Negdje od 5. stoljeća slavenska plemena kreću svoju seobu puštajući korijenje diljem Europe i Azije. Već u 8. stoljeću dolaze u kontakt sa kršćanstvom. Slavenska mitologija ostala je oskudna u povijesnim zapisima i arheološkim nalazima. Ipak je možemo rekonstruirati na temelju usmenih predaja i mnogih običaja koji se štuju dan danas. Poznato nam je kako je idole slavenskih bogova 980. godine postavio knez Vladimir kod Kijeva da bi 988. godine porušio te idole nakon pokrštavanja. Mitologija je bogata pripovjetkama o božanstvima, junacima, vukodlacima, vilama, vješticama, vampirima, divovima, patuljcima i raznim demonskim bićima. U ovom tekstu osvrnuti ću se na jednu od priča iz mita o stvaranju svijeta i simboliku štovanja božice Morane.
PRAMRAK
Najstarije predaje kazuju nam da je na početku bio Pramrak, more i tamno nebo. U toj ništavnoj tami bivalo je Prajaje. Svarog kao božanski tvorac počivao je u njemu. Pod utjecajem životnih sila jaje se raspuklo i stvorilo svijetlost koja je bacila sjenu na Svaroga. Iz te sjene rodio se Černobog, bog zla i patnje. Oboje su postojali kao sile bez oblika, pa su stvorili svoje avatare. Svarogov je Veles, a Černoboga je Črt.
Od gornje ljuske Prajajeta nastalo je Drvo svijeta i odvojilo nebo od zemlje. U njegovoj krošnji skućio se Nav, stan bogova, a sastojao se od Svitogorske gore i Doma junaka.
Svitogor je grad bogova u kojem se do sedmog neba uzdiže Svarogov dvor. Iz Svitogora su vodila dvoja vrata, jutarnja i večernja vrata tame, oba čuvana od božanskih divova sa psećom glavom.
Dom junaka je najveća i najsjajnija dvorana u Svitogoru. U sredini je Svarogovo prijestolje uz Peruna, boga groma i Svantevida, boga sunca, te ostala božanstva. Gosti Svitogora su bili ratni junaci koji su za vrijeme života pridonijeli svom narodu kao i njihove djeve, te vile bojovnice.
Donja ljuska Prajajeta razbila se u nebrojeno mnogo komada od kojih su nastali divovi, patuljci i druga magična bića. Svarog je pomoću zlatnog praha sa dna mora rađao život, kovao sunce, mjesec i zvijezde, te se pokrenula sila koja je stvorila svijet. Načinio je prvog muškarca tako što je udahnuo ljudski duh starom hrastu, a njegova supruga Lada skrojila je ženu iz krošnje lipe.
U korijenju Drveta svijeta nalazilo se carstvo Črnoboga, Trtar koje je ostalo u tami. U njegovim dvorima obitavaju, oblici koje uzima Črt, a to su Ognjeni zmaj i Demonski jahač, crna spodoba koja jaše konjsku sjenu, praćena lovačkim psom i odlazi u lov na duše prokletih i zlih ljudi.
MORANA
Morana je mitološka figura koja ujedinjuje zimu i smrt s ponovnim rađanjem prirode i plodnosti. Poganska je božica smrti, žetve, vještičarenja i noćnih mora. Zaštitnica je podzemlja i simbolizira kraj fizičkog života smrtnika. Ujedno je bila boginja plodnosti, žena i predenja.
Jedan od mitova o Morani kazuje da je Bog plodnosti i vegetacije, Jarilo i njegova sestra i žena Morana bili Perunova djeca. Rođeni su u noći Nove godine. Iste večeri Jarilo je ukraden iz kolijevke i odveden u podzemni svijet gdje ga Veles odgaja kao svog sina. Tijekom proljetnog festivala Jarilo se vraća iz svijeta mrtvih noseći proljeće među živi svijet gdje susreće svoju sestru Moranu i udvara joj se. Zajednica brata i sestre donosi narodu plodnost i izobilje. Kako je Jarilo Velesov posinak, a Morana kćer Perunova, ovaj brak donosi mir među dva velika boga i osigurava pogodno u vrijeme za žetvu.
Prevrtljivi Jarilo nakon žetve postaje nevjeran Morani, te mu se ona osvećuje. Ubija ga i vraća natrag u podzemni svijet oživljavajući neprijateljstvo između Peruna i Velesa. Bez svog boga plodnosti i vegetacije, Morana zajedno sa čitavom prirodom vene i smrzava se tijekom zime. Morana se pretvara u opasnu božicu tame i leda, te naposljetku umire na kraju ciklusa.
