Blog

Brže od svetlosti (FTL: Faster Than Light)

Verujem da ste svi igrali Brže od svetlosti (FTL: Faster Than Light). Ako niste, pitanje je šta radite na ovom sajtu? Okej, okej, katkad zaboravim da ima i onih kojima igre nisu prvenstveni oblik upijanja fantastike.

No, čak i da je tako, Brže od svetlosti je, ipak, malo više od igre. Posredi je veoma gusto tkanje naučne fantastike da prelazi iz kategorije “računarska igra” u onaj deo opšte kulture u kome se ne postavlja pitanje da li ste igrač ili ne.

Koreni ove igre sežu do samih početaka kreativnog računarstva. Do vremena kada se internet nazivao ARPANET i bio tesno povezan sa ministarstvom odbrane Sjedinjenih država. Kada su zaljubljenici u Zvezdane staze (Star Trek), Majkl Toj (Michael Toy) i Glen Vičmen (Glenn Wichman) odlučili da naprave proceduralno generisanu avanturu koristeći primitivne mogućnosti prikazivanja grafike putem slovnih znakova (ASCII). Cilj im je bio da simuliraju, tada veoma popularnu igru Tamnice i Zmajevi (Dungeons and Dragons). Tako je nastao Roug (da ne kažem, Baraba), igra koja je zapalila svet i započela žanr “rougolikih” igara (eto zašto ipak ne može Baraba).

Dakle na ove džinove se oslanja Brže od svetlosti. No, spisak “štreberskih” uzora se tu ne završava.

Autori navode društvenu igru Svemirska krstarica Galaktika (Battlestar Galactica: The Boardgame) kao i Ratovi zvezda: X-Ving (Star Wars: X-Wing) kao glavno nadahnuće. Naravno, svako ko je igrao Brže od svetlosti prepoznaće i pomalo Zvezdanih staza (Star Trek), ali i nešto od Fajerflaja (Firefly). Smestivši igrača u kapetanovu stolicu, naselili su igru duhovima Pikara (Jean-Luc Picard) i Kirka (James T. Kirk) , ali i Malkoma Rejlondsa (Malcom “Mal” Reynolds) kao i Hana Sola (Han Solo).

Vrlo vešto, napravili su igru u kojoj je borba osnovno događanje u igri, ali nikada nije linearna, niti neposredna. Ishod zavisi od pravovremenih reakcija i strateškog razmišljanja. Kroz paniku koja ščepa igrača neophodno je katkad da se kockice slože, a razliku između života i (večne) smrti (permadeath) počesto čine delići sekunde. Čak i sam zadatak igre, postavka priče – odaju utisak samoubilačke misije koja je osuđena na propast. Kada se tome doda težina igre koja gotovo uvek titra na ivici živciranja, jasno je zašto svaki susret ima sladak ukus pobede, a to je nešto što u dobu trenutnog zadovoljavanja malo koja igra može da pruži igračima.

I za kraj jedna glasina kaže da je igra bila “onako, dosta dobra” u trenutku kad se timu pridružio pisac Tom Džubert (Tom Jubert), pisac serijala Penumbra (Penumbra: Overture, Penumbra: Black Plague, Penumbra: Requiem) koji je priložio veoma kratke priče i opise, koji u zbiru daju broj reči za omanji roman.

U svakom slučaju, topla preporuka, tim pre što ovo štrebersko delo na Stimu (Steam) košta tek 10 evra.

Potter Mania

(Svima željeni zagrljaj prohujalog detinjstva)

            Nisam Potterhead, za početak, ali ni ne mrzim serijal Dž.K.Rouling. Smatram ga delom svog odrastanja, jer me je manija za Hari Poter knjigama (filmove nikad nisam voleo, jer sem kastinga, radnja se svodila na divljačko čerupanje knjige) prošla nekako odmah nakon izlaska sedme knjige, pa čak i taj kraj serijala sam pročitao više iz znatiželje šta će biti na kraju, nego iz neke ogromne ljubavi. Nisam se razočarao, ali ni impresionirao. Jednostavno, prihvatio sam HP kao deo mog detinjstva, koji jeste na neki način bio jedan od uvoda u fantastiku i sve pisanje. Ipak, do sada nisam otišao ni na jednu Poter Maniju.

            Ovo je zaista bila moja prva Poter Manija, i na njoj sam se osećao kao neko ko je posle mnogo godina rešio da obiđe svoj rodni kraj i shvatio koliko je stvari pozaboravljao. Prvo što me je zaprepastilo bilo je koliko je Hari Poter zapravo popularan. Naravno, ovo je bila moja suluda pretpostavka da kada sam ja prestao da obožavam taj serijal, svi su prestali. Bilo mi je jako drago koliko ljudi je došlo, što govori u prilog tome da ljudi ipak vole fantastiku (ili bar njen izolovani, hiper-popularni primerak). Mnoštvo ljudi obučeni u uniforme Hogvortsa i naravno sve četiri kuće, deca sa okruglim Harijevim naočarima i nacrtanim ožiljcima poput munje, dali su jedinstveni pečat Domu Omladine u Beogradu. Interesantne tribine, prikazivanje fan-made filma o Voldemoru kao i kviz o poznavanju serijala (pobedio je „začudo“ Sliterin, čestitke devojci koja je predstavljala tu kuću, ja sam jedva znao petinu od četrdeset pitanja). Ono što je na mene ostavilo utisak je veliki broj štandova sa robom za obožavaoce serijala.

            Šta je ono što nas vuče ovom serijalu? Filmovi (sa odličnim kastingom i sjajno glumom) i vrlo pristojno napisane knjige obeležili su poslednju dekadu dvadesetog i prvu dekadu dvadeset prvog veka. Privukao je mnoštvo dece i mladih, kao što je to uradili Zvezdani ratovi krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih, na relativno sličnu priču. Pozitivac je mlad, pun snage, sa talentom i moći, a negativac je mračan, jasno „izopšten“ od ostalih, čak i sa fizičkim nedostatkom. Strane su jasno ograničene, jedni su crni, drugi su beli, zna se ko je pozitivac, ko negativac, sredine nema. Dešava se da negativci pređu na stranu pozitivaca i to uglavnom bude ključni junak na kraju serijala. Istina je, budimo iskreni, da serijal o Hariju Poteru zaista obiluje klišeima, ali budimo takođe iskreni u sebi i nastavimo sa pitanjem: A šta je tu loše? Upravo jedan takav serijal kao što je Hari Poter može da bude uvod u svet fantastike, čak i pre Tolkina i drugih. Jednostavan, ali i kvalitetan serijal je upravo ono što je prednost Hariju Poteru nad mnogim drugima i tu se sme odati veliko poštovanje Džoan Ketri Rouling. Naravno, ima on svojih mana, ali pozitivna strana jeste upravo ono što ga je popularizovalo kod dece i tinejdžera kada su knjige/filmovi izlazili, a to je ta jednostavnost i kvalitet. Deca su upravo takva, dele svet na crno i belo i ne treba im to prerano oduzeti.

            Sve što mogu da kažem kao zaključak o Poter Maniji jeste da je gužva koju sam video danas oko 5 poslepodne u DOB-u jedan istinski divan pogled i nada da i deca i mladi još uvek čitaju. Hari Poter možda nije kruna svetske literature, ali je serijal sasvim vredan utrošenog vremena da se pročita i može biti kapija u mnoge druge svetove fantastike.

“Poslednji cirkus na svetu“ i večita igra anđela – promocija knjige Branislava Jankovića

U našem gradu je sinoć gostovao cirkus, lutajući, donesen čudnim snežnim vetrovima sa juga. Poseban cirkus, kakav do sada nije bio viđan na ovim prostorima, samo za prave ljubitelje. Manjkalo je tetaka na trapezu u uzanim trikoima i cirkus je u svom nazivu nosio ne tako optimističnu notu – jer bio je to poslednji cirkus. Poslednja predstava pre nego što teška zavesa zauvek padne a aplauzi uminu. Naravno, to ne znači da je predstava bila loša. Naprotiv! Nezaboravan mini spektakl u toploj, prijateljskoj atmosferi lokala ‘’Bulevar Books’’ u Novom Sadu, uz čašu finog vina i sa pravom dozom dobrog humora.

