Brzo pitanje: što zajedničko imaju germanski narod iz kasne antike, srednjovjekovni umjetnički stil i književnost Edgara Alana Poea? Na prvu loptu: ne mnogo – osim imena. Pojam gotike imao je jedno od najzanimljivijih lingivističkih putovanja, mijenjajući značenje i konotacije između stoljeća. Interesantno je stoga proučiti o čemu se zapravo radi i raznolikost načina na koji se riječ gotika manifestirala tijekom povijesti.
Prvo koje je svojatalo to ime bilo je pleme Gota, jedan od bezbrojnih germanskih naroda (Franci, Vandali, Sasi, Juti, Langobardi…) koji je izbio na povijesnu scenu za vrijeme i poslije propasti Zapadnog Rimskog Carstva. U općem kaosu koji je vladao Europom toga doba, Goti su se relativno dobro snašli; podijeljeni na dvije skupine, osnovali su dvije jake države – jednu u današnjoj Španjolskoj a drugu na području suvremene Italije. No, kako se kotač sreće okretao, tako su i gotske države naletjele na moćnije neprijatelje koji su ih trajno uklonile s povijesne pozornice. Tako je ova potonja, ostrogotska, pokorena od vojske bizantskog cara Justinijana u 6. stoljeću, dok su Vizigoti u Španjolskoj pali pod naletima arpaskih osvajača oko stoljeće i pol kasnije.
I u uobičajenim okolnostima, tu bi priči bio kraj. Jest da su Goti bili barbarski osvajači odgovorni za sakaćenje i politički raspad napredne rimske civilizacije (zajedno sa još desecima drugih razloga, o kojima bi se dala napisati zasebna knjiga), no nisu bili bolji ni gori od drugih. Da je ostalo na tome, oni bi bili i ostali zaboravljeni, zanimljivi nikome doli povjesničarima.
No skoro mileniju kasnije, Goti su na neočekivan način izvučeni od izglednog zaborava. Povjesničar i umjetnik Giorgio Vasari, hvaleći tadašnju suvremenu renesansnu arhitekturu, opisuje poklonike prijašnjeg umjetničkog stila kao „arhitekte koji su u maniri barbarskih nacija gradili građevine u stilu koji nazivamo gotičkim“. Ukratko, kao nešto apriorno nevrijedno, dapače grubo i primitivno. Iako dakle originalno nastalo s derogatnornom konotacijom, ime gotika se do danas održalo kao oznaka umjetničkog stila koji je prevladavao Europom tijekom kasnog srednjeg vijeka.
No da ne bismo ostali samo na semantičkoj površini, korisno je ovdje stati na loptu i proučiti bit Vasarijeve kritike gotičkog stila. Renesansa, dominatan umjetnički izražaj onog vremena kojem je i sam autor gorljivo pripadao, strahovito se inspirirala grčkim i rimskim uzorima (fr. rennaisance = ponovno rođenje [antičkih vrijednosti]). Cijenili su se antički oblikovni elementi, njihov sklad i kompozicija. Renesansni arhitekti redovno putuju u Italiju i tamo s oduševeljenjem proučavaju prastare rimske ruševine. Konceptualno gledano, antička (a time i renesansna) arhitektura je čvrsto prizemljena. Nema organskih oblika ni divlje mašte karakterističnih za neka druga razdoblja; renesansa je u svojoj srži duboko racionalistička i još dublje humanistička. Zgrade su svedene na ljudsko mjerilo, s čovjekom kao osnovnom mjernom jedinicom oko čijih se proporcija sve vrti. Tako su i u renesansnoj arhitekturi proporcije ljudske. Doživljaj je ljudski. Osjećaj simetrije prilagođen je čovjeku, kao i kompozicija elemenata. Skladna, prizemljena i prilagođena čovjeku – to je u suštini renesansa.
Stil koji Vasari posprdno kritizira, gotika, s druge strane ne opisuje ništa od navedenog. Gdje je renesansa smirena i skladna, gotika je elegantna i razigrana. Dok renesansa teži harmoničnoj kompoziciji, gotika teži uzvišenosti. I dok je mjerilo renesanse ljudsko, nitko tko je kročio nogom u gotičku katedralu ne bi mogao izjaviti ništa slično: svojom veličinom i oblikovajem ona djeluje manje kao mjesto namijenjeno za boravak ljudi, a više za boravak Boga ako se spusti na zemlju. Ukratko, dok renesansa stoji čvrsto objema nogama na zemlji, gotika je ta koja teži onom uzvišenom. Onom nadljudskom. Onom onozemaljskom. Renesansa je realnost; gotika je fantazija.
