„Nigdje nije kao kod kuće“, ponavljao je Beni dok nas je vozio kroz aleju lipa. Čudan je ovaj Beni. Podsjeća me na nekog ali ni sam ne mogu da dokučim na koga… Ma, možda mi se samo čini. Kad god idemo negdje na put, pita me kada se vraćamo čak i onda kada je svjestan da je ishod sastanka neizvjestan! Al on uporno postavlja to svoje pitanje kao da je to stvar rutine. Smeta mi to ali mu to nikada nisam rekao. Možda zbog briga koje su mi preče ili činjenice da bi mi put bio prazan bez početnog – kada kući nazad. Volio bih da se ne vratim sa nekih od mojih puteva. Ionako me niko ne čeka kod kuće. Prazan dvosoban stan, luksuzno namješten, ko zna ko ga je namjestio, vjerovatno neko ko je školovan za uređenje enterijera. Često sam se pitao šta radi ono plastično čudo nasred kuhinje. Nije sto, nije stolica, nekakvog je čudnog oblika, nije romboid, valjak… Al nisam „to“ nikada pomaknuo sa onoga mjesta na kojemu sam ga zatekao. Ionako malo provodim vremena kod te moje kuće. Ma to nije kuća. To je mjesto gdje ponekad prespavam.
Moj Beni ima porodicu. Ima suprugu i dvoje prekrasne djece. Dječaka i djevojčicu. Dječak je stariji. Ima 7 godina. Djevojčica 5. Kada ih vidim obuzme me neka sjeta. Oni su ono što sam ja propustio. To je trebala biti moja porodica. Kuća u predgrađu, mala bašta iza kuće, jezerce i patke… Ali, ne! Ja sam cijeli život ganjao karijeru, na koledžu sam bio prvi u klasi, niti jednoga izostanka, redovno sam dobijao potpise profesora, radio kao demonstrator. Bili su mi gubljenje vremena izlasci vikendom, svirke u klubu, ljetovanja, zimovanja… To je samo gubljenje vremena. U Novom životu sam sanjao poslovna odijela, aktovke, iPod-e… Za mene su znali svi bolji menadžeri još dok sam bio u srednjoj školi. Prvi posao sam imao na drugoj godini koledža kada sam vodio poslovnicu Iner-banke za sjeverozapadnu Bonzaiju. To je bio tek početak. Do kraja koledža za mene je znala cijela južna hemisfera.
Od globalnoga rata malo ko se školovao i ja sam prvi iz moje porodice koji je završio škole. Na moju promociju došlo je 700 članova uže porodice. Naravno, tata se pobrinuo da ostatak porodice promociju prati preko live-streama. Hm, ne dobija ti sin doktorsku titulu svaki dan! Nije bitno što mi je tada bilo „tek“ 45 godina. Ne, ne, nikada čovjek nije isuviše star da bi dobio diplomu u ruke.
Sjećam se globalnoga rata. Učio sam u školi o svjetskim ratovima, ali ovo je bilo ono baš na nivou. Jednoga jutra nestalo je struje, telefoni su prestali raditi i to je bilo to. Kraj. Gluhilo – što bi rekla moja prva komšinica. Zamisli tren kada sve zamre. Kada čuješ vlastito srce kako kuca. Kada čuješ kako niče trava. Kada čuješ kako pauk plete svoju mrežu. Meni je to bilo predivno. Po prvi put sam toga jutra osjetio šta znači biti živ…
Ionako nikada nisam volio računare ni mobitele. Tata mi je u ruku tutnuo prvi mobitel za drugi rođendan. Koja grozota kada ti mobitel zazvoni a ti se igraš žmire! Nije ni čudo da smo se u ulici prestali igrati igara o kojim su nam pričale nene prije no smo napunili 5. Naočale sam počeo nositi sa 6 godina jer sam učio raditi na računaru od 3 godine a kako sam bio jako mali, tata mi je stavio monitor na pod i ja sam ležeći uz sami ekran kucao ona slova koja sam dobio u zadatak od mame prije no što je otišla na posao. I tako iz dana u dan.
