Blog

Farma obitelji West – Tina Augustus

Promatram to umišljeno gradsko stvorenje kako maše rukama u nastojanju da otjera muhe koje su zadovoljno kružile oko raspadnutog trupla. Pokušavam ignorirati njegov savršeno uvježbani glas dok oponaša javljanje u središnji dnevnik što počinje za nekoliko minuta.

„Pobrini se da kamera bude u savršenom kutu“, daje mi jasne upute kao da sam student na praksi, a ne profesionalni kamerman s više od dvadeset godina iskustva.

Kimam u znak slaganja. Odavno sam naučio da ne valjda trošiti vrijeme na rasprave s tim ljubiteljima slike svoje – kako ih često nazivam u privatnim razgovorima.

Pomoćni asistent odbrojava i kreće javljanje uživo.

„Dobra vam večer poštovani gledatelji, upravo se nalazimo na mjestu koje je ponovno obavila tama sumnjive smrti lokalnog beskućnika.“ Mathias – moj mrski ljubitelj slike svoje, nabacuje lagani osmijeh pa zakoračuje nekoliko koraka u stranu dopuštajući gledateljima pogled na malu, napola urušenu kuću kakvu bi poželio svaki ljubitelj dobrog niskobudžetnog horora. Na mjestima gdje su nekoć stajali prozori sada je pribijeno nekoliko dasaka, ali i one su se počele raspadati. Nekoć masivna ulazna vrata, ili ono što je ostalo od njih, leže barem desetak metara dalje prema malom jezercu obraslom raslinjem. Krov je još uvijek na svom mjestu, ali moje budno oko uvjereno je da će sljedeću sumnjivu smrt dočekati napola urušen. Ovo je već četvrta smrt o kojoj izvještavam s iste ove pozicije. Dok se trudim ignorirati dosadne izvještaje koje Mathias iznosi, razmišljam o tome kako bi mi jednom netko mogao postaviti spomen ploču.

Na ovom je mjestu poznati kamerman Lucas Verluda čvrsto držao svoju ka…

„S nama je lokalni šerif koji će nam reći više o planiranom postupanju policije. Šerife, dobar Vam dan. U medijima se pojavila priča i nagađanje da se radi o serijskom ubojici koji…“

„Već desetak godina radim na ovom području kao glavni šerif, a živim koliko sam star, i usuđujem se reći kako su medijski natpisi o potencijalnom serijskom ubojici čista senzacija. Ipak, policija uzima sve mogućnosti u obzir pa stoga koristim ovu priliku da pozovem građane da se ne približavaju ranču West dok traje policijska obrada.“

„Šerife, kako…“

Šerif prekine Mathiasa oštrim pogledom i dubokim glasom zbog čega u meni izazove još više poštovanja. „Poznato je da kruže brojne priče o ranču nakon masovnog samoubojstva obitelji West prije tridesetak godina.“

„Kruže priče o izazovima…“

„Dobro su mi poznati izazovi kojima djeca i tinejdžeri tjeraju jedni druge da uđu u kuću i provedu u njoj neko vrijeme. Kao što sam rekao, odrastao sam ovdje i mnogo sam puta sudjelovao u njima. Nikad nisam vidio ili doživio ništa s onog svijeta – ako shvaćate što želim reći. Ako mi dopustite nagađanje, prije bi rekao da mnogi beskućnici zbog teških uvjeta života i beznađa odluče da će njihovo posljednje počivalište biti upravo kuća obitelji West zbog same priče… Okrutnost života i te stvari – ako shvaćate što želim reći.“

Priča obitelji West… Čuo sam je više puta nego što bi to želio. Čudno je to kako se ne sjećam svih detalja koji mi uporno promiču. Jedno je sigurno, bila je to obitelj kao svaka druga, roditelji i četvero djece koji su živjeli s muževom majkom. Nisu bili bogati, ali ne može se reći ni da su bili siromašni. Obitelj je godinama obrađivala zemlju, uzgajali su malo stoke i održavali voćnjak. Svake su nedjelje pohađali Svetu misu u mjesnoj župi, a majka je pekla pite koje su se prodavale za sakupljanje pomoći za siromašne građane. Drugom riječju, klasična seljačka obitelj sa sredine 60-tih godina. Nesreća ih je zadesila nakon kupnje stoke koju je netko otrovao nakon glasina da je otac stupio u ljubavnu vezu s ženom moćnog trgovca. Uskoro im je nestao veliki dio plodova, a stabla jabuka u voćnjaku bila su potpuno uništena. Glasine su se uskoro pokazale kao laž, ali šteta je bila učinjena. Rate kredita nastavile su nesmetano stizati svakog prvog utorka u mjesecu i obitelj je bila prisiljena napustiti dom koji su stvarale generacije obitelji. Grad je ustao da spasi obitelj, ali činilo se da zbog dobrog položaja ranča odlučila umiješati banka koje je na sve načine onemogućila otplatu. Na kraju je, jednog kišnog jesenskog dana na kućnu adresu stiglo pismo o nužnosti iseljenja u roku od tjedan dana. Tog istog jesenskog kišnog dana, cijela si je obitelj oduzela život za obiteljskim stolom. Kasnijom istragom utvrđeno je da su stariji oduzeli život djeci metcima, a sebi su kao kaznu oduzeli život otrovom za štakore.

***

„Zamisli samo“, euforično mi govori Mathias dok maše s dopisom uredništva. „Glavni urednik predlaže da ostanemo ovdje još nekoliko dana i snimimo kratku emisiju koja će se prikazati za tjedan dana u udarnim terminu.“

„Mislio da da nikoga ne zanima još jedan mrtvi beskućnik.“

Mathias je poskočio i počeo pokazivati na tijelo koje mrtvozornici upravo spremaju u crnu vreću. „Naš mrtvi beskućnik zapravo je sin  lokalnog bogataša. Shvaćaš li sad?“

Nije čekao moj odgovor. Dok sam stigao zaustiti, Mathias je stajao na drugom kraju kuće  veselo razgovarao sa šerifom koji nije pokazivao isto oduševljenje kao moj ljubitelj slike svoje. Umjesto toga, činilo da se nam se u međuvremenu pridružilo još barem desetak policajaca i ako me sluh dobro služi, odlučeno je da će pretražiti cijeli prostor obližnje šume. Tko bi rekao da jedno ubojstvo može toliko obradovati mog depresivnog prijatelja. Podsmjehnem se, vjerojatno sam jedini od ekipe koji zna da naš savršeni Mathias ima velikih problema sa samopouzdanjem, a otkako ga je ostavila djevojka pije teške lijekove koje ja nazivam pravim imenom – legalna droga. 

„Naravno da neću dopustiti da se potencijalni počinitelj izvuče bez kazne“, oštro je zarežao šerif na muškarca u odijelu.

„Dobio sam dopuštenje da se motamo ovdje“, pohvalio se Mathias.

Upitam ga od koga, ali odbio je odgovoriti. Nitko normalan ne bi dozvolio da se osrednji novinar i stari kamerman motaju mjestom zločina. Pogledao sam desetke krimi serija i znam da je takvo što nedopustivo. Pa ipak, urednik vijesti ima mnogo kontakta i čini se da sam  zaglavio ovdje još barem nekoliko dana. Prepuštam Mathiasa da radi svoj posao i povlačim se u sjenu šume gdje su sjedili stariji policajci.

„Neobično“, prokomentira najstariji od njih.

Naćulim uši, ne mogu sakriti da me zanima što namjerava reći.

„Prošli put sam rekao našem šerifu da mi se čini da vidim neku stariju ženu kako nas promatra iz šume. Sada sam siguran da sam vidio istu tu staricu dok je doktor pregledavao tijelo. Ne samo da sam je vidio – mahala mi je.“

Druga dvojica su se stala glasno smijati. „Vjerojatno su joj se svidjele tvoje velike brčine.“

Muškarac je ljutito ustao. „Smijete se vi, ali ne volim kad lude babe tumaraju našim mjestom zločina. Možda je prošli put sve prošlo bez ikakve medijske galame jer je riječ o običnom beskućniku, ali ovoga puta će se svi lokalni mediji okomiti na nas. Čekajte samo da se pročuje da naš lokalni beskućnik nije lokani beskućnik.“ Skrenuo je pogled prema meni kao da me odmjerava, a zatim ga vratio na svoje kolege. „Ponovno će početi kružiti priče o staroj Berti koja progoni nesretne duše. Ili o Bee koja je prema nekim pričama preživjela samoubojstvo i od tada obitava ovim prostorima.“

„Možda stvarno…“

„Ove su oči vidjele njezino mrtvo tijelo“, dramatično je pokazao na svoje stare oči čiji su se kapci gotovo preklopili preko njih. „Tek sam stupio u policiju kad se dogodilo to samoubojstvo. Vlastitim sam očima vidio tijela svih prisutnih.“ Podigao je ruku da zadrži riječ. „A vidio sam i sva sljedeća samoubojstva.“

„Zašto bi se jedan zlatni dečko ubio?“ Upitao sam ispod glasa.

„Tko od nas zna što osobu muči iza ove debele kože? Današnji mladi su posebna priča. Pogledaj tog dečka, dvadeset i pet mu je godina, a nema nijednu jedinu dlaku na tom svom dječjem licu. Nisu to čista posla.“

Nisam dobro vidio mladićevo lice, ali prema odjeći koju je imao na sebi znao sam da je jedan od onih koje nazivaju drugačijima. Stari policajac je govorio kao da dobro poznaje mladića i njegovu obitelj pa sam odlučio upitati za više detalja. Prvo je oklijevao, ali nakon što sam svečano prisegao da neću njegove riječi dijeliti s onom novinarskom budalom rekao mi je da mladića poznaje površno. Nekoliko su ga puta privodili zbog problematičnog ponašanja. Pričao mi je o njegovoj obitelji, a zatim mu je izletjelo da je nekoliko metara od tijela pronađen njegov dnevnik.

„Želite reći da je šerif namjeravao utišati cijelu ovu situaciju tako što je lagao da se radi o beskućniku?“

Stari policajac se blago nagnuo u mojem smjeru. „Jasno ti je da su to povjerljive informacije?“

Brzo sam kimnuo. „Naravno.“

„Ima nekoliko razloga za takav postupak, a između ostalog mladićev otac nije želio da se od sinovog samoubojstva napravi televizijski program kao što se upravo radi.“

„Mathias je ambiciozan, prokopat će sve što mu se nađe na putu da dođe do mjesta voditelja u studiju.“

„Ponekad nije dobro kopati preduboko“, mudro je ponudio savjet stari policajac.

„Hoće li policija postaviti noćnu patrolu?“ Upitam.

„Trebali bi, ali jao šerifu ako pomisli da će je uvaliti meni. Kunem vam se svima, ako me natjera da provedem još jednu noćnu patrolu u toj kući i sam ću se otrovati otrovom za štakore.“

„Još jednu?“ 

„Već sam jednom stražario u toj ludnici. Ne postoji mjesto koje bolje zavara tvoj zdrav razum od te kuće. Da, to je obična ruševina s tragičnom pričom, ako kada se u njoj nađeš noću – sam, a tvoj um počne smišljati stvari koje se kose sa zdravim razumom…“

Kasnije toga dana, Mathias me je obavijestio o svom genijalnom planu. On će se zavući u gradsku knjižnicu i prikupiti izvode iz starih novina, a ja ću – da ne gubimo vrijeme – snimiti nekoliko dobrih i jezovitih kadrova u kući i njezinoj okolici. Navečer ćemo se naći u lokalnoj gostionici i dogovoriti što ćemo dalje. 

Sama pomisao da se neko vrijeme nećemo vidjeti ulila mi je nadu pa mu nisam imao srca reći da njegov plan smatram glupim. Bacio sam se na posao i snimio „nekoliko dobrih kadrova“. Želio sam što ranije otići s tog mjesta. Upravo sam sjedio u sjeni kuće i premotavao snimke da se uvjerim da su dobre kada sam na jednoj od njih primijetio čudnu sjenu. Premotao sam je ponovno, ali smetnje na su traci postale jače. Pokušao sam još jednom i tada se dogodilo ono što svaki kamerman mrzi – traka je pokazala grešku. Sve što sam radio ovog popodneva nestalo je u nepovrat.

U tom trenutku žalio sam sve godine svoje duge karijere. Psujući skidam sve svece s neba, a potom se priberem i odlučim još jednom snimiti kuću.

„Sutra ću sam prespavati u kući“, oduševljeno mi govori Mathias. „Proučio sam sve zapise i znaš li što sam doznao?“

Umorno sam slegnuo ramenima.

„Svi beskućnici su se ubili otrovom za štakore“, oduševljeno je podjelio tu informaciju sa mnom. „Za najnoviju žrtvu još uvijek čekamo rezultate obdukcije, ali siguran sam da sam u jednom kutu kuće vidio otrov za štakore.“

Zatražio je da pregleda moje snimke, a ja mu nisam želio stati na put. Usredotočen sam na masni odrezak na svom tanjuru, ali povremeno bacim oko na njegove zapise. Na kraju mu dajem svoju pomoćnu kameru, a pomoćni asistent ga upućuje u način upotrebe.

