Blog

Avatar, poslednji gospodar vetra i priča o iskupljenju

Crtani film je oduvek imao posebno mesto u kulturi, mesto koje je u najmanju ruku ambivalentno budući da se veliku broj kritičara, sociologa i antropologa i dalje češka zbunjeno po glavi i ne zna kako da odredi vrednost, značaj i istoriju crtaća, kao ni njihovo mesto u umetnosti. Taj problem najčešće se javlja jer su sa jedne strane crtani filmovi žigosani stereotipom da su medijum zabave namenjen deci, i shodno tome često se smatra da su oni tek puke pokretne slike, gotovo gegovi/vicevi lakog sadržaja u formi animacije. Sa druge strane, crtani film je vrlo slobodan umetnički prostor (još uvek), pa ne čudi što je ujedno i omiljeni izražajni metod satirika, kritičara, estetičara, filosofa, koji teže da izraze najmučnije zavrzlame u ljudskom mozgu i duši, a često i da u formi crtaća demaskiraju probleme koji se javljaju u društvu i koji se sistemski „zaboravljaju“. Dakle, crtaći su i ovakvi i onakvi, ozbiljni ili karikaturalni, i naravno da mogu imati vrlo visoke umetničke vrednosti (setimo se samo Dalijevog kratkog crtaća Destino), ali mogu biti i plitko, zabavno ostvarenje, što uostalom zavisi od konkretnog crtaća, njegove namene, stepena ostvarenja i samih sposobnosti umetnika.

Gledano iz današnje perspektive, na globalnoj kulturnoj sceni jedan od animiranih filmova koji se izdvaja ne samo kvalitetom, estetikom, idejom, grafikom i posebno samom pričom – i koji je svakako obeležio poslednje dve decenije animacije jeste crtani film Avatar, poslednji vladar vetra (u originalu Avatar The Last Airbender), koji je nastao još 2005. godine. Ovaj crtani ima svega tri sezone, i jedan je od retkih modernijih ostvarenja koja su akcenat stavila na kvalitet i zaokruženost priče, ignorišući mogućnost dobita od nastavaka. Drugim rečima, iako je čitav svet Anga i njegove družine upakovan u svega 61 epizodu koje traju oko dvadesetak minuta, kreatori su uspeli da ostvare neverovatno dobru ravnotežu između zapleta, konstrukcije likova i njihovih odnosa, težine drame, humora, ali i filozofskog aspekta kojim je prože ovaj crtani. Neverovatno, ali ne samo da nema nerazrešenih ili nasumice ubačenih detalja ili likova u čitavom animiranom serijalu, već je celokupna priča vrlo skladno ukonponovana i temeljno osmišljena.

Svet Avatara pomalo koncepcijski nalikuje na feudalno doba Kine i Japana, u kome susrećemo čudne životinje kao što medvedokljunar, lav-kornjača, leteći lemur i leteći bizon, i gde su borilačke veštine povezane sa metafizičkim shvatanjem sopstva i poretka u univerzumu, to je i svet u kojem pojedinci (vladari elemenata) imaju moć da kontrolišu jedan od četiri elementa, i uglavnom su grupisani u četiri nacije sa specifičnom kulturom i društvenim uređenjem (zasnovanim na osobinama vatre – pretežno vojnici, vode – lovci/ratnici, vazduha – monasi i zemlje – birokrate), ali to je prvenstveno svet u kojima se sudaraju spiritualno i fizičko na svim nivoima i gde duhovi mogu biti ili dobronamerni vodiči izgubljenima, ali i krvavi dželeti ako im nešto skrivite.

Osnovna potka priče kreće se u dva pravca – prvi, to je priča o dečaku Angu koji je inkarnacija Avatara, jedinog sposobnog da kontroliše sva četiri elementa i onog koji je most između sveta duhova i sveta ljudi, kojem pada u nasleđe da pokrpi ono što je njegov prethodnik Avatar Roku „zabrljao“, a Ang dodatno zakomplikovao kada je pobegao od avatarskih dužnosti. Naravno, kada zabrlja Avatar to nije mala stvar i za posledicu ima uništenje čitavog jednog naroda, destabilizaciju i provociranje duhova, kao i stogodišnji rat koji novi Avatar mora da okonča kako bi povratio ravnotežu između četiri nacije.

Drugi pravac zapleta govori o Zukou, izgnanom princu ratoborne i tiranske Vatrene nacije, koji mora da zarobi Avatara kako bi dobio pomilovanje od svog oca i povratio sopstvenu čast i identitet. U središtu priče gori poznati motiv sukoba dobra i zla, svetla i tame, ali pokazuje se kako nije svakome dato da lako razluči dobro od zla i da je potrebno mnogo uspona i padova, lične žrtve i postojanosti kako bi se dosegli unutarnji mir, pravo na slobodu, ljubav i prijateljstvo. Ovaj crtani je pomerio granice kad je reč o dubini junaka, a to je učinio kroz vrlo oštroumno poigravanje sa do sada ustaljenim i klišeiranim rešenjima zapleta u umetničkom svetu, pa tako npr. postoji jedan naizgled klišeirani trenutak kada Katara traži osvetu za smrt svoje majke i ipak odluči da ne oduzme život ubici. Međutim, umesto donekle tipskog motiva oproštaja i pozivanja na višu pravdu, smirenost i vrlinu, Avatar čini jedan zaokret i Katara svoj postupak proprati rečima kako to što nije oduzela život ne znači da je oprostila ubici i da ona nikad neće moći da istinski oprosti ubistvo svoje majke.

Ta replika pokazuje da Avatar svakako nije uobičajeni crtani koji deci servira didaktiku, već je reč i animiranom ostvarenju koje tematizuje najveće konflikte i najsloženije situacije čovekovog duha, što se i nadovezuje na vrlo snažno podvučenu dilemu glavnog junaka koji kao asketa monah odbija da počini nasilje, pa makar i nad tiraninom i krvolokom, ali ga na to primoravaju njegove dužnosti Avatara i vapaj za pravdom (priznajte da ta dilema asocira pomalo na čuveno pitanje o mandarinu koje postavlja Dostojevski u Zločinu i kazni).

Avatar je toliko pametno osmišljen crtani da je svaka epizoda istinsko fabularno blago, a čak i ona svima večno omražena tzv. „recap“ epizoda, u kojoj se vrte flešbekovi na večnu muku publike, ovde je genijalno sprovedena – data je u vidu parodijske predstave koju junaci kritički gledaju i gde se suočavaju sa svojim greškama, pohvalama i ismejavanjem na sopstveni račun. Svi junaci počevši od dominantnih protagonista i pratilaca Angove grupe (kao što su Katara, Soka, Tof Beifong ili Suki ratnica sa Kijoši ostvra) ili negativaca (Azula, Ozai, admiral Žao), pa do epizodnih junaka (sova-bibliotekar u Izgubljenoj biblioteci duhova, pirati, lukavi kralj Bumi, plaćenici, itd.) jesu savršeno osmišljeni i pojačavaju već ionako impresivno konstruisan narativ i idejnu širinu. Simetrija i brižljivo osvetljeni kontrasti između likova, njihova svrhovitost za kompoziciju priče, njihova psihološka dubina i metamorfoza, bogatstvo metafore, ideja i raznovrsnost radnje, duhovitost i bistrina dijaloga, maštovito konstruisan svet, slikovitost, pametno upotrebljena mitologija, kao i duboka priča koja govori o iskupljenju i neprolaznim vrednostima koje su od suštinske važnosti za ljudski rod jesu karakteristike ovog crtanog filma koje su ovaj mali animirani projekat stavile na tron vanvremenskih ostvarenja, ne samo u popularnoj kulturi, već i čitavoj umetnosti.

Avatar, poslednji gospodar vetra je krunski dragulj u svetu animiranog sadržaja koji zbog svojih karakteristika i visokog kvaliteta svakako dokazuje da crtani film ima veliki potencijal u sferi ozbiljnije umetnosti, a ne samo u domenu zabave.

Uzburkano more – Lazar Vuković

„Anđela, tvoj hod i tvoj miris mogu uvek da prepoznam.“ Denijevo mladalačko lice nije krilo radost. Zvuk dubokih, vojničkih cipela odzvanjao je iako je tapkao u mestu.

„Da li se ti to meni udvaraš, momčino?“ zagrlila ga je i čupnula jedan od tamnih dredova koji mu je dosezao do polovine leđa. On joj je opipavao teksas jaknu. Viknula je kada ju je podigao.

„Pankerski stil. Bila i ostala otpadnik“, zadržao je vedar duh uprkos svemu.

„Da li ovo da shvatim kao kompliment ili kao izgovor da me opipavaš?“ gledala je njegove prazne oči koje su nekada imale najlepšu tamno jantarnu boju.

„Poštujem crvenu liniju koju si povukla“, džentlmenski joj je ponudio da uđe u studio. „Hajde, da te opravim.“

Ušla je u slabo osvetljenu prostoriju u kojoj se osećao pomešani miris ulja i metala. Na sredini sobe nalazio se beli tapacirani krevet okružen staklenim policama sa uredno poređanim implantima, teglama sa uljem i alatom. Zidove su i dalje krasili samurajski motivi u skladu sa filmovima i literaturom koju je Deni voleo.

„I neka bude svetlost“, kako je pljesnuo rukama upalilo se fluorescentno crveno svetlo. Iz ugla ih je pozdravila Meri, Denijev pas vodič.

„Vidi, devojčice, ko nam je došao u posetu.“

Iz ćoška je iskočila ženka crnog nemačkog ovčara. Radosno je počela da skače oko Anđele i da ostavlja tragove šapa po njenim kariranim crveno – crnim pantalonama i martinkama. Uzvratila je mazeći je po glavi.

„Gde si ti, ludice mala? Da li te kinji ovaj gazda? Šta kažeš, dobar je?“ Deni se smejao na njene ludorije.

„Dobro, Meri, pusti nas da radimo.“ Keruša je izašla u dvorište.

„Ne znam šta bih bez nje. Udobno se smesti.“ pokazao joj je na krevet. Crne maskirne pantalone su šuškale kako je hodao i pripremao materijal za rad.

„Još uvek održavaš formu“, proučavala je njegovo mišićavo telo koje se ocrtavalo ispod mrežaste majice. Na rukama je videla poznate tetovaže crnih zmija sa trnjem na krljuštima obavijenih oko ruža koje su krasile njegovu svetlu kožu. Pripala joj je muka.

„Samuraj uvek mora da bude u formi“, navlačio je crne lateks rukavice.

„Mislišna fizičku formu ili i na seksualnu?“ izazivački se nasmejala.

„Ne zajebavaj“, zamahnuo je šakom u vazduhu. „I dalje imaš taj podjebavački pristup.“

Sela je i skinula jaknu ostavši u izbledeloj majici na bretele sa omotom albuma Black Celebration grupe Depeche Mode. Oko implanta u obliku grane koji joj se prostirao duž cele leve ruke obrazovao se otok. Pogled joj je uzvraćalo mrtvo zeleno oko implanta koje ga je održavalo aktivnim.

„Koliko je ozbiljno?“ Deni je seo na stolicu sa točkovima opipavajući mehanički deo implanta i proučavajući toplotu sijalica u njemu.

„Ima crvenila oko njega. Mažem uljem, ali ništa ne pomaže“, stisnula je zube dok je proučavao.

„Moraću da ga zamenim“, privukao je sto sa točkovima na kome se nalazio pripremljen materijal. Uzeo je vešticu, spravu u obliku klešta sa hvataljkama nalik zubima pirane. „Trebalo bi da popiješ Orasol jer će ovo poprilično da boli.“

„Zajebi. Zar ti ličim na plačljivicu?“

„Kako želiš.“

Zubima veštice zahvatio je na sredini. „Sada kaži Kurosava.“

Nije stigla da izgovori prvo slovo kada je naglo povukao. Samo je uspela da vrisne. Uz lepljive zvuke je pomerao implant dok ga nije izvukaoi odložio u kantu za smeće. Hidrogenom i vatom joj je dezinfikovao ranu, brišući krv koja se slivala niz njenu bisernu kožu. Par kapi je palo na pod.

„Ti stvarno nisi normalan. Mogao si da me upozoriš.“

„Lepo sam ti rekao da popiješ anestetik, ali ti si se pravila pametna“, namestio joj je oblogu. „Sada čekamo da se rana smiri. Kaži mi, kako si se povredila i oštetila borbeno odelo. Još jedan od rezervnih poslova?“

Dok je on opipavao i tražio implante i ulje, Anđela mu je ispričala celu svoju avanturu bez izostavljanja detalja. Od unajmljivanja od strane DREAMLAND korporacije za vraćanje prototipa, preko pripreme do akcije i karambola koji je napravila u Trima kućama. Pravila je kratke pauze kako bi odagnala bol.

„Dobru si čorbu zabiberila Kameleonima“, na sto je stavio rezervni implant i počeo da ga podmazuje uljem. „To me je podsetilo na akciju u Nju Kingstonu kada smo Jamajčanima rasturili zalihe Božijeg semena. To su bila dobra vremena.“

„Ja bih vrlo rado zaboravila taj deo života, Deni. Oboje smo izgubili iz njega, naročito ti.“

„Pokušao sam da oživim dobre uspomene, dugo se nismo videli“,progovorio je posle kratke pauze. „Pametno si postupila što za implant nisi išla u bolnicu jer je Bjelov bio poprilično besan kada me je zvao da mu sredim mehaničku ruku. Nisam ti ćale da ti govorim šta treba da radiš, ali pazi kome se zameraš. I malo spusti gard. Aleksandar Trodor nije tako naivan kako izgleda.“

„Deni, vrlo lako umem da procenim ljude. Trodor je samo jedan obični serator koji ne zna ni pertle da zaveže. Što se tiče Bjelova i njegovih ljudi vrlo dobro ih poznajem da znam gde najjače treba da ih udarim ako me napadnu“, klackala je nogama i osmatrala oblogu.

„Voleo bih da i ja budem tako samouveren poput tebe. Isto sam se zamerio pogrešnim ljudima pa vidiš kako sam prošao“, pokazao je na svoje beskorisne oči.

Srce bi joj se steglo svaki put kada bi se setila kako ga je tog dana videla bespomoćnog u bolnici i saznanja da je trajno izgubio vid. Počela je da škrguće zubima i steže ruke setivši se ko je bio glavni krivac za njegovu nesreću.

„Osećam tvoj bes. Nisi tu ti ništa kriva. Zaštitio sam te i platio za to visoku cenu.“ odmahnuo je glavom jer nije voleo da priča o tome. „Mislim da možemo početi.“

Opipao je oblogu i procenio da je vreme. Skinuo ju je i obrisao gazom skorelu krv. Onjušio je. „Rekao bih da dobro izgleda.“

„Nema gnoja ako na to misliš.“ Anđela je zdravom rukom obrisala znoj sa čela i sklonila zelenu šišku.

„Dobro, možemo da počnemo da radimo.“

Namestio je implant na njenu ruku pazeći da zahvati i dezinfikovanu ranu i delove ruke koje je držao. Uzeo je sa stola pištolj za implante koji ju je podsetio na pištolj koji je koristila na svojoj retro konzoli za igranje igrica. U njega je stavio zeleno oko i prineo ga otvoru njenog implanta.

„Sada ćeš morati da trpiš“, otvorio je punjenje sa strane i špricem napunio pištolj uljem.

Zažmurila je kada je prionuo na rad. Brzim pritiscima je ugrađivao neophodan uređaj u prazno mesto na implantu što je bilo propraćeno tupim bolom. Zdravom rukom se uhvatila za naslon kreveta i stegla ivicu. Odahnula je kada se čuo zvuk tupkanja.

„Ugradili smo glavni deo. Sada idu sporedni držači.“

Tretman je trajao petnaest minuta, ali je imala utisak da je prošlo sat. Ruka ju je jače bolela čemu je doprinosio i Deni koji ju je pomerao.

„Implant je stabilan.“ osmehnuo joj se. „Samo ćeš morati da miruješ najmanje nedelju dana dok se ne privikne na temperaturu tela i stimulaciju nerva.“ Dodao joj je kutiju u kojoj su se nalazile ampule sa uljem i špricevi. „Svakog jutra ušpricaj po jednu ampulu i tako sedam dana. Nakon toga bi trebalo da bude sve u redu. Do tada ne smeš da piješ alkohol.“

„Važi, Deni. Za ovo ti dođem 5000 elektrona?“

„Za tebe 2000, a za novo borbeno odelo sa unapređenjem ćeš mi platiti kada ga nabavim i skrpim.“

Znajući da sa njim ne može da se cenka prihvatila je cenu i platila mu elektronskim putem.

