja malo gorak utisak nakon ovakvog ostvarenja.
Snovi su… ponovo bili teški i jaki. Opet ista crna devojka. Opet iste crne oči.
Ponovo je pratio. Ponovo je izgubio. Mali, uobičajeni trik uma, toliko prisutan u tim snovima, ne dozvoljava mu da je uhvati, ma koliko se trudio. Nikada je nije uhvatio. Nikada je nije sustigao. Godinama.
Vekovima, možda.
Devojka, predivna i strašna, plutajući leluja laganim korakom, ako korake koristi, laka poput pera na vetru, dok se on iz sve se snage napinje: voljom koja proističe iz potrebe; jezive, iskonske potrebe koja zahteva zadovoljenje, i trči za njom. Ne znajući u suštini zbog čega je juri, zbog čega želi, već zna samo za želju, prepoznajući jedino da je ona tu oduvek… Potreba. I on trči.
Mami ga, mami, ta crna, mračna devojka, plaši ga i izaziva svojim hipnotičkim, neodoljivo opasnim, skoro mačjim pogledom. Crnim pogledom. Hipnotiše ga, poput zmije. Iskušava ga, kao zmija. Prati je, i želi je, a večito je korak ispred. Korak, samo jedan korak.
Uvek – u trenutku u kom je konačno sustigne, u trenu kada je prstima najzad dosegne poslednjim trzajem izmučenih mišića – ostane bez snage, skamenjen i pada nepokretno, izmučen: sposoban jedino da nemoćno gleda za njom. Tada ona zastane, pogleda ga radoznalo, ispituje dok bespomoćan leži, lagano hodajući okolo, zadirkujući ga pogledom i lakoćom svojih pokreta, te bešumno nestane iza prvog zaokreta u lavirintu njegovog uma: uz koketan kikot, uz koketan eho. Skliska poput zmije…
Nestane – ali smeh ostaje. …Zvuk koji opija, privlačan, razuzdan smeh, koji nakon nje ostaje neopipljivo da lebdi u vazduhu, prisutan poput utvare; i tera ga dalje, samo dalje, bliže njoj… Smeh koji vraća život, koji tera – koji mu naređuje da nađe snagu: za još jedan pokušaj, još jednu trku… i on slepo nastavlja da tetura po mraku prateći vibraciju koja ga miluje…
Više je nema. Smeh je još tu, varljivi vodič, koji kao da mu se vrti oko glave, kao da, kada mu se prohte, prođe kroz njegove uši sa: Više je nema.
…Mrak. Bol. Tuga. Bes.
Želja.
Posle nje, nakon mnogih, mnogih tunela, raskrsnica, posle svih mogućih i manje mogućih puteva, nakon poslednje krivine… strah.
Strah i strast. Eho starih sećanja.
Postavlja zamke smejući se. Zna on to, ali je ipak uvek prati. Zauvek će je pratiti: zauvek je želi…
Svestan je toga. I svaki prokleti put je sledi kroz mračne prolaze, tražeći izvor smeha, izvor zvuka koji sedište nema, i svaki prokleti put dođe do slepog kraja, do centra spirale, lavirinta, opijen, unezvereno opipavajući po tami, po goloj, crnoj steni.
Tu je. Kikot je izdaje. Zvuk obrće vreme, izlazi mu iz ušiju i ulazi u njeno grlo. Vraća se vlasnici, ispunjavajući dužnost.
Najzad je tu – najzad nema više bežanja – nema skrivanja… Kreće prema njoj, uplašen i ushićen. Oči ga prate. Posmatraju netremice.
Oči su njegove.
Na pola metra od nje, toliko blizu, toliko daleko, diže ruku – polako, nesigurno, u zebnji kao da se plaši želje. I plaši se.
Tren jeste večnost. U trenu u kome je nadomak nje, u trenu koji nudi nagradu, krvlju zasluženu nagradu, u trenu konačnog spajanja… ponovo nestane.
Ispari!
…Agonija. Bol. Razočarenje.
Sve zbog crne devojke.
Da li uopšte postoji?
Je li to bitno? Želi je.
I tada opet oseća ukus prevare i miris smrti, i ponovo shvata da je njegova najveća, jedina želja prosta opsena, samo laž, ali i dok podnosi svu agoniju najgorih ponora mraka, prokletstvo spoznaje – on nju i dalje želi.
Želi da je sustigne, da je poljubi, da je ubije.
Da je poljubi.