Slika broj 1: Autor Branislav Janković. Izvor: Dotkom

Odziv posetilaca je bio fantastičan, tražilo se jedno mesto više. Publika je aktivno učestvovala u promociji i postavila su se interesantna pitanja. Na kraju je svako otišao zadovoljan sa još po nekim ulovom za svoju ličnu biblioteku. Neodoljivo šarmantna Milica Cvetković ‘’Cvećka’’ u ulozi moderatora svojim zvonkim glasom vrlo brzo nas je uvela u jedinstveni svet imaginacije Branislava Jankovića. Branislav Janković rođen je 1969. godine u Nišu. Objavio je romane „O vukovima i senkama“ (2011), „Suze Svetog Nikole“ (2013), „Vetrovi zla“ (2015) i „Peta žica“ (2015), kao i zbirku priča „Bezimeni“ (2014). Svojim pripovedanjem lako nas uvodi u svoju jedinstvenu mitologiju. Kompleksan, opor paralelni svet koji postoji uporedo sa našim, vezan neraskidivim nitima za naš. Dva sveta se prepliću čineći jedinstvenu tapiseriju satkanu od nebeskog i zemaljskog. Anđeli, ringišpili i cirkus – tri motiva koja naizgled ne mogu da se povežu  ali je u svojoj misiji Branislav to uspeo. Pisac beskompromisno seže do neistraženih dubina ljudske prirode i postavlja pitanja koja niko ne želi da čuje proizvodeći pritom eho koji dugo, dugo odzvanja u našim mislima. Cilj njegovog stvaralaštva je upravo to – reakcija. Njegov prethodni opus nam govori upravo o tom ehu koji je uspeo da dotakne sve slojeve društva. Jedan roman je razbesneo crkvu koja više nije blagonaklono delovala na njegovo stvaralaštvo. Drugi je pak razbesneo istoričare jer odakle jednom piscu pravo da menja tok istorije? Za treći roman Branislav je čekao šest meseci na dozvolu da ga predstavi u ženskom zatvoru u Požarevcu a četvrti je na listi izbornih lektira u nekoliko srednjih škola u Srbiji. Čime li smo samo imali tu čast da prisustvujemo praskozorju ovog novog dela? Promociji je prisustvovao i urednik domaćih izdanja  ‘’Čarobne knjiga’’, Nikola Petaković koji je objasnio da se ovo delo sa svojom jedinstvenošću ističe na književnom nebu. Jedinstveno, smelo, oporo – duboko psihološki i neverovatno duhovito.

Slika broj 2: Posetioci promocije. Izvor: Dotkom

Roman ima prstenastu strukturu –  počinje bitkom i bitkom se završava. Anđeli će da sude celom čovečanstvu i svako  priča jedinstvenu priču po kojoj je kompetentan da sudi. Strateški postavljen na tromeđi između manastira, javne kuće i psihijatrijske klinike- cirkus je bio karika koja je nedostajala da poveže sve elemente. Svi anđeli su prešli svoj dug put i videli najbolje i najgore što ljudski rod može da pruži. Kao besmrtna bića imali su tu privilegiju da prate svet i mešaju se u razne istorijske događaje ali ipak su ostali uskraćeni za ono što ljudsku prirodu čini kompleksnom  – uskraćeni su da osete ljubav. Sva ljudska bića na svetu takođe imaju latentno prisustvo smrti negde duboko u svojoj svesti i znaju da su na ovome svetu samo privremeno. Anđeli nemaju taj osećaj i upravo je to tragedija njihovog celokupnog postojanja. Da bi shvatili ljude anđeli su morali da i sami postanu ljudi.

Slika broj 3: Branislav Janković i Milica Cvetković  Izvor: Dotkom

Branislavova ideja je bila upravo da pokaže da nisu svi anđeli tako beli niti su svi grešnici tako crni. Opisujući sebe kao vernika sa velikim razumevanjem za ateiste – Branislav samo tvrdi da mrzi fanatizam u svakom smislu. Besmisao rata i čovekov odnos prema bogu su takođe prisutni motivi sa kojima pisac vešto plete svoju priču. Kako Branislav kaže – čovekov odnos prema Bogu je kao odnos siromašnog rođaka prema bogatom. Bogu se obraćamo isključivo kada nam nešto treba i nikada mu se ne obraćamo kada nam je dobro. Pisac smatra da Bog ne bi ponovo žrtvovao svoga sina za dobrobit čovečanstva. Takođe u ovom romanu možemo videti i veze sa prethodnim Branislavovim romanima, puteve piščeve inspiracije i jedinstveni mozaik koji je nastao.

Slika broj 4: Druženje sa piscem i potpisivanje knjiga Izvor: Dotkom

Posle promocije svi prisutni su dobili priliku da porazgovaraju sa autorom i dobiju svoj potpisan primerak.

Ipak uprkos anđelima i određenim primesama mitologije, pisac ne bi ovaj roman klasifikovao kao fantaziju. Fantazija je samo oruđe da se ispriča jedna nadasve fantastična priča o ljudskoj prirodi, priča koja je vanvremenska i koja je uvek tu pred našim očima i ponavlja se vekovima unazad. Da li će ovaj cirkus biti ipak poslednji ili Branislav ima još neko iznenađenje za nas? Ostaje nam da vidimo…

„Poslednji ratnik“, ruski Gospodar prstenova

 

„Poslednji ratnik“, ruski film napravljen u saradnji sa američkim produkcijskim kućama, pripada fantastici i zasniva se na mitovima iz ruskih bajki. Film je izašao 2017. godine u oktobru. Naime, ovo novo filmsko ostvarenje nastalo je zahvaljujući saradnji „Walt Disney Company“ i „Village Roadshow Picturesa“ sa ruskim produkcijskim kućama „Kinoslovo“ i „Yellow, Black and White“.

Priča se odnosi na mladog prevaranta iz Rusije, koji je kao dete iz doma pronašao svoj način kako da se istakne u svetu. Koristeći se lažima, pretvarao se da je Beli mag Svetozar koji poseduje magiju i koji može da pobošlja živote ljudima. U skladu sa tim, upadao je i u nevolje koje je sa sobom donosio ovakav posao. I jednom prilikom, nakon što je muž jedne od njegovih mušterija saznao za njegove spletke kojima joj je izvlačio novac, našao se u situaciji da je morao da beži kroz čitav tržni centar kako bi izbegao batine.

Konačno, taman kada je pomislio da će pobeći od opasnosti, prolazi kroz portal i završava u čarobnoj zemlji Belogoniji. Nije imao ni trenutak predaha i tu je već u prvih nekoliko minuta boravka u drugoj zemlji, za koju je prvobitno mislio da je samo njegova halucinacija, odveden u tamnicu.

Prilikom te posete Belogoniji, imamo priliku da upoznamo likove iz ruskih bajki, poput babe Jage i Košeja. Tokom razvoja događaja u filmu, otkrićemo da i ti zlikovci, kako su predstavljeni na samom početku, zapravo i nisu toliko zli, koliko su predstavljeni kao takvi. Film je prepun zanimljivih referenci. Jedan od delova gde možemo videti i njihovu ljudsku, nešto bezbrižniju i otvoreniju stranu, jeste kada je Ivan ( ili Beli mag Svetozar) počeo da fotografiše i tada po prvi put vidimo da i zlikovci umeju da prave selfije.