„Šta je, zašto si ućutao?“ njegov zamišljeni izraz lica joj nije promakao.

„Znaš,“ počeo je posle kratke pauze, „samo smo nas troje preostali. Ti, ja i …“

Nije završio rečenicu kada ga je Anđela prekinula. „Dosta je. Deni, da više nisi pomenuo njegovo ime. Nije mrdnuo prstom da ti pomogne kada su te oslepljivali. Uvek je bio samoživo govno koje je gledalo samo svoje dupe.“

„Nisam pomislio na tog kretena, nego me ponekad uhvati nostalgija za tim vremenima. Bili smo najbolja elitna jedinica i ko zna šta bi bilo da nije bilo akcije u Puerto de Trinidadu.“

„Za razliku od tebe, ja uopšte nisam nostalgična. Uklonila sam tetovaže i zato me zajebi sa time!“

Deni je mahao u vazduhu tražeći je. Videvši ga tako bespomoćnog prišla mu je i zagrlila ga.

„Izvini što sam se drala, ali neke stvari želim da ostavim zakopane.“

Potapšao ju je po ramenima i opipao joj lice. „Znam, ali će te one vremenom progutati. Čuvaj se.“

„Rekao si da bi voleo da imaš moju samouverenost, a ja bih volela da imam tvoju opuštenost. Jedno drugom zavidimo.“

„I sama si rekla, dosta je. Potrudiću se da ti što pre nabavim borbeno odelo. Ti si mi prioritetna mušterija. Ne zaboravi uputstvo koje sam ti dao i strogo ga se pridržavaj.“

„Važi, vidimo se za sedam dana i idemo na pivo.“

 

Ostao je sam. Opipao je stolicu i seo. Sedeo je zamišljen dok nije zazvonio njegov holotelefon. Prepoznao je očev glas.

„Deni, da li je sve u redu?“

„Jeste, tata. Pospremiću malo studio pa dolazim.“

Prekinuo je vezu i čuo Merino šljapkanje. Stavila mu je glavu u krilo.

„Neka sada, devojčice. Voleo bih da ostanem sam.“

Uverivši se da je otišla pokrio je lice krupnim šakama i tiho zajecao.

 

Izula je martinke i zavalila se u nenamešten krevet. Privremeno je svoj nalog na ACHERON -u stavila na pauzu i proverila sanduče. Nije imala primljenih poruka. Njeno ime, Night Prowler je bilo na četvrtom mestu po broju ocena korisnika.

Samo da me neki seronja ne pretekne dok sam na pauzi inače sam jebala ježa ako mi se za Arenu padne  neko od prve četvorke.

Izlogovala se i otišla do kuhinje. Iz frižidera je izvukla teglicu marmelade kada je neko pozvonio na vrata. Uzela je pištolj i prišunjala se. Kroz pomoćnu špijunku je videla dve figure, jednu u kapetanskom odelu, drugu u prepoznatljivoj policijskoj uniformi.

„Sranje“, promumlala je.

 

„Pukovniče, otkud vi?“ glumila je iznenađenost pred Japancem ozbiljnog izraza lica koji joj je uzvraćao pogled hladnim sitnim očima. Ovlaš nameštajući majicu sakrila je pištolj.

„Karpenterova, valjda mogu povremeno da obiđem svoje nekadašnje vojnike.“ I posle toliko godina je i dalje imao autoritativnu boju glasa. „Možemo li da uđemo?“ vlasi kratke tamne kose su mu štrčale ispod crne beretke.

„Vi i ko još?“

Glavom joj je pokazao ka uniformisanom specijalcu. Slegla je ramenima i pustila ih da prođu. Osetila je specijalčev ispitivački pogled ispod vizira.

Sela je sa dojučerašnjim pukovnikom u trpezariju. Za to vreme, specijalac je, preskačući razbacane stvari razgledao njenu sobu koju su krasili posteri popularnih video igara i referenci vezanih za retro kulturu osamdesetih godina dvadesetog veka.

„Kako si, šta ima novo?“ pukovnik Išigori je iz džepa zelenog sakoa izvukao cigaru i šibicu koju je kresnuo iza svog uveta. Uopšte se niste promenili, pukovniče. Mislila je dok je gledala kako povlači kolutove dima.

„Klasika, snalazim se. Vi? Hoćete li kafu?“ okrenula se ka specijalcu. „Da ne bude da sam nepristojna, isto pitam i tebe.“

„Hvala, samo smo u prolazu i nemoj da mi persiraš, to sam ti već rekao.“ Skinuo je sako i srebrna futrola revolvera je zasijala. „I kod mene je sve isto. I dalje vodim isti rat protiv kriminala, a vidim da si i dalje oprezna.“ Očima je pokazao ka njenoj majici odakle je virio pištolj.

„Navika iz nekadašnjeg života.“ Nije morala da pretpostavlja da je razgovor privukao specijalčevu pažnju. Stegla je pesnice videvši da je uzeo Denijevu kutiju.

„Mogu li da pitam šta je ovo?“ glas mu je bio hladan i uravnotežen.

„To je ulje za moj implant. Imala sam povredu na radu i morala sam da ga zamenim.“ sarkastično mu je odgovorila.

„Mogu li da ga vidim?“ pukovnik joj je klimnuo da bude mirna.

Pružila je ruku sa implantom i specijalac je počeo da ga odmerava. Coktao je jezikom kako je gledao Denijev rad.

„Rekao bih da je skoro namešten.“ prokomentarisao je više za sebe. „Gde radiš, ako nije tajna?“

„U Central Taksiju, kao vozač“, nije mogla da prikrije smeh kako ju je pogledao sa nevericom. „Šta je, zar ne mogu nekako da se snađem za život u ovom jebenom gradu?“

„Da li si zadovoljan odgovorom, operativče Ortega?“ pukovnik mu se obratio. „Nastavio bih razgovor, ako nemaš ništa protiv.

„Slobodno, gospodine pukovniče“, odgovorio je posle kratke pauze i vratio se razgledanju.

„Vidim da si odlučila da prošlost ostaviš iza sebe.“ Cigaretom je pokazao na njene gole ruke koje su nekada krasile tetovaže specijalne jedinice Trnovite Guje.

„Kada sa nečim prekineš, najbolje je to ostaviti iza sebe“, rekla je mrzovoljno. Zar ću opet morati da prolazim kroz istu priču?

Operativac se proučavajući zagledao u hologramsku sliku koja se nalazila iznad njenog troseda.

„Za nekog ko taksira, imaš zanimljivu prošlost na kojoj bi ti svako pozavideo.“

„Je li njuškalo, a kako bi bilo da gledaš svoja posla!?“ Pukovnik ju je uhvatio za ruku.

„Operativče Ortega, zamolio bih te da nas ostaviš nasamo.“

„Ali pukovniče…“

„Bez pogovora! Čekaj me ispred!“

Mislila sam da je Goran Ranks drkadžija, ali ovaj je pravi govnar.

„Karpenterova, sada mogu da kažem da moj dolazak nije bio slučajan. Hteo sam da se uverim da je sve u redu i da te pitam da li i dalje imaš problema sa spavanjem?“ bacao je pogled ka vratima stana.

„Ne.“ Tačnije ne spavam već dve nedelje. Trudila se da pred njim ima hladnokrvno lice koje je uvežbala na obuci.

„Voleo bih da je tako, kao i da je taksiranje tvoj jedini posao.“ suzdržala se da ne ustukne od njegovog prodornog pogleda. „Ne želim da neko od mojih bivših operativaca izgubi kompas. Zato ih povremeno obilazim i uveravam se da je sa njima sve u redu. Zato mi kaži, da li ima neki problem?“

„Posetila sam Denija i sećanja su mi došla nezvana u goste. Svega sam se setila“, oborila je glavu. „Od početka obuke, pa do napredovanja i na kraju do neslavne epizode u Puerto de Trinidadu i raspuštanja jedinice.“

„Razumem.“ Uzeo je sako sa stolice. „Znam da si se razočarala u ceo sistem i da si mislila da radiš ispravnu stvar. Kao što si mi jednom rekla, Dugin Grad je poput organizma. Korporacije i bande su kancer, a mi smo tu da ga odstranimo. Samo što je neke bolesti teško pobediti, kao što si se i sama uverila.“

„Jesam, naročito one koji su među vašim redovima i nedodirljive. Jedino mogu da izostavim Vas i kapetanicu Kovač.“

Klimnuo je glavom. „Ja bih tu dodao i Gorana Ranksa. Šta god mislila o njemu on je odličan policajac i dosta je od pomoći u operacijama. Poveo bih njega sa sobom, ali nisam jer znam da ste u velikoj ljubavi.“

„Poprilično. Gospodin Viva Las Vegas je živi dokaz teorije o nekadašnjim majmunima. Mislim da su mu samo mozak i ona stvar pravi na telu, pod uslovom da ih ima.“ u glasu joj se osećao prezir.

„I specijalac Ortega isto razmišlja kao ti, bili biste odličan tandem.“ Iz džepa pantalona je izvukao vizit kartu. „Ovo je broj moje prijateljice. Ako ti ikada bude teško pozovi taj broj i pozovi se na mene.“ krenuo je da izlazi i naglo se okrenuo pokazavši na hologramsku sliku sa postavljenom jedinicom regruta na obuci za specijalne jediniceTrnovite Guje. Samo troma nisu bila zatamnjena lica, devojci neobično plavih očiju sa pruženom rukom koja je pokazivala znak V, crnokosom momku jantarnih očiju sa širokim osmehom koji ju je zagrlio i mladiću ozbiljnih crta lica sa tamnim naočarima koji je držao moderni snajper CG – 72 klečeći. „Ova slika bi trebalo da bude tvoj ponos.“

Kada je otišao zgužvala je vizit kartu i bacila je u kantu.

 

Udahnula je svež noćni vazduh kroz prozor kola. Osmatrala je bogataški život na ulicama Duginog Grada koji je svoje pravo lice pokazivao u noćnim satima. I devojka na zadnjem sedištuje bila slika i prilika istog.

„Možeš li da promeniš stanicu? Ta muzika me užasno smara“, obratila joj se nadmeno.

„Moja kola, moja muzika. Ako ti se ne sviđa pešači.“ nije joj promaklo da je devojka odmahnula rukom i nastavila da lakira nokte u plavo. Poželela je da joj priredi pakost, ali su već stigle na traženu destinaciju.

„Stigli smo.“ Zaustavila se pred klubom Neon Demon, mestom koje posećuje elita i koje je često nazivala Gamma Ray za bogate. „300 elektrona.“

„Izvoli.“ Preterano našminkana plavuša je prislonila svoju karticu. Puknula je balon žvake tik pored njenog uha na šta je Anđela stegla pesnicu.

„Lepo se provedi“, gledala ju je dok je izlazila.I pazi da ne polomiš nokte… ili štikle. Suzdržavala se da ne prasne u smeh gledajući plavušu koja se loše snalazila sa visokim potpeticama.  Pomerila je levu ruku i malo se osmehnula kada je osetila da joj se polako vraća snaga nakon tri dana terapije. Za to vreme na radiju je išla synthwave pesma Horizons.

„Dragi slušaoci, za vas su sada svirali Don Huan’s Gospels. Upravo su nam pokazali dokle mogu da sežu horizonti samospoznaje. Napravićemo kratku pauzu i onda prelazimo na sledeću pesmu.“

„Anđela“, dispečerkin glas je zamenio glas spikera sa radio stanice, „imaš mušteriju na Roud Krouvu.“

„Primljeno.“ Sve bolje od boljeg.

U taksi su ušla dvojica klinaca čije su proširene zenice odavale da su pod narkoticima. Široka garderoba im je šuškala dok su se nekontrolisano gurali i kikotali.

„Momci, idete u provod?“ trudila se da glumi ljubaznost.

„Da, u pravi provod“, rekao je žgoljavi buljavko na šta se njegov dežmekasti prijatelj histerično smejao. „Vozi do Gamma Rey – a.“

Posmatrala je klince u retrovizoru, naročito dežmkonju čije lice je počelo da poprima sivu boju. Ako mi se ispovraća u kolima, jebaću mu mater.

„Momci, nisam pandur, ali šta ste uzimali? Vidim da je tvoj prijatelj u Nedođiji.“

„Dobro je on. Samo treba malo da dopuni baterije.“ Buljavko se smejao i laktom udarao debeljka koji je utonuo u sedište.

„Ako mu nije dobro, mogu da stanem. Nije problem.“

Zapamtite, od sada ste braća i sestre. Vi ste jedan organizam i jedna misao. Delujete kao jedan i bolujete kao jedan. Pukovnikov glas joj je odzvanjao u sećanjima kada se obistinila njena slutnja.

Dežmkonja se trgao i nagao napred. Počeo je da povraća po zadnjem sedištu. Poprskao jepo nogavicama svog druga koji se popeo na sedište zgrožen. Anđela je naglo zaustavila taksi i otvorila vrata.

„Izlazite napolje!“ očima je streljala preplašenog žgoljavka koji je izvlačio poluosvešćenog druga. „Požurite, da vam ne bih jebala mater, sad i domah!“

„Samo tako? Ko će nas onda odvesti na žurku?“ žgoljavko ju je upitao tupavo prebacujući ruku svog prijatelja preko ramena.

„A šta me boli kurac?! Sada se gubite dok ne izgubim živce i ne razbijem vam glave!“ ugasila je signal na krovu, ušla u auto uzela dispečersku stanicuzadržavajući dah i prateći pogledom dve teturave prilike koje su nestajale u daljini.

„Centrala, ovde Anđela. Odjavljujem se, moram auto da vozim na čišćenje, mušterija mi se ispovraćala po zadnjem sedištu.“ Unutrašnjost je ispunio miris pice. Još više se iznervirala kada je na zadnja vrata navalio kosmati bradonja koju ju je gledao poput klena pokazujući na ista.

„Šta je?! Zar ne vidiš da ne radim?! Mrš u pičku materinu!“

Upalila je kola ostavivši stranca da unezvereno gleda za njom.

 

Sela je na klupu u Golford parku i spustila na nju kafu za poneti. Udobno se smestila pogladivši svog najboljeg prijatelja, poluautomatski pištolj, skrivenog ispod kožne jakne. Jedino mesto gde mogu biti mirna, po Julskom dogovoru, ali nikad se ne zna. Prekrstila je noge i zapalila cigaretu.  Srknula je kafu. Imala je odvratan ukus, ali nije marila za to.

Gledala je bednike koji su prolazili i njihova umorna lica. Na ulazu u park,volonteri su delili humanitarnu pomoć najugroženijima koji su se tiskali u redu, dok su u samom središtu, tamo gde su nekada davno bile fontane i staze sa skejterima, bande obavljale svoje sastanke. Nije ništa bolje ni danju. Tada ovaj grad miruje i bolest se nazire u nagoveštajima, dok je noću druga priča. Ako hoćeš da preživiš u Duginom Gradu moraš ili da sagneš glavu i povinuješ se pravilima ili budeš otpadnik i boriš za svoju egzistenciju. Anđela je razmišljala dok je ispijala kafu. Pokušala je da odagna glasove iz sećanja koji su joj došli u posetu.

Karpenterova, pravo u centar.Samo napred, ekipo. Možemo da ih razbijemo. Zapamtite, bez preživelih. Mi smo Trnovite guje, nema milosti za trovače.

Posmatrala je latino pripadnike Bratstva Brujosa noći prepoznatljive po crnim maramama oko glavei simboličnim tetovažama kako su razgovarali sa hipikom masne kose iz Purpurnih Guštera i bajkerom iz Korozivnih Zveri. Nedaleko od njih pripadnici Rezača, mahom tamnoputih mladića sa uočljivim narukvicama sa sečivima, raspravljali su se sa pripadnicama ženske bande Usireni Anđeli. Po njihovoj gestikulaciji videla je da je rasprava žustra. Sarkastično se osmehnula videvši čitavo podzemlje na jednom mestu.

Sva sreća pa je ovaj park demilitarizovana zona inače bi već bilo krvi.

Trgao ju je ujednačeni bat vojničkih cokula. Odskočila je sa klupe u okretu i instiktivno se mašila za revolver. Namrštila se videvši tri prilike u crnom sa izrazito belom šminkom, tamnim karminom i maskarom oko očiju.