Toga jutra sam pravo odahnuo jer imam savršen izgovor zašto nemam završenu zadaću. Sjećam se da mi je nena pričala kako je ona pisala zadaću u neke svežnjeve „papira“ koje su oni, u njeno vrijeme, zvali „sveskama“. Inače, taj papir se pravio nekim posebnim načinima od drveta. I pisali su zadaće rukama! Da, da, nečim što su zvali „olovkama“! Tako mi je bilo drago toga jutra da ne živim u nenino vrijeme. Ovako mogu reći da sam napisao zadaću a kada dođe vrijeme nemanje zadaće ću objasniti virusom u mreži. Ha, ma pametan sam ja, mislio sam. Ta dva sata globalnoga rata (tada nisam znao da je to globalni rat, rekli su mi da je to bio globalni rat kada su me probudili) bili su najljepši trenuci moga života!
A onda su došli specijalci sa mojim tatom i odveli me u Spremište. O njemu su mi pričali kod kuće ali ga do tada nisam vidio. Znao sam da ću ipak morati odgovarati zbog nenapisane zadaće onog trena kada mi je tata rekao da idemo u Spremište. Pa naivna dječija pamet je mislila da o ovome ništa ne zna Bon… Ušao sam bez riječi u Spremište, stavio palac na kontrolnu tablu na kojoj je bilo moje ime i utonuo u san…
……………………………………………………………………………………………………………
Sanjao sam livadu. Leptiri mi lete oko glave dok berem cvijeće…
Sanjao sam okean. Pješčana plaža, pas trči oko mene dok pišem rukom svoje ime u pijesku…
Sanjao sam šumu. Opalo lišće mi šušti pod nogama dok pratim tiho zalutalo lane…
Sanjao sam planinu. Hladno mi je po vrhovima prstiju dok ispisujem svoje ime po sniježnom nanosu u podnožju planine…
……………………………………………………………………………………………………………
Prvo su mi rekli da sam sanjao. Onda su mi rekli da je to bila noćna mora. A onda su mi rekli da su se Očevici ubacili u moj sistem!?… I tako je počeo moj Novi život…
„Hoćemo li opet skretati kroz Mahalu?“, pita me Beni a zna odgovor na pitanje. Nijemo klimam glavom. Potvrdno. Od svega što biješe lijepo u mom Novom životu ostade put kroz Mahalu. Tužno ali istinito. Ali o tome nikome ne govorim. Šefu pravdam ovo skretanje kao izvidnicu. Možda ima koji Očevidac kojeg treba likvidirati. A i ne gledam kroz prozor automobila dok prolazimo kroz Mahalu. Samo uključim karticu u vratu i pustim da me njen sadržaj obuzme. Na ovoj kartici piše samo – zavičaj…
-Novi život-
Novi život je projekat koji su osmislili moji preci najmanje hiljadu godina prije moga rođenja. U početku to je bila zamisao kako da se humanoidi zaštite od virusa koji su na Zemlju došli meteorima. Na kraju se ispostavilo da je to bila samo dobra zamisao, ali je dolaskom Bona na vlast ta ideja otišla u zaborav a neke inovacije su ubačene u prvobitni projekat. Naime, virusi nikada nisu ni došli sa meteorima. To je bila samo obmana. Obmana koja je iza sebe krila neke veće ideje – kako učiniti ljudsku rasu podređenu nekolicini ljudi koji su otkrili lijek za vječnost… Moj tata je potomak čovjeka koji je bio pionir u projektu zvanom – Novi život – a samim tim nakon globalnog rata ja sam bio direktni Nasljednik i jedan od privilegovanih koji su imali mogućnost izbora nakon Buđenja.
