Anime film Duh u oklopu (aka „Ghost in the Shell“) neprijeporni je klasik: kako japanske animacije, tako i cijelog kiberpank žanra populariziranog ovim uratkom. Izdan 1995. pod redateljskom palicom Mamurua Ošija, Duh u oklopu odvodi nas u futuristički svijet gdje napredna umjetna inteligencija i kiborzi vode glavnu riječ. Ljudi, barem oni koji si to mogu priuštiti, imaju mogućnost poboljšavanja svojih fizičkih i mentalnih sposobnosti ugrađivanjem implanata te čak i prebacivanja svog mozga iz jednog tijela u drugi. Na kraju krajeva, i sam naslov dobro nagovještava tematiku kojom se film bavi: „duh“ je čovjekova osobnost, osjećaji i memorije – ustvari duša; dok je „oklop“ (školjka ili ljuska) ljudsko ili kiborško tijelo u kojem duh boravi. Kakav je odnos duha i oklopa, koliko su zavisni jedno o drugom i što od njih dvoje čini čovjekov identitet samo su neka od pitanja koje ovaj anime obrađuje.
Glavna junakinja je majorka Motoko Kusanagi, voditeljica Sekcije 9 – specijalnog državnog odjela zaduženog za kibernetičke zločine. Sama majorka je skoro pa potpuni kiborg: uz iznimku mozga, nema niti jedan organski dio tijela – i kao takva, odlična je podloga za istraživanje svih metafizičkih pitanja o dualnosti duše i tijela o kojima film želi filozofirati. No, da se majorka ne bi baš skroz pogubila u internim dilemama, tu je i vanjska opasnost koja prijeti njoj i cijeloj Sekciji 9. Japan budućnosti je naime pod napadom Lutkara – briljantnog kriminalnog masterminda čije je hakiranje počelo uzrokavati sve veće sigurnosne i diplomatske incidente. I dok skoro nitko nije zaštićen pred Lutkarevim hakerskim sposobnostima, izgleda da je Sekcija 9 jedina s dovoljno znanja i sposobnosti da se suoči s novonastalom prijetnjom. Srž radnje Duha u oklopu čine upravo ta dva kraja: malo mjerilo mefafizičkih dvojbi o ljudskosti istraženih kroz majorku i ostale likove, kao i veliko mjerilo međusekcijskih i međunarodnih intrigi i spletki; između kojih film neprestano balansira, pazeći da oba budu dovoljno zastupljena i istražena.
Kao i mnogo drugih dobrih filmova, tako i Duh u oklopu stavlja naglasak na vizualno pripovjedanje: mnogo informacija je prenešeno odabirom boja te kompozicijom prostora unutar kojeg se radnja odvija. Stoga, što nam to vizuali Duha u oklopu žele reći o društvu budućnosti?
Rekli bismo – malo toga dobrog. Grad u kojem majorka i društvo žive i rade velik je i opresivan, puno veći od mjerila primjerenog čovjeku. Vizurom dominiraju bezlični generički neboderi od nekoliko desetaka katova, nimalo primjereni optimalnom boravku njegovih stanovnika. Prostoru očito manjka topline i prisnosti. Zaboravite na vesele i pitoreskne prikaze gradova iz drugih filmova: paleta boja ovdje je permanentno ili hladna ili zagasita ili oboje. Značajnih javnih prostora (trgova, parkova i dr.) skoro uopće pa i nema, a zelenila još i manje. Cijeli je grad ekstremno urbaniziran – svaki centimetar kvadratni iskorišten je da bi se na njemu njemu mogla izgraditi neka mastodonstka višekatnica, bez previše brige za osnovne potrebe svojih stanovnika (sunce, vjetar, svjetlo, privatnost). Ono malo ulica što vidimo prepune su reklama koje konzolno vire iz uličnih pročelja. Velike socijalne razlike primjećuju se na svakom koraku: tako scenu za scenom vidimo bogate vladine službenike u skupim odijelima te slum-ove u kojima većina građana jedva spaja kraj s krajem. Nijedan od tih problema nije nov: svi su oni itekako vidljivi i u današnjim istočnoazijskim metropolama (dovoljno je otići na Google Earth i prošetati se ulicama npr. Hong Konga), no ipak možemo reći da su u Duhu u oklopu oni dovedeni do svoje krajnosti. Ako je za vjerovati Ošiju – budućnost i napredak tehnologije neće nam nužno donijeti sretnije i ravnopravnije društvo; štaviše, samo će pojačati probleme s kojima se već i danas jedva nosimo. Neslužbeni moto kiberpanka jest ‘high tech, low life’ – i naš film to vjerno dočarava.