Zlu vešticu, koja je zapravo pravi negativac, glumi Ekaterina Vilkova, glumica koja je srpskoj publici poznata iz serije „Hotel Eleon“. Naizgled je dobra kraljica, a zapravo se zahvaljujući crnoj magiji ustremila na istrebljenje svih viteza iz kraljevstva kojim vlada zajedno sa svojim mužem.

Inače, i glavni glumac Viktor Korinjak, takođe igra u već pomenutoj seriji, zajedno sa Ekaterinom, a pre toga je već emitovana još jedna serija u kojoj je imao jednu od glavnih uloga na televiziji „Prva“, serija „Kuhnja“.

Ipak, nije samo poznatost glumaca uticala na oduševljenje ovim filmom, što se može videti i na recenzijama na IMDB sajtu. Gledajući ovaj film, delovao mi je kao da se radnja odvija nešto sporije. Da li to može biti zato što smo naviknuti na brzi prelazak na konkretnu radnju zbog američke filmske industrije ili je to jednostavno bio moj lični utisak. Sve u svemu, veliki naglasak je bio na bojama i film je zapravo izuzetno prijatan za oči. I pored manjka dinamizma, ovo ostvarenje ima jako dobru podlogu, odnosno priču, koja je prožeta mnogim detaljima. Na samom kraju, definitivno ćete biti iznenađeni, jer je dosta rađeno na scenariju, pa zato i pored obraćanja pažnje na sve sitnice, može da se desi da propustite najveći obrt od svih.

Naravno, sve će vam biti jasno na samom kraju filma. Slagala bih kada bih rekla da nijednom nisam zaplakala. Prepun je emocija i da, zaljubiće te se u likove. Mnoge devojke su nakon gledanja ovog filma zaključile da im je ruski glumac Viktor novi favorit. Moram da priznam da sam i ja odnedavno među njima, iako ga već neko vreme pratim.

Efekti koji su korišćeni su zaista izuzetnog kvaliteta i definitivno su doprineli pozitivnoj oceni. Film traje skoro dva sata, odnosno 114 minuta. I da, definitivno bih preporučila ovaj film svim ljubiteljima fantastike, zato što su zaista ponudili nešto inovativno, a opet prožeto klasičnim elementima bajke.

Lords of Waterdeep

Kratak uvod – Eurogames i Ameritrash, dve strane igračkog novčića

Svet društvenih igara se može podeliti na dve velike grupe: na američki tip igara, u žargonu nazvan Ameritrash, i evropski tip igara koji u žargonu ima kud i kamo korektniji naziv – Eurogames. Naravno, kako to biva sa stvarima koje imaju veoma posvećenu i živu zajednicu, poslednjih godina pojavile su se igre koje predstavljaju hibride, uzimajući ponešto i od jedne i od druge vrste igara.

Američki tip igara poseduje jasno izraženu tematiku koja je najveći adut igre. U ovom slučaju, mehanike kojima se igra služi podržavaju temu, odnosno pravila igre su podređena tematici. Takođe, američke igre vole da igrače za stolom direktno suprotstave jedne drugima, a eliminacija igrača je poprilično česta. U tom smislu, ove igre su dinamičnije od evropskih i zahtevaju da igrači pažljivo prate šta ko radi za stolom.

Igre evropskog tipa, s druge strane, veću pažnju posvećuju mehanici na uštrb teme. Neretke su igre ove vrste  kod kojih možete jednostavno da promenite temu i da igra savršeno funkcioniše. Najbolja stvar u vezi sa ovim igrama je često elegantna ali složena mehanika koja pruža igračima mogućnost da na različite načine ostvare pobedu. Za razliku od američkih igara, ovde nema direktne konfrontacije igrača i po pravilu svi igrači ostaju za stolom od početka do kraja partije. Tokom godina Eurogame-ovi su postali poznati po još jednoj stvari – skoro svaka Eurogame igra ima gomilu drvenih kockica u sebi, koje predstavljaju sirovine, ljudstvo, viruse ili šta god služi mehanici igre.

Možda bi trebalo napomenuti još jednu stvar – niti sve Eurogame igre nastaju u Evropi, niti sve Ameritrash igre nastaju u Sjedinjenim Državama. Ovo podela je nastala sredinom devedesetih godina prošlog veka, kada se igra Naseljenici ostrva Katan pojavila na američkom tržištu i tamošnjoj publici potpuno promenila pogled na hobi. Iako se i danas igre najčešće dele na ove dve vrste, sa pojavom hibridnih igara ova podela je počela da gubi na značaju.

Grad Izobilja, Dragulj Obale mača – Waterdeep

Ukoliko ste se ikada zaželeli da vladate iz senke, ovo je igra za vas! Ili bi bila, da nije jedna od najboljih Eurogame igara na tržištu. Kada je ova igra najavljena, zajednica je bila skeptična. Naime, grad Waterdeep je pre svega čuven kao mesto smešteno u jednom od mnogobrojnih svetova u kojima se igra D&D (Dungeons and Dragons, ili kako se u nas zove ova igra – Lagumi i zmajevi). Na hiljade pustolovina odigralo se na ulicama ovog izmišljenog lučkog grada, i bar dva puta toliko pustolovina u tamnicama i lavirintima koje se pružaju u gradskom podzemlju. Smestiti nešto što je toliko dinamično i bogato tematikom u jedan Eurogame zvuči, bar na prvu loptu, kao loša ideja. Eurogame-ovi nisu poznati po izraženoj tematici, kao što rekoh.
Kada se igra konačno našla na stolovima, kockica razbacanih po tabli, mipla poređanih oko table, špilova promešanih i intriga skrivenih uz ivice stolova – igračka zajednica je bila prijatno iznenađena. Istina, to je i dalje bio klasičan Eurogame na koji je mogla da se nakalemi bilo koja tematika, ali mehanika igre je bila toliko elegantna i intuitivna da se igra jako brzo našla na spisku obaveznih igara za sve ljubitelje društvenih igara.

Lords of Waterdeep je igra za dva do pet igrača koja traje između 45 minuta i sat i po vremena  u zavisnosti od toga koliko ljudi sedi za stolom. Svaki od igrača se stavlja u ulogu jednog od skrivenih gospodara grada, vladara iz senke koji ima svoje interese. Tokom partije igrači će svoj identitet skrivati od svojih suparnika. Na kraju partije, uloge koje ste dobili omogućiće vam da skupite dodatne bodove u zavisnosti od toga kako  ste partiju odigrali. Cela partija je podeljena u osam krugova tokom kojih će igrači rešavati zadatke koji im donose bodove. Igrač sa najviše bodova na kraju partije pobeđuje.

Bodovi se skupljaju pre svega rešavanjem zadataka (quest-ova) koji su podeljeni u pet grupa: religijski, ratnički, trgovački, čarolijski i (u odsustvu bolje reči) šunjački. Svaka vrsta zadatka zahteva posebne stvari koje igrač treba da skupi: novac i pustolove predstavljene u kockicama različitih boja. Postavljanjem svojih agenta-mipla igrač će određeno mesto na tabli i skupiti kockice ili novac koji mu je neophodan. Zauzeti deo table će ostati zatvoren za druge igrače i sve do sledećeg kruga niko od suparnika neće moći da se posluži tim zauzetim mestom. Na ovaj način pažljivo raspoređivanje svojih mipla kao i dobra procena svojih protivnika biće ključna ukoliko želite da se domognete pobede. Svi igrači dobijaju dodatnog agenta, tako da se dileme oko zauzimanja pozicija i prioriteta umnožavaju kako se partija bliži kraju.