„Glupo derište“, mrmljam sebi u bradu.

***

„Netko se nije najbolje naspavao?“ Zadirkujem ga. „Pitam se zna li šerif za tvoju noćnu avanturu na mjestu zločina. Pitam se što bi rekao na to?“

Mathias je mrzovoljno protrljao oči. „Ne gubi vrijeme, pogledaj kamere da možemo otići s ovog mjesta.“

Osjetim li ja ogorčenje i strah u njegovom glasu? S ovog mjesta. „Što misliš da su kamere otkrile? Duhove?“ Smijem se grleno i glasno, a zatim pregledavam kamere. Budala nije upalio noćno snimanje, ali čekam trenutak da mu to kažem. 

„Zar je sve ovo bilo uzalud?“ Pobunio se na rubu živaca. „Pogledaj snimku do kraja!“

„Sve što vidim je mrak“, okrenuo sam mu kameru da se uvjeri, ali ipak odlučim premotati snimku. „Nešto se dogodilo?“

Grebe si vrat gotovo prisilnim kretnjama. „Ne, naravno da ne.“ Laže i osjetim mu to u glasu. „Ali nema bube u krugu od nekoliko milja koja se nije pogostila mojim tijelom.“

„Hoćete li ponoviti to večeras?“

Gleda u daljinu kao da ne čuje moje riječi. I sam učinim isto pokušavajući otkriti što bi tako zanimljivo bilo na rubu šume, ali nakon nekog vremena odustajem. Ponavljam pitanje, a moj ljubitelj slike svoje pogleda me kao da sam sišao s uma.

„Možda bi bilo bolje da uz sebe imam profesionalnog kamermana… da se ne ponovi ovaj fijasko s pomoćnom kamerom.“

Profesionalni kamerman, da je mogao ulizao bi se na još podmukliji način, ali nije mogao. Odbijem njegov prijedlog kao čistu budalaštinu, a zatim se uputim prema svom automobilu. Kamere su bile spremljene kada mi je zazvonio mobitel. Uslijedio je neugodan razgovor s šefom koji me natjerao da promijenim mišljenje.

Možda sam kukavica, ali zahtijevao sam neko jamstvo da nas neće napasti grupa drogeraša. Ili još gore, da nas neće sustići šerifov gnjev ukoliko otkrije što radimo. Sljedeći poziv iz glavnog ureda bio je kratak i jasan: „Sve je sređeno.“

Proveli smo cijeli dan dogovarajući kutove snimanja kada nam se pridružio onaj isti stariji policajac s kojim sam pričao jučer i jedan mladi novak koji se bojao poput malog djeteta. Mathias nije bio najzadovoljniji izborom pojačanja, ali nezadovoljstvo nije izrazio naglas. Krenuli smo snimati uvodni dio pa su se policajci smjestili u drugi kut i bacili na krafne koje su ponijeli sa sobom.

„Ipak vas čeka još jedna noć“, spomenem starijem policajcu.

„I kunem se da će padati glave zbog toga! Proklet bio onaj tko je prodao dušu i omogućio vam ovo snimanje.“

Kreće snimanje.

„Dragi gledatelji, nalazimo se u kući u kojoj se odigralo samoubojstvo obitelji West. Upravo na ovom mjestu, u 60-tim godinama, stajao je stol na kojem je obitelj pojela svoj posljednji obrok. Siguran sam da ne govorimo o slučajnosti kada ću spomenuti da su sva tijela naknadnih samoubojstva pronađena upravo u ovoj prostoriji.“

Stariji policajac pozorno prati što govori. Siguran sam da je u jednom trenutku komentirao da je bio uvjeren da nije primjereno prenositi vijesti kada se radi o samoubojstvu – novinarska etika. Potpuno sam siguran da smo o tome učili na jednom od beskonačnih seminara, ali činilo se da su Mathias i urednik vijesti zaboravili na to pravilo.

„Možete li zamisliti taj trenutak? Članovi obitelji sjede na stolom. Gospodin i gospođa West drže se za ruku. Pogledi su im uplašeni, ali odlučni. Malena djeca uživaju u juhi ni ne sluteći da više nikada neće zaspati u svom krevetu. Starica gleda u svoja koljena. Zar će tako završiti jedna poštena radnička obitelj?“ Mathiasov glas je histeričan, a njegov pogled maničan, gotovo jeziv.

 Prelazi u susjednu sobu i dovlači nekoliko stolica, a potom tjera mladog policajca da mu se pridruži i pomogne mu unijeti veliki stol čija je ploha bila napola uništena.

„Što on to izigrava?“ Pobunio se stariji policajac. „Ovo je mjesto tragedije! Istog trena prekinite s tim“, zapovjedio nam je iako i sam stojim po strani i šokirano gledam što Mathias izvodi. „Nitko nije spomenuo da će se dirati…“

„Želim da svi sjednemo za stol i zamislimo na trenutak kako…“

„Ne mislim sudjelovati u ovoj budalaštini“, pobunio se stariji policajac, a zatim ponovno pogledao u mom smjeru. Kao da mu ja mogu na bilo koji način pomoći.

„Posjetila me… jučer… sve mi je rekla.“

Mladi policajac se zagledao u mene, a potom u svog starijeg kolegu. Skinuo sam kameru s ramena, ali nisam zaustavio snimanje pa oprezno priđem Mathiasu. „Jeste li dobro? Možda bi trebali prekinuti s ovime i vratiti se u grad.“

„Ne“, povikao je, a zatim posegnuo rukom u džep i strusio dvije doze svojih tableta.

„Rekla je da moram ispričati njihovu priču.“

„Baš sada nema signala“, progunđao je stariji policajac, a zatim uz glasno protestiranje mladog, odlučio da će otići do policijskog automobila i obavijestiti postaju o događajima. „Obolio je na živce.“ Zaključio je.

Pokušavam obuzdati Mathiasa i natjerati ga da sjedne, ali on se uporno izmiče mojem stisku. U tom mi je trenutku drago što sam ostavio upaljenu kameru. 

„Sjednite ovdje“, naredio nam je.

„Poslušajmo ga – zasad“, govorim mladom policajcu u nadi da će to smiriti Mathiasovu maniju.

Neko je vrijeme nervozno hodao oko nas, a potom sjeo na jednu od praznih stolica za stolom. Tek sam tada primijetio da je na svakom praznom stolcu stavio ubrano poljsko cvijeće. Ustao sam i provjero da možda ne sjedim na busenu, a zatim sam se uvjerio da je moja stolica prazna.

„Djeco moja“, obratio se Mathias praznim stolicama, a zatim im pružio ruku. „Moramo to učiniti ako želimo zadržati svoju dušu. Ova zemlja je naš život. Svaki grumen ove zemlje prošao je kroz ove stare ruke. Ja sam ova zemlja kao što si i ti – sine moj, ova zemlja.“

Podigao je ruke, a iz jedne šake mu je počela ispadati zemlja. Mladi policajac se gotovo ustao i otrčao kada se naglo uhvati na prsa i ponovno spusti na stolicu. Nadao sam se da je u pitanju samo napad panike, druga opcija bila je previše strašna. Obuhvatio sam mu ruku i šapnuo da je sve u redu – nas je dvojica. Trebamo se praviti da sudjelujemo u njegovoj predstavi dok se stariji policajac ne vrati.

„Naše smrtno tijelo samo je naš privremeni ogrtač – naša je duša besmrtna.“

„Berta je ušla u njega!“ Zajecao je mladi policajac. „Starica… Govori se da ih je ona nagovorila na samoubojstvo. Obitelj West… ona ih je…“

„Ššššš“, nastojim ga umiriti.

Stariji policajac se vraća i sjeda na jedno od praznih mjesta. Pokušavam doznati je li uspio stupiti u kontakt s postajom, ali samo zamišljeno promatra situaciju u kojoj nas je zatekao. 

„Imate li oružje?“ Upitao sam ispod glasa.

„Što?“

„Oružje“, glasnije ću. „Trebali bi obuzdati Mathiasa dok ne postane nasilan.“

Stariji policajac zbunjeno gleda u mene, a zatim svoju pozornost usmjeri prema jednom od prozora. „Mislim da sam je vidio – Bertu.“

Mladi policajac je ispustio glasan uzdah.

„Ja ću se pobrinuti za djecu“, Mathias odjednom promjeni ton glasa i zagleda se u njih.

Stariji policajac je istog trenutka posegnuo za pištoljem, ali je shvatio da mu je futrola prazna. Izraz šokiranosti na njegovom licu nije se mogao mjeriti s užasom koji je uslijedio nakon što smo shvatili da Mathias drži pištolj. Nježno nam se smješkao kao da nas ne želi uplašiti.

„Djeco, jeste li pojeli? Tata bi se volio igrati jednu igru.“

„Nedostaje Lydia i Jane“, začujemo ženski glas i shvatimo da u prostoriju ulazi starija žena. Haljina joj je iznošena i podsjećala me na… modu 60-tih godina.

Želim vjerovati da sanjam, ali bolno jasno shvaćam da sam svjedok Mathiasovog živčanog sloma. Žena preuzma pištolj, a Mathias nestaje u mraku. Možda smo i imali priliku, ali nitko od nas trojice nije se usudio pomaknuti. Mogao bi obuzdati Mathiasa kada bi dobio malo vremena, ali činjenica da postoji starica koju prvi put vidim odagnala me od te zamisli. 

Mučnu tišinu prekinuo je zvuk šuštanja, a u sljedećem trenutku Mathias unosi onesviješteno tijelo policajca i posjedne ga na praznu stolicu. Dok je mladi policajac doživljavao novi napad panike, stariji ustaje u nastojanju da razoruža ženu, ali ga je iznenadna bol natjerala da ponovno sjedne. Uskoro je Mathias donio mladu policajku i posjeo je na mjesto do sebe.

„Cijela obitelj na okupu“, razdragano reče starica.

„O Bože“, zajecao je mladi policajac. 

Starica, muškarac (Mathias) i žena (mlada policajka) te četvero djece (mladi i stariji policajac, ja te novodoneseni policajac). Pokušavaju li Mathias i ta luda starica rekonstruirati dan samoubojstva obitelji?

Starica je ponovno predala pištolj Mathiasu, a on prišao svakom od nas i pomilovao nas po obrazu. Ovoga sam puta ja bio taj koji je ustao. Posegnuo sam za njim u nadi da ću ga urazumiti, ali odjednom sam osjetio naglu i oštru bol koja je prostrujala mojim tijelom poput udara struje.

„Hoće li nas ustrijeliti?“ Kroz suze će mladi policajac.

„Djeca su već velika“, započela je starica. „Mislim da shvaćaju snagu zemlje i žrtvu koju moramo podnijeti zbog nje. Neka jedu s nama.“

Ne shvaćam njezine riječi, ali osjećam kako nemir raste. Dok sam panično gledao ljude oko sebe, nisam ni primijetio da je starica na stol stavila veliki lonac s pire krumpirom u kojem su se sjajile crvene kuglice otrova za štakore. U tom sam trenutku i sam počeo gubiti razum. Grabila je velike porcije koje su se crvenile poput kakvih žalaca smrti, a potom ih stavljala pred nas.

Zgrabio sam posudu i bacio je o zid. Ostali učine isto, iako se nitko od nas ni na trenutak nije ustao. Starica je otišla do zida i strpljivo pokupila sve zdjele, a potom ih napunila. Bacio sam ponovno, a za mnom i ostaloi. Starica se ljubazno nasmiješila i još jednom ponovila postupak. Uskoro je postalo jasno da je nemoguće da u jednom loncu bude toliko hrane, ali lonac je uvijek izgleda kao da ga je upravo donijela.

„Što želite od nas?“ Proderao sam se. 

Mathias je ovdje samo poremećena žrtva. Sjedio je mirno nad svojom zdjelicom hrane i molio. Naše molbe da se urazumi i pomogne nam nisu dopirale do njegovog razuma.

„Zemlja daje, zemlja uzima.“ Pjevušila je starica dok nam je grabila sve veće porcije.

Činilo se kao da traje vječnost. Osjećaj vrtoglavice i slabosti preuzimao je moje tijelo iako nisam pojeo nijednu jedinu žlicu otrova. Gledam u svoje ruke želeći se uvjeriti da slijede moje naredbe i odbijaju izvršiti samoubojstvo. Zamućena pogleda, gledam u starijeg policajca koji ponovno odguruje svoju zdjelicu. Učinio bi isto, samo kad bi imao malo snage. I ostali to čine. Moram učiniti isto, naređujem sebi. Još zdjela leti zrakom, ali moja stoji ispred mene i kao da me promatra.

Znam da haluciniram jer se nalazim u toplom obiteljskom stolu. Pored u pozadini vidim sunčev sjaj, a cijela kuća miriše na domaću hranu. Pokušavam upitati starijeg policajca vidi li isto što i ja, ali umjesto njega, zatičem malenog dječaka kako veselo jede svoju juhu.