Bitno je primjetiti kako Duh u oklopu ulaže značajnu količinu svog ionako ograničenog vremena (samo sat i 23 minute) u uspostavljanje setinga. Podosta scena ubačeno je ne zbog razvoja radnje ili definiranja likova, već samo radi što boljeg i bržeg dočaravanja atmosfere tog imaginarnog futurističkog grada u koji nas film želi uroniti. Svakako je najupečatljivija sad već kultna trominutna scena iz sredine filma, koja nam kroz niz nasumičnih vinjeta građana i zgrada pokazuje ‘dušu’ grada, jedan posve prosječan dan njegovog života. Grad – iako posve dehumaniziran po svom mjerilu i manjku brige za elementarne potrebe svojih građana, tako nam je približen i objašnjen u određenoj mjeri. To približavanje grada potencirano je i odabirom perspektive: tako Oši – za razliku od recimo producenata rimejka iz 2017. godine – razumije zašto je bitno pokazati grad isključivo iz pješačke perspektive, kako bi pomogli gledatelju da se što bolje i brže uživi u njega. Grad vidimo točno onako kako ga vide i njegovi stanovnici: recimo šetač ulicom, stanar koji gleda s prozora ili putnik u javnom prijevozu. Nema scena snimljenih (odnosno animiranih kao da su snimljene) iz helikoptera ili drona koji nadlijeće gradom. One bi doduše bile vizualno izrazito efektne, no narativno bi išle suprotno svemu što nam film želi priopćiti.
No osim vizulanog pripovijedanja, film sadrži i ono narativno, scenarističko – i ono se vrti oko analize i kritike transhumanizma: filozofskog i društvenog pokreta koji polazi od ideje kako će napredak tehnologije donijeti nebrojene benefite čovječanstvu. Život će nam biti lakši i ugodniji, tehnološki problemi će nestati, moći ćemo biti brži, jači, sposobniji i pametniji zahvaljujući implantima – sve to i još više bi nam transhumanisti rado i iskreno obećali. Rast tehnologije i njezino ugrađivanje u ljudski um i tijelo moraju nam donijeti puno više koristi nego štete, ponosno bi poentirali.
Film, s druge strane, u najboljoj kiberpank maniri izaziva takav stav i součava ga s nekoliko ozbiljnih dilema. Jest, tehnologija će nam olakšati život u mnogim stvarima, učiniti ga ljepšim, jednostavnijim i sigurnijim – no pritom će prouzročiti i mnoštvo novih društvenih, psiholoških, ekonomskih i filozofskih problema koje bez nje ne bi postojali. Ako je razvoj tehnologije lijek za bolesti današnjeg vremena, veliko je pitanje jesu li štete od nusposljedica veće od koristi samog lijeka.
Neke od tih nuspojava već sam spomenuo: recimo bojazan da će implanti i tehnologija budućnosti općenito produbiti već iovako zabrinjavajuće socijalne i ekonomske razlike izneđu bogatih i siromašnih slojeva društva. Da, i danas je bogataš u svakom pogledu privilegiran u odnosu na siromaha: no potonji ima šanse, uz podosta vremena, truda i volje, početi nadoknađivati razliku i uspinjati se po društvenoj ljestvici. Pogotovo ako je pametniji, marljiviji i poduzetniji od bogataša u pitanju – jer ako svijet u kojem živimo voli i cijeni sposobnost, zašto ju ne nagraditi kadgod i gdjegod se pojavi? Sposoban siromah može računati da će društvo rado prepoznati i nagraditi njegove talente. Ali, i ovo je veliki ali – što ako je svijet u kojem živite takav da razina vaše sposobnosti ovisi u velikoj mjeri o tehnologiji i implantima koje posjedujete? Kakave šanse siromah ima protiv bogataša koji je zahvaljujući implantima nužno pametniji, jači i sposobniji od njega? Ako živite u društvu u kojem se sposobnosti mogu jednostavno kupiti novcem, postoji li ikakve nada za ljude rođene bez puno novaca? Ili su oni osuđeni na sudbinu vječite inferiornosti u svakom mogućem pogledu, pomireni s time da će zauvijek biti građani drugog reda? Ovo nije nimalo ugodno pitanje za postaviti – i iako se Duh u oklopu direktno ne bavi njime, opetovani kadrovi otužnih i neodržavanih stambenih naselja sugeriraju da je redatelj ovu temu itekako imao na umu.
