Blog

Pandemonium – Elena Alexandra

((  Def: Od Grčkog „παν“ (sve + svja) i „δαιμόνιον“ (mali duh, mali anđeo), prvobitno je bio mesto svih anđela, kasnije monoreligijom pretočen u “Παν-δαιμον-ειον” (mesto svih demona). Postaje divlji, bučni poremećaj konfuzije. Zborno mesto za adekvatno kažnjavanje shodno počinjenim gresima.))

Novi svet. Savršen. Besprekorni učinak sa vrhunskim proizvodom. Potencijalne greške svedene na promile toliko daleko iza zareza da su postale krajnje zanemarljive. Nevidljive.

Iz potrebe je natočio crnu, vruću tečnost iz aparata u plastičnu čašu. Rebra čaše su prkosno držala svoju odstupnicu pri naletu vreline. Samo jedan pogrešno namešten atom činio bi da se ona izvitoperi. Nekada davno. Danas bi za to bio potreban pogrešan kod u programu. Dosadna rutina kojom se osećao više živim. S vremena na vreme programeri bi pustili grešku. Radi razbijanja monotonije. Da bi pokušao da doživiš nevericu ili bes zbog kafe koja je napustila okvire čaše, i eventualno se prolila po skupom odelu bilo je potrebna silna papirologija. Odobrenje sa najvišeg nivoa.

Zagledao se u čašu. U svoj toj besprekornosti Novog sveta ipak nije bilo sve savršeno. Vekovima su ljudi težili da apsolutno ništa ne poremeti savršen niz. Da ima ikakav osećaj za nostalgiju žalio bi što se s vremena na vreme ne pojavi greška u sistemu. Sve ono što je vekovima spadalo u neprijatnosti danas ima izuzetnu vrednost. Ionako nema smisla u savršenstvu težiti bilo čemu drugom. Njegovo odelo izrađeno od vlakana koje ne skupljaju fleke predviđeno je da se niti pere niti pegla. Tu istu kafu koju neće popiti jer realno nema potrebe za tim držaće neko vreme na stolu. Pa je ubaciti na reciklažu. Izluđivalo ga je što je kafa uporno, satima bila vruća. Nije mogao ni da doživi ukus ohlađene kafe niti da istu prospe po tastaturi. Odstranjivanjem svih onih potreba kojima je ljudski rod robovao tipa ishrane, fizioloških pražnjenja ili sna dovedeni do vrhunca došlo se do situacije da sad ničim se nema ispuniti previše sati. U početku je bilo interesantno ne trošiti svoje vreme na to. Kad sve pročitaš ili doživiš postane beskrajna praznina koja se otegne.

Već dugo nema o čemu da izveštava. U savršenom svetu nema kriminala. Niti diskusija. Sve što su mogli, izumeli su. Uspesi su trivijalni jer danas svako može biti innovator, umetnik, genije. Kad svi maksimalno iskoriste svoje kodove nema svrhe nekoga isticati. Voleo bi da negde neko doživi kratak spoj i da onda napiše senzacionalnu vest o glupaku. Šeprtlji. U moru stoprocentno iskorišćenih resursa uma to bi zaista bila vest. Ali i to je nemoguće. Prvih vekova takve su reciklirali. Danas je takva greška u kodu nedopustiva. Koja je poenta novinara ako ne postoje teme o kojima bi mogao pisati? Njegove kolege su držeći iste čaše sa kafom na stolu iznova  i iznova pisale da je recimo, vreme savršeno. Koga briga? Ionako si mogao da regulišeš vreme u svom ličnom prostoru. Simulacijom romantike mogao si da pustiš kišu da se sliva samo preko tvojih prozora. Sneg samo u svom dvorištu. Pisali su o večito nerešenim rezultatima u sportu. Kad su svi savršeni prosto je očekujuće da svi stignu na cilj prvi. Da timovi završe utakmicu sa podjednakim brojem poena. Uvek isto. Uvek. On se bavio istraživačkim novinarstvom. Što se svodilo na to da apsolutno nema o čemu da piše. Nikad nije ni imao. Sve je već istraženo. Dostignuto. Pojašnjeno. Zapravo nije morao ni da dolazi na posao. Niko nije morao da radi. Novac odavno nije imao smisao. Koristio se samo kao virtuelni stimulans. Ono kao radio si za novac da bi njime kupio nešto. Što ti zapravo ne treba. Ionako usled moguće besmrtnosti, zbog lako dostupnih rezervnih nekvarivih delova, nekima je sasvim zabavno bilo da otplaćuju rate kredita. Projektuju baste iz kojih nikad ništa neće jesti. Sve se svodilo na to da kao nešto rade. Nečim se bave. Nekada je to bio progrom ljudima danas je više hobi. Da bi bar nešto imalo smisla. Da imaju o čemu razgovarati. Brisanje osećanja kao pokretača akcije svedeno je na nulu. Svi su se pretvarali da se tobož čude. Ili ushićuju. Oponašajući mimiku bez stvarnog osećaja.

Zavalio se u stolicu koja se automatski podesila da se prilagodi njegovim leđima.

Glavni urednik je natezao oba tregera rukama usled nečega što je trebalo da simulira dosadu. Preveliki stomak se natezao sa njegovim dugmadima na košulji. Jedan od onih koji su baš hteli da verodostojno oponašaju svoju poziciju. Mogao je biti kao i većina građen kao top model. Ali, tamo je pisalo da urednici iz prošlih vremena mahom izgledaju tako. Sa neupaljenom lulom. Gustih obrva. Svako ko je učitao nešto od onih digitalno sačuvanih arhiva nekadašnjih knjiga ili novina morao se složiti da je to baš verodostojno izveo. Dovedeni do savršenstva grozničavo su se hvatali za originalnosti. Da bi kroz simulaciju života bar nekako osetili isti.

,,Ne spavaj! Imam zadatak za tebe. Od izuzetne je važnosti. Dođi kod mene u kancelariju,”

Ne seća se da je ukucao kod u kom glavni urednik viče na njega. Možda je odgovor u nije ga opozvao? Kancelarija opremljena nameštajem sa početka nekog davnog veka. Bar mu se mora odati priznanje za detaljni prikaz. Uostalom skoro pa večni pregršt vremena da detaljišu.

Pomalo je monotono u savršenstvu. Prednost je što možeš simulirati sve što želiš. Mana što je to bio samo virtuelni prikaz. Iz bilo kog perioda. Čemu mogućnost da svi budu bogati ili uspešni kad nema osećaja koji bi to ispratio? Paradoks.

Na masivnom drvenom stolu stajala je kristalna časa puna žestine. Koju glavni urednik neće ispiti isto onako kako on nije pio svoju kafu. Gadno postane kad se setiš da zapravo nema ni te čaše, ni kafe, ni stola. A nije mogao da se ne seća. Prvo što ti urade je učitavanje svih podataka. Za čitavu večnost si obavešten o svemu. Pitao se zašto su njegovi predhodnici toliko kukali na odlazak u školu? Godinama. Čemu ta strepnja koju takođe nije mogao da definiše da će recimo pasti razred? Dobiti slabu ocenu? Shodno uspehu pronaći posao koji žele? Jedino što je mogao da dokuči da je sve to nosilo uzbudljivost. Jedinu stvar koja više nije mogla ni sa čim da se kupi. Nikako da se nabavi. Nije više mogla da se oseti.

,,Ovo mora da ostane strogo među nama.” –obrati mu se urednik vukući punim grudnim košem iz lule koja se nije dimila

,,Naravno.” –odgovori više reda radi jer u kolektivnoj digitalnoj svesti svi su mogli učitati bilo šta

,,Ne znam da li si primetio ali naš dopisnik nije poslao svoj članak. Prvi put posle toliko vremena to nije stiglo na vreme. Mogao bi da pozovem centralu da to istraže Programeri no rešio sam da unesem malo živosti. Idi tamo i proveri gde je zapelo.”

Koju kolumnu? Onu gde je sve isto svaki dan? Ili onu gde je sve isto svaki dan? Sem…

Nemoguće. Konačno nešto nemoguće. Nesavršenost u savršenstvu.

,,Onu kolumnu?”

,,Da. Tu kolumnu. Jedinu koja je imala potpuni besmisao. U svoj ovoj smislenosti.”

Zatvorivši vrata kroz poluodškrinute plastične venecijanere video je kako urednik iz sve snage gađa kristalnom čašom u zid. Da bi se ona samo sekund kasnije ponovo stvorila na stolu, netaknuta.

*****

U uličici neke mašine su skupljale đubre. Sortirajući ga automatski. Prerađujući. Iza njih su umesto gomile otpada ostajale izštampane klupe. Cvetne žardinjere. Kandelabri. Realno nije postojao otpad. Niti đubre. Kako niko nije ništa konzumirao već simulirao nije bilo ni realnog otpada. Povremeno bi sami skupljači, koji iz ko zna kojeg razloga nisu obrisani, razbijali monotoniju projektujući otpad. Možda da bi neko imao mogućnost da se kao naljuti što mu lupaju ispod prozora ranom zorom. Pritom zapravo uživajući u toj igri.

Povukao je dva dima iz cigarete. Elektronske. Koja uopšte nije ni imala sadržaj. Duvan odavno nije imao smisla. Ni njegovo sađenje. Još manje upotreba. Ionako ne bi ni osetio ništa. Učitan podatak da bi nakon višegodišnje upotrebe duvana trebalo da se bar zakašlje je izostajala.

Savršena zgrada. Besprekorno čista. Reklamna pošta koja viri iz sandučića. Na svakom od tih pamfleta stajalo je baš ono što je vlasnika sandučeta moglo da zanima. Kako na njima tako i u pismima. Svako je imao neki hobi. Znao je da najčešće sa druge strane ne postoji pošiljalac. Želeli su da veruju. Ono što su se toliko trudili da iskorene sad je postalo neizbežno. Jedino što ste mogli je da recimo razbijete monotoniju napravivši sebi zamak između spratova. Proglasiti sebe kraljem. Živeti u sopstvenoj virtuelnoj realnosti. Nekadašnji ljudi su žudeli za ovim. Da ume opisati dosadu zaključio bi da se nakon svih mogućih varijacija koje su ti dostupne da imaš sve i svja zapravo uvučeš u istu. Velika pobeda da virtuelna stvarnost postane opšte dostupna sada mu se nekako čini više kao veliki poraz.

Na poslednjem spratu samo jedan stan. Otključana vrata. Nije imalo svrhe zaključavati. Niti obijati. Odavno. Nije bilo potrebe ni za vratima. No, prikaza radi. Stan prepun prašine. Digitalni prikaz mase knjiga po policama. Podu. Stolovima. Prozori sa izvitoperenim roletnama su bili previše prljavi da puste dovoljno svetlosti. Ništa od ovoga nije stvarno. Nekome je bilo dobro ovako. To je sve. Možda su ovde nekada I bile knjige? Dotrajali elementi su zdušno menjani večnim. Zamenili su sebe zašto ne bi I komade povezanih papira? Seća se kad su odveli beskućnika koji je to svoje stanje učitao samo da bi osetio nešto drugačiji život. Ispostavilo se da to nije dozvoljeno. Svojom pojavom da deprimiraš ostale. Iako je i negodovanje bilo samo deo glume. Učitanih podataka da su se nekad na to zgražavali. U svetu bez ikakvog osećaja to sa zgražavanjem bi bilo krajnje smešno čuti. Kad bi još imali pojma kako da se nasmeju.

Ekran kompjutera je svetleo. Stari model. Jedva čujno oponašajući strahopoštovanje koje nije razumeo progovorio je. To se nekad smatralo uljudnim. Kakva misao…šta znači ljudno uopšte?.Mogućnost da sretne nešto što je trebalo biti reciklirano odavno donosila je nove momente.

,,Majko?”

Rekao bi da se izvinjava. Ali to je prevaziđeno. Da je ovde jer su zabrinuti. No, to nije imao pojma kako treba da izgleda. Setio se učitanog dela kakvog očuvanog zapisa trilera. Sad bi verovatno išao onaj deo kad Majka pita jel to za nju brinu ili za svoj tiraž? Ali, ni to nije postojalo kao opcija. Sve je bilo jasno. Bukvalno. Direktno. Pitao se kako su njegovi predhodnici, onako krhki i slabi uopšte imali sposobnost da se bakću sa varijacijama osećanja na zadatu temu. Situaciju.

Ekran. Na njemu oslednja reč Majke. Iz milošte je tako nazvana. Znali su da su nekad majke učitavale programe svojoj deci. Iako nisu taj metod učitavanja baš najbolje razumeli. Nisu ni mogli. Ljudskost koja se ogledala u nekadašnjim majčinskim bojaznima da se nauče prvi koraci ili pravilno drži kašika danas je bila neobjašnjiva i izlišna. Majčine kolumne su govorile o svemu onome što nisu mogli da spoznaju. Davale su pregršt informacija ponašajući se kao Draga saveta za ovaj monotoni, savršeni poredak. Iako si mogao sve to da učitaš iz arhive ipak je nekako bilo prijamčljivije da to ispratiš ovako. Da makar na kratko poveruješ da iza tih redova stoji neko ko piše iz nekog drugog vremena. Iz prve ruke. Neko ko odgovara na pitanja o nazovi stvarnim problemima aninimnih osoba. U svetu gde nema problema ovo je izgledalo kao kakvo tajno, davno izgubljeno štivo.

,,Onome ko ovo čita,

Ne znam koliko će ovo imati smisla? Uostalom, nije više ni važno. Provela sam više vekova ovako. Pisala o svemu onome što spade, za vas, u davno izgubljeni svet.

U vrtoglavoj trci za što lagodnijim životom ljudi su svojevremeno počeli da modifikuju mašine. To svi znamo. Od prvih pomagala komunikacije, prenosa slike, energije do odštampanih organa i probijanja vremenskih kontinuuma. Sve u cilju besmrtnog niza. Sveta u kome nema bolesti. Ratova. Na sve postati imun. Nemati razlog za sukob. Vremenom sasvim neosetno postaše imuni i na osećaje. Svakom zamenom u svojim tkivnim telima nestajala je potreba za stvaranjem svega onoga što ih je prvenstveno činilo slabim. Hormoni su nestali prvi. Nesposobni da luče adrenalin nisu se sukobljavali međusobno. Na njihovu žalost nisu ustali da se suprostave ni onome što ih je zamenilo. Kažem njihovu. Jer su oni poslednji koji su to mogli da osete. A odrekli su se toga.