„Drago mi je što te vidim, Anđela“, visoki mladićjoj se obratio promuklim glasom. Imao je isti hladnokrvan pogled koji se krio iza očiju različitih boja, jednog indigo plavog i drugog sa nijansama kafene boje. Kaput i tamna kosa sa sedim vlasima su mu se talasali na povetarcu. „Iznenađen sam što te vidim na ovakvom mestu.“ Pripalio je sebi cigaretu.

„Je li?“ zubi su joj škrgutali. „Meni je čudno što si ovde došao sa pratnjom. Ako me pamćenje dobro služi ovde su zabranjeni obračuni. Da nisi postao još paranoičniji od kada sam poslednji put zamalo sjebala tvoje dupe.“

„Vidim da se uopšte nisi promenila“, zadržao je svoje telohraniteljke. „I sama znaš da sam kavaljer, ali Patriša i Artemizija nemaju te manire.“Nakezio se stavivši ruku na usta u obliku šaputanja. „I vole sado-mazo.“

Odmeravala je telohraniteljke identičnog visokog rasta i procenjivala koja je od njih slabija karika. Mršavija, čupava, tamnokosa Patriša sa svilenom tamnom trakom za kosu ili kruškasta Artemizija sa dugom obojenom kosom različitih nijansi ljubičaste. Pratila su je dva para očiju, Patrišine mornarskoplave i Artemizijine crne poput magije.

„Rigorozno su istrenirane i nemaju milosti, kao što smo i mi učeni.“

„Je li? A da li si možda zaboravio koji je bio moto naše jedinice?“ bes je počeo da je obuzima.

„Svakako da nisam. Saborac je brat i nikada ne zabadaj nož u leđa“, dunuo joj je dim u lice, na šta ona nije ni trepnula. „Nikad ne zaboravljam ko sam bio.“

„Da, Morozove, nikad ne zabadaj nož u leđa.“

„Vidim da si još ljuta zbog toga, pa ću ti objasniti jednom za svagda.“ Morozov je koraknuo ka Anđeli pokazavši telohraniteljkama da ostanu gde su. „Istina je, nisam mrdnuo prstom da mu pomognem. Morao je da nauči lekciju koju je zaslužio, a to je cena kada zajebeš Mantijaše. Neka bude srećan što je slep, ne želiš da znaš šta bi mu moje telohraniteljke uradile.“ pokazao je ka Brujosima koji su se rukovali sa bajkerom i hipikom. „O njima da ne govorim.“

„Mislila sam da si govno, ali sada si prevazišao sebe. Pustio si nekog sa kim si delio krv i znoj da bude oslepljen poput psa zarad čega?! Sopstvenog napredovanja?“

„Meni to nabijaš na nos, a da li si se ikada zapitala ko ga je spojio sa Mantijašima i čija je ideja bila da on bude ispomoć. Da nije razbesneo pogrešne ljude sada bi imao udoban život koji mu je tatica obezbedio. Ali ne, on je…“

Pljunula ga je u lice. Artemizija je skočila poput tigrice i uvrnula joj ruku. Oborila ju je na kolena i prikovala na tlo. Patriša je Morozovu dala maramicu kojom je obrisao pljuvačku.

„Kapetane, vidite šta imamo ovde.“ izvukla je Anđelin pištolj i pružila ga Morozovu. „Mirna lutkice.“ šapnula je izazovnim dubokim glasom.

„Slušaj“, Morozov joj se uneo u lice vadeći šaržer, „vi ste dobro prošli. Neko je morao da plati cenu neuspeha, a to je nažalost bio Deni. Uhvaćen je u prevari i nije hteo da prizna ko ga je nagovorio na to. Divim mu se zbog toga i zbog toga što je naterao taticu da previdi da je i meni učinio uslugu, nekome ko je bio na najnižoj lestvici. Uspeo sam da okupim te jadnike opet i da od njih napravim pravu paravojsku. Sada smo među najmoćnijima u Duginom Gradu i poštuju nas i Rusi, Italijani i Jamajčani.“

„Šta gledate, hajde razlaz“, promukli Patrišin glas je odzvanjao. Širila je ruke terajući okupljene. Morozov joj je klimnuo glavom da se smiri.

Anđela mu je uzvraćala pogled pun mržnje i besa. Nije smela da rizikuje da opet povredi ruku. „Koju god uvredu da izgovorim to je suviše fino kada si ti u pitanju.“ Okrenula se ka Artemiziji koja ju je jače stezala. „Pusti me, kučko.“

„I sama znaš koja su pravila preživljavanja u Duginom Gradu, sagni glavu i postani deo mašine ili postani otpadnik i bori se za svoju egzistenciju.“

Morozov je klimnuo Artemiziji da je pusti. Stisak je popustio, ali ju je iz sve snage šutnula u rebro. Zaškrgutala je zubima zadržavši jauk.

„Drago mi je što smo obnovili stare uspomene, Anđela.“ Morozov se nasmejao bacivši pred nju beskorisni pištolj. „Ako ikada poželiš da poravnaš račune, znaš gde možeš da me nađeš. Sada me izvini, došla je strana sa kojom bi trebalo da sklopimo posao.“

„Vidimo se, lepotice“, neko ju je pomazio po kosi. Nije bila sigurna da li je to bila Patriša ili Artemizija.

 

„Kapetane, zašto mi niste dozvolili da je naučim pameti?“ Artemizija je skrstila ruke i oslonila se na zid između Patriše koja je uvrtala pramen kose i tinejdžera šmokljanskog izgleda u tesnoj beloj košulji i crnim pantalonama sa tregerima. Razmenile su poglede i smejale se njegovoj plavoj kosi zalizanoj udesno i velikim naočarima koje su podsećale na tegle.

Morozov ih je odmeravao istim hladnim pogledom. Pušio je cigaretu i uvijao se u ritmu muzike sa gotik žurke koja se održavala iznad. Istovremeno, iz susedne sobe se čuo zvuk udaranja. Pokucao je po frižideru i počeo da hoda gore dole oko stola ostavljajući trag dima za sobom.

„Morate naučiti da kontrolišete narav na mestima poput Golford parka. Razmišljajte bistre glave, naročito ti, Artemizija“,uneo joj se u lice.

„Kapetane, uz dužno poštovanje, ta kučka je bila spremna da Vas ubije.“ Artemizija je stežala pesnice vidno besna. Otrgla je sa ramena klinčevu sitnu šaku sa crvenim prstenom.

„Cenim to, ali hteo sam da je isprovociram, da vidim da li je moja bivša prijateljica i dalje sentimentalna. Poštujem tvoju reakciju, ali nisi smela da je šutneš, neće ti zaboraviti to.“

„Kapetane, bila i ostala furija.“ Patriša se osmehnula hrapavim glasom. Provokativno je Artemiziji poslala poljubac i mahnula dugim crnim noktima.

„Sredi tu tvoju grivu da ja ne bih morala da se pobrinem za to.“

„Odjebi, Artemizija.“

„Devojke, dosta.“ Morozov je podigao krupne šake. „Zadržite svoju energiju za ono što predstoji.“

Iz prostorije su izašla dvojica Mantijaša u okrvavljenim belim košuljama. Kroz odškrinuta vrata mogao je da vidi mladića tamnije puti, modrog i otečenog lica sa uflekanom duksericom. Sedeo je i zurio u Morozova sa prezirom.

„Kapetane, neće da popusti. Šta da radimo?“

Morozov se osmehnuo osmotrivši taoca. „Vi ste dobro postupili. Presvucite se i pridružite žurci. Devojke, sada je vaš red“, bacio im je umotane plastične mantile sa stola. „Obucite ovo, ne želim da se uprljate.“

Zadovoljno su navukle mantile preko tamne odeće i ušle u sobu. Morozov je iz frižidera izvukao dve zelene limenke od kojih je jednu pružio klincu. Seli su za sto.

„Mali, ako želiš da budeš Mantijaš moraš da ostaviš stari život iza sebe i da se posvetiš putu vojnika. Kako se zoveš?“

„Klaus, kapetane.“ Odgovorio je piskavim glasom.

„Prvo dovedi se u red, ko će se plašiti nekoga sa takvim glasom i izgledom“, pružio mu je otvoreno pivo i nazdravio. „Drugo, moraćeš da zaboraviš na provode i pijančenje do zore. Ne tolerišem neposlušnost.“

Iz susedne sobe se čuo vrisak i trganje stolice. Klaus je pogledao ka vratima na šta mu je Morozov opalio šamar.

„Ne skreći pažnju. Fokusiraj se na razgovor“, autoritativnim glasom je nadjačao taočevo zapomaganje.

„Razumem, kapetane,“ Klaus je produbio svoj glas.

„E, tako“, otpio je pozamašan gutljaj. „Svaka jedinica ima svoje vojnike, ali oni nisu udarna pesnica. Glavni mozak je neko ko im preko računara daje instrukcije i navodi ih. Čuo sam da se ti odlično snalaziš u Mreži.“

„Nisam loš, sve dugujem grafičkom ključu“, pogladio je svoj crveni prsten.

„Ne podnosim hvalisanje. Takođe, ne prihvatim odgovore koji počinju sa NE. Od svojih ljudi tražim bespogovornu odanost i da ne postavljaju previše pitanja, osim ako ja ne dozvolim.“ Uglom usana se osmehnuo videvši da Klaus podrhtava svaki put kada se iz susedne sobe čuje vrisak.

„Imaš li nekih pitanja, Klause?“

„Zašto ste baš mene odabrali da budem vaš Mrežni Mađioničar?“

„Na to pitanje ću ti odgovoriti kada završimo šta ovde imamo.“

Iz sobe su izašle devojke, brišući lepljive prste o flekave mantile sa kojih je ponegde kapala krv.

„Kapetane, talac je spreman na saradnju.“ Patriša je salutirala.

„Odlično. Klause, pridruži se gore momcima. Ja ću doći kada završim šta imam.“

 

Vozila je mušteriju na traženu lokaciju. Bol ju je podsećao na jutrošnje poniženje koje nije mogla da zaboravi.

Na retrovizoru je osmotrila muškarca na zadnjem sedištu. Uglađeno sivo odelo, začešljana crna kosa, široke jantarne oči i iritantan kez. Povukao je dim iz elektronske cigarete.

„Hej, u kolima je zabranjeno pušenje!“

„Nigde nisam video da piše.“ podigao je ruke u znak predaje. Zakolutala je očima videvši ga da nosi bele rukavice.

„Po pravilu bi trebalo da znaš da je u taksiju zabranjeno pušenje.“ Jebote, kako im nikad ne dosadi. „I šta će ti uopšte te rukavice?“

„Za izvođenje trikova“, nije skidao osmeh sa lica. „Trebaće mi tamo gde idem.“

Proradio joj je instinkt.  Krajnje odredište je bila prazna uličica u kojoj nijedno svetlo nije radilo. Jedna mačka je pretrčala put primoravši je da zakoči. Čovek sa zadnjeg sedišta ju je zgrabio za kosu i povukao unazad, poturajući joj nož pod bradu.U retrovizoru je videla kako se oblizivao.

„Rekla si da je zabranjeno pušenje, ali nisi jasno definisala na koje si mislila? Ništa ne pokušavaj da ti ne bih unakazio to lepo lice.“

Tu sam te čekala. Opet je u glavi čula pukovnikov glas. Uvek, kada se nađete u opasnosti i gledate smrti u oči, razmišljajte bistre glave. Možda ćete videti svetlo.

„Je li, frajeru, kako misliš da to obavimo? Nemoguće je dok si ti pozadi, hajde dođi ovamo.“

„Misliš da sam sisao vesla?“ nasmejao se ironično. „Sada ću te lepo prebaciti, biće nam lepo na zadnjem sedištu.“

Krenuo je da je prebaci preko sedišta. Osetivši da joj je pustio kosu i da je van ravnoteže munjevito ga je uhvatila za ruku u kojoj je držao nož i povukla ga. Uvrnula ju je udarivši je po volanu, pritom mu izbivši nož koji je pao između sedišta. Laktom ga je udarila u nos, što je bilo propraćeno zvukom pucanja hrskavice.

Izvukla ga je napolje i počela da ga bije. Pred sobom je videla Morozova. Iz sve snage ga je pesničila po glavi i šutirala po stomaku i genitalijama. Mogao je samo da se skupi u fetusni položaj i prima udarce zapomažući. Osetila je njegovu krv koja joj se slivala niz šake. Do ušiju joj je dopro Denijev vrisak tokom torture pojačavajući njen bes i žeđ za nasiljem. Izgubila je osećaj za vreme i tukla ga je sve dok nije uočila rotirajuće svetlo.

 

Klupa u ćeliji je bila neudobna i celo telo joj se grčilo. Osećala je bolove u šakama dok ih je nemoćno pomerala. Prsti su pulsirali pod rumenom bojom. Likovala je sebi što je bar malo istresla svoj bes, ali ju je majmunoliko lice Gorana Ranksa pod trepčućim svetlom vratilo u sumornu realnost. Zauzeo je svoje mesto sa druge strane metalnih rešetkastih vrata i proučavao je očnim implantima ne skidajući iritantni osmeh.

„Baš sam se pitao kada ćeš da napraviš neko sranje pa da mogu dugo da te zadržim“, nije krio svoju radost.

„Došlo je tvojih pet minuta.“

„Oooo, jesmo li mi to ironični?“ odložio je kožnu jaknu i protegao krupne šake pucketajući prstima. Bio je u crnoj majici na bretele i donjem delu uniforme. „Dobro si ga izula, mala. Na tvoju sreću i mi smo ga duže vreme tražili.“

„A zašto, rekao je da je Elvis sranje ili šta?“ počela je da se smeje kada ju je Ranks zaslepio odblescima iz svojih implanata. Namestio je svoju raščupanu frizuru u poznati oblik.

„Vidim da nisi obaveštena. U pitanju je višestruki silovatelj koji je svoje žrtve pronalazio po zabačenim mestima. Zahvaljujući tebi, čeka ga višegodišnja robija, ali ćeš mala moja odgovarati za nanošenje težih telesnih povreda i niko te neće spasiti, čak ni kapetanica Kovač.“

Naslonio se na rešetke i izazivački se iscerio.

„Kaži mi kako je sve počelo?“

„Lepo. Povezla sam tog seronju na adresu koju mi je rekao. U početku mi je bio podnošljiv, ali kada smo zašli u tu ulicu izvukao je nož i dobio šta je zaslužio.“

„A zar si morala onako da ga udesiš? Lik dugo neće moći sam da ustane iz kreveta i, što je najgore, drkanje mu neće padati napamet, a o karanju da ne govorim“, Ranks je bio ironičan.

„A šta bi ti uradio, Elvise? Ponudio mu svoj šupak na izvolite?“

„Praviću se da nisam čuo drugo pitanje“, očni implanti su mu se uvrtali kako je pomerao glavu. „Verovatno bih isto postupio kao ti. Priznajem da bih ti dao medalju, ali pošto si umešana u neke likvidacije ne mogu da ti pomognem. Niti želim.“

Čuli su se koraci po metalnom podu. Nakon dugo vremena prvi put se osmehnula kada je videla svoju prijateljicu.

„Gorane, došlo je naređenje od pukovnika Išigorija. Moramo da je pustimo.“

Ranks je besno pljunuo pred njene noge. „Kodžakova, objasni mi šta se dešava?“

„On se lično založio za nju, pod određenim uslovima“, pružila mu je papir koji je on čitao brzim pokretima očiju. Na usnama je počeo da mu se stvara podmukli kez.

„Imaš više sreće nego pameti, curice. Ali znaj da si sada pod budnim okom velikog brata.“

Anđela se nevino osmehnula. Pod drugim okolnostima pokazala bi musrednjak.

 

„Koji ti je kurac?! Znaš li da si mogla mnogo gore da prođeš?!“ Valentina je ušla za njom u stan.

„Vals, učini mi uslugu i ostavi me na miru“, pokazala joj je da izađe.

„Neće moći!“ zalupila je vratima. „Reći ćeš mi šta se dešava, jer ovo ne liči na tebe.“

Udahnula je duboko znajući da će ovo morati da prevali. „Dobro, pitala bih te kako bi se osećala kada bi shvatila da si se borila protiv neprijatelja koji je nepobediv, gledajući kako ti saborci umiru ni za šta? I onaj osećaj kada znaš da je tvoj najbolji drug unakažen tvojom krivicom?“

Zaustavila je Valentinu koja je htela nešto da izusti.