Brzo skrenem pogled na drugu stranu i dočeka me sličan dječak guste smeđe kose koji je ubacivao koricu kruha u juhu, a potom se smiješi starici koja je sjedila do njega. Okrenem se i ugledam kalendar na kojem je velikim crvenim linijama zaokružen jedan datum.

„Vrijeme je da zaigramo jednu igru“, progovorio je nepoznati muškarac. Koža mu je tamnija od izloženosti suncu, a vrh glave ćelav. Uznemirio sam se što vidim da u ruci drži teški predmet koji skriva iza leđa.

„Igra“, veselo reče dječak s moje lijeve strane.

„Ovo je nova igra koju još nismo igrali. Sve što trebate učiniti jest zatvoriti oči i staviti ruke na uši. Čut ćete glasan prasak, možda ćete osjetiti kako tekućina teče po vama, a možda osjetite i udarac. Pobjednik je onaj koji ni u jednom trenutku ne otvori oči. Hoćemo li sada igrati?“

Dječaci veselo poskočiše. Poželio sam se ustati, ali shvatim da su mi ruke na ušima. Što se događa? Što se, za ime svega, događa? Oči mi se počnu sklapati i sve što osjećam jest srce koje prijeti da će iskočiti iz prsnog koša.

***

Svaki dio tijela gori u bolovima. Liječnici su odlučili da je vrijeme da me suoče s istinom.

„Zašto ste to učinili?“

Nastojim im ispričati što sam sve doživio, ali čini se da svakim trenutkom dodaju sve više teških dijagnoza. Luđak, tako me sada zovu iza leđa. Liječnici dolaze i dolaze, ali nitko mi ne nudi dokaz za ono što tvrde. „Kamera!“ Viknuo sam iz petnih žila. „Kamera. Sve je snimljeno!“

Tek tjedan dana kasnije, glavni psihijatar je odobrio da budem suočen sa sadržajem koji je moja kamera snimila. 

„Jeste li sigurni da ste spremni?“

Kimnem. Znam da nisam lud. Znam što se dogodilo. Berta nas je mučila, preuzela je Mathiasov razum i sve nas ubila. Dvojica patrolnih policajaca, mladi i stari policajac – svi su mrtvi. Otrovali su se otrovom za štakore. Mathias, moj voljeni Mathias tjednima je ležao u komi. Jučer je izgubio bitku za život.

Likujem jer želim da svijet sazna za našu muku.

Snimka je premotana, ali ne smeta mi. Želim vidjeti trenutak u kojem demonstrativno bacamo pire krumpir s otrovom za štakore. Valjda će to uvjeriti liječnike da nisam sudjelovao u grupnom samoubojstvu – nitko od nas nije. Smješkam se i čekam da svima kažem: Jesam li vam rekao?

Ali nema starice. Mathias nosi veliku zdjelu hrane, a policajka mu pomaže dijeliti hranu. Izgledaju sretno poput mladog para. Tražim staricu, ali sve što postoji jest veliki grumen zemlje na njezinom stolcu.

Tražim sebe. Hrana je podijeljena. Čekam trenutak u kojem protestiram i bacam hranu iako me samopouzdanje polako napušta. Siguran sam da će sada, samo za još nekoliko trenutaka. Strpljivo čekam i sve se više naginjem prema ekranu.

Ali posmatram kako opušteno grabim jelo i uzimam prvi zalogaj. Pa drugi. Pa treći. Pa četvrti.

Vrištim iz petnih žila i prije nego što se uspijem odmaknuti od ekrana, shvaćam kako su se dva gorostasna bolničara obrušila na mene i navlače mi luđačku košulju. Opirem se svim silama pa mi tijelo pritišću u tlo.

Dok mi vežu ruke, gledam u prizor na ekranu. Uzimam još jednu porciju, pa još jednu porciju. Tada zastajem, ali ostali uzimaju još. Pa još jednu. I tada mi sine zašto sam živ. Koliko smo posuda bacili, toliko smo ih zapravo pojeli. Da sam bacio još tri ili četiri posude poput starog policajca, sada bih i sam bio mrtav.

Shvaćam da se smijem histeričnim i abnormalnim smijehom, ali ne mogu to kontrolirati. Liječnici me gledaju ispod oka, a zatim šaraju penkalama takvom brzinom i žestinom da ih mogu čuti kako stružu po papiru.

Opasan za sebe i okolinu, crvenim je slovima dopisano.

„Doktore“, zazvao sam najmanjeg koji je krenuo prema izlazu. „Jesu li otkrili što je uzrok smrti onog mladića?“

Liječnik me pogleda ispod oka pa se nakašlja. „Otrov za štakore.“

Autor: Tina Augustus


Foto kredit: Borgvattnets Prästgård

Wonderful World of Eamon

Poslednjih godina smo čuli dosta praznih obećanja o novim platformama i tehnologijama koje će nam promeniti život na internetu: Crypto, NFT, Metaverse i najskorije neki marketabilni oblici generativne veštačke inteligencije, verovatno kao odgovor na početak kraja masovnog usvajanja mobilnih telefona i društvenih mreža. Velikim tehnološkim kompanijama i malim startupovima koji jure za njihovim uspehom potrebno je da osiguraju neprekidan i eksponencijalan rast, pa smo mogli čuti razne eksplozivne izjave o idejama i mogućnostima u budućnosti informacionih tehnologija, koje zapravo nikad nisu bile ni u fazi prototipa.

U sferi gejminga, jedna od argumenata za korisnost NFT-eva a i neke jedinstvene Metaverse platforme bio je da će NFT-evi omogućiti da koristimo asortiman oružja ili druge opreme iz jedne igre u drugoj, recimo, kada biste Lighsaber koji ste osvojili Star Wars igri (ne pričamo ovde o dekontekstualizovanim modovima) iskoristili da ubijete nekog zmaja u nekom od DnD realmova, jer dokle god je to jedinstven predmet na blockchainu zašto ne bi mogla bilo koja igra da pristupi njemu? Pa, ne. Svako ko i malo poznavanja kako funkcioniše pravljenje video igara, dizajn, produkcija, 3D grafika, ili samo ima dovoljno zdravog razuma, shvatiće da svaki decentralizovan račun poseduje neko digitalno dobro i ovo ne omogućava ništa više nego što je moguće bez blockchaina. Problem je logistički i svestran: autorska prava, sam dizajn sistema igre, potrebno ljudstvo, kompatibilnost softvera i fajlova… ali, šta ako bih vam rekao da su uz malo mašte i zajednički volonterski rad, entuzijasti za kompjutere ranih 80-ih ovu fantaziju uspeli da ožive.

Dobrodošli u „Wonderful World of Eamon”. Skraćeno poznat kao „Eamon”, ovo je tekstualni kompjuterski RPG sa elementima tekstualne avanture iz 1980. godine, koji je ujedno i jedan od najstarijih sistema u okviru video igre za kreiranje user-generated sadržaja, otprilike Mario Maker za RPG-eve. Već 70-ih, kompjuterski RPG-evi su osnovna matematička pravila borbe DnD-a izuzetno verno preneli u digitalnu formu, u početku na fakultetskim mainframe računarima po Americi (od kojih su neki bili čak preteče MMO-va i live service igara, ali to je priča za sebe), a zatim u svedenijem obliku na najranije PC-eve kao što su Apple II. Ovi rani RPG-evi bili su ono što bi smo danas nazvali dungeon crawler, sa strukturom koja je danas opstala u Diablo ili Persona serijalu, istraživanje velikih konfuznih lavirintova sa fokusom na konstantne borbe (obično, ali ne uvek, potezne) koje postaju sve teže kako prelazite na nove nivoe. Ono što im je nedostajalo je narativni i kreativni aspekt DnD-a, proces uživljavanja u okruženje i priču kroz dinamičnu naraciju Dungeon Mastera i interakcija kroz verbalne odgovore na prirodan način, ne davanjem mehaničkih komandi ATTACK, SPELL, GUARD itd.

Paralelno sa najranijim kompjuterskim RPG-evima, takođe su se razvile tekstualne avanture. Tekstualne avanture bismo najlakše opisali kao igre u kojima je glavni režim interakcije unos tekstualnih komandi za koje dobijamo tekstualne odgovore i opise okruženja u kome se nalazimo ili rekviziti koje koristimo, ali iza ovog skromnog imena za nešto što deluje kao artefakt vremena u kom su se kompjuteri teško mučili da prikažu bilo kakvu grafiku, zapravo se nalaze osnove čitavog avanturističkog žanra. Ako bismo avanturistički žanr sveli na osnove to bi bila serija ključeva i brava, (ovo ime se ne odnosi na avanturistički sadržaj narativa kao u filmovima ili literaturi već vodi poreklo od mainframe tekstualne igre Colossal Cave Adventure, kao što su pucačine iz prvog lica u početku često nazivane Doom klonovima), ova forma važi jednako za najranije tekstualne avanture, koliko za akciono avanturističke metroidvania igre, Zelda igre, ili moderne AAA blockbustere kao što su The Last Of Us ili Red Dead Redemption 2, ali suština ovog žanra je od početka bila za razliku od čiste puzle igre, što svojim ključevima i bravama i čitavom sledu u koje su postavljeni daje narativno značenje. To mogu biti bukvalni ključevi i brave, mogu biti raznovrsni inventar opreme iz Zelde, apstraktne šale ispričane kroz bizarne kombinacije predmeta iz Lucasarts igara ili prosto interakcije sa likovima kao u recimo Life Is Strange ili Ace Attorney serijalu („možeš li tom i tom da daš ovo pismo/preneseš informaciju” i slično). Sa ovim na umu, nije teško uvideti neograničen potencijal čak i najranijih tekstualnih avantura da izraze gotovo neograničen (bar na nivou bilo koje knjige, u zavisnosti od sposobnosti autora) nivo kompleksnosti narativa i dočaravanja nekog sveta u koji možemo pobeći bez ikakve grafike i time dopuni ono što je nedostajalo konvencionalnim kompjuterskim RPG-evima iz tog vremena u odnosu na DnD.

U ovom miljeu izašao je Eamon. Ova jedinstvena igra ne samo da je ukombinovala elemente oba žanra, već ju je autor Donald Braun izdao ne komercijalno nego u javni domen kao opšte dobro, i u uputstvu pružio svu potrebno dokumentaciju kako bi podstakao deljenje igre i kreaciju homebrew sadržaja. Ovim elementom je ispunio i treći aspekt DnD-a, ne igrača već dungeon mastera. Nikad nije ušao u mejnstrim ali je postigao kultni status i sredinom osamdesetih je počeo da radi Nacionalni klub Eamon korisnika, ljudi su preko pošte počeli da dele svoje avanture na disketama, i igra je zadržala popularnost i dobila portove za kasnije računare. Ove avanture su obuhvatale raznorazne svetove, tematike i žanrove prvenstveno u domenu klasične fantastike ali i sci-fi-a, horora pa i više realističnih okruženja. RPG sistem nije najkompleksniji, koristi samo 3 osnovna stat-a: hardiness (za odbranu), agility (za mogućnost korišćenja različitog oružja) i charisma (za socijalne provere) za likove ali je dovoljno kao osnova. Ono što gejmeplej čini znatno zanimljivijim je izuzetna raznovrsnost radnji koje igrač može da odradi osim same borbe u raznim modulima, neki recimo koriste interakcije i zagonetke sa korišćenjem vatre ili drugim fizičkim pojavama. Ono što čini stvar zaista uverljivom je što recimo možete bakljom da zapalite i drveni kovčeg i pokupite šta je unutra, ovaj nivo interakcije smo tek počeli da uočavamo u većoj meri u novijim igrama kao što su Minecraft i još skorije Breath Of The Wild, pravo je čudo šta su sve gejm-dizajneri mogli da urade kada je za kreiranje neke unikatne interakcije bilo samo nekoliko redova koda i koja rečenica, a ne kompleksni modeli, teksture, animacije.

Finalna stvar koja čini Eamon zanimljivim je ono što sam sugerisao na početku, kako joj svi moduli funkcionišu na istom sistemu, kada jednom napravite lika na početku, moguće ga je sprovesti kroz beskonačno avantura, i ne samo to već je moguće bilo koju opremu preneti iz jednog u drugi svet, jedina je mana što itemi sa specifičnim funkcijama neće moći da ih koriste u drugim svetovima. Mnoge avanture čak i jesu dizajnirane za likove većih nivoa. Ovaj pristup omogućava mnogo veći osećaj povezanosti sa vašim likom, iako ćete možda morati da zamislite da je neki putnik kroz multiverzum, kao u nekom od mnogih trenutno popularnih filmova, ipak ni ovo nije puno drugačije od onoga što vidimo u Fortnite-u. Ovde doduše možete da uživate u crossoverima bez komercijalnog cinizma. Treba napomenuti da su mnogi moduli i dizajnirani više kao interaktivni svetovi a ne linearna priče, ne pozivaju vas da odradite neki specifičan zadatak, već da prirodno istražujete šta vas interesuje. Upravo ova priroda igračeve motivacije dovodi do najvećeg uživaljvanja i savršeno se uklapa sa uskoči-iskoči sistem modula.