Morana se pojavljuje u dva obličja. Kao lijepa djevojka, snježno blijede puti sa vučjim očnjacima i kandžama. Njen drugi oblik je onaj Babe Jage, grozne stare vještice koja živi u ukletoj kući ukrašenoj svjetiljkama napravljenim od lubanja pojedene djece. Kuća stoji na paru kokošjih nogu pomoću kojih se na zapovijed kreće i lovi ljude.
Osim što je oduzimala živote nanosila je patnju ljudima i životinjama. Ulazila je noću kroz ključanicu, pritiskala ih je u prsima i oduzimala im dah u snu, duhovno i tjelesno slabeći ih. Ova djelatnost Morane popraćena je uzrečicama: ‘Noćna mora’, ‘Guši me mora’, a ovi pojmovi su preneseni i na ostale ljudske nedaće ‘Mori me žed’, ‘Mori me ljubav’, ‘Smori me teret’. A kad boginja Morana ispoljava svoj najgori oblik imamo izraz ‘Zavladala mora na ljudima’.
Morana je letjela na metli i plovila na ljusci od jajeta te će ove odlike kasnije biti prepisane novom duhovnom biću, vještici. More, Morine isto možemo povezati s boginjom Moranom. One su neudane žene koje su se rodile zamotane u posteljicu. Takav se porod smatrao neuobičajenim te su se tako rođenoj djeci pripisivale nadnaravne moći. More bi svoje nadnaravne moći dobile tek kad bi navršile 21 godinu, a nakon udaje postajale vješticom.
U drevnim slavenskim obredima imamo tradicionalni ritual spaljivanja i utapanja lika Morane krajem zime. Mještani bi stvorili lik žene omotan krpama i dijelova odjeće, nekad ukrašen nakitom. Znali su je spaljivati zajedno sa biljem neposredno prije utapanja. Spominje se i običaj gdje bi domaće djevojke okitile bor cvijećem i kuglicama u boji. Nosile bi ga kroz mjesto, a mještani bi dijelili brojna praznovjerja o utapanju Morane. Da ne smijete dirati lik nakon što je spušten u vodu niti ga gledati na putu kući, a bila je loša sreća ako bi netko posrnuo ili pao.
Može se reći da Morana predstavlja različite faze prijelaza u ljudskom životu. Spaljivanje i utapanje sugerira da su ti običaji proizašli iz žrtvenih obreda s ciljem osiguravanja plodne žetve. Vjerovanje da bi spaljivanje eliminiralo nesretne aspekte prisutnosti zime i tako uvelo rodnost kroz proljeće, narodna je praksa.
Crkva je zauzela neprijateljski stav prema mnogim duhovnim sljedbama starih poganskih vjerovanja pa tako i ovom. Međutim, običaj je bio dovoljno jak da prevlada do danas. Tradicionalno se slavio na dan proljetne ravnodnevnice, a danas u nekim krajevima za vrijeme poklada povorka maškara, paljenjem „Morane“ označava kraj karnevala. No, pripadnici poganskih sljedbi su označeni i proganjani kao heretici te su mnogi običaji izbrisani u zaboravu. S vremenom progoni su se zaoštrili i osnovana je Inkvizicija 1231. godine. Ubrzo je odobreno mučenje kao metoda iznude priznanja bavljenja magijom i vještičarstvom. Kazna je bila slična Moraninoj, pogubljenje vješanjem ili spaljivanje na lomači, nekad i utapanje.
FILM I KNJIGA
U fantasy žanru tematiku slavenske mitologije možemo naći u romanu American Gods Neila Gaimana po kojem je snimljena istoimena tv serija. Serijal knjiga o Kate Daniels Ilone Andrews prožet je detaljima iz slavenske mitologije kao i tv serija The Witcher. Elementi slavenske mitologije vide se u trilogiji knjiga Shadow and Bones koje napisa Leigh Bardugi a po kojima je napravljena tv serija istog naziva.
Happy Halloween
Literatura:
„Hrvatska narodna mitologija: Biserje priča čarobnog carstva drevnih vremena“, dr. Nikola Sučić
„Hod kroz godinu: Pokušaj rekonstrukcije prahrvatskog mitskog svjetonazora“, Vitomir Belaj, Wikipedija
Radujte se, Đunđi Ito je ponovo među Srbima. Trebalo je da prođe sedam godina od objavljivanja poslednje sveske Uzumakija kako bi se drugi rad ovog japanskog majstora horora našao pred domaćim čitaocima. Razlozi za kašnjenje su opravdani i ne bih da ih navodim, važno je da ponovo možemo da uživamo u morbidnostima ovog autora.