„Sve je počelo kada sam otišla kod Denija da mi namesti ovu prokletinju“, pokazala joj je na implant. „Podsetila sam se uzroka njegovog slepila. Zatim je došao pukovnik Išigori da se uveri da sam dobro. Videvši njega setila sam se razloga zašto sam postala ovo što jesam i prošlosti koju sam pokušala da zakopam.“

Pokazala joj je prstom ka slici uzročniku njenih nemira. „Ovo je podsetnik šta sam nekad bila. Verovala sam da mogu da suzbijem karcinom protiv koga se ti boriš, ali da li možeš da suzbiješ onaj među tvojim sopstvenim redovima? Bila sam slepa, nisam videla jednog takvog i u našoj jedinici i, pre nego što sam onom seronji razbila pičku, taj isti me je ponizio u prepunom Golford parku. Da imam muda, razbila bih ovu sliku.“

Posegla je za slikom, ali ju je Valentina uhvatila.

„Anđela, smiri se.“

„Da se smirim…“ ućutala je kada ju je Valentina udarila pesnicom u lice. Iznenađeno ju je pogledala i skočila ka njoj. Uhvatila ju je za vrat i pribila uza zid. Podigla je pesnicu da je udari.

„Hajde, šta čekaš?“

Predala se kada su se njene oči srele sa Valentininim. Pesnica joj se stezala u vazduhu i naglo se rastvorila. Pustila je lavinu koja je dugo čekala da izbije na površinu i pala na kolena plačući. Prjateljica ju je čvrsto zagrlila i prislonila joj glavu uz crnu bodi majicu.

„U redu je, Anđela. Isplači se pa ćemo popričati.“ Valentina ju je čvrsto držala. Nije mogla da se seti koliko je suza zadnji put isplakala upijajući miris jagoda sa njene crvene kose.

 

Teret joj je spao sa srca. Trljala je krmeljive oči i razmišljala o događajima od prethodnih dana. Osetila je jak miris kafe koju im je Valentina kuvala. Šake su počele manje da je bole kako je stavljala melem, aosećaj se vraćao u ruku.

„Izvoli, sestro“, Valentina je spustila njenu šolju i sela pored nje.

„Hvala. Izvini zbog ovoga.“ zamislila se na trenutak. „Ko bi rekao da bi velika zla Anđela, neustrašivi plaćenik, plakala kao pičkica?“

„Ne opterećuj se“, potapšala ju je po ramenu. „Svi mi imamo slabosti. Ne smemo dozvoliti da nas one pojedu i zato je, s vremena na vreme, potrebno da se isplačemo i pustimo da prođe. Obećaj mi da ćeš se držati uslova koje ti je pukovnik dao i ići na terapiju.“

Klimnula je glavom. Dobar dan, Hipnomorfe. Evo vraćam ti se ja.„Bar sam srećna što neću moći da dobijem otkaz u Central taksiju, pod uslovom da ne prekršim uslove. Sa druge strane, moraću nekako da se snađem za obavljanje rezervnih poslova.“

„To što te je on napao je olakšavajuća okolnost, kao i to što si nekadašnji pripadnik Trnovitih Guja.“ Stegla joj je ruku. „Molim te da, ako osetiš potrebu za pričom, da me pozoveš. I ja sam dugo poricala da imam problema sa bivšim partnerom pa me je zamalo koštalo zdravlja.“

Anđela se trgla na to. „Znala sam da je govno, ali zašto mi nisi rekla? Pobrinula bih se lično za njega.“

„Znala sam kako ćeš reagovati. Sama sam htela da se izborim sa time i uspela sam. Onda je saznao da sam našla novog momka i počeo da mi preti. Ne moram da ti kažem šta je bilo kada je moj Lunja saznao za to?“

Klimnula je glavom uz vragolasti osmeh. „Verujem da mu je sve po spisku. Samo što ga ja još nisam videla.“

„Ti bi da mi ga otmeš, a ludice?“

Razgovor je prekinula industrijal melodija pesme Rebirth grupe Begotten sa Valentininogholofona. Anđela je pažljivo slušala razgovor i smejala se namigujući svojoj prijateljici. Jao, molim te završi razgovor da mogu da te zezam. Valentini nije promakla njena reakcija pa ju je blago ćušnula po glavi. Ubrzo je prekinula vezu.

„Kaži, Lunjo? Evo me na pauzi. Ti? Da, vidimo se večeras, dođi u isto vreme da gledamo film. Neću zaboraviti, ne brini.“ Anđela je oponašala njen umilni razgovor na šta se Valentina nasmejala šutnuvši je blago po cevanici.

„Ćuti,ludo“, nasmejala joj se. „Videću te kada budeš našla nekog.“

„Znam da o tome ne voliš da pričaš, ali kada će tvoja sestra da sazna o kome je reč?“

„Ne bih znala. Ni on, kao ni ja, ne želi da se eksponira jer možemo oboje da imamo problema. Ja kao iskusna kapetanica, a on je u specijalnim jedinicama i ima velike ambicije za napretkom.“ Primetila je da se Anđela trgla na pomen specijalnih jedinica. „Bili biste odličan tandem da nisi napustila put zakona.“

„Nemoj sad i ti to da mi pričaš.“ odmahnula je. „Dok ga ne upoznam neću ništa reći.“ izvila je obrvu. „A koji to film gledate?“

„Neki to vole vruće“, rekla je namignuvši.

„Zar taj praistorijski film? Pobogu Vals na šta si spala zbog ljubavi?“

„Objasni to njemu. On je ljubitelj tih starinskih filmova.“

„Ma, nemoj sada da se vadiš. Za razliku od tebe ja sam dostojna kulturi nekadašnjih osamdesetih, zlatnom dobu kako ga zovu i filmovima koji imaju umetničku vrednosti. Jedan takav i ti voliš.“

„Jao, zar opet?“ Valentina je zakolutala očima. „Nikada neću sebi oprostiti što sam pristala da sa tobom pogledam tu glupost. I taj lik koji ga je snimio je težak promašaj. Mislim glumi poput šimpanze kojoj su oteli bananu.“

„Ne diraj mi Tomija. Taj film je remek delo, za razliku od tvog večerašnjeg repertoara.“ zazvonila je Kišna sonata na njenom holofonu. Bio je to Deni.

„Hej, Deni kako je?“

„Dobro, Anđela. Zovem da vidim kako si i kako teče tvoj oporavak?“

„Dobro, radim sve kako si mi naveo, doktore. Ruka dolazi na svoje mesto.“

„Super. Imam još jednu dobru vest, našao sam ti odelo. Moraću malo da ga skrpim, što će dodatno da te košta.“

„Svakako, druže. Vidimo se.“

Prekinula je vezu i našalila se sa Valentinom. „Neko misli i na mene.“

„To je dobro, sestro,“ pogledala je na sat. „Ima još vremena da popijemo kafu i oživimo uspomene.“

Anđela je srknula kafu i pokazala palac. „Možeš sutra da se udaš.“

„Naravno. To mi je i Lunja rekao,“ nasmejale su se. „Nikad neću zaboraviti kako smo se upoznale.“

„Ne podsećaj me. Koštala si me ovoga.“ pokazala joj je implant.

„Deder, ne ljuti se. Mogla si i gore da prođeš. Samo me podseti da li je to bio jedan od tvojih poslova ili ono kada na svakih godinu dana dobijete parnjaka i borite se do smrti?“

„To je bila Arena. Ne znam da li sam imala više sreće zbog toga što je Klizač bio tvoj slučaj ili zbog svojih refleksa?“

„Pre će biti jer sam ja vodila slučaj. Da nisam upala ostala bih bez vrednog poznanstva.“

„Ne tupi. Tebi se zakočio pištolj, a on te je nanišanio. I zahvaljujući mojim refleksima dobio je metak u ružnu facu“, ćušnula ju je u biceps na šta se stanom zaorio veseli smeh.

 

Autor: Lazar Vuković

POSLEDNJI VILENJAČKI PRINC PETRE RAPAIĆ – REALISTIČNO – FANTASTIČNI ROMAN

Bez želje da ikome kvarim doživljaj, mišljenja sam da fantastika (i bajke uopšteno) postoje samo po formi. Ali, u suštini, sve što se napiše je realnost, piščeva ili tuđa, samo što je propuštena kroz filter brojnih metafora. Lepše i lakše nam je ako neke ozbiljne pojave pogledamo na taj način.

Kako sama Petra kaže, ja sam „nefantastičarka“ (veoma prikladan opis), i u tom duhu će ova moja recenzija i biti napisana.

Jednostavan, a moćan stil pisanja garantuje da se zbog toga dok čitate nećete ni mučiti ni zaspati. Ali, koncentraviju pojačajte na maksimum!

Prvo, radnja je kao brzi voz.

Drugo, veoma mnogo „fantastičnih“ imena koje je skoro nemoguće zapamtiti.

Treće, mnogi likovi nose „maske“, dakle, ispostavi se da nisu to što jesu!

Ko voli političke trilere i porodične drame, ovde će se nauživati – sukobi, izbeglice, špijuni, tajne, zavere, zamene identiteta, zabranjena ljubav, rodbinske veze i, naravno, politika! Nijedan lik nije bez bar jedne tajne i/ili neke neobične prošlosti.

Vilenjaci i ljudi su pomešali gene kada su se vilenjačka kraljica i ljudski kralj zaljubili. Ali se naravno tako nešto nije moglo dozvoliti iz političkih interesa. Tako se ustvari u romanu prepliću ove dve vrste, i nikad do kraja niste sigurni ko pripada kojoj. Dvoje nesrećno zaljubljenih imadoše i decu i ukupno tih 6 potomaka čini stub cele priče. Ali, ovo je daleko od obične ljubavne priče, iako je to polazna tačka svih kasnijih događaja. Zapravo, suština je da je to jedna velika porodica koju je rat između vilenjaka i ljudi kako razdvojio, tako i spojio (na kraju). Kletva koju je sestra kraljice vilenjaka bacila na njenog dragog i njegove potomke je besmrtnost – i to ona, iako nama to suludo zvuči, za njih to zaista i jeste. Njena sestra pokuša da je otkloni, ali ne uspeva, kao ni barijeru (koja nastade kao granica između njih i ljudi).

Nisu vilenjaci i ljudi oduvek bili u sukobu. Nekada su zajedno živeli u Segeolu, a ljudi učili od vilenjaka, s obzirom da su imali više znanja. I to u hramu koji je početak i kraj svega – hram Maleka. Potomci ovih dveju loza (Namarin – vilenjaci i Kasner – ljudi) uspevaju da prevaziđu hiljadugodišnje ratovanje, zaboravljaju razlike i žele samo mir. Barijera je srušena, na istom mestu gde je sve i počelo – u hramu Maleka. Deca obe vrste se potpuno neopterećena prošlošću, upoznaju i igraju… Poslednjih nekoliko stranica najbolje govori koliko je mir lep i koliko su propustili što ga toliko dugo nisu imali.

Ima u njihovim odnosima mnogo toga komplikovanog, ali i prisnog – naprosto se osećaju! Ne fali poetike, a ni humor im nije stran.

Izdvojila bih nekoliko motiva:

Motiv žena: Čuli ste za onu – „pronađi ženu“ koja važi za trilere? Ovde ih ne morate tražiti, same se ističu. Svaka je na nekom položaju na kome bi im mnogi muškarci zavideli – sveštenice, ratnice, zapovednice; nezavisne, preduzimljive! Čak i jedna koja je „samo“ isceliteljka (Kanka joj je ime) je stavom strah i trepet svim ratnicima, koji se više plaše nje nego da umru od zadobijenih rana.

Motiv oca: Četiri sina Kasnera nisu imali dobar odnos sa svojim ocem i niko od njih ne želi da ni ličnošću ni vladavinom zaliči na njega. Takođe, braća ratnici Ramik i Rekin sa svojim ocem nemaju nikakav kontakt, jer ih on nikad nije priznao; sem što je loš otac, loš je i čovek, te je ubijen kada je otkriveno da je bio jedan od zaverenika protiv Kasnera.

Motiv Kuće Isceljenja: Neka vrsta bolnice u kojoj se leče ranjenici kada dođu sa bojišta. Ali, ironija je da je u njoj najmanje samih ranjenika, a više svih ostalih. Obaveštenja, naređenja, špijuniranja, svađe, jedno ubistvo i još koječega se tu izdešavalo. A ima tu i simbolike – isceljenje nije samo fizičko, već se može tumačiti i kao duhovno isceljenje naših napaćenih junaka; jer, oni su nepravedno nesrećni!

Motiv prestola: Ono što je ogromnoj većini neshvatljivo, našim junacima je potpuno prirodno – oni se odriču vladavine bez po muke! Ovde se ne radi o borbi za presto, već o borbi za mir! Ovo važi i za Namarine i za Kasnere – vilenjak Feorin prepušta presto svom bratu Elironu, a Telmar Kasner jednom od svojih najbližih ljudi (zapravo, u igri su otac i sin, ali nijedan od te dvojice nije lud za prestolom!). Ako mene pitate, možda je upravo ovo odsustvo želje za vladanjem možda i nešto najfantastičnije u romanu.

Zadovoljstvo i čast mi je da sam prva koja je napisala osvrt na ovaj roman! Može da se nađe u elektronskoj verziji na blogu Fantasy by Sofia, za besplatno preuzimanje. Neka ovo bude samo prvi u nizu! Iskreno se nadam da će ono uskoro dobiti i svoju papirnu verziju.

 

 

Autor: Danica Jakšić

Sudar titana iliti Zašto neko delo postaje klasik.

ŽANR: superheroji/naučna fantastika

ORIGINALNI NAZIV: Doomsday Clock part 2

IZDAVAČ ZA REGION: Čarobna knjiga

SCENARISTA: Džef Džons

CRTAČ: Gari Frenk

ZEMLJA: SAD

GODINA IZDAVANJA: 2019–2020.
OCENA: 9

 

Već nakon prvog dela smo znali da je ovo izdanje biblioteke DC GOLD hot nešto posebno, i sada imamo i potvrdu toga. Čarobna knjiga radi nemerljivo dobar posao, izbor stripova je izuzetno pažljiv – takav da dobijamo najbolje, ali i one pomalo skrajnute bisere devete umetnosti. Nije zanemarljiva ni činjenica da su faktički dostupni za svačiji džep. Vrlo lep i, što je još važnije, učinkovit način popularizacije pre svega stripova, a onda i knjiga. Treba napomenuti i to da su jedan od retkih izdavača koji stavlja fokus na fantastiku i zaslužuju svu našu podršku na putu koji je trnovit – kao što je trnovit i sam put uzdizanja žanrovske literature. Nadajmo se da ćemo u ovom slučaju upotrebljavati onu latinsku poslovicu: preko trnja do zvezda.

U poslednje vreme dosta razmišljam o stripovima, knjigama, pa i sveukupnoj umetnosti. Što nije baš tako čudno sa obzirom na to čime se bavim, ali možda je sam pravac razmišljanja malo van ustaljenih staza. Pa bih sa vama razmotrio jedno od tih razmišljanja… Šta je to šta jedan klasik čini klasikom? Toliko bitnih dela se ne naziva klasicima. Dakle, kako se uopšte doseže to renomirano društvo? Ne postoji tačna definicija – ali postoje preduslovi koji se moraju ispuniti. Neki od njih su lepota izraza, filozofija, društveno važne teme, kvalitet, univerzalnost, ali iznad svega toga je vreme. Zašto ovo kažem? Delo mora biti predstavnik svog vremena. Mora biti zanimljivo i danas, u redu je dobro ostariti, to nam vino govori, a u vinu je istina. Međutim, to je u redu dok ne postane vid elitizma – a veoma je blizu tome. Sa obzirom na to da dela nastala između dva velika rata imaju pridev savremeni klasik, a kasnija moderni klasik. Dakle, nisu dovoljno ostarila da bi bila samo klasik. Sa druge strane, to i nije tako loše, jer imamo čemu da stremimo, i to potvrđuje onu notornost – dobra dela ipak mogu odneti pobedu nad vremenom ili makar izvući nerešen ishod, ma koliko zastarela, ona su upravo šahovske figure koje vreme pomera za svoju pobedu, tako im indirektno dajući šansu za pat poziciju, iliti narodski rečeno – jedno bez drugog ne mogu. Zbog čega sam pričao o ovome? Zato što sam uveren da je ovaj strip već klasik, ili makar moderni klasik. Poseduje sve, apsolutno sve karakteristike jednog klasika, ponajviše onu glavnu, a to je – bezvremenost. Ipak, da ne bih bio u ulozi sudije, sudite mu vi i, naravno, vreme.

