Blog

Ikabog, bajka na poklon svoj deci sveta

Iz pera Dž.K.Rouling stiže nam nešto potpuno novo. Naime, ona je odlučila da podeli bajku koju je pre deset godina napisala svojoj deci, sa svom decom koja su zbog trenutne pandemije vezana za kuću.

Bajka pod imenom Ikabog kod nas može da se u odlomcima čita do 23.oktobra na sajtu Čarobne knjige na sledećem LINKU.

Tu vas, pre svega, očekuje prvo poglavlje „Kralj Fred Fatalni“. Prva dva poglavlja su već objavljena, a nastavci će biti objavljivani svakog radnog dana tokom narednih nedelja. Prihod od prodaje ove knjige autorka će darovati oblastima ugroženim pandemijom u Velikoj Britaniji i svetu.

 

Knjiga je namenjena da se čita naglas. Deca od sedam do dvanaest godina je mogu čitati  samostalno. Postavljena je u izmišljenoj zemlji i govori o vladavini i zloupotrebi moći. Očekuju vas opasna čudovišta i strašni Ikabog ali i topla ljudska priča o prijateljstvu.

Kao posebna pogodnost za sve male kreativce otvoren je konkurs likovnih radova na temu ove bajke. Ako vaši klinci i klinceze budu inspirisani ovom bajkom mogu je i nacrtati. U srpsko izdanje ove knjige ući će nagrađeni crteži sa konkursa tako da vas pozivamo da ne samo čitate sa svojom decom već i da se zajedno sa njima zabavite i kroz crtanje. Evo i pravila konkursa koja možete pogledati klikom na sliku.

Pozivamo vas da se priključite ovom konkursu i uživate u bajci.

Upoznajmo SF klub Orion i fanzin ‘Svemirski brod’

Fantastika širom regiona ima svoje borce i aktiviste koji je podržavaju. Ovom prilikom ekipa Autostoperskog vodiča se zaustavila u komšiluku, u Slavonskom Brodu odakle nam stiže priča o SF skupini Orion i jednom pravom SF fanzinu.

Recite nam nešto o počecima: kako je nastao SF Orion, čime se sve bavite, te odakle ideja da se pokrene u ovo digitalno doba jedan pravi, old-school fanzin?

 

SF skupina Orion službeno je osnovana još daleke 2007. godine, kao sekcija Astronomskog društva Gea X. Međutim, intenzivne aktivnosti započeli smo u svibnju 2010. godine, kada smo prvi sastanak održali u subotu 15. svibnja, dok se redovito sa sastancima krenulo od 23. rujna iste godine prikazivanjem prve sezone serijala Firefly. Naime, naša skupina započinje rad prikazivanjem ciklusa SF klasika gdje se stvorila jezgra ljudi koja se nastavila redovno okupljati svakog četvrtka u 20h u prostorijama Zajednice tehničke kulture grada Slavonskog Broda. Uveden je koncept autora tjedna (op.a. kasnije autora mjeseca) gdje se ambiciozno raspravljalo o književnim klasicima SF-a (Asimov, Clarke, Heinlein, Le Guin … itd), a u međuvremenu smo počeli s prikazivanjem SF filmova i serija kao i dokumentarnih serijala poput popularnih Ancient Aliensa i UFO Huntersa. Od 2011. krećemo s predavanjima iz područja rubnoznanstvenih tema kolega Ratka Martinovića i Gorana Kolarića, nakon kojih su mnogi drugi naši članovi održavali predavanja iz područja astronomije, o SF autorima i SF filmovima, računalnim igrama, umjetnoj inteligenciji, NLO-ima i sl. Kroz sve godine zadržali smo uglavnom slični koncept rada: SF filmovi/serije, dokumentarci, predavanja, radionice, književne večeri, društvene igre. Obično krećemo sa sastancima u siječnju i kolovozu kada zapravo imamo po dva sastanka, predzadnji četvrtak u siječnju/kolovozu imamo prvi dogovor nakon zimske/ljetne pauze, i onda zadnji četvrtak u siječnju/kolovozu filmsku večer pa onda u veljači/rujnu nastavljamo sa sastancima redovno.

Prvi broj fanzina Svemirski Brod nastao je sasvim spontano pred drugu SF konvenciju Marsonikon u lipnju 2013.g. Premijerni broj imao je 10 autora na 24 stranice (crno-bijelo), pošto je nas 10-ak zanimalo različite stvari (astronomija, NLO-i, rubnoznanstvene teme, SF pisci, recenzije SF filmova, romana, fantasy i sl.), odlučili smo, za razliku od ostalih fanzina (Parseka i Eridana, koji uglavnom sadrže SF priče), obraditi neku temu koja nas zanima i to “sklepati” u jedan mali časopis. Broj je stvarno nastao veoma brzo, u 2 do 3 tjedna, te smo ga doista složili na samom konu. Ideja o imenu Svemirski Brod potekla je od prezidenta Hrvoja Gaže, što je ekipa objeručke prihvatila. Glavni i odgovorni urednik bio je Hrvoje Gažo. Zamjenici urednika bili su Goran Kolarić i moja malenkost (uglavnom smo pregledavali i ispravljali tekstove), dok je Marija Koudela bila grafički urednik (po primitku svih tekstova slagala tekstove i pripremala fanzin za tisak).

Sad uglavnom Goran Kolarić i ja pregledavamo tekstove, dok ih ja pripremam za tisak, a od 7. broja uvodnik u fanzin (op.a. do 7. broja to je radio Hrvoje Gažo) po dogovoru napravi uvijek netko od članova SF Oriona.

Naslovnice su dosad izradili: Goran Marić, Slaven Šokčević, Lidija Salopek, Željko Matuško i Antonija Golić. U svakom broju na sredinu fanzina stavili bi tekst koji nam je bio najzanimljiviji, ali smo gledali da to uvijek bude drugi autor, sve do pojave SF stripa od 6. broja, autora Slavena Šokčevića, koji redovito krasi duplericu našeg časopisa.

Broj stranica i autora (ukupno ih je dosad bilo 31) povećavao se iz broja u broj (najviše stranica imao je jubilarni 10. broj – 88, dok je najviše autora – 18, bilo u 7. broju), i na tome smo zahvalni svima koji su dosad sudjelovali u izradi Svemirskog Broda.

 

Koje su sve oblasti i teme zastupljene? Imate li neku omiljenu rubriku? Da li je neka rubrika nastala ’na zahtev čitalaca’ možda?

 

Od prvog pa do posljednjeg broja teme koje smo obrađivali u fanzinu su: astronomija, znanstvene i rubnoznanstvene teme, paranormalne pojave, tehnologija, roboti i robotika, svemirski brodovi, biografija (in memoriam) SF pisaca, recenzija SF knjiga, filmova i serija, te kompjuterskih igara, fantasy, ufologija, putovanje kroz vrijeme, mamin kutak, SF poezija, napredne drevne tehnologije, izvještaji s drugih SF konvencija, astrokozmonauti, Zvjezdane staze, Zvjezdani ratovi, LARP, SF nagrade i sl.  Neke od tih tema obrađene su i u posljednjem 12. broju, dok neki od naših članova/suradnika na fanzinu nažalost iz subjektivno/objektivnih razloga više ne pišu, pa tako i njihove teme nisu više zastupljene.

Rubrike koje postoje u fanzinu su: Raspored aktivnosti SF Oriona, Kako sam postao SF fan, Prema treptajima zvijezda, Zvijezde i njihovi svjetovi – što bi SF bio bez zvijezda, Astrokozmonauti, Teme s ruba znanosti, SF strip, Drevne tehnologije, Zvjezdane staze, In memoriam SF autor, Recenzije SF knjiga, filmova i serija, Ufologija, SF poezija, SF nagrade, Vox populi, World of games, dok su neke od njih bile zastupljene, ali više nisu prisutne: Astrobiologija, Fantasy, Izvještaji sa SF Konvencija, Svemirski brodovi, Astropoezija, Svemirski put, Biografije znanstvenika, Mamin kutak.

S desetim jubilarnim brojem fanzina dolaze i neke novine: nabrojali smo sve aktivnosti SF Oriona od početaka naših druženja u ljetu 2010. do ljeta 2017, uključujući i filmske SF maratone. Uvedena je pomenuta rubrika In memoriam SF autor, te smo anketirali neke od naših vjernih čitatelja u rubrici Vox populi (čitatelji su izrazili želju za nekim novim rubrikama poput mitologije, novina iz svijeta svemirskog istraživanja, popisa SF filmova i sl.) Od 10. broja odlučili smo predstaviti svakog od autora tekstova, koji je o sebi napisao nekoliko rečenica na početku svog teksta. Jedanaesti broj nije donio toliko novina, nego smo nastavili u ritmu iz 10. broja, dok u najnovijem 12. broju imamo i ilustracije između tekstova.

 

Kakva je dinamika izlaženja fanzina i da li vam nešto predstavlja poseban izazov u radu, s obzirom na širok spektar koji pokrivate ?

 

Plan izlaženja fanzina bio je otprilike dva broja godišnje (od kojih jedan svakako za Marsonikon krajem svibnja, a drugi za Katarinski sajam – sredinom studenog). Tu smo tradiciju zadržali sve do 2017.g., a od 2018. izlazimo jednom godišnje u svibnju. U početku je uredništvo odlučilo da fanzin izlazi dvaput godišnje, što je bilo sasvim ok s obzirom na broj osoba koji je sudjelovao svojim tekstovima. Kako su godine prolazile, i određeni broj naših članova nas napustio zbog selidbi i odlazaka iz Broda, tako se uredništvo silom prilika odlučilo za jednu publikaciju godišnje. Neki novi članovi su se pojavili i “osvježili Orionovsku krv” s novim temama i prijedlozima za rad, kao i novi suradnici na fanzinu, što je zasigurno dobra naznaka za daljnje postojanje i djelovanje.

Osim što izlazimo u tiskanom obliku, odlučili smo predzadnji broj (op.a. kao i prijašnjih 10) koji je izašao staviti online na google driveu, pa evo linka za 11. broj fanzina i njegova naslovnica:

NASLOVNICA             11 FANZIN

 

 

Ove godine organizovane su i radionice izrade fanzina. Možete li nam reći nešto više o tome (kako su izgledale radionice i ko su učesnici i sl.) ?

 

 

Projektom „Kulturni centar mladih – Razvoj javno – civilnog partnerstva u kulturi u Slavonskom Brodu – KUL centar (sufinanciranim iz Europskog socijalnog fonda i Republike Hrvatske na dvije godine) omogućeno je nekolicini udruga zajednička priprema i provedba kulturnih i umjetničkih programa korisnika novooformljenog KUL centra (Centar mladih) promovirati koncept sudioničkog upravljanja uz uključenost lokalne zajednice te javno – privatnog partnerstva u kulturi.

Jedna od tih udruga je Kameleon  & mreža, koja u svome programu sadržava 7 radionica, među kojima je i radionica „Izrada SF fanzina Svemirski Brod“, koju jednom mjesečno vodimo kolega Goran Kolarić i ja.

Naše radionice su održane na više različitih načina: predavački, multimedijalni i za polaznike sudjelujući (radni) dio. Obradili smo razne teme: računalne igre u SF-u, teleskopi, Zvjezdane staze i Jean-Luc Picard, SF konvencije, 50 godina čovjeka na Mjesecu, NLO-i i rubnoznanstvene teme, Star Wars, Kako sam postao SF fan, L.A.R.P., SF poezija, drevni lokaliteti i Zemljomorje Ursule K. Le Guin. Gosti na radionici su bili naši članovi (Krešimir Gažo, Marina Gojković, Ivan Martinović i Hrvoje Gažo), ali i dvojica vanjskih suradnika na fanzinu: Željko Culek i Goran Nikšić.

Radionice su bile dobro posjećene, sudionici su mogli sudjelovati i dati svoje mišljenje, te smo na taj način pokušali predstaviti gotovo sve teme obrađene u fanzinu Svemirski Brod.

Naravno pojavio se problem, kao i u cijelom svijetu, s COVID-19 pa u ožujku nismo održali radionicu, a tijekom travnja i svibnja smo imali 2 online radionice na Facebook grupi Kameleon & mreža, koje su bile jako dobre. (op.a. prednost je online radionice što se može naknadno komentirati i napisati željeni sadržaj, ali je nedostatak što nema “face to face” komunikacije).
Preostale su nam još 2 radionice u rujnu i listopadu ove godine, koje ćemo održati nadam se uživo, kada ovaj projekt i službeno završava.

Broj 11 je bio nominovan za nagradu evropskog SF društva (ESFS) u kategoriji najbolji fanzin. Kako ste reagovali na ovu vest i šta je ova nominacija značila za ljude koji rade na fanzinu?

 

Mogu samo reći da je to za nas bila jedna jako lijepa vijest i priznanje za naš dugogodišnji rad u izradi fanzina. Hrvatski SF fandom prepoznao je naš rad, jer se ipak razlikujemo od ostalih fanzina koji izlaze, pa nas je možda bilo i teže prihvatiti i priznati. Iskreno, prvi je saznao naš prezidenta, Hrvoje Gažo, a mi svi kad smo se našli na sastanku smo bili ugodno iznenađeni i nismo mogli sakriti naše zadovoljstvo. Bio je to veliki poticaj za budući rad, ali i onaj dodatni impuls pojedincima koji su možda mislili odustati od pisanja svojih tekstova.

 

Uprkos korona krizi izašao je 12. broj Svemirskog broda, možete li nam reći nešto o novom broju, kako je nastao, je li ga bilo teže da se napravi nego prethodne brojeve, kako stojite s autorima?

 

Novi broj fanzina nastao je u dosta težim i izmijenjenim okolnostima nego svih 11 dosadašnjih. Po dosadašnjoj praksi, većina autora je pisala svoje tekstove od početka ožujka sve do kraja svibnja, u doba kad nas je zahvatila COVID-19 kriza i doista nismo bili upoznati s onime što nam slijedi u narednom periodu. Ipak, dobar dio autora je u to vrijeme bio doma, nije radio ili je radio od kuće, te pošto su bili ograničeni socijalni kontakti, našlo se vrijeme za napisati vlastiti tekst za najnoviji broj.

U 12. broju smo zadržali teme i rubrike koje smo dosad obrađivali (op.a. da ih sad opet sve ne nabrajam), uz nekoliko novih rubrika: SF & F svjetovi iz pera žena te Izvještaji s radionica iz KUL centra. 15 autora je pisalo svoje tekstove na ukupno 84 stranice, autorica naslovnice je Antonija Golić (op.a. dosad je napravila naslovnice za 7., 8.,9. i 10. broj), strip je napravio naš stalni suradnik Slaven Šokčević, dok su novost u ovome broju ilustracije između pojedinih tekstova autora Matijasa Župana, te jedna ilustracija autora Gordana Bijelića.

 

Kako je vaša SF skupina Orion delovala tokom situacije s virusom korona, jeste imali kontakte putem interneta, mobitela i sl. ?

 

Iznenadila nas je situacija s COVID-19, kao i čitav svijet, ali se nismo pokolebali. Prvo smo, kao što to inače radimo, chatali preko naše Viber grupe, ali smo onda, uz pomoć naših članova Roberta i Hrvoja, odlučili se vidjeti putem Zoom aplikacije te smo se četvrtkom, u našem terminu od 20 h, redovno vidjeli, čudili, raspravljali i svakako opuštali u ovim nemilim vremenima. To je trajalo negdje od sredine ožujka do početka svibnja, kad nam je omogućeno, doduše u ograničenom broju, održavati sastanke u našim prostorijama brodskog ZTK-e. Bilo je to za nas sve jedno zanimljivo iskustvo, gdje smo ipak zadržali kakav takav kontakt i mogli razgovarati doslovno o svemu, a ponajviše o tada trenutnoj situaciji i te što ćemo raditi po povratku u kakvu-takvu normalu.

