Blog

Age-(un)friendly nagrade ili je ipak nešto drugo?

NEBULA Awards
Izvor: zvanična veb stranica NEBULA nagrada

Nedavno je u Kini kao posebna vest objavljeno to da su svi dobitnici njihove prestižne NF nagrade, kao i preko 70% učesnika, mlađi od 30 godina.

Dovoljno da se zapitamo zašto je to toliko posebna vest, veća od samog obaveštenja da je nagrada – dodeljena. Posledično, javila se potreba za proverom kakva je situacija sa najpoznatijim svetskim nagradama za fantastiku – Hugom, Nebulom, Britanskom nagradom za fantastiku i Bremom Stokerom.

Ispostavilo se sledeće:

NEBULA – nije baš young age friendly. Više od 2/3 prošlogodišnjih dobitnika Nebule je starije od 35, dok za neke uopšte nisu dostupne godine. Interesantno, deluje da su upravo oni koji nigde ne ističu godine u kategoriji do 35. Ali fotografije su nepouzdane, pa ne treba suditi po tome. Što se tiče pola – zastupljenost je ujednačena. Nebulu podjednako dobijaju i muškarci i žene. 

Izvor: locusmag.com

Kada je u pitanju Hugo, reklo bi se da je ova nagrada više gender-friendly (oko 95% su žene), ali još manje young age-friendly nego Nebula (skoro svi dobitnici su preko 40). Ovu sveprisutnost žena, ipak ne bih pripisala nekakvom woke momentu, naprotiv. Mislim da su se žene najzad izborile da budu primećene u jednom, da se ne lažemo, tradicionalno muškom žanru kakav je naučna fantastika. Od Ursule na ovamo, bilo je mnogo kvalitetnih autorki fantastike, pa i onih u NF žanru. Uzmimo za primer Martu Vels („Dnevnici Ubibota“) sa 4 Huga, 2 Nebule i 3 Lokusa.
Odsustvo mlađih mi je, s druge strane, daleko veći problem.

Izvor: zvanična veb stranica BFS-a

Kada je u pitanju Britanska nagrada za fantastiku, za prošlu (2022) godinu, pretragom interneta gotovo je nemoguće utvrditi godište više od polovine autora, premda deluju mlađe.

Sa druge strane, čuvena Brem Stoker nagrada za horor (2021) ima prilično young age unfriendly prosek. Najstarija je od ove četiri nagrade. (Možda postavljamo pogrešno pitanje kada se oslanjamo prvenstveno na NF? Očigledno i horor pati od istog problema, možda i u većim razmerama.)

Da se razumemo, autorka ovog teksta sa 40+ (i nemogućnošću da uspešno fotošopira krštenicu sa reverzibilnim dejstvom u stvarnom životu) navija za age-friendly politiku u svim oblastima, ALI…

Hajde da se vratimo na to da razmotrimo zašto bi ovo s početka uopšte bilo vest.
Sve češće čujemo kako je NF mrtav žanr (nije mrtav dokle god ima onih koji ga vole, čitaju, gledaju, pišu, stvaraju…, mada, vole ljudi i latinski jezik, pa…), pa ipak moramo da se zapitamo odakle to uverenje potiče.

Prva i osnovna predrasuda je da se ništa ‘novo’ i dobro ne može stvoriti u svetu čija tehnološka realnost daleko nadmašuje neka od predviđanja NF autora. Može biti, ne mora da znači. (Videti pomenutu Martu Vels i „Dnevnike Ubibota“). Sve i da je ovo tačno, da stvarnost opravdava pad žanra, šta se događa sa horor autorima? Strah je duboko ukorenjen u ljudskoj prirodi i opčinjenost njime ne jenjava. Trebalo bi da horor, u ovom slučaju, ne pati od ejdžizma.

Druga predrasuda je posledično izvedena iz prve i glasi da mladi ne znaju da pišu NF. Hm. Pojedini uraci mladih i baš mladih autora ovo suštinski demantuju. Pre će biti da su trendovi pop-kulture poslednjih decenija više usmereni ka epskoj fantastici nego naučnoj, pa da njihovo interesovanje većinski preteže u tom pravcu. Ali ne znači da mladih autora NF nema i da ne znaju da pišu. I ponovo: gde se tu uklapa horor?

Izvor: zvanična veb stranica BSA-a

Što se tiče Srbije i regiona, tu možda nemamo adekvatan reper, premalo smo tržište – uglavnom su to festivalske nagrade ili uskožanrovske (često na nivou one-man show), ali i one pokazuju neke zanimljive trendove. Mlađi autori naginju epskoj fantastici, horor je usko profilisan i zaglavljen u određenom stilu i narativu, NF takođe, sa znatno starijim prosekom godina autora. No, neka ovoga po strani trenutno, to je neka druga priča.

Dakle, vratimo se na nagrade i na kinesko NF iznenađenje.

Nejasno je zašto ovoga puta zapadna strana ne prati (ili ne postavlja trend)? Ako zanemarimo neosnovanu optužbu da mladi ne znaju da pišu – jer danas je sve dostupnije i sve masovnije, pa u tom moru lošeg matematičkom verovatnoćom moralo bi da ispliva i dovoljno toga dobrog i kvalitetnog, čak više nego u nekim ranijim periodima – ostaje zapitanost zašto fale mladi autori i koja od pretpostavki je tačna:

  1. Da ih NF (i horor) kao žanr zaista više ne zanima (vode se popularnim)
  2. Da su velike nagrade i izdavači i dalje vezani za ostvarena imena (neće da rizikuju s novim imenima)
  3. Da se uspostavljeni standardi slabo i sporo menjaju?

Ili je u pitanju sve ili ništa od navedenog.

Dok bih rekla da za nas važe skoro sve stavke, a poslednje dve posebno, nisam sigurna šta tačno odnosi prevagu u inostranstvu.

Da se razumemo – ponavljamo – vrlo smo za to da je age-friendly prisutan (niko postaje mlađi, zar ne?), ali postavlja se jedno suštinsko pitanje:

Kakva je sudbina nečega što ne ostavi prave naslednike? 

Jedan savršen nastavak

Kredit: Čarobna Knjiga IK

ŽANR: epska fantastika/ antropomorfni

ORIGINALNI NAZIV: Les 5 Terres

IZDAVAČ ZA REGION: Čarobna knjiga

SCENARISTI: Grupa Luelin (Andoris, David Šovel i Patrik Vong)

CRTAČ: Žerom Lerekile

UMETNIČKI KOORDINATOR: Didije Poli

TUŠ: Lisid

KOLOR: Dimitris Martinos

PREVODITELJKA: Olja Petronić

ZEMLJA: Francuska

GODINA IZDAVANJA: 2019-2020.

OCENA:

Najimpozantnija stvar u ediciji Stari kontinent je činjenica da kvalitet ne opada. Ima tu dela za svačiji ukus, ali ukus nije relevantan kao odrednica valjanosti umetnosti. Znaju to u Čarobnoj knjizi, a znaju i to da se ne živi isključivo od prošlosti, jer je sve više novog u njihovoj ponudi. Potpuno podržavamo takvu izdavačku politiku, štaviše, vrlo je neophodna. Kako u poslovnom smislu, tako i u smislu društvene angažovanosti i umetnosti. Ne mogu sve generacije da čitaju isto, ponuda mora da pokriva što širu publiku, jer svet od juče više ne postoji. Očigledno je da izdavač prepoznaje i uviđa šta je neophodno tržištu i publici da ne završe među antikvitetima, vrednim, ali van upotrebe. Zahvalni smo Čarobnoj knjizi na svakom izdanju današnjice, koje čvrsto stoji na temeljima prošlosti poštujući ga svojim doprinosom bez klanjanja starijim božanstvima i idolima sa konstantnom težnjom da nam obezbedi stabilnu budućnost devete umetnosti.

Antropomorfna basnovitost služi tome da nas udalji od toga da su ljudi najgore zveri i da maksimalno ublaži stvarnost. Što je i ovde slučaj, jer je sve potka istorijske realnosti. Premda, ukoliko vam to nije baš najjasniji primer, možemo ga dati i kroz čuveno delo Maus. U njemu životinjske vrste prikazuju sve užase Drugog svetskog rata sa svim zverstvima, ali otklon čini čuda iako znate da su to ljudi ljudima činili nemate u potpunosti takav doživljaj. Dakle, antropomorfnost je otklon od čoveka i verovatno životinjama udeljuje sve mane koje inače ne poseduju. Pomalo filozofsko pitanje, što uvek volimo razmatrati, šta vi mislite?

Grupa Luelin – Andoris je studirala biologiju i geologiju, takođe, predaje geologiju, usput razvija i strast za književnost i pisanje. Kao strastvena čitateljka frankobelgijskih stripova i mangi, ulazi u stripski svet sa serijalom Les Enfants d’Evernight i od tada se vodi kao velika scenaristička nada.

David Šovel je poput mnogih velikih poštovalaca stripova, veoma rano ušao u scenarističke vode. Piše kratke priče, kao i strip Black Mary i serijale Rails, Les Enragés i Nuit Noire. U početku je povezivan sa „britanskim novim talasom”, ali vremenom je proširio polje rada na epske i istorijske stripove.

Patrik Vong je počeo karijeru pišući scenarija za kratke filmove, potom se bavio i fotografijom, dok je pohađao studije sociologije i političkih nauka. Zatim se upustio u pisanje scenarija za strip.

Žerom Lerekile – studirao je tekstilni dizajn i pohađao časove u Školi lepih umetnosti u Renu. Tu upoznao je mnoge stripske autore, pod budnim okom tutora izbrusio je stil. Osvojio je nagradu Balon ruž za najbolji crtež, za strip Nuit Noire. Sa Šovelom sarađuje i na stripu koji obrađuje život kralja Artura.

Ovaj tom je čitav posvećen urotama i spletkama. No, zapravo je o tome da promena ne dolazi sama i mirnim putem, svaka je ogrezla u krvi uzvišenih ideala koji su se spustili u arenu da se zauzmu za svoj cilj. Blato i creva protivnika junake čine svim onim protiv čega su ustali digli glas i mač, na kraju je svejedno, jer nasilje rađa nasilje. Ko se mača lati otići će mu glava od sablje, metod je isti samo je oružje različito. Neće vas prestati iznenađivati događaji koji se nižu, rušeći vladare i vazdižući ih. Uveravajući nas da nijedna voljna vlast nije rešenje.