Njena etablirana onostranost nastranu, Vasari je svojom usporedbom ustanovio još jednu karakteristiku gotike na koju će se kasniji autori svjesno ili nesvjesno pozivati: a to je njezina subverzivnost u odnosu na mainstream (čak i danas, pet stoljeća kasnije, gotička supkultura u glazbi doživljava se na sličan način). Ako je renesansa velebni i svečani Rim, onda su po Vasariju gotika rušilački i barbarski Goti koji su taj Rim osvojili. Sličnu šprancu ponavljat će i kasnije iteracije (neo)gotike, koje uvijek stoje nasuprot principima antike i svega utjecanog antikom. Želi li neki umjetnik izraziti svoje protivljenje antičkom naslijeđu, dobra je šansa da će se na ovaj ili onaj način pozvati na gotiku.
Isti ovaj kontrast ponovio se u sličnom izdanju i dvjestotinjak godina poslije. Engleska 18. stoljeća, gdje će nas naša priča uskoro odvesti, mjesto je kojim, kao i u ostatku Europe, dominira filozofski i društveni pravac prosvjetiteljstva. Prosvjetitelji – recimo Locke u Engleskoj, Russeau i Voltiare u Francuskoj ili Franklin u Americi – na svijet gledaju analitički i racionalno, kao na složenu slagalicu koju uz puno truda i mozganja možemo odgonetnuti te tako poboljšati kvalitet života i pojedinca i cijelog društva. I da se razumijemo – prosvjetiteljstvo je fenomenalna stvar: njemu i njegovim tekovinama dugujemo razvoj znanosti skupa sa svim njegovim izumima i benefitima, javni obrazovni sustav, svakojako širenje znanja (prosvjetitelji bi bili oduševljeni današnjom svedostupnošću kvalitetnih informacija na internetu) i koješta drugo. No prosvjetiteljstvo nije moglo samo u sebi obuhvatiti čitav spektar ljudske osobnosti. Njegovo oslanjanje na racionalnost i znanost nije ostavljalo puno prostora za onu iracionalnu, intuitivnu ili emocionalnu stranu ljudske prirode.
Stoga nije ni čudo da se kao protuteža prosvjetiteljstvu razvio novi društveni i umjetnički pravac: romantizam. Romantiste je teško definirati u jednoj riječi, no kada bismo to morali, ta riječ bila bi iracionalnost. Oni drže da su, svim tekovinama prosvjetiteljstva usprkos, ljudi prvenstveno emotivna i iracionalna bića – i nema smisla pretvarati se drugačije. Romantičari stavljaju osjećaje ispred razuma, kaos ispred reda, intuiciju ispred analize, prirodu ispred tehnologije. Poznati slikar Caspar Friedrich David sažeto je izjavio „Umjetnikovi osjećaji su zakon“.
U ranije spomenutoj arhitekturi kao reakcija na skladni i odmjereni klasicistički stil tako se pojavilo obnovljeno zanimanje na gotiku (tvz. gothic revival), gdje ne po prvi put vidimo funckiju gotike kao kontrapunkta nečem mainstream racionalnom i staloženom. U slikarstvu, romantičarski umjetnici otkrivaju interes za motive iz prirode, povijesti, kao i prikaze snažnih ljudskih osjećaja stavljenih u prvi plan.
No za naš članak najzanimljivija promjena događa se u književnosti, gdje 1764. Horace Walpole izdaje prvi samoprozvani gotički roman: Otrantski zamak – gotička priča. Kao nekom ironijom sudbine – ni ovaj put riječ gotika nije upotrijebljena jasno i izravno. Walpole je naime lažno tvrdio (i tek u kasnijem izdanju priznao istinu) kako je njegova knjiga ustvari pronađeni manuskript iz srednjeg vijeka (dakle „gotički“), a ne djelo fikcije nastalo kao plod njegove mašte. No tome usprkos, fraza „gotička literatura“ ustalila se kao opis žanra kojem su pripadali Walpole i njegovi literarni nasljednici. Površinski razlog za to bio je prilično izravan: Walpole je djelovao u vrijeme arhitektonskog gothic revival stila te je čak i sam živio u jednoj takvoj zgradi. Protogniste njegovog djela čini srednjovjekovno plemstvo koje obitava u gotičkom dvorcu – stoga je uporaba atributa „gotički“ bila ispravna na više nivoa.