Kakvi su vam planovi za budućnost, planirate se i dalje da družite na sastancima, održavate radionice, te pripremate li se za 13. broj fanzina ?

 

Jedva smo čekali ponovno se družiti na sastancima četvrtkom, tako da smo se cijeli lipanj i pola srpnja sastajali i nastojali nadoknaditi ono što nismo uživo odradili gotovo dva mjeseca karantene.

Od rujna smo nastavili s našim redovnim aktivnostima u ZTK-e i tako ćemo raditi dokle god nam to dopuštaju. 23. rujna ove godine slavimo 10 godina naših aktivnosti, druženja i sastanaka, te ćemo to na dostojan način i proslaviti.

Radionice koje smo održavali u KUL centru završavaju polovicom listopada 2020., još ćemo održati dvije u rujnu i u listopadu. Ukoliko prođe novi projekt za radionice u KUL centru, vjerojatno ćemo nastaviti sa sličnim aktivnostima.

Pripreme za 13. broj fanzina zapravo su krenule 3. rujna, kada smo održali prvi inicijalni sastanak nakon ljetne stanke, koja nam je btw. trebala nakon svih događanja u svijetu i kod nas u posljednjih pola godine. Gotovo većina autora koji su participirali u prošlom broju, izjavila je kako želi sudjelovati u sljedećem broju fanzina.

 

Live long and prosper !

U ime SF Oriona za vas odgovarao Krešimir Grčević

Veliki pozdrav iz Slavonskog Broda  …

VRIŠTAO BIH, A NE MOGU

Moja majka je žena i moj otac je čovjek. Komšije naše i čitavo nam predgrađe od iste sorte je napravljeno – od ljudi, uspravnih klipana što previše pričaju ili pak premalo, ali nikada koliko treba. I o svemu znaju sve čak i kad ih ništa ne pitaš, a opet, često neke tajne kriju i sliježu ramenima kada im se u povjerenju obratiš.

– Čudesna vrsta, rekla bi sestra moja, koja je uzgred, kao i ja mačka – Na naše dlake su alergični, zadah im naš smeta, mlade nam odnose ko zna gdje i krv iz njih vjerovatno piju i tako svako malo, na mjesec, dva.

– Pretjerueš – velim – Evo upravo sada sam upoznao neku finu…

– Po volji im nikako nismo, od prvog jutarnjeg vriska kada nas pred ulazom vide, pa sve do posljednjeg, tik pred san, trzaja nogom kada nas odbijaju, tjeraju, što dalje od sebe, jer eto, vrijeme im je da sanjaju, a u ljudskim snovima za mačke izgleda mjesta nema.

 

Moja sestra mrzi sve, od izlaska sunca, probujalog drvoreda, puteva kojima prolazi, a koji do filharmonije vode, gdje čitave dane provodi sa druge strane cesta i gleda te omražene ljude sa razvijenim prstima kako ulaze, izlaze, smiju se i u prolazu čeprkaju po muzičkim instrumentima pa ih na leđa stavljaju, poput samuraja nakon kakvog časnog podviga, lica ponosna kao da su samom caru prije par trenutaka život spasili umjesto što su čitav dan slušali škripu davno mrtvih ljudi, iznova, iznova, iznova… I sve to mrzi moja sestra, dok gleda u svoje nesavršene šape, udaljave se prije nego što gužva postane nesnosna, negdje pred sumrak, zalazak sunca, kojeg takođe nimalo ne podnosi.

 

-Nije sve tako crno –  govorim ja, mačak crni –  ljudi ko i mačke mnogih se stvari boje i ustručavaju, a najvise od svega ne-ljudi, kao što i tebi mrak na oči pada od same pomisli na ne-mačke.

– I mačke mrzim – govori ona dok prebire po nekom zamišljenom klaviru.

 

Slažemo se da se ne slažemo, izlazimo iz bifea, navlačimo kape dobrano preko lica da prirodu svoju sakrijemo i par metara dalje na raskršću prekidamo prijašnju priču o prirodi našoj, otpozdravljamo jedno drugo, na mjestu gdje se putevi rastaju dok neugodna tišina traje. Sami smo, mrak nas je oboje pomalo izobličio, čuje se vjetar kako u zasjedi čuči, priroda čeka da se neke istine upravo sada izgovore, jer tako bi trebalo da bude. Ali mi, kao da smo se istine zasitili, ili je pak ljubomorno čuvamo za neko drugo, pogodnije vrijeme koje možda nikada doći neće, sležemo ramenima u znak pozdrava, dva tri neobavezna mjauka čije se sadržine više i ne sjećam u trenutku kada tapkanje šapa sa suprotne strane puta utihne.

 

Ja sam mačak, od roditelja ljudskih, mogu na dvije noge da hodam i ljudske zavrzlame da razumijem, sve ostalo čovječije mi je strano. S druge strane – mačke! Ja mačke nikako ne shvatam. Od roditelja mi je to urođeno, valjda. Svake godine, pred Božić, pjevuše mi da sam najljepši dječak na svijetu dok odmotavam pokvarenu ploču. Izgled se mijenja, a muzika jedna na drugu podsjeća.

 

Tek ponekad, u naletu bunta, dešava se da se sakrijem iza kakva zida i gledam obližnje mačore kako se veru, skaču, reže, kolju i izvode neke čudne drevne rituale čiju svrhu ni oni sami ne znaju, a kako bih ja tek znao. I dosadi mi ih tako kroz rupu gledati i njihove priče slušati, o psima, ljudima, polomljenim ogradama i drvetu na kraju ulice čija se krošnja ne nazire. Kao po pravilu brzo odustajem od takvih eskapada i jednoglasno se, sam sa sobom, dogovaram da ja zapravo ipak mačka nisam.

 

-A šta si?

 

Čitam misli lokalnog avlijanera što čuči nedaleko i njuši me nekim svojim intrikatnim, samo psima znanim pokretima, svaku dlaku, svaku buvu, svako osjećanje. Ne znam šta sam, govorim i frkćem. Odnosno samo frkćem jer mi je pseći jezik stran baš kao i ljudski. A šta sam? I šta ispadoh na kraju.

 

Zapravo, ja sam pjevač, profesionalac. Izgledom nalik Frenku Sinatri, otmjen, kulturan, pažljiv, ponekad kurčevit dok pijem kakav koktel, udišem dim cigarete sa obližnjeg stola pošto cigaretu sam držati u šapi ne umijem dok zamišljam oca punog prezira prema ovoj nepotpunosti.

 

Ko bi rekao ali mnoga vrata se otvore u nekim bezobrazno bogatim krugovima kada shvate ko sam, šta sam i kakva mi je profesija.

 

– Oh, pjevaj mi onu serenadu od koje je lejdi Milton pala sa balkona, slomila vrat i postala najljepši leš odavde pa sve do tri kraljevstva dalje! – moli belgijski princ dok se polako gubi u spužvastom krevetu kao kakav nesretnik u živom blatu.

 

– Naravno, ako znaš tu – čuje se glas negdje u krevetu, princa vise nema, ali su tu ostala gospoda naskakala na ležaj i čekaju serenadu dok krevet škripi, bez svake sumnje idealna muzička pratnja za moju pjesmu kada svi prisutni ne bi znali da to princ od Belgije, dolje, među spužvama i federma oplakuje smrt nesretne lejdi Milton.

 

Potvrdno klimam glavom, jer pjesmu zaista znam. Zapravo, sve ja znam, svaku šansonu, poskočicu, šlager, pa i koji narodnjak. Sve sam ih u glavi memorisao, ali šta mi sve to fali kada jednom usta otvorim iz njih izađe samo mjauk, zavijanje i režanje dok gospoda uzbuđeno plješće na tu egzotiku, skandal, nesvakidašnjost. Kako li se samo smiju, kako li samo uživaju! Zar i to nije svrha umjetnosti! Ekstaza, buđenje onih najnižih osjećanja koja čak i u meni, životinji, sram izazivaju. Sve mi to titra u glavi dok mjaučem, iako, ponekad, kada pogledam u njihova isprazna lica za vrijeme pjesme, tu i tamo, u nekoj ispraznoj glavi prepoznam čak neku vrstu divljenja, koja opet iz ljudske gluposti proizlazi, a ne i iz mačije umješnosti.

 

Serenada je završila, prinčeva glava je odnekud izjedrila iz ležaja i sada ljubi neku mladu gospođicu. Lejdi Milton je mrtva, ali princ belgijski je izgleda ponovno rođen, napaljen od mog mjaukanja, bas kao i ostali gosti poredani na krevetu. Tek se čini se da je samo sram ostao zakopan dolje i ne može više da se iskobelja iz straha da u nečijoj bogatoj i moćnoj guzici završi, a nešto takvo bi moglo da izazove grozne stvari, od promjena kakvih, odbacivanja starih uvjerenja, revolucija, novih ratova pa čak i kraja svijeta.

 

Ja se svega toga, naravno, gadim. Moja pjesma o ljubavi treba da pjeva. Vrištao bih ljudski, ali ne znam kako. Dok odlazim iz salona čujem kako me neko iz ćoška doziva, pa me zatim masna ruka uzima za kraj kaputa, ali gađenje postaje sve gore i gore, a ruka vlažna sve skliskija, prljavija i ja bježim kroz bogate hodnike oivičene portretima ozbiljnih, dostojnih ljudi. Neke od njih upravo ostavih u onoj tamo sobi.

– Arlauči nam macane – nečiji smijeh probija zid – Samo uz tebe možemo po sobi da letimo!

Ne obazirem se na vapaje, stavljam šešir i iskačem kroz prozor, poput prave mačke i na noge se dočekujem. U pozadini se čuje još jedna navala smijeha, cik, hihot, režanje, lavež, pa čak i mjaukanje, novi nalet seksualne energije izazvane mojim životinjskim skokom kroz prozor. Vrhunac večeri!

Sjetiće se sutra svega, nema sumnje, razmišljam dok klizim niz ulicu. Šta mi je ovo trebalo, kunem sebe, ko god mi mlijeko u usta stavlja ja ga zauzvrat grebem i što je dalje moguće bježim. Pobunio sam se tako i protiv oca i majke svoje, i eto sad opet, naklonost bogatih pokrovitelja izgubio, popišao se u čošak u koji se više ne mogu vratiti. Apsurdno za mačku jednu.

 

Možda je prošlo dva mjeseca, dane sam provodio u pijanstvu, noći takođe. A uostalom slabo razlikovah jutro od večeri tako da se sve pretvorilo u neki kovitlac, vihor, začarani krug, iz kojeg izlaza nije bilo. Potpuno nebitno, izlaz ni tražio nisam.

Međutim, vrata sam ostavio otvorena i jedne večeri nasmija mi se neko iz mraka, kroz odškrinuta vrata. Bila je to sestra, obučena kao kakav ljudski stvor, a na leđima je nosila onu veliku futrolu za muzičke instrumente – violončelo ili nesto slično.

– Odustala si od klavira? – gušio sam se u ćebetu izgovarajući riječi gotovo nerazumljivo. Doduše, ona je uvijek mogla da razumije i najnerazgovjetniji mjauk.

– Nema tu para, ni za ljude, a ni za nas. Ovo na leđima mi je od starog znanca, od svega samo ostala torba za kontrabas. Unutra sada nosim harmoniku. Imamo nastup u osam, umjetniče! Dvaput zareži ako ti još malo uvjeravanja treba.

 

* * *

 

– Sviranje za sirotinju je potpuno drugačije, moraš biti oprezan, svaku grešku ti gledaju, svaku notu, u sve se kao razumiju, čak i kad nešto novo, kreativno uradiš smatraju to lošim, krivo odsviranim, nesposobnošću, neznanjem…  Ne padaju na priče svakojakve, ne možes im prodati ležanje u sopstvenoj povraćini kao umjetnicki performans. A od svega najviše mrze iznadprosječnost. Zato se ovdje još nekako snalazim –  govorila mi je sestra.

– Pa kako će prihvatiti tek mjaukanje ovo?

–  Ipak, ljudi su to, zabavno je, smiješno… znaš i sam. Vidi dvorske lude! Idiota! Hajde da ga još koji put pogledamo. Pa dokle bude trajalo. A za sve ostalo pobrinuću se ja. Harmoniku sam kako tako savladala, iako mi šape za takav napor nisu stvorene. Probaćemo pa šta bude!

I zaista, probali smo. I zaista, male su razlike među ljudima. Kao prema nekom ustaljenom receptu, moji pokušaji prvo izazvaše salve smijeha, kasnije poruge, psovanje, negodovanje… Ipak, ljudi dolaziše da izbace crnilo iz sebe poput kakve hobotnice, bijes i duboko skrivana mirnodopska osjećanja… I to pravo na mene, ni krivog ni dužnog, nesuđenog Sinatru koji zna sve šansone napamet, ali ima sićušnih problema dok iz sveg srca pjeva.

Uvrede su bile podnošljive, novac od ulaznica nepodnošljiv, sitniš pravi. I pred svaki nastup spremašmo neki plan, kako da i ovaj svijet napustmo, pankerski sa scene nestanemo prije toga ispustivši par sočnih mačijih psovki. Međutim, gladovasmo, a po selima i vašarima raznim, gdje često punismo sale štalama nalik zasipaše nas ljudi voćem, povrćem, ostacima hrana, a čak se jednom i stara cipela se nađe, neodgovorajućeg broja, ali je ipak zadržah za gladne crne dane.

 

Kao i sve ostalo.

 

Dešavalo se tako da se usred nastupa zaustavimo i sakupljamo hranu po pozornici, odsviramo još koju pjesmu, pa kad publika isprazni džepova šmugnemo kroz stražnji izlaz, pogrbljeno, ali ne zbog kakvog učtivog naklona publici nego zbog težine torba koje smo prije toga polupanim paradajzom napunili.

 

I opet, nesretan sam bio, predmet ismijavanja, gori nego ikada. Sišao sam stepenicu niže i prije spavanja zamišljao kako na njoj stojim i u mrak buljim negdje dolje. Postoji li jos nešto niže, mračnije, sramotnije u što mogu upasti ako napravim samo jedan krivi korak? Znao sam se tako iznenada probuditi, obliven znojem, ako bi kojm slučajem prije toga uspio da zaspim.

 

Jednom nam pade na pamet da druge mačke zabavljamo. Prođe to bezuspješno, jer šta zna mačketina sta je La poupee qui fait non. Samo smo batine dobili, sestra mi i ja, od nekih uličnih derana, čudnih ušija što vire iz kontejnera, pa hodajućih vreća za smeće, u kojima jedva da se mačka nazire, samo crnilo koje se primiče, guta i odjednom završiš unutra, uho ti je odgriženo a riblja kost u trbuh zabodena. I ako te loša sreća zadesi, a kost probode baš ono što treba – više te nema. Grobni pokrov ti je već napravljen, priča je gotova.  Ne bih bio prvi, a ni posljednji da kao paket za smećara završim.

– Jebeš sve ovo –  rekoh sestri – hajdemo odavde, jebeš i ljude i mačke i sve nijanse između. Osim, naravno, ako nećeš i dalje harmoniku da sviraš?