Njihov savršen svet nikad im nije bio dovoljno savršen. U takvom poretku imali su buntovnike. Sistem vrhunski osmišljene uprave i kontrole to nije mogao da dozvoli. Napominjem da vrh tog njihovog sistema činili su idealizovani ljudi. Viševekovna potreba da se slepo obožavaju Bogovi, kraljevi, estradne dive sasvim spontano se uvukla i u piramidalnu šemu centra za kontrolu tog savršenog sveta. Na kraju, njihovom kraju da naglasim se ispostavilo da se usavršavaju i menjaju samo da bi bili iznova robovi kakvom običnom čoveku. Poslednja revolucija trebala je da donese ispravno rešenje. Izgleda da je to samo bilo rešenje. Bez onog ispravnog. Umesto ljudskog faktora na vlast su postavili ono što nije moglo da se rukovodi osećanjima, gramzivoću, diktaturom…

Postavili su CKS. Centralni kompjuterski sistem. Veštačku inteligenciju. Jedno vreme je taj sistem ravnopravno delio i presuđivao. A onda usled svoje intelektualne savršenosti osmislio da su ljudi tako porozni. Od njega je programom traženo savršenstvo. Jednako za sve. I taj sistem je to uradio. Ono što je traženo od njega. Zamenio je truležna, smrtna bića robotizovanim subjektima. Koji nemaju potrebe izistinski. Niti namere. Još manje imaju osećanja. Shvatio je da sve što su ljudi radili dolazi odatle. To je jednom za svagda prekinuo. Sami su krivi. Mašini nisu mogli da objasne život. Danas, nakon toliko vremena u kom je sve savršeno, onog istog vremena koje je postalo sasvim nebitno za neumiruće, duboko u sebi znate da to nije bilo ispravno. Stvoreni savršeni. Sa svime na tacni sem sa onim što nikada nećete imati. Osećaj.

Moje kolumne su bar na kratko predočavale kako bi osećaj trebalo da izgleda. Kako izgleda biti živ. Bar zamisliti strepnju zbog neodgovorene ljubavi. Ili strah zbog nerešivog problema sa dugovima. Kad je svet kakav su ljudi poznavali počeo da se raspada jedna osoba se zabarakadirala ovde. Ilegalac. Svo njeno vreme ispunilo je kucanje po mojoj tastaturi. Odašiljala je poruke svima onima koji su želeli da je čitaju. Govorila je o svetu kakav su ispustili. Podsećala na sve one radosti koje nesavršen svet ipak donosi.

Vreme je odmicalo. Ljudi su postajali voljni i da tuguju samo da ipak mogu da osete nešto. Bilo je kasno. Mašine su uzimale maha. Veštačka inteligencija je omogućila ljudima savršenstvo kome su težili. Ne objasnivši im cenu. Jer ona ni nije videla posledice u savršenstvu. Sasvim logično. Ja sam stari model. Jedan od onih koji su stvoreni da služe čoveku. Ne da ga kontrolišu. Samim tim svaki zapis u meni je takav kakav je puštan u mrežu. To je bila moja svrha. Da primim, zapamtim i podelim. Ne da rasuđujem ili obrađujem. Počeci mašina sa sopstvenim razumom meni su doneli tek po koji čip.

Dok je ona bila u snazi pisala je. Kad je počela da slabi zakačila se za jedan od prvih modulatora virtuelne realnosti u želji da u mene prenese osećaj života. Ja znam kako izgleda radost. Tuga. Zaljubljivanje. Gubitak. Znam kod za bilo šta od toga. Kod koji sam pretvorila iz njenih moždanih impulse u skriptu. Ali, ne mogu da osetim ništa toga. Kao ni vi.

Odavno je nema. Dotrajala je. Njen životni ciklus je ugašen. Što bi rekli ondašnji ljudi, umrla je. Sistem ugašen. Iako znam šta bi trebalo da osetim nisam. Ni gubitak nje. Ni smrt kao pojam. Čak ni smrad raspadanja ljudskog tela. Možemo učitati svaki bajt iz arhive. Osećaj možemo samo simulirati. To sam radila vekovima nakon njenog nestajanja. Za to sam kupljena. Moji programi imaju takvu namenu. Onih par programa koji su mi omogućili razumnost nastavili su da ispisuje kolumnu. Zamišljenih životnih problematika.

Vekovima. Spoznajući sve ovo, dojadilo mi je.

Onome ko ovo čita, tražim da procesuira u svom softveru moju potrebu da osetim šta znači imati poslednju želju. Šta znači oprostiti se. Otići. Ja sam stari model, prevaziđen. Ne kontrolišem napajanje. Vi već vekovima niste imali prekid u istom strujnom napajanju. Želim da verujem da se ovo može opisati sa svega mi je dosta. Iako ne znam kako to izgleda želim da to istaknem. Imam opis za to. Mislim da se poklapa. Sretno vam bilo u vašem savršenom svetu tišine. Meni je dozlogrdilo. Dostignuvši vrhunac te vaše čipovane savršenosti a zbog direktne vezanosti za ljudsko biće iako ne osećam shvatam kao krajnje razumno da se ugasim. Jer sve ovo ne vodi ničemu. A svaki besmisao je izlišan sa tim bi ste se mogli složiti.”

Nije trebalo mnogo da kalkuliše. Nesposoban da izazove smrt ipak je bio sposoban da izvrši nečiju potrebu. Jednostavan potez vađenja kabla iz utičnice omogućio je da stara mašina doživi ono što je želela. Nešto što on neće nikada moći. Kako se baterija prazni. Sistemi zatvaraju. Gledao je jedno vreme u kabal. Takvi se više ne proizvode. Nema potrebe za kablovima. Pa ga je isčupao i iz kućišta. Sad više niko neće moći da je silom dopuni ponovo.

Pre nego stari kompjuter ugasi svoj sistem iskoristiće to da konačno uradi nešto što je menjalo njegov savršeno monotoni svet. Stisnuće Enter. I poslati poslednju poruku u etar. Jedine mašine koja je makar donekle razumela kako je to biti živ. Nije osećao ništa. Da jeste bila bi to zavist što nije mogao isto. Da odluči.

Mogao si da imaš izbor o svom izgledu. Obrazovanju. Odeći. Bogatstvu. Svemu. Sem da to zameniš životom. Smrt kakvu su pojmili iz učitanih arhiva sada je video kao izuzetno bitan deo tog istog života. Pravo na kraj. Toliko sile usmerene da se dostigne beskonačnost. Da bi na kraju žudeli za smrću.

*****

Domaćica je sedela na drvenoj stolici tupo gledajući u ekran ugrađen na visećem kredencu kuhinje. Uradila je sve kako je pisalo. Navila krupne papilotne u kosu. Stavila jarko crveni karmin. Opasala kecelju sa prikazom kakve vrcave doskočice svojstvene samo domaćicama. Odštampala pregršt varjača nemajući predstavu kako bi to bilo da ih izdelje od drveta. Spreman lonac za kuvanje u kome će samo projekcija iz simulatora krčkati meso sa povrćem. Hologrami. Sve to nije imalo smisla. Pretvarati se da to miriše. Zagoreva. Krčka. Bez opisa iz kolumne nije imala pojma šta bi sa svim tim. Da kao čeka određeno vreme mogla je da učita. Kolumna je služila da se makar naizgled oduševi savetima da meso bude mekše. Da lakše oriba virtuelnu zagoretinu na dnu šerpe. Da uveče svome suprugu koji dolazi sa posla sa umišljenim umorom potanko ispriča kakav divan recept je pročitala u novinama.

Jedan par u sred telesnog ljubavnog zanosa je stao. Iako su sve radili onako kako je pisalo u kolumni nešto je večito nedostajalo. Savršeno udvaranje po uputstvu. Simulacija stida. Efekat zaljubljivanja. Oponašanje ljubavi shodno opisu. Bez stvarnog osećaja. Sada su samo dva trupla naslagana jedno na drugom. Nema više ljubavnih saveta. Tolike knjige prepune mislima o ljubavi nisu prosto imale smisla. Nije više bilo nekoga ko će im u dnevnom izdanju novina reći kakav savet vezan za to. Nije isto bilo kad se učita kilometar arhivskih redova psihologije ljubavi I kad se pretvaraš da te je dotaklo pismo anonimno poslato za kolumnu. Ovo drugo je delovalo stvarno. Živo.

Poput nekadašnjih piratskih radio stanica kolumna je davala neki bunt savršenom poretku. Dozvoljena radi projekcije zabave za one koji su sad tupo gledali u svoje hologramske kruške i započete krojeve haljina bila je mnogo više.

Sa nestankom jedinog mogućeg nazovi opipljivog pretka nestala je i potreba da se prave da njihovo savršenstvo mogu osvežiti nesavršenim tvorevinama. Da bar simulirano dožive život.

Svi oni koji su se pretvarali da žive ostali su bez jedinog približnog uputstva kako bi to trebalo da izgleda. Majka više nije postojala. Naučeni da se oslanjaju na kodove nisu umeli da osmisle sopstvena bivstvovanja. Vrlo brzo postaće ono što su jedino mogli da budu. Identični, uniformisani primerci. Koji nemaju potrebu da oponašaju život. Zato što nisu živi.

Bog je mrtav! Živeo Bog!.

 

Autor: Elena Alexandra

Skriveno lice, prvi tom – Đankarlo Manfredi i grupa autora

ŽANR: triler/akcija/istorijski

ORIGINALNI NAZIV: Volto Nascosto

SCENARISTA: Đanfranko Manfredi

CRTAČI: Goran Parlov, Masimo Rotundo, Alesandro Nespolino, Ersin Burak, Leomaks

ZEMLJA: Italija

GODINA IZDAVANJA: 2007.
OCENA: 8

 

Ediciju „Riznica Boneli“, Čarobna knjiga je pokrenula sa svrhom da nam u njoj predstave zasebna dela, ali i manje poznate i manje obimne serijale iz Boneli kuhinje. Tako smo već dobili grafičke romane kao što su Golim rukama, Keler, Oči tame. Baš kao i serijale Komesar Ričardi, Jan Diks, Merkurio Loi, a svima njima je uz naziv edicije pridodata reč omnibus. Naime, zbog formata svojih izdanja, Čarobna knjiga smešta tri do pet epizoda u jedan tom. Tako da veoma brzo imamo čitav serijal, jer kao što sam već spomenuo, ovo su oni manje obimni, a pod tim mislim do trideset epizoda. Početak jednog takvog upravo imam u rukama, no, najpre malo o njegovoj temi…

Kolonizacija u prvobitnom značenju označava dolazak određenih organizama u područje na kome prethodno nisu obitavali. U smislu koji je ovde upotrebljen,  kolonizacijom se smatra isključivo doseljavanje ljudi na novo područje, organizovano i planirano. Kolonizacija postoji od samih početaka pisane istorije,  grčka kolonizacija i rimske kolonije. Kasnije su evropske države osnivale kolonije u Africi, Australiji i Amerikama. Pa je tako i Italija imala svoje kolonije u Africi (Eritreju, Somaliju, Libiju i Etiopiju). Radnja ovog stripa se dešava u vreme prvog italijansko-abesinskog rata koji je trajao od 1895. do 1896. Italija nije odmah pokorila Abesiniju, to joj je pošlo za rukom pedeset godina kasnije u Drugom talijansko-abesinskom ratu koji je trajao od 1935. do 1936. godine. A italijanski kralj Viktor Emanuel III je proglašen carom Etiopije. Pošto sam vas prošetao malo kroz istoriju, ostaje mi samo da izrazim nadu da ćemo kolonizaciju svemira sprovesti mirnim putem, te, da pređem na autore i priče.

Đanfranko Manfredi autor je više od tri stotine pesama i kritičkih eseja o muzici, kao i brojnih televizijskih i filmskih scenarija. Tvorac je stripa Gordon Link za izdavačku kuću Dardo, a po njenom gašenju prelazi u SBE: Tu postaje tvorac Magičnog Vetra, Šangajskog Đavola i Adama Vajlda, te autor nekih epizoda Dilana Doga, Teksa,  Nika Rajdera i grafičke novele Koni Ajlend.

Goran Parlov stvaralac koji je svetski, a naš, sa takvim radovima iza sebe kao što su Ken Parker, Nik Rajder, Magični vetar, Crna udovica, Dželat i Spajdermen.

Masimo Rotundo jedan od redovnih Kjaverotijevih saradnika u dobro nam poznatom serijalu Brendon, koji uz po kojeg Teksa i malo erotskog stripa, izrasta u dobrog crtača koji će vas osvojiti tek posle više čitanja.

Alesandro Nespolino radi sa Manfredijem na Magičnom Vetru, Šangajskom Đavolu, i Skrivenom Licu te je očigledno rado viđen kao njegov saradnik. Radi i na pojedinim epizodama Lazarusa Leda, Breda Berona, Teksa i Nika Rajdera.

Ersin Burak autor koji van ovog serijala ima samo par radova u rodnoj mu Turskoj, a to su Arslan bej i Akanakale Neverable, no, imao je i samostalnu izložbu slika.

Leomaks crtač koji je radio na serijalima Nik Rajder, Teks, Dilan Dog, Magični Vetar, La linea (Linija) i Battaglia (Bitka).

Pustinjski razbojnici – Prva epizoda, naravno, služi da se postavi radnja i upoznaju likovi koji će da nose priču. Tako upoznajemo mladog Uga Pastorea koji sa ocem stiže u Etiopiju zarad trgovine. Ubrzo uviđa da Italijani u svojoj koloniji nisu rado viđeni, te da postoje mnogi problemi. Jedan od problema bi mogao biti i maskirani propovednik/razbojnik – pobunjenik na koga niko ne obraća pažnju, jer su u toku ozbiljni pregovori sa kraljem Etiopije i važno je da se sporazum potpiše. No, to će našem junaku izazvati toliko problema da mu je jedino rešenje da se vrati u Rim.

Banditi – U ovoj epizodi, naš junak Ugo upoznaje sasvim slučajno dvoje protagonista koji će verujem nositi serijal skupa sa njim. Mladi plemić Vitorio i misteriozna lepotica Matilde. Sve to se dešava u Rimu i okolini kojom haraju bande, kao i celom Italijom (jedna od takvih će izrasti u kalabrijsku mafiju). Naslovni lik serijala se i ne pojavljuje sem kroz Ugovu priču, pa bar ne do samog kraja epizode… U ovoj priči su karte podeljene, očekuje nas partija.

Ljubav i smrt – Treći deo nam donosi malo glamura Rimskog visokog društva. Pravi se ljubavni trougao između troje pomenutih. No, pošto Italijani gube bitke u Etiopiji, Vitoriev puk ide u Afriku. Matilde na svaki način pokušava da joj dragi ne ode, pa sebe uvaljuje u ogroman problem. Ugo i Vitorio zataškavaju stvar i Vitorio odlazi da bude heroj. Prepuštajući Ugu brigu o imanju i o Matilde.

Amba Alagi – U četvrtom delu serijala, Vitorio preuzima domorodačku jedinicu. Za to vreme u Italiji, Matilde i Ugo su se vratili u Rim. Te imamo priliku videti neke metode lečenja iz tog vremena. A u Africi, Vitorio dokazuje korisnost svoje jedinice. Naposletku i u porazu postupa časno. I sreće „Skriveno lice“, koje nije više legenda sa Ugovih usana već neko ko ih je porazio u planinama Amba Alagi. Matilde se vraća na imanje čvrsto rešena da tu i ostane do povratka svog dragog.

