Blog

Zlo se vraća na velika vrata

Blizzard je poslednjih godina pridobio ponovo veliku pažnju ljubitelja RPG igrača objavom da je Diablo IV u pripremi, ali i nostalgičara koji su godinama priželjkivali da još jednom prođu kroz vrata Pakla uz omiljeni deo Diablo serijala – Diablo II.

Iako će se na Diablo IV čekati, Diablo II – Resurrected je tu!

23. septembar 2021. je dan kada se Gospodar terora (Lord of Terror) vraća među smrtnike nakon 21 godine. Ovaj vanvremenski klasik definisao je RPG (role-playing) tip igre i opčinio igrače neverovatnom atmosferom, igrivošću, odličnom mehanikom borbe, muzikom, karakterima, junacima i epskom borbom dobra i zla. Diablo II – Ressurrected je remaster verzija Diabla II tj. osnovne igre i ekspanzije Lord of Destruction.

Priča je ostala originalna: Utočište (Sanctuary) je središte dešavanja i borbe Raja i Pakla u Diablu II. Na strani zla su Mephisto, Diablo i Baal, sa kojima se igrač sreće vođen iskustvom i savetima starca Kaina i pod okriljem arhanđela Tiriela. Priča se odmotava kroz dijaloge i 5 scena kroz delove Utočišta (Tristam, Barracks, Burial Grounds, Lut Goholein, Sewers) do konačnog sukoba sa Diablom i Mefistom. Borba se nastavlja i kroz dostupnu ekspanziju Lord of Destruction i poslednjim demonom Baalom.

Diablo II – Resurrected zadržao je osnovu igre, karaktere i mehaniku, na taj način čuvajući suštinu igre koju mnogi igrači smatraju nezamenljivom i još neprevaziđenom u RPG svetu. Najveće promene implementirane su u vizuelnom delu. Originalni Diablo II je 2D igra, Diablo II – Resurrected funkcionise na 3D sistemu i 4K rezoluciji, koji mu daju novu dimenziju, a igračima potpuni ugođaj. Novi igrači će moći da iskuse najuspešniji od serijala Diablo u novom ruhu, dok će veterani imati priliku da se vrate uspomenama i još jednom prožive avanturu koja se ne zaboravlja ni nakon više od 20 godina. Resurrected će imati i posebnu zaštitu na serverima, mogućnost singlplejer i multiplejer igre uz bolje mogućnosti razmene plena među karakterima jednog igrača, ali i igračima u timu.

Nekada dostupan samo na PC platformi, Diablo II – Resurrected je dostupan i na drugim platformama, konzolama, ali ne omogućava „mešanje“ igrača različitih platformi na severima iz tehničkih i sigurnosnih razloga.

Još jedna veoma bitna činjenica je da je igračima omogućeno da se jednim pritiskom na dugme vrate na originalni Diablo II, ukoliko remaster verzija ne odgovara njihovom ukusu.

Mnogi ljubitelji kompjuterskih igara smatraju da je ovim potezom Blizzard dobio poslednju šansu da se opravda pred gejming zajednicom. Očekivanja su velika, skepticizam prisutan. Cena remaster verzije od 39.99 dolara je u rangu sa cenama novih igrica, što je izazvalo i veliko komešanje i negodovanje među fanovima. Dok jedni tvrde da je Blizzard s namerom udario na emociju i nostalgiju igrača kako bi uzeo ogroman novac za igru u koju nije uloženo toliko vremena ni truda, drugi tvrde da je cena razumna s obzirom na zadovoljstvo koje igranje Diabla II pruža. Mada, iako besni, mnogi će zatvoriti jedno oko na cenu i zgrabiti deo sećanja, ne osvrćući se.

Iako je Blizzard razočarao remastered verzijom Warcraft 3 i izazvao nelagodu kod fanova odlaganjem Diabla IV, uspeo je da nazad pridobije igrače oživljavajući Gospodara zla još jednom, mameći nostalgičare, RPG veterane i nove generacije rimejkom remek-dela Diablo II.

Pakao obuzima ponovo i svi smo spremni da mu se još jednom suprotstavimo!

Zadužbina – Nasilje je poslednje utočište nesposobnih

Dugoočekivana ekranizacija trilogije „Zadužbina“, Isaka Asimova je konačno stigla. Serija će biti emitovana od 24.9.2021. na Apple TV+. Sluteći po trejleru, možemo da očekujemo dinamičnu radnju sa dosta akcije i pomalo pucačine i eksplozija, iako su romani napisani u dosta drugačijem – mirnijem maniru, sa akcentom na analitičkom razumevanju političkih i društvenih promena.

Originalna trilogija se sastoji od romana: „Zadubina“  (1951), „Zadužbina i Carstvo“ (1952) i „Druga Zadužbina“ (1953). Radnja je inicijalno napisana u osam kratkih priča (objavljivanih u časopisu „Astounding Magazine“), koje se nadovezuju jedna na drugu, ponekad i sa velikim vremenskim razmacima, dočaravajući nam fantastičnu sudbinu Galaktičkog Carstva.

Galaktičko Carstvo, odnosno svet u kome su smešteni i drugi Asimovi romani (trilogija „Carstvo“ i ciklus o robotima) je zapravo naša galaksija – Mlečni put u 12000 i nekoj godini, gde ljudska vrsta naseljava oko 25 miliona planeta. Glavni „ekumenopolis“ (grad-planeta) Galaktičkog Carstva je Trantor, koji naseljava preko 40 milijardi ljudi.

Priča počinje sa Harijem Seldonom (koga u seriji tumači Džared Haris), profesorom matematike koji na osnovu istorije, socijologije i statistike razvija novu nauku – psihoistoriju. Uz pomoć psihoistorije on pravi predviđanja o bućnosti Galaktičkog Carstva, kome preti neminovna propast. Prema Seldonovim predviđanjima nakon uništenja Galaktičkog Carstva nastupa mračno doba koje će trajati 30000 godina. Seldon, u želji da doba haosa i varvarizma smanji na 1000 godina, ostavlja smernice budućim naraštajima. Sa tom namerom on osniva i Zadužbinu na udaljenoj planeti, kao neku vrstu hrama u kome će naučna dostignuća biti očuvana i izdvojena od interesnih zona Carstva, kako bi razorena civilazija mogla brže da se izgradi na temeljima nauke, umetnosti i tehnologije (koji su po Asimovu međuzavisni i ne mogu se posmatrati i postojati odvojeno).

Iako psihoistorija dobro predviđa društvene tokove i smer u kome će se događaji odvijati na širokom planu, ona nema mogućnosti da utvrdi pojedinačne sudbine, a samim tim ni način kako bi pojedinci koji odudaraju od standarda mogli, ukoliko imaju moć, da utiču i oblikuju tok istorije. Asimov na tome pravi zaplet svoje priče, ističući značaj i odgovornost pojedinaca u društvu, koje se bez individualnosti kreće kao masa po predvidivim obrascima.

 

Priča u knjigama zahvata dug vremenski period i fokusirana je najvećim delom na politiku, civilizaciju i nauku. Likovi su veoma različiti i zanimljivi, ali se pisac u originalnoj trilogiji, kratko zadržava na svakom od njih, pa čitajući ne možemo mnogo da se vežemo ni za koga. Oni su tu u cilju priče i kroz njihovu interakciju, putovanja i dijaloge dobijamo, ne samo fantastičnu sliku Galaktičkog Carstva, gde je svaka planeta specifična na svoj način, već i otvaranje brojnih pitanja i novih pogleda na svet, koji su jednako aktuelni danas, kao što su bili i pre 70 godina, kada je knjiga napisana.

Trilogija „Zadužbina“ je 1966. godine dobila nagradu Hugo za „Najbolji serijal svih vremena“ (ostavljajući iza sebe čak i Tolkinovog „Gospodara Prstenova“) i time smestila Isaka Asimova među najveće pisce naučne fantastike tog vremena (Artura Klarka, Roberta Hajnlajna). Asimov je inače bio doktor biohemije i radio je kao profesor na Univerzitetu u Bostonu. Takođe je bio veliki promoter nauke, a mnogi intervjui i naučno popularne knjige, koje je pisao bave se astronomijom, hemijom, biologijom i religijom. Jednu od brojnih misli koje je Asmov ostavio za sobom, a koja je na žalost i danas veoma aktuelna je: „Antiintelektualizam je neprestana nit koja se provlači kroz naš politički i kulturni život, negovana pogrešnom pretpostavkom da demokratija znači da je moje neznanje jednako dobro kao i vaše znanje.“ On je takođe formulisao i zakone robotike u svom serijalu o robotima, a brojna književna i filmska dela su inspirisana svetom koji je on osmislio („Dina“ Frenka Herberta, „Autostoperski vodič kroz Galaksiju“ Daglasa Adamsa, „Ratovi Zvezda“, neke epizode „Zvezdanih staza“ i mnoga druga).