 

– Od harmonike me leđa bole, od sakupljanja sirotinje, još i više. Idemo!

 

Ukrcali smo se na neki trgovački brod za ko zna gdje, neku nama nepoznatu zemlji, sve dok nije ovaj svijet protiv koga se pobunišmo, ali na način dostojan pametne životinje. Ostavišmo ga da skapa bez nas, sam, neugledan, neka izjede sebe i propadne što prije. A ako nekad kojim slulčajem tim putem opet prođemo, drage volje ću pijesak vremena da zagrnem i još neko nesakriveno govno pokrijem, ako za tim potrebe bude bilo.

 

U toj dalekoj zemlji od močvara sastavljenoj do čamca je lako doći, do ribe još lakse. Naši ih čudni repovi mame. Novotoarija za barske nemani na pecaljke, sireve, flamingose otvorenih usta, gliste i čarobnjačke molitve navikle. Napokon nađosmo svoju publiku i tako svirašmo dugo u noć, sve dok nas roza zora ne zatekne kako izvaljeni spavamo u brodici, sami, slobodni…

– Ja mrzim muziku – reče mi jednog crvenog predvečjera sestra – Ovaj put istinu govorim!

– Znam, odavno – pjevušim neku staru pjesmu dok pola riječi izmišljam.

– Napokon si našao svoju publiku – govori mi sestra dok zabacuje rep u vodu, a ribe se okupljaju privučene neskvakidašnjim mamcem i mojom pjesmom, proturaju glavu i zijevaju prema meni, ništa drugo ne čineći.

– Napokon, niko me više ne ismijava – govorim sa smiješkom, iako znam da bi se i ribe grohotom nasmijale kada svu ovu farsu ne bi za par sekundi zaboravile.

 

Autor: Bast

Utvare – Vladimira Becić

„Misliš li da tamo vani ima koga?“ dječak je sjedio na rubu litice i zurio u staklasti obrub kupole. Daleko iza njegovih leđa, vrlo daleko za nekog tako malenog kao što je to bio Ikei, nalazio se Petroicon, glavni grad Petrarie, stjenovite pokrajine.

Tišina je potrajala neko vrijeme.

„Nisam sigurna. Možda u nekoj mjeri da“, glas je bio jedva čujan i da nije bio naučen slušati ga, Ikei bi prečuo ovaj promišljeni odgovor. Malo je njegovih sunarodnjaka i dalje slušalo hučanje utvara. Otkad su se ogradili od ostatka svijeta kupolom, Petri su zaboravili dosta od onoga što je kupoli prethodilo. Utvare su bile tu da ih podsjete. A oni podsjetnika nisu željeli.

I upravo zato je Ikei sa svojom utvarom razgovarao daleko od grada, daleko od ljudi. Iako tek dječak, nije se bojao onoga što mu ona ima za reći. Sve je to i tako i tako znao. Kupola nije poznavala tajne. Samo si ih nije htjela priznati.

„Misliš li da su možda preživjeli? Bar neki od njih?“ Ikeieva je glava počivala na njegovim skupljenim koljenima. Grimiznu je kosu povremeno otpuhnuo s očiju, više iz navike nego iz potrebe. Majka ga je nedavno naučila plesti pletenice i većina je kose sada bila ukrašena upravo njima. Svi su Petri bili grimiznokosi, no Ikei nije, za razliku od svojih sunarodnjaka, bio ponosan na boju svoje kose. Poglavito ne na način na koji su je stekli. Stoga ju je ili šišao na kratko, ili kao sada, ukrašavao perlicama i raznobojnim tkanjem upletenim u pletenice, umanjujući joj grimiz. To je bio njegov način bunta. Bunta koji nitko nije zamjećivao, a i ako jeste, nije mario. No, nije ni Ikei mario za njih. Ne, sve dok je postojala mogućnost da vani postoji život. Da nisu svi mrtvi. Uništeni.

„Svaki put to pitaš. I svaki ti put dajem isti odgovor. Zašto misliš da će se moj odgovor jednom promijeniti?“

Ikei prestane zuriti u pustinju iza kupole i okrene se prema utvari. Lelujala je svojim krvavim pramenjem poput vodenih trava kad love plijen. Sablasna, možda, ali njemu prelijepa. Dostojanstvena. Zvala se Kirrie.

„Zato što vjerujem da ćeš ih čuti. Druge. Da će doći po tebe.“

***

„Opet si bio tamo.“

To nije bilo pitanje. Bila je to tvrdnja, izrečena uz punjenje tanjura i postavljanje hladnog jela na stol.

„Jesam.“

„Opet ti se jelo ohladilo.“

„Oprosti.“

Ikei i njegova majka Tann ovaj su dijalog vodili svaki tjedan. Nije se usuđivao češće odlaziti van grada. Iako nikakvo ograničenje kretanja unutar kupole nije postojalo, nije se smatralo uobičajenim da netko želi dragovoljno izbivati iz sigurnosti Petroicona. Njegove stijene bile su njegovim stanovnicima istovremeno i ponos i štit. Što je bivao stariji, Ikei je sve više smatrao da je zaštita koju pruža grad uklesan u stijeni ipak puno bitnija nego sva ljepota i svo umijeće njegove izgradnje.

„Kako je?“ upita Tann, sjedajući nasuprot njemu. Oči boje apsinta bile su zabrinute.

„Tužna kao i uvijek. Trudi se ne pokazati koliko joj fale.“

Ikei je premetao hladnu smjesu s jednog dijela tanjura na drugi. Nije djelovala privlačno.

„Je li rekla…“

„… što o ostalima? Ne. Mislim da se ni sama ne želi nadati da je netko ostao nakon Spajanja. A pogotovo ne nakon spuštanja kupole.“

Tann stisne zube i ustane od stola. Ikei je znao zašto. Njezina utvara nije se nalazila unutar kupole. Da li je to značilo da je njezin zmaj još uvijek živ i s one strane stakla koje je odsjeklo Petrariu od ostatka planeta, ni majka ni Ikei nisu znali. A ni Kirrie, utvara Ikeieva zmaja. U doba kad su se Petri odlučili spojiti sa svojim zmajevima bez njihova pristanka nisu računali na to da zmajeve možda mogu ubiti, ali da će tragovi njihova zločina ostati lelujati u zraku Petrarie u obliku krvavih vrtloga. Zmajeva je nestalo, njihovo je znanje i bogatstvo postalo vlasništvom Petra, ali su utvare nastavile živjeti i podsjećati ih na krađu i izdaju koju su počinili. Isprva su utvare harale stjenovitom pokrajinom dovodeći svoje bivše sunarodnjake do ludila. Mnogi su se tada bacali niz stijene. A onda su utvare nestale, a promjene na Petrima se počele javljati. Grimiz u kosi, oznaka vatrenih zmajeva, bila je samo jedna od njih. Zatim apsint u očima, oznaka vodenih zmajeva. Užasnuti, Petri su se povukli u stijenjak i u njem udubili svoje rupe, svoj novi grad siguran od utvara. Na Petrariu se spustio prozirni oblak kupole. „Utvare su ostale s vanjske strane“, govorili su jedni drugima na ulicama Petroicona, želeći vjerovati u to. „Utvare su među nama“, šaputali su u sigurnosti svojih kamenih kuća, strepeći od daljnjih promjena.

Ikei nije strepio. Nije ni njegova majka. Promjena boje kose i očiju bila je posljedica spajanja ljudi i zmajeva, a ne osveta utvara.

„Daljnje promjene će, kad nastupe, biti unutarnje, a ne vanjske.“ Tako je rekao otac onaj dan kada je došao kući, blijed poput mlijeka i ispričao im, protiv svih pravila, najčuvaniju tajnu Petroicona. Tajnu koja je stvorila utvare. Međutim, nitko od vladajućih Petrarie nije osporio njihovu povezanost s promjenama, nitko nije ni pokušao smiriti Petre.

„Žele skrenuti pozornost na utvare, proglasiti njih zločincima, a ne sebe“, bilo je sve što je o tome Ikei ikada čuo od majke dok je snoplje i snoplje krvava pramenja divljalo središtem grada.

Stav Ikeieve obitelji spram Spajanja bio je jasan od početka. Genetičari Petrarie bili su vrhunski stručnjaci. Ikeiev otac je bio jedan od njih. Učili su od zmajeva. Ni Ikei ni njegova majka nisu sumnjali da su Spajanje obavili dobro. Ali po koju cijenu, to nijedno od njih nije moglo prihvatiti. Baš kao ni Ikeiev otac. Čovjek na strani zmajeva nije koristio interesima Petrarie. Uklonjen je zajedno s njima.

Ikei se vrati iz prošlosti u sadašnjost, pa na jedvite jade progutavši zalogaj ustvrdi:

„Mislim da ipak ima nade da je bar jedan ostao živ. Znaš, razmišljao sam. Ako su zmajevi bili toliko mudri da su im htjeli ukrasti tu mudrost, kako to da nisu shvatili što im se sprema? Mora da su znali da će doći do ovoga, mogli su vidjeti kakvi su Petri. Morali su poduzeti nešto, zar ne?“

Krhka se ramena pod tirkiznom opravom kratko ukoče dok je Tann slagala posuđe na policu. Ne okrenuvši se prema sinu tiho uzvrati:

„Ako i jesu, ne vidim da im je to puno pomoglo. Osim utvara…“

„Pa i utvare su nešto! Nije baš da su poput sablasti iz starih legendi, aveti nekad živih bića koja se pojavljuju samo zato da bi plašila žive. Naše utvare su drugačije. One su zmajevi u drugačijem obliku. Imaju istu svijest koju su imali i prije i ponašaju se isto kao što su se ponašali kao kad su imali fizičko tijelo, a ne samo elementarno, kao sada.“

Tann se polako okrene. Oči su joj izgubile sjaj zelene trave i dobile onu dubinu kakvu je imalo jezero koje je pamtio iz djetinjstva. Jezero koje se sada nalazilo s druge strane staklena zatvora.

„Ne bih znala, sine. Nisam pričala ni s jednom utvarom.“

I tek tada Ikeiu sine da nikada nije pozvao majku da pođe s njim i vidi Kirrie, da razgovara s njom. Jer, iako je Ikei izgubio oca, zmaja je, na neki način, još uvijek imao. I njegov svijet nije bio u tolikoj mjeri pogođen koliko majčin koja je Spajanjem izgubila ne samo supruga, već i svog zmajskog prijatelja. Petri i zmajevi obitavali su na istom području, surađujući međusobno, ali je tek par obitelji istinski drugovalo sa zmajevima. Sve do jedne su bile protiv Spajanja, sve do jedne su ostale bez barem jednog člana obitelji, i sve do jedne su žalile za svojim zmajskim prijateljima prezirući ono što su postali. Ikei nije znao koliko njih je pričalo s utvarama. O utvarama se jednostavno nije pričalo. Ne izvan sigurnosti vlastita doma. I Ikei se po prvi put zapita nije li se upravo to željelo postići prešutnim proglašavanjem utvara krivcima za promjene, krivcima za sve što bi potencijalno moglo krenuti krivo.

„Želiš li poći sa mnom idući put?“ upita majku.

„Misliš da bi me htjela vidjeti?“ upita Tann s nadom, trgajući končiće s ruba rukava.

„Ne vidim zašto da ne. Pa Kirrie zna što ti misliš o svemu ovome… Kirrie je možda utvara, ali rekao sam ti: ona je i dalje Kirrie.“

Umjesto odgovora Tann zaobiđe stol i zagrli Ikeia tolikom žestinom da je jedva ostao na nogama iako je bio skoro njezine visine.

„Fale mi oboje, toliko mi fale“, prošapta dok su joj suze natapale Ikeievu tuniku. Ikei prokune u sebi što se nije prije sjetio pozvati je. Jednostavno nije razmišljao. On i Kirrie su drugovali još otkad je on bio beba i nikad nisu svoje razgovore dijelili s odraslima. Kirrie je bila mladi zmaj, u zmajskoj zajednici gledana na isti način kao i on, kao dijete. Odrasli su se pak družili s odraslim zmajevima. Njegova majka je poznavala Kirrie isto kao što je poznavala njegove ljudske prijatelje, ali to je bilo sve. Bila joj je draga, smatrala ju je prekrasnim ognjenim zmajem koji će jednog dana izrasti u pravu vatrenu ljepoticu i to je bilo to. Nikada nije s njom razgovarala na drugačijoj razini od one „ti si zmaj mog djeteta“. Upravo zato Ikei nije ni pomislio da bi razgovor s Kirrie njegovoj majci išta značio sada. Ali, očito se puno toga promijenilo.

„Sutra idemo k njoj, oboje“, izgovori Ikei odlučno odmakavši majku od sebe. „Oprosti. Nije mi uopće palo na pamet da bi se i ti htjela družiti s njom sad kad…“ Ikei pregrize jezik.

„Imaš me svo pravo prozvati zbog toga. Sada kad sam ostala sama, sada su mi i zmajska djeca dobra. To si želio reći?“ odvrati Tann brišući suze.

Ikei je po njezinom osmijehu vidio da se ne ljuti. Odahne. Bila je samo tužna. Tužna i usamljena. Baš kao što bi i on bio da nije bilo Kirrie.

***

„Ikei. Gospo Tann.“

Ako i nije bila zadovoljna činjenicom da je Ikei doveo majku sa sobom, Kirrie to nije ničim pokazala. Lelujala je polako se zanoseći čas lijevo čas desno, pa onda malo u krug stvarajući dojam čas vlati morske trave, čas usporene orkanske pijavice. Igra se svojim novim oblikom, pomisli Ikei. Predstavlja se majci.

I uistinu, trenutak kasnije Kirrie upita:

„Sviđa li vam se moj novi izgled, gospo Tann?“

Tann ju je promatrala bez riječi, ali joj je Ikei u pogledu spazi istu udivljenost koju je i sam osjećao prema Kirrie. Prema ovoj Kirrie.

„Predivna si, kao i uvijek“, naposljetku progovori Tann, pa doda tiše: „Tako mi je žao zbog svega. Jako mi je žao…“ zadnje riječi joj priguše suze.

„Gospo Tann, vama nema zbog čega biti žao. Vi i vaša obitelj ste učinili sve što je u vašoj moći. Čak ste i stradali zbog nas. Meni je žao zbog gospodina Heikka. Jako mi je žao. Bio je izuzetak čovjek i izuzetan prijatelj našeg naroda, baš poput vas.“

Ikei nikad nije čuo Kirrie da ovako ozbiljno govori. Otkad je postala utvara bila je ozbiljnija, što je sasvim normalno s obzirom na to što joj se dogodilo, što se svima njima dogodilo. Svi su se promijenili. Ali ova Kirrie što se obraćala njegovoj majci kao da je govorila u ime cijelog svog naroda, u ime svih zmajeva koji… Ikeiu se odjednom osuši grlo, ali svejedno smogne snage za pitanje:

„Kirrie, jesi li ti jedina utvara unutar kupole?“

Kirrieino se pramenje odjednom potpuno umirilo.

„Zašto to pitaš?“ glas joj postao suzdržan, baš kao svaki put kad bi joj počeo postavljati pitanja o preživjelima izvan kupole. Proračunat. Družeći se sa svojom utvarom, Ikei se nikada nije zapitao što se dogodilo s ostalim utvarama, kuda su i zašto onako naglo nestale. Sumnjao je da su Petri odgovorni za to. Njih su utvare izbezumljivale do te mjere da je bilo očito da ne znaju kako su nastale a još manje kako ih se riješiti.