No, kao što rekosmo, sve su to samo površinske paralele. Tek analizom gotičke literature i konteksta u kojem je nastala možemo shvatiti zašto se gotički žanr naziva gotičkim. Horace Walpole, Ann Radcliffe, Mary Shelley, Edgar Allan Poe i drugi stvorili su pravac u književnosti koji, slučajno ili ne, vuče nemale paralele s idejom gotike kao ujedno i fantastičnog i subverzivnog žanra. Njihovi romani po podosta su aspekata bili poprilično udaljeni od racionalnog realizma onog doba. U pravilu se događaju u nekoj mračnoj ukletoj kući ili dvorcu, počesto uz oluje koje odmah uspostavljaju zlokoban ton. Vlada atmosfera misterije i napetosti, uz naznake straha koji kroz radnju postaje sve gori i gori. Otkrivaju se mračne tajne iz prošlosti. Implicitni realizam setinga brzo biva razbijen mučnim snovima, propočanskim noćnim morama, zlokobnim znakovima, vizijama i drugime. Događaju se stvari čudne koje izmiču racionalnom znanstvenom objašnjenju. Ton djela je jeziv i sablastan, često prelazeći u punokrvni horor. Naglasak je na emocijama i emotivnom stanju naših likova. Stavljajući ih u uvjete ekstremnog straha, iznenađenja, jezivosti i anksioznosti, gotičke autore zanimaju iskonske i nepatvorene emocije koje će se se pritom pojaviti.
I tek sad postaje jasno zašto kolektivni imaginarij romantičara nije mogao svoja djela doživljajno vezati za ondašnji dominatni klasicistički stil niti primjerice za doba renesanse. Oboje su bili prepravilni, preuređeni, presimetrični i preskladni – ukratko preprizemljeni da bi poslužili kao narativni i nomenklaturni seting za njihove priče. No zato je gotika savršeno odgovarala njihovim potrebama. Na nivou imena, gotika je predstavljala subverziju u odnosu na ondašnju renesansu, baš kao što su autori gotičke literature bili predvodnici pobune protiv prosvjetiteljskog racionalizma i realizma. No i na dubljem nivou, gotika je bila jedini povijesni period koji je bio prikladan kao prostorno-vremenska podloga romanima koje su pisali. Ukleti dvorci, proročanske noćne more, neobjašnjivi događaji, iskonske emocije pobuđene jezivošću i sablasti svi odreda imaju jedan zajednički nazivnik – a to je suštinska iracionalnost. To jest: trijumf onog emocionalnog, intuitivnog i imaginarnog nad onim realnim i znanstvenim, stoga nije ni čudo da se takav stil vezao uz srednjovjekovni arhitektonski pravac koji je i sam bilo više fantastičan negoli realan. Veza gotike i gotičke književnosti možda je i počela kao slučajnost – Walpoleovom podvalom da je njegovo djelo srednjevjekovni manuskript – no rekao bih da se s vremenom uspostavila i znatno dublja, ideološka poveznica. Inače ne bi opstala toliko dugo ni toliko trajno.
Pritom je ona originalna, srednjovjekovna gotika služila manje kao doslovna inspiracija, a više kao asptraktni koncept nečeg nadrealnog i fantastičnog. Romantičarska ideja gotike kao da je zasjenila gotiku samu. Kao primjer možemo uzeti uklete srednjovjekovne zgrade i dvorce iz gotičke literature, koje su sve odreda mračni, tmurni i neugodni prostori. Ništa od toga nije istinito za originalne gotičke katedrale, prepune sunčevog svjetla. Ingeniozni inženjerski izum letećih kontrafora omogućio je gotičkim graditeljima puno veće površine otvora kroz koje posljedično dolazi više svjetla. Gotika je bila potencijalno bitnija kao pojam fantazije i imaginacije, nego kao stvarno povijesno-umjetničko razdoblje smješteno u stvarnom vremenu.