Asimova je 1981. izdavač ubedio da napiše nastavak „Zadužbine“, koja je pod nazivom „Na rubu Zadužbine“ objavljena 1982. Nakon toga je objavio još jedan nastavak: „Zadužbina i Zemlja“ i dve knjige koje opisuju period pre događaja originalne trilogije: „Preludijum za Zadužbinu“ i „U susret Zadužbini“, u kojima je opisan život Harija Seldona. Seldon je, takođe, glavni lik tri romana koji su napisani nakon smrti Isaka Asimova (1992): „Strah Zadužbine“ (Dejvid Benford, 1997), „Zadužbina i haos“ (Greg Ber, 1997) i „Trijumf Zadužbine“ (Dejvid Brin, 1998), koji opisuju period neposredno pre originalne trilogije.

Materijala za ekranizaciju ima pregršt, a ona se najavljuje od 1998, kada je New Line studio uložio 1,5 miliona dolara na produkciju, ali na kraju odlučio da radi „Gospodara Prstenva“. Posle 23 godine i brojnih pregovora i odlaganja dočekali smo da Apple TV+ ostvari ovaj sjajan projekat. Pitanje koje se nameće je koliko su scenaristi ostali verni knjigama ili makar ideji koju Asimov šalje kroz sva svoja dela.

Ono što je meni najdraže kod Asimova i što će, nadam se, ostati istaknuto i u ovom priemčivijem prikazu njegovih ideja, su pitanja o uticaju nauke, relgije, politike i umetnosti na sudbinu civilizacije i moć i obavezu koju svaki pojedinac nosi, kao i sama ideja individualnosti, koja se, posebno u trenucima velikih kriza, postavlja u prvi plan.

Sa nadom da će serija biti dostojna svoje inspiracije, svim ljubiteljima naučne fantastike želim ugodan beg od trenutne globalne krize u impoznantu viziju daleke budućnosti ljudske civilizacije.

Karantin – realnost ili obmana

Pola života provedemo pre nego što shvatimo šta je život zapravoHerbert Džordž Vels

 

Nenad Jevtić, nama poznat kao Šone, bloger, vloger, čovek iz naroda, a ponajviše stvaralac i pisac Dronstad projekta. Rođen je u Nišu 1989 godine, ali je odrastao u okolini Sokobanje, gde je završio osnovnu i srednju školu. „Visoku školu za vaspitače strukovnih studija“ završio je u Aleksincu. On je taj lik, odmetnik, koji i dalje odoleva modernom životu i obitava  na obroncima Sokobanje, gde kao jedan od posmatrača nadgleda lagano uništavanje planete, dok negde na njegovim poljima uzgaja pravi organski paradajz.

 

Bogati za sebe ostavljaju prekomerne rezerve stvari koje im nisu potrebne, dok milioni žive na rubu gladi. Ako bi svako ograničio svoj posed samo na ono što mu je zaista potrebno, niko ne bi morao da živi u bedi i svi bi bili zadovoljni.Mahatma Gandi

 

Budućnost ili sadašnjost, danas ili sutra, da li mi uopšte znamo šta nam prolazi brzinom svetlosti pred očima, da li uspevamo da  uhvatimo barem ono malo od života što nam prolazi kao sitan pesak kroz prste. Veoma deprimirajuće je što Homo sapiens nije postao ništa drugo do jedan parazit koji se širi kao pošast, ostavljajući sivilo za sobom. Utopijsko društvo kojem težimo, ostavlja zemlje „trećeg sveta” satirično rečeno u mraku, odnosno u totalnoj suprotnosti – distopiji. Pogrešni koraci, ubrzan razvoj društva, nespremnost čoveka na prilagođavanje i korišćenje samo osnovnih stvari koje mu život pruža, društvo ne samo što je minimalizovalo svoju sadašnjost u svakom mogućem segmentu, već je i uskratilo sebi budućnost. Naravno kontrolisane pojave, koje se plasiraju i koje će se plasirati dovode nas do prividne „stvarnosti”, a to je da smo mi jedna slobodna jedinka, koja je slobodna poput Nea pri odluci koju pilulu uzeti plavu ili crvenu, ne shvatamo da smo zapravo i dalje Res, jedna stvar, jedan šraf, jedno… ništa.

Delo koje vam danas predstavljam, opisuje  sve ono ka čemu čovek stremi i iz čega neće niti lako, ili pak uopšte, izaći. Dronstad – samim razlaganjem naziva knjige na dve celine, dobijamo „Dron” i „Stad”, gde reč „Stadt“ u nemačkom jeziku označava grad. Tako da nam naziv knjige sam po sebi govori da je u pitanju „Grad dronova„. Knjiga je smeštena u postapokaliptičnom, distopijskom svetu. Fanovi filmova: Terminator, Robocop, Matrix, Ready player one, Mad Max, The Fifth Element, serija: The 100, Colony ili igrica: Cyber punk, Mass effect, Fallout, će sa uživanjem pratiti zbivanja našeg glavnog lika i čitavog društva. Žanr u koji bismo svrstali ovu knjigu je nesumnjivo naučna fantastika ali sa raznim drugim utkanim podžanrovima: tako da tu nema samo elemenata ratne fantastike, već i sajberpanka, distopijske fikcije i još mnogo toga drugog. Naravno kako je Vels u svojoj knjizi Rat svetova kodifikovao ovaj žanr ratne fantastike, tako možemo reći da je Nenad Jevtić jedan od modernih začetnika ovog žanra na našim prostorima. Naravno neko će se pobuniti da takav žanr, kao zasebna kategorija, ne postoji, ali moramo pre svega razumeti da je fantastika podložna promenama zbog svojih jedinstvenih karakteristika kojih nema u drugim žanrovima, i da samim tim daje prostora za nove eksperimentalne forme koje su kod nas još u povoju. Naučna fantastika se menja, proširuje i upotpunjuje, stoga savetujem čitaoce, da  često čitaju i na engleskom jeziku, zbog šireg izbora ovakvih i sličnih dela iz žanra koja su kod nas još uvek novina i manje zastupljena.

Duži romani nisu zapaženi sa ovom tematikom kod nas, a ona je zaista tako opisana u ovoj Nenadovoj knjizi, da vas u nekim delovima podilazi jeza, samim shvatanjem, da su karte na stolu i da je neizvesno koja će karta biti bačena. Knjiga prati ratna zbivanja, agoniju običnih ljudi, kontrolu, (ne)moć, sva ona dešavanja koja ste, ako ste rođeni na Balkanu, sigurno proživljavali. Mlad čovek koji stasava u muškarca dok mu još nije vreme, prerana tranzicija u odraslost i odrastanje tokom karantina, pandemije i samog implementranja programa u dečiji mozak sa naznakom „program za preživljavanje“. Borbe na milost i nemilost, rat, beda, nemaština, tehnologija i naravno oružje. Ono što ćete u ovom delu pročitati i sa čime ćete se susresti, navešće vas u jednom trenutku da stanete i da dobro promislite o ovom novonastalom svetu. Moje misli  su se rojile, zamišljao sam: „Rat devedesetih, dečko dolazi kod mene u školu, kao osoba koja je izbegla zbog posledice rata, sa sestrom i bakom, na sebi je imao samo vetrovku, tužan pogled,  obe ruke i noge, sve drugo ostalo je negde daleko zakopano. Došao je kao četrnaestogodišnjak, koji je odrastao preko noći. Stresao sam se od te pomisli, ali druge misli  su se rojile u kontinuitetu jedna za drugom; Prvi svetski rat, Drugi svetski rat, pad Berlinskog zida, raspad Jugoslavije, raspad Sovjetskog saveza, nepregledne kolonije Britanske, Holandske, Belgijske, Španske, bombardovanje, Sirija, Avganistan, Libija, Iran, Afrika, Litijum, KOVID-19.

Ovo čudno vreme u kojem se nalazimo, a još čudnije vreme izlaska ovog SF romana, daje mu jedan kontroverzni pečat, da pisac ne samo da je sabrao dva i dva, nego je samo našu relanost nama predstavio u nameri da nas osvesti i da nam pokaže da čovečanstvo treba zauzeti jedan malo drugačiji stav. Knjiga je protkana teškim emocijama koje se mogu osetiti, kao kada roditelji naprasno moraju da shvate da su zbog okolnosti u kojima se nalaze morali da se odreknu svog deteta i nastave život bez njega, jer ga je život prerano odneo. Dok oni umorno, skrhano i tužno čekaju dan kada će se ponovo sa svojim detetom sresti. Vešto napisano, nekako filmski, gde vas svaka naredna stranica uvlači sve dublje i dublje u svet Mitrije, pokazuje alternativu, paralelni univerzum, pokazuje nas u drugačijoj stvarnosti. Pored vrlo surovih scena, gde se ogleda beznačaj ljudskog života, može se videti da je pisac uspeo da pokaže i neke svetle tačke ljudskog bića, onog iskonskog što ga pokreće. Smatram da je knjiga zauzela jedan jasan filozofski stav i predstavu alternative, onoga što bi mogli da ostavimo budućim naraštajima u amanet. Roman pun obrta,  verno prikazanih situacija i živopisnih opisa sveta. koji se može širiti u nedogled.