***
Probudio se pre svitanja. Ne sledeći ruku pogledom, pruža je do fioke kraj stočića i uzima paklu kanabisa i vadi džoint. Vadi džoint iz pakla, prođe mu kroz glavu…
…Ahh, sveti dim. Jin pripada, po oceni autoriteta, delu populacije koja predstavlja blagu opasnost za savremeno društvo Novog doba, doba „Prosperiteta i slobode”, jer je oduvek bio tip koji bi umesto ludog orgijanja sa ostatkom bezumnih propalica poput sebe – kako je pristojno – odabrao samoću ćelije i u polumraku posmatrao igru opojnog dima. To je za njega sveti čin u hramu greha. To je za njega senzualnost.
Senzualnost.
Reč i dalje postoji, ali ne poseduje više nikakav smisao.
Izgubila je značenje u Eonu Deteta, Eonu na izmaku… Kompjuter se sam pali, naravno, aktiviran senzorima za pokret. Veselo pozdravlja sa dobro jutro.
„Jebeš jutro, govedo”, pomislio je.
Izveštačeno se nasmešio u ekran, pozdravljajući Imperijalnu gardu, koja nadgleda svaki kutak jebene planete, srednjim prstom.
„Tu smo zarad vaše sigurnosti”
„Tu smo zarad vaše slobode”.
„Tu smo zarad vaše slobode”. Ovo mu je omiljeni slogan, još od detinjstva. Oduvek je voleo ironiju: što i nije loša stvar, na kraju krajeva.
Da ne voli ironiju, poludeo bi na ovom mestu, na ovom svetu… Kompjuter se prebacio na TV mrežu… Teče neki program o pripremi krunisanja novog Suverena Sunčevog Sistema. Nema stvari koja ga manje interesuje. Crna devojka mu je i dalje u glavi. Ne napušta ga, kao ni mamurluk.
Polako, teškim korakom prokletih je prošetao do kuhinje, samo da bi se sručio za sto i popio kafu, koja očigledno stoji tu već neko vreme.
Razmišlja o stvarima koje su se sinoć desile, u nadi da će ih se nekako setiti.
Uzaludan trud. Ono što zna sa sigurnošću je da ga je Sofia juče ostavila, po ko zna koji put. Sudeći po stanju u kojem se nalazi, najverovatniji scenario bio bi da ga je Boris, brat sa šesnaeste strane krvnog srodstva, odvukao na žurku sa orgijama.
Elitni obred. Prilika za napredovanje.
Oduvek mu je bilo muka od napirlitanih stvorova na meskalinu i opijumu, u svetlucavim odorama i preplanulih tenova, uvek podignutih, našmrkanih noseva, koji bez prestanka pričaju ili o trenutnom rasporedu zvezda, ili o prevratu na Tronu, ili kako neka devojka poželjno izgleda, usana obavijenih razvratnim osmehom: osmehom koji se nikako ne odražava na oči, koje oprezno gledaju kome će prvom zabiti nož u leđa, ako se iko nespretno okrene nakon razmene ljubaznosti. Na kraju, naravno, u skladu sa pristojnošću, dođe vreme za zajednički trans: drogirane bahanalije. Verovatno je bio na nekom od tih rituala, zgrozio se, kao i uvek, i otišao u kazino da izgubi i ono malo kredita koji su se, igrom slučaja, našli u njegovom posedništvu. Kako je kroz opasne ulice Kocke uspeo, drogiran, nepovređen da dođe do svog prebivališta – ne želi ni da nagađa.
Ono što sa sigurnošću zna jeste da se nalazi kod kuće, da puši džoint iz pakla i da je pored njega kafa, danima stara, i da prokleto prija.
***
Kocka je zloglasni kraj Belgrada u kome je Jin rođen i odrastao. Jedan od retkih delova stare Zemlje koji nema svaki kutak prekriven senzorima „zarad vaše sigurnosti”. U tolikom izobilju građanskih i duhovnih sloboda Akvarijanskog doba, kamere su postavljene na svakom trgu, ulici, ćošku, stanu, WC-u i đubretu…
Slobode radi. To nije slučaj u Kocki. To, naravno, nije slučajno. Slučajne stvari su prestale da postoje, ili nikada nisu ni postojale. Malo je ilegalnih stvari ostalo još negde iz XXI veka – tada su droge i prostitucija legalizovane i monogamija je ostavljena slobodnom izboru. Tako da nema mnogo nedozvoljenih stvari u poređenju sa istorijskim pravilima i zabranama… Samim tim, u Kocku dolaze oni koji žele da se bave onim što je još uvek nedozvoljeno, najčešće.