Džef Džons – prvenstveno filmski i TV scenarista sa bogatim kolažem iza sebe, na kom se nalaze serije Blejd, Smolvil i Fleš. Filmovi koji se nalaze za njim su Zeleni Fenjer, Akvamen i Čudesna Žena 1984. Stripovski angažmani su mu Mladi titani, Društvo pravde, Fleš, Sokolar, Zeleni  Fenjer i Beskrajni smak.

Gari Frenk – crtač Neverovatnog Hulka, Ptica grabljivica, Superdevojke, Kina, Supermena, Šazama i Betmena. Kao i na ogromnom  projektu Ponovno rađanje: DC univerzuma #1.

Mrak univerzuma Nadzirača se doselio u univerzum DC-a. I to zahvaljujući nesuđenom heroju i potvrđenom zlikovcu Ozimandijasu. Njegovi planovi za spas univerzuma vode do brojnih sukoba metabića, vode ka novom Smaku. A najgore od svega je što vode ka sudaru titana obračunu Supermena i Dr Menhetna – ka kraju svega što postoji. Ishod pogađate, ali ne i kako će do njega doći.

Iz prethodno napisanog ste sigurno zaključili da sam oduševljen – i jesam. Ovaj strip je sve ono šta treba biti visoka stripovska umetnost. A otežano mu je, nije to lako postići sa superherojima. Ipak, ovo delo nadilazi okvire superherojskog stripa. Apsolutnom skladnošću akcijskih, filozofskih i ostalih segmenata potrebnih za bilo koje veliko delo. Retro fazon nam daje doživljaj da Nadzirači još traju, da smo još uvek u legendarnoj priči. Neki će, siguran sam, pomisliti da se izrabljuje stara priča i ideja o preplitanju univerzuma, ali nije tako. Časovnik sasvim lagodno stoji i sam, uveren koliko i ja da je na putu za kuću slavnih. Siguran sam da neće zalutati, zvezda je rođena.

A vi samo ispratite njen sjaj do najbliže knjižare, i, i vama će osvetliti put. Čekaju me još neki stripovi i knjige, odoh da čitam, da bih vam mogao pisati. Očekujem brdo vaših utisaka o ovom remek delu u komentarima. Nije važno ako se ne složimo, složićemo se u nekom narednom tekstu.

Trag u vremenu

Nekada davno,u davnašnja vremena kad su naši čukun,čukun dedovi hodali zemljom i vladali neki bolji odnosi medju ljudima koji su se kretali ,voleli,a neki čak i živeli u prirodi i bili mnogo mudriji i jednostavniji,ljudi su ispredali mnoge priče pored vatre,to su neretko bile priče  kojima su svedočili njihovi pripovedači. Priče koje su primamljive,životne,one od kojih zastaje dah,lebdele su u vazduhu,dizale se ka nebu poput iskrica i ostajale zapisane medju zvezdama,kao i prepričavane s kolena na koleno,baš jedna takva priča odolela je zubu vremena,a saznaćete i zašto. Ispričaću vam priču o velikoj ljubavi koja i danas živi,o jednom tragu u vremenu,o njima.

Bilo je tu jedno seoce nadomak Morave,ni po čemu se nije razlikovalo niti isticalo od drugih sela,bilo je gusto naseljeno i svi su se manje više poznavali i znalo se koja kuća ima momka ili devojku za ženidbu ili udaju.

Jedan od njih bio je Bogdan. Bogdan je bio mlinarev sin,naočit,vredan i tek mu je bilo 23

Brinuo bi se za stoku,odmenjivao oca u mlinu .

Naučio je posao na vreme jer je trebalo da oca i nasledi jednog dana. Bogdana su svi voleli,zameraše mu samo jedno-što je mangup. Iako je stasao za ženidbu ponašao bi se kao kakav deran,svakoj bi devojci tutnuo krišom u ruku neki cvetak ili voćku uz mangupski osmeh. Nema koja ga nije pogledala,mnoge su tiho uzdisale za njim ali svi su znali da on gleda samo jednu,svima beše jasno ko dan da je srce poklonio Milici.

Milica je bila jedna smerna,stidljiva devojka jedna od najlepših. Njen je otac posedovao najviše volova i krava u selu,a obrađivao je i dosta njiva pa je njegova porodica živela imućnije od mnogih. Imao je njih četvoro ,sina naslednika na kog je bio ponosan i tri kćeri.

Nije se znalo koja od koje je lepša i svakoj je obilato spremio miraz pa čak i Milici koja je bila siroče,eto našli su je jednog dana u njivi medju kukuruzom,ostavljenu u košari kao kakvo mače i bi im žao,usvojili je. Milicu ipak nisu razdvajali od svoje dece i sada iako je njen otac znao za kime uzdiše i kome se nada on svakako Milicu nije nameravao dati mlinarevom sinu,samo kćer mu je bila mudrija uz milion izgovora i sitnih laži i umiljatošću što joj beše od boga data,iskradala se iz kuće u naručje voljenom.

Bogdanovo i Miličino tajno mesto za sastanak bila je jedna šuma u koju se retko zalazilo jer su o njoj ispredane mnoge priče. Kako tamo obitavaju razne aveti,veštice  i kako tu đavo spava,govorili su o ljudima zdravog razuma koji su njome prošetali a,vratili se bez pameti,neki se nisu ni vratili…Zajedničko onima koji su susret sa tom šumom preživeli bilo je to da im se na licu ogledao užas koji su tamo preživeli. No ovo dvoje zaljubljenih nije verovalo u bapske priče,pre svega Bogdan. Ma kako je ta šuma mogla biti zla kad je krila tajnu sladju od meda?kad je sakrila ljubavna

šaputanja,šetnje i zagrljaje?Miličine rumene obraze i tamne uvojke kojima ih sakrije,kad se pred Bogdanovim izjavama ljubavi postidi?

Ovog puta Bogdan je ipak promislio o tome,ali ga je đavo terao u šumu. Pored oca čije vapaje da ne ide u šumu,da ne želi da izgubi sina,nije čuo,zatvorio je oči  i na činjenicu da je tamo par puta vidjao neku lepojku koja ga je otvoreno zavodila i mogao se zakleti kao da ga je začarala na tren i on popusti te su polegli na travu,ali čim je dotakla onaj medaljon što mu je Milica poklonila kao da se opeče i Bogdanu se vrati razum te je otera i reče da se na jesen ženi jedinom koju njegove oči vide na šta mu ova odbrusi da se mora njome oženiti ukoliko ne želi nevolju. Da će sačekati četvrt sata da Milica dodje te da je ostavi i baci medaljon a,njoj da stavi prsten. Bogdan je znao da nijedna devojka ovde nije smela toliko i ipak požuri da spreči Milicu da udje u šumu.

Medjutim sreli su se negde na početku šume,gde je njenu razdraganost pokvarila Bogdanova izjava da su seljani u pravu i da nikad više ne kroče u šumu.

Trčali su kao da im život od toga zavisi i kad su se udaljili odande,Bogdan izvadi prsten svoje pokojne majke koji se prenosio sa kolena na koleno izmedju svekrva i snaja i zaprosio Milicu iako je znao da se za to valja njenom ocu zaputiti i obratiti,isto tako je znao da je neće dati pa je hteo da je „ukrade“. Milicu koja se sa stidljivim osmehom spremala da izusti odgovor,prekinula je ona lepojka od ranije. U njenim očima titrao je bes,u njoj ne beše ništa ljudsko iako su bili daleko od šume,našla ih je.

Razbesnevši se zbog neuzvraćene ljubavi i neposlušnosti odigla se od zemlje visoko iznad drveća i počela je da ispreda neku bajalicu na reklo bi se,đavoljem jeziku.

U samo jednom trenu od Bogdana ostaše samo košulja i čakšire,a na mestu na kojem je stajao nespretno je krilima mahao veličanstveni orao. Uzviknula je glasno

„Htela sam te milovati,htela sam te bogom učiniti,htela sam te rano moja u nedra zarobiti,a ti si pošao ovoj devojčuri! Neću vas ubiti, ubiće vas ta ista ljubav! Kletva sunca i meseca…razdvojih vas na nebu i zemlji,na noć i dan,na noć i dan,na svetlo i mrak,na strah da vas vaši roditelji,prijatelji,poznanici ne ulove! Ti rano moja ljuta! Po danu veličanstvena ptica,a noću ono što beše,a ona po danu ono što je,a noću bela vučica. Da se nikad ne sastanete,da se nikad ne milujete,da se nikad na vašoj svadbi ne zaigra!“

I samo tako iščeznu. Milica briznu u plač dok je mekano perje upijalo svaku suzu,reči im nisu bile potrebne,sve je shvatila kad je orao poleteo ka šumi.

Dani su im prolazili sporo,lovili su ih i prijatelji i očevi,stoga su odlučili da nekad im ljubavno gnezdo sada bude dom,i dane i noći su provodili zajedno željni dodira i poljupca jedno drugog,gledali su izdaleka kako ih na njihovim sahranama oplakuju ne znajući da su živi,mislivši da su ih vukovi rastrgli kad su pronašli samo njihovu odeću,a oni su patili što jedno za drugim,što za svojim životom.

Samo jednom,u prestupnoj godini kletva je prestala,na dan kad ju je zaprosio, na dan kad su prokleti. Bili su deset godina stariji ali ništa manje zaljubljeni,tu noć su se voleli,pričali i začeli plod njihove ljubavi,te noći su poslednji put mogli da dodirnu jedno drugo kao ljudi.

Tu im je noć poklonio stari vrač iz šume kome je veštica takodje napakostila oslepivši ga,on je od dana kad su prokleti Milica i Bogdan saosećao s njima i atomima poslednje snage znajući da pod punim mesecom u prestupnoj godini na dan kad je izrečena,kletva slabi zato je skinuo kletvu na jednu  posebnu noć.

Prolazilo je vreme i jedne noći Bogdan je odlučio da njihov podmladak neće moći da raste sa njima,bela vučica sa bolom i suzama u očima,zacvilela je kao da time potvrdjuje njegovu odluku.

Nije mnogo prošlo i u sumrak Milica rodi zdravu devojčicu,nakon što ju je poljubila njene ruke se pretvore u šape i ne mogavši da je greje u toplom naručju,svila se oko nje grejući je krznom,dok ju je Bogdan milovao po obrazima i licu koje je bilo preslikano Miličino.

Gledajući belu vučicu,pomilova i nju jer je razumeo bez ijedne reči odgovorio joj je samo „neće ona biti siroče,daćemo je tvojoj Jasni,učinićemo dobro obema naša kćer nema roditelje,a tvoja sestra ne može da ima dece.“ Vučica mu prisloni njušku uz čelo.

U ranu zoru Milici se cepalo srce,ali je znala da će se njena sestra dobro brinuti o bebi. Pošla je put kuće Jasne i njenog muža,orao ih je nadletao konstantno šireći krila kao da je nad njima pravio štit.

I starija,mada i dalje,lepa žena se vrati u šumu sa orlom na ramenu,srce joj je plakalo ali ju je slika radovanja i osmeha njene sestre kao i njenog muža kad su videli bebu,tešila.

Godine su prolazile,a vučica i orao su pratili mada izdaleka neke nove seljane,zadržala se priča o crnoj šumi pa su je se klonili i dalje,čuli su i neverovatnu priču o devojčici koja vida sve rane dodirom,draga,lepa devojčica koju svi u selu vole,devojčica po imenu Mila koja im je na poslednjem izdisaju poklonila osmeh i suzu nemoći jer nije uspela da izvida starost jednog orla i jedne vučice u sumrak,a ne znajući da su bili spokojni jer su videli svoju kćer zadnji put, pre nego je Jasna ispustila krik i dozvala svoju kćer ne bi li je upozorila na crnu šumu oni su se oprostili i zahvalili nebu na Jasni i Obradu.

Kažu da i danas na taj datum kada su prokleti Milica i Bogdan ,na nebu zasjaju zvezde oblikujući vučicu na čijim ledjima stoji orao,priča se da još uvek paze svoju kćerku i seljane od crne šume i veštice koja im je zlo načinila.

 

Autor: Zmajče

U BAKARNOJ ŠUMI IKAR

Izgrizla rijeka ljuti kamen klanca, oznojila naslage brda, provukla svoju žilu toka dalje u svijet, u novo i neznano, ostavila izvorišta (dijete ostavi majku) za nepovrat i neznan, za nedođini i brigu, odgurnula pred sobom gnjilu ilovaču, ojačala i osnažena, okružena svojom moći i silinom svojih talasa-tek nazirućom slikom snage-probila se modra zmija iz bakarne šume i provukla sobom Ljubisava, narečenog Ikar. Tim klancem, tom bakarnom šumom, vuče Ljubisav glavu oca svoga Klonimira, narečenog Dedal, za pokop i smiraj, za trajanje u truljenju, prati ga lavina potjere-mrkih tjerača, što na ramenima i u glavama nose džide i strijele, topove i ljute vrhove kuršuma, atomske i ine bombe, plamen što gmiže i zadah crnila smrti. Uspijeva da vješto zavara im put, pokušava da glavu do bezbjeda dovuče, da je u šumi mira, ispod svijetlosti i vrhova jela zabodenih u nebo, sahrani.  Za modru zmiju i njene okrajke veže ga vrpca majčinske krvi, i prvog mlijeka, i sladosti golokrakih godina, i straha od kazne zbog dječijih nestašluka, i mudrost prvih slova, i tanani treptaj ljubavi što mu prvi put u prsima pod sisom prokuca, i slast topline ženske puti, i curenje muškog sjemena, i odmjer snage u nadmetanju, i sve što životom zovu. Tu, na obalama rijeke, bujao je njegov prkos i otpor, uvjerenje i pouzdanje da se mudrošću i knjigom može mijenjati put svih potjera, da se gnoj vremena može iscijediti a rane negdašnjosti novom travom melemiti. Sve to struji Ikarom dok vuče glavu i traži nove puteve da zavara potjeru, dok mu plamen liže pete, zna jedino da glavu mora smiriti, to ga krv goni, šumi i pjeni u njemu, zatvara razum, zna da mora(kako?), samo da je iz klanca izaći, samo oklop surih stijena probiti, dohvatiti se polja i ravnine, smirenom modrinom vode otploviti, prepustiti zaboravu(može li?) sve tjeraće i njihove uboje, besmisao i ispraznost goniča i gonjenih. Zapahnjuje ga vrelina plamteće okoline, guši miris prerovane zemlje i sagorelog života na njoj i u njoj, oči peče vatra iza, ispred, s lijeva, s desna, u mozak se zariva sijev bola, vuče sebe i glavu, nikad kraja bezizlazu, tjerači su blizu, snaga vatre i razaranja to kazuje, samo stijene proći, samo udahnuti miris svježine, samo zdravu travku naći, ljigavo ljepilo smole krati mu korak, žeže kiša vrelog sumpora, ključa klanac. Sijevnu misao blagorodnog spasenja:poletjeti. Izdići se iznad svih potjera, svih klanaca, zamki i uza, bestjelesno lebdjeti, nadvisiti miris smrti, straha i besmisla. Ostavlja glavu(dobro je i duboko skrajniti-gonici se i mrtvoj glavi svete) i snagom volje nadvisuje prostor bijega, uzdiže se u visine i prostranstva, prate ga pramenovi dima i ključale pare, leti, lebdi. Iz plavjetnila visina nazire čopore goniča, riju kamen, šuma gori, oblaci dima nad rijekom, kopaju, traže(Ikara ili glavu?), dijele se, međusobno se proždiru, bakarna im šuma i stratište i trpeza, tope se stijene, zemlja mijenja oblik. Zatvara oči, polusan, nije više ni gonjen ni gonič, nema ljutih mirisa ugaženog života, blagost, ne osjeća sebe, ne osjeća ništa, lebdi. Moždanom masom plovi neko bivše vrijeme, predprogonsko, blešti osunčani vijenac planine, bjelasa se pjena riječnih slapova, miruje šuma, po koji snop svjetla rani krošnju drveta i ozari tle, miriše život. U tim mislima Ikar se kao odlazeća tačka gubi ka suncu. Rastopljeni kamen zatrpava šumu, rijeku, goniče, Dedalovu glavu. Po tekućoj lavi padaju i lijepe se čestice Ikarovog praha, posljednji znakovi sunca. Hladi se bakarni krš. Iz Ikarova praha isklijava Milidrag, još nenarečeni sin, i povlači Ikarovu glavu. Arlauknuse bakarne urvine. Potjera!