Nenad Jevtić je postigao ne samo kreiranje jednog novog sveta, gde nam je predstavio novu stvarnost, već smatram da Mitrija i Dronstad poseduju potencijal da se na domaćoj sceni unesu malo svežine. Afirmacija ovakvih pisaca, njihova popularizacija i predstavljanje rada je od veoma bitnog značaja za domaću fantastiku, jer se može pokazati svetu kojim putem plovi naša civilizacija.

 

Nadamo se da će nas u bliskoj budućnosti Nenad iznenaditi novim romanima i da će uskoro neka nova njegova dela ugledati svetlost dana. Kao napomenu naglašavam, dok se sve to čeka, da pogledate njegove blogove:

  1. https://nenadjevticdronstad.wordpress.com/
  2. https://dronstadblog.wordpress.com/

Da ne zaboravim, „Autostoperski vodič kroz fantastiku” je  u saradnji sa „Digitalnom dosadom” oživeo  knjigu Dronstad podarivši joj zvuk. Tako da je pretočena u audio formu (audio knjiga).

 

Well, that way you’d kill two souls. Is that what you want?Misty to V. (Cyberpunk 2077)

Čarobnjaci najavljuju: Nova dečija knjiga Dž. K. Roling

Jedan dečak i njegova igračka će promeniti baš sve…

Čarobna knjiga sa zadovoljstvom najavljuje da će u utorak, 12. oktobra 2021, u okviru SVETSKE PREMIJERE, objaviti novi roman za decu iz pera Dž.K. Rouling, Božićna igračka!

Božićnu igračku će u Ujedinjenom Kraljevstvu, Australiji, Novom Zelandu, Irskoj i Indiji istovremeno objaviti Hačet čildrens grup, u Americi i Kanadi Skolastik, dok će je izdavači iz svih krajeva sveta objaviti prevedenu na preko dvadeset jezika, što je čini istinski globalnim izdanjem.

Božićna igračka je uzbudljiva avantura koja će vam ugrejati srce, o ljubavi jednog dečaka prema njegovoj najdražoj igrački, i na šta je sve spreman ne bi li je pronašao. U pitanju je samostalna priča, nevezana za ijedno prethodno delo Dž.K. Rouling, a pogodna je za decu iznad osam godina: priča iz pera jednog od najvećih pripovedača na svetu u koju će se cela porodica zaljubiti.

O knjizi

Džek je voleo svoju igračku iz detinjstva, Dodu Praseta. DP je oduvek bio tu uz njega, i u dobru i u zlu. Sve dok se jedne Badnje večeri nije dogodilo nešto užasno – DP se izgubio. Ali Badnje veče je noć za čuda i izgubljene slučajeve, noć kada sve stvari mogu da ožive – pa čak i igračke. A Džekova nova igračka – Božićno Prase (DP-ova iritantna zamena) – ima smeo plan. Njih dvojica će zajedno poći na magično putovanje da pronađu nešto što je izgubljeno, i da spasu najboljeg prijatelja kojeg je Džek ikad imao…

Božićna igračka je prvi roman za decu iz pera Dž.K Rouling nakon Harija Potera, i nastavlja njen maestralni povratak dečjoj književnosti započet prošlogodišnjom bajkom Ikabog, koju je besplatno objavljivala onlajn u nastavcima kao pomoć deci za vreme karantina, a zatim je objavila i štampano izdanje, a sve svoje prihode poklonila svom humanitarnom fondu Volant, s ciljem da se pomogne ugroženim grupama koje je pogodila pandemija virusa COVID-19. Dž.K. Rouling ove zime željno iščekuje da ponovo stupi u kontakt sa mlađim čitaocima nakon što Božićne igračka izađe iz štampe.

Čarobna knjiga će ovaj roman objaviti u A5 formatu i mekom povezu s klapnama, očekuje vas luksuzno, bogato ukrašeno izdanje s devet crno-belih duplerica i drugim ilustracijama nagrađivanog ilustratora Džima Filda. Ovo izdanje idealan je poklon za školarce i sve ljubitelje uzbudljivih avantura!

O autorki:

Dž.K. Rouling je autorka sedam romana o Hariju Poteru, koji su prodati u preko 500 miliona primeraka, prevedeni na više od osamdeset jezika i adaptirani u osam holivudskih blokbastera. U humanitarne svrhe je napisala i serijal od tri propratna toma, među kojima je i delo Fantastične zveri i gde ih naći, koje je naknadno postalo inspiracija za novi filmski serijal. Priča o odraslom Hariju kasnije je nastavljena u pozorišnom komadu Hari Poter i ukleto dete, koji je Dž.K. Rouling napisala sa dramaturgom Džekom Tornom i pozorišnim rediteljem Džonom TIfanijem.

Sredinom 2020. godine vratila se književnosti za decu bajkom Ikabog, koju je prvobitno besplatno objavljivala onlajn u nastavcima kao pomoć deci za vreme karantina, a zatim je objavila i štampano izdanje, a sve svoje prihode poklonila kao pomoć ugroženim grupama koje je pogodila pandemija virusa Kovid-19.

Dž.K. Rouling je dobitnica brojnih nagrada i počasti za svoje romane, uključujući i njen serijal detektivskih romana, koje je napisala pod pseudonimom Robert Galbrajt. Kroz svoj humanitarni fond Volant ona podržava širok spektar humanitarnih akcija, a ujedno je i osnivačica humanitarne organizacije za reformu brige o deci Lumos.

Otkad zna za sebe, Dž.K. Rouling je želela da se bavi pisanjem, a najsrećnija je kada sedi u svojoj sobi i izmišlja stvari. Živi u Škotskoj sa svojom porodicom.

O ilustratoru:

Džim Fild je višestruko nagrađivani ilustrator, koncept-dizajner i režiser animiranih filmova. Radio je na najrazličitijim projektima, od muzičkih spotova i špica za filmove, pa do reklamnih kampanja i ilustracija za knjige.

Njegova prva slikovnica, Cats Ahoy! dobila je Buktrastovu nagradu „Roald Dal“ za najbolju dečju humorističku knjigu, a bila je nominovana i za nagradu „Kejt Grinavej“. Otad je ilustrovao brojne nagrađivane međunarodne bestselere za decu, među kojima su i Oi, Frog! i The Lion Inside, kao i serijal za mlade Rabbit and Bear, dečje romane Dejvida Badijela i sopstvenu dvojezičnu slikovnicu Monsieur Roscoe On Holiday, dvojezičnu knjigu koja decu uči francuskom jeziku.

Džim je odrastao u Farborou, radio u Londonu, a danas živi u Parizu sa svojom suprugom i ćerkicom.

Napomene novinarima

1. Fotografija Dž.K. Rouling je dostupna za korišćenje/u prilogu: molimo da je potpišete:
Fotografija: Debra Hurford Brown © J.K. Rowling 2018.

2. Božićna igračka će biti objavljena 12. oktobra 2021. u preko dvadeset zemalja, među kojima su i:

Brazil (Rocco)
Katalonija (Edicions 62)
Danska (Gyldendal)
Finska (Tammi)
Francuska (Gallimard Jeunesse)
Nemačka (Carlsen)
Grčka (Psichogios Publications)
Mađarska (Central Publishing Group Ltd. Animus Books.)
Izrael (Books in the Attic & Yedioth Ahronoth Books)
Italija (Salani)
Japan (SayZanSha)
Holandija (De Harmonie)
Norveška (Cappelen Damm)
Poljska (Media Rodzina)
Rusija (Azbooka-Atticus)
Španija i Latinska Amerika (Salamandra)
Švedska (Rabén & Sjögren)
Tajvan (Crown Publishing)
Tajland (Nanmeebooks)
Turska (Yapi Kredi Yayinlari)
Ujedinjeno Kraljevstvo, Australija, Novi Zeland, Irska i Indija (Hachette Children’s Group)
Sjedinjene američke države i Kanada (Scholastic)

 

Izvor: Čarobna knjiga

Rođendanska poruka Andžeja Sapkovskog

Dragi čitaoci, delimo sa vama vest koja nam je stigla iz Čarobne knjige, a povodom rođendana Andžeja Sapkovskog:

Nakon deset godina kontinuiranog objavljivanja dela Andžeja Sapkovskog u izdanju Čarobne knjige, renomirani autor ukazao nam je veliku čast obrativši se nama kao izdavaču, ali i publici u Srbiji, rođendanskom porukom povodom ovog značajnog jubileja, koju vam prenosimo u celosti:

Birthday message from Andrzej Sapkowski

My Dear Readers,

This year celebrates the 10th anniversary of Geralt’s encounter with your country, Serbia. Writing books is one thing, their longevity is another. I am highly honored to see that after all this time, people are still excited about following the adventure alongside the Witcher. For this, I have to thank my publisher Čarobna Knjiga who believed in my work. But this story would be hollow without you, the readers. Thank you, the oldest ones, for the wonderful welcome you have given my books. And thank you, the most recent ones, for continuing to perpetuate the saga’s flame.