Sama Itova ideja da bića podvodnog sveta vrše invaziju na kopno je suluda i genijalna. Zamislite lep i sunčan dan gde se ljudi opuštaju u parku, ćaskaju, deca se igraju na igralištu. Iznenada, kreće stampedo ovih stvorenja što dovodi do opšte panike. Šta tek treba reći o bezbednosnim snagama koje ova situacija dodatno iznenađuje pa ne znaju kako adekvatno da reaguju? Ito je ovu ideju izvanredno razradio pristupivši jednom originalnom viđenju apokalipse.
Kako sam već rekao, Gjo je objavljen u dve sveske. Prva služi kao odličan uvod u priču, dok u drugoj nivo morbidnosti dolazi do perfekcionizma kako to Ito zna da uradi. Ako se dosad niste uverili u njegove majstorije krajnje je vreme. Kako u Uzumakiju završetak donosi pesimističan ton tako i Gjo krasi završnica nakon koje ćete se zapitati da li ima nade za čovečanstvo.
Gotski roman se javlja u Engleskoj u drugoj polovini XVIII veka, čiji sadržaj i dekor obiluju elementima jeze i straha. U Engleskoj prozi pojavljuju se romani puni mračnih zapleta i tajanstvenih događaja. Ovaj termin je ušao u upotrebu posle objavljivanja romana Ortanski zamak: gotska priča (1764) od Horasa Volpola i koristio se za označavanje romana čija je radnja smeštena u srednjovekovne sumorne zamkove sa mnogobrojnim podzemnim i tajnim prolazima.
Pripada delu stvaralaštvo Poa u kome se nastavlja gotska tradicija. Pripovedač je i sam učesnik događaja, govori u prvom licu, govori o događajima koji su se njemu dešavali. Na samom početku je opis kuće Ašer – koja je stara, sva u mrtvilu, okružena mutnim jezerom, jednom rečju stvara sliku uklete kuće i povezuje njen izgled sa junacima koji u njoj žive. Na poziv prijatelja Roderika Ašera, koji mu javlja da boluje od telesne i duhovne bolesti, odlazi u kuću Ašer. Njegov strah i uzbuđenje se javljaju čim ulazi u kuću, u koju ga uvodi sluga vodeći ga kroz mračan, hladan hodnik, sa tamnim zavesama i uvodi ga u prijateljevu sobu, koja se ne razlikuje mnogo od tog hodnika i u čijem se izgledu nalazi i paralela sa stanjem Roderika Ašera – teške, glomazne stvari, mrak, tamne zavese, zagušljivost – sve to stvara jednu tešku, bolesnu atmosferu kakva vlada u celoj kući. Nakon opisa sobe daje Ašerov portret, koji se dosta promenio od kad ga je poslednji put video – opisuje njegovo lice na kome se čita nedostatak energičnosti, zatim njegovo avetinjsko bledilo, kosu koja je poput paučine. Ovakvo predstavljanje junaka možda Pou služi kao racionalno objašnjenje kasnijih iracionalnih i mističkih postupaka, fantazija. Takođe, tome u prilog ističe njegovo sujeverje, veru u fantastične praznoverice. Ovo je, takođe, jedna od Poovih ograda od puke fantastičnosti, on je racionalizuje i predstavlja kao posledicu junakove bolesti.