Ako bih nastavio dalje da vam pričam o Eamonu, to bi onda moralo da bude pregled individualnih avantura, ali umesto toga uputi ću vas na eamon-remastered.com .

Potpuno besplatno, remasterovano izdanje, koje možete igrati na brauzeru i sa nalogom sačuvati lika na bilo kojem uređaju. Istražite kulminaciju nekih od najranijih i najuticajnijih trendova najranijih video igara i uverite se kako nikako nisu bile primitivne. Uživajte u rezultatima čiste ljubavi a ne komercijalnog ulaganja i focus testinga.

 

A ukoliko volite unikatne ručne radove, posetite naše prijatelje na Epic Fantasy Shop-u.

Marsovska princeza – Preteča svemirskih opera i svemirskih istraživanja

Na dan polaska u školu, 1875. godine, od potomaka brojnih boraca Američke revolucije, rodio se čovek po imenu Edgar Rajs Barouz. Kao potomak i izvornih engleskih doseljenika, ipak se više pronalazio među romantičnim i ratobornim precima koji su proterali vlast Velike Britanije i to je do te tačke uticalo na njega da je otišao na Filipsovu Akademiju u Masačusetsu, potom Mičigensku Vojnu Akademiju. Njegovo obrazovanje ga je odvelo i u službovanje u dalekim planinama Arizone, gde je bio u dodiru i sa Indijancima, raspaljujući njegovu strast prema avanturi. Međutim, njegovim fizičkim podvizima su stali na put zdravstveni problemi sa srcem 1897. godine, usled čega su njegovi vojnički dani ubrzo završeni.

Ipak je nastavio da radi brojne poslove koji su ga odveli do različitih delova SAD-a. Bio je kauboj, a potom radnik u fabrici baterija koju je držao njegov otac, da bi naposletku došao i do pozicije menadžera rudnika zlata,  koji je vodio sa svoja dva brata i pokušao da radi na Oregonskoj železnici. Sve ove poslove je radio do 1904. godine. U međuvremenu se i oženio i dobio dvoje dece, što ga je nagnalo da i dalje radi. Nažalost, nije se mnogo usrećio sa poslovima, pa je prodavao i rezače za olovke maloprodajama, kao putujući trgovac.

Tokom putovanja, imao je prilike da čita palp časopise. Specifičan, jeftin papir je imao na sebi ištampane brojne priče autora širom SAD-a, što bi utolilo žeđ Edgara za avanturom. Uspevalo je donekle, jer nije bio zadovoljan mnogim pričama koje je imao prilike da pročita. Onda, posle 7 godina sastavljanja kraja s krajem, tridesetpetogodišnjak, 1911. godine je odlučio da uzme i da piše na beležnicama roman, koji bi mu potencijalno doneo prihode, kada već toliko ljudi uspeva u pisanju. 

Delo je prihvatio Tomas Metkalf, jedan od pripadnika uredničkog odbora „The All-Story“ palp časopisa. Roman je objavljivan serijski, u delovima, od februara 1912. godine pod imenom Under the Moons of Mars, koja će kasnije postati jedno od najuticajnijih dela naučne fantastike i avanturističke fikcije svih vremena, zajedno sa ostalim delima iz opusa Edgara Rajsa Barouza, Gospodara avanture, A Princess of Mars.

Izvor: Delfi knjižare

Narator dela (verovatno sam Barouz), nam pripoveda o poznanstvu krajem 19. veka sa jednim bivšim američkim pukovnikom po imenu Džon Karter (John Carter). To je bio čovek koji je bio oličenje svega što je Barouz cenio. Visok, snažan, sposoban, vojno obučen i vešt čovek. Sukobljavao se sa Indijancima, borio se sa kriminalcima, preživljavao je pustinje, ledene pustoši i radio je silne poslove vezane za rudarenje. Pritom, bio je  hrabar i korektan čovek. Činilo se da ništa ne može ni da ga povredi, niti uzdrma.

Ali, ovo je i bio čovek koji je nestao na 10 godina. Navodno je poginuo u Arizoni, u jednoj pećini. Tako je i sam Džon Karter pripovedao, pošto su ga Indijanci bili presreli tokom transporta ruda.

Najčudnije od svega je bilo što je Džon Karter pričao o neverovatnim događajima – o četvororučnim vanzemaljcima, o mačevanju, o radonskim letelicama, o atmosferskim fabrikama, o princezama, o kanalima i propalim i prosperitetnim gradovima na Marsu.

Ljudi su ga otpisali kao ludog, ali narator je bio zainteresovan da sluša. Džon nije previše pričao o svojim događajima, iako je spominjao da ima ženu i dete na Marsu, posle čega bi rukom mahao ka crvenoj tački na nebeskom svodu.

Onda je jednog dana Džon Karter umro, ostavivši za sobom zahtev da mu grob ima bravu sa unutrašnje strane i, još bitnije,  beleške o svom desetogodišnjem boravku na Marsu, što je narator uredio i objavio, verujući da se to zaista dogodilo.

U odbranu naratora, bilo je toliko uverljivo da nije smelo da se propusti objavljivanje.

Kao što je spomenuto, Džon Karter je u Arizoni, bežeći od gomile Indijanaca, poginuo u jednoj pećini, Međutim, nisu ga Indijanci dokrajčili, već „crni entitet“ u samoj geološkoj strukturi koji je zaplašio i same Indijance. Džonovo telo je bilo celovito, ali njegova duša je izašla i bila je poslata na Mars, gde se „reinkarnirao“ uslovno rečeno.

Samim tim, počinje njegov dugi put i podvig vezan za snalaženje na drugoj, stranoj planeti.

Mars, na kojem se Džon Karter nalazio, je bio inspirisan posmatranjima Đovanija Skajparelija i Persivala Lovela, koji su pretpostavljali da su brazde na crvenkastoj planeti kanali za navodnjavanje, koje su stvarali stanovnici Marsa, kako bi imali vode koja dospeva sa polarnih kapa, koje su u stvari zaleđeni ugljen dioksid, ali su imale malo zaleđene vode. Iako je poznato danas da nema vode u tim kanalima, to jesu bile erozivne brazde od tekuće vode i tektonskih pokreta.

Atmosfera, iako zagušljivija nego na Zemlji, je i dalje bila stvarana u atmosferskim fabrikama koje su koristile prizme koje su delile sunčeve zrake na devet zraka, od kojih je sedam vidljivo ljudskom oku. Deveti zrak je bio skladišten, pa električno tretiran, pa je rezultat dovođen u kontakt sa etrom, te je nastajala ova atmosfera. Iako bi pre čistom elektrolizom vode (korišćenje elektriciteta za razdvajanje atoma u molekulu vode) bilo direktnije rešenje, vredi pohvaliti Džona (ili Edgara) na razumevanju principa vezanog za krajnji ishod.

Usled propadanja planete, suve stepe i pustinje napušteni i razrušeni gradovi ispunjeni velelepnim zgradama, suvim fontanama, starom tehnologijom koja je obuhvatala puške, letelice na radonski pogon, granate od radijuma, su bili opšte prisutni obrazac. Prostori uređene civilizacije i zelenila su bili izuzetak.

Daleko od ostataka civilizacije, borila su se plemena i gradovi države stvoreni iz pohlepe, očaja, težnje ka moći ili jednostavne želje za dokazivanjem. Džon Karter u ovom delu se susreće prvo sa Zelenim Marsovcima – visokim, četvororučnim stvorenjima, troprstih šaka i plemenskog uređenja, voljnih za borbu i željnih sukoba. Sa druge strane, tu su bili Crveni Marsovci – izuzetno nalik ljudima, sa izuzetkom crvene kože koja je bila specifične boje usled visoke koncentracije gvožđa u Marsovom zemljištu, većinom civilizovani i vešti u korišćenju tehnologije. Svakako, nisu svi striktno opisani, ali su obrasci tu.

Kao bledoliki došljak, snažan, brz i sposoban da visoko skoči, obučen u mačevanju i rukovanju vatrenim naoružanjem, bio je savršen za ratnika koji je u teškom i okrutnom, razrušenom svetu preživljavao shodno načelima časti, hrabrosti i plemenitosti. Delovalo je kao da će se večno sukobljavati.

Ali njegov put na crvenoj planeti kreće novim tokom kada se susretne sa izvajanom lepotom, crnokose Crvene Marsovke – Dežah Toris (Dejah Torris), princeze Heliuma, jednog od najmoćnijih gradova Marsa, zbog čega ona i nosi titulu „Marsovska princeza “. Njegova težnja prema njoj će ga odvesti u daleke i opasne avanture, koje mogu da promene i sudbinu samog Marsa.

Celokupna priča je uređeni pronađeni rukopis ispričan iz prvog lica. Jezik je elokventan, ali ne preterano zahtevan. Iako podseća na putopis, kao što je većina fantastičnih romantičarskih dela proze, ne gubi na tempu, čime se održava uzbudljivi tok niza sukoba, hrabrih poduhvata i zanimljive karakterizacije likova različitih rasa.

Svakako, Džon Karterove avanture su bile serijal od jedanaest romana, čime se implicira njegov uticaj i značaj.

Značaj Džon Karterove prve avanture je teško ukratko izložiti, ali se on mora spomenuti. Za početak, pokrenulo je karijeru Edgara Rajsa Barouza, Gospodara Avanture, kao jednog od najuspešnijih, najimućnijih i najuticajnijih pisaca svih vremena. Marsovska princeza  (od prošle godine prisutna i na našem jeziku, u izdanju Derete) je drastično popularizovala naučnu fantastiku i klasičnu fantastiku, kao i palp fikciju. Inspirisala je brojne autore Zlatnog doba naučne fantastike kao što su Džek Vens, Rej Bredberi, Artur Klark, Robert Hajnlajn, Džon Norman. Ali vrhunac značaja se nalazi u inspirisanju naučnika da se bave svemirskim istraživanjem i potragom za vanzemaljskim životom. Jedan od njih je Karl Sagan, koji je čitao ovo delo kada je bio dete.

Na kraju, vredi spomenuti da je ovo delo nastalo iz želje čoveka da iskaže svoju strast za avanturom, koja mu je delom uskraćena, kao i težnjom da zaradi više novca. Ispostavilo se da je ostvario uspeh preko svih svojih očekivanja. Shodno tome, treba uzeti Barouzov uspeh kao podstrek za bilo koga ko želi da se kreativno izrazi jer, ko zna, možda Vaše delo ostvari sličan uspeh.

 

A ukoliko volite unikatne ručne radove, posetite naše prijatelje na Epic Fantasy Shop-u.

Zalogaj – Marko Manevski

Smeškaju se jedno drugom blesavo i zaljubljeno. Noć je rasprskala odraz ulične svetiljke sa reke pravo na njeno lice.

Ne može da veruje koliko je lepa. Nije najlepša žena koju je video, čak ni najlepša sa kojom je spavao, ali je bila jedinstvena.

Promenila je njegov život, videla je u njemu svetlo onda kada je u sebi video samo tamu. Pored nje mogao je da bude svoj. Nisu mu potrebne više igrarije i maske koje je koristio da bi druge ljude držao na distanci.

Ovo što se između njih dešava je istina, a pred istinom se ne vredi skrivati.

Konačno je srećan.

Hodaju držeći se za ruke dok im vetar nanosi sneg u lice. Još uvek držeći isprepletane prste sa njenima, stavlja ih u prostrani džep svoga kaputa.  Pogledi su im se sreli i osmehe je odmah zamenio poljubac.

Vetar oko njih pleše sa pahuljama i oni se vrte sa njim na tom ludom balu emocija. Sve je onako kako treba da bude.

Noć miriše na karanfilić i kuvano vino, a poljupci su ukusa cimeta. Nebo se nadvilo iznad njih dok ga belina spaja sa zemljom.  Ceo svet se klanja njihovoj zaljubljenosti.

Vetar nastavlja da divljački razmahuje snežne pahulje po plesnom podijumu, kao da urliče od besa što ne može da ih zadrži, dok one veselo igraju oko njega.  U ludilu je  svalio bes na dvoje zaljubljenih koji se drže za ruke i povremeno ljube.

Navalio je na njih ali oni su nepobedivi, nesalomivi.

Ona je srećna. Ne smetaju joj ni zima ni vetar koji kao da se urotio protiv njih.

Dok drži njenu ruku u svome džepu ona oseća kako se toplina njegovog dodira širi celim njenim telom. Lagano joj vadi ruku iz kaputa i nežno je prislanja svojim usnama, da bi je zatim opet vratio.

Taj jednostavni gest nju čini presrećnom. Ovaj čovek voli celo njeno biće. Oseća se voljenom i sigurnom i ništa na svetu ne može to da poremeti.