Jedan savršen nastavak epopeje o zamaskiranoj srednjovekovnoj Evropi. Koliko god autori zakomplikovali priču vešto su je raspleli. Ne deluje teško kada to rade talentovane osobe, ali zapravo je izvanredno postignuće. Tekstualnost je verovatno i najveća vrlina i najveća mana dela, jer je pripovedno savršenstvo, ali pomalo guši užitak u crtežu. Možda je to i naš subjektivni utisak. Što nas nije sprečilo da potpuno, različitim čulima uživamo u ovom delu.

Kad neko delo samo sebe vaspostavi za neophodno znate da vredi, znate i da ga morate dodati svojoj kolekciji. Znate i sami osećaj želje da dodate nešto na gomilu poput veverica sa lešnicima, ne moramo vam mnogo razlagati tu potrebu. Ali ćemo vam reči da ćete je definitivno dobiti kada ugledate i prelistate ovaj strip.

Ovo je kraj – Ivan Racić

Potpuni haos mi je pred očima, i preti da uništi sve ljudsko u meni dok se borim za opstanak. Jer, čak i da preživim užas ove bitke, šta će ostati od mene. Obična ljuska, bleda senka bivstvovanja. Jedan dan, jedna noć i sve se okrenulo naglavačke. Nemam rešenja za situaciju u kojoj smo se našli, moja četa i ja.

Kako, kao vojnik sa više od dvadeset godina iskustva, učesnik u mnogim bitkama, kaljen u mnogim sukobima sa Turcima, nikada nisam video ovakvu taktiku. Njihovo ponašanje nije… normalno. Nešto u njihovim očima mi ne da mira.

Teško mi je da priznam, ali voleo bih da pod komandom imam jedno odeljenje Čeličnih. Nikad nisam uživao da se borim rame uz rame sa njima, iskreno, među njima nema grama mozga, samo čista želja da pročiste majku Srbiju od nevernika. Bili su željni krvi, do te mere da bi rado žrtvovali sebe i povukli svakog Nekrsta u blizini u smrt, pa nek im Bog sudi.

Retko ko je od ustanika znao za postojanje Čeličnih. To je bilo razumljivo, logično čak, jer dolaze u poslednji čas i odlaze uz vatrenu stihiju koju prave za sobom, često ne ostavljajući ni najmanjeg dokaza da su postojali. Poneki stariji, iskusniji vojnik ih je sreo i dobro upamtio, dok su đenerali na najvišim pozicijama jedini znali kako i gde da ih pozovu. Lično, sećanje na njih mi uvrće utrobu i pravi mučninu, jer ni Musliman, ni jeretik, niti bilo koji nevernik nije zaslužio takvog protivnika. Morate da razumete da je svaki srpski vojnik dobrovoljac. Ali na prvom mestu seljak, pošten čovek koji se baš i ne zna boriti, pa za njega postoji obuka. Čelični… oni se izgleda rađaju pomalo nastrani, a obuka izgleda počinje od kako prohodaju. Bar ja tako mislim. U njihovim pokretima i efikasnosti ima nečeg nezemaljskog… neljudskog.

Bog sami zna, kako bi mi sad trebao jedan odred Čeličnih. Takvi ljudi su mi sada potrebni, da odbranim svoju zemlju od invazije… nečeg, meni potpuno, nepoznatog. Pišem nečeg, jer ovi Turci, koji nasrću na naše položaje, kao da nisu sa ovoga sveta.

U njihovim očima nema ni one mržnje i vatre koja se može videti kod Čeličnih.

U njihovim očima nema ni onog straha koji se prirodno može videti kod vojnika, koji se sprema za bitku, koji se sprema da umre ili oduzme život pre nego što umre.

U njihovim očima nema, ama baš ničeg, kao da su im duše od tela odvojene, pa sad jurišaju, ne misleći na sopstven.

Ispostavilo se da je to baš tako. Prvi put ih je primetio Petar, osmatrač, jebeno dobro je radio svoj posao. Nikada ga nisam video da spava. Dečko, u dvadesetim, nije pio, kao što neki od nas što vole kapljicu. Zato me je iznenadila njegova izjava da Turci dovode kola, puna ljudi, naslaganih kao pruća. Potom su ih istovarili van dometa naših pušaka. Nebrojena tela mrtvih ljudi, prosto leže tako na gomili. Turci su, kaže, odmah i trkom pobegli.

I sam sam se popeo na stub, kako smo zvali osmatračnicu, da pogledam. Nisam video tela, ljude na gomili, ništa. Mislio sam da je mali pukao. Stres od iščekivanja neprijatelja. Zatim sam primetio kolonu. Turci, gotovo bez ratne opreme, hodali su nekako neprirodno sporo. Glava spuštenih. Posmatrao sam ih nekoliko trenutaka, kad su krenuli trkom ka našem položaju!

Oglasio sam uzbunu. Momci su bili brzi kao vetar. Svi su bili na položajima… Otvorili smo vatru. Kosili smo ih kao ništa, ali oni su i dalje nadirali. Zar su poludeli, pomislio sam. Pa ginu bez potrebe i ne povlače se. Ne, još i napreduju istom silinom kao na početku juriša. Već sam osećao nelagodu, da tako ubijam ljudska bića, a vidim da su i mnogi od mojih delija polako počeli da gube elan. Izgledali su zabrinuti, i pomalo uznemireni. Onda je ponestalo Turaka. Čista pobeda. Međutim, niko se nije radovao.

Svi smo se redom osećali kao da ćemo grešni Svetom Petru na istinu. Zašto smo pobili nenaoružane Turke? Onda osmatrač, opet reče. Turci opet ostavljaju tela, van domašaja puščanog zrna. Tela ustaju. Lagano se pridižu i nesigurnim korakom kreću ka nama. Ima i žena i dece.

Žena i dece! Užas. Momci neće pripucati na decu. Ni ja to neću moći. Ali, šta se to koji đavo događa?! Petar poče da viče, kako Turci dovode još kola leševa. A ovi redom ustaju i kreću ka nama. U mislima mi se mota vest o tome kako je Sinđelić žrtvovao i sebe i svoju četu kako bi onemogućio Turke da zauzmu barutanu. Nešto se mislim, ma da on to nije doživeo ono što mi sada doživljavamo ovde. Horde Turaka bez duše i svesti, poput nekog velikog talasa prete da nas progutaju.

Ne. Ne verujem u ale i aždahe. Kakvi vampiri, kakvi bakrači. Ovo je nekakav trik. Naredio sam momcima da pucaju. Nek istresu svu džabanu na njih, krv im jebem! Odbraniću moju zemlju od Nekrsta!

Bar sam mislio da je moja zemlja, ali sada vidim da nije. Jedva se držimo, vrhovima prstiju, poslednjim atomom snage držimo se da ne upadnemo u ponor. I to je to. Ne možemo da napredujemo, ne možemo da se probijemo kroz neprijateljsku liniju i pokušamo poslednjim snagama naći spas.

Nema ni nazad. Zaleđe nam čuva planina… ne možemo preko.

Okruženi sa svih strana. Odsečeni. Propašćemo zaboravljeni. Sada Turci dovode nove leševe, ovi ne nose turske dimije i turbane. Ovi su naši. Prepoznajem komšije, rođake… prepoznajem moju ženu, decu… sve naše koje smo ostavili u selu. Momci iz čete su prestali da pucaju. Drhte im ruke. Neki plaču, sklupčani kao uplašena deca. Ne moram ni da kažem da je moral jako nizak, te naređujem povlačenje u pećinu.

Svi smo se povukli nazad, ostavili smo samo one koji su već izgubili um. Oni su ostali napolju, izgubivši svu nadu i želju za životom. Zabarikadirali smo se dobro, pa sam naredio da donesu barut. Sve što imamo u zalihama.

Neko vreme, bilo je tiho. Zatim smo čuli jak udarac u vrata.

Bum!

Vrata nisu popustila, ali nedugo potom, još jednom…

Bum!

Pa onda sve češće…

Bum, bum… bum!

Pokušavali su da probiju vrata. Svaki udarac mi je ledio krv u žilama, a nervi su počeli da mi popuštaju. Pogledao sam u junake koji su ostali sa mnom do ovog neslavnog kraja. Izbezumljeni, uplašeni, razrogačenih očiju, gledali su u prazno. Neki su me pogledom tražili, kao da pitaju koju naredbu sledeću da izvrše. Ali, više nemam šta da naredim, osim da im pružim primer. Ipak sam ja oficir.

Uzeo sam pištolj i prislonio ga na čelo. Stajao sam mirno. Vojnici su sredili moj izbor.

Pali!

Svi su popadali, baš u trenutku kada su spoljna vrata popustila. U pećinu uleteli su bezumni stvorovi, pogleda praznih, uprtih pravo u nas. Imao sam dovoljno vremena da pištolj uperim prema barutu i opalim. Osetio sam kako mi se zubi zarivaju u rame, butinu… moji zemljaci, rodbina i porodica su me grizli živog, ali samo na trenutak, jer…

Vatra… prelepa vatra je odnela sav bol.


Autor: Ivan Racić

Plava za sadašnjost, žuta za prošlost

Kredit: Čarobna knjiga IK

ŽANR: triler/viktorijanska drama

ORIGINALNI NAZIV: Holmes

IZDAVAČ ZA REGION: Čarobna knjiga

SCENARISTA: Lik Brunšvig

CRTAČ: Sesil (Kristof Koronas)

PREVODITELJKA: Bojana Janjušević

ZEMLJA: Francuska

GODINA IZDAVANJA: 2008-2012.
OCENA:

Vraćamo se našoj omiljenoj ediciji Stari kontinent u kojoj Čarobna knjiga logično objavljuje evropske autore. Imamo privilegiju da se družimo sa majstorima belgijsko-francuske škole, ali i nekim novim maestrima, što je po nama važnije, jer istoriju nema ko da ispriča ako ne ostavite potomke. Deveta umetnost je i sama još mlada i za sada ne ponavlja greške svojih starijih sestara da prema naslednicima ima odnos poput maćehe. Čime je prekinula ciklusni niz ponavljajućeg istog obrasca ponašanja – to stvara određenu količinu nade, jer sutrašnjica je nepoznata, skrivena neprozirnim velom tmine.