 

Autor: Paunica

Sa Vodičem na čaju – Vladimira Becić

Iza lovca na legende krije se čitavo jedno bogatstvo interesovanja. Vladimira je pisac, slikar, psiholog, vojnik, aktivista i veliki zaljubljenik u životinje.

1. Imaš iza sebe vrlo plodnu karijeru, nekoliko romana, mnogo priča, aktivizam, slikaš. Gde nalaziš inspiraciju i volju za sve to?

Inspiraciju je lako naći. Kad te svašta zanima, gdje god da pogledaš bude: Gle, ovo bi bila dobra priča! Ajme, koje boje, kako bi izgledale na papiru? Jao, neko udomljuje degue, di mi je ona veća gajba? Jednako tako je i s voljom. Problem nastaje s vremenom za sve to. U pregovorima sam za produživanje dana s 24 na 48 sati, ali to ide polako i nekako presporo za moj ukus.

2. Duška Jovanić je jednom u šali rekla da su joj autori koje je čitala upropastili ljubavni život. Koliko su knjige koje si čitala uticale na tvoj život i odabir poziva pisca?

Zagorka i njena Grička vještica su me odaslali u lov na legende. I zasad mislim da je to jedini utjecaj (osim čisto teoretskog! zanimanja za tematiku kako ubit nekog na 101 način, s posebnim osvrtom na otrove). A u pisanju sam se našla skroz nevezano za knjige. Za prvu priču napisanu i na natječaj poslanu, odgovorne su isključivo činčile, jer im je trebala nova gajba (a para niotkud). Priču napisala, nagradu osvojila, gajbu kupila. I nastavila pisat (i udomljavat životinje i kupovat gajbe, jasno).

3. Da li na početku pisanja nekog svog dela odmah odabereš žanr u kom će delo biti napisano ili se to formira u toku pisanja?

Nemam ja pojma ni nakon što napišem nešto kojem žanru pripada, a kamoli kad ga počnem pisati. Žarki sam pobornik teorije da postoje ljudi kojima je struka da se bave žanrovima, a da je moje da pišem ono što mi se sviđa (i izbjegavam odgovore na žanrovska pitanja).

4. Koji su kriterijumi po kojima vrednuješ to da je neko književno delo dobro napisano?

Ja to zovem Pravilo Mary Poppins: ako uspijem ući u svijet koji je autor stvorio i kretati se u njemu kao u pravom svijetu bez da zapinjem i pitam se: „Zaboga, znaš li ti što je research?” ili, još gore: „Jesi ti ikad čuo za Google?!” – to je dobar početak. Ostalo su nijanse.

5. U kakvom je stanju fantastika na Balkanu?

Rasutom. Ima svega i svačega, svašta se objavljuje, kriteriji su vrlo upitni.

6. Da li je teško odabrati prave saradnike kad odlučuješ da objaviš novo delo?

Izuzetno. S obzirom na lošu situaciju na izdavačkoj sceni, nikad ne znaš što će te dočekati na kraju.

7. Imaš iza sebe više književnih nagrada. Koja ti je najdraža?

Ona prva, Židovske kulturne scene Bejahad 2009, zbog koje je sve počelo. Da je nisam dobila, vjerojatno danas ne bih pisala, nit bih otkrila hrpu stvari koje je pisanje za sobom povuklo.

8. Objavila si romane Orsia, Početna nit i Kuća slomljenih lutaka. S obzirom da je Kuća slomljenih lutaka objavljena poslednja, možeš li nam o njoj reći nešto više?

To je još jedna priča koja je postala roman, ili, u ovom slučaju, Saga, s obzirom da trenutno radim na još dva romana koja slijede vremenski nakon radnje iz Kuće slomljenih lutaka. Spoj je to moje ljubavi prema ruskim bajkama, krimićima, lokalnim legendama, podzemnim hodnicima, Mariji Jurić Zagorki i svim teorijama zavjere vezanim uz Rasputina i Romanove.

9. Šta je Živi atelje DK?

Živi atelje DK je zajednica ljudi, vrlo neobičnih i inspirativnih, okupljena oko ideje da umjetnost i aktivizam, ne onaj fejsbučki, već pravi, djelatni, idu ruku pod ruku.

10. Jesi li ulovila neku legendu i kako je ljubav prema tome uticala na tvoje pisanje?

Puno njih, i upravo one su definirale mjesta o kojima pišem. Skoro sve moje priče i romani u vezi su sa nekom legendom ili predajom i prenose je dalje na svoj vlastiti način.

11. Kako biraš šta ćeš novo čitati?

Zapadne mi za oko naslov, ili mi netko nešto preporuči. Ili jednostavno krenem po redu po folderima punim knjiga koje čekaju da budu pročitane.

12. Gde možemo nabaviti tvoje knjige?

Orsia se ponekad zna vidjeti po sajmovima, Početna nit se može nabavit kod mene, a Kuća slomljenih lutaka preko nakladnika.

Brandon Sanderson: Legija i Careva duša

Ukoliko ste ljubitelj fantastične književnosti i poslednjih 15 godina niste proveli skrivajući se u nekoj pećini daleko od civilizacije – vjerojatno ste čuli za lik i djelo Brandona Sandersona. Popularni američki pisac najpoznatiji je po franšizama Mistborn i The Stormlight Archive, te završtetku kultnog Wheel of Time serijala nakon smrti Roberta Jordana. Reklo bi se da čovjeku leže epske sage: dok su prva dva serijala planirana na (zasad) 10 nastavaka svaki, Wheel of Time sadrži čak 14 dijelova. No manje je poznato kako je Sanderson, također, i autor većeg broja kvalitetnih kratkih priča, poput recimo Legije i Careve duše. Objavljene zajedno 2013. godine, obje se mogu podičiti zanimljivim premisama te svim tipično sandersonovskim elementima.

Legija polazi od u biti vrlo jednostavne premise: zanimljiv čovjek X mora naći zanimljiv MacGuffin Y prije nego što ovaj padne u krive ruke. Čovjek X u ovom je slučaju Stephen Leeds – genijalac s unikatnim psihijatrijskim poremećajem. Svaki put nakon što Stephen, naime, pročita bilo koju stručnu knjigu, u njegovoj se glavi smjesta pojavi trajna halucinacija nekog vrhunskog stručnjaka za to područje. Poslije pročitanog udžbenika hebrejskog, on halucinira profesoricu hebrejskog sposobnu za simultano prevođenje. Poslije pročitanih ratnih knjiga, njemu se pojavljuje halucinacija američkog marinca s godinama iskustva u borbi. Dobra strana je da Stephen može postati instant-stručnjak za sve čega se primi. Loša je pak strana, da mu nekoliko desetaka halucinacija u glavi čini život nepodnošljivim na svakodnevnoj bazi.

Taj i takav glavni junak unajmljen je da nađe jednako zanimljiv MacGuffin: kameru s mogućnošću putovanja kroz vrijeme. Postavljena na neko mjesto kamera može fotografirati ono što se na tom mjestu dogodilo prije 20 minuta ili 20 stoljeća. Implikacije ovakvog uređaja su, očekivano, goleme – i za društvo i za korporaciju koja je financirala njezin izum. No kamera je netragom nestala, skupa sa svojim izumiteljem – i čini se kako je Stephen jedini koji ima potrebne vještine da razriješi misteriju…

Careva duša odvodi nas, pak, u posve drugi seting, u kvazikineski srednjevjekovni svijet, gdje se raznorazne dvorske fakcije bore za moć i utjecaj nad carem. Glavna odlika tog svijeta je poluzabranjena magija krivotvorenja koju neki ljudi posjeduju. Ono je moćno i opasno: njime se može promijeniti povijest, pa čak i sama srž nekog predmeta. Krivotvoritelji su u stanju, primjerice, od običnog komada drveta napraviti umjetničko djelo (dovoljno je krivotvoriti njegovu povijest, tako da je bivši vlasnik tog drveta bio neki vrsni drvorezac) ili razbiti kamenu ploču udarcem šake (opet krivotvorenjem njene povijesti, tako je je upravo ta ploča nastala od kamene žile najslabije kvalitete).  Nije dakle teško zamisliti zašto se na njih gleda sa smjesom prezira i straha.

Za mladu krivotvoriteljicu Shai stvari su krenule u vrlo lošem smjeru. Uhvaćena prilikom krađe iz carske palače, Shai je svjesna da je čeka neminovno pogubljenje. No umjesto krvnika posjećuju je carski savjetnici. Car je, naime, ostao u vegetativnom stanju nakon pokušaja atentata od strane supraničke fakcije. Ako uspije nemoguće – krivotvoriti cijelu carevu ličnost i utisnuti je u njegovo komatozno tijelo – savjetnici joj obećaju ne samo oprost od zločina, već i bogatu nagradu. Nemajući puno izbora, Shai se baca na posao. Vremena je sve manje, a motivi savjetnika daleko su od časnih…

Iako duljinom višestruko kraće od poznatijih Sandersonovih djela, Legija i Careva duša zapravo su pravi romani u malom. Format priče od stotinjak stranica dovoljno je dugačak kako bi autor u njega utrpao sve što želi utrpati: i interesantnu početnu premisu, i glavnog lika s njegovim razvojem, i odlično razrađen sustav magije. Pogotovo je ovo zadnje postalo Sandersonov zaštitni znak zadnjih godina: ta riječ je naposljetku o autoru poznate izreke: piščeva sposobnost da riješi zaplet pomoću magije je direktno proporcionalna s time koliko dobro čitatelj razumije tu magiju. I krivotvorenje u Carevoj duši i Stephenove halucinacije (koje se, konceptualno gledano, mogu shvatiti kao magija) u Legiji izvrsno su razrađene te kvalitetno opisane. Čitatelju je u svakom trenutku jasno kako magija u pitanju funckionira, koje su joj mogućnosti a koja ograničenja – što sve čini priče potpunijima i boljima.

Da ne bi ispalo da se sva kvaliteta priča iscrpljuje na kvalitetnim premisama i razrađenim sustavima magije, oba djela nude i ponešto dubljih tema koje potiču na razmišljanje. U Legiji je to, primjerice, pitanje kako bi tehnološki izum poput kamere koja snima prošlost utjecao na društvo i koje bi bile implikacije (što je tema koja je tangencijalno dotaknuta; volio bih da joj je autor posvetio još koju stranicu)? Careva duša sadrži, s druge strane, dosta zanimljive misli o samoj prirodi i srži umjetnosti, pa i prirodi čovjeka. Recimo – koliko je čovjekova ličnost samo zbroj svih njegovih sjećanja i osobnosti, kakva je veza između „duše“ i tijela te drugo. Ova posljednja tematika popularna je i za druge žanrove spekulativne fikcije: lako bih primjerice mogao zamisliti neku SF priču s istom premisom, samo ostvarenom pomoću tehnologije a ne magije.

Zaključno, Legiju i Careve dušu ne mogu nego toplo preporučiti – pogotovo potonju. Bilo da ste iskusni fantasy lisac ili potpuni novalija u žanrovskom svijetu – u ove dvije priče naći ćete štošta: originalne premise, kvalitetnu prozu i podosta materijala za razmišljanje. Taman za popuniti nekoliko dobrih popodneva.

Strašne priče za laku noć

Nastajale su od legendi ili mitova a ponekad bi imale za izvor realne događaje. Poziv pripovedača je uglavnom bio rezervisan za žene, kad bi takva, bogato bila nahranjena i nagrađena dok prolazi kroz sela (kao putujući internet). Pa sve do modernih vremena u kojima se ističu  grofica de Murat i grofica de Aulnoy koje su zaglavljene u nesretne brakove tešile sebe bajkama kojima su zabavljale goste na svojim okupljanjima u Parizu. Nekada davno, pričanje priča je držalo žene budnim tokom zajedničkog šivenja, tkanja i predenja.

Nemojmo zaboraviti Ezopove basne (Grk, 6. vek p.n.e) koje je Fedar preveo na latinski oko 320 p.n.e. Najstarija zapisana bajka potiče iz starog Egipta (negde oko 1300 p.n.e) a mi imamo Grozdanu Olujić čija je bajka proglašena najlepšom bajkom sveta u jednom trenutku istorije („Varalica i smrt“).

Džek i Džil („Jack and Jill“): Ovo je ono dvoje čuvenih klinaca koji se penju na brdo da donesu vode. Pokazala se toliko zgodno morbidnom da je korišćena u više epoha i navrata. U Nordijskoj mitologiji, ovo je dvoje dece koji su bili albino klinci i samim tim vrlo poželjni za odstrel jer su drugačiji i nestvarno lepi. U toj verziji su se udavili u  nekom bunaru i zauvek ostali da blistaju na nebu kao Mesec i zvezda Danica. Ali to nije sve, da bi ih „spasio“ određeni bogovski entitet ih je zapravo i udavio u tom bunaru. Ova čuvena, bajkovita pesma se povezuje sa kraljem Čarlsom I i njegovim porezom na tečnu robu. Vezuju je i za francuskog kralja Luja XVI a postoji i jedno objašnjenje da se ova zapravo iz daleka održana priča nekako najviše pominjala u vreme kada su Luj i Marija Antoaneta ostali bez glava tokom Francuske revolucije. Zapravo, pevana je u „kolcima“ koje su učesnici revolucije igrali oko vatri Bastilje. Danas je vrlo omiljena uz kolevke. A nađoh i verziju gde ih je otac udavio lično.

Gusan Gander („Goosey Goosey Gander“): Možda niste čuli za ovu no, vrlo je popularna. Stvorena prvobitno kao političko oružje vrlo brzo se uvukla u glave klinaca engleskog govornog područja. Ova pesma zapravo peva o okrutnoj kazni koja je zadesila sveštenike u 18. veku jer su praktikovali latinsku verziju u molitvama (da se ne zbunimo ovo je period kad je katolička crkva bila proterana u nekoliko zemalja iako je bila u ekspanziji). Najpevanija verzija ove pričice istini za volju skriveno govori o jednom svešteniku koga su bacili niz stepenice da bi ga preobratili.

Marija (Mary, Mary): Ova deluje bezazleno i omiljena je među devojčicama. Identitet Mari iz pesme zapravo upućuje na kraljicu Mari I, ćerku, tj. prvorođeno dete Henrija VIII. Vrlo posvećena katolkinja (zahvaljujući svojoj španskoj majci Katarini od Aragona) u ovoj pesmici je ostala zabeležena zbog svog hobija u kom je prilično veliki broj protestanata nabila na kolac pokušavajući da ustoliči katolicizam u Engleskoj. Kao kraljica je opstala kratko ali je pesma u kojoj se krije nezadovoljstvo zbog njenih dela ostala da traje.

„London Bridge is Falling Down“: O, ovu sigurno znate. Popularna je i u školama. Mnogi povezuju nastanak ove pesme sa norveškim kraljem Olafom II kad je pretunjao preko Engleske u vikinškom pohodu. Tada je uništio mnogo toga pa i ovaj most (doduše starije sklepanu verziju ovog mosta). Međutim, skorašnja otkrića ipak govore da se ovde krije mnogo veći bauk. Ljudska žrtva je bila neophodna da bi se navodno most održao i ostao neosvojen. Opet, arheološka istraživanja oko mosta nisu iznedrila ničije ostatke (ko da nisu mogli da ih frknu negde drugde).

„Here we go round the Mulberry bush“: Ova pevljiva priča koja bi bila pandam našoj  „i okolo salata“ (mada nije salata u pitanju već u –u kolo se lata-  ali to ćemo neki drugi put) je svrstana u dela nastala u Wakefield zatvoru (pet vekova staro zdanje, Engleska) u kome su kaznu služile isključivo žene. Dudov žbun je zapravo, mesto u dvorištu gde su se izvodila pogubljenja. Osuđenice bi izvodile ovu pesmu dok ispraćaju jednu od njih na pogubljenje pa je to svrstava u vrlo morbidne dečije pesme današnjice.