Nema tog vetra, tog mraka, niti bilo kakve sile koja može da pokvari ovaj trenutak.

Dok tako šetaju kroz noć put ih sa obale reke nanosi nazad u grad.

Vetar je uspešno rasterao ljude sa ulice.

Naravno da mu je to uspelo sa tim usamljenim ljušturama, ali neće mu uspeti sa ovo dvoje zaljubljenih. Oni su nepobedivi.

Ipak, kako dublje zalaze u grad jasno je da ne šetaju bez cilja. Žure da se odazovu žaru koji tinja u njihovim telima.

Ulaze su u stan i konačno popuštaju pred naletom požude. Vatra koja gori u njima može se ugasiti samo potpunim sagorevanjem u njoj. Plamičak koji je tinjao napolju na vetru sada se rasplamsava u buktinju koja je boji sobu u crveno dok senke igraju na zidovima.

Vide se savršeno u mraku. Vene im pulsiraju dok se tela vrte na oblaku strasti.

Vode ljubav nežno, strastveno i razarajuće snažno u isto vreme. Njihova energija uznemiruje snove desetine hiljada ljudi oko njih. Ništa ne može da ih zaustavi. Ruše svetove uživajući jedno u drugom.

U trenutku potpune ekstaze oseća kako joj strašan bol cepa grudi. Otvara oči i vidi stranca. Vidi ga kako sa obe ruke drži nešto što je zariveno u njene grudi. Vidi poznato lice muškarca kojeg voli kako se menja i postaje oličenje zla, a nakon toga slede tama i tišina. 

Dok zabada veliki nož u njene grudi oseća kako oštrica prolazi i lomi grudnu kost, prolazi kroz pluća, kao kroz maslac, i zariva se u kičmu presecajući je. Neće se dugo mučiti.

U momentu kada je oštrica prodrla otvorila je oči. Njeno lice je izobličeno u grimasu uživanja i straha. Ekstaza požude i samrtni grč sklapaju predivan portret.

Na čas ga zaustavlja lepota tog portreta. Ushićenje života i neminovnost smrti na jednom licu. Trebali bi to nekako ovekovečiti.

Izvlači nož uz trzaj, a zatim ga još nekoliko puta snažno zabada u njeno već mrtvo telo. Krv pršti svuda po njegovom golom telu i po celoj sobi.

Iz rasporenih grudi izvlači srce koje je prestalo da kuca, a koje je svoje poslednje otkucaje dalo za njega. Drži ga na dlanu razmišlja o ironiji situacije.

Dok gleda u srce žene svoga života na dlanu ima neodoljivu želju da proba njegov ukus. Gotovo nesvesno, bez prave odluke, zubi kidaju parče i uzima zalogaj. Nakon prvog zalogaja nastavlja da jede sve halapljivije sve dok ga nije proždrao u celosti.

Pokušava krvavim rukama da se obriše, ali samo još više razmazuje crvenu masku. U strasti odbačenim komadom njene odeće briše lice. 

Nastavlja u kupatilu da se sprema rutinski, kao ujutru za posao. Deset minuta posle napušta stan u kome leži izmasakrirana najveća ljuba njegovog života.

Baca jedan poslednji pogleda na nju dok zatvara vrata. Na usnama mu igra osmeh.

Ponekad ni najveća ljubav od zveri ne napravi princa. Ponekad je zver samo zver.

Mijazakijev poslednji film

Teško da postoji upućeniji poznavalac japanske animacije koji nije čuo za slavnog reditelja Hajaa Mijazakija, a možda neki njegov film i pogledao. Autor se jasno seća da je do pre nekog vremena u ovim krugovima Mijazaki smatran lektirom. Čak i da se neko nije trudio svesno, teško je bilo odrasti a ne pogledati bar jednom Spirited Away ili Totoro. A sećamo se i da ovo nije prvi put da Mijazaki tvrdi kako pravi svoj poslednji film. Ipak, vreme prolazi, niko ne biva mlađi, te su se obožavatelji opravdano digli na noge kada je osamdeset-dvogodišnjak najavio svoje poslednje poslednje delo. 

Njegov naslov je pitanje: „Kako ćete živeti?“ (Kimitachi wa dou ikiru ka?) Ono po čemu se ovaj film razlikuje od svih ostalih Džiblijevih filmova je to da je Mijazaki izričito zahtevao da se ne vrši bilo kakva promocija. Sve što je javnost znala i videla od filma pre premijere jeste ova slika:

Čak i samim bioskopima je zabranjeno da prave bilo kakav promotivni materijal, te nas je dočekao istovetni poster, i ništa više:

Odmah po objavi postera, o filmu su se izrodile razne spekulacije. Ljudi su, znajući Mijazakijev temperament, u šali govorili da će samo sesti ispred kamere i sat i po vremena držati bukvicu. 

Međutim, Kako ćete živeti? je remek-delo kakvo smo samo mogli da poželimo.

Priča govori o dečaku po imenu Mahito, čija majka umire u bombardovanju Tokija tokom Drugog svetskog rata. Seli se na zabačeno imanje zajedno sa ocem i maćehom. Međutim, to imanje krije tajnu: čudnovati toranj za koji kažu da ga je izgradio još njegov pradeda. Ono što na početku sluti na jednu realističnu ratnu priču poput Grave of the Fireflies (1988) vrlo brzo se pretvara u raznobojnu, bajkovitu fantastiku, sa čak ponekim elementima naučne fantastike.

Ako se ovaj film ima uporediti sa nekim drugim Džiblijevim filmom, to je bez sumnje Spirited Away (2001). Slični su pre svega po tome što dele istu središnju temu – kamikakuši, odnosno misteriozne nestanke osoba usled nekog natprirodnog fenomena. Međutim, Kako ćete živeti? se po nečemu i jasno razlikuje, a to je nedorečenost. „Nedorečenost“ ovde koristim u pozitivnom smislu. Mijazaki je odlično uočio šta ne mora objasniti ili prepričati, već prikazuje samu srž priče i poruke, a ostalo nam ostavlja da tumačimo. Film je krcat najrazličitijom simbolikom – pre svega životinjskom – i definitivno se čini da ima prostora za poneku duboku analizu. To znači i da ga mlađa publika možda neće lako shvatiti.

Kroz sam naslov, kao i pojedine aspekte priče – pre svega lik pradede – Mijazaki kao da poručuje da je njegovo vreme prošlo, i da svet ostaje na mlađim generacijama. U tom smislu se ovo zaista čini „oproštajnim delom“, kako ga nazivaju mediji. Međutim, ovaj film nipošto ne pruža staromodan ili zastareo utisak. Osvežavajuće je videti animaciju u 2023. godini koja direktno nadgrađuje Džiblijevu tradiciju i nalazi se van svih tropa i tokova koji su zaposeli japansku pop kulturu. Ovde nećete naći mladića kome nos šiklja čim ugleda ženu, ili maćehu koja se pastorku neprimereno nabacuje. Čak i u samoj glasovnoj glumi prati se jedan stariji, manje afektirani stil izražavanja iz animacije osamdesetih i devedesetih godina prošlog veka, što je za umorne uši još jedno osveženje.

Pored glasovne glume, ne smeju se prenebregnuti ni drugi tehnički aspekti, kao što su odlična muzika, i prelepa, ručno crtana animacija. Ona se ne oslanja na 3D tehnologije, koje su danas prisutne čak i u većinski crtanim animacijama. Ovaj film je stoga u grafičkom aspektu jedno zaokruženje, jedan vrhunac do kog je Mijazaki dospeo. 

Ostaje videti da li će Mijazakijev zahtev za „nula promocije“ biti održiv kada se ovaj film nađe u ostatku sveta. Uzevši u obzir nedavno prikazivanje Suzume od Makoto Šinkaija u srpskim bioskopima, možda čak smemo da se ponadamo da ćemo i ovaj film gledati na velikom ekranu. Bilo kako bilo, uvereni smo da će način promocije minimalno uticati na njegov uspeh. On se već može brojati u Džiblijeve nezaobilazne klasike.

Dungeons &… Dunosaurs?

Duge decenije pitanja, vekovi nagađanja i milenijumi najšarolikijih verovanja leže iza nas, tih istih Nas koji živimo u ovom vremenu tehnološkog izobilja i nikad veće dostupnosti informacija, da je gotovo smešno, da ne kažem jeretički, pokušati vratiti se korak ili dva unazad i preispitati neke ideje i ono što volimo da smatramo odgovorima. Kažem „volimo“ jer, istini na volju, svak’ je međ’ nama naposletku poklonik sopstvene istine – prema oku i prizor (jer tvoje lepo možda nije i moje), a po uhu i šapat da razblaži radoznalost uma koji pita, tako uporno pita… Ni ne čudi da se na kraju naš genij lako zadovolji odgovorom koji svoje temelje traži u plićacima logike. Istina je neodređena. Moja, tvoja, svačija… Ničija. Nikakva? Predaleka, možda? No, nije li baš tu destinacija na kojoj počiva istina? Često neshvatljiva, jer mora biti Otkrivena. A pod otkrivenom ne podrazumevam onu serviranu. I ne, ne bacam na sto još jednu teoriju zavere izrekavši ove reči. Baš naprotiv. Svet je dovoljno kompleksan za nas previše ograničene da bi smo uopšte smeli dozvoliti sebi aroganciju da pomislimo da ga razumemo. Budalaste li pomisli. A na kraju, nije li najveća budala onaj koji misli da je sve što pročita istina?

Elem, da ne zalazimo preduboko u filozofiju. Kako ista mene napaja, nekog je verovatno već zamorio piščev uvod u pitanje skovano jednako od mašte koliko i od nauke – šta su zapravo zmajevi? Jedina paralela kojom se moja majka na početku davnih devedesetih mogla poslužiti da pruži odgovor na ovo moje uporno postavljano pitanje ležala je na stranicama prirodnjačke enciklopedije pod terminom dinosaurus. Ne sećam se čak ni koje su vrste bile u pitanju, ali, slika (ili slike) divovskih gmizavaca, oštrih zuba, dugih vratova, opakih rogova i tela načičkanih koštanim kvrgama razbuktale su moju ogromnu ljubav prema paleontologiji. Kao i svaka nauka, i ona se bavi teoretisanjem i dokazivanjem stvari koje ispituje, ma koliko su one u ovom slučaju relativno nedokazive i, kao i u svemu drugom, saznanja o istima menjaju se iz godine u godinu praćene novim idejama i  t e o r i j a m a. Kažem teorijama, jer niko ne može razgrnuti stotine miliona godina gust veo vremena i sam se uveriti u ono što tvrdi. Znamo zasigurno samo to da su na svetsku scenu ovi zadivljujući reptili došli, na njoj postojali i sa nje netragom nestali, i to je sve.

Sve naše znanje o datoj temi tek je jedna kap u moru sveukupne istine koja nam nikad neće biti znana. A kad je već tako, gubi li se sa time mogućnost da ova bića možda nisu u potpunosti nestala sa zemaljskog šara čak i do nekih modernijih vremena? Vidite, reč dinosaur (strašni gušter) nije postojala do 1841. godine kada ju je za klasifikaciju grupe do tada nauci nepoznatih fosila skovao Ser Ričard Oven. Iste reči nema u rečniku čak ni 1891. godine kada se za ove stvorove već uveliko znalo. Pomalo pretenciozno se da zaključiti da su veći deo naše istorije oni bili znani kao zmajevi. Naglasiću odmah da, iako ne idem toliko daleko – niti ću ikad ići – za ovo izlaganje tvrdim da je apsolutna istina, takođe neću ni negirati da je ovakva mogućnost jednako verovatna. Nazovimo to pukom potrebom za teoretisanjem koje i te kako ima svoju podlogu i temelj, i koje kao i svaka postojeća ili eventualna teorija, nikada neće niti može biti apsolutno dokazano.