Naravno, nije ni dobro otići u drugu krajnost te ovlaš postaviti znak jednakosti između gotičke arhitekture srednjeg vijeka i gotičke litarature 18. i 19. stoljeća, jer njih dvije dijeli nemali broj suštinskih razlika. Dio njih proizlazi iz same prirode dvaju različitih umjetnosti: jer se jezik arhitekture ne može samo tako translatirati u književnost ni obratno. No onaj drugi, značajniji procijep između njih tiče se samog konteksta u kojem su nastale. Gotička arhitektura imanentno je srednjovjekovna, i samim time neraskidivo vezana za sve osobitosti srednjovjekovnih društava u kojima je nastala: primjerice naglašena religioznost ili počeci jačanja gradova i gradskog života. Gotička se pak književnost referira na posve drugo vremensko razdoblje sa zasebnim setom društvenih karakteristika koje želi obrađivati. To bi primjerice bili uloga znanosti u društvu i njezine potencijalne opasnosti (Frankenstein), rastuće zanimanje za psihu, za „unutrašnjost“ čovjeka i sva emotivna stanja koja on doživljava (nije slučajno da su se društvene znanosti poput psihologije i sociologije također počele razvijati u to doba), istraživanje obitelji kao socijalne jedinice (likovi u gotičkoj litaraturi često su ili bez obitelji ili s nejasnim obiteljskim odnosima, ili traže obitelj, ili imaju mračnu obiteljsku tajnu) i još koješta drugo. Razlike postoje i njih ne treba zanemariti. No isto tako postoje i sličnosti te paralele – koje ipak uspostavljaju neku zajedničku „gotičku“ crtu koja premošćuje i vrijeme i različitost dvaju umjetnosti.
Što se gotičke literature tiče, njeno naslijeđe je bogato i opsežno. Možemo spomenuti samo poznatog Draculu Brama Stokera, Frankensteina Marry Shelley, Orkanske visove Emily Brontë, Dr. Jeckylla i Mr. Hydea Roberta Louisa Stevensona, kao recimo i brojne priče te novele Edgara Allana Poea. Gotički utjecaji nadalje su se nastavili od početka 20. stoljeća (H.P. Lovecraft, primjerice), pa sve da današnjih dana. Isijavanje te Salem’s Lot Stephena Kinga ili popularna serija Haunting of Hill House nedvojbeno su inspirirani gotičkim djelima još iz njenih romantičarskih dana.
Zanimljivo je zamisliti hoće li – i ako da, kako – negdje u budućnosti neki novi žanr iznova prisvojiti gotičko ime? Sudeći po povijesti, lako je moguće. Kada se god klatno kulture previše zanjiše u smjeru racionalizma i realnosti – iznikut će neki novi žanr – gotički po srži ako ne po imenu – koji će biti tu da nas posjeti na onu drugu stranu ljudske prirode. Na maštu i fantaziju. Na intuiciju. Na sirove emocije. Sve to gotika je u nekom obliku već utjelovljavala i utjelovljavat će i dalje.
Najstarije predaje kazuju nam da je na početku bio Pramrak, more i tamno nebo. U toj ništavnoj tami bivalo je Prajaje. Svarog kao božanski tvorac počivao je u njemu. Pod utjecajem životnih sila jaje se raspuklo i stvorilo svijetlost koja je bacila sjenu na Svaroga. Iz te sjene rodio se Černobog, bog zla i patnje. Oboje su postojali kao sile bez oblika, pa su stvorili svoje avatare. Svarogov je Veles, a Černoboga je Črt.
Donja ljuska Prajajeta razbila se u nebrojeno mnogo komada od kojih su nastali divovi, patuljci i druga magična bića. Svarog je pomoću zlatnog praha sa dna mora rađao život, kovao sunce, mjesec i zvijezde, te se pokrenula sila koja je stvorila svijet. Načinio je prvog muškarca tako što je udahnuo ljudski duh starom hrastu, a njegova supruga Lada skrojila je ženu iz krošnje lipe.
Morana je mitološka figura koja ujedinjuje zimu i smrt s ponovnim rađanjem prirode i plodnosti. Poganska je božica smrti, žetve, vještičarenja i noćnih mora. Zaštitnica je podzemlja i simbolizira kraj fizičkog života smrtnika. Ujedno je bila boginja plodnosti, žena i predenja.
Radujte se, Đunđi Ito je ponovo među Srbima. Trebalo je da prođe sedam godina od objavljivanja poslednje sveske Uzumakija kako bi se drugi rad ovog japanskog majstora horora našao pred domaćim čitaocima. Razlozi za kašnjenje su opravdani i ne bih da ih navodim, važno je da ponovo možemo da uživamo u morbidnostima ovog autora.