Kad sam pročitala naslov, prvo šta mi je palo na pamet jeste da se ova perverznost odnosi na neke seksualne radnje, međutim, prevarila sam se. Pisac nas već samim naslovom obmanjuje, tera nas na pogrešan zaključak. Zapravo, ovde se uopšte ne radi o seksualnim radnjama, nema ni reči o tome, već je termin perverznost predstavljen sa psihološke tačke gledišta, a to je da ono predstavlja svaki vid izopačenosti, nastranosti ili derivacije u odnosu na moralne i socijalne norme koje društvo sankcioniše. Tek u drugom delu priče mi jasno uočavamo definiciju perverznosti sa psihološke tačke gledišta. Koji su onda gotski elementi u ovoj priči? Ceo drugi deo priče sadrži gotske elemente. Nama pisac objašnjava kako teče tok razmišljanja o načinu ubistva. Pored toga, imamo tesnu sobu, slučajno zatrovanu sveću, smrtonosnu bolest, zatim, mračno imanje… Potom slede „srećne godine” i onda se te srećne godine i to prijatno osećanje pretvaraju u misao o počinjenom grehu. Ovo sve me podseća na još jednog legendarnog lika iz klasika svetske književnosti, naravno na Raskoljnikova iz romana Zločin i kazna. Prve dve trećine priče bazirane su na naučnim pristupima: teorijskom i egzaktnom. U poslednjoj trećini, čitalac, i dalje spokojan, mada, doveden do ivice provalije, doživljava šok. Narator obelodanjuje svoj identitet. Do tog trenutka je sve bilo pričanje, a od tog trenutka nastupa stvarnost. Cela ova priča me podseća na oblik levka: na početku je sve bajno i krasno, a onda počinje polako da propada kroz onaj uži otvor, kao Alisa koja propada u rupu. Samo što naš junak, srlja u još mračniju sliku. Za kraj, izdvojila bih jedan citat iz ove priče:
U ovoj priči autor vrlo uverljivo opisuje ljudsku sklonost bezrazložnom nanošenju zla, bez pravog motiva. Priča je napisana kao unutrašnji monolog pripovedača. Junak ove priče bio je nežan i popustljiv kao dečak. Vrlo je voleo životinje i brinuo se o njima. To je činio i u muževnoj dobi. Oženio je devojku srodne duše, i bio je srećan. Od mnogih kućnih ljubimaca, crni je mačak Pluton bio najprivrženiji gospodaru. Međutim, junak naše priče počinje piti, postaje rob alkohola i počinje propadati, i fizički, i psihički. U stanju pijanstva počinje zlostavljati ženu, pa čak i mezimca, crnog mačka. Čak mu je, u naletu besa i mržnje, nožićem iskopao oko. Razdražen grizodušjem, hladnokrvno i okrutno ga je obesio o granu drveta. Tada su se nevolje počele nagomilavati. Izgorela mu je kuća, propalo imanje, a uza sve to još ga je razdraživala prisutnost nekog jednookog crnog mačka, kojeg je jedne noći našao u krčmi. Neprestano ga je pratio, kao živa opomena na počinjeno zlodelo. Teške more pritiskale su ga i na javi i u snu. Mrzovolja je prerasla u mržnju prema svemu živome. Uz takvoga čoveka, najviše je patila njegova žena. Jednom prilikom, u podrumu stare zgrade u kojoj su živeli, umesto mačka, sekirom je usmrtio suprugu koja je htela zaustaviti udarac namenjen mačku. Umesto kajanja i očajanja zbog zločina koji je počinio, smišljao je kako ukloniti leš. Odlučio ga je zazidati u podrumu. Potrudio se da zid sačuva prvobitan izgled. Pošao je u potragu za svojim mučiteljom, crnim mačkom, ali ga nije našao. Četvrtog dana nakon ubistva došla je policija, pomno pregledala svaki kutak, ali bez rezultata. Ovo je prava gotska priča ili priča strave i užasa, baš u stilu Edgara Alana Poa!
„Saga o Feniksovoj smrti” Olivera Jankovića je, kako autor navodi u podnaslovu, „mozaički multiart roman u 42 scene”, „mozaički” jer ga čine 42 kratka fragmenta povezana u celinu koju opažamo kada čitanje privedemo kraju, a „multiart” jer svi delovi romana kao moto imaju neko delo iz sveta likovne, muzičke i filmske umetnosti. Ovaj roman pripada fantastičnom realizmu. U sebi spaja opise svakodnevice i mitsku podlogu koja se naslućuje već na osnovu naslova.
Ovo je samo jedan od odgovora koji sam dobila kada sam radila istraživanje o Noći veštica. Jedna devojka je spomenula kako joj je taj dan slava, i da bi želela da se maskira, i kako ove godine planira sigurno, jer joj je sve to zanimljivo. Ima onih kojima ovaj praznik nije toliko interesantan, ali im je sasvim u redu – Neka ga oni slave, ja neću.
“Pa da. A imali su oni još sujeverja, posebno za taj dan. Smatrali su da njihovi sveštenici i Druidi mogu da iskoriste energiju tog dana kada je veo podignut, pa su proricali budućnost. Nekad im je to bilo ono što ih je držalo smirenim u toku hladnih zimskih dana. A kada bi čitava ceremonija bila gotova, oni bi oblačili svoje kostime, koji su se sastojali od kože ili glava životinja, i ponovo bi palili lomače.”