No transhumanističke novotarije nemaju posljedice samo na društvo i njegove nejednakosti; one jednako tako ostavljaju trag i na pojedincu. Sama majorka Kusanagi, kao i drugi glavni i sporedni likovi, pate od mnoštva emocionalnih i filozofskih problema, no svi se oni mogu svesti na zajednički nazivnik: nemogućnost psihološkog snalaženja u svijetu kojim tehnologija sve više i više definira čovjeka (a ne obratno). To jest, nemogućnost pomirenja vlastite slike o sebi i čovječanstvu općenito sa stvranim stanjem stvari. Jer ono što čovjek transhumanistički postaje te ono što čovjek evolucijski jest i dosad je bio – su dva pojma koja imaju sve manje i manje veze jedan s drugim.
Krenimo od majorke, glavne protogonistice filma, i njezinih dilema s kojima se cijelo vrijeme suočava. Ona je kiborg skoro u punom značenju te riječi – uz iznimku mozga, cijelo joj je tijelo u potpunosti mehaničko. Svaki njen organ ili mišić nisu nastali od ljudskih stanica i tkiva – već isključivo vijaka, šarafa i cijevi presvučenih ljudskom kožom. Kao takva, majorka zaista i ostvaruje mokre snove mnogih transhumanista: impresivno je brza i snažna, pametna i okretna, i više nego sposobna za fizički i mentalno zahtjevan posao koji obavlja. No istovremeno, majorka je i osoba u dubokoj dilemi o sebi i vlastitom identitetu. Je li ona išta više od mozga kojeg po potrebi sele iz tijela u tijelo? Je li čovjek, to biće s tradicionalno beskrajno velikim značajem i potencijalom, sveden na lutajući mozak i ništa više? Gdje je nestalo ono nekad sveto jedinstvo između čovjekove duše, uma i tijela? Čak i ako zbog tehnologije možemo, pravo je pitanje bismo li trebali razdvajati to troje bez da riskiramo zasad nam nepoznate psihološke i emocionalne posljedice koje će pojedinac poput majorke pretrpiti? Nije zaista ni čudo da ona, i to nekoliko puta tijekom animea, objašnjava intuitivnu i naizgled nelogičnu ideju koju je dobila jednostavnim riječima: ,,tako mi je moj duh šapnuo.” Toliko je jaka njezina potreba za onim iskonski ljudskim u svijetu prepunom tehnologije, kiborga i umjetne inteligencije.
No ako nas majorka Kusanagi tjera da preispitujemo vezu između čovjekova tijela i lika, sporedni lik smetlara je tu da isto to učini s ljudskim umom i sjećanjem. Iako je, za razliku od većine drugih, posve nevažan u velikoj shemi međunarodnih intrigi i kriminala, smetlar je jedan od najgore oštećenih likova u cijelom filmu – jednostavno je imao tu nesreću da je bio nesvjesni pijun u Lutkarevim makinacijama. Potonji mu je, naime usadio lažna sjećanja o ženi i kćeri koje nikad nije imao kako bi ga lakše iskoristio za svoje planove – i jednom kad mu više nije bio potreban, odbacio za kao staru krpu te ostavio da se sam bori s emocionalnim kurcšlusom koji mu je nastao u glavi. Naš jadni smetlar je, ispada, cijelo vrijeme gradio i živio svoj identitet na lažnim sjećanjima koja se nikad nisu dogodila. Zamislite samo koliko stvari na dnevnoj bazi, koliko misli, ideja, osjećaja i postupaka imamo jer nas naša sjećanja navode na to – i onda zamislite egzistencijalni strah pri samoj pomisli da naša sjećanja nisu u stvari naša. Ovakva hipoteza još je jedna od potencijalnih zastrašujućih nuspojava transhumanizma.