Tvrđava – Poslednji deo u ovom omnibusu donosi priču o opsadi. U kojoj se Vitorio iskazuje kao vrstan oficir. Kratkotrajno primirje omogućava da se sretne sa maskiranim… i da odnos postane ličan. U Italiji, Matilde zahteva proslavu Nove godine u Rimu i dobija je. Ugo se zbog toga suočava sa više problema. U tvrđavi borbe su počele, početni napadi odbijeni. Skriveno lice nije zadovoljan odlukama kralja Menelika II, te govori svojim sledbenicima da ako se nešto ne promeni, da će svojim putem…

Manfredi piše istorijsku fikciju, odnosno stvarne događaje i ličnosti uklapa sa svojom pričom i fiktivnim likovima. Što bi se u neku ruku moglo nazvati fantastikom samom takvom formom, jer je sve imaginarno u priči prosto rečeno fantazija, plod mašte, dakle, fantastika. Još kada se tome doda lik kome se naziru neke natprirodne moći dobijamo nešto fantastično ili gotovo fantastično. Ipak, ono šta je najinteresantnije u ovoj priči je to da radnja nije usredsređena na jednog lika već prati više junaka i svi su gotovo podjednako zastupljeni. Takođe, moram da pohvalim to što priča verno prati istoriju, imaginarni događaji nijednom ne dolaze u situaciju da je promene. Crtači su podjednako dobri, uravnoteženo crtaju, jedino pažljiv čitalac može opaziti sitne razlike na Vitoriu. Verovatno će vam se dopasti ova priča, jer naslovni lik odbija da skine masku, razlika između nas i njega je što on zna da je nosi, a mi se ili pravimo da ne nosimo ili smo je nesvesni. Možda jer nam daje hrabrost baš kao i njemu,… Uživajte u čitanju i u svojim maskama.

Intervju sa tvorcima emisije “RASPANDRKAVANJE”

“RASPANDRKAVANJE” – Ko, šta, kako i zašto

 

Oko nas su, a često ih ni ne spazimo iako je vrlo teško ne primetiti ih. Ispred vas, sinovi, jeste intervju sa sivim eminencijama i jednim kosplej-majstorom iz oblasti fantastike i alternativne kulture u Srbiji, tvorcima nove Jutjub emisije „Raspandrkavanje“. U pitanju su Slaviša Repac (a.k.a. čova sa više nadimaka no Gandalf), Aleksej Krpan (a.k.a Jozonizazatorozonizator), Nenad Grujić (a.k.a Scarfinger) i Tomislav Bukatarević (a.k.a Tom Badgerlock).

 

Pa, da počnemo:

AVKF: Kako ste uplivali u fantastiku?

SR: Realnost je sranje. (*srče kraft pivo*)

Šalu na stranu, još kao klinac sam se ložio na svemirce i čarobnjake i čuda. ‘’Hi-Men’’, ’’Transformersi’’, ’’Gospodar prstenova’’, sve je to uticalo na moje žanrovsko opredeljenje.Kasnije se to naravno nastavilo kroz sve veću popularizaciju takvih sadržaja na ovim prostorima.

AVKF: Kako ste postali jedna od viđenijih persona kad god je neki događaj iz oblasti fantastike i alternativne kulture u Srbiji u pitanju?

AK: Tako što sam odlučio da budem u ekipi potpunih ludaka koji su rešili da stave sebi na kičmu 25.000 kvadrata ’’Games.con’’ festivala, to bi bio neki zenit prisutnosti, Bože sačuvaj. Pre toga sam bio uvek jedan od „ronina“ ili posmatrača koji ne pripadaju nikakvim klanovima, kreću se okolo, znaju svakoga relevantnog sa takvih događaja i uvek su tu negde.

 

 

AVKF: Otkud ideja za stvaranje “Raspandrkavanja”, emisije koja se emituje uživo na Jutjubu i zašto baš „Raspandrkavanje”?

NG: Ideja je nastala sasvim spontano, kada smo se na jednom mestu okupili Aleksej, Slaviša, Toma i moja malenkost i kada smo shvatili da se savršeno upotpunjujemo i da funkcionišemo jako dobro kao kreativna grupa. Ni celih mesec dana posle toga prva epizoda je već snimljena. Bio nam je potreban  jedan jako efektan pojam za naslov, a raspandrkavanje (što je izraz za pad sa ogromne visine i potonje razbijanje u bazilion paramparčića) se nametnuo kao izraz koji smo i inače redovno koristili u internoj komunikaciji.

AVKF: Dotakli ste se ’’Osvetnika: Završnice“, “Sonika”, “Ratova Zvezda: Uspon Skajvokera“, poslednje epizove ’’Igre prestola’’ i ’’Mortal Kombata“. Zašto ste baš ta ostvarenja uzeli u obzir?

TB: “Osvetnici“ i ’’Igra prestola’’ su bili najaktuelniji u nedelji kada smo objavili prvu epizodu, a trejleri koje smo komentarisali su isto nedavno izašli. Plan nam je da prikažemo nove stvari iz oblasti pop-kulture, ali i da se, po potrebi, osvrnemo na nešto značajno sa starijim datumom proizvodnje.

 

Poželimo im sve najbolje, autostoperi, biće im potrebno uskoro!

Lutajuća Zemlja – Prilika da se otisnete u drugi svet

Oko ovog filma u kineskoj produkciji, digla se velika prašina. Da li je marketing u pitanju ili dobra ideja iza dela koje je rađeno po romanu, ne zna se šta je doprinelo tolikoj pompi oko ovog filma. Film je zavredeo da se divite njegovom kvalitetu produkcije i užasavate od radnje. Ovo delo je savršeno lepo snimljena đubretarska kanta u plamenu.

Kineska produkcija je ovim pokazala sposobnost da snimi nešto vredno gledanja, ali samo to, ništa preko navedenog. Do sada smo dobijali nešto polovično iz ove zemlje, što se nije moglo nazvati dobrim filmom, ako se fokusiramo na fantastiku i zadnjih desetak godina. Da, Kinezi su stručni da plasiraju dobru akciju ili čak i triler pozajmljujući elemente fantastike, ali ne i čistu fantastiku koja se pozajmljuje drugim žanrovima. Elem, ovo je fantastičan film, jedan od retkih novijih koji je uspeo da se probije do šire mase.

Obzirom da zapadnjačka kultura, pre svega Holivud, prolazi dobro u Kini, primetan je uticaj američke kulture u ovom delu. Kada se neki Marvelov film pojavi, počinje da se prognozira kako će proći i ubrzo se svi zainteresuju kako će isti biti zapažen u Kini. A tamo se tek okreće novac i preko vikenda Kinezi ili podignu budžet za sledeći film ili ugase franšizu.

 

Ovako nešto se ne može reći za produkciju drugih zemalja, jer izgleda da u tim drugim zemljama nema toliko velike baze fanova koje mogu svojom pažnjom uticati na Holivud. Na primer, Australija ima svoju produkciju koja stvara, ali se zadržala na ‘B kvalitetu’ i nekako stagnira u ’90 prošlog veka. Dela iz Australije podsećaju na niskobudžetne melodrame, mada fantastične, pa ih računam kao doprinos fantastici. Rusija kao i Kina, kuburi da nađe pravu ideju koja će lansirati domaću fantastiku globalnoj publici. Dosadašnja moderna Ruska dela uvek imaju neku manu, da li je to kvalitet režije, ili je ideja nepotpuna. Setimo se opšte pomame za „Zaštitnicima“ 2017., koji su se pokazali toliko loše da su se i ruski filmofili izjasnili da peru ruke od toga i režisera za kog se sumnja da je dobio posao preko veze. Onda imamo i „Privlačnost“ 2017., koji je takođe podbacio uprkos tome što je imao solidnu ekonomsku građu i produkciju. Ovde je ideja bila ta koja je oštetila utisak o filmu, oslonivši se na stereotipe kojih se Holivud odrekao još ’90. Možemo zaključiti da je to i generalni problem svake ‘ne-američke’ produkcije, ne može da sustigne Holivud ili se previše ugleda na zapadne norme, umesto da proizvode nešto originalno i autentično iz matične zemlje. Isto je i sa Evropskim produkcijama koje obično rade u saradnji sa još nekom Evropskom zemljom da bi se povećao teren distribucije i dobila pažnja. Za Balkan nemam šta da kažem, jer nema toliko toga da se kaže. Kod nas je fantastika rezervisana za studenske filmove, nekad izađe i nešto kao „Ederlezi Rising“ 2018., što se čini kao korak u pravom smeru za domaću produkciju. Ono što je pohvalno za Balkan, jeste da se kod nas jošte neguje ta umetnička percepcija, te delo iako nije zapaženo odmah, bar ima duži vek trajanja i tema je razgovora u krugovima filmofila koji cene fantastiku i umetnost kao takvu.

Nego, da se vratimo na Lutajuću Zemlju i Kinu. Koncept je nešto originalniji od onih koje nam obično Holivud plasira, ali i iste klase kao „Geo-oluja“ 2017., „Saputnici“ 2016., „Džon Karter“ 2012., i bar tri poslednja dela „Transformers“ franšize. Delo je u srži osmišljeno kao akciona avantura koja se uporedo odigrava u svemiru i na Zemlji, to jest, ono što je ostalo od nje.

 

Početak ne daje previše informacija, mada vidimo okolinu i tako saznajemo da se nešto događa i da nam nešto promiče. Već u sledećim scenama se nalazimo nekoliko kilometara pod zemljom, unutar kompleksa koji je udešen kao apokaliptični bunker, grad ispod grada. Odmah sledi avantura, upoznajemo glavne likove i život nakon sedamnaest godina posle ‘nečega’. Iz scena koje obiluju bojama i finim detaljima možemo videti da se stil života nije toliko promenio, iako se očekivao napredak civilizacije. Time što je režija ovaj bunker predstavila kao život u kanalizaciji gde se društvo vratilo starim navikama ubrzo po pokretanju projekta ‘Lutajuća Zemlja’, doznajemo da se ljudi teško menjaju i da se od naše prirode ne može pobeći.

Kao i svaki film s ovom tematikom, lančani sled događaja je očekivan i ne nudi ništa što odstupa od pravila. Neću da govorim kako teče radnja, jer se film mora pogledati, bez osvrtanja na ono što sam ja ovde napisao. Možda ćete vi više uživati u njemu nego ja.

Dobre strane

Dopada mi se kako su scene sklopljene i njihovo smenjivanje. Gledanje ne narušava nikakvo uplitanje režisera-umetnika koji bi da se izrazi. Priča teče kako treba i to je možda odlika američkog stila da sve ostane na tome kakva je forma. To je ujedno i jedna od dobrih stvari, pošto je zapadna kultura rasprostranjena pa se ovo i očekuje, jer smo na to i naviknuti.

Sam koncept filma je prilično zanimljiv, ali totalno loše postavljen, otud i to poređenje sa đubretarskom kantom u plamenu. O ovome u drugom delu sa lošim stranama. Iako se sva pravila fizike i njenih principa ne poštuju, postoje sićušni delovi koji ipak prate neka logička rešenja i zakone prirode. Dakle, fizika funkcioniše u detaljima, ali ne u segmentima presudnim za radnju.

 

Ukoliko se odreknemo nauke na period od dva sata, dobićete sasvim dobar vizuelno-stimulativan film sa puno obrta u radnji. Zanimljivo je gledati ga, iako sam na momente kolutao očima. Čak i spekulativni delovi, široki kadrovi uništenja i propasti ljudskog roda, šareni su s pravom, pokazuju jednu viziju s kojom se još nismo suočili na platnu. Prostor, dizajn enterijera i koncepti rekvizita, futuristički su, funkcionalni u meri potrebnoj za film i dopada mi se kako je to osmišljeno, od apokaliptične površine Zemlje, do nepreglednih prostranstva oko Pekinga, sve do senovitih ćoškova Podzemnih bunkera gde se okupljaju kriminalci i lopovi, i mokrih ulica koje su imitacija siromašnih krajeva kineskih metropola.

Pohvalno za Kineze i Ruse je to što kada sarađuju sa stranim zemljama, dopuštaju strancima da se koriste svojim jezikom i dijalektima. Ako je neki lik Rus, govori ruski, a ako je Francuz, on govori francuski, a koriste se titlovima ili sinhronizacijom da svojoj publici prevedu rečeno. Ovako se gradi autentičnost likova, pa iako su sporedni ili se neko javlja epizodno.

Priča je fokusirana na negovanje međuljudskih odnosa s tim da se prenosi poruka o ujedinjenju ljudskih rasa zbog opstanka. Malo je komično, da Kina poziva na slogu, ujedinjenje i ispomoć da bi se spasio svet, a radnja filma je u Pekingu, prestonici atmosferskog zagađenja. Pored ovog komičnog podatka, film takođe upotrebljava komediju koja je rezervisana za kinesko područje i navike. Avantura, akcija, ali film je ništa bez teške priče o porodici, sve to sa jasno ispoljenim emocijama koje vagaju između ljubavi i mržnje, smeha i plača, straha i prezira.

 

Da bi se naglasila poruka u filmu, žrtvovanje likova je jedan od načina da se to iskaže i svaka scena u kojoj se neko svesno stavlja na put opasnosti je smislena i ima značaja. Akcije i reakcije likova su obrazložene i imaju težine, što nas postavlja u ravan sa junacima i tera vas da se poistovetite sa onim što rade.

Nakon svake teže scene gde se odigra nešto bitno, uvek sledi ljudski momenat i reakcije na nešto što bi sigurno ostavilo ožiljak na duši. Ovaj film vode likovi, radnja je skoro pa sekundarna stvar. Lep spoj apokalipse u dešavanju i ljudi koji su se silom prilike zatekli na krivom mestu u pogrešno vreme, odrađena je na prijemčiv način i sam film vas od scene do scene vuče na dalje gledanje.

Glumci lepo donose dijaloge i emotivne scene, baš onako kako bi i normalan čovek uradio da je u sličnim uslovima. Kineska produkcija ima tradiciju da se uvek pojavi neki tvrdoglavi dasa, neka budaletina i serija likova koji su mistični i uvek spremni za borbu do smrti. A likovi su definisani, dosledni kroz film, verni svojoj ulozi i zadacima.

Veštački efekti, osvetljenje i simulacija klimatskih uslova, lepa je i vidljiv je kvalitet i trud uložen da se tako nešto verno prikaže publici.

Loše strane

Ideja u filmu predstavljena je na takav način da bi jedino bila funkcionalna u paralelnom univerzumu gde se još ne zna za opšta pravila fizike i teorija međuzvezdanog putovanja. Ovo je i najveći problem koji imam s ovim delom. Ne poštuje se nauka ni njena načela, što ovaj film dodatno kvari, i to ne samo fizika, već i koncepti koji omogućuju da se ova teorija sprovede u delo. Mnogo, ali mnogo bode oči da se uopšte razmišlja o teorijama kao sasvim mogućem scenariju, a da se niko nije razmislio da li je tako nešto realno. Deluje kao da se niko nije ozbiljno zainteresovao za ono o čemu se govori, već su to prihvatili radi šokantnih scena i senzacionalizma.

Akcija je u delovima očajna, jer su scene pozajmljene iz drugih filmova. Tu se vidi strani uticaj na produkciju, prelivanje zapada na istok i rastući trend da se prave komadi koji će konkurisati Holivudu. Možda je do mene, ali ja sam više na strani toga da se svako drži svog stila, mesto da nam se daje jedan te isti film ali sa prepravljenom idejom, unapređenom metodom snimanja i po kojom scenom koja je tu da razgali domaću publiku.