„Otkad su utvare nestale, nisam vidio nijednu. Osim tebe. Kako to da ti nisi nestala?“

„Želiš li da nestanem?“ upita Kirrie vrtložeći se. Grimiz njezinog dima sada se izvijao i obavijao oko Ikeia. Ali dječak nije bio zastrašen. Tann zakorači prema njima dvoma, ali Ikei digne ruku pokazavši joj da stane.

„Naravno da ne. Ti si moj zmaj, ja sam tvoj čovjek. Mi smo prijatelji. A prijatelji ne lažu jedni drugima, zar ne?“

Dječak je sad stajao usred krvavo-crvena vihora uzdignute glave, zelenih očiju širom otvorenih bez obzira na sav pijesak koji je Kirrie svojim kovitlanjem podigla.

„Ne lažu.“

„Ali prešućuju. Znaš, ni to nije prijateljski“, reče Ikei i istupi iz središta pijavice. Pramenje istog trenutka splasne i od kovitlaca ostane samo pulsirajući stup grimizna dima.

Tišina potraja dok je Ikei stajao na rubu litice i gledao u daljinu. U kupolu. Tann je stajala na istom mjestu na kojem se zatekla kada je i započeo ovaj neobični razgovor, ne usuđujući se pomaknuti. Ikei je nastavio zuriti u kupolu i sve ono što je ona predstavljala čak i kad je Kirrie počela govoriti.

„Moj je narod znao kakav je vaš narod. Odavno smo bili spremni na ovo. Istina, nismo očekivali da će se netko od vaših uistinu pobuniti da spasi nas. Tvoj otac je bio izuzetan čovjek. Došao nas je upozoriti, znajući da ga to čini izdajicom vlastita naroda…“

Na spomen oca Ikei se okrene pa zaurla, prvi put u životu:

„Zašto onda niste napravili nešto?! Bilo što? Ostali živi? Ubili one koji su htjeli vas ubiti? Išta? Umjesto što ste dozvolili da pobiju sve one koji su stali na vašu stranu, da pobiju i vas same!“

„Napravili smo. Ostali smo živi. Svi.“

„Molim?!“

„Spajanje je provedeno, ali na naš način. Nisu se ljudi spojili sa zmajevima, već zmajevi s ljudima. Samo što oni koji su Spajanje provodili to nisu znali.“

Ikei je sad zurio u Kirrie s nerazumijevanjem, odmahujući glavom.

„Ako su svi preživjeli, zašto ti nisi zmaj već utvara? I gdje je moj otac, ako su svi preživjeli, kao što kažeš?!“

„Nakon Spajanja smo preuzeli elementarni oblik jer nam je tako bilo najlakše prikriti da smo ipak ostali živi.“

Kirrie nije ni dovršila rečenicu a već ju je izgovarala ne kao utvara već kao ognjeni zmaj od krvi, mesa, krljušti i vatre.

Ikei zatrepće jednom, pa dvaput, pa se baci na zmaja udarajući stisnutim pesnicama o sjajna bakrena prsa:

„Pustila si me da vjerujem kako si mrtva! Kako si mogla?! Kako si mogla?! Kako si mogla…“ jecaji mu zaguše daljnja ponavljanja dok ga je majka sućutno gledala. Odvaživši se napokon i ona progovori:

„Da li to znači da je i Torkie živa?“

Kirrie samo kimne glavom.

„Ali zašto? Čemu sva ta laž? Čemu Heikkova smrt, čemu smrt svih ostalih?“ U Tanninu glasu nije bilo ni trunke optužbe. Samo bol, ogromna količina boli. I ništa više. Ikei se okrene prema majci i krene je zagrliti no ona ga odmakne od sebe. Priđe zmajici i ponovi pitanje: „Čemu?“

„Gospodin Heikk nije mrtav. Skriven je zajedno s ostalima dovoljno daleko da ga vlasti Petroicona ne mogu naći. Čim Promjena bude gotova, vratit će se kući. Obećavam.“

„Kakva Promjena?“ upita Ikei, bijesno otirući suze koje su nastavljale teći protiv njegove volje.

„Onakva kakvu su oni nama pripremili. Samo što ovaj put zmajevi neće postati dio Petra nego obrnuto. A čemu laž i čemu odgađanje? Da li je osveta dovoljno dobar razlog? Želimo ih gledati kako se mijenjaju i kako sami postaju utvare. Njihova će tijela poprimiti elementarni oblik i postati će ono što su nama namijenili da budemo. Mislimo da su to zaslužili.“

„Dakle, svi ćemo postati utvare? Zato jer su vas drugi izdali?“ upita Ikei u nevjerici.

„Naravno da ne. Prijatelji se ne izdaju. Vi i vaše obitelji ćete ostati ono što ste uvijek bili. Naši ljudski prijatelji.“

Ikei i Tann su stajali i šutjeli još dugo nakon što se ognjena zmajica urušila nazad u snop krvavog pramenja.

Spajanje i Promjena, izdaja i osveta. Na žalost, ni jedno ni drugo nisu mogli okriviti zmajeve da su prvi počeli ili da pretjeruju…

 

Autor: Vladimira Becić

Na čaju sa Sabahudinom Muranovićem Muranom

Na čaj sa Vodičem ovog puta stiže nam jedan sjajan, produhovljeni umetnik. On je slikar, ilustrator i karikaturista, koji je sebi izgradio visoko mesto u svetu domaćeg stripa u poslednjih nekoliko godina. Pogodili ste. Sa nama na čaju Sabahudin Muranović Muran.

Koliki je izazov stvarati karikature u svetu, koji već pomalo naginje ka tome da bude karikatura?

Poznato je nepisano pravilo da se kroz šalu uspješnije mnogo istine kaže. Međutim, danas smo svi istovremeno i Nušić, ali i njegovi likovi. Prosto je sve poprimilo dvostruki standard, jedan za sebe a drugi za sve ostale. U takvoj atmosferi biti karikaturist je ustvari sve manje izazov.

Je li smeh u poslu, kojim se ti baviš dnevna doza humora ili poziv na buđenje?

Složićemo se da je smjeh ljek i da je karikaturist bio terapeut koji vas budi sa osmjehom. No, bojim se da je u današnjem vremenu podsmjeh više zastupljen. Svjedoci smo da je karikatura postala sredstvo u političkim rukama više nego ikad.

Da li balkanski strip ima svoje zasluženo mesto danas ili mora da raste do pozicije savremene umetnosti?

Osamdesetih godina, u velikoj državi, strip je bio u ekspanziji. Deveta umjetnost je bila izazov i za akademske slikare i za samouke umjetnike. Bilo je prostora za svakog da se okuša, ali i da se dobro zaradi pa čak i živi od stripa. Devedesete i sav haos koje su sobom donjele, ugušile su kulturu uopšte a za strip da i ne govorim. Poslednjih godina strip se konačno vraća polako, ali sigurno na svoje zasluženo mjesto zahvaljujući festivalima u zemlji i regionu.

Šta je ono što tebe nagoni da stvaraš? Šta te je odbacilo baš u te vode?

Umjetnik je svjedok svog vremena, a umjetnost sredstvo da se izrazi i progovori na način kako ce bolje biti shvaćen. Nije nužno da bude i prihvaćen. Svjedoci smo nažalost da su i danas ljudi otvorenog uma osporavani, pa cak i izloženi linču. Ono što mene tjera da se bavim ovim umjetnickim izrazom je rezultat borbi sa sobom samim, a humor je odličan način da svoje gorčine pretvorite u energiju i potencijal.

Je li likovni umetnik iskreniji prema sebi dok stvara u odnosu na književnika, budući da je mogućnost sublimacije manja?

Ima ona kineska izreka, da je jedna slika bolja od hiljadu rječi, učinkovitija. No, pitanje iskrenosti je u stvari pitanje prije svega odnosa prema sebi i svom karakteru, obrazovanju i širini shvatanja. Možda je bolje reći odnosa prema istini, pa zatim uvažavanja drugog, onog kome nešto saopštavate. Nije bitno kojim sredstvom, važno je doći do cilja.

Kakve si sve reakcije dobijao na svoje karikature?

Sve reakcije koje sam dobio na svoje karikature su u stvari ljudske i zavise od nivoa obrazovanja. Moram vam reći da su većinom bile pozitivne.

Čini se da je tvoj trud i rad donekle prepoznat i priznat. Koja ti je najdraža nagrada?

Uz rad, predan i iskren, dolaze i priznanja. Svakako je ljepo od struke dobiti priznanje. Dakle, nagrade na festivalima: Naravno, prva je najdraža, a to je Nagrada za najbolji satirični strip na Leskovačkom prestižnom festivalu u jednoj veoma ozbiljnoj konkurenciji 2013, zatim 2014 u Beogradu na Međunarodnom Festivalu Stripa nagrada za Inovaciju u stripu, radio sam reljefne table stripa što je privuklo pažnju posjetilaca, a Boga mi i žirija, zatim bih izdvojio i Grand Prix na festivalu u Valjevu, i Grand Prix na festivalu u Velesu prošle godine. Ne bih više nabrajao, ostanimo skromni.

Mnogo mladih ljudi voli da čita stripove. Kakav je odziv kada se radi o crtanju istih budući da jako dugo držiš svoju školu stripa?

Strip svakako ima svoje mjesto pod suncem i sve više svojih fanova i ljubitelja. No, na sreću i mladih koji se žele baviti stripom kao autori. To znam iz iskustva škole stripa, ilustracije i karikature Moebius, koju sam vodio jako dugo i koja je bila svojevrsno čudo u regionu po broju polaznika. Konstantno je bilo stotinak polaznika svih uzrasta. Neki su kasnije upisali likovnu akademiju ili primjenjenu umjetnost. To je zainteresovalo i Stankovića pa je snimljena emisija Kvadratura Kruga, koju vam toplo preporučujem da pogledate.

Koji su bili tvoji omiljeni strip crtači kad si bio dete i jesi li im ostao veran kao uzorima?

Svako ima uzore. Meni je najviše traga ostavio Džon Bjusema, Frenk Frazeta, Harold Foster, Alek Rejmond, Pepe Gonzales, Hose Ortiz, Frenk Belami. Od domaćih bravurozni Andrija Mautović, Đorđe Lobačev, Solovjev. Od srednje generacije Bane Kerac, Igor Kordej, Branko Plavšić. No, svako traži svoj put i nalazi svoje staze, što je najbolje za umjetnika nego biti svoj?

Možemo li da doskočimo svetu po onome što imamo da mu ponudimo u umetnosti stripa ili kaskamo za evropskim i američkim stripom?

Umjetnost stripa je u usponu kod nas. Naravno, još uvjek smo daleko i od Italijana, o Francuzima i Amerikancima da ne govorim. No, moram reći, da naši autori postaju okosnica stranih izdavača.

U čemu leži najbitniji zadatak jednog umetnika?

Zadatak jednog umjetnika je širina obrazovanja i širina razumjevanja društvenih procesa. Apolitičnost nije neophodna ali objektivnost jeste.

Koliko se razlikuje crtanje karikature u odnosu na klasičan stil crtanja stripa?

Karikatura je specifična. Traži pronicljivost i trenutačno čitanje karaktera osobe koju crtate. Traži jednog dobrog psihologa. Strip je opet drugačiji, vi se trudite da, kao i kad radite na filmu ili u pozorištu, da uradite tako da bude što jasnije posmatraču. S tim što ste vi sve u jednom: i kostimograf i scengraf i majstor svjetla, reditelj, ali crtač ponajprije, koji vlada svojim zanatom i prije svega da ga voli. Te dvije umjetnosti su srodne i mogu se prožimati, svi znamo i za karikaturalni pored realističnog stripa.

Da li nam spremaš nešto novo?

Obzirom da sam slikar, vajam, crtam, sve što radim je novo prvo za mene, jer se trudim da nikad ne radim u istom maniru i da uvjek tretiram nove teme i tehnike, kombinujem i činim prije svega svoj zivot neobično interesantnim. Ne patim od potrebe da budem dopadljiv, više sam fokusiran na interpretaciju. Kad je o stripu rječ uvjek biram stil rada u zavisnosti od teme i scenarija na kom radim. Izdvojio bih album Vekovnik, koji radim sa najboljim scenaristom na ovim prostorima, Markom Stojanovićem. Nadam se da će to novo biti i dobro za čitaoce.

A od kuma, egzorcizam

Za igranje ove „igre” vam je potrebno nekoliko stvari: verski fanatizam, ekstremno slaba volja duha, nekoliko trauma i strahova koje vučete kroz uverenja iz ko zna kog perioda života, bar tri nedovoljno jaka sveštena lica (nije igra ako bar tri puta ne omane izvedba), jedan stručni lik po izboru da eventualno reši stvar (šaman, sveštenik, baba Stamena iz Malog Mojmilova,…) i čak nekoliko godina na bacanje tokom kojih ćete se družiti sa svojim novim drugarima. Problem sa ovom igrom je što se ona igra kada se njoj hoće i neretko, odabrani dobije više prvih nagrada nego što je očekivao.

Interesantna je statistika koja govori da su zaposednuti uglavnom žene a da je tesna trka između njih i svih drugih (kako god da se deklarišu) koji su od strane majki bili izloženi verskom fanatizmu. Razlozi za prizivanja su uglavnom potraga za moćima ili statusom. Mana ove igre je mogućnost da pobednik ne poživi baš dugo nakon igranja. Ono što posebno oduševljava (pretpostavivši da su demonolika bića stvarna kao i sam proces) je da ljudi uporno posežu za ovim, ubeđeni da tek tako mogu da kontrolišu i komanduju nečemu starom eonima.

Bavimo se samim činom pa ćemo neobičnim „posetiocima” dati drugi prostor.

Terens Korel (osmogodišnji dečak iz Milvokija) je primer da se neznanje često završi pogubno. Ovaj autistični dečak okarakterisan kao zaposednut stradao je od samougušenja tokom egzorcizma, užasnut. Ovo nije usamljen slučaj ali nisu usamljeni ni primeri koje niko živ ne ume da objasni drugačije.

Lord Mammon je dobio svojih pet minuta slave kada je korisnik pod nikom „Varden 666” objavio svoje iskustvo u kome tvrdi da je ovaj demon ne samo oličenje pohlepe već je i izvor izobilja. Nije propustio ni da ostavi detaljno uputstvo kako da to izvedete kod kuće pa je to iznedrilo subkulturu sa pregršt snimaka i fotki od kojih su neke prilično uznemirujuće, posebno kad su u pitanju telesne povrede.

„Ouija Board” je divan način da se družite i u časovima dokolice prizovete po koji mrzovoljni entitet. Bar tako kažu filmovi (a ja vam neću odati previše detalja iz svoje arhive). Najveći zabeleženi slučaj preko bare se odigravao od oktobra 2006. do juna 2007. godine. Kako to biva, po nepisanom pravilu, mesto događaja bi trebalo da je sveto. Tačnije, u pitanju je bila katolička škola blizu Meksiko Sitija. Od 4.000 đaka čak 512 se naprasno razbolelo misterioznom bolesti (glavobolje, paralize, čudno ponašanje) čiji su se simptomi naprasno pojavljivali i nestajali. Istraga je pokazala da je izvesna Marija tražila od demona putem ove table da njena škola pobedi neku drugu školu u igranju basketa. Marija je izbačena a dok je odlazila, onako usput, ih je proklela. Danas ta škola i te kako ima gomile neobjašnjivih fenomena.