……………………………………………………………………………………………………………
Smijeh moje mame i tatin glas negdje iza mene. Okrećem se i vidim ih kako sjede na travi dok se naš žuti labrador igra oko njih. Ja pokušavam da vinem u visine svog zmaja kojeg sam dobio na poklon. U susret mi trči Natali, moja drugarica iz klupe, pomaže mi da skinem zmaja sa grma na koji je sletio i kaže da…
……………………………………………………………………………………………………………
„Broj 19029811… spreman i budan!“, čujem neki glas koji nije ljudski. Otvaram oči i vidim da sam u Spremištu. Ustajem i vidim poznato lice. Natali. Znam da je to Natali ali zašto tako izgleda? Osvrćem se oko sebe i vidim da sam posljednji iz moje smjene koji je Probuđen. Ona koja je Natali a opet nije Natali mi kaže da… Posrćem i padam u nesvijest. Kroz izmaglicu čujem kako neki nepoznati glasovi pričaju o meni. Kažu da me ne smiju prepravljati i da je tako došlo s vrha. S vrha? Čega? Pravim se da sam još nesvjestan ali uzalud.
„Broj 19029811… spreman i budan!“, ponavlja onaj isti glas koji je Natali a opet nije Natali. Otvaram oči. Pored mene stoje dva čovjeka u nekakvim narandžastim odijelima. Manji od njih mi pruža ruku da izađem iz mojeg Spremišta i pokazuje mi stazu kojom, navodno, trebam ići. Okrećem se oko sebe ali ne vidim nigdje onu koja liči na Natali ali nije Natali. Ulazim u neku sobu koja ima dvije stolice koje liče na one u stomatološkim ordinacijama. Ona dvojica me ostavljaju samog u toj sobi i ja se pitam na koju bih sada trebao sjesti. Odnekle ponovo čujem onaj glas koji mi objašnjava kakav izbor imam pred sobom…
Nimalo jednostavno…
Dva puta su ispred mene. Lijevo – nesvjesno, desno – svjesno.
Lijeva stolica – programirana budućnost, sa mogućnošću da prosperiram do zamjenika Bona jednoga dana. Vojnik Pobjednika, jedan od odabranih. Bez ikakvog sjećanja. Tabula rasa.
Desna stolica – budućnost onakva kakvu stvorim sebi, mukotrpne godine, sjećanje na prošlost.
Nimalo jednostavno…
Ali onaj isti glas mi daje jednu napomenu. Kao Nasljednik imam dodatnu mogućnost. Da izaberem lijevu stolicu sa dodatkom cjelokupnog sjećanja koje seže hiljadu godina unazad. Napominje da su to odabrali i svi članovi moje porodice, za moje dobro. Mislim, pa ako je za moje dobro, sjedam na lijevu stolicu… Već tri decenije proklinjem taj trenutak…
-Beni-
Nijemo izlazim iz ureda mog Šefa. Rečeno mi je da ću od sada njemu odgovarati. Moje je samo da slušam šta mi on kaže i sve će biti u redu. Pa dobro, ovo mi dođe kao da imam još jednog tatu. Hej, šta je sa mojim tatom? I mamom? Čovjek u narandžastom odijelu me vodi do lifta za dolje. Za tren oka smo nekih 30 spratova niže. Sjedam do njega u nekakvo čudno auto i idemo. I idemo. I idemo. Izlazim i vidim kuću. Bez zavjesa na prozorima. Tata izlazi iz kuće i prilazi mi kao da smo se vidjeli prije par trenutaka. Preuzima me od čovjeka u narandžastom odijelu i vodi me u kuću. Kažem tati da su me vodili…
„O tome se ne priča!“, samo kratko mi kaže i uvodi me u moju novu sobu. Na radnome stolu me čeka iPod u kome je moja cijela budućnost. Hm, kakva budućnost! Sve najbolje. Moje je samo da učim i slušam. Prvo Šefa pa onda tatu. Imam izbor a opet ga nemam. Imam svijest da ne smijem imati svijest.