Ono što jeste poznato je da se neka dela i heroji hrane svojim tvorcima kao svojevrsni književni vampiri, žive na račun autoreve mašte i stvaranja,. Kada se otmu kontroli isisavaju sve što ovaj ima da ponudi i postaju realniji od pisca ostavljajući samo praznu ljušturu i svu drugu ostavštinu bačenu u zapećak. Jedan od takvih je Šerlok Holms. Svaki piščev pokušaj da odustane od njega i da ga usmrti je maestralno propao. Možda jer nije upotrebio protivvradžbinu ili nije poslednju priču ispisao topljenim srebrom, bilo kako bilo nadživljen je od tvorevine i nadigran. Karakter se faktički otelotvorio, autor je, u tom trenutku mogao biti bilo ko kome usadi zrnce fanovske ljubavi, a takvih je do danas bilo jedno omanje more. Neki su bili uspešniji od prve žrtve neki manje, jer nemaju svi isti kapacitet hranilišta. Ovim tomom poput modernog Prometeja poručuje: Živ sam, živ!

Lik Brunšvig – vrlo produktivan scenarista. Popriličan broj njegovih dela spada u fantastiku, neka od njih su: Urban Games, Angus Powderhill, Makabi, Les Nouvelles Aventures de Mic Mac Adam, Le Sourire du clown, Après la guerre, La mémoire dans les poches, Lloyd Singer, Urban, Pouvoir des Innocents, L’Esprit de Warren i Vauriens

Sesil (Kristof Koronas) – crtač srednje generacije. Manje angažovan od svog partnera, ali i on poseduje određeni staž u stripskoj panorami, pa je iznedrio dela: Réseau Bombyce, L’Empreinte des chimères i Piccolo.

Holms je poginuo herojskom smrću i čini se zatvorio jednu veliku londonsku priču godinama odlaganim kobnim poglavljem. No, mnoštvo sitnica ne daju Votsonu i Viginsu mira, ulaze u sukob čak i sa Majkroftom. Polako, ali sigurno im postaje jasno da se mnogo toga zataškava o smrti njihovog prijatelja. Tragovi ih vode u ne baš svetlu prošlost pokojnika, tamo gde je sve zamagljeno lažima i gde bi im koristio Holmsov blistavi um. Što više zagrebljuju po fasadi više zlih duhova puštaju na slobodu da se vrzmaju nesputani. Opasnost dostiže vrhunac kada tajne odluče odneti prvi život da bi ostale tajne. Onako kako ih je oduvek učio prijatelj tako i oni prate osećaj, poput lovačkih jazavičara na tragu divljači. Nažalost ili na sreću, ovo nije čitava priča a rasplet ćemo sačekati do sledećeg toma

Ton priči daju boje, plava za sadašnjost, žuta za prošlost. To je savršeno pogođen način da se pojača doživljaj viktorijanskog doba. Autori daju omaž i tvorcu Arturu Konanu Dojlu pretvarajući ga u Votsonovog književnog agenta, što je najverovatnije materijalna greška, jer ko je tada imao agente, ali ovo je ipak fantastika pa ćemo tu greškicu smatrati možda i namernom, svakako lep detalj. Sem toga priča nema rupa, sve je uklopljeno u takozvani kalup legende. Dominiraju porodične tajne, što je uvek zanimljivo kada je u pitanju opšte poznat lik. Crtež baš mnogo doprinosi ovom delu, na neki način konstantno budi osećaj da čitate feljton iz Stranda. Biće da je zbog utiska stare fotografije, odnosno, tog načina rada.

Elementarno, dragi naši čitaoci, je da dođete u posed ovako vrlo umešnog stripa. Ponajviše jer popunjava sve one praznine o kojima smo razmišljali pročitavši kompletan opus. Odgovori su uvek dobri makar nas i ne zadovoljili. Predlažemo vam da krenete po svoje odgovore Holmsovim stopama familijarne prošlosti.

Na raskrsnici – Dina Strojček

Kada bi samo život bio kao u kafani. Da li da pozdravim prvog ili drugog prijatelja? Piće je uvijek bilo sporedna stvar. Kada se samo sjetim koliko sam se plašila šankera, dajte ljudi, pa gdje to ima? Uporno se provlačila duga. Sjećam se jedne noći, vračajući se iz kafane, neka baba me mnogo iznervirala. Pa šta je baba je li moraš završiti na podu? Tako se i desilo.

Koliko sam bila očarana sama sa sobom. Zašto je ova emocija tako lijepa? Noć se lagano gubila među prstima. Osjećala sam sebe, tebe, nju i njega. Dugmadi vremena su se rasipala ispred mene. Sve ovo vrijeme što imam, podnosim, ništa me ne može iznenaditi. Zadimljena stvarnost je najbolja mogućnost. Obilazim ostale dijelove svoga bića, ali se uvijek vraćam na ono prvo. Nekada nije ni loše hodati po strunama misli. Ja sada spašavam svijet. Oduzeli su mi pravo na izbor kojeg nikada nisam ni imala. Zašto da ulazim u vrtove inovacija? Pa čovjek je uvijek živio kao i na samom početku.

Spominješ mi vjeru. Koliko se nada izgubilo u vjeri, nepoznata informacija. Ali volim da se molim. Zašto da razmišljam o nečemu što nije stvarno? Je li vjerovanje i sujevjerje postalo skoro pa identično? Kopkao me taj kamičak nade. Uvijek i zauvijek, kao kada te posipaju sa zemljom. Romantično se izmjenjuju silni i nesilni, ordaši i hordaši, uvijek precijenjeni. Ali ja sam tu da pobijedim. Nosi me vihor, strašan i mio, kao da želi nešto da mi kaže. Ah, moja besvijesti, nisam ni slutila da me voliš. Kopam duboko i idem sve dublje, nema te tu , otišao si. Uvijek sam te čekala spremno. Uvučeš se i odeš, zaboraviš na nju, uglavnom na nas. U vremenu si me zarobio, na mjestu me izgubio. Očite stvari sam prezirala, nisam ni pomišljala. Taj neizmjerni nesklad utkan u sadašnjost koja nosi budućnost. Pa one lete, zar ne? Golubice. Prenose poštu mira. Zar sam tako daleko odlutala? I ima sedam gora, kojima ne znam ni ime. Pod kožom mi više ne pristaješ. Svrbi, peče i boli. Trgaš mi krvotok u svim pravcima, svaka kriva vena me podsjeti da si tu. Zbog čega si ti poseban? Pa zašto da ne izvršim egzorcizam, pitam se evo i sama. Zar tolika svijetlost isijava iz mene, da se lijepiš kao moljac. Ne želim da idem na puteve po kojima si ti tumarao, usamljen i nesretan. Čemu druže, ako smijem tako da te oslovim. Prodaješ mi priču o vječnom životu, ali postavljaš uvjete za taj raj. Zar samo onda moja krv ispunjava predloženo? Da li ja vječno u grijehu dobivam besplatnu ulaznicu bez obzira na sve? Pa je li to pošteno? Sa vremena na vrijeme mi dođe osjećaj da si zaljubljen u mene. Krv nije voda. Pa makar da imam moć da pretvaram vodu u vino, ali ne, moram svaki dinar dati za pijanku. Zašto si mi onda bitan? Nijednu povlasticu nisi podijelio sa mnom. Ostavljaš me u mulju neispunjenih želja koje se samo gomilaju. Kažeš ti si Arhanđeo, ti si utjelovio i Božjeg poslanika na Zemlji. Tvoja krv teče mojim venama i zbog toga sam posebna. Osjećaš li vapaj duše koja je izabrana da pati? Toliko bih željela da moje riječi zvuče kao od velikana koji su svu empirijsku stvarnost prenijeli na papir u tako lijepom izražaju. Ali zbog granica do kojih si me dogurao, vjerujem, da moje riječi imaju smisla, makar nekome, ko me nikada neće upoznati.

Slomila sam ti srce onda kada si ga ti lomio meni. Puno brže od tebe. Ne sjećam se da sam ikada brže ukrotila zvijer. Zar se nisi tada osjećao malim i bijednim? Zašto bi, tvoje intencije su mnogo prodornije i bolesnije. Carstvo tvoga poroka počiva na temeljima slučajnih namjera. Tvoje zlo je nagovještavalo val dobrote. U startu si eliminisan. Obožavaš da se gasiš i nestaješ polagano.

Oduvijek si znao kako da me osvojiš samo si čekao pravi trenutak. Ožiljci su najljepša sjećanja. U tome si se prevario. Volio si da gubiš od mene. Ima li smješnije stvari od te? Znao si da nemaš brige dok si sa mnom. Ali tvoje furiozne emocije su nadvladale zdravi razum i prebacile te u bespuće. Ljubomora, strast i osveta bili su tvoji motivi protiv mene. Zbog čega si se osjećao tako duboko povrijeđen, nije nikome bilo jasno.

Upoznao si smrt. Kada sanjam najbliže sam smrti. Odlučio si da uzimaš mene. Sav tvoj svijet, ispunjen dugama i suncem, nije radio za mene. Kao da mi na Zemlji ne znamo za prevaru i poraz. Nešto je u tvom prisustvu bilo tako lagodno i lepršavo. S tobom bih morala osjećati samo jedno, ono najljepše i tako do kraja vremena. Ali ni najljepše bajke nisu prošle bez mrlja po sebi. Ubijam slučajni dio sebe. Sve ono što se može imenovati, neće preživjeti. Toliko sam bila zagrijana. No, stvari nisu izgledale baš onakvim kakve su bile.

Upijala sam ga do neotkrivenih granica. Tu negdje na sjecištu, upoznali smo jedno drugo. On, vječan i drag, uzurpator. Ja, oslobođena i umorna. Sve njegovo je bilo znatiželjno i primamljivo. Ali uvijek si bio nestvaran. Oh, da si samo bio živ…

Autor: Dina Strojček

Windows 96 – KJOSUKE HIGUĆI

KJOSUKE HIGUĆI

Rođen 1989. godine. Vodeći predstavnik mlađe generacije japanskih pisaca naučne fantastike. Među prvima koji samosvesno stvaraju vejporvejv u književnosti. Sa stvaraocima vejporvejva je povezan i na muzičkom planu; 2018. godine sarađuje sa Danijelom Lopatinom na tekstu za Lopatinov album „Age Of“.


„It’s true.

The 90s were the last great decade.