Mnoga su predanja, zapisi i svedočanstva o susretima ljudi i ovih zmajeva. Od svih izvora, samo u Bibliji, zmajevi su spomenuti trideset četiri puta. Često ljudi vole da primete da dinosaurusa nema u Bibliji. I, naravno, u pravu su – dinosaurusi su tako imenovani u nama bliža vremena od onih biblijskih. Još ako uzmemo u obzir da je tek u šesnaestom veku ova knjiga počela da se prevodi na preko hiljadu i pet stotina jezika, normalno je da pomenuti epitet nećete naći u njoj. Ali, jesu ih zvali zmajevima. Čak su i u rečniku iz 1946. godine zmajevi navedeni kao „danas retki.“ 

Izvor: Google Arts & Culture

Ako ćemo čak i o vrstama, u Bibliji nailazimo na morsku neman Levijatana i divovsku kopnenu zver Behemota, koji po opisu taman upadaju u ovu kategoriju. Oslanjajući se i dalje na detalje starog zaveta, da se zaključiti da je nakon potopa broj zmajeva dodatno počeo da se smanjuje, dok je broj ljudi naglo skočio kao u dane bebi buma. I iz tih se godina, u koje se smešta potop (koji igrom slučaja listom pamte sve stare svetske kulture i bezbrojni primitivni narodi), često nailazi na pripovesti o herojima koji se bore sa ovim neretko užasavajućim bićima, jer ko bi normalan poželeo da živi pored zmaja? Zaključak se da pretpostaviti da su ih ljudi eventualno istrebili. Da li se na ovu pretpostavku može staviti pečat nauke? Naravno da ne. Ali, šta nauka zapravo kaže o jednom takvom scenariju: pre dvesta i više godina majčica Srbija je bila pod gustim šumama koje behu stanište mnogim medvedima i vukovima. Kako se napredujuća civilizacija po oslobođenju od Turaka širila, a Šumadija polako krčila i ustupala mesto naseljima, što zbog povlačenja, a najviše zbog lova, i broj zveri se polako smanjivao (najviše broj upravo velikih predatora, odnosno, medveda), sve dok u ove modernije dane nisu skoro bili istrebljeni sa ovih prostora, i sada su pod zaštitom države kao ugrožena vrsta. Da se zgodi, kao što se relativno skoro zgodilo baš u mom mestu na iznenađenje celog okruga, da neki medved zaluta u naselje, svaki lovac bi jurnuo da češlja kraj sa ciljem da ga odstreli. Država je naravno poslala svoje ljude koji su nakon par dana uhvatili medveda i vratili ga u stanište, ali, ne sumnjam da bi priča u selu u suprotnom bila „alal mu – skin’o ga Žikica jednim metkom“  a novine bi verovatno pisale o hrabrom meštaninu koji je „spasao useve i stoku“ sirotinje raje, slično kao što je nekada davno neki vrli ratnik možda spasavao neko seoce od terora nekog zalutalog džina. Ubiti jedno takvo biće… Slava bi bila tvoja generacijama. Negde bi se i zapisao po koji redak u vidu basne ili kakve himne. Kojih, jelte, tek imamo pregršt širom planete. A duo Hana i Barbera bi trljali ruke uz reči „We tried to tell thy…“

Čak i motivi kod ubijanja zmajeva podupiru ovu analizu; čovek bi zmaja ubio zbog mesa, ili da eliminiše pretnju po useve/stoku/selo, ili pak iz sporta (ne bi li ga oglasili za heroja), ili iz puke potrebe za zemljom ili pašnjacima koje biće naseljava. U starih Sumera, Gilgameš ostade poznat po ubistvu zmaja (demon Humbaba koji je mogao da uzme to obličje). U drevnom Kitaju (Kina), postojao je ratnik s imenom Ju, koji je nakon potopa zaposeo divlje zemlje i uspostavio navodnjavanje, zavrtevši točak civilizacije ispočetka. Mnoge je velike zmije i zmajeve ovaj junak oterao odatle, da bi gradio farme i sejao useve. Druga zanimljivost vezana za Kinu njihov je stari kalendar; prikazivao je jedanaest stvarnih životinja, od svinje i psa sve do petla i zmije, a dvanaesta beše Zmaj. Zašto bi u skup stvarnih životinja drevni Azijati stavili i jednu mitsku? Možda jer je ta mitska tada bila ne mitska nego stvarna? Malo verovatno, ali, istinu ne definiše verovatnoća – definiše je mogućnost. Kako Šerlok Holms jednom reče: „Kad eliminišeš sva logična rešenja jednog problema, nelogično – ma koliko nemoguće – mora biti istinito.“ Pod kapom nebeskom, na ovom našem malom plavom svetu, ništa nije nemoguće.

Bacimo li se dalje na arheologiju, opet vidimo istu priču – dinosaurusi su sveprisutni kod starih naroda širom sveta. Ne samo u mitovima, već i u scenama iz svakodnevnog (onovremenog) života seljaka i lovaca. Postoje kineske vaze oslikane predstavama ovih bića, prikazi divovskih dugovratih zveri sa reptilskim karakteristikama kod starih Egipćana, reljefi na zidovima piramida i hramova u Kambodži i Peruu, gde su naučnici mogli čak i da raspoznaju pojedine vrste po njihovim predstavama. Mašta? Nisam siguran. Zvanična nauka kaže ovako – dinosauri su izumrli pre više desetina miliona godina. Zadržimo se kod misli da je i to krenulo kao pretpostavka. RCD (radio-carbon dating) je svakako oglašen za nepouzdan metod utvrđivanja starosti. Kako li su onda naši drevni znali za njih, opevali ih u detalj pa im znali i dimenzije i karakteristike? Čak je i moderna nauka suviše ograničena da potvrdi tačan izgled ovih zveri (onaj Spinosaurus će uskoro da dobije krila mesto leđnog peraja koliko mu opis menjaju iz godine u godinu… Ups!) Naposletku nauka i ne kaže da je apsolutna u svojim nalazima, naprotiv, ona često negira sebe i traži dalje.

No, kad već pomenusmo krila, zmaj je najčešće varijanta krilatog reptila… Tu su mnogi istoričari imali šta da kažu. Otac istorije, Herodot, zapisao je interesantnu priču o svom putešestviju kroz Arabiju: „Postoji mesto u Arabiji, smešteno u blizini grada Buto, koji sam pohodio, čuvši za neke krilate zmije; i kada tamo stigoh, videh kosti i bodlje zmija, u takvim količinama da ih beše nemoguće opisati. Oblik im beše sličan vodenoj zmiji; ali imadoše krila bez perja koja više nalikovaše krilima šišmiša.“

Marko Polo takođe veli: „Napuštajući grad Jači i krećući se deset dana zapadnim smerom, stiže se do provincije Karazan, koja je ujedno i ime glavnog grada… Ovde se daju videti ogromne zmije, dužine oko 9 metara, te obima tela od oko 2 metra. Na prednjem delu, blizu glave, one imaju dve kratke noge, tri kandže poput onih u tigra, a oči veće od prepečenog hleba i vrlo blistave. Čeljusti su im dovoljno široke da progutaju čoveka, zubi veliki i oštri, a čitav izgled toliko grozan da im niti čovek, nit’ kakva sorta životinje, ne mogu pristupiti bez straha.“

Pa onda Plinije: „Afrika proizvodi slonove, ali je Indija ta koja proizvodi najveće. Kao i zmaja, koji je neprestano u ratu sa slonom, a životinja koja je sama po sebi tako velike veličine, da lako zamota slonove svojim naborima i okruži zavojcima. Takmičenje je podjednako kobno za oboje; slon, pobeđen, pada na zemlju i svojom težinom ruši zmaja koji je oko njega opleten…“

Tit Livije: „Nakon što su mnogi vojnici zarobljeni u njegovim (zmajevim) ustima, i još mnogi razbijeni naborima njegovog repa, a koža mu beše prejaka za strelice i koplja, zmaja su napokon napale vojne mašine i srušile ga konstantnim udarcima teškim kamenjem.“

Sveti Đorđeupija aždaju, Johan Kunig, 1630
 izvor: Flickr

Sve ovo, naravno, lako može biti i plod nečije mašte. Zamislimo samo, u nekoj postapokaliptičnoj budućnosti neko pronalazi Martinov opus, i odatle zaključuje da je to davno pribeležena istorija sveta. Opet, ovde se ne radi o fantastičarima već o istoričarima, putnicima ili antičkim naučnicima čije ime nosi težinu vekovima, negde i milenijumima. Sama nauka ne poriče da priroda ne ugasi uvek jednu vrstu dok se druga razvija. Da bi (izumrlo) biće iz daleke prošlosti preživelo do relativno skorijih vremena, moralo bi da nekako bude izolovano od matrice evolutivnog razvoja života koji se nastavlja nakon što život na zemlji krene ispočetka. Zmajevi su mahom bića koja su se skrivala po slabo pristupačnim tesnacima, pećinama stenovitih planina ili jezerima. Slabe šanse, opet šanse, ali navedeno potpada u tu kategoriju. Znano je da je i kod nas, u pentikostaru crkve u selu Rožina, u osamnaestom veku zapisano: „Turci pored Oblačinske bare ubiše aždaju i odnesoše caru u Stambol.“ Teško je modernom čoveku da poveruje u to, ali to slučaj ne čini manje verovatnim. Tu su i fantastični elementi bljuvanja vatre, ali i to se može složiti ovako – o dinosaurusima znamo jezivo malo; samim tim, nije isključeno da je među njima bilo vrsta koje su mogle da izbacuju recimo kiselinu (okamenjene kosti ne govore mnogo o mogućim organima o kojima isto ne znamo ništa), kao što neke zmije danas izbacuju otrov na daljinu, što je narod mogao da protumači kao „bacanje vatre“. Zar je toliko neverovatno da su drevni reptili mogli da urade nešto slično? Možda i daleko kompleksnije? Da je naučnik iskopao fosilne kosti tvora, bodljikavog praseta, ili električne jegulje a da ih pre toga nije video žive, da li bi imao bilo kakvu predstavu o jedinstvenim odbrambenim mehanizmima tih životinja?

Gde su dokazi? Pored svega navedenog, što je merodavno koliko i ono što opšteprihvaćeno mišljenje zvanične nauke ima da ponudi, da se opet pretpostaviti da su naši stari, smatrajući zmajeve, aždaje i ale zlim znamenjem, eventualna trupla znali da sažezu, odnosno, potpuno unište vatrom. Drugo, ako je neka varijanta letećeg reptila/dinosaurusa postojala do pre nekoliko vekova, da bi uopšte leteli morali su imati ptičje (cevaste) kosti, koje su poroznije i uglavnom izbegnu fosilizaciju. Drugim rečima, ne očuvaju se. Što se pak fosila divovskih dinosaurusa tiče, oni ne moraju biti izvanredno stari. Fosilizacija je proces kojim se sve u kostima ili biljki izmeni mineralima rastvorenim u vodi koja se nalazi u zemlji. Materijal u njima postane čvrst kao stena – tehnički sve i postane stena istog oblika kao kost, zub ili list koji zamenjuje. Zanimljivo je da nisu potrebni milioni, čak ni hiljade godina, da bi nešto postalo fosil. Treće, na pitanje kako to da ih baš zadnjih vekova nema više, treba se podsetiti kao što smo već naglasili, da je postojalo i zanimanje Lovci na Zmajeve. Zadnje aluždije, ako ih je zaista bilo, pobijene su do kraja srednjeg/početkom novog veka. Opet, malo verovatno, ali ne i nemoguće. Ne zaboravimo da se i sam Sveti Đorđe na ovim prostorima proslavio baš tom profesijom. Tu je naravno i stara zaverenička da je sve fizičke dokaze neko namerno skrivao i uništavao planski, ali mi priča u kojoj su moji preci jahali pterodaktile, no im je Tito sve to oduzeo, spalio i zataškao pravu istoriju, nekako ne pije vodu. I ovim bih ovu za sve nas uzbudljivu temu priveo kraju.

Lično, mislim da u svemu ovom nauka ima izvesno pravo – dinosaurusi, sa svim svojim vrstama i podvrstama, jesu postojali. To što se, eto, skoro perfektno podudaraju sa našim mitskim zmajevima, ono je gde počinje da se nazire druga strana medalje. Nauka je ipak limitirana, sa svim što zna uvek zasnovana na teorijama koje ne može dokazati, ne stopostotno, i često diže sidro iz naizgled sigurne luke u potrazi za novom pučinom. S druge strane, priča o zmajevima najpre se da zaključiti kao mitomanija i razbuktala mašta drevnih pisaca, a opet, jednostavno je neverovatno da u svakom kutku sveta postoje tragovi verovanja u iste, nebrojeni zapisi o susretima i borbama sa pomenutim bićima, pa i realne predstave izvesnih praživotinja koje niko nije mogao sa takvom preciznošću izmisliti a da ih nije video, a koje je paleontologija mnogo kasnije potvrdila u fosilnom zapisu. Jedan učeni čovek bi se grohotom nasmejao na sve ovo, ne uviđajući da je kao produkt obrazovnog sistema zapravo klovn. Ništa manje od prostog čoveka koji, pak, svaku promenu u dahu vetra odmah pripiše nekoj višoj sili bez da dalje mozga. Bilo pukim sujeverjem ili lepo odštampanim papirom, ograničen um je ograničen um. A svet, sa svojih više od devedeset devet posto zauvek izgubljene i nezabeležene istorije, mnogo veće mesto no što želimo da priznamo.

Za mene, istina vreba u vihoru nerazmotrenog koje ono razmotreno jedva da naslućuje. Ili, kako nam agent Molder jednom davno reče – istina je tamo negde.