Tek sada to znam. Tada mi to baš i nije bilo bitno. Sada sam samo zahvalan što je mama bila u svjesnom stanju sa nama i to samo zahvaljujući činjenici da je na početku globalnoga rata nosila moga brata, Benija… Beni nije imao mogućnost izbora kao ja. Njemu je desna stolica namijenjena samim rođenjem. Nije imao sjećanja hiljadama godina unazad, ali je od samoga rođenja bio bezbrižan. I njegovo je bilo da uči i sluša ali samo tatu. Znao je da ne smije pitati gdje sam ja i šta radim. Ali sam prvom prilikom uključio Benija da radi sa mnom. Bolje rečeno za mene… Nije mi jednostavno zbog toga. Rođenog brata učiniti vlastitim robom, ali Beni je i to cijenio. Znao je da je to njegova budućnost od malih nogu – da služi druge. Upravo zbog toga sam žrtvovao jedan dio sebe da bih bar imao Benija kraj sebe, da ga štitim, imam na oku. On nije znao ništa o meni. Znao je da mora doći po mene, mogao je razgovarati sa mnom, ali nije smio ulaziti u moju kuću, dirati moje stvari, tako ni ja nisam smio ulaziti u njegovu kuću. Ipak sam ponekad, kriomice, odlazio do njegove kućice, posmatrao bih iza ugla kako se igra sa djecom, suprugom… Natali…
……………………………………………………………………………………………………………
Globalni rat se morao desiti prije ili kasnije. Da se bar desio poslije mene. Prije globalnog rata svijetom je vladala tendencija elektronizacije stanovništva, života uopće. Nestajale su šume, rijeke, jezera, okeani su iscrpljeni eksploatisanjem soli… Sve je nestajalo. Sve je nestajalo osim elektronike. Ljudi su postajali zavisni od tehnike. I bilo je neminovno da će se nešto desiti. U Svetim knjigama to je objašnjeno Krajem svijeta. A globalni rat Sudnjim danom. Ali ova moja stvarnost mi se ne čini Obećanom zemljom, rajem. A možda je ovo pakao? Ko zna. A možda su i Svete knjige knjige pisali neki ljudi bliski Bonu. Ko zna? O ovome ne mogu govoriti nikome. Ne mogu čak ni zabilježiti negdje. Bon sve vidi.
……………………………………………………………………………………………………………
Svakodnevno izvršavam zadatke koje dobijam od Šefa, na put uvijek idem dužim putem ne bi li se što kasnije vratio. Samo mi je žao Benija. Na mnogo načina ga odvajam od porodice. Ali sam bar učinio nešto za njega što on ne zna. Uredio sam da niko od njegovih potomaka nikada ne sjede na lijevu stolicu. Čujem glasine kako kažu da je meni lako. Imam sigurnu budućnost. Da, imam je. Vječnost. Da gledam kako mi umiru tata, mama, Beni, njegova djeca, Natali… A ja ostajem i dalje. To nije budućnost. To je prokletstvo.
Presudni trenutak u mome životu se desio desete godine u Novome životu. Na konferenciji u Zaiji sam sreo Natali. (Ona je sjela na lijevu stolicu. Nije se sjećala našeg djetinjstva. Ni mene.)
Ko zna zašto, ali prišao sam joj istoga trena kada sam je ugledao. Nisam imao razloga da joj prilazim jer je u Zaiji sve bilo spremljeno za mene, ali opet, nisam imao razloga da joj ne prilazim. Na dva koraka do nje, zaustavio me predstavnik Vlade Zaije i pitao da li mi nešto treba. Opravdao sam se time da tražim toalet. Uputio me ka toaletu a u sebi sam proklinjao tren kada sam krenuo ka njoj. Malo je trebalo da se otkrijem. Na tren sam zaboravio sva pravila koja su mi dodijeljena onoga dana kada sam bio kod Šefa po prvi put. Rečeno mi je da ću se sjećati prošlosti ali da to ne smijem manifestirati ni na koji način. Ne smijem namjerno stupati u kontakt sa osobama iz prošlosti. Izabrao sam put Vojnika i to mi je budućnost.