„Rock a buy baby“: „Spavaj mi bebo, spavaj mi tiiiii“…Hajde, ovu…makar melodiju znate sigurno, pola sveta je peva tek rođenim bebcima. Pesmica se odnosi na sina Kralja Džejmsa II od Engleske i njegovu ženu Mari od Modene koji je preminuo i zamenjen je drugim detetom ne bi li za javnost loza bila netaknuta. Sam naslov je dovoljno jeziv.

„Baa Baa black sheep“: Iz ugla jedne crne ovčice koja nudi svoju vunu trgovcu ova pesma je slatka ali zapravo govori o groznim porezima na obojenu vunu. Jezički pojmovi ove pesmice govore o robovima pa su mnoge škole ipak zabranile upotrebu iste a kažnjava se njeno izvođenje čak i na hodnicima ili dvorištu škola. Pesma je smeštena radnjom u 13. vek (Britanija) u vreme kralja Edvarda I koji je osmislio da jedna trećina sve vune ide njemu, jedna trećina crkvi a ostalo farmeru. Crna vuna se ne boji pa je manje imala koristi farmerima i odatle ide naziv „crna ovca“, dakle, totalni baksuz kad se ojagnji takav primerak.

„Humpty Dumpty“: Prvo da razjasnimo, niko nikad nije rekao da je ovaj lik bio jaje. Rima se odnosi na Ričarda III od Engleske koga danas gledamo kao grbavog nevaljalca Tjudorske istorije (kao što vidite „humty“ je grba) koji je sem ove pesme dobio prostor i u Šekspirovim delima. Ovo je zapravo više zagonetka koja se odnosi na njegov gubitak trona tokom bitke na Bosvortskim poljima u 15. veku. Humpty je i ime topa koji su koristili poklonici kralja Čarlsa I, kojim su čuvali sigurnost Kolčester grada tokom Engleskog civilnog rata (17. vek). Bio je lociran na crkvenom tornju sve dok nije srušen kanonadom. Zato „hampti dampti“  ima dužu rimu nego što je najčešće koriste jer je dodat i ovaj gvozdeni čuvar.

„Ring around the rosie“: Ovde se treba držati za ruke i igrati u krugu… za nas slovenske tipove ovo već miriše kao poznato odnekud davno no ova pesma se zapravo odnosi na simptome bubonske kuge poznatije kao Crna Smrt (pomorila Englesku 1348. godine sa više od 7 miliona ljudi). Malo se peva o osipu, malo o smradu trupla i onda „we all fall down“. Što bi ovde rekli: „…jedno jaje muć a mi deca ćuć“.

Mala sirena: Da, da, mala buntovna vodena tinejdžerka je spasila princa Erika dok se davio, menjala svoj glas sa Ursulom za noge, malo smo se natezali oko toga čiji je glas a čije noge i sretan kraj (Hans Christian Andersen, 1837). Originalna priča je samo delimično išla ovako. Sirenina baka joj je objasnila da bi sirene trebalo da budu bezdušna i surova stvorenja koja se pretvore u morsku penu kad preminu. Jedini način da to izbegne i izgradi dušu jeste da se neki čova zaljubi u nju više od svega i oženi je. Ako odabrani odabere drugu, ona svejedno umire. Pominje se veštica koja joj je uzela jezik (ne glas, ceo jezik joj je odsekla) kao i prolazak kroz pobijene i obešene na alge, sirene koje nisu uspele da ispune pogodbe. Iako je dobila noge one su bile izvor stalnog bola, imala je osećaj da gazi po krhotinama stakla. Kad je oženio drugu misleći da je ona spasioc mala sirena je dobila ponudu da ubije princa i tako se laganica vrati u formu sirene i nikom ništa. No, izabrala je da se ipak baci sa litice u more pretvorivši se u penu. Spomenik Maloj sireni je zapravo sećanje na njenu propast.

Uspavana lepotica: Originalno ovo je bila pesma koja obiluje referencama o siromaštvu, zalagaonicama, minimalnim zaradama i totalnom paradoksu na sve ovo: ludačkoj žurci među elitom gde je sve vredelo svake pare. Zimski kaput je odnet u zalagaonicu zarad provoda u muzičkom holu u „Eagle“  taverni na gradskom putu. Kasnije se dopunjava rimama o položaju imigranata koji su živeli van zidina Londona (Spitalfields). Pouka je trebala da bude da vas siromaštvo ne treba uskratiti uživanja u životu. U Bazilovoj verziji priče („The Sun, Moon, Talia“, 1634, Giambattsta Basile) kralj iz obližnjeg kraljevstva se tako, ničim izazvano, pentra uz neku kulu gde je devojka spavala večnim snom (ovde je nju otac postavio u plišanu stolicu i otišao zauvek). Pronalazi uspavanu curu pa pokušava da je probudi. Kako nije uspeo, rešava da je siluje i odlazi. Kada se vratio shvatio je da se ona porodila (rodila je Sunce i Mesec) i taj bol ju je zapravo i trgao iz indukovane kome (u nekim verzijama klinci su sisali njene prste jer ništa drugo nisu mogli da dohvate pa su izvukli trn ili otrov ili šta god je komiralo). Oni se zaljubljuju ali avaj, on je oženjen. Kraljica je saznala pa je naredila da se blizanci ubiju, skuvaju i posluže kralju za večeru a njihovu majku da nabiju na kolac. Kuvar je sakrio decu pa poslužio kozetinu. Srećom nije uspela, pa su se oni naposletku venčali i živeli sretno a kraljicu su spalili živu. Dizni je ipak koristio Peroovu verziju (Perrault) pod nazivom kakav danas poznajemo mada je poznata i kao „Little Briar Rose“ (Trnova Ružica) gde on menja kralja predatora za princa a svekrva je zla kraljica. Doduše, Dizni ima i verziju gde zla kraljica preti da će decu pojesti sama. U konačnoj verziji, princ spasava sve živo a zla kraljica  je skočila u smrt. Danas, je ovo bajka čija je muzika u crtaću inspirisana Čajkovskim. Postoji i ekranizovana verzija gde joj je odsečena kosa a ona je proterana kad je veštica shvatila da viđa princa. Živela je u siromaštvu kao beskućnik i sa dvoje male dece. Veštica je princa prevarila da se popne na odsečeni rep pa ga gurnula kroz prozor. Neko trnovito žbunje je ublažilo pad ali mu je iskopalo oči. Na kraju se pronađoše i živeše sretno do kraja života.

Lepotica i zver: U prvobitnoj verziji (kažu da je stara oko 4.000 godina) zver neprekidno nasrće na Lepoticu da se uda za njega. Ono, baš preteruje. Kad je pao skoro mrtav od tugom slomljenog srca, ona se rasplakala, suze ga pretvoriše u princa a ostatak vam je poznat.

Mačak u čizmama: U današnjoj verziji fali malecki deo gde je mačak onako usput pretio seljanima da će ih poklati i samleti u mašinici za meso ako ne potvrde da je njegov siromašni vlasnik zapravo Markiz de Karabas.

Zlatokosa i tri medveda: Ovo je „Scrapefoot“ gde se Zlatokosa ne pominje. Tri medveda rade šta već rade medvedi i usput se petljaju sa lososom sveznanja. U staroj verziji, gde se ona ipak pominje  izbačena je kroz prozor ili pojedena. Zavisi ko vam priča ovu priču. Zapravo je reč „vixen“ označavala lisicu pa tako dobismo Zlatokosu zbog njenog krzna a zapravo je metaforički označavala veštu staricu.

Princ žabac: Cmoknete pravu žabu i dobijete instant princa, je prvobitno priča o žabcu koji pravi dil sa princezom. Prati je kući, uvaljuje se na svilene jastuke sve dok ga ona ne zafrljači u zid što trigeruje preobražaj. U još starijoj verziji ona mu odseca glavu da bi se on preobrazio.

Petar Pan: Originalno ga je opričao škotski novelista i dramaturg J.B. Bari (Barrie). Prvenstveno je izašao kao delić priče (1902) u noveli pod imenom „The little white bird“. Kako je bila popularna odlučuje da napravi prestavu „Petar Pan, ili dečak koji odbija da odraste“ (1904). Zvončica i Kapetan Kuka (u romanu to je Pom Anyhoo) se tek kasnije pojavljuju u knjizi po prvi put. Dečak koji može da leti i nikada ne odraste živi u zemlji Nedođiji  sa svojom ekipom: Izgubljenim dečacima. Ponekad dovede decu iz realnog sveta. Ova priča se zapravo odnosi na koncept smrti ili anđela koji odvodi duše preminule dece. Jedno tumačenje je da Petar ubija Izgubljene dečake da ne bi nikada odrasli jer je to zabranjeno. Drugo, kada je pisac bio mali, njegov brat David se udavio nakon što je propao klizaljkama kroz led što je njihovu majku ostavilo u rasulu. Pisac je ponekad nosio bratovljevu odeću ubeđujući pomućeni majčin um da je David još uvek nekako živ samo nikada neće odrasti da bi kasnije za to plaćao po nekog dečaka jer on više to vremenom nije bio. Zbog majčinog stanja on za nju više nije bio vidljiv što je ostavilo velike emotivne posledice (Vendi je stalno forsirana da bude majka Izgubljenim dečacima). Kasnije je ovaj svoj izazov i bol pretočio u roman kakav danas poznajemo. Postoji i filmska verzija gde autor zapravo upoznaje divnu udovicu sa troje dece i poslednje dane koje provodi sa njom (ona umire) pokušava da dočara celoj njihovoj porodici na što lepši način stvarajući svet inspirisan njima kao utehu deci na žalost koja će uslediti. Da li je Petar Pan opsednut mladošću ili smrću još uvek je rasprava tumača piščeve privatne prepiske i samog dela. Mada stvarno čudno zvuči kad Petar kaže: „Umreti bi bila neopisivo velika avantura“. Pritom, postoji stara usmena verzija po zabačenim selima da je Nana (pas) ustvari dadilja koja opšti sa mrtvima i da je lek koji je dala deci zapravo bio otrov.

„Prince Charming“: Sad se pitate zašto lik a ne naziv priče? Pa, on je zapravo priča za sebe, to što gostuje po bajkama je druga stvar. Mit o Perseju je najstarija verzija ovog lika. Sin princeze i Boga ima magične momente, spasava prelepe princeze i ima uvek sretan ishod. Možda je jedini mit koji bi bio nalik na bajku zapravo „Eros i Psiha“ ali dobro sad, da se ne cenjkamo. Persej je jedini mitološki lik koji uvek ispada savršen. Čak i to što je ubio dedu se vodi kao incident. Ovaj Princ je dostigao vrhunac tokom srednjeg veka kada su nicali zamkovi i vitezovi. Da li ga Dizni nazvao Filip, Ferdinand ili samo Princ Charming (Pepeljuga) ne zaboravlja se da ga je Oskar Vajld u „Slici Dorijana Greja“ pomenuo kao ironični opis glavnog junaka. Opet Grej, izgleda da te nijanse sive ipak imaju mnogo dužu istoriju.

„Ten litlle Indians“: Deset malih Indijanaca stilom neodoljivo podseća na  „Deset ljutih gusara“ ili deset bilo čega sa odbrojavanjem unazad, širom sveta. Ova pesmica na svom originalnom području nastala je kao rasistički džingl o istrebljenju. Podsmeh indijancima ili robovima da su smotani i glupi i da su zato sami padali u smrt je osnova ove pesme.

„Yankee Doodle“: Zarazna, vrcava melodija koja je zapravo ruganje britanskih vojnika na izgled Američkih kolonista da oponašaju Londonsku elitu (zabodena makarona za šešir umesto pera). A opet, ova pesmica je ostala omiljena na severoistoku Amerike a čujemo je i u mnogim starijim crtaćima i na kantri vašarima.

„Jack and the Bean stalk“: Pa ko ne bi želeo ogromno drvo čarobnog pasulja u dvorištu? Ovo je priča koja je prvobitno bila „Dečak koji je ukrao blago Ogra (trola)“ i akademici su joj otišli na sam izvor star 5.000 godina na tački gde su se podelili istočni i zapadni Indo-Evropski jezici.

Kovač i „Đavo“: Ova priča datira iz bronzanog doba (proto-indo-evropski društvo tokom masovne ekspanzije nomadskih plemena u Pontiak stepe, što je na obalama Crnog mora)  i govori o kovaču koji je prodao dušu kakvoj Sotoni, Smrti ili nečem sličnom da bi dobio super moći. Kovač je menjao dušu pa probao da nadmudri to nešto. Ova priča je dobila svoje potomke po Evropi, Indiji pa sve do Skandinavije.

Pepeljuga: Ova priča ide unazad sve do Kine (AD9, 860 CE) ali je zapadni svet prvi put pominje 1634. godine kad se pojavila u „Pentameronu“ (italijanski pisac G. Basile) pod naslovom „Mačka Pepeljuga“, zatim je obrađuje francuz Pero. Njen otac je udovac koji se preženio a naša junakinja  je jednom prilikom precvikala vrat maćehi poklopcem od sanduka za posteljinu na nagovor svoje guvernante. Dadilja se udaje za njenog oca i ucenom zbog ubistva tera je na prljave poslove  i spavanje u kuhinji. Cipelica je bila krznena a ne staklena i zaista je dobila ufur na bal. No, postoje i druge verzije podjednako morbidne. U škotskoj verziji „Rashin Coatie“ maćeha odseca delove stopala svojih ćerki da bi stala u cipelu dok u verziji braće Grim (18. vek) „ Aschenputtel“ maćehine ćerke to izvedu same i malene ptičice im onda iskopaju oči (valjda one iste što posle pevuše u Dizni verziji). Vuk Karadžić je zabeležio verziju gde je nesretna devojka mučena i utučena zbog bala plakala u štali. Jedina krava koju su imali je tada progovorila objasnivši joj da je u njoj duh majke koju je davno izgubila i da ako je ubije, odere njenu kožu i spali joj kosti dobiće haljinu i sve ostalo za bal. Dete koje do malopre žalilo za majkom i utehom umesto da sačuva ovaj neobični dar bez oklevanja kolje kravu i sva sretna odlazi na bal. Dizni naravno koristi Peroovu adaptaciju (1697) jer je on kao pripovedač francuskog dvora izbacio vulgarnosti i dodao magične elemente kao što je dobra vila i bundeva. Inače „stara“ Pepeljuga je tri puta posetila bal. U jednoj verziji ona beži sa dvora jer je njen otac udovac zaključio da je jedino ona dovoljno lepa kao njena pokojna majka, da postane njegova druga žena. Pa ona beži obmotana u životinjske kože pa kad je nađe Princ ona kod njega postaje sluškinja i koristi tri haljine za bal (Sunce, Mesec, Zvezde). Ova verzija kasnije dobija sopstveni prostor u priči „Devojka u magarećoj koži“ i posve je jezivo što je bekstvo iz istih razloga. „Deerskin“ je osnova za mnoge priče o incestu koji su bili vrlo čest motiv u starim verzijama bajki.

Snežana i sedam patuljaka: Ako zanemarimo Bazilovu (17. vek) i verziju braće Grim (19. vek) ova priča ima jeziv original. Zla kraljica je zapravo Snežanina majka koja je lovcu rekla da odvede njeno dete u šumu, izbode je na smrt, donese joj nazad njena pluća i jetru da bi ih ova posolila i skuvala za svoju večeru. No, ovaj donosi organe kakvog nesretnog vepra koji se tu zadesio. Bleda slatkica nije ostala dužna. Na dan svog venčanja majka ju je posetila pa je Snežana dočekala gvozdenim cipelama užarenim na vatri. Kraljica je igrala u vreloj obući sve do svoje brze smrti. Postoji i verzija pod nazivom „Snow drop“ gde patuljci nisu hteli da puste princa pa je ovaj maznuo telo (a šta je hteo sa njim ostaje diskutabilno) i dok su truckali putem komad otrovane jabuke je ispao i ona se probudila.

Pas i lisica: Diznijeva pričica o prijateljstvu je zapravo bila priča o lisici koja je navodila na šine voza lovčeve pse gde su ginuli. Kada ju je jedan od njih konačno uhvatio i sam je bio na ivici života pa ga je lovac negovao. Sve dok ga u jednom momentu nije ubio jer nije mogao da u bolnici drži psa.