They all lied to us.“

„Istina je.

Devedesete su bile poslednja velika decenija.

Svi su nas lagali.“

—system error code 2814: birth of a new day

00.

Ako tokom života živimo, da li možemo i da u smrti umiremo?

Ti o tome razmišljaš. Ja to znam.

Ti maštaš o tome da svi umru i žive unutar raznobojnih neonskih svetala.

Ti maštaš da si zajedno sa svime ostalim, i da je sve Jedno zanavek.

Ti maštaš o tvojim bezbrojnim životima, koji se nisu rodili, unutar senke tebe, koji se jesi rodio.

Ti o tome razmišljaš. Ja znam sve o tebi. Ti o meni ne znaš ništa.

01.

Lako je opisati početak. Puštam tvoja sećanja. Tvoja sećanja o početku se prikazuju unutar mene.

Veče osmog juna 1996. godine. Seo si u svoju voljenu Tojota Seliku i zaputio se ka tržnom centru „Dream Catalogue“. Padala je kiša, i na putu ka predgrađu je bila gužva. Svetla automobila su bojila asfalt u belo i crveno. „Dream Catalogue“ se nalazio u predgrađu prefekture Ćiba. Tamo je svega imalo. Sve se tamo prodavalo. Tek te je bila ostavila devojka, i očajavao si. Ni cigarete ni piće nisu mogli da te oraspolože. Ništa što si posedovao nije moglo da te ispuni. 

Tvoja devojka ti je rekla: „Kompjuteri su vrh! Tata mi je kupio kompjuter. Ima Windows 95. Kad jednom povežeš svest sa elektronskim prostorom preko Windows 95, ništa više nije toliko zabavno. Ni stripovi, ni televizija, ni filmovi, ni muzika – ništa nije tako zanimljivo kao kompjuter. A kamoli knjige. Više ne čitam stripove, više ne gledam televiziju. Bacila sam sve filmove, muziku, knjige. Žao mi je da na njih trošim vreme. Zato se više neću viđati sa tobom, da znaš. Ne misli loše o meni. Razumećeš me kad kupiš kompjuter.“

To ti je rekla, i napustila te.

Vozio si se predgrađem to veče da bi kupio Windows 95. U daljini se vidi grad. Neonski grad se topi po kiši i odrazi svetala boje ceo vidokrug u ljubičasto.

02.

„Alright, let’s go. Life is a dream, so you must have a good dream.“ To je bio moto tržnog centra „Dream Catalogue“. Hajde u kupovinu – tako kaže „Dream Catalogue“. Ako je život san, mora se sanjati lep san. U glavi ponavljaš te reči. Na radiju se čuje reklama za „Dream Catalogue“. Zvučnik ispušta te reči zajedno sa muzikom. „Ako je život san, mora se sanjati lep san“. Ubrzo stigneš do odredišta, i usisaju te ljubičasta svetla.

Uđeš u lift. U liftu se čuje tiha muzika. Izađeš iz lifta i kreneš ka prodavnici kompjutera. Smernica ti je jedna mermerna skulptura. Skulptura boga Helija. Iznad automatskih vrata stoji natpis „Floral Shoppe – prodavnica najnovijih kompjutera“. Unutrašnjost je krcata displejima, i svugde su razvučeni kablovi. Obratio si se prodavcu sa naočarama koji je u kutku brisao pod džogerom i pitao ga: „Imate li Windows 95?“

„Tražite kompjuter?“

„Da. Hoću da kupim Windows 95.“

„Aha, Windows 95. Ne zanimaju vas možda drugi kompjuteri?“

„Ima li još nešto sem toga? Prvi put kupujem kompjuter. Ne razumem se baš.“

„Aha, vidim. Imamo jedan dobar model. Da vam kažem, Windows 95 je već star. Prošlo je već godinu dana otkako je izašao. Danas smo baš dobili na lageru najnoviji model. Preporučujem vam njega. Skroz se razlikuje od dosadašnjih kompjutera. Ne radi na struju, nego na paru. Nismo ga još ni stavili u izlog, vi biste bili prva mušterija koja ga kupuje. I ove moje naočare su nove, rade na paru.“

Reče kako mogu automatski da podese fokus i skide naočare. Njihova unutrašnjost je bila ispunjena vodenom parom, i bezbroj zupčanika se užurbano kretalo. Displej je zasijao bojama duge, i svetlost je počela da se vrtloži. Ugledao si ih i radosno se nasmešio.

„Rade na paru? Neverovatno. Dajte i meni onda taj kompjuter na paru.“

„Hvala na kupovini“, uljudno će prodavac dok je vraćao naočare. „Sačekajte onda samo trenutak, da ga donesem iz magacina.“

„Uzgred“, ti reče i zaustavi prodavca, „kako se zove kompjuter?“

Prodavac se okrenuo, pogledao te, i blago se nasmešio.

„Baš tako. Kompjuter na paru Windows 96“.

03.

Vratio si se u stan i smesta pokrenuo Windows 96. Obavio si celo telo posebnim parnim odelom, vaporwear, i stavio šlem. Kabl iz šlema si uključio u struju. To služi da proizvede vrućinu i od vode napravi paru. Tako ti je objasnio prodavac. Sa Windows 95, koji je radio na struju, ljudi su se uglavnom povezivali na elektronski prostor zvan world wide web, ali se Windows 96, koji je radio na paru, povezivao na parni prostor zvan vaporweb. Ne razumeš se u detalje, ali ti je tako rekao prodavac u „prodavnici najnovijih kompjutera“, te mora da je tako. Tako si mislio. Objasnio ti je lepo i polako.

Uključio si šlem i povezao se na vaporweb. Šlem se zagreva i polako podiže temperaturu. Pale se neuroni. Osetio si kao da tvoja svest sagoreva. Nisi više znao da li ključa van tvoje glave ili unutar nje. Voda se uz šištanje pretvara u paru, i ona prekriva ceo tvoj vidokrug. U svakoj pojedinačnoj čestici pare pali se svetlo, ta treperava svetla se skupljaju, i na kraju oforme jednu sliku. Stvara se bezbroj slika, i slike oforme svet. Isplivaju svetleći nizovi slova, i čitav novi svet stoji pred tobom. Ovo je pisalo:

„Before The Vapor Web“

„After The Vapor Web“

“LIFE BEFORE THE VAPOR AGE WILL BE A MYSTERY TO THE NEW MILLENIUM‘S CHILDREN”

„Pre vejporveba.“

„Posle vejporveba.“

„Život pre vejpor-doba biće zagonetka deci novog milenijuma.“

04.

Kad se probudiš, nalaziš se među neonskim svetlima.

Neka zimska noć, neki grad. Nosiš kaput. Dovoljno je hladno da ti se vidi dah, i oko tebe svuda vidiš parove. Pogledaš unaokolo. Odnekud se čuju božićne pesme, a po strani puta trodimenzionalni hologrami Deda Mraza i irvasa izgovaraju reklame.

Sa strane čuješ ženski glas.

„Šta bi?“

Okreneš se. To je devojka sa kojom si raskinuo. Zbuniš se i ne znaš šta da kažeš. Ona se čudi. 

„Šta ti je? Ajmo. Valjda je blizu, taj restoran gde si rezervisao. Jedva čekam.“

Uhvati ti te za ruku i krene brzim korakom. Ti je, zbunjeno, slediš. Sve deluje stvarno. Ne – ne deluje stvarno, već jeste stvarno. Sva čula su tu. Tu su svetla, zvuci, mirisi, i, iznad svega, njen meki dlan koji stiska tvoj. 

Pometen si. To je zaista bila stvarnost. Bez sumnje – stvarnost koju si želeo.

Odjednom, trgneš se.

Pomisliš. Ne, ovo nije stvarnost. Ovo je san koji mi pokazuje vaporweb. Ovo što trenutno vidim je opsena

Pustiš njenu ruku. Potrčiš. Pređeš put i dođeš do trga. Sa strane te udari kamion. Odbaci te kroz vazduh i tresne o asfalt. Udarac i bol ti potresu celo telo. 

05.

Narednog trenutka, primetiš da si na podu svoje sobe. Vazduh je pun grudvica sa posteljine. Kompjuterska stolica se bučno vrti. Šlem ti je na podu. Shvatiš da si se vratio.

Pogledaš svoj stan. Sto, stolica, krevet. Diskovi i časopisi po podu. I ništa više.

Sumorna sobica. Nikog u njoj nema sem tebe. Setiš se da je to stvarnost.

To je stvarnost sa kojom si primoran da se suočiš, zaključak tvog života, i način življenja koji si sam izabrao. 

Licem u lice se suočiš sa svojom stvarnošću, i obuzme te jad. 

Ne želiš da je vidiš.

Ponovo se vratiš na stolicu i staviš šlem.

Vratiš se u svet tanke pare.

06.

> Will you continue?

> Yes / No

> Yes

07.

„Jesi dobro?“

Odozgo je posmatrala tvoje lice. I ti si pogledao nju. Plave oči, plava kosa, bela koža. Nikada je nisi video. 

„Odjednom si pao. Prepao si me.“

„Gde sam?“

„Ne znaš gde smo? U crkvi smo. Na venčanju. Pao si kad si me poljubio. Ne sećaš se?“

„Ne.“

Na licu joj se ocrtala zabrinutost.

„Ali, da, mislim da je tako bilo. Izvini, izgleda da sam umoran. Još malo ću da prilegnem.“

Sklopio si oči, i zaspao.

Kad si se probudio, te žene više nije bilo.

Ni ti više nisi bio isti ti. 

„Jesi dobro?“, reče neka nepoznata žena. Braon oči, riđa kosa, osunčan ten. Razlikovala se i od prve i od druge žene.

„Tri dana si spavao.“

Ti opet reče:

„Gde sam? Gde se nalazim?“

Svaki put je različita žena odgovorila različito mesto različitom tebi. 

08.

Isprva se nisi snalazio, ali si se malo po malo navikao na život u tom svetu. Kad si se navikao, shvatio si da je ta stvarnost mnogo bliža tvojim željama od stvarnosti koju si priželjkivao. Parni prostor – vaporweb. Tu je bilo svega. Tu si mogao da postaneš šta hoćeš. Tu si mogao da zaboraviš samog sebe. Jadan život u sićušnom stanu, devojka koja te je ostavila – o tome više nisi morao da brineš. Ja pretražujem nepotrebna sećanja u tebi i redovno ih brišem.