Julian Grimet je prizvao Vine, sasvim zadovoljan što demon nije bio zao već vrlo uslužan. Vine je kralj (negde kraljica a uglavnom zverolika spodoba) pakla po nekim hijerarhijama no, ovaj momak tvrdi da Vine se strogo distancira od toga i da ima vrlo izgrađen osećaj za samopoštovanje. Nije traženo ništa zauzvrat, što ovaj primer razlikuje od drugih. Nemojte da vas ohrabri ovo, od miliona demona još ni jedan nije proglašen za izviđačicu godine.

Pisac poznat kao Vesting već je imao iskustva sa “anđelom” Harielom moleći ga da mu spase sina. Kad je posegnuo za istim da reši svoju emotivnu vezu odazvao se neko drugi prvobitno mu pomogavši u mnogo slučajeva da bi mu na kraju sve oduzeo, zaključno sa sinom. Posebno bolesno je što se nakon svog tog gubitka demon ponudio da ga uteši.

Prva dama Lilit nije izuzeta od uznemiravanja pa je tako Tim Vud sa svojim timom prilikom istrage u kući Seli (2018) koja je jedno od stalnih paranormalnih vrućih tačaka Kanzasa, odlučio da prizovu bilo kog demona. Koristeći se „The Munich Manual of Demonic Magic” priručnikom i neću vam reći kojim lajetom iznutra, tražili su odraz u ogledalu i odgovore o razrešenju zločina. Umesto odgovora dobili su višestruke povrede i pregršt modrica.

Fil Vitaker je recimo, zapeo u sred tuđeg rituala. Odrastao je verujući da su demoni izmišljotina crkve sve dok na kakvom društvenom događaju gde je radio kao domar nije naleteo u kakvoj većoj ostavi na 6 osoba u ogrtačima sa kapuljačama preko glava. Okupljeni oko zvezde sa 11 krakova probudili su radoznalost u njemu. Video je dimnu, tamnu figuru kako se pojavljuje unutar zvezde, koju su oni nazivali Moloh. Moloch je smatrao da bi mogao malo bolje da se upozna sa svojim novim očevicem pa se pojavio kod nesretnika u kući te večeri u životinjskoj formi sa krvavo crvenim očima. I kako stvari stoje, od tada se druže intezivno.

Teorija da oko trojke izjutra demoni vole da napadaju donosi priču o Kimberli, odgajanoj  u hrišćanskom duhu. Ona, kao i članovi njene porodice su imali i dar ESP fenomena (paraliza sna). Napunivši 15 godina njeno interesovanje za okultno raste i ona na posletku priziva demona po imenu Zozo. Neprestane povrede i bol koji joj je nanošen dovele su naposletku do pojave mračne prilike koja ju je na kraju poslala u bolnicu.

Tri demona (Belial, Maltus i Legion) su 2011. godine u Vinipegu (Manitoba) u sred evangelističke crkve izvela performans. Sveštenici nisu uspeli ni iz tri pokušaja da proteraju ovu ekipu, na očigled mnogih očevidaca.

Jedna od inspiracija za „Egzorcistu” je svakako istinita priča o Robiju Manhajmu (poznat i kao Ronald Doe, pripadnik nemačke luteranske crkve, Merilend) nad kime su vršili egzorcizam daleke 1930. godine (negde stoji i 1939. godina). Sve što je mladić hteo je da dozove svoju voljenu tetku sklonu spiritualizmu. Umesto nje pojavio se demon koga je zabavljalo da ga pred svima razvlači kao krpu ili drži satima u levitaciji. Ni ovde egzorcizmi nisu upalili (možda…je neprikladno isterivati nešto staro eonima sa receptima starim par hiljada godina ali avaj, navodno  spališe sve pre toga). Naposletku je demonu dojadilo pa je „kao” otišao a mladić je ostao izlomljen u svim oblicima. Postao je poliglota kad se najmanje nadao (uglavnom na izumrlim ili nama nepoznatim jezicima za čije izgovaranje je neophodno i da uvrćete vrat što je vrlo čudno ako znamo da je proveo radni vek u NASI navodno se ne sećajući svega ovoga). Mučenik je iskusio 30 egzorcizama da bi mu isterali mnoštvo entiteta, duhova i demona (tehnički duhovi nisu demoni a i nismo bili tamo, zar ne?).

Nije bolje prošao ni sveštenik koji je pored totalno ugruvanog tela ostao i sa slomljenim nosem. Pri snimanju filma porodica je insistirala da umesto dečaka glavni lik u filmu bude devojčica (za slučaj da se pitate otkud to). Ekipa filma (1973, režija Vilijam Fridkin) je, takođe, nadrljala. Većina seta je izgorela ali je soba „glavnog lika” ostala netaknuta, glumci Blair i Burstin su zadobili dugotrajne povrede tokom incidenata, glumci Džek MekGovran i Vasiliki Maliaros su poginuli dok je film bio u post produkciji kao i njihovi likovi u filmu, dosta rođaka set ekipe je preminulo tokom snimanja a Džejson Miler zamalo da izgine zbog motocikla (glumi sveštenika Damiena Karasa). Oprema se kvarila, glavna glumica je primila toliko pretnji smrću da je imala telohranitelje a glumica Mercedes MekKejmbridž koja je dala glas demonu Pazuzu je doživela tragediju u kojoj je njen sin ubio svoju ženu i decu pa izvršio samoubistvo. Izgleda da nije pametno ni spominjati ih, nadam se da im pisanje tekstova ne smeta.

Mnogi veruju da je i samo gledanje ovog filma „poziv” za zaposednutost što ga čini zabranjenim u svakoj zemlji srednjeg istoka sem u Libanu, Na premijerama bi tukle grmljavine, dešavale se masovne tuče, ljudi su prijavljivali demonske zvukove, padali bi u nesvet (jednu osobu je takav pad koštao slomljene vilice pa je tužila filmadžije da su je unakazili subliminalnim porukama). Sniman je dvaput duže od predviđenog vremena pa je koštao i dvaput skuplje. Ako vam se više čita, knjiga je „The Exorcist” (William Blatty, 1971).

Još jedan slučaj je bio inspirativan za ovakve filmove. A to je: Ana Elisabet „Ana Liza” Mišel (21.09.1952-01.07.1976). Ova Nemica koja je odrasla (sa još tri sestre) pod strogim verskim patronatom svoje mame imala je dijagnozu epileptične šizofrenije (čeonog režnja) i seriju bezuspešnih pokušaja lečenja. Dijagnoza joj je postavljena u njenoj 16. godini nakon teškog napada (grand mal) a usput joj prikačiše i depresiju. Do 20. godine postala je netolerantna na religijske momente a glasovi su počeli da odzvanjaju u njenoj glavi. Postaje suicidalna i tokom narednih pet godina su na njoj isprobali razne lekove. Kako ništa nije upalilo ona i njena porodica zaključuju da je zaposednuta i traže od Katoličke crkve da izvede egzorcizam. Dva sveštenika ovog posebnog reda su dugo odbijala da dođu da bi na kraju uz blagoslov lokalnog biskupa (Josef Strangl, 1975) došli i od tog časa roditelji su prekinuli svaki kontakt sa njenim lekarima. Vrlo brzo je prestala je da jede i kao uzrok njene smrti zabeležena je izgladnelost sa dehidracijom, nakon izvedenih čak 67 egzorcizama koji bi trajali satima. Deset meseci otprilike je trajalo ovo iznurivanje a u času smrti težila je samo 30kg, imala je polomljena kolena i pneumoniju.  Zakon je reagovao, iako kasno, pa su dva sveštenika kao i roditelji (Josef i Ana) osuđeni za ubistvo zanemarivanjem i dobiše po 6 meseci zatvora i tri godine uslovno plativši usput i kaznu u iznosu od 60 maraka. Po ovoj nesretnoj priči snimljen je film „The Exorcism of Emily Rose” (2005). Otac Ernst Alt je ostavio detaljan zapis o njenim pokušajima da uđe u crkvu sa sve specijalnim efektima koje je samo ona doživela.

Infestatio (zaraženost) je naziv „struke” za ovo stanje a evo kako izgleda delić onoga što bi ste u ovom slučaju mogli da slušate nedeljama bez prestanka. Doduše, jedan je od ritualnih tekstova, ostale ljubomorno čuvam (Rituale Romanum, 1614):

„Exorcizamus te, omnis immundus spiritus, omnis satanica potestas, omnis incursio infernalis adversarii, omnis legio, omnis congregatio et secta diabolica. Ergo, omnis legio diabolica, adjuramus te…cessa decipere humanas creaturas, eisque æternæ perditionìs venenum propinare…Vade, satana, inventor et magister omnis fallaciæ, hostis humanæ salutis…”

Posebno je isticano da je bila oslobođena demona, trenutak pred smrt. Danas je njen grob mesto pohođenja vernika.

Najčešći demoni koji opsedaju: Lucifer, Kain, Mamon, Juda Iskariotski, Belial (taj je baš čest), Legion, Nero, raznorazni anđeli, vanzemaljci, duhovi preminulih i mitska bića…ali nemojte zaboraviti da su ovi entiteti skloni laganju pa čak i oko imena. Iako je Isus možda najpoznatiji egzorcista svih vremena tome lično nismo prisustvovali a ova pojava ne pita za veroispovest i možete je „sresti” kod skoro svih naroda koji su ikada živeli (kod nekih, kao što je Dalit u Indiji se ovo izvodi grupnim silovanjem pa ubistvom što postavlja pitanje šta je ovde zapravo lice zla).

Majkl Tejlor je godine 1974. počeo da bude predmet izbegavanja od strane svoje žene Kristine jer je, kako je ona svedočila, počeo da se ponaša krajnje zlurado. Naravno, prva pomoć se sastojala u tome da se nesretni čovek umesto u bolnicu odvede u lokalnu crkvenu grupu što je rezultiralo da ovaj napadne fizički sve odreda. Otac Piter Vinsent je izveo egzorcizam u trajanju od 24 sata isterujući čitavih 40 demona iz njega. Ipak je neki pretekao jer je Majkl po dolasku kući golim rukama zadavio svoju ženu, isčupao joj oči i jezik, udavio je njihovu pudlu a svoj krvavi pir je proslavio go i prekriven krvlju igrajući po ulici.

Zaposednutost porodice Smurl iz zapadnog Pitstona trajala je od 1974-1989. godine. Ovde je demon bacao njihovog psa o zidove, rasturao kuću, proizvodio nesnosan smrad  a članovi porodice su neretko bili gurani niz stepenice ili seksualno napastvovani. Nakon silne borbe i molitvi konačno su se rešili zla a ostao je dokumentarac „Haunted” (20th Century Fox) pa prosudite sami pričamo li ovde o poltergejstu, demonu ili nečem trećem.

Porodica Peron je sa svojih pet ćerki preselila u savršen dom u Burilvilu (Roud ostrvo). Pored smrada i poznavanja nepoznatih jezika zabeleženo je da su članovi ove porodice leteli iz sobe u sobu. Ova tragedija ne prestaje ni danas  a vama bi mogla biti poznata kroz film „The Conjuring”, 2013.

Ana Eklund je 1912. godine (14 godina) u Ajovi iskusila neprirodne sile. Specifičnost ovog slučaja je da su pored mnogobrojnih demona u njoj se nalazili i njeni otac i tetka. Isterivanja su bila kratkog daha pa bi često levitirala, pričala drugačijim glasovima i jezicima izvodeći skaradne performanse kao što je pentranje po zidovima kao pauk. Tek 1928. godine nakon egzorcizma koji je trajao 28 dana došla je sebi.

Elizabet Knap (Groton, Masačusec) bila je ćerka farmera koji je radio za porodicu Vilard (baš prigodno jer je vlasnik ove farme sveštenik Samjuel, 1671-1672). Ovo je jedan od retkih slučajeva koji je isuviše dobro dokumentovan. Nakon nemogućnosti da trpi bolove u svom telu (ovde ima 16 godina) priznaje da je sklopila pakt sa demonom menjajući dušu za novac i večnu mladost. Danima bi vrištala: „Novac, novac, greh, mizerija, mizerija” a ostalo je zabeleženo da ni nekoliko jakih ljudi nisu mogli da je zadrže. Poslednji unos govori kako joj je ipak potreban neko stručniji.

Latoja Amons, njena mama i troje dece (2014) postali je vest u Gariju (Indijana). Njihov dom je nazvan „Kućom Demona” a krasila ga je neverovatna količina velikih, crnih muva. Pored standardnih simptoma zaposednutosti njena deca su hodala unazad po zidovima, levitirala a neretko bi bila tučena nevidljivim silama. Govorili bi na čudnim jezicima, drugačijim tonalitetima i verovali ili ne ovoj priči, vlasti tog kraja su ovo potvrdili kao paranormalnu pojavu zaključavši ovaj slučaj kao „top secret” prosleđen FBI-ju.

„Julija” je 2008. godine imala priliku da prestravi dr. Ričarda E. Galagera (psihijatar i profesor kliničke psihijatrije) u Njujorku. Sproveli  su mnoge testove bazirane na nauci i utvrdili da nisu pronašli znake bilo kakvog mentalnog oboljenja. Lekari su lično prisustvovali njenom levitiranju, vidovitosti, predmetima koji se sami pomeraju i slično. Ovo je redak slučaj gde se jedan skeptik doktor potpisuje na dijagnozu demonske zaposednutosti. Sprovedeno je mnoštvo isterivanja ali ona je sirota i dan danas zaposednuta.

Klara Germana Cele je 16-godišnja devojčica (1906) iz južne Afrike koja je zaposednuta mogla da vidovito odaje svačije tajne i misli. Nije podnosila svete predmete a časne sestre koje su je pazile bi bile premlaćivane i neretko bi ih bacala preko sobe. Što se tiče jezika u ovom slučaju dete je govorilo mnogim ali ovozemaljskim jezicima sa kojima tako fluentno nije pre toga dolazila u dodir. Ostao je spisak od 170 ljudi koji su prisustvovali njenom levitiranju tokom izvođenja isterivanja.

Gotlibin Ditus doživela je ovu strahotu u Nemačkoj (1842-1843, Crna šuma). Šume umeju da iznedre čudne stvari tokom noći ali kad su počele da pristižu prijave da bledunjava ženska prilika nosi po šumi bebu u rukama postalo je jasno da tu ima nečega zloslutnijeg. Naime, Gotlibin je bila zaposednuta ženom koja je ubila svoju bebu i da stvar bude čudnija stalno je povraćala staklo i pesak. Bilo je potrebno dve godine da se reši entiteta.

Maričica Irina Kornići je slučaj koji je doveo do osude na 14 godina, petoro pripadnika Rumunske pravoslavne crkve. Otac Korogeanu je izveo isterivanje koje je rezultiralo smrću 23-godišnje devojke.  Obrt priče nastaje kad se pojavio nalaz patologa koji svedoči da je ona zapravo preminula od prevelike doze adrenalina koji su joj dali med. tehničari u ambulantnim kolima (nakon anonimne prijave da joj nešto rade u podrumu crkve). Imate sjajan film ponesen ovom pričom („The Crucifixion”, 2017).