Jin veoma ceni istoriju. Istorija je učiteljica života. Ako si iole pametan, nauči te da su ljudi uvek jednako glupi.
Najzad, premoren, odustaje od zavereničkih misli i odlazi do ogledala da pogleda mršavog, tmurnog mladog čoveka nemirne crne kose i umornog, praznog, starog pogleda. Ogromni podočnjaci odaju godine mučeničkog spavanja. Godine mračnih snova, godine bežanja od snova. Godine mračne jave.
Zapalio je džoint.
Pogledao se opet. Zagledao se u umorne oči. Previše je star za svoje godište.
Gleda oči; gleda taj umor. Koliko je samo puta razmišljao da sve ovo okonča. Jedno predoziranje i svemu bi bio kraj.
Gleda se, ne skreće pogled, ponovo razmatra tu ideju. Kao da pita odraz šta on misli o tome.
Najednom, odraz iza prašnjavog i izmrljanog stakla starog ogledala namignu. Potpuno je jasno video, širom otvorenih očiju, sebe kako namiguje – sebi.
Sinoć je sasvim sigurno radio stvari koje ne bi trebalo da ponovi. Pošto ih se ne seća, odluči da više ne posećuje žurke; nikad više... Verovatno meskalin, ili LSD 25. Nikada nije uživao u flešbekovima, ali ova halucinacija ga je, ne zna zašto, poprilično uznemirila.
Jezivo stvaran osećaj…
Trnci mu prođoše telom. Protrljao je oči i pogledao se ponovo.
Staro, pravo ogledalo: ne hologramsko sranje koje se sada koristi, već pravo stakleno ogledalo, do koga nije lako ni doći, trenutno vidi kao prozor, prozor u drugi svet kroz koji je sam sebi namignuo. Soba sa druge strane refleksije deluje stvarno, kao da gleda realni prostor kroz prljavo okno, svoj stan: i to ne dijametralno suprotno. Ogledalo se krivi, ili bar slika, tvorevina povišene količine droge u krvotoku, se sliva, pomera, klizi, gotovo kao da je živo. Poput Merkura, poput žive. Kao da se još uvek nije otresao sna…
Ogledalo je postalo vodena masa, vertikalni bazen, kao da je drugačija realnost sa druge strane okvira, i neki drugi Jin. Zli Jin.
Gleda se, vidi sopstvene crte lica, ali ono nisu njegove oči. Ove oči blistaju svirepošću. Odraz se okrutno nasmeši, sa zlobnim sjajem u očima, gotovo zaverenički, kao da govori:
„Ti i ja se znamo: oduvek, zauvek.”
Krv je polako počela da se preliva preko ivica ogledala. Dodirnuo je i na prstima mu ostade crveni trag kao neizbrisiv dokaz užasa. Osmeh figure, izobličenog demona se širi sve zlobnije ali iskrenije: posmatra ga kao brata sa druge strane žice stvarnosti. Krv već lije u potocima, preliva pod, preliva njegov ukočeni mozak, soba se trese, napad panike je preuzeo vlast nad razumom. Jin poče da gubi dah, zatvori oči i leže na lepljivi pod…
***
Kad ih je napokon otvorio užasne vizije su nestale. Tlo se smirilo, stan deluje normalno… Ali tu je crna krv, na podu, na rukama…
Flešbek, bljesak, san, bilo šta, jer ovo nije moguće. Kada se vrati, svega ovog, krvi, neće biti.
Zazirući, pogleda u ogledalo… izgleda normalno. …Sve je to u tvojoj glavi, budalo…
Odjednom… Jin, iz drugog sveta, iz ogledala, ga zgrabi za ramena, izađe iz okvira svoje ćelije, kao da želi da dokaže da je stvaran, približio je glavu do njegovog lica, otvorio usta tako da on pomisli da će da ga ujede, i prodrao se:
„Budalo! Danas je Dan!”
Sve je nestalo u sekundi. Stan se zamaglio, upao je u spiralu vrtoglavice i ostao je samo mrak… Blažena nesvest…
Kada se probudio, trebalo je dobrih nekoliko minuta da omogući nogama da ga stabilno podržavaju, kao i umu da apsorbuje šta se sve desilo. Teške halucinacije… Krv kaplje po podu, što izazva još jedan grč uma, ali ona potiče iz njegovog nosa…
To sve objašnjava – izgubio je dosta krvi, i doživeo loš trip. To je to…
Ipak… da. Da. Odraz je bio u pravu, makar bio samo plod izopačene psihe. Danas je dan kada se treba videti sa čovekom koga zovu Debeli, sitnim kriminalcem i kladioničarem kome je dužan boga oca. Danas je Dan kada treba otplatiti dug. Veliki dug. Novac vredan života.