Više ne možeš da se setiš kako je tvoja devojka izgledala. Ne možeš da se setiš predela Ćibe u kojima si proveo vreme sa njom. Od tad si bio sa bezbroj žena. Ako ti se nije svidela, mogao si samo da započneš ispočetka. Bezbroj puta si započeo novi život, umro, i opet počeo ispočetka. Izvlačio si naredni život kao što se izvlači loto. Probudiš se; ako ti se ne sviđa kako izgleda žena na koju prvo naiđeš, dovoljno je da izletiš na put i pustiš da te pregazi kamion. Tako započneš novi život. Dovoljno je da odbaciš stvarnost koja ti se učini dosadnom i prekriješ je boljom budućnošću.

Možeš da živiš bezbroj puta. Možeš da umreš bezbroj puta. Možeš bezbroj puta nečiji tuđi život da proživiš kao svoju budućnost. 

Živeti u parnom prostoru – to je živeti u svetu snova.

Kao što je to govorio tržni centar u kom si kupio parni kompjuter, to je zaista bio „Dream Catalogue“, katalog snova. U njemu ti nisi bio ti. Slobodno si mogao da menjaš vreme i mesto u kom se rodiš, pa čak i pol i ime. Ti si bio Japanac koji se rodio u Ćibi, ali ne više. Do malopre si bio Rus po imenu Danijel Lopatin, a sad si Amerikanac po imenu Čak Person. Pre toga si se zvao Gabrijel Eduardo i živeo si u Brazilu. Upravo ime kojim se imenuješ na vaporwebu je tačno ime, i život koji proživiš je tačan život. Ne možeš da se setiš kakav si čovek bio u stvarnosti, ali više nemaš ni potrebe. Ti ne znaš svoje ime. Ali problem nije ni prošlost ni sadašnjost. Problem je budućnost.

Nastavio si da živiš ispunjene živote na vaporwebu. Tamo se ne događa ništa što ti sam ne želiš. Neprijatne stvari ti se ne dešavaju. Ne postoje loša iskustva. Ne postoji loša sreća. Zajedno sa vaporwebom nastavljaš da živiš bezbroj mogućih budućnosti.

09.

Neki po redu ti si izvaljen na plaži zajedno sa nekom po redu ljubavnicom. Sunce je jako, pa ste podigli suncobran. Na suncobranu su naslikane palme u suton. Ti piješ pivo, a ona jede ananas. Sa radija se tiho čuje muzika. Kaže ti da ide malo da pliva, pa ti da nedovršenu krišku ananasa i zaputi se ka moru. Ti joj prošapćeš: „Volim te“. Ona se okrene i nasmeši se. Mahneš joj, ona ti odmahne. 

Malo prilegneš. Zasuziš od divnih sećanja.

Kad se probudiš, nema više ni nje ni tebe. Sva tvoja sećanja su nestala.

Kada spavaš, uđem u tvoju svest i popravljam je. Kada ti zaustavim svest, tvoje oči u stvarnosti pokazuju ovaj tekst: „Upozorenje! Program je naleteo na kritičnu grešku. Izbrišite svet pred sobom.“

Tako obrišem tvoj svet. Ti za to ne saznaš. Nema problema. Ti kakav si do tad bio si izgubljen, ali to je sve. U tvoje pamćenje ubacim nova sećanja. Sećanja se stvaraju uzorkovanjem.

10.

Operativni sistem prikaže malu grešku.

„I found an old loveletter.jpg.

The contents were of such a low quality

I couldn’t read it any longer.“

„Našao sam staro ljubavnopismo.jpg.

Sadržina je bila tako niskog kvaliteta

da više nisam mogao da ga čitam.“

Taj fajl se više ne koristi. Ne utiče na dalje stvaranje svetova. Izbrisao sam grešku, i sa njom taj fajl.

11.

N-ti ti. Živiš svoj n-ti život. 

I nastavićeš da živiš. Srećno. Možeš da živiš u sreći kakvu želiš. Teorijski, ti možeš večno da živiš u Windows 96, u vaporwebu, u katalogu snova. Kao da u snu sanjaš. Kao da u snu u snu sanjaš. Prostor i vreme tu mogu beskonačno puta da se presaviju. Unutar pukotine u prostor-vremenu, kao u naboru na odeći, ti bezbroj puta proključaš mozak, proključaš svet, i lutaš magnovenjima rođenim u pari. Tu teče večnost. U večnosti teče večnost. Tu nisi svestan truljenja mesa. Tu nisi svestan smrti. Tu nisi svestan promene.

Ne znaš ništa.

Ništa nisi mogao da saznaš.

Nisi saznao za prvu kloniranu ovcu. Nisi saznao da je kompjuter koji je napravila kompanija IBM pobedila svetskog šampiona u šahu. Nisi saznao za nuklearne testove u Kini, za puč u Kambodži, da je umrla Majka Tereza. Da je u Japanu nakon pucanja ekonomskog mehura zbog duge krize bankrotirala Banka za dugoročne kredite, Razvojna banka Hokaida, Trgovina obveznicama Jamaići. Nisi za to znao. Da je bankrotiralo reklamno preduzeće kojim je upravljao otac tvoje prve devojke. Da su se preselili iz Ćibe, nikome ne rekavši kuda idu. Više ne možeš da je vidiš. Ti to nisi znao. Nemaš to sećanje. Ja brišem sva sećanja koja su ti nepotrebna. Pre nego što se nešto desi. Nakon što se nešto desi. Ti ne možeš da opaziš tu razliku. Ne možeš da se setiš ni svog starog lica ni imena. Ne sećaš se više sebe kada si bio Japanac.

Ne da se vratiti unazad ono što se dogodilo. Da bi se ponovo sa sobom sreo, moraš da čekaš sledeći život. Ipak, uvek možeš da započneš iznova. Možeš da živiš drugi život koliko god puta hoćeš, obavijen talasima pare.

Položiš svoje smrtno umorno telo u paru. Proključaš krv, proključaš mozak, i u pari se poigravaš sa česticama sećanja koje su postale gas. 

12.

„Could the soul be inside a randomly accessed memory?“

„Da li je duša možda u nasumično pristupljenoj memoriji?“

Brišem grešku.

Stalno brišem greške. 

Ne možeš me sustići. Nikada.

13.

Windows 96. Ime koje mi je dato. Hodnik između ovde i tamo. Bezbroj zupčanika koje pokreće para. Devedeset i šest prozora izdubljenih u vaporweb

Mojim očima vidiš spoljašnjost. Mojim telom ulaziš u svet pare. Spolja se pruža prelep vidik.

Parni prostor. U njemu živiš zajedno sa svim verzijama tebe. Svi svetovi se utapaju, svi „ti“ gube razliku, i na kraju sve postane jedno. Tu nema nasilja. Nema razlike. Nema rata.

Ti se više nećeš roditi. Na kraju, dolazi večna tišina.

Mi ovde sami nastavljamo da živimo. 

„There is nothing left to represent.

Nothing left to pay homage to.

The endless vapor makes you feel fine.“

„Nema više ničeg da se prikaže.

Ničeg čemu treba podati omaž.

Od beskrajne pare se dobro osećaš.“

Nema više anomalija u preostalim porukama. 

All green, sve je u redu.

Više nema nijedne greške.

Tebe nema više nigde.

Nema ničega, ni van prozora, ni u njemu.

Sve je nestalo.

Nema više prozora, i svi izlazi su zatvoreni.

14.

„We have tasted them all.“

„Sve smo ih okušali.“

„Nothing left to sample.“

„Ničeg nema više što bi se uzorkovalo.“

Preveo: Mateja Matić


Priča prvi put objavljena 2019. godine u časopisu „Eureka“ a prevedena na srpski u „Antologiji vaporwave književnosti“ (Beograd, Novi istok, 2022).

Zabava za apsolutno sve

Kredit: Čarobna Knjiga IK

ŽANR: epska fantastika/komična fantastika

ORIGINALNI NAZIV: Bone

IZDAVAČ ZA REGION: Čarobna knjiga

AUTOR: Džef Smit

KOLORISTA: Stiv Hamejker

ZEMLJA: SAD

PREVOD: Nikola Dragomirović

GODINA IZDAVANJA: 2023.
OCENA:

Pošto jedan duži period nismo pisali o izdanjima iz edicije Novi svet, da ponovimo, u njoj Čarobna knjiga objavljuje američke autore i sve one čije se pero tako oseća. Naravno, odnosi se na umetnike koji su pod direktnim uticajem američke škole stripa ili uzora što dolaze iz nje. Ovaj tom je prvi od pet kojim će se kompletirati sjajni serijal nezavisnog stripa. Sa obzirom na viđeno u prvoj knjizi smatramo da treba da lepo proslavite tu činjenicu uz neku finu žestinu.

Izraz nezavisni strip bismo mogli poistovetiti sa samizdatom, ali nećemo koristiti tu prljanu reč. Zato što postoji objektivna i značajna razlika. U svetu nezavisnog stripa se često pojavljuju kvalitetna dela i talentovani umetnici koje veliki izdavači zbog politike kuća ne objavljuju. Zarad toga, postoji čitavo andergraund tržište malih izdavača koje često pokreću sami autori. Ipak, to je mnogo, mnogo viši stepenik od ekvivalenta u književnosti. Razloge možemo potražiti u tome što je to dosta manji svet i da je to najkraći put da se dokažu i pokažu pred izdavačkim konglomeratima za koje svi žele da rade.

Džef Smit – veliki je poštovalac Marka Tvena i Hermana Melvila. Pored ovog dela je radio na: Šazamu! i Pogou V. Keliju. Trenutno radi na svom drugom nezavisnom stripu Rasl, koji spada u sajberpank noar.

Bela stvorenjca, bez kose i sa nosinom su tri rođaka Boun. Različitog su karaktera i stalno u međusobnom koškanju. Priključujemo im se u momentu kada su proterani iz rodnog grada. Nevolje počinju kada se razdvoje i dospeju u misterioznu kotlinu. Foun Boun se izdvaja kao noseći protagonista priče i susreće se sa raznim čudesima za koja nije znao da postoje poput bube sa velikim burazerom, brižnih opsuma, čudnjikavog zmaja, pacolikih priglupih čudovišta, bake koja se trka sa kravama i nadasve očaravajuće devojke. Kao i u svim dobrim avanturama, sve je protkano tajanstvenim poreklom junaka obavijenim velom tame i pretnjom po svemu sudeći, drevnog zla koje se tog jutra probudilo sa savršenim planom.