Respectfully yours,

Andrzej Sapkowski

Kao jedna od prvih izdavačkih kuća u svetu koja je prepoznala njegov kvalitet i potencijal, već čitavu deceniju objavljujemo knjige iz serijala „Saga o vešcu“, ali i druga istaknuta dela ovog autora, poput „Husitske trilogije“ i zbirke „Maladi i druge priče“, a ove godine izdali smo i specijalno ilustrovano izdanje knjige „Poslednja želja“, kojom smo pokrenuli novu biblioteku specijalnih ilustrovanih izdanja.

Naravno, tu se nećemo zaustaviti, pa ove jeseni planiramo objavljivanje ilustrovanih knjiga u kojima se obrađuju priče iz prve knjige Sage o Vešcu – „Poslednja želja“. U pripremi su dve kompletno ilustrovane priče, u punom koloru, a svaka će imati 56 strana. Takođe, pripremamo i pravu poslasticu za sve fanove Veščevog sveta – svojevrsnu enciklopediju likova, čudovišta, tvrđava i predela! Zvuči sjajno, zar ne? I mi jedva čekamo!

Izuzetno smo ponosni na ovu retku čast koju nam je ukazao gospodin Sapkovski i to nam daje vetar u leđa da nastavimo da gajimo ovu divnu saradnju, a vama, dragi naši čitaoci, hvala na ukazanom poverenju i podršci.

Vaša Čarobna knjiga

Rezultati konkursa za Nagradu „Bogdan Čiplić”

Na osnovu konkursa za novoustanovljenu književnu Nagradu „Bogdan Čiplić” za najbolji prozni rukopis na srpskom jeziku, žiri je doneo jednoglasnu odluku da ovogodišnji pobednik, koji će biti nagrađen objavljivanjem knjige u izdanju Banatskog kulturnog centra, bude Ilija Bakić i njegov roman Dvostav.

Pored Ilije Bakića, u najuži izbor ušli su i rukopisi Draginje Ramadanski, Davida Kecmana, Miomira Milinkovića i Jasmine Malešević. Na konkurs je pristiglo ukupno 34 rukopisa iz zemlje i regiona. Žiri je radio u sastavu: Radovan Vlahović, književnik, direktor Banatskog kulturnog centra i predsednik žirija, msr Milana Poučki i msr Nenad Stanojević.

Bogdan Čiplić bio je književnik, prevodilac i upravnik Srpskog narodnog pozorišta, rođen u Novom Bečeju 1910, a umro u Beogradu 1989. Dela: Poljana, Divlje jatoPaorske baladeMrtva TisaOkamenjena stada Slatko pravoslavljeSnaga zemljeStravična zvonaNa veliko i na maloDečaci sa TiseSinovi ravniceOkoviJarugaĐura Jakšić i dr… 

Konkurs i nagrada realizuju se u okviru projekta koji je podržala Opština Novi Bečej.

Iz obrazloženja žirija 

Dvostav je roman podeljen na dva dela naslovljena: Ležećki i Klekećki, ali je ovo prozno delo po stilu, formulaciji rečenica, poetici koju nosi i mogućnostima za dramatizaciju blisko i pozorišnoj, pa i filmskoj umetnosti, to jest dramskom književnom rodu, što nam je posebno bilo interesantno s obzirom na činjenicu da je Bogdan Čiplić s jedne strane bio književnik koji je stvarao u okviru svih književnih rodova, a sa druge strane i upravnik Srpskog narodnog pozorišta, koji je za vreme svog poslovnog angažmana ponovo uspostavio Operu i uticao na to da se iznova konsoliduje dramski ansambl posle masovnog odlaska eminentnih glumaca u novoosnovano Jugoslovensko dramsko pozorište u Beogradu. Dakle, u iznetim činjenicama iz Čiplićeve biografije pronašli smo vezu sa sadržinom i koncepcijom Bakićevog Dvostava, njegove temeljne ideje i poetičke postavke.

Dvostav Ilije Bakića temelji se na ideji o sveopštem krivotvorenju i falsifikovanju, prožet je lažiranjima i prekrajanjima istine svake vrste, natopljen je maglovitom, a opet kristalo jasnom atmosferom društvene egzistencije u kojoj preovladavaju nelogičnosti, neistine i plasiranje demagogije. I iako je reč o umetničkom, fikcijskom delu, sam kraj unosi i notu dokumentarnog i realističnog – Bakić pominje prijatelja i pesnika Duška Vlajkovića Mitrovanova sa kojim je došao na ideju za priču o svetu u kome se iznajmljuju knjige/ljudi dok u pozadini konstantno svira državna himna sa kojom se i završava poslednji čin, to jest roman. Otvoren kraj – simbolično – ostavlja mogućnost za preispitivanje i promene, te nada za novim, boljim izdanjem – i ovoga puta – umire poslednja.

Msr Milana Poučki, član žirija

Biografija dobitnika nagrade

Ilija Bakić (Vršac, 1960) je pesnik, pripovedač, romansijer, kritičar i urednik. Član je Društva ljubitelja fantastike Lazar Komarčić, Srpskog književnog društva, Društva književnika Vojvodine. Saradnik mnogih eminentnih izdavačkih kuća i periodičnih izdanja u Srbiji. Njegove književne aktivnosti i stvaralaštvo vezani su za fantastičnu i avangardnu književnost. Njegova dela su objavljena ili samostalno ili su zastupljena u više značajnih antologijskih izbora fantastike. Potpisuje veliki broj kritičkih tekstova i eseja na temu fantastike, na taj način je značajno doprineo popularizaciji tog žanra.

Objavio je preko dvadeset knjiga: Resurekciona seča početnog položaja (poezija) 1993, Ortodoksna opozicija alternative slobodnog izbora – Artefakt 1 (poezija) 1995, Prenatalni život (roman) 1997, 2005, 1999, Želite li besplatno da letite (poezija), koautorski sa Zvonkom Sarićem, 1997, Novi Vavilon (proza brutalis) 1998, 2000, Koren ključa, naličje ravnodnevnice (poezija) 1999, Dole, u Zoni (izabrane priče, priredio Zoran Stefanović) 2000, Slava dekadnog sistema ili o A E I O U (poezija), 2000, 2002 (vizuelna poezija) 2002, Protoplazma (poezija) 2003, Jesen Skupljača (izabrane priče) 2007, Filmovi, poezija, 2008, Bagra diše, zbirka priča, 2009, Nastaviće se… (stripopriče br.1), 2009, U odvajanju, zbirka priča, 2009, Led, dvoroman, 2010, Mudrijaši: svemirska ujdurma, pucačina, vizueloroman-roman/grafički roman, 2012, Futurista u odstupanju ili Unezverijada, roman, 2012, 101 lice fantastike: leksikon žanrovskih pisaca, 2015, Čitanje signala, književni prikazi, 2017, Od i do, poezija, 2017, Četiri reke izviru u raju i ine plovidbe, 2019, Perfektni perfekt, roman 2021.

Dobitnik je više nagrada: Nagrada Srpskog društva za naučnu fantastiku iz Beograda za najbolju srpsku dugu priču; Nagrada društva za naučnu fantastiku iz Beograda Lazar Komarčić za najbolju kratku srpsku priču, Nagrada Društva književnika Vojvodine za najbolju knjigu godine, Nagrada Stanislav Lem za fantastiku u književnosti, Nagrada Festivala fantastične književnosti Art-Anima za doprinos popularizaciji fantastike.

 

Izvor: Banatski kulturni centar

IZVEŠTAJ SA PROMOCIJE AVKF

Vest da će AVKF predstaviti svoja izdanja pred niškom publikom dočekao sam sa velikom radošću. Jasno je da je epidemija poremetila mnoge planove i aktivnosti i da su nam ovakva druženja itekako potrebna. No, da krenemo redom.

Promocija je zakazana za 11. septembar (neobične li simbolike). Glavni program u klubu Labeerinth, poznatom i po održavanju književnih večeri (kojima sam redovno prisustvovao pre epidemije) počinjao je u 18.00 časova. Ali, za mene je druženje sa kolegama fantastičarima Dejanom Sklizovićem, Biljanom Golić i Nemanjom Pavlovićem započelo nekoliko sati ranije u Nišlijskoj mehani, gde nam je Bilja predstavila plan i program promocije. Vreme je proteklo u ćaskanju o aktuelnim temama vezanim za fantastiku, stripove i za druga interesovanja. Šone Jevtić nam se pridružio nešto kasnije i zajedno smo otišli do odredišta. Tamo nas je čekala Mira Satarić kojoj su u pomoć priskočili suprug Vlade Satarić i koleginica Jela Konstantinović u svojstvu fotografa. Iskoristiću priliku da im se u ime celog udruženja zahvalim na izdvojenom vremenu i sjajnim fotografijama. Ubrzo su nam se pridružili i naši stari znanci Sneža Bookwitch i Aleksandar Stojanović, kolega po peru.