Dva seljaka, povučeni oportunizmom i pohlepom, napuštaju rodno selo u nadi da će profitirati na jedan ili drugi način od ratnog stanja koje ih okružuje. Njihove supruge ih nevoljno prate, ali za dvojicu muškaraca sudbina sprema životnu lekciju. Kao i u Sansho the Balilif koji je snimio već naredne godine, reditelj Kenđi Mizogući, jedan od “velike trojke” klasičnog japanskog filma uz Akiru Kurosavu i Jasuđiroa Ozu, oslikava elokventan portret rascepa porodice i nesreće koja prati, uokviren u parametre anti-ratne drame i suptilnog “jokai” folklora. Minucioznog tempa i kohenzivno realizovane tematike, Ugetsu besprekorno projektuje kvalitet arhaične bajke izvornog teksta (Ugetsu Monogatari) na veliki ekran – da je za koji minut kraći, savršeno bi se uklopio u horor-antologiju Kwaidan.
Pored suprotstavljanja militarizmu, Kenđijevu režiju karakterišu sposobne i izdržljive žene, često požrtvovane za svoju porodicu i prkoseći rizicima do kojih su doveli hirovi muževa. Dok vajara na prvi pogled opčinjuje i zavodi duh nekada-imućne plemkinje, a samuraj-u-pokušaju gotovo na poklon dobija visoki čin u armiji, supruge postepeno nestaju iz slike i njihovih života. Kenđi prezentuje muške karaktere kao bića lako korumpiranog duha, kojima je neophodno ništa manje od božanske intervencije da bi vratili nazad svoje dostojanstvo. Čak u uvodnoj sceni osetne su fatalističke struje tragedije, citkulišući iz metafizičkog prostora gde izvori greha i zla nisu transparentni. Naklonost ovoj dramaturgijskoj filozofiji se ne zaustavlja u Japanu – uprkos znatnoj razlici u žanru i vremenskom periodu, od istog klupka sašiveno je najteže delo u repetoaru kineskog maestra “herojskog krvopolića” Džona Vu. Bullet in the Head posmatra degradaciju zdravog razuma i prijateljstva između trojice junaka kada sudar ideologije i kapitala u Vijetnamu šalje šok talase koji dezintegrišu tela, okolinu i sve što konstruiše pojam „civilizovanosti“.
Herojstvo je reč promenljive ili subjektivne definicije, što vidimo u Kenđijevoj transformaciji etičkih i umetničkih principa – nakon što je njegov propagandni bušido komad The 47 Ronin pušten u bioskope nedelju dana pre napada na Perl Harbor. Ugetsu sadrži tragove retrospekcije i autobiografskih dodira, budući da je neuspelo ratno profiterstvo Kenđijevog oca dovelo do siromaštva i njegovu sestru gurnulo u adopciju. Demontirajući niske požude i nezaslužene slave, Ugetsu realizuje ideal pravog herojstva i muževnosti, koji se svodi na ništa više od poštenog, vrednog rada i brizi o svojoj deci. Nažalost, u pričama fantazije kao i poput onih o ishodu Hirošime i Nagasakija, neke realizacije dolaze prekasno.
Umeće direktora fotografije Kazuoa Mijagave, prethodno u kolaboraciji sa Kurosavom na Rashomon, omogućava tkivu realizma da najfinijim elanom upije atmosferu jeze i tenzije u sekvencama uklete palate. Eterična lepota “onryō” dame, naglašena interakcija senki i svetla, i maglovito zamućivanje granica između stvarnog i nestvarnog, okružuju najsablasniji motiv filma – kaciga daimjoa koja melodijom slavi udaju vlasnikove mrtve ćerke. Ugledajući se na vizuelni jezik nemačke škole ekspresionizma i sveprisutne malicioznosti kojom često odišu njena dela, Ugetsu evocira retko viđen imidž i ton apsolutnog autoriteta i pokora. Doktor Mabuse i Šogun rukuju se nad jednim sentimentom – “Ja sam država.”