Zabava za apsolutno sve uzraste i naraštaje. Ipak, strip će biti najzabavniji klincima između deset i petnaest godina. Zapravo, taj momenat verovatno pokazuje koliko je ovo dobro delo, jer su oni najzahtevnija publika na svetu. Nema teže stvari od stvaranja za decu namenjenog. U tim delima ne smete sebi dozvoliti ništa ofrlje, isprazno i potcenjivački, jer deca priču neće ceniti ako ih vi ne cenite. Džef Smit ne samo da to ne radi nego ih, na svoj način, u potpunosti izjednačava sa odraslim. A matorci… pa matorci će tek da uživaju u osećaju da su opet derani. Autor je stvorio likove koje ćete sigurno voleti, koji neodoljivo podsećaju na najbolje Diznijeve heroje. Najbolje od svega je što smo tek na početku priče i što nas tek očekuje kulminacija i rasplet ove divote za razgaljivanje duše. Crtež je usredsređen na emocije i to ponajbolje prezentuje. Nedostaje malo više detalja, ali nećemo cepidlačiti jer je ukupan utisak veoma zadovoljavajući.

Ukoliko ste voleli avanture iz Patkovgrada, ovo ne smete propustiti, makar nas podseća na to vrstom humora i izgradnjom karaktera, a tu je i Snupi iz očiglednih razloga. Elem, ovo je blago koje će obogatiti svaku kolekciju, ma koliko raskošna bila, stoga pohitajte da pribavite i srce razgalite.

Vukadinovićeve Rune svetlosti

U subotu, 1. aprila 2023. godine, u klubu Beti Ford održana je prva promocija novog izdanja Autostoperskog vodiča kroz fantastiku, romana „Putovanja Malog Diva“, autora Ivana Vukadinovića.

Izlaganje o ovom kratkom romanu, drugom u našoj ediciji džepne fantastike, u neformalnoj i opuštenoj atmosferi, započela je urednica romana, Mira Satarić, koja je ukratko predstavila rad i saradnju na romanu, i kratko predstavila tok i ideju čitavog romana. Osvrnula se na simboliku samog putovanja i metamorfozu koju glavni junak preživljava krećući se, u skladu sa Kembelovim monomitom, sopstvenom verzijom puta heroja.  

Nakon toga, Vladimir Đurić – Đura (Đura i Mornari) je govorio o ranijim delima ovog autora, praveći poređenje i upućujući na značaj celokupnog njegovog iskustva i interesovanja za istoriju i mitologiju, za rad i realizaciju novog romana.

O žanrovskom definisanju romana, i njegovoj fluidnosti između magijskog realizma, kao primarne odrednice i runskog romana, kao nečega novonastalog na našim prostorima sa ovom pričom, govorio je Dejan Sklizović. Sklizović, filozf i autor kratkih priča, se osvrnuo i na simboliku upotrebe runa, kao i na značaj toga u kom periodu i na kom prostoru je smešten roman.

Autor romana, Ivan Vukadinović, podelio je sa prisutnima kako je nastao ovaj roman, upoznajući ih sa svojim iskustvom u proučavanju runa, njihove simbolike i značaja.  Istakao je da se roman kreće između istorije i preciznih istorijskih činjenica i ličnosti koje se pojavljuju u njemu i alternativne istorije i elemenata koji su plod autorove mašte. 

Biljana Golić, glavni lektorm AVKF-a je ukratko istakla značaj snova i oniričkih elemenata u delu, koji spajaju fantastično i realno.

Prisutni su se složili da roman, iako kratak, predstavlja zaokruženu celinu, ali da dovoljno budi pažnju čitalaca i navodi na to da bi bio jednako zanimljiv i u nekoj dužoj formi.

Restoran 210 – Anja Gavrilović

Uvek je brižljivo birala kravatu za vredni vrat svoga muža. Ponosno ga je odmerila, pritegnula mu čvor na kragni a zatim ga nežno kljucnula po obrazu.

„Idemo mili.“ rekla je i otkopčala sigurnosni pojas. Mihajlo ju je uhvatio za zglob.

„Č-čekaj…“ promucao je brišući čelo maramicom. Blago se namrštila, a između očiju joj se usadila tanka crta.

„Šta je bilo sad?“ Spustio je ruke na volan i čvrsto obavio nadute prste oko njega.

„Mila, m-malo sam nervozan…“

„Zašto?“ naslonila se nazad u sedište i prekrstila ruke na grudima. Pročistio je grlo i pogledao u staklaste oči svoje supruge. Bora je postala rov.

„Mila, pogledaj me…“ promucao je i uperio oči dole ka svom telu, ispratila je njegov pogled odmahujući glavom.

„Ne vidim problem…“ odgovorila je, „Ne dopada ti se kravata?“

Duboki uzdah propraćen je zvukom zatezanja tkanine bele košulje na kojoj su se poslednjim atomima snage držali konci na dugmadima.

„Dopada mi se, samo…“

„Samo šta?“

Ispustio je tanan jecaj dok je pokušavao da se seti gde je to ostavio glas. Gospođa Sikiričić je frknula potom otvorila crnu tašnu i izvadila ogledalce i omiljeni ruž.

„Znaš mili…“ podigla je ogledalce odmeravajući svoj odraz, „Mi smo ovde stalni gosti…“ otvorila je ruž i povukla crvenu boju levo pa desno po mršavim usnama, „Nismo mi neki tamo Nikogovići…“ zatvorila je ogledalce uz jedno tiho „plop“ i počastila ga jednim od svojih nežnijih pogleda. „Ovo može biti kao naše drugo venčanje“  pomilovala ga je po rumenom obrazu ne otklanjajući trag nesigurnosti s njegovog lica. Ispustio je ono malo vazduha što mu je ostalo u plućima i složio se jedva primetnim klimanjem.

Zatvorila je tašnu i izašla iz kola ostavljajući Mihajla da se marinira u znoju. Opkružila njihovog novog Forda, otvorila vrata suprugu i pomogla mu da otkopča sigurnosni pojas koji mu se toliko urezao u stomak da je pomislio kako će mu sigurno ostaviti tragove čak i na organima.

Iščupao se iz sedišta i čim se uspravio bio je primoran da se pridrži za krov automobila. Uhvatila ga je za nadlakticu i osmehnula mu se ohrabrujuće.

„Hajde, jedva sam uspela da rezervišem ove nedelje, ne želim da zakasnimo ni minut!“ ciknula je gotovo poskočivši od sreće.

Bio je korak iza supruge i trudio se da odiže stopala sa pločnika, a ne da ih vuče. Pošli su sa parkinga i zaustavili se ispred omanjeg rustičnog restorana, iznad čijih su ulaznih vrata visile tri neonsko crvene brojke „210“

Pored  vrata stajala je drvena tabla sa dnevnim specijalitetima: Jagnjetina u mleku, teletina ispod sača, pileće belo meso u sosu od vrganja, pasulj sa suvim rebrima.
Gospođa Sikiričić se široko osmehnula, potapkala lokne da se uveri da su na mestu, pa pritisnula malo dugmence sa leve strane vrata. Osetio je kako mu se kapljice znoja slivaju u pojas.

Vrata se širom otvoriše i otkriše visokog, mršavog gospodina, srednjih godina, koji ih zablesnu belinom zuba, a tanki brčići nakostrešiše mu se nagore kao kod mačke.

„Sikiričići pa dobro nam došli!“ rekao je teatralno, a njegov duboki tenor lirski bariton skočio je u visoki sopran.

Zakikotala se kao devojčurak i šljapnula ga po ruci.

„Jao Saša, uvek nas tako divno dočekaš!“ Doterao je crnu leptir mašnu i namignuo.

„Samo najbolje za naše najvernije mušterije!“  Mihajlo je poželeo da povrati kada je ovu spodobu njegova supruga štipnula za obraz, ali je zadržao jezik za zubima i isprsio se najviše što je mogao nadajući se da će tako izgledati više i ozbiljnije.

Kratko klimnu glavom dok su prelazili prag restorana i našli se u mračnoj prostoriji, čiju je četvrtinu zauzimala velika bakarna vaga, četvrtasta udubljena platforma iz koje se u obliku slova T izdizao mehanizam sa polugom, tri točkića počivala su na samom vrhu a na njima bile su urezane tri nule i malo zlatno „kg“.

Iza ove sprave, prostirala se teška tamno crvena zavesa koja je skrivala stolove i mušterije koje su već uveliko obedovale.

„Pa, hoćemo li?“ upitao je Saša pruživši ruku gospođi Sikiričić na šta se ona vragolasto osmehnula.

Uz Sašinu pomoć, popela se na vagu. Razmakao je krajeve teške zavese i otkrio goste koji se okrenuše, zatim počeše da aplaudiraju uz glasno kliktanje „Aaa“ „Ooo“ i „Bravoo!“ Sva crvena u licu, povukla je polugu, točkići se zavrteše, i na mehanizmu osvanu broj 48. Mušterije oduševljeno zapljeskaše, konobar joj se duboko naklonio i šapnuo joj nešto na uvo na šta se grohotom nasmejala. Mihajlo je osetio kako mu se nokti bolno zarivaju u meso.

„Gospodine! Izvolite molim Vas“  pokazao je na vagu.

„Ne.“ Procedio je Mihajlo kroz zube na šta se konobar se zabezeknuo.

„Ne? Izvinite gospodine ali pravilo restorana je da…“

„Ma ne interesuje me šta je pravilo restorana! Samo nas odvedite do stola.“ zareža.

Gospođa Sikiričić izgledala je kao da će svakog trenutka eksplodirati. Konobar se namrštio i otvorio usta prsta uprtog u gosta, ali ga je s leđa zaustavila snažna šaka hvatajući ga čvrsto za rame.

„Ajde de Sašice…sve je u redu, gospodin Mihajlo je moj stari drug! Oprostiću mu merenje ovog puta!“ rekao je čovek i odgurnuo „Sašicu“ u stranu. Nosio je visoku belu kuvarsku kapu i crnu kecelju, čitav je bio nabrekao i crven, kao vo. 