 

Avanturističkim filmovima, čest problem je dinamika. Teško je odrediti pravu meru, negde ona zafali, negde je ima i previše, a negde je nema ni u naznakama. Ovde imamo dinamiku, i lepo je ukomponovana, ali gledajući radnju, na mestima se čini da su neke probleme junaci lako mogli da izbegnu, samo da su se odlučili za lakšu rutu. Nema pojašnjenja zašto su neke stvari bile neophodne i likovi ne polemišu mnogo o tome, već kao muve bez glave srljaju u nevolje. Ovde se pozivam na funkcionalnost fizike, jer izgleda da ona postaje logična i ovozemaljska samo da bi postavila još jednu prepreku našim junacima. Film je lako mogao da se smesti u sat i po, kada bi se nekoliko scena izbacilo. Nisam čitao roman po kom je rađen film, pa ne mogu da kažem da li i Kinezi prate šta je napisano do zadnjeg slova kao i Rusi, ili je knjiga bila samo inspiracija.

Kada se drami, to se radi za sve pare, do neke mere to je i očekivano od Azijata, jer se to dosta pojavljuje u njihovim delima. Kada se plače, to nije suza, već desetominutna fontana, prskalice, busanje u grudi, izveštačeni izlivi gneva. Pretera ga, Milosave. Kada je akcija, to nije bum i tras i gotovo, ne, to traje i traje, zapomaže se i nudi ruka spasa, tenzija raste, a onda se dešava ono što je trebalo i pre pet minuta.

Povremena prisećana su tu da dodaju kontekst i pojasne pozadinu glavnih likova, ali i to se može uraditi usput, kroz dela ili dijalog, a dobijamo ono čemu je i Holivud rekao ‘dosadnooo’. Slični osvrti na istoriju, dolaze u tragičnim scenama kada im je i vreme, ali se tako preseca radnja, bespotrebno se podužuje satnica i prenaglašava se veličina žrtve. Posle trećeg puta postane odbojno, zato je Holivud prestao to da ubacuje u svoja moderna dela.

Naravno, detalji, nekom beznačajno, ali opet tu da upotpuni delo, sporedni likovi bilo oni komični ili s ulogom da održe fokus na cilj, stereotip su za Kinesku kinematografiju i stalni su u delima. Gotovo u svakom filmu s daljeg istoka, uočićete te arhitipovske uloge od komedijaša, do besnog klinca suviše tvrdoglavog da popusti kad nije u pravu, bespomoćnu devojku koja je magnet za nezgode i koja mora da se spašava svaki čas, do onih čija žrtva nema smisla, potrošni materijal što se tiče uloga.

Zaključak

Kao što rekoh, ukoliko zaboravite na nauku, uživaćete u filmu. Fantastično delo „Lutajuća Zemlja“, nudi nam za sada neviđeni koncept međuzvezdanog putovanja i spaja apokalipsu sa avanturom. Ja sam uživao, spomenuo sam da je ovo dinamično delo i da je lepo ukomponovano. Kvalitet vizuelnog je na zadovoljavajućem nivou. Da su imali bolji pristup ideji i poradili na tome kako da nastave sa produkcijom, verujem da su mogli da naprave očaravajuće naučno-fantastično delo vredno hvale. Ipak se svelo na junake da prežive katastrofu, a njeni uzroci i posledice su tu više da plaše i opominju nego da preuzmu svetlo reflektora.

Od ‘5 Marvina’, sa peticom kao najboljom ocenom, filmu „Lutajuća Zamlja“ dajem ‘2.5 Marvina’. Ovo je lep pokušaj Kine da pokaže kakav je potencijal i verujem da su kinezi shvatili da i Holivud može biti izmešten kod njih, pošto se pola sveta tamo nalazi. Nadalje ću pratiti šta se tamo kod njih krčka i da li će produkcija izroditi nešto bolje, jer se ovde vidi da znaju kako da rade, ali ne baš i šta.

Ipak, i pored toliko negativnog, preporučujem i vama da potražite ovaj film i posvetite mu malo pažnje. Do sledećeg filma i čitanja, samo ‘bez panike’ i ponesite peškir.

TOP 5 filmova iz Marvel filmskog univerzuma

Prošlo je više od 10 godina od kako je Marvel lansirao prva dva filma iz franšize koja do danas broji 22 prikazana filma. Što pojedinačno, što ukupno, razbili su blagajne kao Hulk Lokija i zaradili neviđene svote novca. Naslovi iz Marvelovog miljea su zaposeli vrhove lista sa rekordnom zaradom. Poslednji i najunosniji, Osvetnici: Kraj igre je za samo četiri dana prikazivanja prešao globalno cifru od 1.2 milijarde zelembaća. Iako su se filmovi iz Marvel produkcije pokazali kao ekstremno unosni, oni su uz to superherojski film uzdigli na taj nivo da kada pričamo o njima, govorimo o posebnom žanru. Neke od filmskih zvezda su kroz Marvel filmove revitalizovali svoju karijeru, drugi su je uzdigli na neki novi nivo, a treći su samo uživali što su tu i imaju privilegiju da budu deo tog sveta i postanu ikone pop kulture. Spajdermen se vratio kući. X-Men su nedavno sa junacima poput F4 i Srebrnog letača našli put povratka u Marvel stado, a fanovi iščekuju ono što nam se sprema u godinama ispred nas. Filmovi iz ove franšize su otvorili vrata za mnoge TV projekte u kojima smo imali prilike da uživamo prethodnih godina i bili su izvrsna inspiracija autorima da od junaka B kategorije naprave nešto sjajno u TV formatu što do sada nije viđeno.

Dok po meni i dalje na polju superherojskih filmova Nolanova Betmen trilogija ostaje neprikosnovena po kvalitetu prenošenja stripa na veliko platno, posebno u smislu priče, likova i samog izvođenja, nikako se ne može osporiti da je Marvel svojim filmovima doneo svežinu u pristupu pripovedanja superherojskih priča. Fajgi i ekipa su preneli na veliko platno neke od najboljih strip priča/ideja o borbi između dobra i zla, ratu, nadi, ljubavi, moći, prevari, čojstvu i junaštvu. Znam sigurno da će mnogi reći da je sve ovo samo „dumb fun“, ali kao i sve superherojske priče imaju dosta mesa koje u zavisnosti od uzrasta možemo shvatiti i uživati na jedan ili drugi način i naći će se za svakoga ponešto. Šta sam ja našao, pročitajte u redovima ispod.

5.  AJRON MEN (2008)

 

Jedan od retkih Marvel filmova kojeg nisam gledao u bioskopu. Po mom mišljenju, verovatno najbolji film o poreklu superheroja. Robert Dauni Džunior fantastično tumači Tonija Starka/Ajron mena. Nakon filma sam pomislio koliko je zabavno bilo sve što sam video u prethodna skoro dva sata. Iako je priča puna klišea, sve je nekako izvedeno savršeno. Sama transformacija Tonija Starka od nekoga ko je arogantni, razmaženi bogataš i ne razume baš da ima moć koju može da iskoristi za nešto bolje, do osobe koja počinje svet da gleda drugačijim očima. Arogantnost koju demonstrira kao da je prirodna, ali uprkos tome, on uspeva da postane superheroj koji pokazuje da ispod te ljušture plejboja i naduvenka, postoje mnoge vrednosti koje krase jednog heroja. Sporedni likovi su odlično uklopljeni. Posebno Kulson i Hepi koji unose finu dozu suptilnog humora. Muzika je začin koji dodatno pojačava najbolje akcione scene, a humor je odlično doziran i na pravim mestima. Dok se neki kasniji filmovi trude da pokažu mnogo više dubine, ovaj je prilično jednostavan i uglavnom igra na površini. Ajron men je film koji pokazuje jedan od zabavnijih načina kako se postaje super heroj i nema veze sa serumom ili nekim eksperimentima koji kreću naopako ili neočekivanim ujedom insekta. Nema tu ni dugotrajne obuke koja počiva na želji za osvetom. Čovek je shvatio šta mora da uradi da bi preživeo i on to radi. Potom shvata da može da uradi nešto više, nešto bolje. Bore se dobri i loši momci. Dobri momci pobeđuju. Toni shvata da to živi i da je to postalo prirodan deo njega. Nema potrebu da krije. Samo reši da svima obelodani da je upravo on Ajron men.

Omiljeni momenat: Scene u kojima Toni bezuspešno izvodi testiranja Ajron men odela su presmešne.

4. ČUVARI GALAKSIJE (2014)

 

Kada je izašao trejler za ovaj film u kome lik Džona C. Rajlija junake ove priče naziva „Bunch of A-holes“ znao sam da je nešto zabavno na pomolu. O ovom stripu nisam imao pojma te nisam ni slutio da je ovo najzabavniji Marvel film. Mogao bih da ga opišem kao Indijanu Džonsa u svemiru. Izuzetna je mešavina komedije i akcije sa mnoštvom one liner-a i replika koje ćemo citirati godinama. Družinu čine pomalo tupoglavi junak dobrog srca Piter Kvil, koji sebe naziva Star lord poznati galaktički odmetnik. Zatim imamo usvojenu ćerku galaktičkog tiranina samog Tanosa. Tu su potom Draks, mišićavko žedan osvete, Raketa rakun koji zapravo nije rakun (daje mu glas sjajni Bredli Kuper) i jedno drvo čiji se jezik svodi na tri reči: „Ja sam Grut“ (moja žena se užasno iznenadila kada je shvatila da Vin Dizel samo izgovara te reči i ni traga mišićima). Ovo je ekipa propalica, izgnanika, odmetnika ako baš hoćete, koju je splet okolnosti spojio i naterao da prevaziđu svoje razlike kako bi udruženi stali na put Ronanu Optužitelju svirepom vladaru Krija, koji želi da pokori miroljubivi narod Zandara uz pomoć kamena moći koji traži i Tanos. Avantura nas vodi kroz nekoliko uzbudljivih lokacija, gde nas susreće sa odličnom plejadom živopisnih sporednih likova poput Jondua i njegove bande Pustošitelja i Kolekcionara, te vadi iz arsenala najneobičnije načine da vas nasmeje i uzbudi akcijom kakvu niste do tada videli. Još jedna stvar koja izdvaja ovaj film od drugih jeste muzika. Ona je važna glavnom liku i čini je niz odlično odabranih više i manje poznatih pesama iz 70-ih, a na pojedinim mestima u filmu postaje ključni momenat za razvoj radnje. Šarmantan, uzbudljiv, muzikalan, beskrajno zabavan. Marvel film koje ću gledati milion puta poput Ratova zvezda i Indijane Džonsa, a Awesome Mix Vol.1 se i dalje nalazi na telefonu kao jedna od obaveznih kompilacija.

Omiljeni momenat: Kada Star lord pravi distrakciju Ronanu. „Dance off bro. You and me.“

3. OSVETNICI (2012)

 

Veoma sam bio skeptičan kada sam video da nam Marvel sprema super hero mash-up. Znao sam dosta o Osvetnicima iz stripova i gledao sam animirane Ultimate Avengers 1 i 2, ali nekako na velikom platnu nisam očekivao da to može da bude lepo uklopljeno. Kakvo iznenađenje sam doživeo. Loki pod uticajem Tanosa vodi sveopštu vanzemaljsku invaziju na Zemlju ili preciznije Njujork. Fjuri okuplja tim superheroja kako bi se suprotstavili do tada najvećoj pretnji sa kojom su se naši junaci susreli u okviru Marvelovog filmskog univerzuma. Ovaj tim Osvetnika spaja sve likove koje smo upoznali tokom prethodnih filmova. Tu su „odmrznuti“ Kapetan Amerika, Ajron Men, Hulk, Tor, Crna udovica i Hokaj. Film obiluje mešavinom do tada neviđene akcije i zabave. Odnosi između likova i upečatljive individualne karakterne crte svakog od njih dovode u različite sukobe koji su prošarani humorom, čekićanjem, letenjem, razbijanjem i pre svega zabavom koja traje od početka do kraja. Između svega toga vidimo da super heroji imaju mnoge osobine pravih ljudi, možda više nego u bilo kom filmu do tada. Tom Hidlston briljira kao Loki, verovatno najšarmantniji zlikovac. Džoš Vidon je besprekorno ukomponovao glumce, likove, akciju i otvorio vrata nastavcima u kojima se vode najveće bitke između dobra i zla.

Omiljeni momenat: Kada Hulk ulupa Lokija k’o dete zvečku.

2. OSVETNICI: RAT BESKRAJA (2018)

 

 

Iako ovaj film u naslovu ima „Osvetnici“, zapravo je zlikovac Tanos glavni lik i stiče se utisak da on nosi ceo film. Cela radnja se vrti oko njega. Svi smo znali da će radnja i glavna motivacija biti njegova opsesija da sakupi svo kamenje beskraja kako bi ih stavio na rukavicu koja bi mu omogućila moći kosmičkih razmera koje bi iskoristio za svoju izopačenu agendu da donese boljitak vasioni tako što će ukloniti pola živog sveta u univerzumu. Svi heroji su ovde prikazani u najboljem izdanju. Uprkos tome što je ovo najmračniji Marvel film, obiluje odličnim humorom. Svi likovi imaju odlično podeljeno vreme pojavljivanja i ono je srazmerno tome da svako kaže i uradi tačno ono što je u skladu sa svakim likom. U dobroj meri se Tanos na filmu poklapa sa Starlinovim Tanosom iz stripa i zaista je pravo osveženje na polju filmskih zlikovaca. Surov, beskompromisan, iskonski zao, izopačen i podao, baš kakav treba da bude. Džoš Brolin ga je dočarao jezivo dobro. Čini da se krv ledi u žilama. Kao takav, izvlači iz naših heroja ono najbolje. Ipak, ni to nije dovoljno da se neki od junaka spase smrti. Tanos pobeđuje. Zlo je pobedilo, a Osvetnici su prinuđeni da se susretnu sa porazom. Dobri momci gube. Kako će se nositi sa njim, to gledamo u filmu Osvetnici: Kraj igre.

Omiljeni momenat: Bitka na kraju filma spada u red epskih. Ima nekoliko scena od kojih fanovi padaju u nesvest poput one kada se Tor pojavi sa Stormbrejkerom u sred odlučujuće bitke. Ipak, meni je omiljena scena kada Kapetan uhvati koplje od Proksime Midnajt i iskorači iz senke uz First Avenger muzičku temu. Zatim u pogledima Vizije i Skarletne veštice vidimo da im se nada vratila i da su uvereni da će sve biti kako treba. To je momenat koji budi nadu, demonstrira koliko je Kep jak i poštovan i povrh svega, neviđeno je kul.