Te naposljetku imamo i Lutkara, glavnog antagonista filma. Majorka i ostatak sekcije 9 prepuni su raznoraznih tehno-implanata – a Lutkar je samo sljedeći logični korak takvog razvoja: on je potpuno artificijelno biće, složen kompjuterski program koji je nekako stekao svijest o sebi i odmetnuo se od svoje originalne svrhe. Sve pokušaje njegovih protivnika da ga diskreditiraju kao niže biće (‘ta ti si samo kompjuterski program’) Lutkar s lakoćom obara, uspostavljajući sebe kao jednakopravan oblik života. Negdje superioran, negdje inferioran u odnosu na ljude – no svakako moralno jednakopravan. Ako smo kroz majorku i smetlara imali priliku preispitati utjecaj transhumanističkih tehnologija za ljudsko tijelo i um, kroz Lutkara preispitujemo nešto još neugodnije: sam naš pojam ljudskosti, naš ljudski bitak, odnosno one esencijalne karakteristike za koje si tepamo da čovjeka čine čovjekom.
Općenito je Duh u oklopu poprilično uzmemirujuć film za naše svakodnevno poimanje vlastitog identiteta. Stoljećima nas je humanistička filozofija učila kako smo slobodne i racionalne jedinke, odbarene slobodnom voljom te rasponom razuma i osjećaja koji nas uzdižu daleko iznad svih ostalih oblika života. Ti si njegovo veličanstvo Čovjek – rekli bi humanisti – i sposoban si za štogod poželiš ostvariti od života. Iskoristi to. Ostvari svoj unikatni potencijal koji nitko drugi nema niti može imati.
To je svakako bila istina u prošlosti i vjerojatno je istina i danas. No Duh u oklopu – a sve više i više i stvarni život – nagovještaju pojavu sve naprednijih oblika umjetne inteligencije koja bi iz temelja mogla poremetiti sve aksiome na kojima počiva naš svakodnevni humanistički identitet. Jer, na kraju krajeva – koje su to točno karakteristike koje bi čovjeka izdvajale od ostalih oblika života? Njegova inteligencija? Teško, jer je Lutkar najmanje jednako pametan koliko i ljudski protagnosti. Svijest o samome sebi? Lutkar je stekao i to. Mogućnost razmnožavanja i evolutivne promjene koju Lutkar očito ne posjeduje? On možda i ne – no posjeduju je brojne životinje; tako da se teško radi o ljudskom specifikumu. No što je sa slobodnom voljom, tim svetim gralom našeg identiteta? Lutkar možda jest pametan i sposoban, no kad se sve zbroji i oduzme, on je tek kompjuterski kod programiran za obavljanje određenih funkcija i vlastito preživljavanje. Nasuprot tome, nisu li ljudi ti kojima slobodna volja daje mogućnost izbora tj. slobodu da se ponašaju kako god požele? Ne – ako pitate Lutkara. Baš kao i on sam, tako smo i mi obični kodovi programirani za vlastito preživljavanje koji su nekim čudom stekli svijest o samome sebi te na temelju koje smo se arbitrarno proglasili unikatnim oblikom života. Lutkarev kod je kompjuterski, a naš baziran na DNA – no suštinski to ne čini razliku.
Na kraju ove kratke analize jedino što možemo zaključiti jest – da mi ljudi nismo ni po čemu posebni, odnosno barem da nećemo biti jednom u budućnosti kad umjetna inteligencija dosegne određen stupanj razvoja. Film pred nas postavlja zastrašujuću mogućnost: kako ćemo reagirati kad se konačno suočimo s oblikom života koji ne samo da nam nije intelektualno podložan, već je potencijalno i superioran u mnogim aspektima? Kroz povijest se nikada nismo morali sučeliti s tim pitanjem. U budućnosti ćemo vjerojatno to morati.