Marvelova Manga

 ŽANR: epska fantastika/superheroji/japanske bajke

ORIGINALNI NAZIV: Demon Days

IZDAVAČ ZA REGION: Čarobna knjiga

AUTORKA: Pič Momoko

ZEMLJA: SAD

PREVODILAC: Draško Roganović

GODINA IZDAVANJA: 2022
OCENA:

Duži period je prošao od kako smo poslednji put zavirili u ediciju The Best of Marvel Right Now!, gde Čarobna knjiga objavljuje friška dela jedne od najvećih američkih izdavačkih kuća kad su u pitanju stripovi. Zanimljivo je za posmatranje kako se svet menja i u stripovima, od stavova do stilova. A ovo je perfektna edicija za tako nešto, koga interesuje, nama je to neka vrsta pasije. Razlike su ogromne i nepomirljive, jako su retki klasici u bilo kojoj sferi i žanru koji mogu da ispoštuju senzibilitet, dinamiku i pre svega način razmišljanja mladih čitalaca. No, velika tržišta poput američkog imaju taj luksuz da im je svaka ciljna grupa ogromna i u stanju da troši. Kod nas nije nimalo slična situacija, malo smo tržište, novac poseduje generacija koja ne voli promene i izdavačima nameće politiku objavljivanja dela sa kojim su već dobrano upoznati. Upravo u tome leži vrednost ove i sličnih edicija, daju uvid u to kolike su se tektonske promene desile u svetu i odakle potiče generacijski jaz koji se javlja kod nas i nama sličnim patrijarhalnim i siromašnim zemljama. U suštini stvar je u moći, niko ne želi da je ispusti – makar to bila trivija poput ’ja radim i stariji sam’. Začkoljica leži u tome što je to kopirantski nasleđeni i uvreženi gen što traži samo siguran i bezbedan put bez konfrontacije, ali i iz umetničkog, a bogami i životnog ugla apsolutno bezvredan navod i staza koja ne zaslužuje da se poštuje ni na jednom nivou pošto vodi samo u običnost i neuspeh. Svako to može i nije to nikakvo postignuće, evo i ovaj mlađani strip može sve i što njegovi prethodnici. Mladi samo trebaju šansu za svoj izraz, da to kažu na svoj način čak i kad greše to je pravi put i oni će jednom biti jučerašnjica. Trenutno su budućnost.

U kom trenutku i zašto je manga postala strip današnjice? Ne znamo konkretan momenat, ali možemo pretpostaviti šta je uticalo na to. Japanski strip je brz i sa popriličnim odsustvom inhibicija, ali najvažnije stvari su odrednice uzrasta i jeftinoća tankobona. Uz ekspanziju animea koji dolaze kao direktna posledica mangi. Na sve to možemo nadodati da su mange vrlo dostupne na internetu, pojedini fanovi iz nedelje u nedelju očekuju prevode novih poglavlja, a pojedini serijali imaju više poglavlja i podserijala negoli Santa Barbara epizoda. Dakle, verna i istrajna publika je u pitanju. Očigledno da su do tog zaključka došli i u Marvelu, i da su im novi vetrovi što pušu sa istoka prijemčivi. Pa tako imamo priliku da čitamo nešto novo i prilično izvanredno marvelovu mangu.

Pič Momoko – umetnički je pseudonim, strip-autorke i ilustratorke, koji je smislila tokom studija dizajn video-igara, te odlučila da ne odaje svoje izistinsko ime tokom karijere. Prvi profesionalni rad u svetu stripa bio je za magazin sa tematikom horor parodije Girls and Corpses. Izradila je megalomanski broj naslovnih strana i ilustracija, i važi za jednu od najtalentovanijih Marvelovih mladih nada. Strip koji držimo u rukama smatra početkom samoproklamovanog „momokoverzuma“ na temu prevrednovanja superheroja iz ugla japanskih narodnih bajki.

Priča prikazuje sukob jokaja i onija sa ljudima. Problem je u čovečijim  pretenzijama na teritoriju što pripada onostranim moćnicima. Iako su raskol i neslaganje globalni, središnja pripovest je fokusirana na porodičnu dramu onija. Uspevamo da uočimo i ispratimo još barem tri manje povesti pored glavne. Ono što dolazi do izražaja su izuzetno urađene facijalne ekspresije i reakcije junakinje oko koje se sve vrti. Tom je u principu blagi šonen, ali ga svi mogu čitati i ne požaliti zbog toga.

Izuzetna interpretacija i metodologija spajanja japanskog mita i marvelovog univerzuma. Pa su tako mnogi superheroji prisutni i prepoznatljivi, ali u potpuno novom okruženju i ulogama. Scenaristički dobro uklopljeno, no ne baš ekstremno, ipak je za zapadnu publiku pravljeno i na trenutke se primećuju ograničenja tih normi, što je verovatno dobro i kada je naša publika u pitanju. Crtež odlikuje prelepa akvarelna nežnost, iz edo perioda. Pa tako i prikazi planine podsećaju na prikaze Fudži planine onako kako ju je video Hokusaj ili barem Zelezni u svojoj nagrađenoj priči 24 pogleda na planinu Fudži, Hokusaj. Dodatak na kraju o mitskim bićima će mnogima pomoći i veoma je dobro napisan.

Ukoliko volite mange, superheroje, mitologiju ili epsku fantastiku dileme nema ovo je strip za vas. Ako, ipak, idete u više sfere umetnosti i proučavate klasično japansko slikarstvo ovo je takođe delo u kom ćete uživati, jer je direktno nasleđe, u gotovo vizuelizaciji tog načina rada. Drugim rečima strip koji sladokusci moraju nepobitno posedovati u kolekciji.

A ukoliko volite unikatne ručne radove, posetite naše prijatelje na Epic Fantasy Shop-u.

Lopta i ukleta kuća – Davor Pisačić

Šutali su loptu na školskom igralištu. Bili su sami cijelo prijepodne jer su školski praznici tek počeli i većina njihovih prijatelja zaobilazila je školu u širokom luku, odlazeći na bazen ili se spremajući za ljetovanje. I oni su trebali ići na more, ali tek kad im roditelji usklade poslovne obaveze i organiziraju zajednički odlazak, kao što su činili već nekoliko ljeta unazad.

Jedino živo biće koje su vidjeli bio je neki bezimeni prosjak koji je prolazio stazom pokraj igrališta, noseći plastične vreće u koje je skupljao povratnu ambalažu. Skitnica se zadržao nekoliko trenutaka promatrajući ih i zatim, mrmljajući si u bradu, produžio svojim poslom.

Sunce se polagano bližilo zenitu, zrak je titrao od vrućine, a nebom je plovio pokoji oblačić.

„Dosta mi je za danas. Gladan sam” progovorio je Miho nakon što je iz plastične boce popio zadnji gutljaj vode.

„Evo još samo zadnji šut na gol” rekao je Leo i nastavio komentirati zamišljenu utakmicu: „Susret se bliži kraju. Ulozi su visoki. Messi uzima loptu i prolazi pokraj protivničkih igrača. Kakva elegancija. Kakav stil. Messi se namješta na šut, puca i…”

I promašuje cijeli gol” ubacio se u prijenos Miho.

Lopta je u visokom luku preletjela ogradu igrališta i sletjela negdje u dvorište kuće preko puta.

II

„Moj tata kaže da je ta kuća ukleta.” Rekao je Leo dok su stajali na zidiću i držali se za željezne rešetke ograde koja je okruživala dvorište. Prazne rupe gdje su nekad bili prozori smrknuto su ih promatrale. Ograda balkona ispod krova kuće opasno se nakrivila, prijeteći da se svakog trenutka sruši. 

„Meni ne izgleda tako strašno” izjavio je Miho.

„To su i prvi kršćani govorili za koloseum.”

„Ha?”

Obišli su ugao ograde i našli se ispred teških metalnih vrata stražnjeg ulaza. Vrata su bila obrasla trnjem i travom, ali su srećom bila taman toliko otvorena da su se uspjeli provući na drugu stranu.

Pretražili su cijelo dvorište, ali loptu nisu pronašli. Miho je počeo očajavati; bila je to nova lopta! Skupa i kvalitetna. Šivana – od njegovih vršnjaka – negdje u Bangladešu. Onakva kakvom igraju profesionalci.

„Vidi” upozorio ga je Leo.

„Što?”

Kažiprstom mu je pokazao na podrumski prozor čiji je okvir bio izbijen.  

„Bili smo igralištu točno preko puta ovog prozora. Kladim se da je lopta prošla kroz njega. Bio je to šut i pol.”

Oprezno su prišli prozoru. Iz otvora je isijavao neprobojni mrak.

„Ništa se ne vidi, tko zna koliko je dubok podrum” zapitao se Miho.

Leo se osvrnuo po dvorištu. Nakon kraće potrage pronašao je hrđav lončić.

„Bacit ću ga kroz prozor, pa da vidimo.”

Miho se za svaki slučaj odmaknuo dva-tri koraka.

Prišao je oknu i nakon kraćeg nećkanja baci lončić. Gotovo istovremeno lončić je zveknuo o betonski pod tako da je cijela kuća odjeknula. 

Neka tamna sjena prošla je pročeljem kuće. Krovne grede i nakrivljena ograda lagano su zaškripale… Činilo se kao da se kuća budi..

Nakon što je opet zavladala tišina, skupili su hrabrosti da se opet približe prozoru. Baš kad se odlučili da će Miho držati Lea za ruke i tako ga spustiti u podrum iz crnog okna je izletila probušena lopta.

„Majko Božja! Kuća je sažvakala i ispljunula moju loptu!” dao se Miho u trk. Slijedio ga je u stopu. „Jesam ti rekao da je ukleta!”

III

Skitnica se izvukao iz podruma i sa zanimanjem promatrao kako trkom nestaju iz dvorišta.

„Samo bježite, vražji balavci. Tako uznemiravati čovjeka koji traži samo malo mira. Baš svašta.”

Zabio je oštricu noža u dio predviđen za otvor u limenci pive i otvorio je.

Tek što je povukao prvi gutljaj, na glavu mu se srušila balkonska ograda.     

U mojem dvorištu vrijede moja pravila. Ako će tko bušiti nogometne lopte, to ću biti ja” zaškripala je kuća pa se umirila.

Autor: Davor Pisačić

Mrvica vremena

Sve što imamo su samo mrvice vremena kad bilo šta od ovoga ima smisla.

Evelin vodi porodičnu perionicu sa svojim mužem, ali za nju stvari ne idu baš tako glatko. Poreska uprava je u procesu revizije perionice, Vejmond se ponaša neozbiljno i potajno razmišlja o razvodu, njen otac Gong Gong je nedavno došao iz Kine, a ćerka Džoj pokušava da ih ubedi da prihvate njenu devojku. Evelin nije srećna, ima velike snove ali još veće kajanje. Nezadovoljna je sa životom koji ima sa mužem koga doživljava beskorisnim zbog neozbiljnosti i naivnosti njegovog karaktera. Pre toliko godina izabrala je da pobegne sa njim i uviđa da joj život protraćen sa njim.

Kad Vejmond iz druge dimenzije (alfa dimenzije) zaposedne telo njenog muža, i pruži joj mogućnost da proživljava svoje živote iz drugih dimenzija, ona se podseća koliko potencijala je imala… i koliko je protračeno.

Taj drugi Vejmond je sve ono što ona želi od svog muža. Snažan, sposoban, praktičan… Ali je takođe i kontrast svega negativno što ona želi i teži da bude. On prvi želi da napusti njen univerzum čim vidi da ona nije „ona prava“ i ne može da se bori protiv Džobu Tupakija kako on misli da treba. Upravo je ovo ono što Evelin oseća sa svojim mužem, razočarana je što se ne trudi i bori kako očekuje od njega, i takođe ima želju da pobegne od njega i od svog trenutnog života.

Sistem napajanja uređaja koji koriste da pozajme veštine iz drugog univerzuma se zasnivaju na praktikovanju glupih i apsurdnih stvari. Ovo donosi humoristične scene u filmu, ali u isto vreme je dobro osmišljena analogija da ovi glupi trenuci pune našu „energiju“ i pomažu nam da se borimo kroz život. Akcija dosta podseća na stare kung-fu filmove, skoro sve vreme pomerajući radnju napred, istovremeno pružajući potrebnu karakterizaciju likova, iako se malo na sredini filma razvlači. Sama koreografija i način kako se likovi bore su jako pažljivo osmišljeni, reflektuju njihovo unutrašnje stanje i momenat u njihovom Arcu. Džojevi i pokreti su agresivni, izražavaju se kroz estetski haos memova, filmskih replika i seksualnog sadržaja, dok su Vejmondovi pokreti sigurni, promišljeni, usklađeni ali takođe i bezdušni.

Multiverzum u filmu predstavlja metaforu za internet, ali i mnogo više od toga. On je sva haotična prenatrpanost informacijama i mogućnostima, gde je sve moguće i sve u svakom trenutku može da se desi, gde ništa zapravo suštinski nije bitno.