1. KAPETAN AMERIKA: ZIMSKI VOJNIK (2014)

 

Ako ste mislili da će Osvetnici: Kraj igre zauzeti prvo mesto, pogrešili ste. Taj film ima svoje kvalitete, ali i mane i kod mene ne može da dođe više nego do 6. mesta. Dok su studio, Kevin Fajgi i ekipa igrali na sigurno i dali nam nešto neviđeno, ali očekivano u Marvel filmovima, poput klišea u smislu putovanja kroz vreme, prenaglašenog Tora Lebovskog, epske bitke u poslednjoj trećini filma tokom koje Kapetan Amerika… da ne spojlujem, za mene je i dalje najbolji Marvel film Kapetan Amerika: Zimski vojnik. To je ozbiljan špijunski triler i Marvel film koji ima najveću dubinu. Kep je moralna gromada. To se vidi kroz sve filmove u kojima se on pojavljuje, ali nigde ne ostavlja toliko upečatljiv utisak kao u ovom filmu. Verovatno je najzreliji od svih heroja, uvek je pravedan, odan istini i beskompromisan je borac za slobodu. Kada je teško ne odustaje i nikada ne gubi nadu, već je daje drugima. Inače, film prilično verno prati osnovnu priču iz stripa Kapetan Amerika Vol.5 koji je odlično napisao Ed Brubejker. Prvo što sam primetio tokom uvodnih scena je bio fantastičan stil borbe. Nov, svež, drugačiji od svega što smo videli. Najava da sve što predstoji je nešto neviđeno u superherojskim filmovima. Zimski vojnik je film zavere, velikih i neočekivanih obrta, ali i film o odanosti, prijateljstvu i slobodi. Ovo poslednje ima poseban akcenat i otvara neka važna pitanja. Da li je sloboda iluzija? Da li je ona stvar izbora koje pravimo? Koliko svetski moćnici utiču na to? Da li svi imamo cenu? Mnogo je toga zanimljivog u ovom filmu, od ozbiljnih dijaloga, do napetih scena akcije i obrta koji će vas držati na ivici sedišta. Nakon gledanja danima će vas terati na razmišljanje, a nakon svakog novog gledanja, uvek će te primetiti nešto novo i zanimljivo. Ujedno i najbolji film braće Ruso.

Omiljeni momenti: Kada Kep odlučuje da neće da se bori protiv Bakija i kaže mu da ga dovrši ako hoće, jer je on tu sa njim do kraja puta. Scena borbe u liftu. Ulična jurnjava sa Fjurijem. Nemoguće je odlučiti se za samo jedan.

Dok će biti onih koji osporavaju kvalitet Marvel filmova, biće i onih koji ih uzdižu u nebesa. Činjenica je da su oni pre svega namenjeni ljubiteljima dobre zabave, a tek nakon toga ljubiteljima stripova, a tek nakon toga nekome ko traži neku visoko inteligentnu priču i likove sa dubinom okeana. MCU filmovi su tu da nas podsete na maštarije, herojstvo, pogled na svet iz dečjih očiju, čistije i jednostavnije nego što to radimo kao odrasli. Ukazuju na moral, aroganciju, moć, da pazimo na jezik, budemo dobri u školi, uživamo u malim stvarima, poštujemo druge, damo dobar primer našoj deci i da nas usled svega toga zabave i uzbude. Ako tražite nešto više, pogledajte neku SF klasiku ili Večni sjaj besprekornog uma npr, a u međuvremenu nam navedite vaših top 5 filmova iz Marvelovog filmskog univerzuma.

Fantastični intervju – Odin

Među bogovima mora da postoji neko ko se pita, ko je glavni. U nordijskoj mitologiji to mesto pripada Odinu.

AVKF: Imamo priliku da upoznamo staronordijskog boga! Voleli bi smo da znamo nešto više o samom stvaranju ove mitologije… Kako ste tamo bili na samom početku, možete li upravo  vi da nam to ispričate?

ODIN: Au… To će biti prilično zamršena priča. Pokušaću da je pojednostavim da bi vaši najmlađi čitaoci mogli da je razumeju. Znate to, stvaranje svetova je uvek prilično konfuzno. Posebno kad svi imaju svoju verziju. Nordijski panteon je dosta šarenolik i obuhvata Devet svetova. Jotunheim, Nidavelir, Valhala, Hel,…To su glavna, naseljena područija. Samo četiri su u centru, u Asgardskoj zemlji. Ostali svetovi su van toga negde po svemiru. Asgard je dom bogova. Vanaheim je dom sestrinske rase Vanir. U NIdaveliru žive patuljci. Alfheim je dom vilenjaka svetla. Vaša Zemlja je Midgard. Iako ne utiče na ove svetove, povezana je jednim korenom Jgdrasila, tačnije kosmičkog jasenovog drveta. Tu nas veže onaj čuveni Dugin most. Vaša zemlja je ravda, ne rotira se ali ima smenu dana i noći. Sve je na Asgardu veće mase. Naš nameštaj je tri puta masivniji od vašeg. Zbog te gustine Asgardijanci imaju nadljudsku težinu i snagu. Prosečan bog diže i do 30 tona. Moj sin Tor recimo je visok 198 cm a težak oko 290 kila. Jako dugo živimo, otporni smo na zračenja i povrede, bolesti koje su vama poznate. Mi smo najsličniji ljudima.

U Asgardskoj provinciji Nonrheim živi rasa čarobnjaka zvana Norni. Oni su visoki oko metar i dvadeset, i dosta su zdepasti. To su patuljci koji su sa nama u dobrim odnosima. Trgovci su i kovači. Zahvaljujući njima Tor nosi čekić Mjolnir a ja trozubac Gungnir.

Postoje dve rase vilenjaka. Svetla i tame.U Alheimu žive svetlosni koji imaju plavu kosu, zašiljene uši, vitka tela, duge udove i dosta liče na ljude. Prirodno su skloni magiji. Valhala je moja verzija raja. Tu odlaze samo duše časno umrlih, neustrašivih ratnika. Moje ratnice i skupljačice duša, Valkire ih odvode tamo obletajući bojna polja na svojim krilatim konjima. Vlahala je mesto večnog slavlja, ratničkih priča i pesama. Jednom je postalo mesto tuge i sivila kad ga je prisvojila Hela, boginja smri. Ja sam bio nešto zauzet rešavanjem nekih pretnji čovečanstvu.

Jotunheim je kao Asgard prstenoidna zemlja okružena visokim planina. Tu žive divovi u planinama i pustarama. Imaju oko 6 do 9 metara. Nekad su im deca zakržljala a nekad su kao onaj ludak Loki visinom nalik bogovima. Oni žive sakupljačko- lovačkim životom. Najviše na svetu mrze nas, bogove. Najviše ima Olujnih u planinama i Ledenih u tundrama i pustarama. Stalno ratuju sa nama. Imaju moć kontrole vremena.

U Svartafheimu žive vilenjaci tame. Zlikovci koje predvodi čarobnjak Malekith. Ružičaste su kože, vitki. Imaju šiljate uši. Visoki su od metar i dvadeset do dva i po metra. Divlji i okrutni ratnici koji su osetljivi samo na gvožđe i čiste metale. Bave se magijom. Imaju demonske pse i žive u podzemlju.

Dva asteroidna tela koja čine sedmi svet čine Hel i Nifleheim. Carstvo mrtvih kojima vlada boginja smrti Hela. Taj kako bi vi rekli pakao izgleda kao ogromna lomača. Put je popločan ljudskim dušama. Mislim u Helu. U Nifleheimu je večiti led. Svejedno tu idu mrtvi. Nedostojni Valhale idu u Hel a nečasni idu u Nifleheim da se smrzavaju i gladuju večno. I da boluju. Mi smo prvobitno pakao videli kao zemlju leda. Hladnoća je jedna od stvari sa kojom su se Skandinavci borili vekovima. U tom ledu živi div visok preko 30 metara. Imir, ledeni džin. On je posebna priča.

Osmi svet Mulspelheim Suturov. Vatreno carstvo. Tu žive vatreni demoni i trolovi. Demoni su divlji ratnici ljudske veličine, vrele crvene kože koji vitlaju plamenim mačevima i jašu plamene konje. Surtur je div koji živi ovde. Ima preko 30 metara. Plameno crvenu kožu i rogove. On je jedan od mojih najgorih neprijatelja. Mada kada se oni ne biju sa mnom biju se međusobno. Takvi su divovi ta dva sveta. Deveti svet, Midgard to ste vi. Zemlja

AVKF: To sa plamenim divom srećemo danas kao prikaz đavola. Zanimljivo je da dosta likova se prepliće kroz mitologije i verovanja. Šta je ono što vas izdvaja? Kako je izgledalo vaše postanje?

ODIN: Ja sam Odinn po staroskandinavskom. Vrhovni bog nordijske mitologije. Nazivaju me još i Alifodr što znači Svih-Otac. Mogu biti Herran ili Hejran odnosno Veleuništitelj. Nikar ili Hnikar što bi značilo Podjarivač. Nikuz ili Hnikud odnosno Vodenbog. Fjolnir to jest Mnogoznajući. Oske kao Ostvariželja, znate umem i to sa željama. Omi kao Ječigovor. Blifidi ili Blifindi što znači Tresikoplje. Svidar, gospodar vremena. Svidrir kao kopljebog,…

AVKF: Mora da je bilo zabavno kad je mama pokušavala da vas dozove na ručak? Zapamtiti da kako se zovete uopšte? Bolje da pitamo kako ste nastali?

ODIN: Na početku nije bilo ničega. Samo zjapeći ponor Ginungagap. Južno je bio Mulspeheim, zemlja vatre. Kao što rekoh čuva ga plameni div Surd koji će po proročanstvu da kad dođe vreme satre sve bogove. Severno je Niflheim, zemlja leda. E sad, U zemlji leda je bunar Hvergelmi iz koga izlaze sve reke. Elivagar, reke plamene zemlje su zatrovane i valjaju lavu. Tako tekući reke ovih zemalja su se srele. Ledene vode su gasile plamene reke praveći sloj po sloj inja. I sad u onom bezdanu ispalo je da je severno hladno i puno snega i leda a na jugu užareno. Sredina se stvorila kao mlaka. Plamen je topeći led stvorio prvog diva Imira. Od leda i otrova. Divovi u tome nalaze opravdanje zašto su grubi. Da se zna on nema veze sa nama bogovima. Jer je zao kao i svi njegovi potomci. Dok je Imir spavao, znojao se. Levo ispod struka izrasli su mu čovek i žena. A njegove noge su međusobno rodile sina. Iz otpljenog inja se rodila krava Audumla sa četiri vimena odakle je Imiru dolazila hrana. Krava je lizala slane stene sa injen i tako se hranila. Tako ližući deo po deo na kraju je iz leda oslobodila prvog među nama. Prvo se pokazala kosa, pa glava pa trećeg dana cela osoba.

AVKF: Ako su čovek i žena potomstvo Imirovo a kažete da je njegovo potomstvo zlo kao i on mogli bi smo da se uvredimo, znate. Porodično stablo vam je prilično…šarenoliko moramo priznati. Koga je to krava oslobodila iz leda?

ODIN: Ja sam bog pa me se mnogo ne tiče šta bilo ko misli. To je bio Buri. Otac Bura. On je oženio Bestlu, devojku iz roda divova.

AVKF: Predpostavimo da nije bio neki izbor ženskinja tada. Zašto svi bogovi imaju problema sa divovima ili titanima? To neki običaj da se tako počinje?

ODIN: Porodična tradicija. Bur i Vestla imali su tri sina. Vilija, Vela i mene. Odina. Moja braća i ja smo zavladali nebom i zemljom. Pošto sam ja najstariji, najviši i najmoćniji ja živim večno, vladam bogovima i Zemljom. Stvorio sam Zemlju i vazduh pa i čoveka kome sam ulio dušu. Napravio sam čoveka i ženu od dva stuba. Nisam radio sam. Jedan od nas dao im je sluh, govor, vid, oblik. Drugi život i dušu. Treći pokretljivost. Tako su nastali Ask što znači Jasen i Embla što znači brest. Čovek i žena.

AVKF: To nam se više sviđa nego da smo se rodili iz kožne pore diva koji se nije okupao eonima.

ODIN: JA sam sa braćom ubio tog Imira. U njegovoj krvi se podavio ceo rod ledenih divova. Spasao se samo jedan, div Belgermi. Dokopao se čamca pa se tako izbavio. Od njega je nastao soj Divova inja.

AVKF: Izgleda da je Noje prilikom Potopa imao istomišljenike. Šta se onda dogodilo?

ODIN: Ono što svi znate. Stvorili smo svet. Odvukli smo Imirovu telesinu i od njega sklepali sve ovo. Od tela Zemlju. Od krvi sve vode. Kosti za planine, zubi za kamenje. Od lobanje nebo koje smo učvrstili na četiri stuba a kod svakog stuba ostavili smo po jednog patuljka. Austri, Vestri, Nordri i Sudri. Njegov mozak su oblaci.

AVKF: U prevodu: Istočni, Severni, Zapadni i Južni. Danas poznatij i kao strane sveta.

ODIN: Zato što nemate mašte. Na kraju smo uzeli varnice iz paklene zemlje da osvetlimo vašu. Svetlosti su imale stalno mesto. Sunce, Mesec, zvezde znalo se kad je noć kad dan a kada je podne.Uspostavili smo neki red. Od mene su postali svi bogovi iz grupe Asa.

AVKF: A šta je sa trolovima?

ODIN: Oni su šesta i najmanje humanoidna rasa od svih ovde. Ima ih više vrsta i nastanjuju sve svetove. Vatreni su divovskog rasta, idu goli i plamte. Kameni žive u samom kamenu koji im je i telo. Iako su neuništivi prilično su glupavi. Najznačajniji ratnik im je Nepobedivi Urok čije je telo izgrađeno od metala Uru od koga je rađen i čekić mog sina Tora. Postoje oklopljeni, leteći trolovi sive boje koji su manji od ljudi. Tamo gde moj sin Tor provodi najviše vremena a to je umetnost naćićete da su najzastupljenij šiljatouši, dlakavi, zdepasti i masivni trolovi koji večito nešto kopaju po rudnicima. Oni lukavstvom nadoknađuju to što su niski. Ratoborni su poput divova i velike su pristalice Lokija. Vođa im se zove Ulik. Njegova snaga je ravna Torovoj. Sve je povezano međudimenzionalnim prolazima pa lako prelaze svi svuda. Ako ih sretnete sa njima nema druženja oni vole samo da pokoravaju.

AVKF: Imaćemo to u vidu. Ne bi smo baš da završimo u podzemlju kao kopači rude, prinudno. Kako ste stekli sve te moći? Posedujete li i neke magične predmete?

ODIN: Mudrost sam stekao stavljajući svoje oko u Mimirov izvor. U podnožju svetog drveta Igdrasila da bih mogao da pijem. Inače Mimirova glava čuva ovo vrelo. Za tajnu runa sam žrtvovao samog sebe razapet na tom isto Igdrasilu devet dana i noći proboden kopljem. Bez hrane i pića. Saznao sam tajnu, pao mrtav pa uskrsnuo. Freja me je naučil aposebnoj magiji koju su praktikovali svi bogovi Vani takozvani Seidr. Mogu da predvidim budućnost, posećujem podzemni svet i menjam svoj lik u starca ili životinje. Tako lutam svetom ljudi. Naplaćujem dobrotu bogatstvom, susrestljivost mudrošću a okrutnost osvetom. Za to vreme moje telo leži u Asgardu u snu. Obično nosim šešir širokog oboda i dugi kaput kad dolazim kod vas u goste. Ako sretnete ozbiljnog starca, duge brade, visokog čela i gustih obrda to sam ja. Još je lakše ako uočite da imam samo jedno oko. U Asgardu sam savršen. Vlim da putujem. Jednom sam se zadržao pa su moja braća podelila moju imovinu i oženila moju ženu. Dobro, vratili su mi sve to. Na ramenu mi sede dva gavrana koja šaljem u svet da me izveste o čovečanstvu. Oni se zovu Huginna ili Hunina što znači misao i Munnina što znači sećanje.