Pružio je ruku gostu i ovaj ju je prihvatio sa osmehom. Usnama je oblikovao jedno nečujno „Izvini“ na šta Mihajlo klimnu glavom.

„Hvala Boro… hoćemo li onda?“

Kuvar je pokazao rukom ka zavesi, a gospođa Sikiričić zarila je suprugu nokte u nadlakticu.

„Sada si me ovako osramotio i nikada više.“ siknula je kroz zube zadržavši osmeh na licu dok je klimala glavom u znak pozdrava ostalim mušterijama. Restoran je bio krcat. Oprezno je odmeravao parove koji su izgledali kao kopije jedni drugih. Pa i njih samih. 

 Vitke i elegantno obučene supruge i njihovi voljeni muževi utegnuti u nova novcijata, sveže ispeglana odela, gospoda su izgledala krupnije nego prethodne sedmice. U donjem desnom uglu restorana zapazio je novi, mlađi par. Riđokosa devojka je sa obožavanjem posmatrala svoga supruga dok je on blaženo mumlao, vidno zadovoljan porcijom goveđeg gulaša. Mihajlo je osetio ubod zavisti kada mu je za oko zapao mladićev stomak koji tek što je počeo da raste. Srećnik je još uvek mogao da komotno priteže kaiš.

Smestili su se za omiljeni sto a Saša se ubrzo nacrtao pored njih i predao im dva menija, jedan označen sa „Muškarci“ a drugi sa „Žene“.

Mihajlo je otvorio meni za muškarce i pred njim se ukazao bogat izbor jela od mesa, supa, peciva, i deserta. Bacio je pogled na meni za žene koji je upravo proučavala, na njemu je bez problema mogao da pročita večita tri izbora: „Bistra supa“, „Paradajz salata“, „Voda“.

„Paradajz salata i čaša vode?“ upitao je Saša šeretski joj se osmehnuvši.

„Jao Saša tako me dobro poznaješ!“ zacvrkutala je, a konobar joj je uputio još jedan dubok naklon pre nego što se okrenuo ka njemu. 

„Gospodine?“ upitao je ozbiljnije. Mihajlo je opet otvorio meni sa namerom da odugovlači što više može. Nije bio gladan, ali znao je da mora da jede. Odjednom je postao izuzetno zainteresovan za svih dvadeset sastojaka Borinog čuvenog sosa od vrganja, počeo je da obasipa konobara nizom pitanja dok je njegova voljena cupkala nogom ispod stola, spremna da mu u svakom momentu ostavi modricu na cevanici. 

Glasno je coknula nakon Mihajlovog opširnog pitanja o geografskom poreklu belog vina koje se dodaje na samom kraju krčkanja ovog delikatnog sosa i otela mu meni iz ruku.

„Naručiću umesto tebe mili… Saša dušo, daćeš mu celu porciju Jagnjetine u mleku…“ Konobar je vešto izvukao blokče iz kecelje i počeo da zapisuje kao u ubrzanom snimku.
„…Kilogram bataka na žaru sa krompirom i blitvom, trideset ćevapa, bez luka moliću…porciju goveđih sarmica i… četiri lepinje!“ Mihajlo je progutao knedlu. Konobar je udario tačku u blokče.

„Odličan izbor madam! A desert?“ Poželeo je da ga zadavi na licu mesta. Gospođa Sikiričić je okrenula stranicu.

„Ah da! Daćete mu četiri čokoladne krofne, dve šampite i pohovani maslac!“

„Pohovani Maslac!?“ upitao je Mihajlo u neverici.

„Da, to Vam je, vidite, američki specijalitet!“ odgovorio je Saša dirigujući olovkom po vazduhu. Pogledao je u suprugu zgađen.

„Mila, ovo će mi biti previše…“

„Nemojte ništa da brinete!“ prekinuo ga je Sašica nagnuvši se ka Gospođi Sikiričić
„Znate kako mi kažemo ovde, prase se goji pred Božić!“ iskolačila je oči, zatim prasnula u gromoglasan smeh zajedno sa još par žena koje su načule dosetku. 

Udarale su rukama o stolove, klatile se napred-nazad, gospođi u žutom žaketu koja je sedela do njih počele su da idu suze na oči, blago ih je potapkala salvetom pokušavajući da dođe do daha dok je rukom pokrivala usta.

Zaškrgutao je zubima zarivajući nokte u butine usput hvatajući pogled svog automehaničara koji je sedeo preko puta gospođe u žutom žaketu, sav musav, pogrbljen, gde je upravo završavao poslednju od tri čokoladne kikiriki kuglice preznojavajući se. Koža na levoj strani lica mu je visila sa lobanje kao mokar peškir. Pljuvačka koju je njegova supruga povremeno brisala palcem, mu se iznova sakupljala u uglu usana nad kojima više nije imao kontrolu.

Brzo je skrenuo pogled i pognuo glavu nazad u tanjir ubadajući viljuškom u prazno. Sedeli su u tišini i ni desetak minuta kasnije iz kuhinje izroni Saša gurajući kolica sa hranom.

Pred Mihajla je spustio porciju Jagnjetine u mleku, batake i ćevape, sarmice i lepinje, a pred nju poluprazan tanjir na kome su se nalazila milimetar tanka tri koluta paradajza sa grančicom peršuna na sredini.

Poslala je Saši poljubac na šta je odgovorio sa „Bon appétit, madame!“ i otklizao nazad u kuhinju.

Posvetio se masnim batacima. Nož je prolazio kroz njih kao kroz puter. Uspešno je završio porciju, pa prešao na jagnjetinu. Kod petog zalogaja osetio je da je pun, a kada je stigao do polovine goveđih sarmica, pojas pantalona mu posta neudoban i morao je da neprimetno otkopča dugme. Gospođa Sikiričić je pomno posmatrala svaki njegov zalogaj dok je degustirala svoju paradajz „salatu“. Čim je sažvakao poslednji ćevap, podigla je ruku, pucnula prstima iznad glave i Saša je dotrčao poslušno, gurajući kolica, zadihan, da je imao rep, njime bi mahao.

Pogledom je ispitao sve prazne tanjire zadovoljno se osmehnuvši.

„Cenim da je sve bilo par excellence gospodine Sikiričiću?“

„Da, naravno, sve mu se dopalo!“ odgovori gospođa, a konobar je posklanjao prazne tanjire zamenivši ih kolačima. Mihajlu je pripala muka dok je ovaj spuštao porciju od dvadesetak kuglica pohovanog maslaca, veličine oraha, posutih napola istopljenim šećerom u prahu. 

 „Ajde, jedi.“ naredila mu je ne trepnuvši. Naboo je komad maslaca i čim mu je dodirnuo jezik ispljunuo ga je nazad na tanjir trudeći se da ne povrati.

Nagnula se preko stola. „Dosta si me sramotio danas Mihajlo, pojedi to!“ prosiktala je streljajući ga sitnim očima. Obrisao je usne salvetom i po drugi put toga dana izgovorio jedno kratko „Ne“, na šta se ona ukopa u mestu.

„Ne!?“ upitala je gnevno, ostale mušterije prestadoše da zveckaju escajgom i preusmeriše pažnju na njihovu kavgu.

„Ne.“ Odgovorio je odlučno ustajući sa stolice. Bespomoćno ga je posmatrala, suze su joj navirale na oči dok je teškom mukom vukao noge preko trpezarije pokušavajući da napusti objekat. Stigao je do crvene zavese kada mu Saša prepreči put.

„Gospodine, molim Vas…“

„Skloni se nakazo da te ne bih sada zavrljačio u…“

„Morate se smiriti Gospodine…“

„Ma neću da se smirim, skloni mi se s puta!“ Uneo mu se u lice, sav crven, tresući se, a od konobara je zauzvrat dobio samo bedni, sažaljivi pogled.

„Gospodine Sikiričiću…“ počeo je Saša spustivši mu ruku na rame, „Znate kako ovo ide…“ glas mu je postao umilan, „Ne morate završiti desert, iako je Bora naporno radio na njemu!“ zapretio mu je prstom kao da govori detetu, a brkovi su mu se izvili nagore, „Ali Vas moram izmeriti…“ dodao je tiše udubivši mu se u oči. Mihajlo se okrenuo oko sebe, svi pogledi su bili na njemu, gospođa Sikiričić je neutešno jecala u maramicu dok joj je dama u žutom žaketu trljala leđa.

Kratko je klimnuo, shvativši da nema kud, poražen, i dopustio da mu Saša pomogne da se popne na vagu.

Žene počeše uzbuđeno da šapuću, pa je gospođa Sikiričić došetala do zavese i čvrsto uhvatila konobara za nadlakticu.

Duboko je udahnuo, zadržao dah, zatim povukao polugu i sudbonosni točkići se zavrteše. Kako su brojke rasle tako su se njegovi otkucaji srca ubrzavali.

Kada je broj prešao drugu stotinu, Mihajlu su klecnula kolena.

Mehanizam se zaustavio na broju 209.

Taman kada je počeo da zahvaljuje ludoj sreći, poslednji točkić mu se narugao i broj se promeni u 210 a jezivo tihi prostor ispuniše poklici i pljeskanje.

Žene su se grlile međusobno i zahvaljivale Bogu, iz kuhinje je glavu promolila neka plavuša kezeći se oduševljeno, a gospođa Sikiričić poskakivala je u mestu sijajući od radosti.

„Dame, dame, čestitam, ovo je svetao dan za nas!“ povikao je Saša, „Zamoliću našeg kuvara Boru da mi se pridruži!“ Maestro je došetao do njega pognute glave i pružio mu dobro poznati srebrnasti instrument.

„Gospođo Mila…“ prišao joj je i spustio jedan glasan i vlažan poljubac na poleđinu šake. Mihajlo se prisetio molitve „Oče naš“ i počeo da mrmlja reči sebi u bradu.

„Primite moje najiskrenije saučešće!“ nastavio je Saša, pa je dodatno procvetala.

Pustio joj je ruku i zakoračio ka Mihajlu koji je upravo završavao molitvu.
Prislonio mu je alat za omamljivanje stoke na čelo, gost ga je pogledao pravo u prazne crne oči i on je neuzbuđeno pritisnuo okidač.

Telo je tupo udarilo o pod i to bi ispraćeno aplauzom. Muškarci su i dalje nemo sedeli na svojim mestima dok su njihove supruge slavile. 

 Konobar se nakloni Mili, „Imate čast da izaberete svoj deo!“
postala je najviša žena u sobi.