Jedini način da priđem Natali bio je preko Benija. Rekao sam mu da je ona domaćin konferencije i da mi treba akreditacija od nje. Beni je otišao do nje bez pogovora. Njega su pustili do nje. Jer on i ona nemaju nikakve prošlosti. Čudno… Nemamo je ni ona i ja. Sjedili smo dvije godine u klupi. Njeni roditelji jesu živjeli preko puta nas u Mahali, ali se naši roditelji nisu družili. Njeni su bili obični radnici, ali su joj i tata i mama naporno radili da je pošalju u privatnu školu koju sam ja pohađao. Natali je bila izvrstan matematičar. Zbog toga je vjerovatno i primljena u Legiju vojnika. Sa predznanjem zakonitosti bila je savršen teren za savršenog Vojnika.
Beni se vratio sa mojom akreditacijom i rekao mi da je ta djevojka predivna.
„Ja sam to oduvijek znao…“, pomislih ali mu ništa ne rekoh.
Dok je trajala konferencija ja sam samo mislio o tome gdje je Natali. Dok je tema bila o prednostima nuklearnih spajalica, ja sam na iPodu pokušavao pronaći bar jedan način da zaobiđem pravila i stupim u kontakt sa Natali. Na desetom folderu pravila, Beni mi je prišao i pitao da li ću se ljutiti ako on ode na kafu sa Natali. Mahinalno rekoh da neću i tek kada je izašao iz sale shvatih šta me je pitao. Kao sitni kristali leda na Suncu srce mi se istopilo u tome trenu…
Kao savršen Vojnik ostao sam do kraja konferencije i izašao iz sale. Nisam se uključivao na diskusije u holu hotela u kojemu smo bili, sve mi je to bilo beznačajno, samo sam pogledom tražio Benija i Natali. I vidjeh ih. Sjedili su u holu hotela, bezbrižno pijuckali kaficu i vidio sam kako ga Natali gleda ispod plavog pramena kose. Šta bih dao u tome trenu da mene pogleda tako… Ali hladan kao savršen Vojnik pozvao sam Benija i uputio se ka autu. Vidio sam kako mu je dala svoju adresu. I to je bio počeak kraja jednoga dijela moga života i presudan tren u njemu. Jedino što mi je preostalo jeste da na putu do Sjedišta razmislim šta mi je raditi. Uzimam karticu na kojoj piše „zavičaj“ i prepuštam se…
Kada se auto zaustavio znao sam šta mi je činiti. Čim sam kročio kod Šefa u kancelariju on me upita: „Šta si odlučio?“
„Odričem se mogućnosti da jednoga dana dobijem nasljednika. Odričem se porodičnog života, kontakta sa roditeljima, druženja sa bratom. Odričem se svega toga. Odričem se zarad njegove sreće. Možda to Vama, Šefe, malo znači. Možda Vam je smiješno. Ali ja svoju svjesnost nosim kao prokletstvo. Beni će ostati da radi za mene ali on i ja više ništa od toga nećemo biti – tek gazda i radnik.“
Beni to nikada nije saznao niti će saznati. Onoga dana kada je u Općini održano vjenčanje, umro je jedan dio mene…
-Očevici-
Skupina koja je izbjegla Spremište je od strane Bona nazvana Očevicima. Naime, to je nekoliko stotina ljudi koji su bili očevici svega onoga što se dešavalo dok smo mi spavali i čekali Buđenje. To su oni ljudi koji su od samoga početka pružali otpor Bonu i njegovim sljedbenicima. To su bili posljednji slobodni ljudi. Zaljubljenici u život.
S obzirom na to da sam nasljednik ljudi koji su krivci za Novi život, možda se od mene ne bi očekivalo ovo ali istinski žalim što nisam jedan od njih. Oni su slobodni. Ja sam tek osuđenik na blagostanje koje ima isuviše preveliku cijenu.