Pored skupljanja stvari neophodnih za rešavanje zadataka igračima stoji na raspolaganje još nekoliko opcija. Ovo se odnosi pre svega na igranje Intriga. Intrige su posebne karte koje igrači mogu da odigraju postavljanjem agenta na odgovarajuće mesto na tabli. Ove karte imaju raznorazne efekte: od skupljanja kockica i novca, do otimanja istih od svojih suparnika. Takođe, postoje i posebne vrste Intriga čijim igranjem možete drastično da izbacite suparnike iz ritma i potpuno im umrsite konce. U pitanju su obavezni zadaci čije je rešavanje obavezno i skupo u odnosu na količinu bodova koje nose. Takođe, igrači mogu da zidaju zgrade koje otvaraju nova mesta na koja svi za stolom mogu da postave svoje agente. Za korišćenje ovih mesta igrač koji je vlasnik zgrade dobija rentu, najčešće iskazanu u kockicama ili novcu a neretko i u bodovima. Postoji mesto na tabli koje omogućava promenu redosleda igranja, kao i mesto na kojem igrači mogu da biraju nove zadatke. Sve ovo doprinosi dinamici igre i ostavlja igračima puno prostora za taktiziranje i planiranje igre unapred.

Mehanika igre je jednostavna i intuitivna. Sve je jasno ilustrovano na tabli i na kartama, tako da će čak i potpuno novi igrači moći lako da se snađu. Igra će podjednako dobro funkcionisati nezavisno od broja igrača, što je po mom skromnom mišljenju veliko dostignuće, naročito ako se uzme u obzir broj mogućih kombinacija i mogućnosti koje pružaju intrige. Treba ipak napomenuti da postoji par nedoumica vezanih za pravila koje su posledica nesretno ispisanog teksta ili kreativnosti igrača na koju autori igre nisu računali. Ipak, igrači će lako moći da popune rupe u pravilima sopstvenim tumačenjem. Uz ovu zaista malu zamerku, igri se može zameriti i odsustvo tematike. Ovo je igra koja je podjednako mogla da bude o gusarima, vanzemaljcima ili bilo čemu drugom ukoliko biste Waterdeep zamenili odgovarajućom fasadom. Ali, kao što rekoh, to je falinka ogromne većine eurogame-ova koji se pre svega koncentrišu mehaniku i taktičnost igre.

Sama igra je prelepa. Tabla je plan grada na kojem su označene čuvene lokacije, iscrtane ulice, luka i gradske zidine. Tabla je popunjena poljima na koje igrači postavljaju svoje miple, mestima na kojima mogu da zidaju svoje zgrade, krčma u kojoj mogu da uzimaju nove zadatke, prostor za intrige, praćenje protoka rundi kao i staza na kojoj igrači prate koliko ko ima bodova. Karte su vrhunskog kvaliteta. Svaki zadatak je ilustrovan sopstvenom ilustracijom, imenom i tekstom koji će radoznalim igračima donekle začiniti igru. Ovo takođe važi i u slučaju intriga, tako da svaka vrsta intrige ima svoju ilustraciju, opis i poseban tekst.  Sama kutija je pomalo čudnog dizajna, ali plastični umetak u koji se slažu komponente je verovatno jedan od najboljih koji postoji u hobiju. Svaka komponenta ima svoje mesto i svi delovi mogu da se besprekorno slože. Moja jedini zamerka dizajnu plastičnog umetka je što prostor za karte nije dovoljno širok ukoliko se odlučite da karte zaštitite uvijačima.

Lords of Waterdeep je verovatno moja omiljena igra. Ima dovoljno različitih stvari da bude izazovna, a opet jednostavnost dizajna i jasna pravila omogućavaju čak i početnicima da je savladaju u svega par krugova. Najtoplije preporučujem svima koji žele da odigraju jednu sjajnu igru koja izgleda odlično i pruža osećaj zadovoljstva čak i kada ne uspete da ostvarite pobedu.

Peta dimenzija – Tomislav Beronić

U današnje vreme, kada je naizgled lako objaviti, čini se da autori ipak moraju da se dovijaju kako bi došli do što šireg kruga čitalaca. I dok jedni na sve moguće načine jure papirnu formu, drugi svoja dela prvo nude u elektronskom obliku.

Ispostavlja se da kod nas, a slična je situacija i u regionu, i dalje svi nekako kupuju papir umesto elektronskog izdanja, a sudeći po statistikama i to rade nerado. Za elektronska izdanja, malo njih će se rešiti da odreši kesu. S druge strane, imamo anomaliju koja govori o tome kako su besplatna elektronska izdanja daleko čitanija od svojih papirnih srodnika. Dakle, stvar je jednostavna – prosto smo stipse.

Kada uzmemo u obzir troškove izdavanja knjige, samo po sebi se nameće pitanje zašto bi neko uopšte išao na to da sam sebi puca u nogu i postuje besplatnu verziju svog rada.

Odgovor je, takođe, prost i nameće se sam po sebi – čitanost. U svetu u kom je autor svestan toga da se od pisanja ne živi, čitanost predstavlja osnovni interes. Jer ako neko pročita vašu knjigu i ona mu se dopadne, svakako će poželeti da je ima i u svojoj biblioteci.

Tomislavu Beroniću je takav čin postavljanja knjige javno dostupne za besplatno čitanje doneo još nešto – Artefakt nagradu publike za roman godine.

„Peta dimenzija“ je roman koji je objavljen i i dalje dostupan (na našu sreću i van granica čime je još jedan problem prevaziđen) Wattpad platformi.

U pitanju je SF triler čija radnja prati mladu naučnicu koja istražujući Tesline kalemove otkriva prolaz u Petu dimenziju, svojevrsnu duhovnu dimenziju gde su neizmenljivo zapisani svi događaji istorije čovečanstva. Ipak, otkrića dr Teodore Eden, naučnice čije ime će značajno dobiti na simbolici tokom romana, nisu bezopasna. Susreti sa velikanima nauke i vere, tzv. tektonima, sa sobom povlače i dejstvo Dinamise, razorne svemirske sile koja dovodi u opasnost sve u doktorkinom okruženju.

Roman se u velikoj meri oslanja na stvarne istorijske činjenice i osobe, priprema je veoma dobro odrađena, pa razgovori i uloga svake od ličnosti deluje prirodno i doprinosi toku priče. Autor na jedan zanimljiv i neposredan način, a opet ne agresivan niti mudrujuć, preispituje odnose vere i nauke, uz to uspešno gradeći napetost avanturističkog trilera. Celim tokom romana, provlači se ideja da postoji naučna, matematička nit koja povezuje civilizacije kroz istoriju, da svi velikani nauke u stvari razmišljaju slično, ograničeni samo trenutno dostupnim alatima da te svoje misli pretoče u delo. Svima njima je zajedničko jedno – želja da se postojeće znanje prenese dalje, i među njima ne postoje mali i beznačajni ljudi, postoje samo oni koje istorija nije zapamtila. Svi ovi velikani imenovani su u romanu kao tektoni. Reč tekton je grčkog porekla i u svom izvornom značenju označavala je graditelje raznim vrstama materijala. Ovde je sinonim za naučnika, onoga koji može i zna i gradi svojim znanjem. Kada dođete do poslednjeg od sedam tektona koliko ih dr Eden sreće, biće vam jasno i zašto je baš ovo ime upotrebljeno.

Beronić adekvatno koristi svoja znanja iz struke kao podlogu za tehnički deo, i dobro sprovedeno istraživanje za istorijski aspekt. Što se tiče pripovedačkih tehnika i alata, autor se opredelio za pripovedanje iz prvog lica, i to uglavnom uspešno. Glavni lik doktorke je dobro postavljen, usput se provlače sitni detalji, poput onog s kafom koji daju životnost likovima, i nema ‘iskakanja iz karaktera’. Ipak, malo mi je zasmetao prezent kao dominantno vreme u kome se pripoveda, iako je sam izbor vremena imao za cilj da doda dinamiku, imajući u vidu žanr. Sa druge strane, na kratke rečenice koje su odlike mnogih savremenih autora, ne mogu mnogo da se žalim, budući da sam čitala onlajn verziju, podeljenu po poglavljima, pa nije delovalo zamorno. Ostao mi je žal za tim da je poslednje poglavlje moglo biti nijansu duže, razrađenije.