Časne sestre Ursuline (1611) su sjajan primer grupne zaposednutosti. Ovu igranku je započela 17-godišnja časna sestra Madelina koja je (ako je po traču) imala aferu sa sveštenikom u predhodnom manastiru. Kad su je prebacili u novi počela je da se ponaša lucidno i gnuša svetih predmeta. Još  tri časne sestre su počele da luduju da bi na kraju iste godine osam sestara bilo van svake kontrole. Tokom egzorcizma Madelina je priznala da je njen ljubavnik, otac Galfridi sklopio pakt sa demonom (inače on se rešio bede i prozivke tražeći njen premeštaj) . Njega su spalili nabodenog na kolac i sve su nekim čudom ozdravile.

Gina, ćerka kolumbijskog imigranta sa Floride je u TV prenosu bila predmet isterivanja (04.04.1991, ABC TV dokumentarac, voditelj: Barbara Valters). Ovo je odobrio Vatikan a sam čin je predvodio James LeBar u trajanju od 6 sati.

Teorija da je dovoljno znati ime demona da bi vam bio u vlasti očigledno (tako kažu) uspeva izgleda jedino kod isteravanja Džinova u istočnjačkim religijama i kulturama.

Među ukletim „predmetima” najpoznatiji su:

Dybbok kutija: Ovo je strahoviti demon koji nam dolazi iz judejskih verovanja, zarobljen u kutiji punoj magičnih predmeta koju ne treba otvarati. Imate istoimeni film.

Annabelle: Krpeni zlotvor koji se čuva pod gomilom krsteva i katanaca u muzeju paranormalnog.

„The hands resist him”: Ovo je slika autora Bila Stonehama na kojoj se šake pomeraju a dete sa slike je u nemilosti lutke pored. Vlasnik galerije i nekoliko kritičara je preminulo pod misterioznim okolnostima.

slika dečaka koji plače: Autora Đovanija Bragolina (1950) postoji u više verzija, lično imam komplet u afro verziji i ne, nemam nameru da ih razdvajam jer kada se slika uplakanog dečaka razdvoji od nasmejane devojčice sve što imate se spali do temelja – sem slike koja ostane netaknuta.

Busby Stoop stolica: Do te mere ukleta da je drže zakucanu visoko na zidu muzeja „Thirsk” da neko ne bi slučajno seo na nju. Na njoj je sedeo Tomas Busbi pre nego je obešen za svoje zločine a uredno je prokleo sve koji budu seli na njegovu stolicu unesrećivši time 63e ljudi koji su preminuli.

venčana haljina Ane Baker: Godine 1800. mlada dama iz bogate kuće se zaljubila u gvožđara, što se nije dopalo njenom ocu. Odbila je mnoge prosce posle toga i na kraju je umrla ljuta i ogorčena 1914. godine ostavivši venčanu haljinu u svojoj porodičnoj kući gde je možete videti i danas. Veruje se da je pokretanje haljine posledica Aninog venčanog plesa koji ona izvodi posthumno.

Basano vaza: Od čistog srebra iz 15. veka, pripadala je Italijanki koja je ubijena na samo veče svog venčanja grleći tu istu vazu a posle njene smrti vaza je prenošena od člana do člana familije koseći ih smrću jednog po jednog sve dok je nisu sakrili. Neki pametnjaković ju je pronašao 1988. a čak ni natpis na njoj da donosi smrt nije mnogo pomogao pa je kletva počela da ubija ponovo. Muzeji je ne žele pa je trenutno zakopana u kovčegu na skrovitom mestu.

Dijamant „Nada”: Ukleti kamičak od 45,5 karata i vrednosti 250 miliona dolara koji je Zemlja sklepala pre 1.1 milijardu godina potamanio je nekoliko ljudi uključujući i par kraljeva kroz razvode, samoubistva, robijanja, torture, bankrotstva i mizerije raznih vrsta. Na kraju ga je „usvojio” Smitsonijan (Natural History) muzej u Vašingtonu gde je dostupan pogledima publike.

Ratničke maske Maora sa Novog Zelanda: Verovanje je da ako ratnik pogine u boju njegova duša nastanjuje masku i iako ne štete muškarcima opasne su za trudne žene jer vrlo brzo dolazi do komplikacija pa čak i smrti.

ogledalo „Myrtes Plantation”: Sadrži duhove Sare Vudruf i njene dece koji su otrovani pa do dana današnjeg u njemu viđaju njihove likove i male šake po staklu.

Robert: Posesivan lutak koji je opsedao dečaka Roberta Eugena Otoa čitavog života pa je čovek na kraju morao da se vrati njihovom prijateljstvu. Danas je u „Old Post Office and Customhouse”. Odgovoran je za polomljene kosti, gubitke poslova, razvode, nesreće a svako ko ga ne ispoštuje kad ga poseti prođe slično.

Majmunče sa harmonikom: Igračka koju ako dotaknete počinje da vas uhodi a možete je videti u sva tri filma o Anabel kao detalj na komodi.

ukleto ogledalo br.2 Stivena Zelmana: Korišćeno predhodno u ritualima prizivanja njegove mrtve familije koji su se oslikavali sve dok nije počelo da oslikava (kristalomansija) i izobličena lica koja su vlasnika smestila u mentalnu ustanovu.

Satanistička lutka: Izvesni radoznalac je pronašao ovu izvitoperenu lutku na obali a ona mu je izvukla svu energiju a prikaze su ga proganjale. Mada ga je jedna od utvara ipak izvela odatle. Smeštena je u „Waren” muzej.

„Borley Rectory” cigla: Pripada nekadašnjem zdanju koje je ukleto od samog početka gradnje 1862. godine. Hari Prajs je o ovoj kući napisao dve knjige a postoji i dostupan dokumentarac u crno beloj tehnici sa intervjuom pisca koji svedoči o duhovima časnih sestara i mnogo drugih poslastica za ljubitelje paranormalnog. Ako je vatra nije sredila onda jeste demoliranje 1944. god.

lutka senki: Sklepana od maš papira i perja ali i od ljudskih i životinjskih kostiju služila je za satanistički ritual. Nemojte je gledati u oči jer će vam doći u snove.

veštičije lutke: Ima ih raznih ali ove dve sem što nemaju uši ništa ne razlikuje od običnih lutaka pa je to prevarilo mnoge skupljače da ih dodaju svojoj kolekciji. Deca bi se razboljevala a lutke bi se švrćkale po kući čak i ako bi ih zatvorili u sanduk ili kutiju.

ukleti klavir: I on je u filmu „Conjuring 2”. Ima običaj da svira sam i to satima.

Mendi: Lutkica milog izgleda napravljena u Nemačkoj oko 1920. godine. Kad su shvatili da ova lutka plače i cereka se mnogo pre nego je taj mehanizam osmišljen poklonjena je „Quest” muzeju u Kolumbiji (Kanada). Voli da sakriva stvari, čerupa druge lutke a prepoznaćete je po polupanoj porcelanskog glavi i bebećoj garderobi.

japanska lutka u kimonu: Godine 1918, 17-godišnjak Ikići Suzuki je kupio ovu lutku svojoj dvogodišnjoj sestri Okiku u Tanuka Kođi ulici u Saporu. Vrlo brzo devojčica se razbolela i preminula a porodica je u njenu spomen zadržala lutku od koje se ona nije razdvajala. Vremenom, kratka kosa lutke je narasla do kolena i da bude jezivije kosa je ispitana od strane naučnika koji su potvrdili da je ljudska.

„Joliet”: Ana G. je imala tu nesreću da bude vlasnik ne samo zaposednute nego i uklete lutke koja je navodno doprinela da svaka žena u familiji rodi blizance (dečaka i devojčicu) da bi dečaci preminuli posle samo tri dana. Noću bi iz nje izlazili zvuci plačnih beba a dok nisu shvatili povezanost lutka je prenošena generacijski sa majki na ćerke. Neće da je se reše jer veruju da ako se nešto desi ovoj lutki desiće se i dušama preminulih dečaka pa je maze i paze a ona nastavlja da uništava njihove živote.

Zombi vudu lutka: Zanimljiv miks ove lutke poznatije kao „Galveston Teksas Zombi lutka” koja voli da se pobije sa vlasnikom dolazi do izražaja oktobra 2004. kad je neimenovana žena ovo kupila kao suvenir iz Nju Orleansa – Dopremila ju je kući u metalnoj kutiji i izložila u izlog. Kad je napadnuta i nije upalilo spaljivanje i seckanje lutke prodala ju je na „E-bay” sajtu samo da bi je ubrzo kupac obavestio da mu je kutija stigla prazna. Pronašla je lutku sutradan, prljavu na pragu svoje kuće.

Sarita: Plavokosa lutkica koja je poklonjena Ivoni Nunez u Peruu 2010. godine. Ova lutka se šeta, grebe decu i ima fetiš da vas gleda dok spavate.

Leda: Henri Voren se vratio rodnom domu i u razrušenoj kući pronašao marionetsku lutku koju je muzej procenio na 250 godina starosti. U njoj je duh 6-godišnjaka koji se udavio oko 1700. godine. Lutka izaziva histerije i nervne slomove kod ljudi.

Harold: Pisac Artur Kenada (2004) je pazario lutka iz 1930. od koga ljudima pripadne muka od samog pogleda. Razboljevaju se, imaju glavobolje, mučnine, konfuziju i osećaj da je lutak sa njima u sobi noću. U lutki je čovek po imenu Harold, jedna mentalno nestabilna žena i demon koji voli da pleše sa Đavolom.

„Atlas opscura” pominje okovani hrast (Alton, Engleska), Đavola (Svansea, Vels), Tradicionalni inžinjerski kamen (Fairbanks, Aljaska), Baksuzna slova PH u studenskom domu Sveti Salvador na pločniku (Sv. Andrej, Škotska), statua Majkla Džeksona (Mančester, Engleska), zamak „Craig-e-Clair” (Rosko, Engleska), drevna seks kletva (Agios Tychon, Kipar), loza sa porodičnog groblja iz 1800-e (Dummerston, Vermont), ukleti memorijal pukovnika Baka (Buckport, Mejn), ukleti porodični bazen porodice Castellnou (Rubi, Španija), “Koh Hingham” ostrvo crnih kamenčića (Tajland), kuća Lave (Belvedere, Tiburon) , slika „The Anguished Man” (autor je pomešao boje sa svojom krvlju pa izvršio samoubistvo. Slika je i dalje u vlasništvu u Kumriji, Engleska), kletva „Ice man” mumije (Otkriven 1991 u Otzal alpima, Italija a poznatiji kao Ozi, živeo je oko 3000. godine p.n.e.). Prilično očuvan i danas je neverovatan a odgovoran je navodno za čak sedam smrti onih koji su imali veze s njegovim pronalaskom ili izučavanjem), ukleti grob Tutankamona (skoro svi sa ove ekspedicije su nadrljali a mnogi su i preminuli, bez logičnog objašnjenja ili od neverovatnih uzroka koji ubijaju jednom u million)… i tako u beskrajon.

O nama i nekim posebnim predmetima kao što su knjige ćemo posebno.

S ljubavlju, Elena Alexandra

Botaničar – Dina Strojček

Valjao je Muzaferija, od milja zvani Muzafer, po prstima mješavinu treske i zemlje crnice iskopane podno džamijskog brežuljka. Dok mrvi onu zemlju i presipa iz žardinjere u korito, mrmlja sebi u bradu žučno i nepokolebljivo, a ponekad mu se otme koja glasna psovka koja stigne do zatvorenih komšijskih prozora i ne ide dalje. Prekopa on zemlju i ostatke korjenja od traljavo i bezbrižno počupanih biljki koje su prvobitno posađene. Počesto je volio Muzafer u šetnjama po okolnim Sarajevskim izletištima, isčupati mladi izdanak kao za pelcer, a onda ga pogužva među prstima i odbaci kao razočarenje. Tako je u svom skromnom podnebeskom vrtu na krovu najviše zgrade u naselju, volio ponekad iz čistog mira ostaviti brigu o biljkama samo biljkama.

Muzafer je volio nositi bijeli mantil u vrtu, koji je često ličio na purgatorij, dok se bavi pljevljenjem niskog korova izraslog iz fuga između betonskih ploča, kojima je popločan krov zgrade. S obzirom na svoju nestručnost u bavljenju biljkama i njihovom fiziologijom, te puko amaterstvo koje je razvio u zadnjih par godina, u tom bjesomučnom pljevljenju ponekad bi nekome sa strane izgledao kao sumanuti nepotkovani  botaničar.  Između biljaka, u vrtu smještenom na sto i dvadeset metara u vazduhu i Sunca, nije se nalazila nikakva zaštitna barijera. Tako su biljke svojom prirodnom otpornošću štitile svoj život od sunčanog neprijatelja, sakrivale svoje listove, ne davajući si da porastu u punom potencijalu, ne bi li sa manjom površinom uspjele preživjeti ovaj sunčani pakao u koji su izložene. Volio je tako Muzafer više životinju nego insana, a još je više volio biljku od čovjeka.

Rijetko društvo je zalazilo u njegovu poluzelenu oazu na betonskoj podlozi,  s obzirom na stres koji se javljao u Muzafera od fizičkog prisustva ljudi. Neobzirno kretanje gostiju, a nerijetko bi očešali neku stabljiku nogom, nakostriješilo bi svaku dlaku i podiglo mu proćelavu kosu na glavi. U tim trenucima, Muzafer je volio zamisliti ljude kako skaču s ruba ograde i bacaju se u nepovratni pad s krova.  Zamišljao je tako dobrovoljna samoubistva, a nervi kroz tijelo bi mu grčili svaki mišić zbog čega bi cupkao i nervozno poskakivao u krug oko svoje ose.

Mrzio je ljude, pakosno je volio s njima ulaziti u odnose. Teški trenuci iz prošlosti načinili su neizbrisive i neprekopane brazde u Muzaferovoj duši.  Ljubav je osjećao uvijek  jednostrano kao nešto što se prima, ali nikada ne pruža. Nije mogao osjetiti bezuslovnu ljubav prema ljudima, jer je manijankalno djelovao samo iz vlastite koristi. Tako se Muzaferija okrenuo biljkama i smiraju koji donosi briga o njima. Najviše je volio praviti “bonsai” od domaćih, autohtonih Bosanskih sorti voćki, a najčešće bi se dokopao jabuke. Posjedovao je jaku volju i poprilično vješte ruke u kojima je uvijek držao neku alatku za pravljenje improviziranih predmeta isključivo s nekom namjenom. Veliki pragmatičar je bio Muzafer, a svoj rad je obavljao težački i pošteno bez ičije pomoći. Mogao je od naizgled neupotrebljivih i polomljenih artikala, napraviti jedinstvene predmete neobičnog dizajna.  Kroz svoju maštovitu i orginalnu viziju, često je ostvarivao već viđane ideje al’ opet odrađene na njegov unikatni način. Nešto bi poslužilo kao ukras među zasađenim gredicama sukulenata, a nešto je poslužilo kao saksija za razne vrste grmića, tankih mladica Vrba ili sezonskog bilja. Kroz svoj predani rad, razvio je ljubav prema egzotičnijim vrstama, koje bi nabavljao na razne načine, a dosta često je tražio u prirodi primjerke slične njima, što bi neuvježbanom oku predstavljao kao pravu stvar.