Svaki Vojnik imao je jedinstvenu naredbu – svakoga Očevica likvidirati. Bez obzira na godine. Uništiti, izbrisati. Kao da nisu ni postojali. Za sve ove godine, srećom nisam susreo niti jednog Očevica. A upravo će mi Očevici pomoći da prekratim sebi muke i pronađem svoj put u smiraj…
Nekada davno, prije Novoga života, postojala je oveća grupa ljudi koja je pokušavala da spriječi pokretanje Projekta. Na sve, njima bar, dostupne načine. Diverzijama, štrajkovima, medijskim natpisima. I onda je došla naredba. Sve one koji javno budu govorili o propustima, lošim potezima i zlu Projekta likvidirati na ovaj ili onaj način. Naredba nikada nije definisala način likvidacije tako da je u moje vrijeme likvidacija podrazumijevala samo jedno – ubistvo. A moglo se sve drugačije…
Svi poklonici Projekta imaju jednu stvar zajedničku – čip koji je ugrađen u vrat na mjestu gdje se glava veže za kičmenu moždinu. Tako se ima mogućnost nadogradnje, osposobljavanja, prepravljanja, i ko zna šta sve ne. Na taj način Bon ima mogućnost da spozna naše misli, čuje naše riječi. Bon nema kazne za one koji samo misle ali ima za one koji svoje misli sprovode u djela. Ovo je jedna velika mreža trutova a Bon je naša matica! A ja sam trut. Prvi put kada sam ovo spoznao dobio sam poziv od Šefa na razgovor. Šef mi je rekao da sam do tada bio savršen Vojnik i da ne pomišljam da činim nešto što bi moglo ugroziti i mene i moje bližnje. Tako da se sve završilo na tome.
Prvi moj susret sa Očevicima bit će ujedno i moj posljednji. Na neki način sam i slutio svoj kraj. Kraj mene kao Vojnika. Često sam prije toga razmišljao o sebi. Pokušavao sam se sjetiti kako mi je pravo ime. Znam svoj ID broj ali ime… Ovaj Novi život mi je uzeo sve što me čini čovjekom. Uzeli su mi ime i to je bio početak kraja. Uzeli su mi djetinjstvo, prijatelje, roditelje, brata, život – naposlijetku!
Par dana prije mog posljednjeg pohoda kao Vojnika sam potpisao naredbu kojom se Beni šalje u penziju. Sjećam se da je plakao kao malo dijete, molio me da ga ne šaljem u penziju. Znao je i on da je ovo jedini način da smo u kontaktu, preko njega sam kontaktirao, dok su bili živi, roditelje. Znao je da nakon njegovog penzionisanja prestaje svaki kontakt sa mnom, ali ja sam bio neumoljiv. Rekao sam mu da se ne brine za svoju budućnost, da mu nikada ništa neće nedostajati dok je živ a on je samo odgovorio: „ Imat ću sve samo brata ne…“ i zatvorio vrata za sobom. Samo sam kratko odahnuo tada i nastavio sa svojim poslom. Nakon toga nisam htio niti jednog vozača. Kada nema moga Benija mogu i sam voziti auto.
Nisam krenuo tamo gdje sam trebao. Svjesno sam skrenuo u Mahalu. Mahala je ulica u kojoj sam odrastao prije globalnog rata. Tamo više niko ne živi. Kažu da se tamo kriju Očevici.
Posmatram automatsku pušku na suvozačevome sjedištu. Oduvijek sam se pitao kakva su to punjenja sa kojima se gađaju Očevici. Zaustavljem se nedaleko od moje nekadašnje kuće i posežem za puškom. Otvaram mjesto gdje bi trebali biti meci. Kad ono… Punjenje je bilo ispunjeno nekakvim karticama, poput onih mojih na kojima su moja sjećanja. Zamislih se malo al se u trenu stresoh i ostavih pušku. Ne, nije moguće!