Milica Vučković, voditeljka programa i saradnica, otvorila je književno veče kratkim predstavljanjem istorije udruženja i njegovih ciljeva. Reč je dala Biljani Golić koja je predstavila prvi broj časopisa raznovrsne tematike. Časopis “Tanka linija fantastičnog” poslužio je kao opšti uvod u fantastiku, jer su u njemu tekstovi vezani za sve oblasti fantastike. Drugi broj, vezan za epsku fantastiku, i treći, sa tematikom spejs opere, možemo uskoro da očekujemo.

Zatim je na red došlo predstavljanje dva romana iz edicije Zov Heroja, “Ukradeni Bog” Nemanje D. Pavlovića i “Mesečev ratnik” Stefana Mijatovića. Bilja je pričala o “Ukradenom bogu”, za koji je istakla da je pravi primer visoke fantastike u duhu zapadnoevropske književne baštine, kao i o radu sa Nemanjom. Otkrila nam je da je drugi deo u procesu uređivanja i da ga možemo očekivati relativno skoro. Pošto ih oboje znamo kao dobre zezatore, što se može videti na live streamovima, ni ovde nije prošlo bez Nemanjinih upadica koje su izazvale salve smeha. Mira je preuzela priču o “Mesečevom ratniku” i napomenula da je ovaj roman, iako objavljen u ediciji Zov Heroja, zapravo pseudoistorijski roman sa elementima vojne fantastike, date kroz prizmu unutrašnje borbe glavnog lika. Ovaj roman, pun mudrosti i maštovito opisanih scena borbe, osvojio je srca čitalaca. Sa zadovoljstvom mogu da kažem da Stef trenutno piše drugi deo, “Senku Opsenara”, u kome ćemo saznati više o ovom mističnom redu.

Posle epske, na red je došla naučna fantastika i edicija Posle milion godina. Nemanja Pavlović nam je govorio o sajberpank romanu “Pukovniče, stoj!” Mire Satarić. Upoznao nas je sa činjenicom da je Mira verno dočarala svet u koji srljamo, a u kome preovlađuju multinacionalne korporacije i bioinženjering. Potom je na red došao “Dronstad” Nenada Jevtića. Čast da ga predstavi pripala je mojoj malenkosti. Tokom razgovora sa autorom otkrili smo da je ovaj roman unikatan zato što je, na neki način, predvideo apokaliptičnu 2020. godinu i epidemiju sličnu ovoj koju preživljavamo. Pored toga, u njemu je prikazan neki novi model ratovanja, što ga čini prvim objavljenim romanom sf military žanra kod nas. Pohvalio bih Šoneta, jer sam, spremajući se za ovaj prikaz, uvideo da je dosta izučavao vojne taktike i tipove oružja. Prema njegovim rečima, proučavanju je posvetio dve godine pre nego što je počeo da piše roman. Da ovo vreme nije bilo uzaludno potrošeno, uveriće se svi koji ga budu čitali.

O za sada jedinoj objavljenoj knjizi iz edicije Leptirica, „Knjizi odraza“, govorio je Dejan Sklizović. Opisao je Milošev stvaralački stil i priče o sukobu sa entitetima iz koga čovek ne može da izađe kao pobednik, već mora da im se prepusti. Milošu bi sigurno bila čast da zna da ga je Sklizović uporedio sa Tomasom Ligotijem, jednim od najvećih pisaca horora današnjice.

Na kraju je bilo reči i o novim izdanjima. Pre svega o drugoj knjizi iz edicije Leptirica “Smrtovnica mojih majki” Maje Mitić, kao i o dvema knjigama iz nove edicije Fantastika za džep, “Gospodar vrana” Mire Satarić i “Lica od Magle” Zlatibora Stankovića, koje možemo uskoro da očekujemo i kojima se unapred radujem.

Posle promocije smo nastavili druženje u kafiću, gde smo u prijateljskoj atmosferi vodili razgovore o raznoraznim temama iz domena fantastike i domaćeg stvaralaštva.

Zadovoljan sam što smo posle dugo vremena počeli sa promocijom našeg rada i raduje me što su Stoperi najavili još jednu promociju u Nišu (o datumu ćemo biti blagovremeno obavešteni).

Izdanje AVKF-a možete kupiti putem sajta ili u najbližoj knjižari. Dobra vest za potencijalne kupce iz Niša je to što kod sebe imam par primeraka od svake knjige, što može smanjiti vreme čekanja na isporuku. Za one koji bi da prelistaju knjige pre nego što se odluče da ih kupe, ostavili smo po jedan primerak u kafeu Labeerint da u njih zavirite uz jutarnju kaficu ili popodnevno pivo.

Demonik (2021) – Kako se od Orsona Velsa postaje M. Najt Šajamalanom

Postojalo je vreme kada je pomen imena Nila Blomkampa budilo uzbuđenje, pa i nadu. Sa Čapijem se činilo da je došlo do blagog zastoja, slučaj zvezde koja je zasijala prerano, ali koja će, kao u slučaju Orsona Velsa, na primer, poput vode naći svoj put i poteći opet. Najavom Demonika, pa donekle i u prvoj polovini filma, osetio te iste emocije, kao i u isčekivanju njegovog drugog dugometražnog filma Jelisej (Elysium, 2013.), ali što je više film odmicao, postajalo mi je jasnije koliko se po jutru dan uopšte ne poznaje.

Teško je opisati, onima koji to nisu posvedočili, koliko se nade ulagalo u Nila Blomkampa. Na trenutak mi je palo napamet koliko u prilog tome govori činjenica da se kada je Spajk Li pre deset godina pravio svoju listu najbinijih filmova za pogledati u istoriji svetske kinematografije na toj listi našao i Nilov prvenac Distrikt 9 (2009.), ali onda sam se setio da je prošlo nekoliko decenija od vremena kada je Spajk bio lice filmske revolucije i promena, tako da to možda nije najbolja ideja, ali hajde da to ilustrujemo ovako. Između utakmica New York Knicks-a i po kojeg flertovanja sa teorijama zavere, Spajk je isto tako pokrenuo i revoluciju u američkom nezavisnom filmu menjajući ga zauvek, adresirajući pitanja za koja studiji nisu imali hrabrosti, a može se reći i da je lično odgovoran za karijere: Samjuel L. Džeksona, Džon Turturoa, Denzel Vašingtona i mnogih drugih. Takođe je i profesor na jednoj od najprestižnijih filmskih akademija gde je ranije i sam pohađao nastavu velikana kao što su Martin Skorseze i Oliver Stoun, drugim rečima: čovek je video sve (!), i uprkos tom iskustvu (ili baš zbog njega), bilo je dovoljno jedno gledanje Nilovog prvog filma kako bi u njemu video budućnost. Ko god je u tom periodu 2010/11. kao početnik u toj oblasti, želeo da nauči neke nove trikove u Adobejevom programskom paketu za montažu i vizualne efekte, to je činio gledajući Jutjub tutorijale u desert delova, pokušavajući da napravi uverljiv prikaz kreš-zuma na svemirski brod iz Distrikt 9 kako lebdi iznad pejzaža njihovog komšiluka.

Film je bio sirov, prizeman, autentičan i uverljiv, ali se bavio velikim temama i nije bio sramežljiv da istovremeno puca naveliko i pokuša da razume ono nepoznato. To je bila dobitna kombinacija koja je na keca kupila i Piter Džeksona i Ridli Skota, koji su odmah potraživali Nilovu pomoć ne bi li radio sa njima na njihovim sledećim projektima, jer svako želi da investira u budućnost. Čak je i Eminem u jednom trenutku trebalo da zaigra u njegovom drugom filmu, zamalo vraćajući poznatog repera na veliko platno posle deset godina od njegovog prvog i jednog pojavljivanja na filmu. Majkrosoft je trebalo da zakorači u svet filma sa adaptacijom video igre Halo, koji bi ekranizovao upravo Nil. To je sve bilo pre tačno desert godina. Ako je toliko uzbuđenja i dobre volje zadesilo jednog čoveka, kako je onda moguće da u trenutku pisanja ovog prikaza, neko uopšte misli ili oseća potrebu da njegovu ličnost treba kontekstualizovati i na njega se podsetiti; ne bi li neko takav dizao prašinu samo najobičnijom najavom?

Pre deset godina da, ali onda se dogodio Jelisej koji iako jeste bio pozitivno primljen, svakako jeste ostavio značajno slabiji utisak, a odmah zatim i Čapi, koji je dobio znatno manje simpatija čak i od Jeliseja. Taj neuspeh je sve buduće panove (a bilo ih je mnogo) bacio u vodu, i nismo videli ništa od Nila poslednjih 5 godina. Sada se vraća u nezavisnoj produkciji: ponovo svedeno, sa minimalnim sredstvima, nepoznatim glumcima, i ponovo sirovo; ali umesto da se vrati u formu, Blomkamp je snimio verovatno najgovori film u njegovoj dosadašnjoj karijeri.