Sve u svemu, Peta dimenzija je jedan savremen, lepo zaokružen SF triler, koji oslikava autorovo znanje, maštu i posvećenost istraživanju. Koje lepo spaja nauku i veru i koje pokreće pitanja i nenametljivo diskutuje o njima, bez nekih pretenzija da nameće stavove.

Nadam se da ćemo biti u prilici da uskoro čitamo i neki sledeći roman ovog autora u istom žanru.

More bez sunca (Sunless Sea)

Kao neko ko voli pisanje, a radio je u industriji igara i svedočio je koliko se nemarno cela ta mašinerija odnosi prema piscima, mogu samo da budem presrećan zbog uspeha koji je napravila ekipa Fejlbeter Gejms (Failbetter Games). Ovaj londonski tim, naime, uspeo je da izbaci ne jednu, već nekoliko kultnih igara, da se vine u vrh AAA produkcije, a sve zahvaljujući kvalitetnom pisanju.

Počelo je 2010. godine kada su Aleksis Kenedi (Alexis Kennedy) i Pol Arent (Paul Arendt) odlučili da naprave zabavnije igre u pretraživaču (browser-based). Prvo su napravili alat, sjajan endžin StoryNexus koji kombinuje kratke tekstove, izbore igrača i koncept narativnih špilova kartica kako bi se napravila nova vrsta interaktivne književnosti.

Moć ovog endžina iskazala se već u prvoj igri ovog studija, Pali London (Fallen London) postala je kultna gotovo preko noći. Kako i ne bi. Priča smešta igrače u bizarno okruženje viktorijanskog Londona. Kraljica Viktorija, da bi spasila život svog muža Alberta prodaje ceo grad podzemnim silama. Grad propada kilometrima kroz zemlju, blizu hadskih reka, jezivog podzemnog mora (Unterzee), nadomak kapija pakla iz kojih grad posećuju đavoli i demoni. Čak je i svet snova bliži ovom palom Londonu i često se može ugledati kroz ogledala. Sve u svemu, brilijantno postavljena priča koja se neprestano pripoveda kroz aktivnosti igrača, a veliki deo pripovesti upravo se zasniva na tome da igrač otkrije ili nasluti šta se tačno dogodilo sa Londonom. No, da ne otkrivam previše, a i uostalom čitaćete opis igra Pali London, tek “More bez sunca” (Sunless Sea) jedna je od igara nastalih iz radionice Fejlbeter Gejmsa.

Da se samo nakratko vratim na uspeh Aleksisa i Pola, koji su otvorili StoryNexus za upotrebu svima, a zatim i finansirali nekoliko projekata koji su se dokazali kvalitetom pisanja. Uskoro je tim dobio zadatak da napravi pripovedun igru za Doba zmajeva: Inkvizicija (Dragon Age: Inquisition), igru koja je neka vrsta spone sa prethodnom igrom iz serijala. Tako je nastao Posednji sud (The Last Court), a Aleksis je 2016. godine napustio studio da bi se posvetio eksperimentalnim igrama, a jednu od njih Simulator kulta (Cultist Simulator) možete potražiti na Stimu (Steam).

More bez sunca je mračna pripovest o preživljavanju, istraživanju i samoći. Za ljubitelje gotičke književnosti, tamnih i uvrnutih priča koje igraju na ivici razuma, ovo je prava poslastica. Za razliku od Palog Londona, ova igra samo koristi kartice i pripovedanje kao potporu glavnoj mehanici igre, a to je plovidba, istraživanje i borba protiv čudovišta Podmorja (Unterzee).

Igrač počinje sa najjadnijim brodom i šačicom mogućnosti. Kad igrač isprati početne priče vreme je za plovidbu. Brod se kreće veoma sporo, premda uz veću potrošnju goriva može da privremeno ubrza. Naoružan primitivnim topom, za početak može da se odupre tek najslabijim piratima ili manjim čudovištima. Igrač upravlja brodićem i vodi ga kroz tminu Podmorja. Susreće nova ostrva, od kojih je gotovo svako nastanjeno nekakvom drugom kulturom od osamljenih i zaboravljenih manastira, preko đavoljih fabrika ili mesta na kojima su predmeti oživeli, a tu je i zemlja mrtvih… Svaka lokacija donosi mogućnosti za trgovinu, premda je ponuda i potražnja namerno tanka da bi se kapetani ohrabrili da novac zarade obavljanjem opasnih zadataka, lovom na čudovišta ili istraživanjem, kako se igra ne bi pretvorila u tumaranje zarad trgovine. Stoga je igra prilično teška u smislu da nije lako zaraditi novac neophodan za kupovinu boljeg naoružanja ili plovila.

Zadaci se obično izvršavaju tako što se prava stvar donese na pravo mesto ili se prođe test veštine. Statistike broda i kapetana prepliću se kroz neuobičajene vrednosti koje se nazivaju Gvožđe (Iron, utiče na snagu topova), Ogledala (Mirrors, utiče na moć opažanja, ali i na preciznost topova), Veo (Veils, određuje domet u okviru koga je brod vidljiv protivnicima), Stranice (Pages, označava mistično znanje), te Srce (Hearts, što je osim zdravlja, pokazatelj morala). Osim robe, kapetani stiču i neobične predmete koji postaju fragmenti. Zapravo je posredi neka vrsta sakupljanja poena iskustva, jer sa dovoljno fragmenata otključavaju se Tajne. Pomoću tajni povećavaju se kapetanove sposobnosti i veštine.

Da bi opstali u tami Podmorja, neophodno je da brod nosi dovoljno zaliha hrane i goriva. Osim toga posadi se u kosti uvlači strah (Terror). Događaji i dijalozi mogu da izazovu povećanje ili smanjenje straha, a ako prebaci 100, posada se buni i može da baci kapetana preko ograde.

Smrt nije završetak igre. Novi kapetan nasleđuje ono što mu je prethodni zaveštao u testamentu, pa je dobra ideja da, dok je kapetan živ, ostavi nešto ušteđevine sa strane. A smrt će vas pohoditi često, čak i najmanja čudovišta predstavljaju tvrd orah, da ne pominjemo iznenadne sukobe sa većim i bolje naoružanim brodovima.

Pisanje je sjajno, atmosfera je mračna, baš kako treba. Delići mape se prilikom svake nove partije malo promene tako da igrač nikad ne zna šta je gde sve dok zapravo ne otplovi u nepoznato. Ipak, posredi nije iznova nacrtana mapa, već presložene “kockice” tako da ćete u nekom trenutku moći da prepoznajete ostrva i njihove izazove. Utisak kvari i ponašanje čudovišta i brodova, jer Ai nije naročito pametan. Ipak, sve su to sitnice u poređenju sa opštim utiskom. Za ljubitelje dobre lavkraftovske pustolovine, 19 evra nije mnogo, ali za nas ostale može biti previše za igru sa dobrom idejom i mnoštvom dobrog sadržaja, ali tankom mehanikom igre.

Američki bogovi – Nil Gejmen, P. Krejg Rasel, Skot Hempton

 

Kao što smo najavili ranije, izdavačka kuća Dibidus je objavila integral sa devet epizoda Američkih bogova istovremeno kad i u Americi. Ova strip adaptacija u devedeset posto radnje prati STARZ-ovu seriju mada moram priznati da je i serija verno prenela knjigu na male ekrane tako da i nema neke preterane razlike (za cepidlake ima, ali otkrijte ih sami). Kad smo kod serije, umalo da ne vidimo drugu sezonu jer su Brajan Fuler i Majkl Grin najureni sa kormila projekta, a glavni razlozi za to su bili prekoračenje budžeta te Gejmenovo očigledno nezadovoljstvo u kom su se pravcu zaputili sa pričom. Na našu sreću, biće druge sezone jer je Gejmen preuzeo nadgledanje novog čoveka za kormilom serije, Džesija Aleksandera, i videćemo kako će oni obaviti posao.