Sama Itova ideja da bića podvodnog sveta vrše invaziju na kopno je suluda i genijalna. Zamislite lep i sunčan dan gde se ljudi opuštaju u parku, ćaskaju, deca se igraju na igralištu. Iznenada, kreće stampedo ovih stvorenja što dovodi do opšte panike. Šta tek treba reći o bezbednosnim snagama koje ova situacija dodatno iznenađuje pa ne znaju kako adekvatno da reaguju? Ito je ovu ideju izvanredno razradio pristupivši jednom originalnom viđenju apokalipse.
Kako sam već rekao, Gjo je objavljen u dve sveske. Prva služi kao odličan uvod u priču, dok u drugoj nivo morbidnosti dolazi do perfekcionizma kako to Ito zna da uradi. Ako se dosad niste uverili u njegove majstorije krajnje je vreme. Kako u Uzumakiju završetak donosi pesimističan ton tako i Gjo krasi završnica nakon koje ćete se zapitati da li ima nade za čovečanstvo.
Gotski roman se javlja u Engleskoj u drugoj polovini XVIII veka, čiji sadržaj i dekor obiluju elementima jeze i straha. U Engleskoj prozi pojavljuju se romani puni mračnih zapleta i tajanstvenih događaja. Ovaj termin je ušao u upotrebu posle objavljivanja romana Ortanski zamak: gotska priča (1764) od Horasa Volpola i koristio se za označavanje romana čija je radnja smeštena u srednjovekovne sumorne zamkove sa mnogobrojnim podzemnim i tajnim prolazima.
Pripada delu stvaralaštvo Poa u kome se nastavlja gotska tradicija. Pripovedač je i sam učesnik događaja, govori u prvom licu, govori o događajima koji su se njemu dešavali. Na samom početku je opis kuće Ašer – koja je stara, sva u mrtvilu, okružena mutnim jezerom, jednom rečju stvara sliku uklete kuće i povezuje njen izgled sa junacima koji u njoj žive. Na poziv prijatelja Roderika Ašera, koji mu javlja da boluje od telesne i duhovne bolesti, odlazi u kuću Ašer. Njegov strah i uzbuđenje se javljaju čim ulazi u kuću, u koju ga uvodi sluga vodeći ga kroz mračan, hladan hodnik, sa tamnim zavesama i uvodi ga u prijateljevu sobu, koja se ne razlikuje mnogo od tog hodnika i u čijem se izgledu nalazi i paralela sa stanjem Roderika Ašera – teške, glomazne stvari, mrak, tamne zavese, zagušljivost – sve to stvara jednu tešku, bolesnu atmosferu kakva vlada u celoj kući. Nakon opisa sobe daje Ašerov portret, koji se dosta promenio od kad ga je poslednji put video – opisuje njegovo lice na kome se čita nedostatak energičnosti, zatim njegovo avetinjsko bledilo, kosu koja je poput paučine. Ovakvo predstavljanje junaka možda Pou služi kao racionalno objašnjenje kasnijih iracionalnih i mističkih postupaka, fantazija. Takođe, tome u prilog ističe njegovo sujeverje, veru u fantastične praznoverice. Ovo je, takođe, jedna od Poovih ograda od puke fantastičnosti, on je racionalizuje i predstavlja kao posledicu junakove bolesti.
Kad sam pročitala naslov, prvo šta mi je palo na pamet jeste da se ova perverznost odnosi na neke seksualne radnje, međutim, prevarila sam se. Pisac nas već samim naslovom obmanjuje, tera nas na pogrešan zaključak. Zapravo, ovde se uopšte ne radi o seksualnim radnjama, nema ni reči o tome, već je termin perverznost predstavljen sa psihološke tačke gledišta, a to je da ono predstavlja svaki vid izopačenosti, nastranosti ili derivacije u odnosu na moralne i socijalne norme koje društvo sankcioniše. Tek u drugom delu priče mi jasno uočavamo definiciju perverznosti sa psihološke tačke gledišta. Koji su onda gotski elementi u ovoj priči? Ceo drugi deo priče sadrži gotske elemente. Nama pisac objašnjava kako teče tok razmišljanja o načinu ubistva. Pored toga, imamo tesnu sobu, slučajno zatrovanu sveću, smrtonosnu bolest, zatim, mračno imanje… Potom slede „srećne godine” i onda se te srećne godine i to prijatno osećanje pretvaraju u misao o počinjenom grehu. Ovo sve me podseća na još jednog legendarnog lika iz klasika svetske književnosti, naravno na Raskoljnikova iz romana Zločin i kazna. Prve dve trećine priče bazirane su na naučnim pristupima: teorijskom i egzaktnom. U poslednjoj trećini, čitalac, i dalje spokojan, mada, doveden do ivice provalije, doživljava šok. Narator obelodanjuje svoj identitet. Do tog trenutka je sve bilo pričanje, a od tog trenutka nastupa stvarnost. Cela ova priča me podseća na oblik levka: na početku je sve bajno i krasno, a onda počinje polako da propada kroz onaj uži otvor, kao Alisa koja propada u rupu. Samo što naš junak, srlja u još mračniju sliku. Za kraj, izdvojila bih jedan citat iz ove priče:
U ovoj priči autor vrlo uverljivo opisuje ljudsku sklonost bezrazložnom nanošenju zla, bez pravog motiva. Priča je napisana kao unutrašnji monolog pripovedača. Junak ove priče bio je nežan i popustljiv kao dečak. Vrlo je voleo životinje i brinuo se o njima. To je činio i u muževnoj dobi. Oženio je devojku srodne duše, i bio je srećan. Od mnogih kućnih ljubimaca, crni je mačak Pluton bio najprivrženiji gospodaru. Međutim, junak naše priče počinje piti, postaje rob alkohola i počinje propadati, i fizički, i psihički. U stanju pijanstva počinje zlostavljati ženu, pa čak i mezimca, crnog mačka. Čak mu je, u naletu besa i mržnje, nožićem iskopao oko. Razdražen grizodušjem, hladnokrvno i okrutno ga je obesio o granu drveta. Tada su se nevolje počele nagomilavati. Izgorela mu je kuća, propalo imanje, a uza sve to još ga je razdraživala prisutnost nekog jednookog crnog mačka, kojeg je jedne noći našao u krčmi. Neprestano ga je pratio, kao živa opomena na počinjeno zlodelo. Teške more pritiskale su ga i na javi i u snu. Mrzovolja je prerasla u mržnju prema svemu živome. Uz takvoga čoveka, najviše je patila njegova žena. Jednom prilikom, u podrumu stare zgrade u kojoj su živeli, umesto mačka, sekirom je usmrtio suprugu koja je htela zaustaviti udarac namenjen mačku. Umesto kajanja i očajanja zbog zločina koji je počinio, smišljao je kako ukloniti leš. Odlučio ga je zazidati u podrumu. Potrudio se da zid sačuva prvobitan izgled. Pošao je u potragu za svojim mučiteljom, crnim mačkom, ali ga nije našao. Četvrtog dana nakon ubistva došla je policija, pomno pregledala svaki kutak, ali bez rezultata. Ovo je prava gotska priča ili priča strave i užasa, baš u stilu Edgara Alana Poa!
„Saga o Feniksovoj smrti” Olivera Jankovića je, kako autor navodi u podnaslovu, „mozaički multiart roman u 42 scene”, „mozaički” jer ga čine 42 kratka fragmenta povezana u celinu koju opažamo kada čitanje privedemo kraju, a „multiart” jer svi delovi romana kao moto imaju neko delo iz sveta likovne, muzičke i filmske umetnosti. Ovaj roman pripada fantastičnom realizmu. U sebi spaja opise svakodnevice i mitsku podlogu koja se naslućuje već na osnovu naslova.
Ovo je samo jedan od odgovora koji sam dobila kada sam radila istraživanje o Noći veštica. Jedna devojka je spomenula kako joj je taj dan slava, i da bi želela da se maskira, i kako ove godine planira sigurno, jer joj je sve to zanimljivo. Ima onih kojima ovaj praznik nije toliko interesantan, ali im je sasvim u redu – Neka ga oni slave, ja neću.
“Pa da. A imali su oni još sujeverja, posebno za taj dan. Smatrali su da njihovi sveštenici i Druidi mogu da iskoriste energiju tog dana kada je veo podignut, pa su proricali budućnost. Nekad im je to bilo ono što ih je držalo smirenim u toku hladnih zimskih dana. A kada bi čitava ceremonija bila gotova, oni bi oblačili svoje kostime, koji su se sastojali od kože ili glava životinja, i ponovo bi palili lomače.”
Poznata manekenka Hejdi Klum, svake godine obeleži Noć veštica sa izuzetno skupim, ali i poprilično jezivim kostimima. Jedne godine su je uvela dva doktora, sa krvlju po svojim mantilima, a kada su otkrili čaršav, videli smo je kako leži kao telo kome je sva koža skinuta. Pored nje, mnoge poznate ličnosti rado dele na svojim Instagram profilima sve vezano za Noć veštica.