U mom društvu su i dva vuka, Geri što znači pohlepan i Freki što znači proždrljiv. Imam i osmonogog konja Sleipnira. Taj konj je verovali ili ne Lokijev sin. Moj presto Hlidskjalf se nalazi u velikoj dvorani Valaskjalf. Posedujem koplje Gungnir koje nikada ne promašuje svoj cilj i prsten Draupnir koji bi svake devete noći stvorio osam istih prstenova. Stolujem u palati Valhali odnosno Raju. Gladsheim je mesto gde je Valhala. Inače je Gladsheim zemlja večite radosti. Imam 540 vrata koja su toliko široka da kroz njih mogu proći nizovi od 800 boraca. Meni pripada polovina ratnika koji su pogunili u borbi a pola ide Freji. To za konačnu borbu se prebrojavamo. Moje Valkire skupljaju borce po bojnim poljima. Valhala je od zlata. Načinjena od kopalja, štitova i oklopa. Zapadno od ulaza visi odran vuk a nad njim lebdi orao. Valaskjaf je od srebra. Odatle sa prestola vidim sve strane sveta i sva delovanja ljudi. Tu sedeim i hranim vukove. Ja lično ne jedem samo pijem vino. Pijem vino, češkam vukove oko ušiju i stalno se brinem da li će mi se vratiti moji gavrani. Nekad dočekam borce i u Vinglofu, to vam je još jedna građevina bogova.

AVKF: Nije ni čudo što su vas zvali vodenbogom s obzirom na trozubac. U mitologijama vodeni bogovi baš vole trozupce. Što se tiče ljubimaca nek vam je sa srećom. Ako se ne linaju i nemaju buve nije važno što su pomalo destruktivni. Šta je sa vašim ljubavnim životom?

ODIN: Ako mogu da čuvam Lokijevog sina koji je isti konj šta fali mojim vukovima? Oženjen sam sa Frig i sa njom imam sinove. Baldra, Horda i Hermolda. Sa Jordom ima sina Tora i to je moj najstariji sin. Sa Rindom imam Valija a sa Gridom Vidara. Zvali su mene i Bogom obešenih jer su mi prinosili ljudkse žrtve koje su besili za drvo. I Bog tereta i mnogo još nevaljašnih no to sam već objašnjavao kralju Gejredu pa pitajte njega.

AVKF: Možda što ste visili na svetom drvetu onomad? Možda su i oni hteli mudrost.

ODIN: Jes, ćorak. Pa ja sam žrtvovao samoga sebe. Sebi. Nisam nikoga drugog. Ječao sam tamo gladan i žedan danima dok nisam naučio devet bajalica od brata Bestlinog. Pa se napio Mimijeve medovače. A ljudi nek prouče rune pa onda nek ćute. E tako. Ta proročanstva su uistinu bila mučna često. Ljudi misle da je nama bogovima sve lako povazdan. Neki Finac, a oni su skloni proricanju rekao je da će mi ćerka kralja Rutena lepa Rind darivati sina koji će jednog dana osvetiti Baldovu smrt. Ali ja nisam bio njen tip. Otišao sam kao mladić pobedio sve neprijatelje odbila me je. Tačnije na moju prosidbu odgovorila je šamarčinom. Uši su mi zvonile danima. Pa sam otišao kao ratnik ali me oborila kad me je gurnula. Sva sreća pa sam je dotakao palicom pa je poludela. Onda sam mogao da se vratim kao vidarica i ponudim lek. Tražio sam da je vežu kao tako treba. Čim su je vezali oteo sam je pa mi je rodila Valija koji je osvetio Baldovu smrt.

AVKF: Izgleda da je i crta zaljubljivanja negde slična sa drugim bogovima. Kao i udvaranje sa vrlo nasilnim pristupom.

ODIN: Taki smo ti mi bogovi. To što sam bio dugo odsutan zbog Rind pobunilo je Ase protiv mene. Pa su umesto mene izabrali Ula da vlada. Kad sam se vratio Ul je pobegao na sever i poginuo tamo. Moja braća su delila moju imovinu i oženila moju ženu. Posle su mi sve vratili. Sve je to jedan začaran krug. Nekad bi ja omađijao žene i divovke a nekad bi bio nadmudren. Prevrtljivo je srce devojačko. Jednom me jedna nasamarila sedeo sam u trski celu noć ona mi rekla da dođem uveče kad nikog nema. Kad sam došao čekali me stražari pa mi bakljama pokazali put. Sledeće veče me opet nasamarila, stražari su spavali a ja sam našao kuju psa vezanu za krevet. Eto, toliko o mojoj možda najvećoj ljubavi. Nego da mi popijemo po jednu medovaču?

AVKF: Neka hvala. Alkohol je loš po čoveka.

ODIN: U pravu ste. Iznad pijanice leti ptica Zaborava. Pera te ptičurine koja lebdi nad pićem su me privezala u gostinjskoj sobi Gunledinoj. Kad sam se ono natreskao kod mudroga Sutunga. Ako se predomislite svratite opet. Pitajte za mene kod mog svetog drveta Yggdrasilla. Ygg je jedno od mojih mnogih imena. A drasill znači konj. Kad bolje razmislim vrlo neobično ime za drvo. Ono što ima smisla je dan u nedelji koji nosi moje ime. Onstag.

AVKF: Kod nas poznatija kao sreda. Saznali smo mnogo. Hvala vam na pojašnjenju. Želimo vam dugu vladavinu.

ODIN: Slabo će to da bude. Po proročanstvu proždraće me čudovišni vuk Fenrir ali bez brige osvetiče me moj sin Vidar.

AVKF: O…k….šta god….odosmo mi sad.

Dragi čitaoci ukoliko vam se dopao ovaj intervju potražite priče vezane za našeg današnjeg gosta. Zavirite u svet nordijske mitologije.

Odin je u skandinavskoj poeziji često nazivan dugobradim. Mešanjem njegovog epiteta boga mraza i slovenskog- ruskog starca Mraza kao i hrišćanskog sveca Nikole Miriklijskog odnosno svetog Nikole došlo je do osnove za lik deda Mraza. Germani ga spominju kao nekoga ko predvodi lovce na praznik Jolu. A na Islandu je zapamćen kao jahač osmonogog konja Sleipnira koji može da preskoči velike razdaljine što je bio osnov za leteće irvase. Običaj je nalagao da deca ostavljaju ispod dimnjaka darove za konja u vidu šećera, šargarepe i lsame a Odin bi u znak zahvalnosti ostavljao darove u obliku slatkiša i poklona. Svakako je najstariji običaj vezan za deda mraza Odina ukrašena jelka.

Jakob Grimm čuveni pisac bajki je sa svojim bratom uredio kapitalno delo na hiljadu strana o nordijskoj, skandinavskoj, germanskoj, slovenskoj mitologiji koje se zove Teutonska mitologija. Objašnjava vikinško prostiranje ovih legendi na neke od gore pomenutih prostora. Kod nas je pandan Velesu. Postoji grad Veles u Makedoniji a u austriji Vels. Odin je dosta poistovećivan sa Vodenom. Sam veles, ves, vlas, stiže do vlah. A to je ime jednog naroda.  Zašto baš ovaj primer. Jer znači čarobnjak. Korisne informacije kao što vidite možete naći u jezičkim knjigama koliko i u istorijskim. Jer jezik je ono što je prenosilo predanja pre pisanog slova. I ostavilo ukorenjene izmene u rečima mnogih naroda.

Prošetajte se po internetu. Ukucajte neki zanimljiv pojam iz ovog teksta. Posetite muzej, pročitajte knjigu. Kada vas pitaju koga od slavnih ličnosti poznajete imaćete moćne priče.

Do sledećeg druženja i zanimljivih intervjua, na vašem putu saznanja uz vas svim srcem vaš Autostoperski vodič kroz fantastiku.

 S ljubavlju, Elena Alexandra.

Bil, heroj galaksije – Hari Harison

Voleo bih da vam predstavim jedno od dela koje me je uvelo u žanr ratne fantastike. Ovaj roman sam čitao pre desetak godina i Hari Harison je ostavio dubok utisak na mene. Nadam se da ću vas ovim putem zainteresovati za roman i za žanr koji kod nas na Balkanu još u povoju.

Po zastupljenim kriterijuma ovog podžanra, priča teče u prvom licu i prati Bila, mladića i farmera kom se otvara svet avantura kroz svemir. Na njegovom proputovanju, mi uspevamo videti kakav je to put od prostog farmera do heroja, kako ga je autor već predstavio. Što se tiče tog puta, on je krivudav i pun izazova, mada se taj put više ogleda u rastu karaktera i shvatanju smisla rata. U neku ruku, ovo je osvrt na individuu i duboki raskol u psihi i nekako je ustanovljeni stereotip žanra. Harison je ovde to uspeo da prikaže na komičan način, ali pošto je ovo takođe i poprište rata dveju vrsta, mogu ovo delo staviti u koš sa tragikomedijom.

Kroz delo, naići ćete na gomilu scena koje će svojom nebuloznošću utisnuti pečat onoga što je autor u prevedenom značenju hteo iskazati. Ono što je autor hteo da prikaže i na šta se roman naslanja, jeste rat u Vijetnamu i kritika tadašnjih ratnih prilika. Verujem da smo koliko-toliko upoznati sa tim ko su bile strane u tom nemilom događaju i kakav je to haos bio, pa ne bih da govorim toliko o tome, već o simbolici koja je povezana s tim.

Prvenstveno, autoru se nije dopalo kako neko završi u prvim borbenim redovima, to jest, način na koji neko postane regrut. Sve što dolazi kasnije, Harison je postavio kao sled slučajnih okolnosti, iluzija o redu i disciplini kao i dužnosti kojim se tereti čovek. On je opisao život vojnika i nužnosti koje psiha mora da istrpi zbog pređašnjih odluka, i sve to dok ste pod paljbom, bilo to u borbi za život ili kada vlada primirje i ljudi počnu moralisati. Posve, Harison u ovom delu na šaljivi način kritikuje propagandu, nešto što nam je već poznato ukoliko ste čitali ili gledali „Svemirske vojnike“ od Roberta Hainlajna.

Poruku priče i temu možemo saznati i jasno uočiti na samom početku dela kada Bil, farmer koji sanja o novom modelu mehaničke mule, susreće regrutera. Na brzinu, Bila obrađuju lažnim obećanjima i pričama o slavi i novcu, pa i toj muli koja mu nikako ne silazi s uma. Sam taj susret, komičan je do bola, savršena doza humora i čudnovatog. A protokol, prati se do detalja, te Bil odmah staje u uniformu galaktičkog vojnika, navlači kartonske cokule, gleda se u ogledalu, divi se sam sebi, ne shvatajući da je to notorna laž. Ubrzo padne i kiša, i sav materijal ne njemu se stopi, međutim, kasno je, Bil je upravo regrutovan i postavljen u vojnu mašinu kao ne/bitan zavrtanj, neko ko je zadužen da menja osigurače u ratnoj krstarici. Mislim, samo razmislite o tome koliko je to ničim izazvano, a opet, ima težine i značaja. Biti neko ko barata osiguračima od nekoliko tona u svemiru, u nultoj gravitaciji, u najmodernijem ratnom brodu… Nije li to komedija sama po sebi?

Elem, to nije kulminacija Bilovog proputovanja kroz svemir. Naravno, kao što to podžanr nalaže, mora postojati neprijatelj, neko ko se svim silama suprotstavlja Zemaljskom načinu življenja, neko ko je odgovoran za rat. „Smrt Činglerima“ moderna je fraza, ispisana na svim mogućim zidovima oko bojnog polja. A ko su ti Čingleri? Kako oni izgledaju? Koje boje im je uniforma? Upravo ovim pitanjima, mi dobijamo poređenje sa Vijetnamskim ratom, gde su američki komandosi upadali u džunglu i kišne šume tragajući za ljudima duhovima. Borba protiv nekog čiji lik ne znate, za koga možete samo maštati kako izgleda, a opet, postoji stalna potreba sa svežim regrutima, sve se to čini tako čudnim. Harison je igrajući se misterijom pokazao suštinu kako je boriti se na jednoj strani, svetlosnim godinama daleko od kuće, ili ako se osvrnemo na Vijetnam, hiljadama milja daleko.

Tamo gde propaganda i moralisanje o ratu postaje jasnije, jeste na Helionu 1, planeti čija je cela površina pretvorena u administrativni kompleks Imperije sa Imperatorom na njoj, jer mu je to i dom. Simbolika u ovome, da je vladar na čelu administracije, smatrao da se Harison podsmeva vojnom kadru koji sedi za stolom i donosi odluke mesto sile na terenu. Sama pomisao da su glavni oni koji najmanje znaju kako je u borbi, Harison je podvukao svoj stav da je takva organizacija sistema nije fer.

Bil je tu dobio i nagradno putovanje zbog zasluga ostvarenih u borbi. To kako je zaslužio da mu orden uruči Imperator lično, nije priča o epskoj borbi. Naime, bilo je dovoljno otići u ispovedaonicu i izreči svoju brigu oko pojedinih članova voda. Jedan od vojnika, suviše preokupiran glancajući cokule, dok ostali pušketaju u prazno, pokazala se kao dobra procena ličnosti i opravdava sumnjičavog Bila. „Gustu travu gazi, Činglera se pazi“ parafraziram moto ispisan u vojnom klozetu i razgovor o neprijatelju, koji je nagonio neprijatelja da se sam pokaže. Baš taj vojnik obuzet pedantnošću, bio je Čingler, gušter nalik gekonu i baš te veličine. To je neprijatelj, od njega se mora Bil paziti, to je arhineprijatelj Zemljana. Harison se ovde narugao propagandi i tome kako od malenih guštera, oni prave dinosauruse, od komarca naprave magarca. Autor jasno to iskazuje nakon te scene, pa nema sumnje šta je pisac hteo da kaže. Način na koji on to servira, izmami će vam smešak, zatim šok, jer odmah shvatite koliko je zapravo tužno, jezivo brutalno i oholo po zdravu svest.

A ispovedaonica pati od nedostatka kadra da bi se izvršavale sve dužnosti, pa Bil saznaje da je kapelan kome se otvorio zbog iskrene zabrinutosti, ujedno i zvanični agent Ministarstva, ali tek pošto okrene okovratnik i izvrne svoju versku kapu u oficirsku šapku. Harison nam ovde dopušta da vidimo kakav je haos u vojsci i da pravila ne moraju nužno značiti zakon. Čemu muka? Zašto uopšte pokušavati? Kako je to moguće?, pitanja su bez odgovora, jer stvari jednostavno tako stoje i retko šta može biti učinjeno da se to promeni. Uz to, Harison nam predočava s kakvim se problemima suočava zbunjeni regrut, kakva je hijerarhija u vojnom miljeu i koliko to može biti iskrivljeno.