Svako ko se našao u situaciji da čita ovaj tekst definitivno zna ko je Nil Gejmen, ali evo, čisto da zabavim i sebe i vas, nekoliko stvari o njemu. On je jedan od onih retkih autora koji su sa nečim što je po svemu andergraund delo napravili bum na mejnstrim sceni (mala digresija u vezi sa ovim, ovo nikako ne treba uzimati kao pravilo – ekstremno je retko fantastika je svet izvan mejnstrima i kao takvu je treba posmatrati), govorim naravno o Sendmenu koji je u pretprodukciji za ekranizaciju (uvršten u obaveznu lektiru Kalifornijskog univerziteta) i čija epizoda San letnje noći je dobila Svetsku nagradu za fantastiku (World Fantasy) i time izazvala popriličan skandal, naime strip je uklonjen iz konkurencije za ovo prestižno priznanje, dakle biće jedini stripadžija sa ovom nagradom. Da, stripadžija, jer i on sebe takvim smatra, a postoji i anegdota u vezi sa ovom tvrdnjom. Naime, kada mu je na žurci jednom prilikom prišao neki književni kritičar i rekao mu da on ne pravi stripove nego literalna remek dela, Gejmen je posle govorio ’osetio sam se kao kurva kojoj su rekli da je debitantkinja’.  Sa šest Huga i dve Nebule (dve najvažnije nagrade u fantastici) i jednom Brem Stoker nagradom (najveća nagrada u horor žanru),  jedan je od najnagrađivanijih pisaca žanra. Interesantna stvar se desila 2004. godine na dodeli Huga, gde je kao predsedavajući sam sebi dodelio jednog za kratku priču A Study in Emerald jer dužnost je prihvatio pre nego što je saznao da je među nominovanima. Ni ostala njegova dela nisu manje zastupljena na velikim i malim ekranima, Svemirska prašina filmovana, Knjiga o groblju u pretprodukciji, Koralina animirana, Anansijevi momci nas uskoro očekuju na ekranima, Nikadođija i jeste nastala kao BBC-jeva serija, tek naknadno pretvorena u roman. Jedino Crna orhideja još nije ni u nekim pričama za ekranizaciju, moguće stoga što je suviše andergraund za jednu superheroinu. Inače, umalo da ne spomenem – Gejmen je scenarista svima nam omiljenog crtaća Princeza Mononoki, baš kao i filma Beovulf i nekih epizoda Doktora Hua. Dakle, on je neko ko je uspeo da njegove andergraund priče budu viđene mejnstrim očima, no daleko od toga da to svako može postići.Inače, kruži i priča da ga ne možete naći da spava ma u koje vreme došli, pa je možda to jedan od razloga njegovog uspeha, a ne smeta mu svakako ni to što je vrlo dostupan svojim fanovima i što se pojavio i u jednoj epizodi Simpsonovih.

  1. Krejg Rasel – autor koji spada u stare vučine i iza sebe ima rad na takvim herojima kao što su Doktor Strejndž, Betmen, Sendmen, Konan, Helboj, Elrik od Melibona, Zvezdani ratovi, Bafi ubica vampira, a tu su za širenje horizonata Prsten Nibelunga i Čarobna frula u stripovskoj formi. Četvorostruki je dobitnik Kirbi nagrade i devetostruki dobitnik Elzner nagrade.

Skot Hampton je neko ko je od detinjstva sanjao da se bavi žanrom i uspeo je sa svojim autorskim stripovima Silverheels koji se smatra prvim slikanim mesečnikom i Simon Dark, te radu na serijalima Betmen, Sendmen i Crna udovica. Takođe je poznat po brojnim ilustracijama za knjige poznatih pisaca fantastike. Dobitnik je Harvi nagrade.

I.

Senka je zatvor shvatio ne kao kaznu, već kao otplatu duga i bekstvo od problema. Vreme koristi da održi kondiciju i oplemeni duh tj. poveća znanje, usput sanjajući o tome kako će biti sa voljenom. No, život ponekad se zna da se surovo našali sa nama i upravo to se najbolje vidi kada čuvar kaže Senki ’Dobra vest je da izlaziš ranije, loša vest umrla ti je žena’. I dok sav pogubljen, ophrvan sećanjima i noćnim morama naš junak putuje kući uz silne probleme na aerodromu, u priču ulazi tajanstveni gospodin Sreda, koji mu  nudi  posao sa dobrom platom – zapravo biva naporan u nastojanju da ga ovaj prihvati. Na nekom drugom mestu miljama odatle, tip je platio da nešto povali, ali… Ako ne pazite, uživanje i strast će vas progutati, u ovom slučaju bukvalno nestati u obožavanju.

II.

Vraćamo se Senki i tajanstvenom Sredi, kojima se priključio tip po imenu Ludi Svini i ometa ih u pregovorima da Senka postane Sredin telohranitelj. Ali ludi Irac koji tvrdi da je leprikon i nalazi zabavu i životnost u tuči pripomaže tome da se dogovor sklopi uz ispijanje medovine i neke uslove. Sutradan se Senka budi u autu koje je već u pokretu i mutnim sećanjem na prethodno veče, a Sreda veselo časka dok Senka vrti po rukama zlatnik zadobijem u opkladi sa Ircem. Staju da kupe nešto za jelo i da se Senka upristoji, tu uviđamo koliki je Sreda prevarant.  Dok sneg počinje da pada, stižu u Senkin grad i Sreda ga ostavlja u pogrebnom zavodu da se oprosti od žene. U prostoriji sa odrom, prisustvuje sceni i dobija objašnjenje za nju… Na grobu, opraštajući se ophrvan teškim mislima, baca dobijeni zlatnik u grob. Zatim pokušava da se otrese bivše prijateljice koja pokušava da opravda svoj postupak i taman kada je se otresao, neko ga otima… Neki gadni tipovi koji imaju poruku za Sredu ’Mi smo budućnost, ti si prošlost’, makar su bili toliko ljubazni da ga odbace do hotela gde je odseo.

III.

Prenosi poruku Sredi i odlazi na počinak gde sanja lude snove o zaboravljenim bogovima, trza se iz sna, ali kao da je i dalje u noćnoj mori jer vidi svoju mrtvu ženu. ’Ti bi trebalo da si mrtva’ su Senkine reči kojima počinje mučan razgovor o smrti, prevari i oproštaju koji još nije voljan dati. No, jedno je sigurno – ne sanja, mrtvi su ustali i zahvaljuju mu se na zlatniku, ali kako oproštaja nema Lora odlazi, ali uverena da to nije kraj. Potom smo u prošlosti, u vreme pre prvog naseljavanja Amerike, i dolasku bogova severa u novi svet. Senka priča Sredi da mu je žena ustala iz groba i kreću na put. Sreda mora da se vidi sa nekim saradnicima. Ispostaviće se da saradnici nisu baš voljni pomoći i da im treba određena doza ubeđivanja, i u svoj toj priči Senka počinje partiju dame sa Černobogom…

IV.

Partiju koja se pretvara u jednu od onih sa najvišim ulozima, a Senka tu partiju gubi… Samo dosetkom se izbori za još jednu koju dobija, a daljnju igru prekidaju sestre Zarje sa večerom za kojom im Černobog saopštava da ide sa njima i kao u svakom pravom prijateljskom domu dobijaju prenoćište u zamenu za valutu. Senka se trza iz more i ugleda najmlađu sestru koja je sve vreme spavala tokom njihovog dotadašnjeg boravka. Ona mu priča o nekadašnjem, a Senka je zbunjen svime šta mu se dešava. Dobija novčić uz reči ’Ovaj nemoj pokloniti’. Ujutro je Sredino prvo pitanje ’Jesi za kafu i pljačku banke?’. Potom dobijamo životnu priču Esi Tregovani koja je celi svoj vek kroz dobro i zlo verovala u stare priče i legende.