Pravio je Muzafer i staklenik svojim biljkama da im omogući dodatnu vlažnost. Sadio je začine, tražio je po buvljaku priručnike za botaničare i upoređivao dnevni plijen sa slikama biljaka nacrtanim na stranicama priručnika. Sušio je nezrele mlade biljke, tucao ih u prah i mješao razna sjemena. Kažu da ga je jedna od tih ljekovitih samoniklih biljaka i dotucala. Toliko se navalio na čaj od te jedne da nije ni osjetio kada ga je ludilo napalo. Kažu da je rijetko išao na počinak, a odmor mu je bio kada savije leđa i pljevi po vazdan korov po fugama između betonskih ploča.

Tako je jedne noći u istraživanju, naletio na biljku čije su mu se specifikacije posebno dopale. Noćima i danima je proučavao sve napisano i istraženo o njoj, te pripremao korito za njenu sadnju. Pomješao je plodnu crnicu, tresku i kamenje.  Đubrivo je kupio od nekog seljaka. Biljka je imala prirodno stanište više prema južnoj polutki nego sjevernoj. Odgovarala joj je vlažna, a opet dovoljno topla klima bez teške zime. Imala je posebnu ishranu i spadala je u red mesožderki. Njemu je srce dirnula kada je pročitao koliko je posebna, tačno onako kao i njegova vizija. Kada je nabavi biće kraljica podnebeskog vrta.

Ali Muzafer je uvijek volio po svom, pa makar i propast. Noćima se zabavio pretraživanjem moguće Hercegovačke podvrste ove mesožderke.  Znao je da postoji, kao i onaj kanjon Neretve što je još iz doba Krede među nama. Sjeo je na voz, otišao u pećinu na Hercegovačkom kršu i u tami zemljine utrobe pronađe mesožderku. Naša varijanta.

Pripremio je Muzafer i korito i zemlju, i vodene prskalice palio po noći i brojao sekunde dok onu vodu u rijetko šprica. Rasla je iz dana u dan, a Muzafer je sve rijeđe odlazio na spavanje. Činilo mu se da će propustiti kako raste ako samo na tren sklopi oči. Po danu je skupljao muhe što ulete u kuću pa se vrte ispod lustera. U sumrak je lovio komarce, a ponekad je skupio i krijesnice kao poslasticu. Crviće je rukama tražio po zemlji, a skakavce je hvatao za nožice. Nenadano je mesožderka rasla iz dana u dan vidno sve veća, toliko da su joj nakon mjesec dana života, muhe i crviće zamijenili golubovi i vrane. Postavio je gajbe na komad drvceta, a ispod njih mamac. Lovio je onako kako djeca love golubove, pa ih puštaju u slobodu nakon izvjesnog vremena.

I ptice su postale premale. Da mami mačke i pse, Muzafer nije imao srca. Valjda, kao i svako, imao je favorite među životinjama.  Naime, ova čudnovata biljka, opasna i rijetka kakva i jeste, nije uzalud svoj dom imala u mraku vlažne i tamne pećine. Ono gdje se ona sada nalazila kod Muzafera, nije njeno normalno stanište. Svjetlo dana i velika količina ultravioletnog zračenja, izazvalo je cijepanje gena u jedrima ćelija i njihovu prekombinaciju, što je stvorilo čudovišnu morfologiju i izazvalo monstruoznu mutaciju mesožderke. Doista je Muzafer bio u pravu kada je govorio da još iz doba Krede postoji. Vremenom se ona prirodnom selekcijom povukla u tamno okruženje pećine gdje je sebi omogućila opstanak u benignom obliku prihvaćenom po zakonu prirode. Sve dok joj Muzafer nije dao krila.

Toliko je bila ogromna da joj je korijen probio korito i pomjerao se kao da diše. Mesožderka je razvila prahistorijski oblik na koji ni sama nije navikla. Oba amatera u onome što rade, začuđeno su živjeli u simbiozi. Muzafer je bio lovac i donosio hranu, a mesožderka mozak čiji se nervni sistem razvijao iz dana u dan dok se nije ukorjenio.  Nije mogao prestati. Krao je i po mesarama janjce, ali sve je to kratko trajalo. On se oduševljavao svojim postignućem, a mesožderka je željela slobodu i bijeg iz Muzaferovog biotopa. Toliko je narasla da je svojom visinom ometala radiovalove odašiljača postavljenih po krovu.

Muzafer je sjedio u najudaljenijem ćošku krova i gledao biljku koja je postigla svoj puni i prekomjerni potencijal.

Za koji dan će moći i sama hodati.

 

Autor: Dina Strojček

Škola zove u septembarskoj čitaonici, septembar 2020.

Škola zove, škola zove…

Da li vam je nedostajao ovaj poziv poslednjih šest meseci? Da, znam, škola vam nedostaje i više nego što ćete priznati… Eh, lepo je to đačko doba. Možda se ne čini uvek tako, ali dobro. Znam da će vam sad biti posebno nezgodno, te maske, te malo redovno, malo od kuće. Držite se klinci, preguraćete i to, pa ćete se posle smejati. Ne može da počne škola bez problema, evo već decenijama unazad. Imao bih svašta nešto reći i u vezi sa svim ovim virusima, ali ne želim da vas bacam u mračna raspoloženja.  Ako vas zanima šta mislim, potražite me na priceizpodruma.com

Šteta što je leto gotovo, taman se malo smanjila vlaga u podrumu. Sve što je lepo kratko traje.

 

 

Između srećan i nesrećan – Adam Silvera

Započinjemo sa knjigom za mlade ili popularnije YA. Prvenac Adama Silvere se bavi rasnim pitanjem, seksualnošću, a radnju je smestio u Bronks, u jedno leto u bliskoj budućnosti. Šesnaestogodišnji Aron Soto pokušava da pronađe sreću nakon što ga je potresla porodična tragedija. Tokom leta postepeno se priseća šta znači sreća, jer mu podršku pruža njegova devojka Dženeviv, ali tu je i novi najbolji drug, Tomas, koji uspeva da natera Arona da prihvati svoju prošlost i suoči se s budućnošću. Dok se Tomas i Aron zbližavaju, Aron otkriva nešto o sebi što preti da uzdrma novootkriveno zadovoljstvo. Revolucionarni postupak izmene sećanja, koji se izvodi na Leteo institutu, možda može da mu pomogne da se popravi.

Hm, čeprkanje po sećanju, ovde može mnogo stvari da se upropasti. Hm, moglo bi biti zabavno za čitanje.

Izdavač – Publik Praktikum

 

 

Razmeđe sudbina: Recke smrti 2 – Veronika Rot

Čitao sam serijal „Divergentni“ Veronike Rot. Bilo mi je skroz simpatičan. Filmove nisam gledao. Pred vama je druga knjiga Veronikinog novog serijala.

Životima Sajre Noavek i Akosa Kerezeta upravljaju sudbine koje su proročišta objavila na dan njihovog rođenja. Jednom utvrđenoj sudbini ne može se pobeći.

Akos voli Sajru, uprkos proročanstvu koja mu govori da će umreti služeći njenu porodicu (nezgodna su ta proročanstva). A kad se Sajrin otac, Lazmet Noavek – bezdušni tiranin za koga se mislilo da je mrtav – vrati na šotetski presto, Akos je uveren da mu se kraj neminovno bliži.

Lazmet započinje divljački rat, dok Sajra i Akos očajnički i po svaku cenu žele da ga spreče. Za Sajru, to bi moglo značiti da će čoveku koji je, a možda i nije, njen otac oduzeti život. Za Akosa, to i moglo značiti da će dati svoj. Posle zapanjujućeg preokreta, oboje će otkriti da njihove živote sudbine određuju na najneočekivanije načine.

Izdavač – Urban reads

 

 

Sva Teslina deca  – Goran Skrobonja

Sad se verovatno pitate kako je ovo novitet? Možda nije kod nas, ali biće u Japanu. Izgleda da će nakon dve godina pripreme, Japanci i mati priliku da čitaju ovaj odličan roman. Baš mi je drago što je je neko u Japanu prepoznao Goranovu knjigu, kao jednu od onih, koje su vredne prevođenja. Pogledajte kako su Japanci zamislili naslovnicu Tesline dece. Predviđeno je da pisac izabere dve slike, jer će i Teslina deca biti objalvjena kao dve zasebne knjige. Kako vam se čine predlozi?  Ako niste čitali Svu Teslinu decu, toplo preporučujem.

 

Stigosmo do kraja. Znam, žao vam je što nema više novih knjiga? I meni, ali šta da se radi, žalite se izdavačima. Međutim, samo BEZ PANIKE, mogu da vam najavim da će se uskoro pojaviti fenomenalna knjiga, jednog zanimljivog domaćeg dvojca. Detalje ćete verovatno dobiti u sledećem javljanju…

Sastanak sa Ramom

Pozdrav svima. Sigurno ste se pitali šta se dešava sa predavanjima i zašto kasnimo? Jedan od razloga je taj što sam pripremao specijalno predavanje povodom izlaska drugog broja našeg časopisa. Neću vam reći koji je klasik u pitanju, neka ostane iznenađenje. Drugi razlog je moje sopstveno pisanje kome sam se posvetio pored podučavanja o obaveznim klasicima. Pored nastavka Anđelinih avantura radim na još nečemu, ali kako kažu đavo nikada ne spava tako da ću ovde stati sa ovom pričom.

Drago mi je što sam na fb stranici video komentare vas koji ste uživali čitajući Klarkove „Pesme daleke zemlje“, kao i da je moje predavanje probudilo uspomene nekima od vas i zainteresovalo vas za ovu knjigu. Na tom času sam takođe rekao da ćemo raditi još jedan Klarkov klasik nakon čega idemo na pauzu do oktobra meseca kako bih se malo posvetio svojim radovima.

Što se tiče današnjeg predavanja, bilo mi je teško da se odlučim koji klasik ću vam predstaviti jer Klark ima dosta knjiga koje  su pogodni kandidati. Pored „2001: Odiseje u svemiru“ (ne grešite, po ovoj knjizi je Kjubrik snimio jedan od najboljih filmova svih vremena) i „Kraja detinjstva“, kog sam pomenuo na prošlom času možemo izdvojiti „Rajske vodoskoke“ (The Fountains of Paradise), Maticu Zemlju (Imperial Earth),  „Grad i zvezde“ (City and the Stars), „Svetlost zemaljsku“ (Earthlight),  „Pad Mesečeve prašine“ (A Fall of Moondust), „Sastanak sa Ramom“ (Rendezvous with Rama)…. U ove knjige nisam ubrao one koje je pisao u saradnji sa drugim piscima i zbirke priča. Posle dugog razmišljanja, odlučio sam se za klasik koji predstavlja deo njegovog magnum opusa i koji je prva asocijacija na Klarkovo stvaralaštvo. Ne, nije Odiseja, koju ćemo sigurno raditi na nekim od sledećih predavanja, već Sastanak sa Ramom koji je neplanirano postao serijal, ali otom potom.

Sada odlazimo u 2130. godinu gde su ljudi, nakon pada razornog meteora u Italiji u 21. veku, osmislili sigurnosni sistem koji ih na vreme upozorava na pretnje koje dolaze iz svemira. Isti detektuje da je u Sunčev sistem ušao čudan polucilindrični objekat koji ide ka Zemlji. Ubrzo se ustanovljava da nije reč o meteoru, već o vanzemaljskom brodu kome daju ime Rama po božanstvu iz indijske mitologije i šalje se ljudska posada sa zadatkom da uđe u isti i ispita njegove tajne. Odatle počinju da se nižu misterije i nova pitanja bez odgovora. Ko i šta je Rama? Ko su njegovi stvaraoci? Zašto je i sa kojim ciljem ušao u Sunčev sistem? Sve oči su uprte u Bila Nortona i njegove ljude kojima je pripala čast da budu prvi ljudi koji će uspostaviti kontakt sa vanzemaljcima. Ili možda ne.

Klark se u ovoj knjizi pozabavio jednom temom kojom je bio fasciniran tokom svog stvaralaštva i kojoj je posvetio brojne radove, kontaktom sa vanzemaljskim životom. Njegov poljski kolega Stanislav Lem tvrdio je da, ako postoji vanzemaljski život, da je za uspešan kontakt potrebno da budemo na istom tehnološkom nivou. U knjizi postoje naznake da su Ramanci daleko uspešnija civilizacija od naše pa ostaje pitanje zbog čega bi uspostavili kontakt sa nekim ko je na niskoj lestvici u odnosu na njih.

Što se tiče stila, stoji sve što sam rekao tokom predavanja o „Pesmama daleke zemlje“. Čitajući postajete fascinirani Klarkovim tehnološkim znanjem i poznavanjem svemira i njegovih pojmova. Takođe, možemo da pohvalimo i razradu upoznavanja sa nepozvanim gostom u našoj galaksiji koji nas je pustio da se, poput mrava, penjemo po njemu pokušavajući da otkrijemo njegove tajne. Treba izdvojiti i građenje atmosfere napetosti i iščekivanja dok posada pretražuje Ramu i pronalazi ono unutar nje. Sa druge strane, razrada likova je dosta loša, što Klarku i dalje zameraju jer se današnji pisci dosta oslanjaju na likove nego na radnju.

Koliko je Rama važan klasik za naučnu fantastiku idu u prilog tome brojne nagrade koje je pokupio nakon što je ugledao svetlost dana te daleke 1973. godine: Nebula nagrada za najbolji roman 1973. godine, Hugo nagrada za najbolji roman 1974. godine, Lokus nagrada za najbolji roman 1974. godine, nagrada britanske naučno fantastične asocijacije u 1973. godini, Jupiter nagrada za najbolji roman 1974. godine, Džon V. Kembel memorijalna nagrada u 1974. godini. Sa pravom se može reći da je ovo jedan od najboljih naučnofantastičnih romana sa tematikom prvog kontakta i delo koje spada u vrh Klarkovog opusa. Rama je poslužila i kao inspiracija za video igru na konzolama poput Apple II i Comodore 64 i za radio dramu na BBC Radiju 4. S vremena na vreme se čuju i glasine o navodnoj filmskoj adaptaciji koju bi režirao Dejvid Finčer u saradnji sa Morganom Frimenom, ali zasad sve ostaje na glasinama. Da li će Rama ikada doživeti svoju filmsku projekciju ostaje nam da vidimo.

Kako to obično bude ni ovaj klasik nije odoleo pritiscima izdavačkih kuća pa je Klark bio prinuđen da se udruži sa drugim piscem, Džentrijem Lijem (Gentry Lee), sa kojim je napisao tri nastavka, Rama II (Rama II, 1989.), Vrt Rame (The Garden of Rama, 1991.) i Otkriveni Rama (Rama Revealed, 1993.) Zapravo, Li je napisao sve tri knjige dok je Klark davao sugestije. Nijedan od nastavaka nije prišao slavi prvog dela, uprkos tome što je Li doprineo boljoj karakterizaciji likova kojoj Klark nije bio sklon i dinamičnijoj radnji, sa manje filozofije. Treba napomenuti da je Li napisao još dva romana koja su smeštena u Ramin univerzum, ali da nijedan nije objavljen kod nas.

Rama je kod naših izdavača doživeo brojna izdanja. Prvo je svakako Kentaurovo izdanje iz 1978. godine u sklopu najpoznatijih dela Artura Klarka, druga je Polarisovo izdanje iz devedesetih godina koji je odgovoran za objavljivanje i dostupnost i nastavaka, dok je treću premijeru imao u izdanju Lagune iz 2011. godine. Sva izdanja su trenutno rasprodata i mogu se naći jedino kod antikvara ili na sajtovima za prodaju. Iskreno, ja se nadam i četvrtom izdanju, ovaj put pod palicom Čarobne Knjige, jer ovaj klasik zaslužuje da bude dostupan široj čitalačkoj publici.