Učini mi se da vidim neku sjenku dolje niz ulicu. Izađoh iz auta i krenuh za mjestom gdje sam, čini mi se, vidio sjenku. Pušku nisam ponio, ionako se ne znam služiti njom. Čujem kako mi zvoni telefon, Bon zna da sam sam i da radim upravo ono što ne bih smio ali sam isuviše daleko od grada da bi neko stigao tako brzo dovdje. Jer, ja nisam planirao izaći iz auta. Po prvi put u životu, mom Novom životu, činim nešto spontano. Dok lagano koračam niz ulicu, osjećam poglede na sebi ali negdje nikoga ne vidim. Iza moje stare kuće čujem neke glasove. Idem tamo a onaj zvuk iz auta mi stvarno počinje ići na nerve. Možda idem iza kuće da bar na tren pobjegnem od tog zvuka…
Zalazim iz ugla kuće i vidim…
Na travi sjede moj tata i mama. Ona se smije dok joj tata nešto govori… Naš žuti labrador se igra oko njih. Neki maleni dječak se igra sa zmajem. Iz drugog dvorišta ulazi djevojčica duge plave kose i prilazi dječaku…
Pod nogama mi puče neka grančica i svi oni pogledaše u pravcu gdje sam ja bio… Sledih se i sve mi se zamagli pred očima, klonuh i izgubih svijest…
-Smiraj-
A sada jedino imam Benija i njegovu porodicu. Iako ga nisam vidio već izvjesno vrijeme, kažu da je bolestan, nema još mnogo od života, često mislim o njemu. Natali ga je smjestila u neku ustanovu a ona je produžila dalje. Njegova djeca ga često posjećuju, to su uspješni klinci.
Dječak je izrastao u uspješnog inžinjera ali s obzirom na moj udio u građenju njegove budućnosti, nema mogućnost napredovanja. Radi na institutu na kojem nastaju novi deterdženti. Nadam se da će znati da cijeni to što ima u životu. Zaštitio sam bar jednu generaciju svoje porodice. Ipak je taj dječak mogao biti moj. Zato mi je i stalo do njega. A čujem i da Legija vojnika počinje da se raspada.
Djevojčica je izrasla u prekrasnu ženu. Ima plavu kosu kao mama Natali, ali ipak ima onaj Benijev bezbrižni karakter. Nakon završenog studija žurnalistike zaposlila se na lokalnoj televizijskoj stanici, ali je ostala bez posla kada je izvijestila da su pronađene greške na čipovima novih Vojnika. Sada radi u lokalnim novinama, uređuje rubriku o enterijerima.
Znam da bi me mrzili kada bi saznali da sam ja krivac jer nisu uspješni i poznati širom Bonzaije. Vjerovatno bi mrzili svoga oca jer bi saznali da njihov otac ima brata. I spreman sam na to da me mrze. Možda i ne zaslužujem ništa više. Jer…
……………………………………………………………………………………………………………
Sanjao sam livadu. Leptiri mi lete oko glave dok berem cvijeće…
Sanjao sam okean. Pješčana plaža, pas trči oko mene dok pišem rukom svoje ime u pijesku…
Sanjao sam šumu. Opalo lišće mi šušti pod nogama dok pratim tiho zalutalo lane…
Sanjao sam planinu. Hladno mi je po vrhovima prstiju dok ispisujem svoje ime po sniježnom nanosu u podnožju planine…
……………………………………………………………………………………………………………
Na kraju dana, dok sunčevi traci mi padaju na ostarjelu, izboranu ruku ponosan sam na sebe. Napokon sam se sjetio kako se zovem. Bolje rečeno, moj Očevici su to znali. U trenu kada sam stao na onu staru grančicu, moja mama je uzviknula: „Senami!“
……………………………………………………………………………………………………………
Rekli su mi da snovi nisu dozvoljeni. Ukoliko želiš sanjati moraš dodatno žrtvovati svoj život Vojnika. Ukoliko dođe do neke greške na čipovima Vojnika – onda san nije san nego noćna mora ili kažu da su se Očevici ubacili u sistem Projekta i pokušavaju da ga unište…
Moji Očevici su mi rekli da me moraju ubiti. Moraju mi izvaditi čip iz vrata. Ja sam na to pristao. Od tada je prošlo 26 dana. Mislim da ću živjeti još 4 dana. Po jedan dan za jednu godinu koliko sam nosio čip. Ali ne žalim. Svi moji bližnji već odavno su među Očevicima. Red je da im se i ja pridružim… A ko zna, može se svašta desiti za ova 4 dana…
Autorka: Amira Šehić