V.

Pljačka banke može biti zaista jednostavna stvar, kada je izvodi majstor. Čak je i Senka pomalo zadivljen, uz to je mislima prizvao sneg i nikako da poveruje u to da je zaista on to uradio. Potom idu na veliki sastanak gde pored Černoboga ih čeka još jedan živopisan lik Nansi, mnogo drugačiji od Senkinog poslodavca i Černoboga, prava šaljivčina. Potom sedaju na najneobičniji i najveći karusel na svetu i on ih odvodi među zvezde, svetove i…

VI.

Među bogove koji se konačno nazvahu pravim imenima. Pravo na većanje u Odinovu dvoranu, mnogi ne veruju u Odinovu priču o opasnosti i oklevaju uskočiti u tu borbu. Potom nazad u stvarni svet na večeru i nastavak sastanka, ali ne samo da Senka ne uspeva sebe ubediti da je u stvarnosti, nego je i pre večere opet… otet. Propituju ga i mlate, samo mu njegov poklon pomaže da izdrži, a onda iznenada se pojavljuje Lora  i praveći masakr izbavlja ga iz zatočeništva i govori mu šta želi više od svega, da joj to sredi i nestaje kako se i pojavila.

VII.

Senka se našao u bestragiji izbegavajući one koji su ga zatočili i nemajući drugog društva do tišine, pa sve dok se nije pojavio jedan od Odinovih gavranova sa porukom gde da dođe i kome da se javi. Na tom zadatku kupuje auto, kupi interesantnu autostoperku i obraćaju mu se novi bogovi sa ponudom, ali on je sve naklonjeniji starim, konačno stigavši na cilj upoznaje svog domaćina.

VIII.

Senkini domaćini su vrlo prijatni i gostoljubivi egipatski bogovi koji su uz to i pogrebnici. Dok se on sređuje da izgleda pristojno nakon puta, pomišlja da učini kraj ovom ludilu gde su bogovi normalna pojava, ali zaustavlja ga mala umiljata maca. Sređen i u novom odelu dobija i posao da radi za stan. Potom se selimo u Njujork da vidimo priču o Salimu nesrećnom omancu kom ništa ne ide od ruke dok ne sretne jednog ifrita, pa ni tada ne dobija ništa sem vruće noći i taksija.

IX.

Naš heroj radi pogrebnički posao, dobro se slaže sa domaćinima i ima zanimljivu noć koju mu poklanja slatka mala maca. Pošto krene u šetnju, sretne Ludog Svinija koji je u očaju što mu je dao krivi novčić, a pošto ga Senka više nema Svini pada u depresiju i kupuje kartu u jednom pravcu. Zatim se Odin pojavljuje i moraju da krenu, a te avanture ćemo čitati u drugom integralu.

Ono šta moram da kažem je da je za naše tržište integral mnogo bolji nego da smo imali svesčice od po tridesetak stranica i mnogo će vremena proći pre nego budemo imali publiku za redovnu kupovinu američkog formata sveski koje ni ne počneš čitati već si završio. Zato podržavam ovu formu bez obzira što će neki reći da je to trebalo da izlazi kad i serija. Svi bi trebalo da budemo srećni jer smo dobili izdanje vredno kupovine i to kad i Amerikanci. O priči šta da vam kažem, a da već ne znate, cela priča je poznata svakom ko ovo čita, ali dobro de – sjajna je. Crtež ipak valja pohvaliti, na trenutke je ovo pravo malo remek delo. Ostaje mi samo da poželim našem novom izdavaču mnogo sreće i da se nadam da neće posustati u borbi za naše fantastične svetove.

Lara Kroft (2018)

    Postavši instant hit u svetu kompjuterskih igrica, „Tomb raider“ je stvorio heroinu koja je opčinila gejmere širom sveta. Nedugo zatim, jedna od najseksipilnijih glumica Holivuda, Anđelina Žoli, udahnula je život Lari Kroft na filmskom platnu, napravivši od Lare Kroft neizostavni deo pop kulture prve decenije XXI veka. Stoga je i normalno da je na sam pomen novog izdanja Lare Kroft, mnogima srce poskočilo, ali konačan proizvod nije ništa više nego još jedna neuspela holivudska adapatcija.

    Svako novo izdanje već ispričane priče traži novi pristup i producenti novog „Pljačkaša grobova“ su se odlučili za novu Laru Kroft. Ovoga puta su izabrali prelepu Oskarovku, Alisiju Vikander, lepšu polovinu verovatno najtalentovanijeg holivudskog para. Vikander svakako zadovoljava svaki mogući kriterijum koji bi ljubitelji Lare Kroft imali, međutim, čak i ona može raditi samo sa scenarijem koji ima u rukama. A scenario je doneo novu Laru Kroft, toliko različitu od one koje se sećamo, da je bilo potrebno tuce podsećanja kroz ceo film da se glavna junakinja zaista zove Lara Kroft. Od avanturistkinje izvanrednog intelekta i spektra veština na kome bi joj pozavideli i Marvelovi superheroji, Lara Kroft se pretvorila u nesigurno devojče čiji je najveći intelektualni domet spoznaja da plava i žuta boja daju zelenu.

    A sa gotovo anemičnom Larom Kroft, ne možete očekivati uzbudljiviji zaplet. Sama priča je kao i junakinja, nešto što na papiru deluje intersantno, ali što se u praksi pokazuje kao potpuni promašaj. Negde između činjenice da je celokupna postavka sporednih glumaca gotovo statirala, bez imalo harizme, duha ili pak, humora i Larine sveukupne nedojmljivosti, ceo zaplet oko Larine potrage za ocem pada kao kula od karata. Šta je možda još gore, na trenutke se da nagovestiti šta su scenaristi zapravo hteli, ali istini za volju, ništa nije funkcionisalo onako kako je trebalo.

    U poređenju sa ovim filmom, dva izdanja Lare Kroft sa Anđelinom Žoli deluju kao avanturistički spektakl. To je, pak, nešto što se od ovog filma i očekivalo. U, vrednom divljenja, pokušaju da prodube priču i učine je interesantnijom, stvorena je neka vrsta priče o poreklu heroine koju znamo. I kao takva, ova priča je zapala u sve one probleme koji su znani svim ljubiteljima herojskih filmova. Umesto da se tokom filma, gusenica koju su nam predstavili izraste u leptira zvanog Lara Kroft, stalo se negde na pola puta, ne dopustivši Lari da odraste ali je i ne zadržavši na infantilnom nivou sa početka filma.

    I tako, na primeru Lare Kroft, možemo videti kakva kreativna kriza vlada u Holivudu. Lara Kroft, iako pre svega adaptacija video igre, poseduje ogroman potencijal za stvaranje filmske franšize. Baza u sjajnoj heroini postoji, ime je takođe poznato, dakle, sve što je ovome filmu bilo potrebno jeste relativno dobar scenario. Naravno da niko ne očekuje od „Pljačkaša grobova“ priču vrednu Oskara ili pak nešto što će preispitati dubine ljudske psihe, ali svi smo očekivali da se zabavimo. Kao gledaoci očekujemo da lepa, snalažljiva heroina kojoj je srce na pravom mestu spasi svet od misterioznih moći koristeći ceo arsenal svog oružja. Ovo je film gde se scenaristima da mašti na volju kako bi se stvorilo nešto što će opustiti gledaoce i naterati ih da pohrle u bioskop kako bi pobegli od svoje učmale svakodnevnice i sa heroinom na filmskom platnu, doživeli nešto izuzetno. Nažalost, to je očigledno bilo previše za scenariste ovog filma.