 

Kroz priču nas vodi Karli, koja se polako približava svojoj srednjoj dobi, ali joj poziv prijatelja iz mladosti po imenu Martin, vraća uspomene na događaje iz tog perioda koje je duboko želela da potisne. Ubrzo saznaje da je Martin bio kontaktiran od strane medicinskog istraživačkog instituta koji vrši nekakve eksperimente, i da je tokom eksperimenata video Karlinu majku koja je, nakon nesreće koja im se zadesila u mladosti, bila decenijama u zatvoru i sada se nalazi u komi, a eksperimenti se vrše nad njom. Ubrzo predsatvnici instituta stupaju u vezu sa Karli, obaveštavajući je da njena majka želi da razovara sa njom, ali ona je u potpunosti na aparatima bez moći govora, a jedini način komunikacije sa njom je putem direktne veze sa njenim umom. Zato će, kako bi uspstavili kontakt, medinski istraživači instituta načiniti volumetrijski zapis Karline pojave, praveći njenu digitalnu kopiju i smeštajući je direktno u um njene majke. Do tada smo bili pod utiskom da je njena majka slučaj psihopate, ozbiljne serijske ubice, ali kroz provđenje vremena u njenoj glavi, uviđamo da se možda ipak ne radi mentalnom stanju, već da su po sredi više demonske sile koje vuku konce.

Kao što rekoh na početku, isprva je ovo delovalo donekle obećavajuće: potencijal neuronskih mreža trenutno zaokuplja pažnju naučnika i filozofa širom celog sveta, VR tehnologija je na svom vrhuncu kao i glič estetika koja je ključan estetski motiv u ovom filmu, i bilo je vreme da im neko priđe i oneobiči ih iz jednog dugačijeg ugla i isprva Blomkap to i pokušava. Digitalizacija umskog prostora Karline majke podseća na video igre ranih dvehiljaditih, poput Simsa, koristeći ovaj izgled kao reprezentaciju sećanja koja polako odumiru, ili se mešaju i menjaju (poput fragmentacije fotografija na memorijskoj kartici kada različite fogografije počnu da se kombinuju glič efektima) odajući jedan osećaj za koji se može reći da je: uncanny. Prava sećanja koje sama Karli ima, imaju jedan distinktivan osećaj kao narativne scene pre misije u video igri ili kao da donekle evocira VHS estetiku, samo u super usporenom snimku, jasno beležeći deliće sekunde koji u njenom umu traju kao večnost (trenutak kada hapse njenu majku na priemr). U tom smislu je film donekle oneobičio kliše pristup digitalizovanju ljudi u drugi svet, sa tim nedostacima ga približavajući našim predubeđenjima o jednom takvom prostoru, ali je to daleko od inventivnog.

S druge strane, ovo je horor film o posednutosti od strane demonskih sila, žanr koji je umnogome istrošen, ali u kombinaciji sa ovom savremenom tehnologijom na trenutke deluje uzbudljivo, pogotovo kada na scenu stupe militantni medicinski hakeri-sveštenici (da, uopšte se ne šalim!). Sa ovim poslednjim reklo bi se da se radi o dobrom palpu, ali ruku na srce, ovo je loše čak i u tom ključu. Ako bismo ga ocenjivali isključivo po svojoj neobičnosti, tu nije preterano maštovit jer ne uspeva da iscrpi potencijal elemenata na kojima se priča temelji (demonska posednustost i mocap neuronske mreže).

Dva glavna elementa ovde rade jedan protiv drugih: deo o digitalizaciji i smeštanju u nečiji um, potpuno je hendikepiran i nerazrađen, a čitav katoličanski horor deo je primesom tehnologije oslabljen ostavljajući neki utisak palpa (iako je čitav film preozbiljan da bi se čitao iz tog ključa) koji nije odveden na dovoljno maštovitu razinu blesavosti da bi se opravdao kao efektan postupak. Sama priča je nejasna, motivi nisu najjasniji, likovi su puke ljušture bez identiteta, film je sam po sebi zbunjen koju emociju želi da iskomunicira u kom trenutku, na kraju nas ostavljajući bez ikakvog zaključka. Kombinovanjem oklutnog sa savremenim neuro-tehnologijama učinio je nešto gore nego da je snimio osrednji film u samo jednom od ta dva žanra. Najavio je nešto neobično, a onda nije ništa napravio od toga, u tu modlu smeštajuću najbljutaviju priču i čineći da film od sat i četrdeset četiri minuta istovremeno deluje iskasapljeno i prekratko, a u isto vreme predugačko i dosadno.

Iskreno sam želeo da mi se dopadne ovaj film, možda čak i više nego što je fer za očekivati od nekoga, ali ovog puta je Nil ozbiljno podbacio. Ranije, čak i ukoliko nije delovalo savršeno, i dalje se promišljanje o sadašnjem socio-ekonomskom trenutku mogao isčitati iz njegovih filmova, i bilo je pokušaja da se razmišlja o tehnologiji jedan korak unapred. Ovde ni taj kriterijum nije ispunio, popunjavajući praznine prostim gimicima demonskog katoličanskog horor filma, koji su odavno istrošeni. U ovakvoj postavci ni za šta se ne može reći da je vizionarski: više je Šamalanovski, i to je izgleda sudbina koju dele. Obojica su prerano bili proglašeni budućim klasicima, da bi ih to odvelo do izgnanstva iz mejstrima i nateralo ih da o svom trošku produciraju čudnjikave high concept filmove, samo dok je Šajmalan svoj brend izgradio na podvalama u poslednjem trenutku, Distrikt 9 obilovao je sa toliko teksta i podteksta o našem svetu, kao i o onom nepoznatom da nas je izgleda sve naveo na pogrešan set premisa: da je svo to obilje najava mogućih ostvarenja koja tek dolaze. Možda je, naprotiv, Distrikt 9 bio pun izobilja ne zato što čovek iza njega ima još mnogo toga da nam pruži, već je pun baš zato što nam je apsolutno sve pružio, i ne ostaje mu više ni jedan kec u rukavu kojim bi nas mogao iznenaditi. Kažem možda, zato što se i dalje nadam da nisam u pravu.

Fantastični podvodni svet

Mnogi pisci naučne fantastike pišući o neistraženim daljinama, proučavanju svakolikih svetova i izvora opasnosti, neretko za samu žižu mističnog i stranog biraju dubine svemira. U njih se šalju brodovi sa putnicima i naučnicima, one predstavljaju tajanstvenu pretnju po planetu Zemlju. Iz kosmosa preteći pristižu agresivni vanzemaljci i oblici života nepoznati čoveku i njegovoj planeti.

 

No, malo njih obraća pažnju na dubine okeana. U međuvremenu, oni nisu mnogo proučavani za razliku od svemira, a u njima žive ništa manje opasna fantastična stvorenja – kako u stvarnosti, tako i u književnosti. Pa zašto se onda ne podsetiti knjiga o opasnom i mračnom podvodnom svetu.

Starfish, Peter Watts

Verovatno jedan od boljih savremenih pisaca fantastike, koji je pisao o podvodnom svetu je hidrobiolog Piter Vots.

Starfish, prvi deo trilogije Rifters, mračni je sajberpank, koji opisuje rad istraživačke platforme, koja se nalazi na dubokom grebenu.

Tamo je otkrivena čudna anomalija – morski svet, obično mali i slab, koji narasta do ogromnih veličina. Zašto se to dešava na ovoj tački okeana? Zar iza ovoga ne stoji pretnja čitavom čovečanstvu? I da li će istraživači koji rade na platformi postati kliconoše ove pretnje?

Zanimljivo je da je Vots, završivši trilogiju o dubinama mora, počeo pisati ciklus knjiga o dubinama svemira Firefall, koja dosad ima dva objavljena dela. Obe su napisane u stilu koji odgovara profesiji autora – njegove knjige liče na naučnopopularnu literaturu, prožetu velikolepnim zapletom.

 

The Swarm, Frank Schätzing

Stolećima se ljudi hrane morskim plodovima. Stolećima su ljudi širom sveta lovili ribu, lovili kitove i jastoge, brali morske trave i skupljali školjke… I uvek su to uzimali zdravo za gotovo, kao da su to bezumna stvorenja koja su jednostavno stvorena da budu hrana ljudima.

Otpad je bačen u more, nafta je uklonjena iz mora, koga briga ako se malo prolije pored cevi? I niko nije pomislio da bi se more moglo osvetiti. The Swarm, nemačkog autora Šetcinga, govori upravo o tome – o trenutku kada se more počelo svetiti. Otrovne meduze pojavljuju se u velikom broju na plažama, grabežljivi crvi ometaju platforme za proizvodnju nafte, mirni kitovi polude i počinju napadati brodove – svakog meseca u svetu se događa sve više čudnih incidenata koji su izgleda međusobno povezani.

Ovo delo predstavlja obiman roman sa mnogo priča, koji daje osvrt na globalnu katastrofu sa stanovišta različitih ljudi iz različitih zemalja.

 

20000 milja pod morem, Žil Vern

Vern je bio jedan od prvih koji je opisao najrasprostranjenije moderne zaplete u naučnoj fantastici, postavljajući temelje ovog žanra. A istovremeno je predvideo mnoge savremene izume – svemirske brodove, batiskafe, svemirska odela… U knjizi Put oko Meseca dao je opise putovanja u svemir, dok u delu 20000 milja pod morem opisuje podmornice. Nažalost, proučavanje okeana nije toliko rasprostranjeno u literaturi kao drugi motivi i momenti iz njegovih knjiga.