A pripada li ta budućnost ljudima? Malo vjerojatno, i u tome je Duh u ljusci i više nego jasan. No što je s umjetnom inteligencijom manifestiranom kroz Lutkara? Hoće li ona preuzeti primat od ljudi i postati dominantni oblik života? Odgovor – je i dalje ne, iako uz dosta nijansi. Jer kolikogod anime bio otvoren oko njenih prednosti u odnosu na ljude, jednako je tako eksplicitan i oko njenih nedostataka. Ona možda može steći svijest o sebi i obavljati posao za koji je programirana (u slučaju Lutkara – hakiranje i špijunaža) bolje nego bilo koji čovjek, no baš to kompleksno programiranje koje je njezina najveća snaga, ujedno predstavlja i njenu veliku slabost. Lutkar, a i bilo koji drugi program, nije (ili: nije još) u stanju nadići svoj kod i proširiti svoje djelovanje u druge sfere aktivnosti. Fali mu mogućnost učenja i promjene. I dok ljudi posjeduju sposobnost napredovanja i poboljšavanja društva iz generacije u generaciju, najbolje što Lutkar može učiniti jest napraviti identične kopije samog sebe. To nije napredak, nego u najboljem slučaju stagnacija – i daleko ispod ambicija koje je Lutkar sam sebi zacrtao.
Sve to su prepreke kojih je naš glavni antagonist itekako svjestan i želi ih nadići. Njegova ideja ujedinjuje dva suprotna pola i spaja ih u nov i jedinstven oblik života. On predlaže fuziju kompjutera (sebe) i čovjeka (majorke) kako bi nastalo posve nove biće gdje su slabosti svakoga od njih pokrivene snagama onog drugog. Ako spojimo ono najbolje od obaju svijetova: ljudsku intuiciju i mogućnost učenja, te intelekt i sposobnost kalkulacije kompjutera, trebali bismo, barem tako postulira Lutkar, dobiti pravog Ubermenscha, novi oblik života superioran svemu što je bilo prije njega – i organskom i mehaničkom. U kontekstu filma to zapravo i nije odveć radikalna ideja: jer spajanje ljudske i kompjuterske svijesti samo je logičan slijed događaja nakon sve veće kiborgizacije kojoj su majorka i društvo ionako izloženi.
I to je korak prema naprijed, poentirao bi film. To je sljedeći evolutivni korak vrste zvane homo sapiens: već smo iscrpili sve krajnosti do kojih nas je naša biologija mogla odvesti – i sada je red na tehnologiji da nas odvede još i dalje. Jedna od suptilnijih tema filma svakako je konstantna potreba za napretkom i otkrivanjem novih granica koju imamo kao društvo. Prije petsto godina išli smo u potrazi za novim kontinentima, petsto godina od sad otkrivat ćemo svemirska prostranstva, a sad… sad je možda trenutak da usmjerimo svoju kreativnu istraživačku energiju u ispitivanje granica prirodnog i umjetnog. Organskog i mehaničkog. Ljudskog i kompjuterskog. Kako nam zadnja scena filma govori – tu je potencijal skoro pa beskonačan.
Uz napomenu da, iako ova ideja možda i rješava apstraktne dileme o smjeru razvoja čovječanstva kao takvog, ona govori vrlo malo o potencijalnim emocionalnim i psihološkim posljedicama koje bi takva odluka ostavila na svakom pojedincu. A još i manje o tektonskim poremećajima koje bi pogodile cijelo društvo, već ionako nagriženo velikim socijalnim i ekonomskim razlikama koje film prikazuje.
Dvadeset i šest godina nakon prikazivanja, možemo reći da je Duh u oklopu još itetako aktualan. U međuvremenu se mnogo toga dogodilo – i na društvenom i na tehnološkom nivou, i nije sve otišlo u smjeru u kojem je film to zamislio. Recimo, današnja umjetna inteligencija itekako posjeduje sposobnost učenja i razvijanja novih vještina, suprotno od redateljevih predviđanja. Ovaj anime predstavlja neku vrstu zapisa o vremenu, vizije budućnosti na način na koji ju je Oši (kao i autor mange po kojoj je film snimljen) zamislio. Ta vizija, danas znamo, nije nužno točna ili precizna, no svakako je zanimljiva, relevantna i vrijedna gledanja. Duh u oklopu je film klasik – i klasik s razlogom.