    Da ovaj film ne bude potpuni promašaj pobrinuli su se svi oni ljudi čija imena mi generalno ne znamo, a koji nam donose toliko magije na filmska platna. Lokacije su prelepe, koreografija pokreta i kamera lepo sarađuju, posebno kada je Vikander u krupnom planu, a film je estetski nepretenciozan i kao takav ima sopstveni šarm. Pohvale je svakako zaslužila i Vikanderova, koja je, iako daleko od savršene Lare Kroft, odradila svoj posao izuzetno profesionalno. Vikanderova je stavila svoj neosporni talenat u službu mediokritetnog scenarija i upravo njena sposobnost da pronikne u lik je donela trenutke dubine u inače, izuzetno površnu priču.

    Budućnost Lare Kroft je svakako uzbudljiva jer se priča o formiranju kinematografskog Univerzuma koji bi obuhvatao likove iz popularnih video igara – „Just Cause“, „Hitman“, „Tomb Raider“, „Deus Ex“ i „Thief“. Nadamo se da će ova konglomeracija izroditi mnogo interesantnih ideja i priča u kojima ćemo kao gledaoci uživati.

Nova verzija Lare Kroft je u bioskopima napravila veoma malo pometnje, jer Diznijevo čedo iz Vakande nastavlja da, sasvim zasluženo, privlači gledaoce u bioskope. Ostaje nada da će buduća izdanja Lare Kroft biti bliža Indijani Džouns, a manje Assassins Creed koji je neslavno postao deo karijere druge polovine gorepomenutog holivudskog para.

Uništenje 2018

ŽANR: drama/naučna fantastika/horor
REŽIJA: Aleks Garland
SCENARIO: Aleks Garland prema istoimenom romanu Džefa Vandermira
ULOGE: Natali Portman, Jennifer Džejson Li, Džina Rodrigez, Tesa Tompson, Tuva Novotni, Oskar Ajzak
ZEMLJA: SAD
TRAJANJE: 115 minuta
OCJENA: 7

 

 

Kako znate da ste pogledali dobar naučno fantastični film? Kada natjera vašu sivu masu na razmišljanje i u vama izazove komešanje emocija. Uznemiri vas, potrese i poljulja do temelja. Nažalost, rijetki su takvi filmovi i da bi ih dobili morate imati dobru dozu filozofije u njima, skrivenu ispod slojeva fantastike. Cijela je to studija čovjeka, psihološka, antropološka, vjerska, moralna.

Čarli Bruker sa svojom antologijskom serijom Crno ogledalo uspio je u tome. Pokojni Tarkovski sa svojim filmovima poput Solarisa i Zone bio je velemajstor u stvaranju atmosfere i slanju poruke, prije svega zbog izvrsne književne podloge koju je imao u romanima Stanislava Lema i braće Strugacki, ali i svog umijeća pričanja priče, dok je Bruker vrhunski scenarista i kritičar društva.

© 2018 Paramount Pictures

Kada se snimanja filma prihvati Aleks Garland, čovjek koji je napisao 28 dana poslije, Sunce te adaptirani scenario za Nikada me ne ostavljaj po istoimenom romanu Kazua Išigure te za svoj roman Plaža, znate da ćete dobiti nešto nesvakidašnje. Dokazao je to i svojim redateljskim debijem iz 2015, Ex Machina. S malim budžetom i tročlanom glumačkom ekipom, snimio je film sjajne atmosfere i slojevite priče.

Uništenje je njegov novi film, temeljen na neobičnom romanu Džefa Vandermira iz 2014. Kad kažem temeljen, zaista to mislim jer je Garland uzeo Vandermirov roman i nadogradio ga u nešto posve drugačije držeći se samo osnovnih dijelova.

Iza neobičnog zida, nalik balonu sapunice, krije se Sjaj, neobična zona iz koje se niko ne vraća sve do jednom. Misteriozni povratak Leninog supruga ili barem nečega što liči na njega, postaje okidač za put do nepoznatog gdje postoje samo dvije teorije o nestalim ljudima. Ili ih je nešto u Sjaju ubilo ili su poludjeli pa su se pobili međusobno. Na peteročlanoj ekipi ženskih naučnika teret je otkrića tajne Sjaja.

© 2018 Paramount Pictures

Garland priča priču nelinearno, šarajući između daleke prošlosti koja nam daje uvid u Lenu, njen brak i motiv za njen odlazak u nepoznato, sadašnjosti, gdje ona sjedi u karanteni vojne baze te prošlosti iza Sjaja i onim događajima što su se odigrali tamo. Nekada stavlja flashback u flashback. Ponekad scena traje svega rečenicu, nekad tek jedan pogled.

Te scene daleke prošlosti su spore, smještene uglavnom u spavaću sobu gdje je i počeo kraj. Na tom mjestu sudaraju se sreća i nesreća, strast i krivnja. Tu je izjeda grižnja savjesti. Mada odudaraju od ostatka filma, imaju svoju svrhu i Garland ih koristi do maksimuma jer u njima Portmanova i Ajzak pokazuju sve svoje glumačko umijeće, pričajući pogledima i licem. Emocije su ono što pogoni ove scene i lako ga možete zamijeniti za dramu o razočarenju u jednu ljubav i propast braka.

Sjaj? On je već druga stvar. Taj neobični svijet, skriven iza mjehurića od sapunice, nastao padom komete, prepun je mutacija, što biljnog, što životinjskog svijeta. U njemu je strah od nepoznatog i promjena. To je zona uništenja ili samouništenja, jer kako kaže dr. Ventres kada je Lena pita zašto je njen suprug pristao na samoubilačku misiju:

„Miješaš samoubistvo i samouništenje. Rijetki izvrše samoubistvo, ali svi se samouništavamo na neki način i u nekom dijelu svog života. Pijemo ili se drogiramo se. Narušavamo sretan posao ili brak.“

U Sjaju je ritam filma drugačiji, dobiva drugi ton i atmosfera je napeta. Nepoznato vreba iza svakog ugla. Sve je opasnost. Bilo da je u pitanju mutirano cvijeće u obliku ljudske porodice, aligator sa zubima ajkule ili medvjed s ljudskim glasom, sve nas tjera na razmišljanje. Da li je to zaista uništenje ili samo stvaranje nečeg novog? Možda boljeg od ovog trenutnog? Kada pogledamo snimke prethodnih ekipa, a ova trenutna počne da tone u spirali paranoje, zapitamo se da li možemo vjerovati svom tijelu? U kojoj mjeri?

© 2018 Paramount Pictures

Mada posljednji čin malo posrće i gubi se, te s njim izostaje onaj udarac koji nas je trebao nokautirati do kraja, Garland je ispričao odličan film. Definitivno nije film bez mana i ima ih, što vjerujem da možemo pripisati studiju Paramount i glavešinama u njemu jer su se pobojali kraha majke! pa su zasigurno utjecali na Garlanda i produkciju ne bi li ga približili publici. Čak su ga žanrovski stavili u horor ne bi li tako privukli ljubitelje istog.

Dobro, možda jeste napet i ima poneku strašnu scenu, ali ovo je filozofski horor više nego neki drugi. Nije ovo ni šljašteći SF spektakl poput Ratova zvijezda ili Istrebljivača 2049. Ovo je nešto nesvakidašnje i nije film za svakoga. O njemu ćete razmišljati dugo nakon što ga pogledate, analizirati ga i sjecirati. Zbog toga ćete mu i oprostiti nedovoljno razvijene likove i još ponešto.

Uništenje je film o strahu od nepoznatog, o impulsima i porivima koji gone čovjeka, o emocijama, samouništenju i promjenama. U principu, svemu onome što leži u nama. Šta leži iza granica poznatog tamo negdje iza šarenog zida balona od sapunice kojem se bojimo prići? Da li su promjene dobre ili loše po nas? I na kraju, riječima dr. Ventres: „Nije li samouništenje kodirano u sve nas? Utisnuto u svaku ćeliju.“ Uđite u Sjaj i saznajte.

Tekst je u izvornom obliku objavljen na APortalu.