Naciljani na momente emotivne ranjivosti, potresno tužni monolozi su možda i najefektivnija sprava u Kenđijevom arsenalu, te možemo završiti jednim iz ovog:
“[…]You’ve finally become the man I had hoped for. But, alas… I am no longer among the living. Such is the way of the world.”
Iako je objavljen prvi put u inostranstvu logički i etnički ovaj grafički roman spada u ediciju Džambas gde Besna kobila smešta domaće autore. Što je, nažalost, neretka pojava, jednostavno jer se van naših granica više cene talenat i rad. Pa se autori vraćaju kao proslavljeni strip stvaraoci u želji da se predstave i domaćoj publici. Što u principu ne mora biti nužno loša rabota. Pošto velika imena donose sa sobom hegemoniju i rasprostranjuju devetu umetnost. Ali takvo stanje stvari usporava razvoj mladih stripadžija, pošto u inostranstvu šansu dobije jedan od deset i to nije pravilo već izuzetak. Ono što hoćemo da kažemo je da se i sami moramo početi brinuti za našu kulturnu baštinu u devetoj umetnosti.
Upravo su ovakve edicije i prikazi neki od načina da se borimo za jednaku šansu domaćim autorima, ne protekciju, samo istu priliku da se pokažu. Kvalitet domaćih umetnika je neupitan, više je u pitanju to što je publika orjentisana na strance, pa su izdavači primorani na oprez sa neisplativim proizvodom. I to je činjenica koju će malo ko priznati – za veliki deo stagnacije srpske književnosti i stripa su odgovorni isključivo čitaoci. Ne davanjem šanse, preferiranjem stranaca, čitanjem i skoro ‘obožavanjem’ zastarelih dela. Baš iz navedenih razloga neophodno je konstantno insistirati na činjenici, i dokazivati ovakvim stripovima, da smo ravnopravni sa svetom. Za nas ta borba nikad neće stati, unapred se zahvaljujemo svim saveznicima i odajemo zasluženu počast žrtvama.
Saša Jovanović – autor koji je prethodno ostvarenje Zec stvarao dvadeset godina što mu je ujedno prvo delo. Posle viđenog, sa nestrpljenjem smo čekali nastavak i nije nas izneverio Trkač 1.
Mesto odigravanja ove naučno fantastične triler drame je drugodimenzionalni Niš. Na trenutke deluje poput svakidašnjeg grada, a zatim izroni iz tame nešto što ne pripada ni vremenu ni prostoru u kom priča obitava. Pripovest nas pokušava provesti kroz reklo bi se običnu pljačku sa ubistvom. Ali ovde je i narativ višedimenzionalan, trkač ili advokat Apostolović ih objedinjuje u celovitost tako što ih je svih svestan. Takođe, svestan je toga da đavo postoji samo zato što ljudi potpisuju ugovore sa njim da bi činili zlo. A ukoliko znate gde se đavo krije – red je i da ga pogledate u oči. Na kraju krajeva trkač se biti može samo ako si voljan da se suočiš sa čudovišta svih fela.
U odnosu na prvi deo je smanjena upotreba metafizike i unapređen tekstualni narativ i to poprilično. Ipak, ono što bismo izdvojili kao vredno divljenja je Jovanovićeva sposobnost da uvije filozofsku misao u sliku tako da se može tumačiti na mnogobrojne načine. Možda su najbolji primer početna i završna scena stripa, faktički međusobno povezane, ali nepažljivom čitaocu može promaći evoluciono i selekciono značenje. Početak i kraj jedne vrste. Postoji mogućnost da učitavamo nešto što autor nije hteo da kaže, i u tome je veličina svih velikih dela poseduju sloj za svakoga. Crtež iako digitalni nema onu hladnu odliku, jer filozofija je pitanje srca i uma, a tu se nikad ne može biti bez emotivnosti.
Naš utisak je da je Jovanović stvorio remek-delo vredno najvećih književnih i stripskih nagrada, što vam donekle garantuje da nećete pogrešiti ako ga pridodate u kolekciju. Uostalom tako ćete pomoći srpski strip, sa filozofskog stanovišta vi ste leptir koji je mahnuo krilima i dinosaurusi su izumrli. Sa druge strane u nekoj drugoj dimenziji možda ih je baš spasi mali jedva primetni lepet. Ili u krajnjoj liniji srpski strip. Stoga, obradujte sebe ovim delom i postanite deo rešenja.