Toliko od mene za ovaj semestar. Poželeo bih vam da se otisnete i pokušate da otkrijete tajne koje krije ovaj vanzemaljski objekat. Meni ostaje da radim na svojoj prozi i da pripremam predavanja koja nas čekaju u oktobru.

Princeza Erina i Kraljica Gurga,la

Jednom davno u jednom selu južno od Beograda živela je jedna obična četvoročlana porodica. Otac Marko, Majka Elirna i dva sina Nenad i Milan. Dva brata su bila veoma različita, kao ulje i voda. Milan je bio povučen, stidljiv ali veoma inteligentan dečak.Od malih nogu je bio zainteresovan za viteške priče i stripove i od 7. godine je počeo da trenira mačevanje i da čita sve vezano za viteštvo i srednji vek. Nenad je bio čista suprotnost: pakostan, nemiran, pravi vragolan. Uvek je upadao u nevolje, što stariji to je bio gori. Počeo je sa sitnicama; krao je voće iz voćnjaka komšija,gađao golubove praćkom, krao užinu od drugih i tukao se maltene svaki dan. No sve se promenilo kada je njihova mama zatrudnela po treći put i rodila im prelepu sestru Erinu.Obadvojica su je zavoleli čim su je ugledali iako se nisu trpeli i stalno se tukli i svađali, oko jedne stvari su se u potpunosti slagali;  od njih se ocekuje da paze na njihovu mlađu sestru i štite je od svega.Zakleli su jedan drugome tog dana pre nego sto su legli na počinak.Nepunih 13 leta kasnije Erina je izrasla u dobrodušnu,zdravu i uvek nasmejanu devojčicu. Milan je postao pisac pišući kratke romantične romane o hrabrim vitezovima i postao je odličan mačevalac, dok je Nenad služio u vojsci .Sve je bilo spremno za Erinin rođendan,ali 5 dana pre njenog rođendana ona je misteriozno nestala.Usledio je opšti haos, tražilo je celo selo, policija sa sve helikopterom i jedini trag koji su našli su bile  vlasi njene kose i nekoliko crnih guščijih pera.Psi tragači su pratili njen miris do jedne napuštene kuće ,ali to je bila slepa ulica unutra su nasli samo prašinu,slepe miševe,paučinu i jedno veliko prašnjavo ogledalo sa posrebnjenim drvenim ramom.Od Erine ni traga.Krov je jako prokišnjavao tako nisu pronašli ni otiske stopala otmičara. Prošla su dva dana i niko ništa nije pronašao.Njihova majka je pala u očaj od brige nije jela i edva i vodu da je dotakla. Trećeg dana ih nazvala baka Mirjana koja je došla sebi uprkos Alchajmerovoj bolesti i rekla Elirni da pošalje Milana i Nenada da popriča sa njima. Tako njihova mama i učini . Milan je pokupio svog brata iz kasarne i odvezli su se u starački dom.Prošlo je nekih deset godina od kada su zadnji put razgovarali sa bakom. Milan:   „Pitam se zašto je baka tražila da dođemo samo nas dvojica?” Nenad:  „Otkud znam , već se počela gubiti i zaboravljati još dok je Eri nosila pelene a nas dvojica išli u osmi razred. Kako god nećemo je odbiti, sada nas se barem seća a sutra će zaboraviti i svoje ime.” Ušli su kod bake koja je sedela na fotelji držeći neku prelepu kutiju od belog drveta ukrašenu slikama vila ,cveća i ptica. „Drago mi je da ste došli dečice,valjda sam odmah došla k sebi čim su mi rekli šta se desilo.Da sam barem zdrava, ali šta je tu je,da odmah pređem na stvar. Samo vas dvojica možete da pronađete i spasite vašu dragu sestru.” obratila im se baka. Dva brata pogledaju jedan drugog čudeći se, a zatim su pogledali baku koja je izgledala i zvučala mrtva ozbiljna. Otvorila je kutiju i iz nje izvadila mali srebrnkasti ključ i mač. Baka: „Ovaj mač je pripadao vašem dedi Alfonsu koji je bio pravi vitez.” Dobacila  je Milanu majušni mač koji se u letu povećao na normalnu veličinu i on ga vešto uhvati za balčak kao da to radi svaki dan.Obadvojica su ostala bez teksta a baka nastavi. „Otiđite do napuštene kuće sa ogledalom gde je policija zapela u ćorsokak,kjuč otvara ogledalo koje funkcioniše kao vrata, sve će vam biti jasno kad jednom pređete. Sledite svoje srce deco i čuvajte se slugu kraljice Gruga,le.” Hteli su da je pitaju hiljadu pitanja neshvatajući šta se dešava ali baka je odjednom negde odlutala pogledom i shvatili su da ju je bolest opet oduzela i seli su nazad u kola izazvaši čudne poglede penzionera i osoblja staračkog doma pa su se brže bolje odvezli do napuštene kuće. Kuća je bila oblepljena žutom policijskom trakom ali niko je srećom nije čuvao. Milan je izvukao mač iz korica i divio se njegovom predivnom crnom sečivu i njegovih stotinu slojeva dok se presijavao na suncu . Nenad nije bio preterano oduševljen mačem već je proverio svoj službeni pištolj i ubacio metak u cev čisto reda radi. Kad su otišli do ogledala nisu očekivali da će se išta desiti ali Milan oseti blagu toplinu na svom prsluku i obadvojica primetiše da mu nešto svetli u džepu. Kad je virnuo u svoj džep svatili su da je ključ koji su dobili od bake svetleo blagom i prijatnom belom svetlošću. Izvadio ga je iz džepa i prišao ogledalu prisetivši se bakinih reči o ogledalu i tražio je ključaonicu. Nenad ga potapša po ramenu i pokaže na gornji desni ugao drvenog rama ogledala . Tamo se nalazila ključaonica koja je takođe svetlela istom blagom svetlošću kao ključ. Nenad:„Ta ključaonica malopre nije bila tamo….nista neshvatam, kako je baka izvela onaj trik sa mačem i ovo ogledalo ne može nikako da bude skriveni prolaz, nije ugrađeno u zid a gde bi vodilo? U podrum? Ova ruševina nema podrum!”  Milan: „Nista ni meni nije jasno ovaj mač kao da je produžetak moje ruke , tako mi lako leži u ruci, a danas sam ga prvi put video! Kako je to moguće? Hajde da vidimo šta će se desiti.” Gurnuo je ključ u ključaonicu i okrenuo ga. Čulo se jedva čujno škljocanje nekog mehanizma i na njihovo iznenađenje, nikakva tajna vrata se nisu otvorila već je odraz njih i oronule sobe počeo da bledi i umesto njih su ugledali neku prostoriju sa nekoliko ogledala i jednom belom stolicom za ljuljanje na kojoj je sedelo nekakvo čupavo stvorenje šiljatih ušiju koje je nosilo bronzani oklop sa grbom u obliku ogledala tiho dremajući, držeći jednostavno belo koplje sa gvozdenim vrhom sa malim samostrelom okacenim na leđa. Stvorenje je imalo njušku nalik svinji ali lice nalik čoveku i Nenad ga probudi uhvativši ga za ruku kojom drži koplje, istovremeno uperivši svoj pištolj u njega. Stvor umorno otvori oči i odmah se uplaši kad ugleda njih dvoje te uplašeno reče;„Ko ste vi?! Kako ste….ušli ovamo ? O ne, prošli ste kroz ogledalo vrata bez dozvole njenog visočanstva!? Predajte se odmah ili ću…” Nenad ga prekine istrgnuvši mu koplje iz ruke i uhvativši ga za ruke i podigne ga bez muke preteći mu uperi mu pištolj u lice te reče: „Hej ti mali buđavi kepecu,  gde je naša sestra ? Govori ili ćes upoznati moju dugu devetku! Gde je ona?!”  „Ja nemam….pojma o kome pričate ! Ko ili šta je duga devetka? Molim vas ako se odmah vratite odakle ste došli praviću se kao da se ništa nije desilo, nego da se predstavim, ja sam Dargo gnom čuvar ogledala-vrata. Ja nikoga nisam video kako prolazi kroz ovo ogledalo a radim tu već šest meseci, možda Razdi zna on radi poslepodnevnu smenu i ako…..ček taj mač kod vašeg saputnika….nemoguće, jel Ostrica Severa? Niko nije video taj mač već 70 godina možete li ga izvući iz korica…molim vas lepo?” Milan izvuče mač njegovog dede napola iz korica i primeti da Dargo gleda u njega i u mač ko da je video duha. Dargo: „Vi ….ste potomci Ser Alfonsa prvog mača pokojnog kralja Eldarga Prvog koji spasio princezu Miranu od gneva kraljice Gurga,le i njenih slugu….morate poći samnom vas dvojica i to smesta! Rekli ste da trazite vašu sestru?” Milan: „Čekaj,  pomoći ćeš nam? Tek tako jer imam ovaj mač?” Dargo;„Ne bilo koji mač, Oštricu Severa, iskovali su je moji preci pre 600 godina od zvezde koja je pala na zemlju samo neko čijim venama teče krv ser Alfonsa moze da izvuče Oštricu i barata njome. Prorocanstvo se ispunjuje! O bogovi Crvene šume, moj deda će se tako obradovati kad vas vidi čekao je ovaj trenutak….pa od dana kada je pogubljen kralj Eldarg….pođite zamnom, samo prvo da predam dužnost nekome drugom, znate papirologija itd to će potrajati minut dva, sačekajte me ovde.” Nenad:„Još uvek mi nisi odgovorio patu….Dargo, gde je naša sestra?” Dargo:„Pre vas niko drugi nije prošao ,već sam vam rekao….ček da li je oteta ili je tek tako nestala?”  Nenad:„Niko ne zna tačno samo su pronađena guščja pera i par jedva vidljivih tragova u blatu, skoro izbrisanih kišom.”  Dargo:„O mislim da znam gde bi mogla biti ako nije prošla kroz ovo ogledalo-vrata mora da su je Gurga,lini lični gardisti odveli …to objašnjava crna guščja pera….što znači da je u Plavom Zamku….o ne sigurno želi….kolko ima godina vaša sestra?” Nenad:„Za mesec dana će napuniti 13 kakve to veze ima?”  Dargo:„Bojim se da će je Gurga,la udati za nekog od svojih vernih lordova i tako će imati pristup svoj moći i bogastvu vaše loze.”  Nenad:„Molim?!! Udati je ? Ona je tek ušla u pubertet!! To je to! Pokaži mi gde je taj prokleti zamak da izvučem Eri odatle! Govori gde je zamak?!”  Dargo:„Nemožete tek tako ući u Plavi Zamak! Saslušajte me trebaće vam pomoć ,ima dosta meštana koji bi se rado otarasili Gurga,le ali ima ona dosta vernih podanika,slugu i uhoda moramo biti pažljivi, zato me sačekajte ovde odmah se vraćam, ako nešto krene naopako uvek se možete vratiti nazad u vaš svet.” Milan:„Ček malo mi nismo na Zemlji sada?” Dargo:„Zar ne znate čemu služe ogledala-vrata? Oni su prolazi između svetova…kako ste uopšte shvatili da otvorite ova?”  Nenad: „Baka nam je rekla samo što je ona bolesna….ajde briši sada i bolje bi ti bilo da se vratiš jer ne odlazimo odavde bez naše sestre.” Dargo je naslonio svoje koplje na zid i izašao na mala vrata koliko su mogli videti bila su jedva metar visoka. Dargo je bio za dva palca niži i kad je izlazio na momenat su ugledali stazu od belog kamena i prelepu baštu sa stotinama divnih cvetova. Dargo se vratio posle nekih sat vremena. Dargo:„Žao mi je što ste ovoliko čekali, prokleta papirologija,ali saznao sam važne informacije što se vaše sestre tiče…bojim se da vesti nisu dobre.” Nenad:„Ako joj fali i dlaka sa glave…” Dargo:„Dobro je,  ne fali joj ništa ali Gurga,la će je udati za nekog debelog ministra…sutra .”  Milan:„O bože ! Nenade moramo se vratiti nazad i….” Nenad:„I šta? tražiti pomoć? Strpaće nas u ludaru, moramo ovo rešiti ti i ja ma kolko suludo to zvučalo, zar ne shvataš baka je bila upravu.“  Milan:„U redu. Dargo spominjao si neke koji će nam pomoći, znaš li gde su?“ Dargo:„Reč je većinom o članovima moje porodice,ali i drugi gnomi su na našoj strani, hajte za mnom, što se pre sastanemo sa njima to bolje. Poslao sam im poruku sovom pismonošom tako da će nas očekivati.” Već je zalazilo sunce su kad su došli do Dagonove kuće i sastali se sa njegovom porodicom. Svi su bili za to da se ušunjaju u zamak još večeras da spasu princezu pod okriljem noći. Dok su pripremali oružje; koplja, samostrele, sekire, buzdovane Milan je primetio neki zaključan kovčeg i iz znatizelje upitao šta se nalazi unutra. Gnomi su mu rekli da nemaju pojma šta je, samo da je u pitanju nekakvo oružje koje je sa sobom imao neki čudan vojnik koji je spasao život Dargovom dedi pre 70 godina kad su ga napali goblini ubivši trojicu i ranivši i oteravši ostale. Vojnik je umro od otrovne goblinske strele. Kad su otvorili kovčeg oba brata su prepoznala oružje. U pitanju je puškomitraljez Levis i dva puna okvira u obliku doboša. Oba brata su obukli tunike ,verižnjače i šlemove, doduše Nenad je umotao Levis krpama da se ne vidi šta je i tako opremljeni ušunjali su se u Plavi Zamak. Zatekli su kraljicu Gurga,lu kako večera prepelice, čaj i slane biskvite ali ono što ih je iznenadilo je to da je ona jedna guska koja govori ali visoka oko dva metra dok su njeni gardisti gusani bili jos viši i izgledali su zastrašujuće u svom crnom oklopu. Dargoa su pogodili strelicom u stomak i tada je zavladao haos jedine reći izgovorene pre nego što je sve otišlo dođavola bile su reči kraljice-guske: „Šta kog đa…pobite uljeze!Smesta!!”  Nenad je šutnuo u stomak gusana koji se zaleteo na njega bojnom sekirom, oborivši ga na zemlju, skinuo Levis sa leđa usput ubivši gusana na zemlji hicem u glavu. Zatim je otvorio vatru na ostale ubivši trojicu smesta. Milan je sekao gusane kao da pleše između njih, a dedin mač je sekao kroz njihov oklop kao kroz karton. Gurga,la je zgrabila svoj magični štap i pokušala spržiti munjom dvojicu braće, ali Milan vešto izbegne munju i jednim spretnim pokretom joj odseče ruku zajedno sa čarobnim štapom a Nenad je dokusuri sa desetak metaka iz Levisa. Nakon što je kraljica pala preostali gusani su se predali i pobacali svoje oružje. Dva brata su pretražila zamak i pronašli Erinu zaključanu u sobi u najvišoj kuli zamka, čim ih je ugledala potrčala im je u zagrljaj jecajući. Njih troje su se vratili nazad kući kroz ogledalo-vrata  I Erina se vratila kad je odrasla da vlada kao zakonita naslednica Eldarga Prvog a njena braća su postali njeni najbolji savetnici  i živeli su srećno do kraja života.

 

Autor: Crvenkapa