Poznata manekenka Hejdi Klum, svake godine obeleži Noć veštica sa izuzetno skupim, ali i poprilično jezivim kostimima. Jedne godine su je uvela dva doktora, sa krvlju po svojim mantilima, a kada su otkrili čaršav, videli smo je kako leži kao telo kome je sva koža skinuta. Pored nje, mnoge poznate ličnosti rado dele na svojim Instagram profilima sve vezano za Noć veštica.
Serđio Boneli je ponikao na stripovima vestern tematike. Teks Viler, Kit Teler, Kapetan Miki, Džudas, Tim i Dasti i Karabina Slim su neki od junaka koje smo voleli i čije avanture smo željno iščekivali u novim brojevima Zlatne Serije i Lunov Magnusovog stripa. No, fokus nije bio samo na vestern tematici. Tako smo se zajedno sa Komandantom Markom i Velikim Blekom borili sa Crvenim mundirima, išli iz avanture u avanturu sa Mister Noom, pratii jedan ozbiljan vestern poput Kena Parkera, sa Dilanom Dogom smo istraživali naše noćne more… No, zajednička nit koja ih povezuje je ta što su bili prilagođeni publici od sedam do sedamdesetisedam godina. Glavni krivac za to je Serđo Boneli koji je smatrao da u stripovima nema mesta ozbiljnim temama i eksplicitnom sadržaju. Njegovom smrću izdavačka kuća počela je polako da prati nove trendove. Pored novonastalih promena u već postojećim serijalima izdvojio bih pojavu Audačea, Bonelijeve etikete u kojoj su stripovi namenjeni starijoj čitalačkoj publici koja može da posluži kao pandan DC-jevom Vertigu i gde su autorima odrešene ruke. Čast da otvori ovu ediciju je pripala upravo gorepomenutom mini serijalu.
Iako je rođen u godinama kada je ropstvo ukinuto duh rasizma je i dalje odisao u vazduhu što se najbolje vidi u uvodnim scenama. Naš junak je primoran da spašava živu glavu od linča samo zato što je pogledao zadnjicu bele dame. Taj beg je odskočna daska ka njegovim avanturama, od stupanja u odred Bufalo vojnika i rata sa Apačima, preko sukoba sa južnjačkim gradićem iz banalnog razloga zato što je pokušao da sahrani svog poznanika na njihovom groblju pa sve do ponovnog sukoba sa Indijancima u Drugoj opsadi Adobe Volsa.
Ovaj serijal od sedam epizoda je u Italiji počeo da izlazi 2018. godine i pobrao je pozitivne kritike. Publika je bila mahom zadovoljna što se Boneli upustio u hrabar poduhvat koji je dao rezultate. Da Dedvud dođe na domaće tržište pobrinuo se Veseli Četvrtak koji ga je objavio u tri sveske u obnovljenoj Zlatnoj Seriji prateći tako italijanskog izdavača. Prva sveska sadrži prve dve epizode (Crno kao noć, Crveno kao krv), druga sveska sadrži treću i četvrtu epizodu (Između Teksasa i pakla, Olovo i meso), dok su poslednje tri zastupljene u završnoj svesci (Blek Het Džek, Opsada Adobi Velsa i Vetar smrti). Razumem gnev pojedinih strip ljubitelja politikom ovog izdavača, ali ovde su obavili odličan posao odabravši pravi format i smestivši ga u odgovarajuću ediciju.
Ilona Andrews je pseudonim supružnika, Ilone i Gordona Andrews koji trenutno žive u Teksasu sa svojom djecom u društvu njihovih pasa i mačaka. Autorica je porijeklom Ruskinja pa se serijalom, uz druge mitologije, proteže i slavenska i tu su me kupili na prvu.
„We lived in a post-Shift world. One moment magic dominated, fueling spells and giving power to monsters, and the next it vanished as abruptly as it appeared. Cars started, electricity flowed, and mages became easy prey to a punk with a gun. Nobody could predict when magic waves would come or how long they would last. That’s why I carried a sword. It always worked.“- ulomak iz knjige.
„The memory stabbed me, and for a moment I stumbled again through a dim tunnel flooded with liquid excrement and filth that rose to my hips. My left leg burned with icy pain and I struggled on, half-dragging it, while behind me the enormous pallid body of the Worm spilled its lifeblood into the sludge. The slick green blood swirled on the surface, each of its cells a tiny living organism consumed by a single purpose: to reunite. No matter how many times or how many miles apart this creature appeared, it was always the same Impala Worm. There was only one and it regenerated endlessly.“ – ulomak iz knjige.