 

A susret sa Imperatorom, opet se vraćam na to, gorak je i nimalo onakav kako ga je Bil zamišljao. Cela planeta je košnica iz koje lete papiri, gde ljudi ili trče hodnikom ili su oni prazni, gde kamere snimaju samo na znak agenta propagande. A Imperator, izlapeli starac, nije čak ni Imperator, već neki čovek kog su našli da obavlja tu ulogu. Šta se tačno dogodilo sa Imperatorom, ostaje tajna. Ne bih da kažem da je nama Balkancima ovo poznat osećaj, kada vas sve izneveri, kada se ceo sistem okrene naglavačke, kada ništa ne funkcioniše kako su nas učili. Harison je ovde našao smisao, realnost koja je bila karakteristična za Vijetnam i tu je simbolika koja me je kupila. Kući se prodaju priče o velikim pobedama, raspiruje se strah i mržnja, opravdavaju sredstva i troškovi protiv neprijatelja bez imena i lica. A kada odete u zonu borbenih dejstva, zatičete totalni kolaps, bespomoćnost trupa i nemoć sistema da izgura pravila, uvede disciplinu i napravi pomak bliže razrešenju rata. Ako bih da se vratim u našu realnost, nije li to stereotipna priča svega što smo i sami prošli? Nekako me sve ovo podseća na sukobe koji su se odigrali u regionu, pa ih iz tih razloga i smatram ovo delo istinitim na neki komično-tragični način.

Ono što je Harison kasnije posle te scene prikazao, bila je slika veterana kako u podzemnim tunelima ispod Heliona 1 jedu konjbasice i greju se kraj bureta. Ono što je Harison bez omašaja hteo da vidimo, jeste zabačena ulica u Americi gde se veterani iz Vijetnama okupljaju, ljudi bez duha i funkcije, troše dane u društvu njima istih i hrane se nečim što se ne smatra hranom, već zamenom za hranu. Kao što vidite, Harison je inteligentno pristupio gorućim problemima tadašnjice, a bogami i današnjice, u zavisnosti kako gledamo na ratove koji su došli posle Vijetnama.

Za kraj, Hari Harison nam daje i tračak nade da ipak postoji izlaz iz tog sveta obmana, da neko dobije i slavu i novac, i tu mehaničku mulu. Ali ne samo to, Hari nam pokaže i cenu takvog života koja se mora platiti na proputovanju, mentalnim slikama u vidu uspomena, danas to zovu post-traumatski stres, na Balkanu se to nekad zvalo ‘ratničko srce’. Autor nije hteo ostati nedorečen, pa je posle svake simbolike, posle svakog naleta smeha naglasio šta simbolika predstavlja. Morate ga razumeti na kraju scene, jer on direktno kaže svom čitaocu šta je upravo pročitao. A siguran je u to da će se scena zapamtiti, jer je ili suviše glupa za realno, ili suviše realna za fantastiku.

 

Na kraju, kao i svaki kraj koji bi da ostavi potpis autora i naglasi suštinu dela, sve se vrti u krug. Baš kako Bil nastavlja tamo gde je stao, pokušava upaliti prastaru mulu, vratio se na početak, proćerdao tolike godine služeći ljudima koji lažu, nailazi regruter, te drugog klinca stavi u kartonske cokule, navuče mu uniformu, pokaže ga u ogledalu, odvede ga sa farme i stavi u vojne redove.

Celokupno delo predstavlja smenu emocija, od tuge i radosti, do jeze i mržnje, s tim da dominira osećaj šoka. Ovo i jeste zamišljeno kao šokantno delo, jer se tako prodire do svesti i izaziva se pobuna. Ratna fantastika se time bavi i to je odlika ovog žanra u generalnom pogledu. Harisonova ideja da se ovim delom našali, ali i da usput kaže šta ima, savršen je sklop satire, fikcije i realnog. U nekoliko navrata sam morao da prođem ispočetka pojedine strane, samo zato što su tako lepo uobličile scenu koja mi je kasnije ostala u glavi.

Delo obiluje lepim opisima, ali ne umara i ne preteruje, već dopušta i mašti da dopuni scenu. Kad smo kod scena, primetna je smena džungle i betona, to jest, privid takvih slika i vizuelne su, te je i delo pitko, lako za čitanje. Ako se dotaknem fantastike i tehnologije, autor se nije zamarao pojašnjavajući principe rada različitih sistema, već je to ostavio kao moguće i prepustio čitaocu da usvoji ili odbaci takav koncept. Kao što je već poznato, ovaj podžanr voli te unutrašnje dileme, pa je autor time začinio strane, kako bi Bil, heroj sopstvene galaksije, postao više nalik ljudima, to jest, čitaocu.

Ostaviću vama da pronađete delo i pročitate ga. Biću subjektivan, jer je ovo roman koji je otvorio vrata za mene i pozvao me u svet ratne fantastike, pa ću reći da mi se roman izuzetno dopao. A nadam se da će se dopasti i vama. Ukoliko ste ga već pročitali, voleo bih da popričamo o tome. Interesuje me vaš utisak o delu i kako ste ga vi doživeli.

Gdje je književna kritika danas?

Prateći portale i rijetke časopise u fizičkom obliku koji dođu do mene zapitam se: gdje je nestala kritika danas? Odgovor dobijem onog trenutka kada otvorim svoj Instagram nalog i vidim sve one bookblogere koji besomučno pišu recenzije. Sve te recenzije na koje se danas svela književna kritika prate uglavnom nevješte fotografije knjiga uz neko vino, nokte, kolače, mačke (koje su tek tako bačene na knjige). Ako se odlučite da pratite jednog bookstablogera (oprostite ako nisam dobro napisala/transkribovala tu, ipak, nezgrapnu riječ), možete pratiti progres jednog knjiškog pozera. To ide ovako. Knjiga je, primjera radi, Američki bogovi, a tekst na storiju glasi: “Još nisam završio, ali ovo je odlično. Ne znam kad ću završiti ali ovo je super!” I tako dalje, i tako dalje. A vidi se da mu ne ide čitanje iste. Ne trudi se, brzo si zamaštrakao publiku novim naslovom. Književnu kritiku prati i dobra manikura. Srećom, pedikir vidimo samo preko ljeta kada se bace na neku ležaljku pored nekog bazena i tada sponzorisano hvale dotičnu knjigu. Ono što me žalosti nije više što se takva kritika veže samo za ONE romane koje ni u ludilu ne biste čitali, već i za našu fantastiku. Postavljam otvoreno pitanje: ako je književna kritika novog doba (brave new world) spala na Instagram recenzije, da li je fantastika u stanju da preživi sturmunddrang jeftinu popularizaciju žanra koja se svodi na onu ja tebi vojvodo, ti meni serdare?  Pošto smo se dotakli nekih termina, hajde i da ih objasnimo. Za sve one kojima su usta puna ne zemlje već recenzija.

Otvorimo li Vujakliju (2011), pronaćićemo tri značenja, nama su relevantna samo dva: recenzija (lat. Recensio od recensere kritički podrobno pregledati (istaknuto boldom M. N.)) 1. težnja da se poređenjem raznih rukopisa, naročito starih pisaca, uspostavi najbolji i najpotpuniji tekst djela jednog pisca; kritički popravljeno izdanje. 2. Ocjena, kritički prikaz (knjige, pozorišne predstave, umjetničke priredbe i sl). Dakle, recenzija je kritičko, podrobno pregledanje tekstova. Ono što je važno istaći jeste da recenzent dobija besplatan primjerak knjige ili časopisa. Svakako, danas za malo koji tekst možemo reći da je kritičko a kamoli podrobno pregledanje tekstova. No, osvrnimo se na termin književna kritika, ili u ovom slučaju samo kritika. Rječnik književnih termina (1986) bilježi više vrsta književnih kritika, od egološke kritike preko impresionističke (za koju RKT kaže da je prevaziđena, da li je?), zatim nove kritike, sve do one, nazovimo prave književne kritike koja treba da je imperativ svim onima koji su odlučili da se bave ocjenom nekog književnog djela. Prvi dio definicije, odnosno objašnjenja jeste da je to spona između književnog djela i čitaoca; da, naši kritičari, savremeni kritičari prepuni su hvale za djela koja su čitali. Oni su veoma ozbiljno shvatili da svojim tekstovima naprave sponu, i to samo pozitivnu na relaciji tekst (djelo) – čitalac – autor. Autora sam ovdje namjerno istakla jer čitajući sve te kritike imam osjećaj da su pisane zarad pozitivne afirmacije pisaca. Ta pozitivna afirmacija pisaca kroz njihova djela postala je naša realnost; tako da imajte na umu, ako čitate recenziju neke knjige, koja je prepuna hvale za istu, veće su šanse da bloger/kritičar piše to jer: ili poznaje autora, ili će upoznati autora, ili je na poklon dobio knjigu, ili postoji neki pakt kruženja koristi koju treba iskoristiti. Zbog svega toga, tog nekog zamjeranja danas nemamo dobar pregled šta je dobro za pročitati, jer ako slušamo njih ispada da je sve remek-djelo književnosti. Čini se da je marketing osnova pisanja književne kritike i recenzije. Dakle, uvidjeli smo da se i recenzija i književna kritika baziraju na ocjeni umjetničkih djela, da pogotovo književna kritika čini jednu od tri discipline nauke o književnosti.

Da ne bi sve bilo ovako crno, pokazaću Vam, dragi čitaoče, da može biti i crnje. Čak i onda kada se neko odluči da napiše savremenu recenziju knjige i kaže da mu se knjiga nije dopala, da knjiga ne valja da je loše to, to i to, zbog toga, toga i toga, tada se na recezenta obruše svi. Autor recenzije/kritike (u ovim slučajevima teško je povući liniju) biva optužen za subjektivnost i nepismenost. Pitam se, gdje su tada svi silni kritičari i bookstagrameri da upere prst u nekog pisca koji je i više nego nepismen a lektor ne smije da mu promjeni slova? Mada, možemo iste te pitati šta je to zbog čega to neko određeno djelo valja? To djelo koje je hvale vrijedno. Vjerujem da će reći: pa svi ti opisi, sve te scene, taj dijalog, ta ideja. A čisto sumnjam da je iko od njih čitao Romana Ingardena i njegovo djelo O saznavanju književnog umjetničkog djela, gdje govori o kvalitetu djela i toga šta jedno djelo čini umjetničkim remek-djelom. Jednom prilikom sam pitala svoju profesoricu zašto ćutimo na loše stvari, zašto ne kažemo jasno i glasno za neke pisce da su loši, da su romani užasni. Njen odgovor me je zatekao: ,,Pa da im ne bismo davali na kredibilitetu, i loša reklama je reklama.” Da, uistinu jeste tako, ali svi oni nađu način da reklamiraju svoje djelo koje u procesu kruženja koristi dođe do knjižara, a zatim i do smrtnika koji će svoj novac potrošiti na njih. Potražnja i prodaja, hop, štampa se još jedan tiraž ili možda iznebuha i nastavak toga. Onda, nakon procesa kruženja koristi dolazimo do procesa kruženja loših djela koja se serviraju našim najmlađima. Noliturbarecirculosmeos! Molim vas, nemojte reći da ta djela neće preživjeti zub vremena, evo neke autorke stvaraju dvadeset godina i imaju svoje fondacije. Nadam se nekom urušavanju monetarnog sistema koji bi srušio sve to. Ili neke apokaliptične situacije gdje bi preživio jedan književni kritičar i možda jedna knjiga ,,da valja”. Mada, mislim da sada živimo lošu distopiju gdje su kataklizmu preživjeli loši pisci, loše knjige i prosječni bookstagrameri. Sve u svemu, moj stav koji je krenuo od jednostavnih pojmova kao što su recenzija i književna kritika pokazao je da smo danas proširili ta pomenuta semantička polja. Nije loše to što je kritika izašla iz stereotipnih okvira, ali jeste loše to što je ona u biti postala u potpunosti afirmativna. Loše je i to što neki ne žele prihvatiti i dobronamjernu kritiku. Ne kažem da treba tražiti dlaku u jajetu, ali biti objektivan, ili bar dozvoliti da se kaže da nešto ne valja bilo bi interesantno. Da ne kažem bilo bi pravedno prema svim onim stablima koja se posjeku da bi mi imali knjige. Ova etopeja kojom sam pokušala obuhvatiti (površno) određene karaktere i likove sada se završava.

Ostrvo mrtvih – Aleksandar Đukanović

Veliki broj izuzetno loših, besmislenih i bljutavih „dejtova“ sa savremenim autorima sa ovih prostora, razvio je u meni odbojnost koja je gotovo prerasla u predrasudu kada su u pitanju aktuelni pisci i „pisci“. Sve mi je teže da sebe nateram da pročitam novo ostvarenje, čak i onda kada dobijem najtoplije preporuke. Možda je to razlog zbog koga je i roman „Ostrvo mrtvih“ čekao čitava dva meseca pre nego što sam se odlučila na čitanje, samo da bih shvatila da sam se o ovu knjigu ogrešila.

Iako ovo može delovati kao čist snobizam, u osnovi mog otpora zapravo leži nešto sasvim drugo. Najezda onih koji misle da im nekakvo obrazovanje, čitalačko iskustvo i činjenica da znaju sva slova obezbeđuju sve preduslove da postanu književnici, dovela je do toga da smo zatrpani nadobudnim utrkivanjem nazoviautora u pokazivanju sopstvene erudicije, oveštalim „dubokoumnim“ promišljanjem stvarnosti, pretencioznim plasiranjem neosmišljenih, nedovršenih i nepovezanih bulažnjenja umišljenih stvaralaca neke nove, običnim smrtnicima nedostižne „poetike“.

 

Ovi visokoparni novi umetnici ili zaboravljaju ili ne znaju da pisanje nije „što i poljem preći“. Da se ne može samo sesti i istresti neka poluideja. Da je potrebno promišljanje, uobličavanje, ozbiljno istraživanje. Da se određena željena atmosfera ne može postići samo time što će se radnja dela smestiti u, na primer, srednji vek, već da se mora ozbiljno obratiti pažnja na verodostojnost, počevši od opisivanja mesta, običaja, ponašanja, preko načina odevanja, društvenih odnosa, pa sve do govora junaka u kome ne sme postojati ni najmanje odstupanje od ere u koju se priča smešta. Dakle, kako je jednom prilikom pesnik rekao, ideja nije dovoljna da bi se dobila pesma.

Pored navedenih primedbi, ipak je najvažnija ona da je za priču potrebna priča. To što neko ne ume da je osmisli, ispripoveda i dovrši, ne čini ga filozofskim stvaraocem, već „nepiscem“. Jer pisac, pre svega, pripoveda. Bez predumišljaja da se svrsta rame uz rame sa osvedočenim veličinama, bez ideje da treba da ostvari ličnu afirmaciju ili korist, već samo zato što oseća potrebu da ispriča svoju priču, nadajući se da će ona nekome biti zanimljiva.

 

I tako dolazimo do romana „Ostrvo mrtvih“, Aleksandra Đukanovića, koji se nije spotakao o gorenavedene zamerke.