Godina je 2004. Na filmskom festivalu Sundance, gde su se u skorije vreme proslavili filmovi kao Whiplash i prošlogodišnji kandidat za Oskara, Minari, pojavljuje se niskobudžetni film do tad nepoznatog Šejna Karuta. Snimljen za sedam hiljada dolara u periodu od mesec dana, proveo dve godine u postprodukciji zbog nepredviđenih tehničkih problema, više puta odbacivan od strane režisera (koji je istovremeno obavljao i poslove scenariste, producenta, montažera i kompozitora), napravljen sa petočlanom ekipom i šestočlanom glumačkom postavom. Ipak, takav jedan film neočekivano je osvojio glavnu nagradu žirija na festivalu.
Kao što je Šejn Karut rekao u jednom intervjuu:
Postoje knjige koje, kada ih pročitamo, odložimo na policu i vremenom zaboravimo na njih. Sa druge strane postoje knjige koje, nakon što pročitamo i poslednju stranicu, ostanu duboko u našim mislima i čiji utisak nas dugo ne napušta zbog tematike koju obrađuje i načinom pristupa. Nisam mogao drugačije da napišem uvod o klasicima žanra, pošto je ovo upravo jedna od knjiga iz druge grupe.
Valentin Majkl Smit je naizgled običan čovek, poput nas. Jedino što ga čini drugačijim je to što je rođen na Marsu i što je odgajan od strane Marsovaca čime je usvojio njihovu kulturu i običaje. Kada se igrom slučaja vrati na Zemlju počinje proces njegove integracije u društvo nastalom na pepelu Trećeg svetskog rata kojim vlada svetska država i gde verski pokreti uživaju apsolutnu moć. Dolazak „Marsovca“ privlači pažnju moćnika zbog čega on postaje pion u njihovom nadmetanju. Vremenom stiče malu grupu prijatelja, „braću po vodi“, sa kojom započinje proces trajne promene sveta kakvog poznajemo.
Ovaj roman je bio toliko kontroverzan zbog čega je Hajnlajn bio prisiljen da ga znatno skrati izbacivši 80.000 reči. To nije bila prepreka da 1962. godine osvoji Hugo nagradu za najbolji roman postavši i prvi roman naučne fantastike koji je bio na listi bestselera Nju Jork Timesa. Reč grukovati je ušla u Oksfordski Engleski rečnik i poprimila je primenu među ljubiteljima naučne fantastike, hipicima i kasnije kompjuterskim programerima i hakerima. U knjizi je na par mesta opisan vodeni krevet koji je kasnije postao stvarnost 1968. godine. Ne treba ni pominjati da je po njemu osnovan i istoimeni kult Crkva svih svetova koji i dan danas postoji i čije učenje se bazira upravo po Majklovom kultu.
U izdanju beogradske ,,Lagune“, upravo je objavljena zbirka priča Dum-Dum beogradskog pisca fantastike Pavla Zelića. Knjiga pred čitalačku publiku stiže u godini u kojoj Zelić obeležava dve decenije profesionalnog pisanja i sadrži presek njegovog dosadašnjeg proznog stvaralaštva, kada je reč o kratkoj formi.
Reči su nepouzdane, višeslojne iluzije, koje svojom simbolikom treba da nam predoče kompleksan sistem tumačenja sveta i da nas uvedu u njega. Nivo standardizacije ovih simbola, količina znanja i vrsta značenja koju smo usvojili, kao i sam jezički sistem unutar koga funkcionišemo, formira našu percepciju stvarnosti. Uzajamno povezan i duboko prožet odnos poimanja sveta izraženog jezikom i jezika kao uslova za poimanje sveta odvajkada je predmet proučavanja lingvista, filologa, psihologa i brojnih drugih stručnjaka različitih profila. Književnici u ovim odnosima i različitostima pronalaze brojne inspiracije, a mali, obični čovek shvatiće koliko je jezik moćan tek onog trenutka kada iskorači iz sopstvenog kulturnog i jezičkog šablona i susretne se sa nerazumevanjem na nivou dubljem od jednostavnog nepoznavanja reči i izraza.