„Ništa nije bitno, zašto onda bilo šta postoji?“

Ovaj nihilizam nije ovde toliko vezan za samu besmislenost univerzuma, koliko je vezan za duboku traumu proisteklu iz veka tehnološkog razvoja, naučnih otkrića, svetskih ratova i ideoloških okrutnosti. Svega ono što nas čini da se osećamo malo i beznačajno. Nihilizam je takođe vezan i za generacijsku traumu. Evelin u filmu voli svoju ćerku, ali nije uspela da iskaže tu ljubav na pravi način. Pod pritiskom da ne izneveri svog oca, iz straha i želje da njena ćerka bolje prođe… nesvesno je vršila isti taj pritisak koji je njen otac vršio na nju. U alfa univerzumu Evelin je naučnik koji istražuje skakanje kroz univerzume i pozajmljivanje moći, tamo vrši eksperimente na Džoj i dovodi je isto do tačke pucanja. Ta Džoj  postaje Džobu Tupaki, neko ko poseduje skoro božanske moći i stavlja bukvalno SVE na bejgl koji se pod celom težinom urušava. Isto kao što se i sama urušila. Ali iza njene želje za uništenjem, odnosno, samouništenjem zapravo se nazire želja da se spasi. Njoj treba pomoć, i sve vreme zapravo traži Evelin, traži nekog da podeli svu bol, nekog ko će razumeti i ko će joj pružiti odgovore.

Evelin ne može da razume sve ovo, misli da je njena Džoj zaposednuta. Tek kad doživi sve ono što je Džoj doživela, sve što je mogla da bude, šta još uvek može da bude, kad se i sama prelomi i proživi „multiverzum“… razume, ali ne kao neko novo saznanje već kao nešto što je u njoj bilo sve vreme. Isti teret, isti krug pritiska, srama i patnje… Ono što je njen otac preneo na nju, što je ona prenela svojoj ćerki, sada dobija istu formu. Konačno vidi svet istim očima, ali ne, nema nijedan drugi odgovor.

Korača sa svojom ćerkom prema Bejglu (samouništenju) ali u poslednjem trenutku, u najmračnijem momentu, čuje šum, šum koji se gužva u pozadini. Čuje i fokusira se na Vejmondove reči iz jednog od univerzuma gde nije sa njim. „U drugom životu, bio bih srećan da plaćam porez i perem veš sa tobom.“ Čak iako bi oboje postigli više da su odvojeni, on bi i dalje izabrao da radije bude sa njom. „Nisam naivan. Promišljeno je i potrebno, tako sam naučio da preživim kroz sve ovo. Moramo biti dobri. Znam da vidiš sebe kao borca, ovo je kako se ja borim.“ U istom trenutku u svom univerzumu je i njen Vejmond, kog je prethodno ubola, on se izvinjava i moli je da bude dobra, da svi budu dobri. Da prestanu da se bore…To isti onaj Vejmond koji je molio da bude takva i prema ćerki. Koji je uvek bio tu sa njom, koji se uvek trudio na svoj poseban način.

Izabrala je da pobegne sa Vejmondom pre toliko godina, ali odatle saznaje da je on svetlost u tami. Njegov optimizam, dobrota, dečija naivnost… su njegova snaga. Upravo to je ono što je njoj potrebno, njenom maskiranom nihilizmu, i konačno uči da se bori kao on.

Bejgel je ništa, okruženo svime. Googly eyes stikeri su nešto, u sredini ničega. čak i bezdušni predmeti mogu dobiti ličnost i personifikaciju kada na njih nakačiš male smešne oči. Oni predstavljaju individualizam da čak i u beskonačnom univerzumu, ima nešto posebno u tvojim očima. I Kada Evelin zakači stiker plastičnog Googly oka na čelo, to se poklapa sa njenim otkrovenjem. Umesto upotrebe nasilja, sada se bori rešavajući probleme drugih, dajući im poseban i ličan trenutak radosti i prihvatanja. Daje im mrvice vremena koje su im potrebne. Jang, Bejglovom Jingu.

Ali, ima još toga da premosti pre nego što može da se suoči sa svojom ćerkom. Ostaje univerzum sa viršlama umesto prstima, koji služe kao analogija homofobije koja se nalazi u njoj. Koliko god taj svet izgleda grozno, upravo ta priča i taj doživljaj pružaju joj uvid u lepote stvari koje nije razumela. Nešto što je nama gadno, nije gadno nekom drugom. Upravo taj doživljaj pomaže da se promeni i poraste kao osoba. Pomaže joj da razume Džoj više. Uspeva čak da prihvati i vidi nešto lepo i u šalterskoj radnici koja je toliko neprijatna bila, da vidi da ima dušu i da je i ona vredna ljubavi.

Veze… veze su nekada jedini odgovori na naše konflikte i probleme. Svi mi možemo da izguramo i najgore stvari, dokle god imamo ruku koju držimo i koja nas drži. Konačno, prvi put Evelin istinski razume Džoj, ali nekada, nekada ni to nije dovoljno. Nekada su rane previše duboke i šta god uradimo, nanosimo bol. Nekad moramo da pustimo.

Trenutak obostrane individualnosti i razumevanja konačno dolazi na kraju, Evelin je spremna da pusti Džoj ali je zaustavlja. Pravi nekoliko koraka unazad da bi mogle da nastave dalje, I sva istinska osećanja izlaze na površinu. Razgovaraju i dele svoja osećanja. Po prvi put dopušta da Džoj nju razume. Podseća je da i ona greši, da je i ona povređena, daje joj ono što joj je potrebno. Ne odbacuje centralni argument nihilizma, već prepušta da se i pored njega pronađe smisao. Istina je sve to. Život je strašan, konfuzan, apsurdan i apsolutno van naše kontrole… „I pored svega, i dalje želim da budem ovde sa tobom.“ Zagrli je. Vejmond joj daje kolač. Kamenje pada, svetovi se urušavaju. (…) Grli ćerku na parkingu. Ponovo, i ponovo!

Ovo je film o porodici, mentalnom zdravlju, egzistencijalizmu, univerzalnim iskustvima, pronalaženju smisla, izgubljenom potencijalu, povezanosti… ali film koji ne pruža jednu poruku i odgovor, već ostavlja da ih sami nađemo. Možda je smisao života dobrota. Možda treba da se držimo jedni drugih. Možda treba da naučimo da pustimo. Možda moramo da proživimo neke stvari da bismo ih razumeli. Možda sami moramo da nađemo smisao. Možda je na kraju ipak sve besmisleno… ili bolje rečeno, možda je jednostavno sve, svuda i u isto vreme.


Foto kredit: A24 Films

Fantastika u muzici: Radiohead – OK Computer (1997)

Naučna fantastika u literaturi i filmovaima veliki broj uživalaca i poštovalaca, u to nema nikakve sumnje, ali fantastika je pronašla svoje mesto i u drugim vidovima umetnosti: slikarstvu, multimedijalnoj umetnosti, muzici… Što je u nedovoljnoj meri predstavljeno široj javnosti. Iako je fantastika bila inspirativna mnogim bendovima i muzičarima za stvaranje pesama i muzike, nekako je ta tema ostala skrajnuta i nedovoljno zastupljena. Fantastika u muzici. Iz tog razloga ovo će biti prvi tekst u nizu koji će se baviti temom fantastike u muzici i tome kako zapravo zvuči fantastika u muzici. 

Priču ćemo započeti jednim odličnim muzičkim izdanjem. U pitanju je album OK Computer američkog art, eksperimental, elektro alt rok benda Radiohead. OK computer je treći studijski album Radioheada i smatra se jednim od najboljih albuma svih vremena. Objavljen je 1997. godine. 

Još tih godina mi je „zapao za uvo“ i posle prvog slušanja ugnezdio mi se u dušu. Slušam ga i dan danas, tako da slobodno mogu reći da OK Computer slušam decenijama. Ne može da dosadi. Evo, slušam ga i sad dok pišem ovaj tekst.

Album ima ukupno 12 pesama i u celini je jedno remek-delo. Pojedine pesme sa albuma upućuju na fantastiku, u najvećoj meri dovodeći se u vezu sa kultnim romanom Daglasa Adamsa – Autostoperski vodič kroz galaksiju jer i sam naziv albuma OK Computer potiče od rečenice koju je izgovorio jedan od likova iz romana: Kapetan Zaphod Beblebroks: „OK Kompjuteru, sada želim potpunu manuelnu kontrolu“.

Tekstovi albuma opisuju svet zatrovan i prenetrpan konzumerizmom, socijalnim otuđenjem, emocionalnom izolacijom, političkim licemerjem i beskrupuloznošću, društvenom nestabilnošću. U ovom svojstvu, OK Computer se može smatrati dalekovidnim prikazom načina života u 21. veku.

Lirske teme i kompozicija albuma načinile su ga ostvarenjem daleko ispred svog vremena, predviđajući opsesiju društva tehnologijom i izolaciju i paranoju koja nastupa sa tim, što nam se upravo u velikoj meri dešava, 26 godina nakon objavljivanja albuma.

OK Computer obiluje melanholijom i psihodelijom koja je i više nego verna muzička ekspresija urbanog načina života koji živimo i koji ćemo živeti.

U redovima koji slede predstaviću pesme sa albuma u koje je utkana fantastika bilo lirikom bilo muzičkom interpretacijom i zbog kojih je ovaj odličan muzički album dobio epitet „naučne-fantastike“.

Album počinje pesmom Airbag koja govori o doživljenoj saobraćajnoj nesreći i tome kako jedan vazdušni jastuk može da spasi život ali i da natera na preispitivanje života poredeći preživljenu nesreću sa novom prilikom ili ponovnim rođenjem, što u jednom izvesnom smislu pesmi donosi taj nadrealni i fantastični ambijent.

Paranoid Android je prvi singl sa albuma koji direktno upućuje na paranoidnog androida Marvina iz naučno-fantastične sage Autostoperski vodič kroz galaksiju. Marvin je robot koji je uvek depresivan, jer se beskrajne mogućnosti u njegovom umu troše na ponavljajuće, trivijalne aktivnosti. Njegova rečenica je nezaboravna: „Ovde sam sa mozgom veličine planete, a traže od mene da pokupim parče papira“.

Subterranean Homesick Alien kao što se da naslutiti iz samog naslova pesme upućuje na vanzemaljce. Međutim, ne sme se zanemariti i višeznačnost engleske reči „alien“ koja pored toga što znači vanzemaljac takođe znači i tuđinac i stranac, u najvećoj meri upućujući na one ljude bez državljanstva u zemlji u kojoj žive. Kako god da se shvati značenje reči „alien“ pesma zbori o otuđenju, neprilagođenosti i usamljenosti pojedinca koji se, živeći svoj život, oseća kao vanzemaljac među ljudima. Ipak, u jednom stihu dozivaju se vanzemaljci za pomoć. Protagonist ih moli da ga ukrcaju na svoj brod i odvedu daleko od ljudi.

Sam naziv pesme Karma Police dovoljno govori za sebe. Ne možeš pobeći od sudbine, koja te progoni baš poput policije koja ganja prekršioce zakona i prestupnike. I na kraju će svako dobiti ono što je zaslužuje, odnosno, „požnjeće onako kako je posejao“. To je ono što nam Radiohead na jedan svojstven način poručuje svojom pesmom. Zakon karme. Međutim, ono što ovoj pesmi donosi dozu fantastike je to što se Radiohedova karma policija može dovesti u vezu sa Orvelovom policijom misli iz kultnog distopijskog romana 1984. Policijom koja izaziva strah i koja čuva sistem i društveni poredak kojim vlada Veliki brat. Ova distopijska pesma se i više nego odlično uklapa u koncept celog albuma koji je u suštini antiutopijski.

U pesmi Fitter Happier tekst izgovara sintetizovani glas pod nazivom „Fred“. On je zapravo deo aplikacije SimpleText koja se isporučuje sa Macintosh računarima iz 90-ih XX veka, kao što je LC II. Fitter Happier iznosi listu ključnih tačaka kojima se uspostavlja dijagnoza tadašnjeg društva i stanja stvari, nagoveštavajući da krajni ishod jednog takvog bolesnog poretka ne može biti optimističan. U tom smislu pesma prikazuje svet u kojem živimo danas, a koji je u trenutku nastanka pesme bio neizvesna budućnost, što samo još jednom potvrđuje činjenicu da je album bio ispred svog vremena kada je objavljen. Na taj način izrečene činjenice odražavaju čitav etos modernog društva koje je neemocionalno i hladno. Kada slušate taj neljudski glas kako izgovara sve te stvari sa kojima se sve češće susrećemo u realnosti neminovno je da smo naterani da  po ko zna koji put zaključimo da sa ovim društvom i ovim svetom odavno nešto nije u redu.

Ostale pesme na albumu nisu u maniru fantastike ali one svoje lirikom i muzičkim izrazom album čine kompaktnom celinom. A ovih nekoliko pesama o kojima sam pisao uključujući i sam naziv albuma su i više nego dovoljni argumenti da ovaj album načine jednom fantastičnim muzičkim izdanjem u svim mogućim značenjima pojma „fantastičan“.

Kao zaključak mogu samo reći: Muzičko remek-delo koje morate da poslušate ako niste imali prilike ili ako jeste onda da ga poslušate još koji put, odnosno, da ga slušate uvek i kadgod to možete…


Foto: ‎Alfred Publishing Co. / Radiohead