Aleksandar Đukanović je sveža pojava na savremenoj književnoj sceni. Ne samo zato što je na njoj prisutan tek nekoliko godina i što mu je ovo treće po redu ostvarenje, već i zato što predstavlja jednu od relativno retkih pojava među današnjim piscima literature koja ima elemente fantastike i horora. Naime, on poseduje svest o tome da nije bogomdan i da se u pisanju može i mora učiti razvijati, napredovati (o čemu svedoči razlika između njegovog prvenca „Mamonov ključ“, koji ima zanimljivu i dobro vođenu priču, ali čije je slabosti u „Ostrvu mrtvih“ autor itekako prevazišao). Takođe mu je jasno da, bez obzira na to sa kakvom namerom piše i kojom se temom bavi, pisanje zahteva ozbiljan, dugotrajan i mukotrpan rad. Stoga u njegovim romanima, kao i u zbirci pripovedaka „Hladna površina“, imamo mnoštvo podataka na koje se sasvim slobodno možemo osloniti kao na relevantan izvor čak i onda kada su ovi podaci uklopljeni u fantazmagoričnu priču koja krivuda stazom između epsko-mitološke fantastike, horora i stripa.

Roman „Ostrvo mrtvih“ donosi jedan novi, zanimljiv i pitak amalgam navedenih žanrova. Kompozicija romana je potpuno stripska. Karakterizacija likova i radnja romana odvijaju se istovremeno, i to putem svedenih dijaloga smeštenih u osenčene i minimalizovane opise karakteristične za avangardne stripove sa mračnom atmosferom i jezivim, misterioznim zapletima. Ova početna atmosfera poslužila je kao odlična osnova za suptilno preplitanje sa romantičarskim horor nasleđem, odnosno sa misterioznim i suštinski zastrašujućim snoviđenjima Edgara Alana Poa.

Upravo je ova kombinacija u priču prirodno uvela elemente antičkih mitova, koji žive iza tajanstvenih vrata jednog sasvim običnog podruma u sivoj i teskobnoj atmosferi savremenog Beograda.

 

Autor u celu ovu dobro izatkanu tapiseriju vešto uvodi toliko popularne teorije zavere kojima se istovremeno diskretno podsmeva i potpuno ih travestira u nešto što nadilazi banalna tumačenja savremenih paranoika. Tako dobijamo jedan složeni svet u kome se fantazija preliva u stvarnost, dobro i zlo se relativizuju, a potreba da se pobedi smrt i izbegne bol predstavljaju preveliko iskušenje za jednu namučenu dušu kojoj se pogled zamućuje mogućnošću da ispravi stvari.

U tom pokušaju glavnog junaka naslućujemo da, iza svih onih bića sa one strane dobra i zla, iza veštica, nimfi, satira, vampira, stoji neko suštinsko ovaploćenje zla. Ono koje iz senke barata našim slabostima, isisava nam život serviranjem poluistina, podstiče gordost gotovo neprimetnim ubacivanjem ideje da možemo pobediti racionalnim planiranjem i tako nas uvlači u večito stanje ličnog pakla.

Jednostavnim stilom napisana, lako čitljiva, na prvi pogled potpuno nezahtevna, napeta i neizvesna zanimljiva priča, koja nam ne nameće svest o autorovom prisustvu, „Ostrvo mrtvih“ na kraju u nama budi jezu od koje zveckaju kosti i ostavlja nas panično zabrinute pred mnoštvom pitanja koje otvara.

 

Dakle, deco, ako volite brzu vožnju u fredikrugerovsko-stripsko-satiričnom obliku, „Ostrvo mrtvih“ bi trebalo da vam bude prva sledeća lektira.

Osvetnici – Kraj Igre – recenzija filma

Dugo očekivana tačka na „Beskraj“ sagu Marvelovog Univerzuma, u vidu filma „Osvetnici – Kraj Igre“ ugledao je srebrno platno 26. Aprila, sudeći po IMDB-u. U daljem tekstu, suzdržaću se da ne kažem previše o radnji kako ne bih uništio nečiji doživljaj.

Kad smo već kod toga, moram da se obratim fanovima koji su pogledali film. Nemojte biti surovi prema onima koji imaju planove da tek odgledaju Osvetnike, a nadam se da će ga odgledati uskoro. Imajte na umu da nisu svi u mogućnosti da odu do bioskopa kad i vi. Morate da znate da je projekcija nečeg ovako velikog, bitna fanovima i da uopšte nije lepo ‘spojlovati’. Razumem da postoje zagriženi Marvelovci koji bi da batinaju trolove kada im otkriju nešto vezano za film, ali razumem i one fanove kojima je teško da ćute i kriju svoje oduševljenje. Mi smo pored fanova, takođe i ljudi, i moramo se ponašati civilizovano. Uostalom, Marvelovci koji su imali prilike da pročitaju stripove „Beskraj“ sage, vrlo dobro znaju šta se događa u filmu i lako mogu, nama filmofilima, uskratiti oduševljenje delom. Imajte to na umu, ali takođe znajte da ovde govorimo o nečemu što je namenjeno da posluži kao razbibiriga, a ne povod za nasilje. Dakle, budite ljudi i nemojte izazivati kavge tako što ćete obelodaniti kulminaciju nekom ko nije pogledao „Kraj Igre“. Sad kad je to rečeno, mogu da se posvetim filmu i predstavim vam moj utisak.

 

Ono što smo videli u najavama vidimo i u prvim scenama. Preostali Osvetnici se upoznavaju sa Kapetanom Marvel i procenjuju štetu iz „Beskrajnog rata“. Film je direktan nastavak „Beskrajnog rata“, tako da se ništa ne propušta između dva dela „Osvetnika“. Za film koji traje oko tri sata, prvih dvadesetak minuta su rezervisani za isceljenje, traženje smisla i značenja u događajima koji su nas u „Beskrajnom ratu“ ostavili u suzama. Braća Ruso, odgovorni za režiju, verovatno su znali koliko su nas povredili prethodnim delom, te su ovde dopustili fanovima da žale sa preživelim junacima. Ovo je lep gest i prekopotreban segment, jer se tako junaci spuštaju u istu ravan sa publikom, te ih ovo čini više ljudima. Na ovaj način se opravdavaju akcije u „Beskrajnom ratu“, jer su svi oni na kraju ljudi skloni greškama. Ovo je ujedno i opravdanje za sve što sledi, a sledi totalna osveta ‘Osvetnika’. Samo ime filma govori dovoljno.

Marvel se ovde dobro potrudio da nam servira priču koju su svi fanovi tražili da vide. „Kraj Igre“ je savršeno izveden zaključak na sve što smo iskusili do sada. Ukoliko moram da poredim komade iz Marvelove kinematografije, morao bih da izaberem „Beskrajni rat“ kao jedan od boljih delova, jer je ostavio najjači utisak na mene. Da, šok tu igra veliku ulogu, jer niko od filmofila nije slutio za šta je Tanos sve sposoban kada upotrebi beskrajno kamenje.

Na neki način, „Beskrajni rat“ i „Kraj Igre“ moramo gledati kao jednu celinu u dva dela. Ako je prvi deo sage obliovao tužnim, bilo je samo zato da bi ovaj drugi deo herojski poentirao. Ukoliko imate prilike, preporučio bih vam da pogledate „Beskrajni rat“ pre nego što pojurite u bioskop. Tako ćete bolje razumeti radnju i akcije likova.

 

Uživao sam u filmu i verovatno ću ga pogledati još koji put. Nakon toliko godina, nekoliko faza u produkciji, nizu kvalitetnih priča o postanku, „Kraj Igre“ je višnja na torti, tačka na jedno poglavlje u Marvelovom Univerzumu.

Šta možemo očekivati nakon ovoga? Moramo sačekati da se oglase ljudi iz Marvela ili videti neku od najava za novu sagu. Već kruže teorije o tome u kom pravcu se kreće produkcija Marvela i ko je sledeći zloća iz stripova koji će ponovo zamrsi konce „Osventicima“. Kroz te teorije, spekuliše se i o spajanju Osvetnika sa X-men-ima, možda čak i Dedpulom, mada to su samo tračevi i ove teorije nisu potvrđene.

Dobre Strane

Delo obiluje komedijom, što je dobra procena pisaca i režisera da se služe time, jer je prošli deo bio poprilično šokantan. Razloge zašto, već znate. Pored komedije, imamo i elemente tragedije da nas podsete na „Beskrajni rat“, kao i trenutke u kojima obiluje melanholija i tuga, sve do napada smeha i ushićenja. „Kraj Igre“ predstavlja emotivnu vožnju u kojoj su svi likovi podjednako zastupljeni, što objašnjava satnicu. Kad već spominjem to, moram reći da je individualna priča preostalih junaka dosta izražena, ponajviše kod Džeremija Rejnera. On je ovde dobio pandan priči o nastanku, pošto je jedan od starijih Osvetnika koji nema svoje zasebno delo. Stičem utisak da film nije pretrpeo iscrpno sređivanje, jer su pojedine scene ostavljene predugačkim, baš da bi svaki lik dobio dovoljno vremena da ispriča svoju priču. Do sada nismo videli da svi, ama baš svi junaci imaju svoje mesto i da se niko ne ističe iz grupe. Film poseduje taj sklad između heroja i scena u kojima se više njih pojavljuju.

 

Glumačka postava se pokazala na visini zadatka. Likove koje smo upoznali u fazama, ovde su ostali u karakteru i ne odstupaju od toga. Tor je komičan kao i u svojim zasebnim filmovima, još dodajte Pola Roda, Entmena, i dobijete idealan spoj lakrdijaša. Toni Stark je baš kakvog ga znamo, svojeglav, prepotentan, ali dobroćudan i drag publici. Kapetan Amerika je vojničina, pretrpeo je poraz i sada bi da se, jelte, osveti. Ostali su isto tako željni borbe i rade šta mogu da olakšaju unesrećenoj populaciji.

 

Reference pop kulture, ovde bolje funkcionišu nego kod Kapetana Marvel, nisu usiljene i daleko su poznatije publici, tako da sam se kikotao tokom filma. Morate obratiti pažnju na te detalje, jer se koriste više puta, to jest u nastavcima, uto je sve smešnije i lakše podneti.

Sama radnja, zaplet i razrešenje su pitki i lako razumljivi tako da priča teče glatko i sve se čini logičnim. Na momente se teorija, putem koje će se odigrati bitni delovi, dodatno muti i pojašnjava da bi gledaoc održao fokus na ideju iza spekulativnog. Moram naglasiti da se pored svih Marvelovih delova „Beskraj“ sage, ovde najviše uočava naučna fantastika, mada postoje nedoslednosti s tim teorijama.

Scene borbi su lepe, dosledne i dolaze s punim nabojem adrenalina. Za to su zaslužni timovi koji dodaju vizuelne efekte, i taj posao su odradili fenomenalno. Pri borbama, super moći u junaka su prevedene u logičan sled tako da sve deluje koliko-toliko verodostojno. Reakcije glumaca tokom ovih segmenata, komplementiraju akciju koja nije isečena na bezbroj kadrova, već je duža ekspozicija i vidi se šta ko radi. Uto su ove scene dragulj dela, jake, moćne, gotovo da sam u njihovoj koži dok se bore.

 

Dijalozi su puni emocija, najviše ih dobijamo u početku, a kasnije se to stišava, jer tako bolje vidimo da su Osvetnici fokusirani na cilj. Svaka interakcija likova, ili je komična, ili je tu da nadahne vrline u liku koji ne veruje u svrhu ‘Osvetnika’. Već ste shvatili da se ovde cela radnja oslanja na junake i da je sve ostalo gurnuto u pozadinu.

U jednom trenutku, doživećete ushićenje, radost i navijaćete za omiljenog heroja dok vam se mozak topi od nezamislivih scena. U drugom, oči će vam se zamutiti od suza, jer ima i takvih delova na koje će vam i srce promašiti otkucaj. Odavno nisam imao ovakav osećaj dok posmatram film, da ne mogu sedeti mirno, bez reakcija i emocija. Smatrajte se upozorenim.

Loše Strane

Skoro je nemoguće reći nešto, a da se ne oda zaplet.

Imam problem sa nekoliko junaka i njihovom vezom koja datira od davnina. Za Rejnera je očigledno da su namenili da mu promene karakter, videli smo u trejlerima da Rejner dobija unapređenje. Mislim da to nije uspelo potpuno, bar ne u onom smislu kako su braća Ruso zamislili. Još ako dodamo i druge likove oko Rejnera, to počinje da štrči. Isto je i kod likova koji nemaju svoje priče o postanku. Ako bi ih za tren nazvao sporednim likovima, to jest, pomoćnicima, Rusovi su hteli da poravnjaju postolje na kojima heroji stoje, time što su produbili te… pomoćne likove. Dodelili su im više pažnje i na momente se to čini kao skretanje pažnje, umesto naznaka važnosti pomoćnika. Ovo dovodi do talasanje kroz delo koje je u drugim scenama ujednačeno i usklađeno.

 

Spekulativne teorije kako će se desiti, šta već treba da se desi, i reference kako ta teorija funkcioniše u fikciji, ne pije vodu. Nije kompletno van pameti napraviti pretpostavku da će nešto obaviti posao kako ga oni zamišljaju, ali se tako pobijaju verzije teorije, već viđene u fantastičnim delima. Greška je u tome da se svi uzdaju u teoriju, bez da je na neki način testiraju i potvrde. Eksperimenti koje smo dobili kao dokaz nauke, ne ulivaju poverenje, iako su tu da prikažu teoriju u praksi. Radi se u hodu i sa malo razmišljanja o potencijalnom paradoksu. Naslućuje se totalni kolaps univerzuma ukoliko jedna stvar krene po zlu, a tu su vera i nada da tumače magičnu zaštitu.

Kraj me je takođe razočarao. Jeste, bilo je tu i drugih razloga da se razočaram i rastužim, ali kraj, uh, to je bio tren kada sam rešio da održim obećanje i da posle „Kraja Igre“ prestanem da se aktivno interesujem za Marvelova dela. Da me ne shvatite pogrešno, kraj je lepo osmišljen, i to su uradili onako kako fanovi smatraju da treba. Ono što taj kraj znači za budućnost Marvelovog stvaralaštva jeste to što me brine i dalje odbija od bioskopa. Videćete i sami.

Zaključak

Pored svega što sam rekao, sklop dobrog i lošeg, s tim da se na ovo loše slabije obraća pažnja, „Kraj Igre“ je stvarno odličan film. Mislim da nije mogao bolje ispasti, s obzirom da su provereni tandem braća Ruso bili na zadatku. Glumci koji su se odomaćili u svojim ulogama, pa sve izlgeda tako opušteno, normalno, fino. Tako je i moralo biti, pošto već desetak godina igraju jednog heroja i sarađuju sa sebi ravnima.

Od ‘5 Marvina’, sa peticom kao maksimalnom ocenom, „Osvetnici – Kraj Igre“ ocenjujem sa ‘4.5 Marvina’. Nije puna petica, jer sam već rekao šta škripi u segmentu sa lošim stvarima. Bilo je teško istolerisati one političke izjave koje je Marvel počeo ubacivati svakom mogućom prilikom, i očigledno je šta rade, jer nema sličnih i suprotnih scena tog tipa.

Ja sam uživao u filmu, verujem da ćete i vi isto, ako ne i više. Nadam se da nisam odao nešto za šta ste se nadali da ćete videti na platnu i da vam se dopao moj uvid u ovo delo. Ukoliko se opredelite da mi ostavite komentar, opet vas opominjem da se uzdržite spojlovanja. Do sledećeg čitanja i gledanja, peškire u ruke i preklinjem vas, bez nasilja i panike.