Crvenkapa: Od verzije gde je ovo cigančica koja igra i peva ljudima da bi ih odžeparila preko vukodlaka  umesto vuka gde se devojčica spasila poznatim odbranama od istog do verzije gde je vuk „izeo“ i nju i babu i to je kraj jer lovac se nikad nije pojavio, ova priča, takođe, ima stare korene. U staroj verziji, kad je vuk „zamoli“ da legne kraj „bake“ ona se skida gola a u jednoj izuzetno staroj ona je pojela baku i pila njenu krv iz vinske čaše jer joj je to vuk poslužio. Kineska verzija ima tigra umesto vuka i u ovoj verziji Crvenkapa je bila ipak samo večera.

„Rumpelstiltskin“:  Dakle, devojka mora da pretvori slamu u zlato inače će joj ovaj mrgud uzeti tek rođenog sina. Pritom je njen otac lagao kralja da ona to ume pa je ona u kukanju prizvala ovog čudnog lika (što bi se kasnije „trigerovalo“ kakvu inkviziciju). Može je spasiti samo spoznaja njegovog imena (čest motiv u demonologiji kad saznanjem imena imate moć nad ovakvima). Kad mu izgovori ime on udari desnim stopalom po zemlji tako jako da se zakopao u tlo do struka. To nije bilo dovoljno pa se uhvatio za levo stopalo i rascepio samog sebe na dva dela, „Drama queen level 9000“.

Ivica i Marica: U jednoj od verzija, otac je svoje dvoje dece odveo u mračnu i divlju šumu jer nije imao dovoljno hrane da nahrani celu porodicu preko zime. Milosrdnije mu je bilo da ih rastrgnu vukovi za brzi kraj. Deca su našla kućicu od đumbir kolača i u njoj  sladunjavu staricu koja je očigledno imala svoj „izvor“ hrane. Baba je završila u peći a deca su pozvala ostatak porodice da uz mnogo jestive kućice prežive zimu. U periodu iz kog potiče ova priča nije bilo neprihvatljivo da gladna usta ostavljaju po šumama. U izvornoj priči oni imaju majku ali je neki pametnjaković smislio da ako majku zameni za maćehu to će biti manje traumatično deci što je priznaćete uslovilo i danas da se taj pojam vezuje za neko zlo uglavnom. Priča je bazirana na Velikoj gladi u Evropi tokom Crne kuge kada je mnoštvo dece ostavljano koje kuda. Naiđoh i na staru francusku verziju „Izgubljena deca“ gde je veštica Đavo koji ih tera da krvare na vodeničkom točku. Oni se prave da ne umeju pa on zamoljava svoju ženu da im pokaže. Deca to koriste pa prerežu grkljan dotičnoj (iako je u ranijem delu priče probala da im pomogne), maznu sav Đavolov novac i pobegnu. Postoji i verzija lokalnog trača da je tokom velike gladi (14. vek) jedna pekarka bila zavidna na drugu pa je proglasila vešticom. Nesretnu pekarku su jurili i spalili u njenoj sopstvenoj rerni.

Mulan: U originalnoj verziji Mulan se vraća iz rata kući. Otac joj je preminuo, majka se preudala a njoj car naređuje da mu postane konkubina. Mulan se ozlojeđena ubija.

Princeza  gusarica: Zamena identiteta na prevaru čini gusaricu princezom. Iako je ubila konja koji govori njegova glava joj se i dalje obraćala istinom što je frustriralo a na kraju je lažna princeza stavljena u bure koje unutra ima šiljke i zakotrljana niz brdo.

Plavobradi: Lik se ženio sto puta ali niko nije znao šta se dešavalo sa svim tim ženama. Na kraju je oženio komšijsku ćerku, dao joj ključeve od svih soba i zabranio da ulazi u određene. U staroj verziji ona je ipak radoznalo otvorila to krilo kuće samo da bi pronašla tela svih tih žena kako vise sa tavanice dok je pod bio natopljen krvlju. Danas su to magični predmeti.

Pinokio: Colodijeva original verzija govori o Đepetu koji je izdeljao Pinokija ali pošto je ovaj pobegao policija je predpostavila da ga je Đepeto zlostavljao i on odlazi u pritvor. Pinokio se vraća kući, slučajno ubija mudrog cvrčka pa se naposletku viseći sa drveta ugušio.

Tri mala praseta: Neke engleske stare verzije imaju priču u kojoj je vuk pojeo prva dva brata praseta. Preživelo, sa kućom od cigle je zapravo bilo ženskog roda.

Ružno pače: Nesretnik beži sa farme i počinje da živi sa divljim pticama. Uskoro ih ubijaju lovci pa njega usvaja starica čija mačka ga sadistički maltretira. Ponovo beži nakon vrlo detaljnih prikaza zlostavljanja i prodružuje se jatu labudova. Znate i sami, ružno pače je na kraju otkrilo da je zapravo labud.

Alisa u zemlji čuda: Luis Karol (Čarls Latvidž Dodžson pisac, matematičar i iskusan fotograf) je navodno bio inspirisan  stvarnom devojčicom (Alis Lidel). Zamoljen je da uslika nju i njene dve sestre ispred katedrale  i tako počinje njihovo poznanstvo. Inače, na pola njegovih fotki su upravo devojčice (neke od njih su bukvalno poluakt ili akt) a studio mu je bio pun igračaka i haljinica. Priče o Alisi su nastale na brodu (od Oksforda do Godstona gde devojčica ima 10 godina a njene sestre 8 i 13). Bilo im je muka pa ih je on zabavljao izmišljajući ove priče. Smatrao je da su devojčice od 12 godina njegov ideal lepote a neke svoje druge potrebe je „sakrio“ iza pečurke, gusenice koja drži nargilu i potpuno sulude čajanke kao i čuvenog nestajućeg mačka. Iako su u Viktorijansko doba golišava deca bila na mnogim slikama i razglednicama kao ideal čistoće, odnos pisca i male Alise se prekinuo kad je hteo da je zaprosi (u njenoj 11. godini, kako je zapisala Florens Beker Lenon). Iako poljuljanog odnosa pisac poklanja (1864) Alisi knjigu „Alisine podzemne avanture“ a kad je sledeće godine napunila 12 on je mrsko zapisao u svoj dnevnik da se izmenila.  Alisa se udala, rodila tri sina (dvojica ginu u prvom svetskom ratu) a preživelom sinu je jednom napisala da je umorna od toga da bude Alisa u zemlji čuda.

Čarobni frulaš: Grad Hamelin je imao ozbiljan problem sa najezdom pacova (1283). Pojavljuje se frulaš koji za malu cenu nudi da to reši ali kako vlast grada odbija da na posletku plati ovaj im posle godinu dana odvodi svu decu. U arhivi ovog grada (1384) stoji: … „prošlo je 100 godina od kad su naša deca otišla…“. Istoričari se slažu da se misteriozni nestanak dece (preko 130). Sumnja se i da je reč o kugi no, bacite pogled na stakleni vitraž iz 1592. godine (Marktkirche, Hamelin), pa prosudite sami.

Na oblik priča koje su danas najpoznatije mnogo su uticala braća Grim (izvor svih priča je narodno predanje) ali i  Peter Christien Asbjornsen,  Alexander Afanasyev,  Joseph Jacobs, Hans Christian Andersen (njegove bajke su originali uglavnom), George MacDonald,…

Naša Narodna književnost kako u poeziji tako i u prozi ima pregršt očiglednih, ali i skrivenih motiva starobožanskih verovanja pa i strašnih priča, ali to je već za neki drugi tekst.

Čiča miča i gotova priča.

S ljubavlju Elena Alexandra

Dilan Dog #372 – Crno i belo

PRIČA: 7

SCENARIO: 6

CRTEŽ: 9

NASLOVNICA: 10

OCENA:  9

Scenario: Paola Barbato

Crtež: Korado Roi

Broj stranica: 96

Originalni naziv i broj: 372 ; Il bianco e il nero

Objavljeno kod nas u: Veseli četvrtak #163

Kratak sadržaj: Dilanova paranoja raste kada uviđa da je jedini koji primećuje mrlje na ljudima. Da li konačno gubi razum ili je u pitanju nešto strašnije? Ubrzo se pred njim otvara jedan novi svet, gde je i gospodar i podređeni, a njegov domaćin ima jedan čudan zahtev…

Stojite na autobuskoj stanici ispod nastrešnice, napolju pada kiša, a vi mrtvi umorni proklinjete i trenutak kada ste izašli iz kuće, i momenat kada ste nehajno rekli ‘ne’ kišobranu, ne očekujući da će tri letnje kapi kiše prerasti u pljusak zbog koga su vam patike mokre a noge vam plivaju u njima. Sama pomisao na topao kauč, šolju čaja i još nešto, što ne možete da trenutno osvestite, vas drži u životu. A onda se okrenete ka kiosku i ugledate nešto što odskače od svih novina, sudokua i ukrštenica, od svih Zagora, Martija Misterija  i Alan Fordova. I ostanete prikovani za taj kiosk čak ni ne primećujući da autobus dolazi i prolazi. Jer ono što vas je prikovalo za tu trošnu trafiku je naslovna strana toliko lepa i čudna, istovremeno predivna i strašna, koja vam ne da mira. Sem što shvatite da je četvrtak konačno došao, shvatite i ono što vam nedostaje da se kući prepustite totalnom užitku. A to je upravo taj strip, ta naslovnica koja odskače i koja vas priziva da otvorite stranice stripa i pre nego što stignete do praga kuće, još u zagušljivom autobusu. Ali vi se strpite, i već se osećate snažnije, jer znate da ste sebi isplanirali savršeno veče.

Za ovu epizodu zadužen je veoma poznat i u Dilan Dog vodama poštovan dvojac – za scenarijskim kormilom stoji Paola Barbato, jedna od najpoznatijih i najvoljenijih autorki ovog serijala, dok njene ideje i put iscrtava Korado Roi, opet među čitaocima Dilana Doga jako cenjen crtač. Što se mene tiče, Barbatova je ‘hit and miss’ autor – nekada ume tako dobro da pogodi srž serijala i napiše sjajnu epizodu koja dugo ostaje uz nas, a nekada ume tako jako da promaši, da se prosto pitamo šta joj je bilo u glavi dok je pisala tu priču. A kada se Barbatova, upravo najpoznatija po psihološkoj torturi Dilana, kao i preispitivanju srži njegovog lika, upari sa jednom od najmračnijih, najgrozomornijih i najatmosferičnijih crtača u SBE uopšte, znate da to teško može da omane. Ali ako iz ovog opisa očekujete jedan mračni hodnik kroz koji Dilan puzi pokušavajući da sastavi delove svoje psihe, odmah ću vam reći – varate se. Barbatova je ovde odlučila da eksperimentiše, da upari njen zaštitni znak sa nečim totalno drugačijim, opičenim i zabavnim, a sve to je prepustila Roiju da upakuje u jedan turoban krajolik koji kao da se podsmeva suštini price i njegovom tonu. I znate šta? Verovali ili ne, to ovde jako dobro funkcioniše.

 

Dilan počinje da na ljudima u okolini viđa mrlje. Mrlja po mrlja, šire se i na neki način kao da se njegov svet menja i nestaje, a menja ga neki drugi, mračan i strašan svet koji samo on vidi. I dok Gručo pokušava da vidi sreću u nesreći, a Blok se kao brižan otac brine o Dilanu i njegovom zdravlju, Dilanu se ukazuje domaćin koji ga je u svoje okruženje i pozvao. U pitanju je Babaroga, ili ‘Čovek od mraka’ iz italijanskie ‘mitologije’ i priča. A on ima jedan jako čudan zahtev za Dilana koji pokreće jako zabavnu premisu punu apsurdnosti i humora. Dilan na svom putovanju mora da se ne samo suoči sa svojim strahovima, već i da ih savlada i postane njihov gospodar. Ali šta je čovek bez svojih strahova? Može li čovek uopšte da bez njih postoji, da živi i funkcioniše? To je ono što Barbatova želi da nas pita, istovremeno postulirajući strahove kao jednu od srži našeg postojanja, ali još važnije, Dilanovog. Jer posebna draž ove price leži upravo u onome što je već trista sedamdeset jednu epizodu evidentno, ali nikad eksplicirano – Dilanov odnos prema konstruktu straha odskače od normalnog, razlikuje se od svakodnevnog. Strah je nešto od čega svi bežimo, neprijatno stanje koje nas blokira i zaustavlja u mnogim sferama života, a sa druge strane strah je nešto bez čega Dilan (i mi) ne možemo. Nešto što ga vuče da ide dalje, u životu punom gubitaka i neizvesnosti, njegova opsednutost istim je izvesna. I predstavlja okosnicu njegove ličnosti, ma koliko Dilan to želeo da negira. I da bi nam sve ovo ispričala Barbatova je odlučila da uradi sličnu stvar koju smo već jednom videli i (u najlabavijem kontekstu) u kojoj smo ‘uživali’. Naime, sam Rekijoni je personifikovao bolest u epizodi Mater Morbi, što se pokazalo toliko popularnim da je Mater Morbi reprizirala svoj lik u više navrata. U ovoj epizodi, Barbatova je odlučila da personifikuje strah, opet u liku žene (čime bi se i sam Sklavi, siguran sam, ponosio), i tako Dilana suoči sa tim konstruktom.

Sve to ne bi ostavilo tako jak utisak da je za crtež zadužen neko drugi. Roijev eksperimentalni stil je nešto što apsolutno odgovara ovakvom ambijentu. Čak i kad Barbatova iskače iz ozbiljnih tema i prelazi u homor i zabavu, Roi ostaje mračan i teskoban, sa brilijantnim senčenjem i crtežima figura koji zastrašuju. Da li je to dobra ili loša stvar – procenite sami, kao i to da li se Roi uklapa u suštinu ove mračne, a opet ne-tako-mračne epizode. Ono što svakako poboljšava utisak je povremeno razbijanje rešetki stripa koje su karakteristične za SBE, kao i takozvane splash stranice (koje su ovde ograničene na jednu stranicu). Tada je Roi i najlepši, ili najstrašniji i najgrozomorniji – zavisi kako gledate na stvari.

Ipak, treba pomenuti da ni ova epizoda nije savršena. Štaviše, daleko je od toga, ali toliko stvari dobro funkcioniše i čini takvu simbiozu, da se i nedostaci mogu na momente zaboraviti. Pre svega ti nedostaci nisu ogromni da vam unište ugođaj, ali da su tu – tu su. Barbatova ima dobru ideju i sasvim je solidno izvodi, ali je evidentno da se na momente pogubila u svom naumu. U jednom trenutku priča kao da gubi svoju osnovnu strukturu, i zarad popunjenja broja stranica se vrti u krug, ponavlja se, i u toj repetitivnosti se gubi to nešto što nas je i za nju prikovalo. Sam početak je sjajan, ulazak u taj mračni svet gde obitavaju Babaroge i strahovi je fenomenalan, ali polako uviđamo da sem toga što vidimo na prvim stranicama, taj svet nema šta puno da ponudi. Ratiger je svoju verziju zla eksponencijalno prikazivao čitaocima u epizodi Na dnu zla tako da je svaki sledeći nivo bio još strašniji i šokantniji, teži i turobniji, i upravo je takva struktuiranost bila važan aspekt eksploracije tog zamišljenog, nerealnog (a zastrašujuće realnog) sveta. Ovde se čin istraživanja zamagljuje, gubi se ekstaza koju svako novo otkriće donosi nama čitaocima, jer je taj svet strahova prilično jednoličan. Ili ga je Dilan takvim načinio, a mi naivni čitaoci progutali? Ostaviću to na vama, kao i odnos horora i humora. U pitanju nije slapstick (koji se obično u takvim situacijama koristi) već odnos ozbiljnosti i neozbiljnosti, ta dualnost koja je u najboljem slučaju…čudna. Jer prelaz iz zabave i humora u ozbiljnost i preispitivanje važnih egzistencijalnih pitanja je jedna stvar koji u umetnosti nije retka, a nagli prelaz iz takvog ozbiljnog stanja u humor prosto ne funkcioniše tako dobro.

Sve u svemu, pred vama stoji jedna jako interesantna epizoda, imaginativna i zabavna, a istovremeno ozbiljna i mračna. I dok taj odnos ozbiljnosti i neozbiljnosti možda nije do tančina pogođen, zabavna premisa i Roijev crtež će vas držati prikovanog za strip, tako da ćete na kraju prosto znati da je vredelo propustiti autobus i dodatno skvasiti noge.