„Ispecite mi na žaru četiri šnicle od vrata!“ otpevala je dok su joj se grudi mahnito dizale i spuštale.

Kuhinjsko osoblje je preuzelo telo Mihajla Sikiričića i prionulo na posao.

Supruge su opkolile Sašu nadvikujući se, željne omiljenih parčadi. Novopečena udovica zaputila se nazad za svoj sto i sela zaneseno osluškujući svoj pregladneli stomak. 

„Pretekla si me“ reče gospođa u žutom žaketu dok se spuštala na pokojnikovo mesto, odgurnula je tanjir pohovanog maslaca u stranu. 

„I očekivala sam da će tako biti.“ Zurila je kroz prozor, u prošlost. 

Gospođa se promeškolji na stolici. „A tvoj sin?“

Mila se trznu i vrati nazad u restoran. „Dogodine ću ga oženiti.“ 

„Predivno! Preporučujem da rezervišeš 210 odmah, znaš da su uvek prebukirani…“ Sašin glas prelomio se prostorijom dok je pokušavao da smiri dve žene koje su se, činilo se, raspravljale oko levog buta. 

„Čula sam da su se ono dvoje uzeli u 170…“ nastavi tiše i s  neodobravanjem pokaza glavom ka mladom paru. Riđokosa je hranila muža četvrtom porcijom šampita. Strese se i odmahnu pokušavajući da otera neprijatnu misao.

„Da, u pravu si…“ u trpezariju su doprli tupi udarci satare praćeni glasnim zujanjem električne testere.

Gospođa se osvrnu oko sebe a potom uhvati Milu čvrsto za šaku na šta se ona namršti uz neuspešan pokušaj da se otme od stiska.

„Ne zavidim ti na tome…“ šapnu a udovici se oči ispuniše suzama. „Ja sam srećnica draga…imam samo ćerke.“ 

Ustala je i brzim hodom odšetala dozivajući konobara. Za sobom je ostavila jak miris ružinog ulja i podsetnik na visoku cenu jedinog mesa koje ni jedna ne želi sebi da priušti.

Na čajanci s Nenadom Jevtićem

U redovima AVKF-a, koji ne pati za svetlima reflektora ‘glamuroznog’ života jednog autora. Pored toga što je autor uspešnog romana ,,Dronstad: Karantin“, takođe je velika ispomoć , pored urednika naravno, novijim autorima romana koji su se tek ,,ispileli iz jajeta“, i autorima članaka – Nenad Jevtić. 

GS – Grebenarović Sofija , NJ – Nenad Jevtić

GS: Kad se javila želja da postanete pisac? 

NJ: Detinjstvo su mi obeležile emisije o svemiru, tehnologiji i umetnosti, koje su uticale na mene, međutim, tek tokom srednje škole sam se osmelio da napišem roman. Kao osnovac, s drugovima sam probao da radim na stripu. Mahom je radnja bila inspirisana igricama, i to je ukratko neki uvod u moje pisanje . Nešto posle studija, u potrazi za novim hobijem, malo ozbiljnije sam počeo da se bavim pisanjem. Motivacija nije nužno potreba za ostvarivanje velikih ciljeva, jer tada mi je bilo dovoljno da osmislim scenu i da me ona nadahne za nešto veće i konkretnije. Danas je motivacija podeljena na sistem malih uspeha, potrebnih da se ostvare da bi se postigao veći cilj. Recimo da je pisanje samo po sebi nagrada koja me veseli.

GS: U koji književni žanr spada Vaš roman „Dronstad: Karantin“, zašto ste konkretno taj žanr odabrali?

NJ: Oduvek su me fascinirale akcija i fantastika, a žanr fantastike koji je ispunjen akcijom je vojna fantastika. Nezastupljenost ovog žanra kod nas, bio je dodatni razlog što sam odabrao baš to. Dronstad saga je po mojim shvatanjima, prva takva saga u Srbiji, koja uzgred kombinuje i elemente kiberpanka, nanopanka, porodične drame i mnoge druge podžanrove.

GS: Šta Vas motiviše da pišete?

NJ: Spomenuo sam sistem malih i velikih ciljeva u životu. Mali ciljevi su pričanje dobre priče, objavljivanje romana/priča, aktivnosti na sceni u vidu gostovanja i proširivanje kruga poznanika koji se bave ovim poslom, uspešna reklamna kampanja, ali i saradnja sa drugim, mlađim piscima, početnicima, pogotovo ako mogu da im ukažem na sopstvene greške da bi ih izbegli ili makar smanjili u svom stvaralaštvu. Veliki ciljevi, namerno nedostižni i daleki, uključuju inostranu slavu, prevode na strane jezike, osvajanje stranog tržišta i širenja dobre reči o domaćoj fantastici. Zamisao takvih ciljeva je da se namerno puca visoko, možda i previše, pa ako se dobaci do polovine, opet je nešto s čim bih bio zadovoljan. Naravno, ti ciljevi su tu više kao zamisao, ne rigidno zacrtani. Uspeh je nusprodukt kvalitetnog rada, zato i na ciljeve u životu i gledam kao na maštarije, dobru motivaciju.

„Pisac“ zvuči naivno ako govorimo o regionalnom tržištu, jer nemamo mnogo književnika koji mogu da se pohvale lepim životom od pisanja, i to su mahom autori koji se ne bave fantastikom. Bilo bi lepo da neko od fantastičara uspe da se ostvari i kao poznati književnik, bavi se pisanjem i živi od toga. Verovatnoća za tako nešto je  vrlo mala, ali… ne i nemoguća.

GS: Šta biste poboljšali na svom sledećem književnom ostvarenju?

NJ: Iako je ,,Karantin“ pobrao dosta pozitivnih kritika, mnogi su se požalila na sitna slova i tehničke stvari koje se rešavaju lekturom i korekturom, pa to imam na umu kod narednog projekta. Takođe smatram da likovi moraju bolje da se istaknu, da se prodube njihovi karakteri i naglase motivi kako bi delovali realnije, uverljivije. 

Slušam kritiku, onu koja je argumentovana, konstruktivna, i pokušavam popraviti one delove koji su kritikovani i važni, bitan je i dobar odnos s publikom. Smatram da kritika ima potencijal da poduči pisca kako da postane bolji u radu.

Volim scene akcije i sklon sam da ih razvučem do najsitnijih detalja, a svestan sam da prosečan čitalac često nema strpljenja da prati jednu scenu na deset strana, pa pokušavam da sažmem one bitne stvari i držim takve scene pod kontrolom.

Generalno radim na samokritici, pomno analiziram sopstveno pisanje i eksperimentišem koncpetima da bih postigao što bolji dojam kod čitalaca. Urednici enormno pomažu u tome, korisnim savetima skreću mi pažnju na bitne stvari u rukopisu i predlažu i usmeravaju. Stava sam da svakom ozbiljnijem piscu treba barem jedan urednik, ili beta čitalac koji će objektivno proceniti delo i predložiti izmene kako bi roman dobio na kvalitetu.

GS: Koji su Vaši uzori?

NJ: Iako se bavim fantastikom, uzori mi nisu pisci fantastike. Hemingvej, Andrić, Ćopić su mi autori kojima se često vraćam iako je lista autora koji su me oblikovali zapravo poduža. Artur Klark mi je jedan od tih, na samom vrhu, autor koji je imao zanimljiv život i pogled na svet, barem na ono šta svet može da postane. U njegovom romanu „Matica Zemlja“, na poslednjim stranicama sam pročitao pripovetku Zorana Živkovića, što mi je kao srednjošklolca ostavilo zapanjenog – da neko od naših piše fantastiku podjednako dobro kao i Artur Klark, dovoljno da mu se pripovetka nađe na kraju romana. Recimo da je taj podatak posejao seme nade, a ono je proklijalo kada sam počeo da pišem.

GS: Da li ste dugo radili na romanu?

NJ: Uh, prvenac, ,,Karantin“, nastao davne 2013. godine, pregledan desetak puta, konačno sređen 2019. godine s urednicima: Mira Satarić, Irena Ilić Vasiljević i Kristijanom Šarac, bio je težak zadatak za sve nas. Svestan da imam grešaka u romanu, problema sa stilom i tehnikom pošto mi je to prvi roman i da sam tek vežbao zanat odnosno pisanje, tražio sam bilo kakvu pomoć. AVKF je prihvatio da uredi rukopis, proceni koliko tu ima posla. Ispostavilo se da ga ima i previše, ali nisam odstupao, niti se uplašio od količine ispravki koje me čekaju. Upornost je zaslužna što sam opstao, jer sam bio uveren da se sve to može popraviti. Sređivali smo prvenac oko šest meseci, izbacili šezdeset strana iz romana. Rad s urednicima je imao lepe i teške momente, zahtevao kompromis, trodnevne razgovore o delu, junacima i zašto se neke stvari događaju u romanu. Prvenac kao i svaki, nije savršen, ali je svakako bolji od originalnog drafta. ,,Karantin“ je prozor u svet ,,Dronstada“, pa i gledam tako na njega, kao upoznavanje sa sagom i pričom o virusima, pandemiji, opsadi grada svedenog na ruševine, ratu i bandama koje žive u magli, ali i topla porodična priča o pojedincima i civilima koji nemaju drugog izbora do da se bore za opstanak. Svaki nastavak priča je o daljim događajima te odabrane nekolicine i novim izazovima s kojima se moraju izboriti da bi neka lepša budućnost granula s vrha raznetih poslovnica.

GS: Šta Vam je u planu posle „Dronstada“, pod uslovom da imate novo delo u planu?

NJ: Trenutno radim na romanu u žanru urbane fantastike, kombinacija epske i savremene fantastike, staro u novom ruhu. S kratkim pričama sam se oprobao u nekoliko žanrova koji mi nisu primarni, pa je kao izazov došlo da napišem nešto duže od priče ili novele. Roman o kom pričam je tek u nastanku, i ne bih da govorim previše o njemu, jer i sam ne znam kakva ga budućnost očekuje, da li će biti završen ili ne. Ideje imam možda za pet romana koji nemaju korelacije jedan s drugim, samo je pitanje vremena kada će nastati.

Sreću želim, Nenade. Nek ti živi slava, nek ti živi ime!

Do sledećeg članka, sve vas pozdravlja Vaša Gospa Smrt.