Ovo delo prati avanture francuskog naučnika, koji se nakon brodoloma našao na otvorenom moru, gde ga je pokupio kapetan podmornice. Na kojoj je oplovio 20000 milja, pošto je bio u podvodnim šumama, na divljim ostrvima, u potonuloj Atlantidi i u neotkrivenim drevnim pećinama.

 

The Kraken Wakes, John Wyndham

Džon Vindam poznat je kao autor klasičnog dela fantastike – Dan trifida, gde su Zemlju nakon snažnog meteorskog pljuska uhvatile grabežljive biljke. Kraken, napisan dve godine kasnije, veoma je sličan prethodno pomenutom delu. Na isti način, problemi čovečanstva počinju nakon čudnog pljuska meteora, ovaj put je sa sobom doveo vanzemaljske brodove, čiji su stanovnici odlučili kolonizovati Zemlju. Za život im je potreban veliki pritisak, a naselili su se u najdubljim delovima okeana. Za miran život, potrebno je da eliminišu dosadne parazite, što je ubrzo dovelo do rata između njih i ljudi.

Na isti način, radnja predstavljena očima običnog čoveka, koji nije u stanju da se nekako odupre nadolazećoj apokalipsi – ovoga puta novinara koji je prvi primetio i opisao čudnu pojavu na nebu. Slično, Zemlja je skoro potpuno uništena. Isto tako, knjiga se lako čita i zaplet je zanimljiv.

 

Deep Storm, Lincoln Child

Radnja romana nedovoljno poznatog američkog pisca naučne fantastike, pomalo liči na The Swarm Frenka Šetcinga.

Nešto se neobično počelo događati na morskom dnu. Nešto čudno počelo je da se uzdiže iz dubine, pokušavajući da nanese štetu čovečanstvu. Kod stanovnika podvodne istraživačke stanice pronađen je nepoznati virus čiji su simptomi neverovatno raznoliki. Da bi ga proučio, tamo stiže glavni junak, doktor po zanimanju. Međutim, stanica ne žuri da otkrije svoje tajne. A ima ih mnogo, svaka stranica od postojanja samog istraživanja do detalja o radu naučnika je strogo poverljiva. Vojska, koja sve kontroliše, ne žuri sa razmenom podataka, a tajna pronađena na dnu se može pokazati kao mnogo veća pretnja ljudskoj vrsti od nepoznatog virusa.

 

The Dragon in the Sea, Frank Herbert

Frenk Herbert je među ljubiteljima fantastike poznatiji kao autor serijala Dina, koji je postao značajno delo za ovaj žanr.

Malo ljudi se seti njegovih drugih knjiga, a gledajući The Dragon in the Sea, lako je razumeti zašto – težak slog, neispisani svet i krajnje zastarele ideje o budućnosti. U ovoj knjizi nema ničega u čemu je autor bio dobar u svom poznatijem delu. Međutim, The Dragon in the Sea je i dalje dovoljno zanimljiv da se nađe na ovoj listi.

Pre svega, činjenica da glavna opasnost za ljude na dubini nisu nepoznati virusi, druge civilizacije ili zli vanzemaljci, već sama dubina. Neverovatan silina vode, u ograničenim, zatvorenim podmornicama, klaustrofobija i paranoja u glavi su neprijatelji čoveka u okeanu. Oni izazivaju kvar njegove psihe, što dovodi do tužnih posledica.

 

Sfera, Majkl Krajton

Sfera predstavlja knjigu još jednog američkog pisca naučne fantastike, Majkla Krajtona, koji je tokom svoga života napisao mnoge popularne bestselere. Među njima je, na primer, bio i čuveni Park iz doba jure, koji je iznedrio veliku i još uvek živeću filmsku franšizu. Sfera je, takođe, dobila filmsku adaptaciju krajem devedesetih, ali nikada nije stekla popularnost.

Radnja se odvija uobičajenim putem u ovom neobičnom podžanru, proučavanje nepoznatog i verovatno opasnog objekta na dnu okeana. Tim naučnika poslat je da prouči neobičan okrugli objekat otkriven duboko pod vodom, za koji se ispostavilo da je svemirski brod koji je pao na Zemlju pre nekoliko stotina godina i od tada mirno počiva u podmorskom blatu.

 

The Maracot Deep, Arthur Conan Doyle

Na prelazu iz 19. u 20. stoleće, potonula Atlantida uzbudila je umove mnogih stvaralaca. Posebno pisce naučne fantastike, koji su izmišljali sve više varijanti u vezi sa postojanjem ovoga ostrva. Već pomenuti, Žil Vern opisao je to kao beživotnu ruševinu na dnu okeana, Dojl je otišao drugim putem. Radnja ove knjige, poslednjeg velikog autorovog romana, priča priču o ekspediciji profesora Marakota, koji je odlučio da istraži najdublju depresiju na dnu okeana, zaronivši tamo u batisferi. Kao što možete pretpostaviti iz prethodnog pasusa, junaci su tamo zatekli potomke Atlantiđana, koji nisu umrli sa svojim utopljenim gradom, već su se prilagodili životu pod vodom.

Nemnogo čitalaca zna da je Dojl stvorio, ne samo najpoznatijeg književnog detektiva, Holmsa, već i mnoge naučnofantastične priče i romane. Vrlo malo ljudi će se setiti da je autora na kraju života ponela mistika, koja se jasno manifestovala u ovome delu. Toliko živo, da su sovjetski prevodioci čak isekli značajan deo knjige kako ne bi pokvarili imidž pisca kao sledbenika racionalizma. Tek 1990. godine je objavljen celovit prevod ove knjige.

 

Death of the Dragon, Sakjo Komacu

Strogo govoreći, ova knjiga ne kazuje o okeanima i podvodnim opasnostima, već o širim stvarima koje utiču na ceo svet – o nestanku Japana sa lica Zemlje. Međutim, veliki deo njene radnje posvećen je istraživanju podmorja, te sam je uvrstila na ovaj spisak.

Malo ostrvo, beznačajno toliko da dugo nije ni imalo ime, palo je za jednu noć ispod nivoa mora i dalo signal naučnicima koji ga posmatraju – uskoro će se to dogoditi celoj njihovoj zemlji. Čitav Japan polako i neizbežno tone pod vodu, tresući se od zemljotresa i erupcija vulkana. Kako će se ponašati japanski političari kada se pojavi potreba da se iz budžeta države potroši ogroman novac, kako bi se spasilo stanovništvo, a da se istovremeno ne pokrene talas panike? Kako pripremiti ljude za činjenicu da će uskoro ostati bez domovine? Kuda idu izbeglice? Kako će reagovati međunarodna zajednica? Šta će se dogoditi sa kursom jena, umetnošću, kulturom i muzejskim eksponatima? Autor oslikava proces smrti zemlje u najsitnije detalje i iz svih aspekata, ne samo sa stanovišta naučnika, već i sa stanovišta politike, ekonomije i sociologije.

 

Nadam se da vas je ovaj skromni spisak podsetio na neka dela, ili da vas je, pak, podstakao da neko pročitate. Kako Đuzepe Macini reče: More i nebo dva su simbola beskonačnosti.

O ne, pisac više nije pisac?!

Zaspao je. Momentalno uzimam u ruke telefon i trudim se da pronađem beleške. Uh, meškolji se. Izgleda da neće biti ništa od mog pisanja ni danas. Ipak, nunanje je upalilo i kroz dve minute ponovo mogu da pišem.

A kako je došlo do ovoga?

Horor svakog fantastičara je sledeći: Konačno si pronašla svoje mesto. Znaš da te ljudi gledaju kao da si pala sa Marsa zato što voliš zmajeve, bitke, čarobnjake. I pritom najčešće pitanje ume da bude: „Koliko ti imaš godina?“

„Imam dovoljno da te …. PIP PIP PIP“, ali to ostaje samo u našim glavama. Eventualno ću još i da odrubim tvoju dok ti se smeškam u lice. Kažem ja, stari smo mi, fantastičari, psihopate.

No, da pređemo na temu.

Ne tako davno, u baš ovoj zemlji Srbiji, izašla sam iz knjigovodstvene agencije i zakoračila tačno u pljusak. Napolju je kiša šikljala i liptala, a posebno ako ste bez kišobrana krenuli van kuće. I izlazim ti ja, sva srećna jer sam otvorila firmu i uspela u svom poduhvatu i odjednom shvatim – koliko sam odrasla.

I to mi se na sekund nije nimalo dopalo. A sasvim niotkuda, pojavi mi se slika iz moje knjige u nastajanju (koju ću jednog dana dovršiti, otprilike kad i Dž. R. R. Martin finišira svoju), kako su ti divlji konji topotom cepali tišinu borove šume. I da ne dužim šta sve ima u toj sceni (jer možda jednog dana i uzmete da pročitate knjigu), ja shvatim koliko mi nedostaje taj svet. Moj svet.