Po ko zna koji put Makondo objavljuje u koegzistenciji i saradnji sa drugim izdavačem, ovoga puta je to Dibidus. Evidentno su jedna od najtimskijih ekipa na sceni i svi žele da okuse dobru saradničku angažovanost, rad, poštovanje dogovorenog i uslužnost. Recimo ovo delo se mnogo više uklapa u izdavački plan i program Dibidusa – autori su ne baš mnogo poznati i umetnost govori o umetnosti. Možemo da pretpostavimo da je delomično bila u pitanju pomoć prijatelja u preteškim vremenima. To je zapravo za veliko poštovanje i ne samo to, nego se nazire obris činjenja za dobro šire slike. Dakle, ljudi u Makondu uviđaju potrebu za ovim stripom na sceni i učestvuju u objavi iako ovo nije tom koji bi samostalno izdali. Pri tom ni slučajno ne potcenjujemo Dibidus, nego su oni onaj deo koalicije kojima je bliskiji ovakav sadržaj Jako smo zahvalni što su stripadžije voljne da donesu renesansu devetoj umetnosti u Srbiji nego da zarade što je više moguće na novostečenoj popularnosti stripa. Ovo nije pretpostavka, činjenica je, uverili smo se i lično više puta u to. Makondo je D’artanjan među ‘mušketarima’.
Umetnost često nadraste pre svega autore, pa potom i granice postavljene time što se obrela u sasvim određenoj vrsti umetnosti. Takva dela koriste ’sestre’ da se hegemonično prošire u druge sfere i stignu do ljudi do kojih inače nikada ne bi došla. Donekle u pitanju je enormna količina samoljublja i samopoštovanja, jer ljubitelj jedne umetnosti ne mora voleti i drugu. Mi smo od onih što poštuju nadnaziv, dakle, lepe umetnosti. Zadovoljstvo nam čini kada strip priča o književnosti ili u ovom slučaju o slikarstvu. Obrazovanje nikada ne prestaje i svaki dan je prilika da naučite nešto novo, mi smo iskoristili danas da naučimo nešto više o Gustavu Klimtu.
Žan Lik Kornet – kod nas nepoznat. Radio na delima: Un million d’éléphants, Kristina, la reine-garçon, Ziyi, Fleur de Tonnerre, Venus à son miroir, La perle i Coyote Mauve. Kao i na serijalima: Red River Hotel, Les Passes i Through the Walls.
Mark Renije – mlad crtač, radio na stripovima: De nacht der hoornaars, Shosha i Mary-Maë. Kao i na serijalima: Le Masque de fer i Black Hills.
Beč početkom dvadesetog veka, veliki ratovi još nisu opustošili stari kontinent. Na ulici i u kafanama mogu se sresti veliki umovi. Može da se živi od stvaranja i umetnosti, ktitore uopšte nije teško pronaći. U takvoj atmosferi počinje priča o jednom od najvećih evropskih slikara, Gustavu Klimtu. Pogled na to kako je prihvatao loše kritika, inspiraciju i iznad svega način rada. Pošto smo u periodu kada je stvorio svoja najveća dela Poljubac i Austrijsku Mona Lizu imamo priliku videti kako su nastala i šta ih je inspirisalo.
Iako je biografija u pitanju imamo dozu oniričke fantastike, te dobranu primesu erotike i to veoma lepo uklopljene. Scenario prilično verno prati umetnikov život i stvaranje dela koja su nacisti potonje priskrbili sebi pljačkajući mecene Jevrejskog porekla. I ne samo to, za neke od slika su se potomci pokrovitelja sudili sa državom Austrijom šezdeset godina, čak i pobedili. Crtež je veoma raskošan u trenucima kada su umetnine pred nama i prizemniji kada su ljudi u pitanju. Lepa prilika da naučite u tančine ko je bio Gustav Klimt, a da to ne bude kroz iščitavanje gomile suvoparnih i polurazumljivih tekstova punih visokoparnih reči. Postoje i dva filma o navedenom slikaru, ipak, ne prikazuju protagonistu tako dobro poput ovog nevelikog toma.
Ukoliko ste poklonik pete umetnosti nikako ne biste smeli propustiti ovu tiradu devete umetnosti o vrednostima starije sestre. Retka prilika i da bez mnogo truda naučite podosta o nečemu o čemu ste znali samo površni i zadovoljili se time. Nova saznanja su ekvivalent svetlosti što odagnava mrak i oplemenjuje dušu. Sa vremenskim prilikama što ovih dana vladaju napolju svima je potrebno malo boje i svetlosti, odaberite da to bude Klimt.