Koliko često sam uvučena u vrtlog realnosti, da ne stižem, jednostavno vremenski ne stižem da pišem, da čitam, da uživam u čitavoj nerealnoj dimenziji (a i ko kaže da je nerealna?)

A sve se ovo dešava ispred jedne od najprometnijih ulica u Zrenjaninu (kao da tamo ima prometnih ulica!) i shvatam koliko sam zapostavila svoju maštu. Jednom sam rekla da i moja mašta ima svoju maštu, koliko sam maštovita.

Shvatate poentu.

I šta se onda desilo?

PRE DVE GODINE

Konačno sam završila fakultet. Sada ću imati vremena da se posvetim onome što želim. Kad hop, jedan posao, drugi posao, beba, treći posao, firma, svaki dan sudovi, veš, usisavanje, trči ‘vamo-trči tamo.

I to je to od istorije.

Uglavnom, postalo je teško. Skoro nesnosno. Povremeno sam napisala nešto za svoju dušu, u isti taj telefon i u iste te beleške, a onda je on naprosto završio karijeru i nije se više palio. A moje priče su otišle u bezdan. Mislim da mi je najgore bilo kada je nestala bajka koju sam pisala za sina. To mi je srce pocepalo, koliko god da zvuči patetično.

I sad jedan povratak u budućnost.

Bio je to maj ove godine, kada sam zaista čvrsto odlučila da ponovo pišem, da svako veče napišem makar nešto. Ne mora čak ni biti fantastičarsko, samo da ne izgubim tu komunikaciju sa sobom, koju sam već tada značajno zanemarivala. Prost razlog – ne postavljanje granica. Htela sam svemu da se dam, i na kraju sam bila sasvim iscepkana kao ličnost, da mi nije ostalo ništa. Ali da ovo ne bi bila autobiografija, želim samo da kažem – u redu je pokleknuti, u redu je nemati vremena, u redu je napraviti pauzu i zaboraviti na tu baš dobru scenu koja ti se javila u toku dana, ali je izvetropirila kada si konačno sela da je zapišeš.

I onda sam shvatila, doslednija sam ako kažem drugima da ću nešto uraditi. Ne znam, oduvek mi je bilo teže da nešto radim samo za sebe (ovu kod psihoterapeuta, molićemo!), ali čim sam to shvatila, odmah sam napravila instagram profil (možeš misliti!) kako bih sebe naterala da pišem.

I sada ovo pomalo loše zvuči kada kažem da teramo sebe na nešto, ali to je kao kada ti se nikako ne sređuje kuća i onda pustiš dobru muziku, pobacaš milion stvari, pronađeš svoje stare uspomene. Ja sam jednom tako našla svoj stari dnevnik, pa sam otkrila da su mi bile omiljene ličke pesme, da sam bila zaljubljena u Eša Kečama iz „Pokemona“ i da sam izvodila eksperimente sa jajetom, u nadi da ću baš ja pomoći toj pipici da se izleže (ni dan danas ne znam ko me je slagao da ću iz tog jajeta uspeti da uzgojim pile!).

I tako je počela. Mislim ponovo, sa instagram nalogom, ta moja želja za redovnošću. I sada već uspešne četiri nedelje balansiram sa „ćivotom“ i sa pisanjem. I zato sam se našla pametna da vam ovde nešto i ispričam, a evo i kako.

Odredite svoje prioritete. Ne može mi svaki dan biti na listi prioriteta da pišem. Zaista ne može. Imam malo dete i posao, i kuću za koju sumnjam da mi goblini prave haos kada nisam tu, jer drugog objašnjenja nema. A kada u to sve dodam i to da volim da gojim svog dragog i sebe, pa uvek nešto mutim, pečem, seckam i kuvam, onda vam je jasno. Ima nas dosta ovakvih, zaglavljenih u životu i životnim ludilima.

Ali, kao što je ovaj tekst i počeo, omiljeno, ali omiljeno doba za pisanje mi je postala noć. Čuj postala, volela sam to i kada sam bila mlađa, samo nekako mi je više prijalo da gledam serije ili filmove tad, dok sada to znači jedno – vreme je da pišem. I iskreno, često nemam pojma šta će to izleteti na papir (iliti laptop).

Ali samo počnem. Često ta prva rečenica nema smisla, ali mi se priča sama nekako gradi i bum, dođem do završetka. Oduvek sam volela kratke priče i citate. A sada sam nekako nameračila sebi da ih pišem. I ne mora ni svaka priča da mi se svidi. Bude tu nekih koje nikada neće doživeti svoj momenat, ali ono što je bitno je da znam da sam ipak pokušala.

Ali kad smo kod pokušavanja, bitno je naglasiti – pokušavanje ne znači i da tiranišete sebe ako to ne uspe. Ja imam tu crtu, da sam samokritična. I koliko god se trudim borba sa tim mi je baš vraški teška. Hajde, ne bude toliko strašno što mi se neka priča ne svidi, koliko ako sam preskočila dan, umem sebe da načepim i da se iživljavam. I taman sam zatvorila oči, kad ono alarm zvoni – NISI PISALA DANAS!

I zato sam počela da pričam sama sa sobom, ozbiljno ponekad, oko toga koliko stvari i šta sve jesam uradila, da jednostavno nisam stigla ili sam bila preumorna za pisanje, i da je to okej (molimo vas, sada može i ludnica, javno je rekla da priča sama sa sobom, a veruje i u jednoroge!).

Najbolji savet koji vam iko ikada može dati kada se zaglavite jeste da ne budete svoj najveći neprijatelj, već ga pretočite na papir kada stignete. Suočite se sa tim što nemate vremena, nešto izbacite iz rutine. Ima nešto, sigurna sam, čemu je vreme da leti iz vašeg života, a to pisanje sigurno nije. Takođe, bitna stavka je i podrška. Ja baš umem biti srećna kada mi neko kaže da sam nešto lepo sročila. Ili kao onda kada je ona divna devojka rekla da me uvek čita zato što niko ne ume tako da pravi magiju sa rečima (ne hvalim se sada, možda malo).

Ali ipak, zvučim sada kao neki motivacioni govornik, ali zaista jeste tako, najbitnije je da budete podrška sebi. Pišite ujutro, uveče, popodne. Meni se zna desiti da pišem u pošti dok čekam da platim račune. Jednom mi je neki deda zavirivao u telefon. Mogu zamisliti, ako je čitao scenu sa giljotinom, šta li je pomislio. Ali ko mu je kriv.

Pišite sve. Imala sam period kada mi je bilo potrebno da pišem o ljubavi. Ne znam, nisam sebi zvučala patetično, baš mi je bilo nekako oslobađajuće. I tu je bitno – u fantastici, posebno epskoj koju ja baš volim, nikad nemate samo element fantastike, uvek imate i rat, i ljubav i mistiku i, pa znate i sami. A da ne spominjem koliko volim kada se dobra romansa isprepliće sa čitavim zapletom.

Zato, pišite. Mislim da je to čak i Stiven King rekao : „Pisanje je unapređeno razmišljanje.“ Kada pišete, sve se iskristališe, nestabilna forma misli dobije jasnoću, konciznost kojima je težila. I vi ne prestajete da maštate, ako prestajete da pišete. Pa čak i kada niste u mogućnosti da pretočite na papir dešavanja, trudite se da datu scenu vidite kao da je tu, ispred vas. Kao da je gledate svojim očima. I ne trudite se pamtiti reči koja biste je opisali, jer reči su samo sredstvo. Već uđite u tu viziju i upijte sve detalje. A reči će lako doći kada konačno uhvatite vreme. Samo ne čekajte predugo, ima toliko stvari koje treba da izađu na vidilo, tj. na delo.

I sada, dok sam vam sve ovo pisala, imala sam prazan čas. Čekala sam đaka čitavih dvadeset i pet minuta da dođe, da se pojavi, ali nije. I to vreme sam iskoristila da vam sve ovo kažem (trebalo je zapravo duže od dvadeset i pet minuta, jer zaključak nije bio spreman!), ali svaki momenat je bitan.
Jer ovo nije vaša obaveza, ovo je vaša nužnost. Ima nas kojima se prsti požele, pa bi stalno nešto piskarali, a kada se jednom navučete, postajete zavisnik. Pa čak i ako ste bivši zavisnik od pisanja, setićete se kako to izgleda čim uspete dan-dva sebi da priuštite to zadovoljstvo.

Ali ono najvažnije jeste – da pisanje nije samo pisanje, to je preliv vaše mašte u ovaj svet. Ja mnogo volim i cenim maštu ljudi koju su se usudili da mi prenesu njihove svetove. Jer su me obogatili. Otvorili horizonte. Ne samo na papiru i u glavi, već i u životu. Toliko je lepo imati prijatelja u knjizi.

Srećno vam sa pisanjem ljudi i samo škrabajte. Nekome će to značiti nešto, a vama sve.

Autostoperi, do sledećeg saslušanja, izvinite me, moram da upregnem zmaja. Doviđenja!